Književna teorija [Biblioteka L ed.] 8632900277

Table of contents :
SADRŽAJ
Predgovor ................................................................................ 7
Uvod
Što je književnost.................................................................... 9
1. Razvoj engleskog kao akademskog predmeta................... 27
2. Fenomenologija, hermeneutika, teorija recepcije................ 69
3. Strukturalizam i semiotika................................................ 105
4. Poststrukturalizam............................................................. 141
5. Psihoanaliza......................................................................... 165
Zaključak
Politička kritika...................................................................... 209
Pogovor (Miroslav B e k e r j........................................................ 233
Bibliografija.............................................................................. 243
Bilješke..................................................................................... 251

Citation preview

Terry Eagleton: KNJIŽEVNA TEORIJA (izvornik objavljen u Oxfordu 1983)

A u to r ove polem ičke stu d ije o suvrem enim k n jiževnim te o rija m a — dosad u nas prevođen sam o frag m en tarn o — je d an je od vodećih k ritič a ra novog vala, pred stav n ik m arksističke m isli u Engleskoj. U pet poglavlja, od osvrta na razvoj stu d ija jezika i književnosti n a b ritan sk im sveučilištim a u 19. st, fenom enologiju, h erm eneutiku, teo riju recepcije, stru k tu ra liz am i sem iotiku, do poststrukturaldzm a i psihoanalize, Eagleton naglašava m isaone i m etodološke p retp o stav k e u k ritičkom p ristu p u književnosti. O snovna m u je zam isao da poriče jasno razgraničenje književnosti pa i književne te o rije od drugih diskursa te da pokaže k ako p roučavanje književnosti svoj sm isao može im ati sam o u n u ta r pro u čav an ja k u ltu re kao p oprišta d ru štv en ih odnosa kojim a se bavi politika. P rem a njem u, svaki p ristu p te k stu podrazum ijeva i n ek a k av politički stav. Eagletonovo se izlaganje odlikuje uzornom preglednošću i jasnoćom, što ovu k n jig u čini još pristupačnijom i onim a koji se književnošću ne bave kao strukom .

^ A Cl - , -

S ttetfe^ lfelfA NAKLADA LIBER

s

BIBOOTEKA »L«

Izdanja Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Urednik

Viktor Zmegač

Recenzenti Miroslav Beker Ivo Vidan

TERRY EAGLETON

KNJIŽEVNA

TEORIJA

S engleskog prevela Mia Pervan-Plavec

SNL Zagreb 1987.

Naslov izvornika

T e r r y E a g le to n : LIT E R A R Y T H EORY, A n In tro d u c tio n v© B a s il B la c k w e ll, O x fo rd 1983

Katalogizacija u publikaciji — CIP Nacionalna ii sveučilišna biblioteka, Zagreb UDK 82.0 EAGLETON, Terry Književna (teorija / Tenry Eagleton: s engleskog prevela Mia Pervan-Plavec [;izrada kazala Diubtravko Stigldć]. — Zagreb: SNL, 1987. — 266 str.; 20 cm. — Biblio­ teka L / izdanja Zavoda za znanost o književno­ sti Filozofskog fakulteta u Zagrebu) Prijevod djela: Literary theory : an introduction, 1983 — Str. 233—242 : Pogovor / Miroslav Beker — Bibliografija i bilješke: str. 243—253. — Kazala. ISBN 86-329-0027-7

TERRY EAGLETON: KNJIŽEVNA TEORIJA

PREDGOVOR

K ad bism o h tjeli odrediti početak prom jena što su za­ h v atile te o riju književnosti u našem stoljeću, n e bism o m no­ go pogriješili ako krenem o od godine 1917, godine k ad a je mladi ru sk i form alist Vilktor Šklovski objelodanio svoj pi­ onirski ogled U m jetnost kao postupak. Od toga tre n u tk a , a osobito u p osljednja dva desetljeća, teo rija književnosti naočigled buja, dok značenje pojm ova »-književnost«, »čita­ nje« i » k ritika« doživljuje duboke prom jene. N akana je ove knjige da pruži koliko-toliko iscrpan uvid u suvrem enu te o riju književnosti onim a koji o n jo j znaju malo ili ništa. P rem da ta k av po th v a t niužno podrazum ije­ va p o jed n o stavnjivanje i svjesno ispuštanje pojedinosti, na­ stojao sam p o pularizirati a ne v u lgarizirati predm et. K ako držim d a ta j pred m et nije m oguće izložiti »neutralno«, bez vrijednosnog suda, od početka do k ra ja igram ulogu odvjet­ nika, zastu p am osobiti slučaj na »sudu vrijednosti«, što će, nadam se, p ridonijeti zanim ljivosti knjige. B ritan sk i ekonom ist J. M. Keynes rekao je jednom da su ekonom isti koji ne vole teorije ili tv rd e da se bez njih bolje snalaze sp u tan i nekom starijo m teorijom . To v rijed i i za stu d en te i k ritič a re književnosti. Im a ih koji ja d ik u ju da je te o rija književnosti suviše ezoterično područje znanosti, tajn o v ito i elitističko kao, recimo, n u k le arn a fizika. Istini za volju tre b a reći d a »nastava književnosti« ne potiče an a­ litičko m išljenje, ali v alja ta k o đ er p riz n ati da teo rija k n ji­ ževnosti zapravo nije nim alo teža od m nogih dru g ih teo ri­ ja, a od n ek ih i m nogo lakša. N adam se da će ova knjiga razu v jeriti i o h rab riti one koji stra h u ju da joj nisu doras­ li. N eki stu d en ti i k ritiča ri sm atraju da je te o rija kn jižev ­ nosti »prep reka izm eđu čitatelja i djela«. Na to jednostav­ no možemo odgovoriti tv rdnjom da bez teorije, m a kako 7

lako razum ljive i bjelodane, ne bismo uopće znali što je »•književno djelo« i kako ga čitati. Biti nesklon teoriji obič­ no znači opirati se teorijama drugih ljudi i ne htjeti priz­ nati da i sami imamo teorije. Jedna je od nakana ove knji­ ge osloboditi nas opiranja teorijama i dopustiti nam da ih pamtimo.

T. E.

1. UVOD STO JE KNJIŽEVNOST?

Ako postoji te o rija književnosti, m oralo bi postojati i nešto zvano »književnost«. Možemo dakle početi p itan jem : što je književnost? Ljudi su oduvijek pokušavali pronaći definiciju književ­ nosti. Možemo je, recimo, d efin irati kao »m aštovito pisa­ nje« (im aginative w riting), im ajući pritom na um u njezinu fikcionalnost, činjenicu da se n e bavi doslovnom istinom . Razm islim o li ipak, površno i na časak, o onome što ljudi obično trp a ju pod naziv književnost, u v je rit ćemo se da nas ta k v a definicija ne može zadovoljiti. Engleska književ­ nost sedam naestog stoljeća obuhvaća Shakespearea, W ebstera, M arvella i M iltona, ali se proteže i n a eseje F rancisa B acona, propovijedi Jo h n a D onnea, duhovnu au tobiografiju B unyana i n a p isan je (nazvali ga kako nam drago) S ir Thom asa B row na. Za nuždu bism o čak mogli reći da obuhvaća H obbesova L evijatana ili Clarendonovu Povijest ustanka. Uz C om eillea i Racinea, francuska književnost sedam naes­ tog stoljeća obuhvaća i La R ochefoucauldove m aksim e, Bossuetove n ad g ro b n e govore, Boileauovu raspravu o pjesniš­ tvu, pism a M adam e de Sevigne upućena kćeri te filozofi­ ju D escartesa i Pascala. U englesku književnost devetnaes­ toga stoljeća obično trp am o Lam bea (ali ne B entham a), M acaulaya (ali ne M arxa), M illa (ali ne D arw ina ili H erberta Spencera). Sva je dak le prilika da nas razlikovanje između »činjeni­ ce« i »fikcije«, »istine« i »m ašte« neće daleko odvesti, dije­ lom i stoga što je takvo razlikovanje često vrlo sporno. P o­ stoje prim jerice dokazi u prilog tv rd n ji da naše razlikova­ nje izm eđu »povijesne« i »um jetničke« istine niukoliko nije prim jen jiv o n a ranoislandske sage.1 K rajem šesnaestog i početkom sedam naestog stoljeća riječ »novel« (roman) u 9

Engleskoj se — kažu — rab ila za označavanje istinitih i iz­ m išljenih događaja, pa ljudi ni iz vještaje o dnevnim novo­ stim a gotovo nikad nisu sm atrali činjeničnom istinom . Ro­ m an i (novels) i izviješća nisu bili ni bjelodano fikcionalni ni očigledno činjenični — d an a šn ja stroga razlika između tih dviju k ateg o rija naprosto nije postojala.’ G ibbon je, n e ­ m a dvojbe, vjerovao da piše povijesnu istinu, kao zacijelo i au to ri G eneze, ali ih danas neki čitaju kao ►►činjenice« a neki kao ►►fikciju«. N ew m an je očigledno držao da su n je­ gova teološka razm išljan ja istinita, a nem ali broj čitatelja našeg doba vidi u njim a ►►književnost«. A ko uk lju ču je m no­ go ►►činjeničnog«, književnost ujedno isključuje m nogo fikcionalnog. S tripovi o S uperm anu i rom ani M illsa i Boona fikcionalni su, ali ih općenito ne sm atram o književnošću, a osobito n e K njiževnošću. K ad kažem o da je književnost ►►kreativni« ili ►►imaginativni« oblik pisanja, m islim o li mo­ žda da su povijest, filozofija i p riro d n e znanosti n ek reativ ne i n eim ag in ativne? M ožda bi n am valjalo poći od posve drugačije pretpos­ tavke. Možda bism o književnost mogli d efinirati n e s obzi­ rom na njezinu »fikcionalnost« ili ►►imaginativnost«, već s obzirom na n jezinu posve osobitu u p o rab u jezika. Takva te­ o rija postoji, a književnost je po njoj oblik pisanja koji, kako kaže ruski k ritiča r Rom an Jakobson, pred stav lja ►►or­ g anizirani čin nasilja nad običnim govorom«. K njiževnost m ijen ja obični jezik i čini ga snažnijim ; ona sustavno od­ stu p a od svakodnevnog govora. K ad biste mi kojim slučajem prišli na ulici, na autobusnom stajalištu, d prom rm ljali: »O, ti, neo k aljan a zaručnice mira«*, odm ah bih shvatio da sam u d ru štv u književno obrazovane osobe. Shvatio bih to zato što bi tkivo, rita m i m elodija vaših riječi bili u raskoraku sa situacijom ili — kako bi stru čn ije rekli lingvisti — za­ to što bi postojao nerazm jer izm eđu označitelja i označenih. Vaš bi jezik priv u k ao n a sebe m oju pažnju, razm ećući se svojim m aterijaln im bićem, što izjava kao: »Zar ne znate da vozači autobusa štrajk aju ?« nikad n e bi mogla postići. T akvu definiciju »književnog« zastupali su ruski form a­ listi, skupina k ritiča ra u čijim su redovim a bili V iktor Sklovski, R om an Jakohson, Osip Brik, J u rij Timjanov, Bo­ ris Eihembaum i Boris Tom aševski. F orm alisti su se u Ru* Početni stihovi čuvene pjesme Johna Keatsa (1795—1821) ►►Oda grčkoj uroti«. (Prev.) 10

šiji pojavili p rije boljševičke revolucije 1917, djelovali i bi­ li u n ap o n u snage dvadesetih godina, sve dok ih n ije u šu t­ kao staljinizam . R atoborni i polemični, form alisti su odba­ cili nazovim istično n aučavanje sim bolizm a na koje se os­ lanjala do tad ašnja k ritik a te u praktičnom i znanstvenom duhu pom akli težište n a m a terijaln u zbiljnost književnog teksta. D ržali su da k ritik a m ora razlučiti u m jetnost od otajstvenosti i baviti se stvarnim funkcioniranjem književ­ nog teksta. K njiževnost nije pseudoreligija, psihologija ili sociolo­ gija, već osobiti način organizacije jezika. K njiževnost ras­ polaže vlastitim zakonim a, s tru k tu ra m a i postupcim a, koje kao ta k v e v alja proučavati, a ne svoditi na nešto drugo. K njiževno djelo nije ni sredstvo za prenošenje ideja ni od­ raz d ru štv en e zbilje ni u tjelo v ljen je n ek e tra n sc en d en ta ln e istine. Ono je zbiljska činjenica, a njezino funkcioniranje možemo analizirati slično kao što analiziram o rad stroja. Djelo je sazdano od riječi, a ne od p redm eta ili osjećaja, stoga je pogrešno p ro m a tra ti ga k a o izraz piščeve svijesti. P uškinov E vgenij O njegin, kako se jednom našalio Osip B rik, bio bi napisan čak i da P uškin n ikad nije postojao. F orm alizam je u biti bio lingvistika p rim ije n jen a na p ro u čav an je književnosti, a budući da je onovrem ena ling­ v istik a bila fo rm alne n a ra v i i bavila se s tru k tu ra m a jezika, a ne onim što lju d i doista govore, form alisti su analizu k n ji­ ževnog »sadržaja« (koja uvijek navodi na psihologiju i so­ ciologiju) zam ijenili proučavanjem oblika. Ne gledajući ob­ lik k ao izraz sadržaja, form alisti su njihov odnos postavili naglavačke, pa su sadržaj poim ali tek kao »m otivaciju« ob­ lika, kao m ogućnost ili zgodnu prilik u za svojevrsnu for­ m alnu vježbu. Don K ihot nije djelo »o« istoim enom lik u ; lik je tek postupak što drži na okupu razne te h n ik e pripo­ v ijed an ja. Ž ivo tin jska fa rm a n e bi za form aliste bila alego­ rija staljin izm a; naprotiv, rekli bi da je staljinizam bio od­ lična p rilik a za izgradbu alegorije. U pravo to izokrenuto u s tra ja n je n a form i navelo je p rotivnike form alista d a ih nazovu ta k o pogrdnim im enom. P rem da nisu n ijek ali vezu izm eđu u m jetnosti i d ruštvene zbilje (neki su bili v rlo blis­ ki boljševicim a), form alisti su prkosno tv rd ili da ta veza nije s tv a r književne kritike. F orm alisti su pošli od poim anja književnog djela kao m anje-više proizvoljnog zbroja »postupaka«, a tek kasn ije počeli p ro m a trati postupke kao uzajam no povezane sastav11

niče ili »funkcije« u n u ta r cjelovitog sustava teksta. U »po­ stupke« su u brojili zvuk, pjesničke slike, ritam , sintaksu, m etar, rim u i teh n ik e p ripovijedanja, to je st sveukupni in­ v en tar form alnih elem enata književnosti. Svim je postup­ cima zajednički učinak »očuđenja« ili »oneobičavanja« poz­ natoga. B itno svojstvo književnog jezika, ono po čemu se on razlik u je od ostalih v rsta diskursa, njegova je sposob­ nost da na različite načine »deform ira« obični, uporabni je­ zik. Pod p ritiskom književnih p o stu p ak a uporabni se jezik intenzivira, kondenzira, savija, iskače iz vlastitog bića i postavlja naglavce. T akav je jezik »očuđen«, »oneobičen« pa kroza nj i svijet svagdašnjice odjednom postaje neobi­ čan. R utinska u poraba svakodnevnog govora otu p lju je i oduzim a svježinu našem opažanju zbilje i reakcijam a na nju ili ih — rječnikom form alista — »autom atizira«. D ra­ m atičnim bu đ enjem naše svijesti o jeziku, književnost uno­ si svježinu u naše navikom sp u tan e načine reag iran ja , a p red m ete oko nas čini »uočljivijim «. Budući da književnost m ora biti sv jesnija sebe u pogledu jezika, to svijet uhvaćen u njezin jezik postaje življi, puno krvniji. D obar grafički p rim jer za ovu tv rd n ju naći ćemo u pjesništvu G erarda M anleya Hopkinsa.* K njiževni jezik očuđuje ili oneobičuje up o rab n i jezik, ali nam — parad o k saln o — sam im tim omogućuje potpunije, bliskije posjedovanje iskustva. Zrak udišem o a da toga gotovo i nism o svjesni; a zrak je, po­ p u t jezika, m edij u kojem se krećem o. No ako se zrak ne­ nadano zgusne ili onečisti, m o ra t ćemo disati opreznije, šte­ dljivije, što će nas zacijelo n a tje ra ti da postanem o svjesni­ ji vlastitog tijela. N ehajno sklepano pism o p rija te lja čitat ćemo ne m areći za njegovu pripovjednu stru k tu ru . Ako se m eđutim n it priče koju čitam o neprestance prekida i na­ novo začinje, ako neprestano m ijenja pripovjednu razinu i odgađa odsudni tre n u ta k kako bi nas držala u napetosti, p ostat ćemo svjesniji načina na koji je priča sklopljena, što će ujedno pojačati naše zanim anje za ono što se u njoj zbiva. F orm alisti bi rekli da priča — kako bi zadržala n a­ šu pažnju — k o risti postupke »usporavanja« ili »retardaci­ je« te da su ti postupci u književnom djelu »ogoljeli«. O tu­ da potječe duhovito pakosna opaska V iktora Sklovskog da * Gerard Manley Hopkins (1844—1889), engleski pjesnik čije pjesništvo karakteriziraju eliptična sintaksa, sažete metafore, aliteracija i asonanca. (Prev.) 12

je S tern eo v rom an T ristram Shandy, rom an što toliko us­ porava p ripovjednu n it da se gotovo i ne pokreće s m rtve točke, »najtapičniji rom an u svjetskoj književnosti«. F o rm alisti su dakle poim ali jezik književnosti kao niz otklona od norm e, kao oblik n asilja nad jezikom : za njih je književnost -osobita« vrsta jezika, za razliku od -običnog« jezika svagdašnje uporabe. No uočavanje jezičnih otklona od norm e p odrazum ijeva sposobnost određenja norm e od koje on odstupa. P a ia k o je pojam »obični jezik« osobito mio neikim oksfordskim filozofim a, činjenica je da obični je­ zik oksfordskih filozofa nem a puno sličnosti s jezikom glazgovskih lučkih radnika. Jezik kojim se služe ta dva d ruš­ tv e n a sloja kad pišu lju b av n a pism a obično se razlikuju od jezika kojim se obraćaju m jesnom župniku. Zam isao da po­ stoji jed in stv eni »norm alni« jezik, nalik na neku zajednič­ ku, svagdje važeću v alu tu koju ravnopravno dijele svi čla­ novi d ru štv a, p uka je obm ana. Svaki k onkretni jezik sastav­ ljen je od vrlo složenih nizova điskursa, koji se pak razli­ k u ju zavisno o klasi, vjeri, spolu, statusu u dru štv u i tako d alje, a k oje nikako ne možemo u v rstiti u sam o jednu, je­ d instvenu jezičnu kategoriju. Ono što je za jednu osobu norm a, za d rugu m ože biti odstupanje. Riječ ginnel (aleja) može u B rig h tonu biti poetična, a u B am sleyu više ne­ go obična. D anas će nam zacijelo i najprozaičniji te k st iz petn aesto g stoljeća zvučati »poetično« zbog arhaizam a. Kad bism o pronašli odlom ak pisanog te k sta neke davno iščezle civilizacije, ne bism o te k analizom mogli u tv rd iti je li to ili n ije »poezija«, je r zacijelo n e bism o znali k ak a v je bio »obi­ čni« jezik te d ru štv en e zajednice, a kad bi d aljn ja istraživa­ n ja čak i pokazala da on odstupa od norm e, da je »devijantan«, to nam ipak ne bi bio dokaz da je riječ o poeziji je r n i sva jezična odstupanja nisu poetska. U zmimo p rim jer slanga. P ovršno čitanje te k sta u slangu neće nas u v je riti da n ije rije č o — recim o — »realističnoj« prozi, ukoliko nem a­ mo d ru g ih p o dataka o načinim a na koje ta k av jezik doista fun k cio n ira u dotičnom društvu. D akako da su ruski form alisti bili svjesni svega ovoga. Znali su da se norm e i otkloni m ijen jaju zavisno o d ru š­ tvenom i povijesnom kontekstu, da »pjesničko« u to m sm i­ slu ovisi o tom e g d je smo se u datom tre n u tk u zatekli. Či­ njenica da je djelić jezika »očuđujući« n ije ni za n jih bi­ la jam stv o da je to uvijek i posvuda tako. Znali su da je jezik očuđujući tek u odnosu prem a određenoj norm ativnoj 13

jezičnoj pozadini te da izm jena n o rm ativ n e pozadine može m ijen jati naš opažaj »književnog« ili »neknjiževnog« u je ­ ziku. K ad bi ljudi u običnom kavanskom razgovoru n a jn o r­ m aln ije b a ra ta ti rečenicam a kao što je »O, ti, neokaljana zaručnice m ira«, ta k av bi jezik zacijelo prestao biti poetski. D rugim riječim a, »literarnost« je za form aliste bila funkci­ ja d iferencijalnih odnosa izm eđu jednog i drugog oblika d isk u rsa, a ne vječno, neprom jenjivo svojstvo. Oni nisu tr a ­ žili definiciju » literature« nego »literamossti«, to jest oso­ b itih načina u p orabe jezika koje nalazim o u »književnim « tekstovim a, ali i izvan n jih . J e r tk o god m isli da »književ­ nost« može d e fin ira ti osobitim načinim a u p orabe jezika, mo­ ra biti sv jestan činjenice da im a više m etafora u menčesterskom n arječju nego u M arvellovu* pjesništvu. N ema književnog p o stupka — bilo da je riječ o m etonim iji, sinegdohi, litoti, h ijazm u i slično — koji ne bi bio živo prisu tan u svagdašnjem govoru. F orm alisti su m eđutim sm atrali da je »očuđenje« bit književnog, ono po čem u se književni jezik razlik u je od sva­ kodnevnog govora. Recimo m eđutim da u kavani za susjed­ n im stolom čujem ovakvu p rim jed b u : »K ako je to nečitak rukopis!« K ako bih je protum ačio: kao »književni« ili kao »neknjiževni« jezik? Z apravo je književni, je r potječe iz ro m an a Glad K n u ta H am suna. Da, ali kako ja m ogu znati da je »književan«? N em a u n je m u ničega što privlači oso­ bitu pažnju na sebe kao na specifičnu govornu rad n ju . Mo­ gao bih reći da je jezik književan zato što je uzet iz ro ­ m an a Glad K n u ta H am suna, zato što je dio »fikcionalnog« tek sta, te k sta koji sam sebe p red sta v lja kao »roman«. A ta ­ k av rom an m ožemo uključiti u fak u ltetsk i nastavni plan, i tako dalje. Z apravo mi k o n tekst govori da je riječ o k n ji­ ževnoj rečenici, prem da se njezin jezik ne odlikuje nik a k ­ vim u n u tra šn jim svojstvim a ili osobitostim a koje bi ga raz­ likovale od o stalih v rsta diskursa. K ad biste u kafiću ispali­ li ta k v u rečenicu, lako bi se moglo dogoditi da okolina osta­ ne ravnodušna prem a vašem divljenja vrijednom pjesnič­ kom um ijeću. Razm išljati o književnosti kao što su to činili ruski form alisti zapravo znači poim ati književnost kao poe­ ziju. K arak teristično je da su form alisti i za prozu česti) upotreb ljav ali te h n ik e kojim a su se služili pri obradi poe­ * Andrew Marvell (1621—1678), engleski pjesnik, »metafizičar«, poznat po neobičnoj upotrebi metafora. (Prev.) 14

zije. U vriježeno je m eđutim m išljenje da u književnost spa­ d aju i d ruge stv a ri osim poezije, kao n a p rim jer realistič­ ka i n atu ralističk a proza, a ta k v a proza n ije osobito sam o­ svjesna dli »egzib i cionisti čka« u pogledu jezika. P onekad kažemo da je način pisanja »lijep« upravo zato što ne p riv ­ lači p rek o m jernu pažnju, to je st divim o se njegovoj lakon­ skoj jed n o stavnosti ili sm irenoj suzdržanosti. No što ćemo s vicevim a, p arolam a i povicim a n a nogom etnim ig rališti­ ma, s novinskim naslovim a i reklam om , koji su verbalno često v rlo živopisni, ali ih obično ipak ne svrstavam o u k n ji­ ževnost? D ruga nevolja s »očuđenjem « je st u tom e što nem a pi­ sanog te k sta koji — uz u v je t da je dom išljato sročen — ne bismo mogli pročitati kao očuđujući. Uzmimo za p rim jer jed an prozaični, nedvosm isleni natpis iz londonske podzem ­ n e željeznice: »Na p o k retn im stepenicam a pse tre b a nosi­ ti.« Taj natp is m ožda i n ije ta k o nedvosm islen kao što se na p rv i pogled čini. Sto nam on zapravo kaže? Da m oram o nositi pse dok se vozimo p o kretnim stepenicam a? Da će nas netko m ožda otjerati sa stepenica ako nism o im ali sre­ će da n a ulici natrap am o na psa lutalicu kojega ćemo za vrijem e vožnje držati u n aru čju ? Na slične nejasnoće n ai­ ći ćemo u m nogim .naoko ja sn im natpisim a. Sto na prim jer reći o naoko jasnom n atp isu n a koji nailazim o posvuda u B ritanija: »R efuse to be p u t in this basket«*, ili o prom et­ nom znaku »W ay Out«, onako k ak o bi ga pročitao čovjek iz K alifo m ije.** Čak ako i zanem arim o slične p rim jere zbun ju ju će višeznačnositi, očigledno je da natpis iz londonske podzem ne željeznice možemo čitati kao književnost. K ako? Tako da se predam o zvuku i ritm u njegove poruke, da do­ pustim o da nas zgrabi i potrese osorni, prijeteći staccato p r­ vih, olovno te šk ih jednosložnih riječi (Dogs m u st be — »Psi m oraju biti«) d a se zatim n a valu bogate aluzivnosti riječi carried (nošen) otisnem o prem a obalam a snažnog čuvstva * Natpis na javnim košarama za otpatke: Stavljajte otpatke u ovu košaru. Igrom riječi, imenica refuse (otpaci) može se za­ mijeniti glagolom refuse (odbiti), ne pristati na što, pa se nat­ pis može pročitatd i kao: Ne dopustite da vas stave u ovu ko­ šaru. (Prev.) Way Out je prometni znak obavještenja kojim se označu­ je izlaz s parkirališta, benzinskih crpki i garaža. Way out se u kalifomijskom govoru rabi kao pridjev, a znači: neobičan, Ču­ desan, ekscentričan. (Prev.) 15

suosjećanja što ga budi pom isao na pom aganje psim a lu ­ ta lic am a; te da n ajzad , u uzbibanosti i k o trl javim slogovim a riječi escalator (pokretne stepenice), oslušnem o k o trljav i zvuk klizan ja p o k retn ih stepenica. To je zacijelo besm isle­ na i jalova rabota, prem da n e mnogo jalovi ja od tv rd n je da neki pjesnički opisi m ačevanja odjekuju zveketom k rižanja i ub o d a m ačeva. R abota koja nas b arem čini svjesnim činje­ nice da ►-književnost« može u n ajm an ju ru k u biti isto toli­ ko p itan je čovjekova u d je la u oblikovanju pisane riječi ko­ liko i p ita n je u d je la pisane riječi u oblikovanju čovjekovih reakcija. No čak kad bi n etk o natpis iz podzem ne željeznice i či­ tao na netom opisani način, čitao bi ga kao pjesništvo, a pjesn ištv o je tek dio onoga što obično svrstavam o u k n ji­ ževnost. Pozabavim o se štoga još jednom mogućnošću -p o ­ grešnog čitanja« spom enutog natpisa, u nadi da će nas to odvesti m alo dalje. Zam islim o pijanca koji se u sitne sate m rta v p ija n izvalio n a ru k o h v at pok retn ih stepenica, zabuljio u natpis, teškom m ukom pročitao po ru k u i p ro m r­ m ljao: -Istin a ! Velika istina!« Do kakve je pogreške sada došlo? P ijan ac je natpis pročitao kao silno važnu, u n iv er­ zalnu, sv em irsku istinu. U potrebom stanovitih konvencija čitan ja izdvojio je riječi iz kontek sta situacije, a njihovu p ragm atičnost poopćio do razm jera mnogo važnijeg, m nogo dubljeg značenja. A to je zacijelo jedan od postupaka nuž­ nih za ono što ljudi n az iv aju književnošću. K ad nam pjes­ nik veli da je n jegova lju b av nalik na crvenu ružu, m i već stoga što su pjesnikove riječi pretočene u rim u znam o da nam n e tre b a ra z b ija ti glavu p itan je m je li se pjesniku n je­ gova d rag an a s nekog čudnog razloga činila sličnom ruži. Znam o naim e da n a m p jesnik govori o ženam a i ljubavi op­ ćenito. Mogli bism o dakle reći da je književnost -n ep rag m atični« oblik diskursa je r — za razliku od udžbenika bio­ logije i p o ru k a što ih ostavljam o raznosačim a m lijeka — ne služi neposrednom , praktičnom cilju p a je m oram o poi­ m ati k ao d jelatnost što se b av i općim stanjem stv ari u svi­ jetu. K njiževnost će ponekad, prem da ne uvijek, posegnuti za specifičnim načinom u p o rab e jezika, k ao da nas hoće podsjetiti na svoju osobitost, dati nam do znanja d a je ri­ ječ o jednom mogućem načinu opisa žene, a ne o ženi koja doista postoji. Ovo svraćanje pažnje n a način izražavanja, a n e na zbilju o kojoj govori, navelo je neke k ritiča re na 16

misao d a je književnost v rst sam oreferencijalnog jezika, je­ zika što upu ćuje na sebe i govori o sebi. I tak av pokušaj određenja književnosti im a svojih ne­ d ostataka. P rvo: G eorge Orwell bi se zaaijelo bio nem alo iznenadio da čuje kako njegove članke valja čitati ta k o kao da su tem e o kojim a u njim a rasp rav lja m anje važne od n a­ čina n a koji ih iznosi. Opće je m išljenje da su vjerodostoj­ nost i p rak tičn a dim enzija onoga čime se bave m nogi oblici koje sv rstav am o u književnost doista važne za sveopći d o ­ jam . A ko je »nepragm atičnost« disk ursa dio onoga što pod­ razum ijevam o pod »književnošću«, tad a iz tak v e »definici­ je« slijedi da književnost zapravo ne možemo »objektivno« d efinirati. D efinicija književnosti u tom slučaju zavisi o n a­ činu čitanja, a ne o prirodi napisanog. Postoje oblici p isa­ nja — pjesm e, kazališni kom adi, ro m an i — očigledno za­ m išljeni kao »nepragm atični« u navedenom sm islu, što m e­ đ utim n ije jam stvo da će ih svatko i uvijek tako čitati. G ibbonov prik az Rim skog C arstva mogu čitati ne zato što n a­ ivno v jeru jem d a će m i p ru žiti pouzdana znanja o starom Rim u, nego zato što uživam u G ibbonovu proznom stilu ili što m e zab av ljaju opisi ljudske pokvarenosti, pa m a kakvi bili. A d a sam jap an sk i h o rtik u ltu rist, možda bih pjesm u R oberta B urnsa* čitao zato što želim znati jesu li ili nisu u B ritan iji osam naestog stoljeća cvjetale crvene ruže. Reći ćete da to n ije čitanje te k sta kao »književnosti«, no zar Orwellove članke čitam k ao književnost sam o onda ako njego­ ve stavove o španjolskom građanskom ra tu poopćim do te m jere d a im dadem univerzalno značenje razm išljanja o ljudskoj su d b ini? Istina je da su m noga djela koja u aka­ dem skim u stanovam a proučavam o kao književnost » n a č in je na« da b u d u čitan a kao književnost, ali je istina da m noga i nisu. Pisani te k st može ući u opticaj kao povijesno ili filo­ zofsko djelo, a kasn ije biti svrstan u književnost, ili pak može k reriu ti m eđu čitateljstvo kao književnost, a zatim se p o tv rd iti kao v rijed an arheološki izvor. N eki tekstovi se rađ aju k ao litera rn i, n ek i litera rn o st postižu, a nekim a ona biva n am etn u ta. N ačin n a koji se te k st »odgaja« može — u tom sm islu — biti važniji nego p itan je gdje se i k ak av ro ­ dio, kao što je ponekad p resu d n ije kako se lju d i prem a va­ * Robert Burns (1759—1796), engleski pjesnik ranoromantičarskog razdoblja na čije stihove se odnose autorova razmišlja­ nja. (Prev.) 17

m a odnose nego k ak v a s te roda. A ko u tu v e u glavu da spa­ d ate u porodicu književnosti, onda u n ju sp ad ate i gotovo, pa m a što vi m islili o sebi i svom e porijeklu. Stoga ćemo kn jižev n o st p ro m a tra ti ne toliko kao bitno svojstvo ili skup svojstava što se ogledaju u pojedinim ob­ licim a pism a od B eow ulfa do V irginije Woolf, koliko kao od­ nos p rem a pisanoj riječi. Ne bi bilo lako, iz svega što je s različitih p o buda okršteno im enom »-književnost«, izdvojiti postojani skup b itn ih svojstava. Z apravo bi to bilo je d n a­ ko nem oguće kao k a d bism o h tjeli u tv rd iti jedno i jedino b itno sv o jstv o zajedničko svim igram a. »Bit« književnosti n e postoji. Svaki pisani te k st možemo čitati »nepragm atično«, ako to znači čitati te k st kao književnost, baš kao što ga m ožem o čitati »poetski«. K ada bih .uzeo proučavati vozni red u želji d a stek n em g rad u za razm išljan je o brzini i slo­ ženosti suvrem enog načina života, a ne iz potrebe da pro­ nađem najzg o dniju vezu izm eđu v laka A i vlaka B, mogao bih reći da čitam vozni red k ao književnost. John M. Ellis je jednom re k a o da je naziv »književnost« v rlo sličan rije ­ či »korov«: korov n ije određena biljka, već bilo koja vrst raslin ja koju v rtla r s ovog ili onog razloga plijevi. Za raz­ liku od korova, književnost je zacijelo svaka v rst pisanog te k sta koju, s ovog ili onog razloga, pojedini ljudi osobito cijene. »K njiževnost« i »korov« — rekli bi filozofi — fu n k ­ cionalni su a ne ontološki nadjevci je r nam govore o ono­ m e što činimo, a n e o postojanoj biti stv ari. G ovore nam o ulozi te k sta ili čička u društvenom k o n te k stu , o njegovu odnosu p rem a okolini i onom e po čemu se od n je razlikuje, o njegovu p onašanju, o ciljevim a u koje može biti u potrebljen i o lju d sk im običajim a n a k o je se odnosi. »K njižev­ nost« je u tom sm islu čisto form alna, prazna definicija. »Bit« joj nećemo doseći ni ako je odredim o kao nepragm atični odnos prem a jeziku je r je ta k av odnos svojstven i d ra ­ gim jezičnim djelatnostim a, na p rim jer vicevim a. Ionako nije jasn o možemo li uopće strogo razlučiti »praktični« od »ne-praktičnog« odnosa prem a jeziku. O čigledno je d a se čitan je iz užitka, kao n a p rim je r čitanje rom ana, razlikuje od čitan ja obavijesti, kao u slučaju saobraćajnih znakova, no što ako uzm em o čitati udžbenik iz biologije u želji za p roširivanjem znanja? J e li to ili nije »pragm atični« odnos prem a jeziku? »K njiževnost« je u m nogim društvim a slu­ žila čisto p ragm atičnim ciljevim a, kao na p rim jer vjerskim . Strogo lučenje »praktičnog« od »ne-praktičnog« moguće je 18

zacijelo tek u dru štv u kao što je naše, gdje je književnost izgubila svaku p raktičnu funkciju. M ožda bism o za opću definiciju mogli uzeti neku v rst osjećaja »književnog« koji je m eđutim povijesno specifičan. Još d ak le nism o prodrli u ta jn u p itan ja zašto Lamb*, M acaulay** i Mili*** »spadaju« u književnost, a Bentham****, M arx i D arw in općenito ne. M ožda je najjed n o stav n iji od­ govor da su p rva tro jica p rim jeri »lijepog pisanja«, a d ru ­ ga tro jica nisu. N edostatak ta k o v a odgovora, barem po mom sudu, leži u njegovoj netočnosti, ali m u je prednost u to­ me što govori da ljudi »književnošću« nazivaju uglavnom onu v rst p isan ja koju sm atraju dobrom. Ni takvo m išlje­ n je očito nije bez zam jerki: kad bi bilo točno, ne bi posto­ jalo ono što nazivam o »lošom književnošću«. Lamb i M acaulay m ogu po m om m išljenju biti previsoko cijenjeni, šbo ne znači d a ću ih nužno p resta ti u b ra ja ti u književnost. R aym ond C handler može po vašem su d u biti dobar »u svom fahu«, ali ne m o ra spadati u književnost. S d ruge strane, kad bi M acaulay kao pisac bio doista loš — kad ne bi im ao pojm a o g ram atici, a pisao sam o o bijelim m iševim a — bilo bi razum ljivo da ga ne ubrojim o u književnost, p a ni lošu. Čini se d a je stv a ra n je vrijednosnog suda doista povezano s onim što sm atram o književnim a što ne, ali ne u sm islu da pisanje nužno m o ra biti »lijepo« kako 'hi bilo književno, nego d a m ora spadati u k ateg o riju , »u fah« onoga što sm a­ tram o lijepim , p a m a k ar to bio i lošiji p rim jer općenito ci­ jen jenog n ač in a p isanja. N itko razu m an neće reći da je auto b u sn a k a rta p rim jer »m anje vrijedne«, lošije kn jižev n o ­ sti, ali bi p jesništvo E m esta D aw sona n etko s pravom mo­ gao n azvati »lošijim«. Stoga je naziv »lijepo pisanje« dli »be­ letristik a« višeznačan i n ejasan : označuje v rstu općenito cijenjena n ačina pisanja, ali ne obvezuje na m išljenje da je određeni n jezin p rim je ra k nužno — »dobar«. P retp o sta v k a da je »književnost« — uz gore navedenu ogradu — visoko cijenjeni oblik p isan ja ra sv je tlju je m noge nedoum ice, ali je i priličn o d e stru k tiv n a je r znači da zauvi­ * Charles Lamb (1775—>1834), engleski pjesnik i pripovjedač. •* Thomas B. Macaulay (1800—1859), engleski političar i po­ vjesničar. *** John Stevuart Mili (1806—1873), engleski filozof i ekono­ mist. ♦*** j eremy Bentham (1748—1812), engleski filozof. (Prev.)

19

jek možemo odbaciti tla p n ju o »-književnosti« kao »objektiv­ noj« kateg o riji, kategoriji neprom jenjivoj i datoj. Po njoj u k n jiževnost može spadati bilo što, dok sve ono što oduvi­ jek i n ep rijep o rn o sm atram o književnošću — S hakespeare, p rim jerice — može izgubiti određenje književnog. M oram o dakle odbaciti v je ro v an je da je p roučavanje književnosti p ro u čav an ja postojanog, odredivog en tite ta, kao što je en­ tom ologija p roučavanje kukaca. N eki oblici fikcionalne pro­ ze jesu, a n eki nisu književnost; neke v rsti književnosti je ­ su, a neke n isu fikcionalne; je d n a v rs t književnosti p riv la­ či p ažn ju n a svoj jezični u stro j, dok pojedini visoko reto rič­ ki oblici uopće ne sp ad aju u književnost. K njiževnost kao niz djela u tv rd iv e i postojane vrijednosti, djela obilježenih zajedničkim specifičnim osobinam a, naprosto ne postoji. Stoga ću riječi »književni« i »književnost« odsada rab iti uv­ jetno, dajući čitatelju n a zn an je da su spom enuti n a d je v a n eprim jeren i, ali da bolji tre n u ta č n o ne postoje. Rekli sm o da iz određenja književnosti kao visoko cije­ njen a oblika p isan ja slijedi da književnost n ije postojani en­ titet. Razlog tom e je u prom jenjivosti vrijednosnih sudova. »V rem ena se m ijen jaju , a v rijednosti ostaju stalne«, pod­ sjeća nas rek lam n a k rilatica jednog engleskog dnevnog lis­ ta, kao da još v jeru jem o u u b ijan je n e ja k e djece i ism ija­ v an je um no zaostalih na ja v n im skupovim a. K ao što ljudi u jednom stoljeću mogu n ek o djelo sm atrati filozofskim a u n arednom stoljeću književnim ili obrnuto, m ogu prom i­ je n iti m išljenje i o tom e k o ju v rs t p isan ja d rže vrijednom a koju ne. Mogu čak i prom ijeniti m jerila za donošenje v rijed ­ nosnih sudova. To, kao što sam napom enuo, ne znači da će djelo s ocjenom »lošije« n užno izgubiti ep itet književnog — lju d i će ga zacijelo i d a lje nazivati književnim djelom , sv r­ stav aju ći ga u općenito priz n ati tip književnosti. No to ne znači d a takozvana »književna norm a«, neprijeporna »veli­ k a trad icija« »nacionalne književnosti« m ora biti p riz n ata k ao k o n stru k t što su ga u određeno vrijem e i iz određenih pobuda ustanovili odabrani pojedinci. N em a po sebi v rijed ­ nog književnog djela ni književne trad icije, d jela vrijednog bez obzira na postojeće sudove prošlosti i m oguće sudove budućnosti. »V rijednost« je nepostojano, prolazno određe­ nje, a znači: ono što u stanovitim prilikam a cijeni određe­ na skupina ljudi n a tem elju utv rđ e n ih m jerila i u svjetlu postojećih ciljeva. K ad bi svekolika naša dosadašnja povi­ je st kojim slučajem doživjela snažnu preobrazbu, bilo bi :20

posve moguće da se u budućnosti oblikuje dru štv o kojem u Shaikespeare ne bi ništa značio. N jegova bi se djela takvom d ru štv u m ogla činiti strašno čudnim , p u n im sporednih, ne­ bitn ih misli i osjećaja. S hakespeare u takvom dru štv u zaci­ jelo ne bi bio vredniji od današnjih grafita. P rem da bi se mnogi zgrozili nad tragičnom duhovnom bijedom i ispraznošću tak v a društva, meni se čini da je dogm atično ne p ri­ h v atiti m ogućnost d a bi takvo stan je d uha moglo dapače proizaći iz sveopćeg duhovnog bogatstva ljudskog roda. M arxa je m učilo p ita n je kako je i zašto grčka u m jetn o st mo­ gla zadržati »vječitu ljepotu« prem da su društveni uvjeti u kojim a je n asta la odavno preživjeli. No kako mi možemo znati da će grčka um jetn o st ostati »vječito lijepa« kad po­ vijesti još n ije došao k raj? Zam islim o d a nam arheolozi jed­ noga d ana o tk riju pravo značenje koje je za starogrčku pu­ bliku im ala tragedija. Zam islim o da odjednom spoznam o k a­ ko su interesi te drevne pu b lik e bili posve različiti od na­ ših. K ad bism o starogrčku tra g ed iju počeli čitati u svjetlu novostečenih spoznaja, moglo bi se dogoditi da prestanem o u njoj u živ ati i shvatim o kako je naš nekadašnji užitak pro­ izlazio iz po jednostavljena čitanja grčke trag ed ije, da sm o je čitali u sv jetlu onoga što nas kao d ruštvenu zajednicu za­ okuplja te d a sada — kad je više ne možemo tako čitati — trag ed ija gubi značenje koje je nekada im ala u našim oči­ ma. Č injenica da književna djela uvijek donekle tum ačim o u sv jetlu v la stitih preokupacija — da smo štoviše n jim a spu­ ta n i — m ožda je jedan od razloga što vrijed n o st n ek ih k n ji­ ževnih djela već stoljećim a ostaje neprom ijenjena. D akako, može biti da n as i d a lje zaokupljaju p ita n ja kojim a se bavi sam o djelo, ali je m oguće da zapravo uopće ne sudim o o »istom« djelu, ia k o m islim o da sudim o. »Naš« H om er nije jed n ak sred n jovjekovnom H om eru, a »naš« S hakespeare razlik u je se od S hakespearea njegovih suvrem enika. S vako povijesno razdoblje sačinilo je svojega, »drukčijeg« H om era i Shakespearea, H om era i S hakespearea po vlastitim p o tre­ bam a, iznalazeći u n jihovim djelim a one elem ente koje u p ­ ravo to doba cijeni ili osporava, prem da to ne m oraju uvijek biti isti elem enti. D rugim riječim a, svako društvo »ponovo piše« d jelo k oje čita, to jest nem a čitan ja koje u isti m ah ne bi bilo »ponovno pisanje« djela. Ni jedno djelo ni nje­ gova p rocjena u vrem enu ne može biti preuzeto od nove sk upine lju d i a da pritom ne bude b arem m alko, možda 21

nep rim jetn o , izm ijenjeno pa je i to razlog zašto je ono što sm atram o književnošću izrazito nepostojan pojam . Ne m islim da je nepostojan zato što su vrijednosni su­ dovi »subjektivni«. Po takvom shvaćanju svijet je podije­ ljen na opipljive »vanjske« činjenice, ikao na p rim jer g rad ­ ska željeznička stanica, i n a proizvo ljne vrijednosne sudove »u nam a«, kao na p rim je r tv rd n ja : »Ja ne volim banane«, ili: »Im am dojam d a ton ove Y eatsove pjesm e prelazi iz bor­ beno razm etnog u m račno rezignantni«. Činjenice su svi­ m a dostu p n e i neosporne, a v rijednosti osobne i proizvoljne. O čita je razlik a izm eđu činjenice koja kaže: »Ova k a te d ra la je sag rađ en a 1612. godine« i vrijednosnog suda o istoj k ate­ d rali: »Ova k a te d ra la je sja jn i p rim je r barokne a rh ite k tu ­ re«. U zmimo da sam prv u tv rd n ju izrekao dok sam am erič­ koj tu ristk in ji pokazivao Englesku u tim e je doveo u nedo­ um icu. »Zašto u vijek navodite d atu m e n asta n k a tih vaših g rađevina?« m ogla bi m e u p ita ti m oja A m erikanka. »Čemu ta o p sjednutost porijek lo m ? D ruštvo u kojem u ja živim ne vodi raču n a o datum im a. Mi građevine dijelim o n a one o k re ­ n u te prem a sjeverozapadu d one o k renute prem a jugoisto­ ku.« O vakva p rim jed b a m ožda bi m i pom ogla d a shvatim k ako se moj način opisivanja te m elji na određenom susta­ vu vrijed n o snih sudova. V rijednosni sudovi am eričke tu ­ ristk in je ra z lik u ju se od suda tip a : »Ova k a te d ra la je sjajni p rim jerak b arokne arh itek tu re « , ali ipak jesu vrijednosni sudovi, pa m a k akvu činjeničnost ja u njim a pokušao pro­ naći. K o n statacije činjenica najzad ipak jesu konstatacije, a to znači da p retp o stav ljaju stano viti broj spornih sudo­ va, k ao na p rim jer: da su vrijedni i možda vredniji spom e­ na nego neki dru g i; da ih u pravo ja im am pravo izricati, pa čak možda i jam čiti za njihovu vjerodostojnost; da ih i vi im ate prav o izricati; da ćemo izricanjem takvih tv rd n ji doći do neke v rijed n e spoznaje i tako dalje. Istina je da čav rljan ja u kafiću služi prijenosu obavijesti, ali je takvo čav rljan je ujedno p repuno onoga što bi lingvisti nazvali »faktičkim «, to je st prep u n o je zanim anja za sam čin kom u­ nikacije. K ad pričam s vam a o vrem enu, ja vam ujedno d a­ jem do znanja da vas sm atram osobom s kojom je vrijedno porazgovor.iti, da nisam n edruštven ili da se ne kanim upu­ štati u k ritik u vašeg vanjskog izgleda. U tom je sm islu posve »nezainteresirano« u stv rđ iv a n je činjenica nem oguća. D akako da se navođenje datum a nas­ tan k a k ated rale u našem društvu sm atra m anje n ezaintere­ 22

siranom tv rd njom nego izricanje m išljenja o njezinoj a rh i­ tek tu ri, no postoje situacije u kojim a bi p rv i tip k o n s ta ta ­ cije bio više ►►vrijednosno obojen« nego drugi. M ožda su riječ -b aro k n i« i -sjajan « postale m anje-više sinonim ne; možda sam o tvrdoglava šačica istom išljenika kojoj i sam pripadam uporno v je ru je da je datum n asta n k a građevine važan pa se ta m oja tv rd n ja doim a kao kodirani način iz­ ražav an ja pripadnosti takvim tvrdoglavoim a. Svaki iskaz kojim nešto opisujem o dio 'je često nevidljivog spleta v ri­ jednosnih k ategorija, bez kojih zapravo ne bism o im ali o čemu pričati. N ije istina da je znanje koje posjedujem o sa­ mo -činjenično«, pa stoga podložno izopačavanju od stra n e kojekakvih in teresa i sudova, prem da je i ta k v o izopačava­ n je moguće. K ad ne bismo im ali nikakvih interesa, n e bis­ mo mogli stjecati znanje je r bi nam se tru d oko spoznava­ nja bilo čega činio besm islenim . Interesi su k o n stitu tiv n i za oblikovanje znanja, a ne sam o pred rasu d e koje ga ugro­ žavaju. T v rd n ja da znanje m ora biti oslobođeno vrijednos­ nih sudova i sam a je vrijednosni sud. Č injenica da volim banane može biti stv ar mog osobnog ukusa, p rem d a je i to sporno. P odrobna analiza m ojih sk lo ­ nosti raznim vrstam a h ran e v je ro jatn o bi pokazala d a su i te sklonosti velikim dijelom posljedica m ojih form ativnih nav ik a iz ranog djetin jstv a, moga odnosa p rem a ro d itelji­ ma, braći i sestram a te kojekakvih dru g ih k u ltu ro lo šk ih či­ n itelja k oji su jednako društveno uvjetovani i -n esu b je k tivni« koliko i željezničke stanice. Ova uvjetovanost je još očiglednija u duboko usađenoj s tru k tu ri v je ro v an ja i in te ­ resa koji m i nam eće društvo u k ojem u sam rođen i odgo­ jen. To je n a p rim je r v je ro v an je d a zd rav lje m oram o ču­ vati, da p o djela m eđu spolovim a potječe iz biološke u vjeto­ vanosti lju d sk ih bića, da su ljudi važniji od krokodila. Isti­ na je d a se u m nogim m išljenjim a možemo razm im oilaziti, ali nam je razm im oiilaženje u m išljenjim a m oguće sam o zato što se oslanjam o na pojedine -d uboko ukorijenjene« načine v iđenja i v red n o v an ja svijeta koji su dakako povezani s n a ­ šim dru štv en im životom ,i koje n e možemo m ijen jati a da p ritom ne p rom ijenim o sam dru štv en i život. N itko m e ne­ će kazniti ako kažem d a mi se ne dopada n e k a D onneova pjesm a, ali bi m e tv rd n ja da D onne nem a veze s književ­ nošću u određenim prilikam a m ogla s ta ja ti radnog m jesta. N itko mi ne b ran i da glasam za laburističku ili za konzer­ vativ n u s tra n k u , ali ako kažem da je ta k av način glasanja 23

tek p rik riv an je jedne du b lje pred rasu d e — pred rasu d e da je sm isao d em okracije u za o kruživanju im ena na glasačkom listiću svakih nekoliko godina — moglo bi se dogoditi da u određenim n etipičnim p rilik am a završim u zatvoru. U velike sk rivena s tru k tu ra v rijednosti na kojoj se tem e­ lje i kojom se p o th ra n ju ju naši činjenični iskazi dio je ono­ ga što nazivam o »ideologijom«. Pod riječju »ideologija« ot­ p rilik e po d razum ijevam načine na koje je ono što govori­ mo i u što v jeru jem o povezano sa stru k tu ro m i odnosim a moći d ru štv a u k ojem u živimo. Iz ovako g ru b e definicije ideologije slijedi d a ne m ožem o sve sudove i k ateg o rije op­ ravd an o n azv ati ideološkim . P rem d a je u nam a duboko uko­ rijen je n o m išljenje da — kao d ruštvo — strem im o nap rijed u budućnost, i prem da ta k v o naše viđenje sebe m ože biti b itno povezano sa s tru k tu ro m moći d ru štv a u kojem živi­ mo, ne m ora uvijek i posvuda biti tako. (Možda postoji d ru ­ štvo k oje sebe vidi u k re ta n ju unatrag.) Pod riječju »ideo­ logija« ne p o drazum ijevam jedino ta duboko ukorijenjena, često nesvjesna vjero v an ja, nego k o n k retn ije : podrazum ije­ vam one ob like 'osjećanja, vrednovanja, poim anja i vjero­ v an ja koji su na neki način povezani s održavanjem i re­ produkcijom moći u društvu. Činjenicu da ta k v a vje ro v a­ n ja ni u kojem slu čaju nisu te k p itan je osobnog h ira lije­ po će nam ilu strira ti jedan p rim je r iz književnosti. I. A. R ichards, k ritiča r i profesor sveučilišta u Cambridgeu, svojom glasovitom studijom Praktična kritik a (Practical C riticism ) 1929, pokušao je dokazati da vrijednosni sud 0 književnom d je lu može biti itekako proizvoljan i subjek­ tivan. R ichards je skupini stu d en a ta dao u zadatak da ocije­ ne nekoliko pjesam a bez naslova .i im ena autora. Sudova je, naravno, bilo svakojakih. N eki stu denti su obezvređivali p rizn ate pjesničke veličine, a drugi hvalili i slavili gotovo beznačajne pjesnike.O no što je po m ojem m išljenju u tom eksp erim en tu bilo najzanim ljivije, a R ichardsu očito pro­ m aklo, u p rav o je istovjetnost podsvjesnih vrijednosti n a ko­ jim a su se tem eljile pojedinačne razlike u m išljenjim a. Kad čitam o p rocjene R ichardsovih studenata, upada nam u oci koliko su o n e spontani plod navikom stečenih načina opa­ žanja i tu m ačenja u svih stu d en a ta podjednako, kako su po­ d u d arn a n jihova m išljenja o ulozi književnosti te pretpos­ ta v k e i očekivanja s kojim a prilaze pjesm i. To nas zapravo 1 ne m ora iznenaditi je r su svi sudionici R ichardsova poku­ sa bili m ladi ljudi, bijelci, pripadnici viših d ruštvenih slo­ 24

jeva i Englezi, školovani u priv atn im školam a dvadesetih godina pa je njihovo reag iran je na pjesm u zavisilo i o m no­ gim drugim , a ne sam o o čisto »književnim « faktorim a. K ri­ tičke reakcije ispitanika bile su tijesno isprepletene s n ji­ hovim općenitijim sklonostim a, predrasudam a i v jerova­ njim a. Za to ih ne m oram o k riv iti je r nem a kritičkog re a g i­ ran ja k o je ne bi bilo isplepleteno sa spom enutim vrijed n o ­ stim a pa prem a tom e nem a ni »čisto« književnokritičkog su­ da ili in terp reta cije. A ko bism o ikoga htjeli kriv iti, bio bi to sam I.A. R ichards je r kao m lad čovjek, bijelac, pripadnik gornjeg sred n jeg sloja, m uškarac i profesor na Cam bridgeu n ije bio k ad a r objektivirati k o n te k st ineteresa koje je i sam uvelike dijelio s kontekstom vlastitih ispitanika, pa stoga ni do k ra ja shvatiti da se pojedinačne, »subjektivne« razlike u vred n o v an ju književnog djela tem elje n a posve određe­ nom, d ru štv eno uvjetovanom načinu poim anja svijeta. Ako književnost ne možemo shvaćati kao »objektivnu«, opisnu k ateg oriju, ne možemo niti tv rd iti da književnost obuhvaća sam o ono čemu lju d i iz h ira nadijevaju im e k n ji­ ževnosti. V rijednosni sud o tom e što jest a što nije k n ji­ ževnost nikad ne proizlazi iz hira, nego je uk o rijen jen u du­ boke stru k tu re vjerovanja, naoko jednako postojane kao Em pire S tate Building. Dosad smo dakle zaključili ne sam o da književnost ne postoji u onom sm islu u kojem postoje kukci te da su vrijednosni sudovi na te m elju kojih se k n ji­ ževnost k o n stitu ira povijesno prom jenjivi nego da su i sa­ mi vrijednosni sudovi usko povezani s društvenim ideolo­ gijam a. V rijednosni sudovi, na k raju krajeva, n isu sam o stv a r osobnog ukusa, već i stv a r pretpostavki na tem elju kojih p o jed in e društvene skupine provode i održavaju moć nad d rugim društvenim skupinam a. A ko vam se ovakva tv rd n ja čini p retjeran o m , ako m islite da je i ona tek p ita­ nje osobne predrasude, predlažem da je provjerim o n a p ri­ m jeru razvoja p red m eta »književnost« u engleskim akadem ­ skim u stanovam a.

25

L RAZVOJ ENGLESKOG KAO AKADEMSKOG PREDMETA’

Pojam književnosti u Engleskoj osam naestog stoljeća ni­ je se ograničavao, kao što to danas ponekad biva, na »kreativno« ili »m aštovito pisanje« (im aginative voriting). U to je doba pojam književnosti obuhvaćao čitav niz oblika pi­ sanja koje je dru štv o cijenilo/i držalo važnim : filozofiju, po­ vijest, esejistiku, pisanje pjesam a i pisam a. O sam naesto sto­ ljeće nije tek stu nadijevalo epitet »književni« zbog njegove fikcionalnosti — ono je još ozbiljno dvojilo može Li pojavu tada novog oblika, rom ana, uopće svrstati u književnost — već ga je p rocjenjivalo s obzirom na postojeće standarde »uljudnog pisanja«. D rugim riječim a, m jerila za određiva­ nje književnog bila su neprikriveno ideološka pa su teks­ tovi koji su utjeloviljavali vrijednosti i »ukus« pojedine d r u ­ štvene klase dobivali ocjenu književnih, dok ulične balade, p o p u larn e rom ance, pa čak možda i dram a — nisu. U tom je povijesnom tre n u tk u dakle »vrijednosni naboj« pojm a književnost bio prilično očigledan. M eđutim , književnost u osam naestom stoljeću nije bila sam o »utjelovljenje« stanovitih d ruštvenih vrijednosti, ne­ go i važno o ruđe za n jihovo učvršćivanje i širenje. U zdrm a­ na ali čitava, Engleska osam naestog stoljeća bila je tek po­ molila glavu iz krvavog građanskog ra ta u kojem u su se grubo d o h v atile dvije d ruštvene kla se .*** ž e lja za obnovom * Naslov poglavlja u izvorniku glasi The Rise of English, što u doslovnom prijevodu — Razvoj engleskog — ne bi odgovara­ lo smislu poglavlja. Zato sam naslov proširila. (Prev.) ** Engleski građanski rat u 17. stoljeću trajao je od 1642. do 1646, a vodio se između kralja Charlesa I i rojalističke par­ tije s jedne strane te parlamentaraca i njihove vojske s druge strane. Završio je pobjedom parlamentaraca, smaknućem kralja 27

i učvršćivanjem društvenog p o retk a dovela je do uspostav­ lja n ja vrijed n osti toga doba: neoklasicističkog poim anja R a­ zum a, P rirode, reda i pravilnosti, oprim jerena u um jetno­ sti. K njiževnost je dobila novu važnost je r se uz potrebu za asim ilacijom sve m oćnije ali duhovno sirove srednje klase u redove vlad ajuće aristo k racije javila p otreba za širenjem uglađena p o našanja, »pravilnog« uk u sa i općih k u ltu rn ih stan d ard a. Zato je književnost počela obuhvaćati cijeli niz ideoloških u stanova; časopise, kavane, rasp rav e o dru štv u i estetici, propovijedi, prijevode s grčkog ,i latinskog, sav je t­ n ike o lijepom ponašanju i p itan jim a ćudoređa. K njiževnost osam naestog stoljeća nije poznavala sintagm e kao što su »proživljeno iskustvo«, »osobna reakcija« i »jedinstvenost mašte«. T akvo nazivlje — za nas nerazdvojno od samog poj­ ma »književnog« — ne bi se bilo osobito dojm ilo H enryja Fieldinga. D efinicije književnosti u d anašnjem sm islu počele su se začinjati tek u doba koje danas nazivam o »rom antičarskim razdobljem «. S uvrem eno značenje riječi »književnost« u čvr­ stilo se tek u devetnaestom stoljeću pa je književnost u da­ n ašnjem sm islu riječi povijesno m lada pojava, izm išljena negdje k rajem osam naestog stoljeća. C hauceru bi se, pa čak i Popeu, činila strašno čudnom . Evo kako je sve počelo: p r­ vo se k ateg o rija književnosti počela ograničavati na ta k o ­ zvano »kreativno« ili »m aštovito« djelo. P osljednja deset­ ljeća osam naestog stoljeća bila su svjedokom nove podjele i razgraničavan ja diskursa, korjenitog p restro jav an ja onoga što bism o mogli nazvati »diskurzivnom form acijom « engles­ kog društva. »P jesništvo« je počelo značiti mnogo više ne­ goli tek stih, pa već u doba kad Shelley piše svoju Obranu pjesn ištva (1821)* postaje u tjelovljenjem kreativnosti, što je bilo iz te m elja su p ro tn o u tilita rn o j ideologiji ran o in d u strijske k ap italističke Engleske. R azlika izm eđu »činjeničnog« i osnutkom Republike na čelu s Oliverom Cromwellom, koja je trajala do restauracije monarhije, 1660. Ovaj rat mogli bismo opisati kao prvu buržoasku revoluciju u Engleskoj. (Prev.) * Engleski pjesnik Percy Bysshe Shelley (1792—1822) piše svoju glasovitu obranu pjesništva kao reakciju na napis T. L. Peacocka, u kojemu ovaj tvrdi da je ljudsko društvo ušlo u fa­ zu prevlasti razuma, gdje nema mjesta za pjesnike. Shelley po­ nosno ističe da je pjesnik »nepriznati zakonodavac svijeta«. (Prev.) 28

ili »faktičnog« i »maštovitog« ili »im aginativnog« načina pi­ sanja bila je dakako već odavno priznata. Riječ »poezija« već je tradicionalno izdvajala fikcionalni način pisanja (fiction), a P hilip Sidney već je ran ije započeo rječitu borbu za poeziju svojom raspravom U obranu p je sn ištva * U do­ ba pojave rom antizm a književnost postaje već gotovo sino­ nim za »m aštovito«, »im aginativno«. P isati o nečem u što ne postoji sada se počinje činiti nekako uzbudljivijim i v red n i­ jim nego opisivati B irm ingham ili kolanje krvi u ljudskom tijelu. V alja n apom enuti da je riječ »maštovito«, »im agi­ nativno«, p rep u n a višeznačnosti i tajanstvenosti tipične za rom antičarsko poim anje književnosti je r podsjeća na opis­ ni naziv »im aginarno« u značenju »neistinito«, ali je ujedno i vrijednosni term in u značenju »vizionarsku« ili »inven­ tivno«. Budući da smo i sam i rom antičari je r smo više proizvod rom antičarskog p oim anja književnosti negoli u v je ren i sljed­ benici k asn ijih zbivanja, teško nam je pojm iti koliko je ta ­ kvo g ledanje zapravo čudno i povijesno neobično. Č udnim bi se činilo i većini engleskih pisaca čiju »im aginativnu vi­ ziju« mi danas sa strahopoštovanjem stavljam o iznad pu­ kog »prozaičnog« jezika pisaca koji ne nalaze ništa dram a­ tičn ije p a pišu o kugi ili o varšavskom getu. O pisni te rm in »prozni« (prosaic) počeo je dobivati današnji negativni priz­ vuk prozaičnog, dosadnog i nepoticajnog up rav o u ro m an ti­ čarskom razdoblju. K ad lju d i počnu osjećati da je ono što ne postoji privlačnije od stvarnog života, kad pjesništvo ili m aštu stan u p retp o stav ljati prozi ili »suhoj činjenici«, ra ­ zum no je pom isliti da nam to kazuje n ešto o dru štv u u ko­ jem u žive, to je st o d ru štv u u kojem u su živjeli rom antičari. Povijesno razdoblje o kojem u govorim o bilo je doba re ­ volucija. S taro kolonijalno u ređenje u A m erici i feudalizam u F rancuskoj pali su pod naletom buržoazije. Engleska je doživjela ekonom ski »uzlet« od golem ih p ro fita stečenih tr­ govinom robljem u osam naestom stoljeću i im perijalne vla­ davine nad sv jetskim m orim a te tako postala p rv a in d u strijsk o-kapitalistička zem lja na svijetu. M eđutim , vizionarska očekivanja i golem a pokretačka energija koja se oslobodila u spom enutim revolucijam a, energija što je poth ran jiv ala * Philip Sidney (1554—1586) svojom raspravom oštro reagi­ ra na puritanističke napade na englesko kazalište i tobožnji nemoral pjesničkog dramskog stiha. (Prev.) 29

ro m an tičarsk i n ačin pisanja, došla je u gotovo tragični su­ k o b s ok ru tn om stvarnošću novih buržoaskih režim a. V ul­ g arn o filistinski u tilitariz am u Engleskoj ubrzo je postao v ladajućom ideologijom in d u strijsk e sred n je klase: činjeni­ cu je p retv o rio u fetiš, odnose m eđu ljudim a sveo na razinu p u k e tržišn e razm jene, a u m jetn o st odbacio kao neunosni ukras. N em ilosrdna stega ran o in d u strijsk o g kapitalizm a iz k o rijen a je čupala čitave lju d sk e zajednice, p retv arala ljude u robove i nadničare, novonastaloj radničkoj klasi n am et­ n ula otu đ u ju ći proces rada, a odricala vrijednost svem u što nije m ogla p retv o riti u robu na slobodnom tržištu. Budući da su radnici na ta k v o iz rab ljiv an je počeli odgovarati m ili­ ta n tn im p rotestim a, a m učne uspom ene na revoluciju s onu stran u La M anchea još opsjedale engleske vlastodršce, drža­ va je reag irala b ru ta ln o m političkom represijom , koja je u jednom tre n u tk u rom antičarskog razdoblja p retv o rila En­ glesku u policijsku d ržav u .’ A ko p red n ost k o ju su ro m a n tič ari davali -stvaralačkoj m ašti« pro m o trim o u vrtlogu ovakvih zbivanja, v id jet ćemo da ona nije b ila sam o bijeg od zbilje. N aprotiv, književnost je odjednom postala jednim od rijetk ih područja na kojem u je još bilo moguće p o tv rđ iv ati i slaviti stv aralačk e v rijed ­ nosti što ih je in d u strijsk i kapitalizam izbrisao s lica en­ gleskog d ru štva. -M aštovito stvaranje« postalo je slikom ne­ otuđenog rad a, a in tu itiv n i, tran scen d en taln i dom et pjesnič­ ke svijesti vrelom snažne k ritik e racionalističke ili em pirističk e ideologije ko ja slijepo ro b u je -činjenici«. K njiževno djelo počinje se p oim ati kao ta ja n s tv e n a organska cjelina, n ap ram a rascjepkanom individualizm u kapitalističkog trž i­ šta. D jelo je -spontano«, a ne proračunato, ono je k reativ ­ no, a ne m ehaničko. S ada se riječ -poezija« ne odnosi tek na teh n ik u pisanja, već počinje p oprim ati duboko dru štv e­ no, političko i filozofsko značenje, a vladajuća klasa se već na spom en te riječi h v a ta za pištolj. Tako književnost pos­ ta je altern ativ n a ideologija, a -m ašta« — kao u B lakea i S helleya — istinska politička snaga. Z adatak joj je bio da iz­ m ijeni d ru štv o u im e energija i vrijednosti utjelovljenih u um jetnosti. Gotovo svi n ajistak n u tiji pjesnici rom antizm a živo su sudjelovali u političkim zbivanjim a, gledajući ih kao dio svojih književnih i društvenih obveza, a ne kao odstu­ p an je od njih. Već i u n u ta r ta k o radikalno novog poim anja književnosti počinje se naslućivati drugi, nam a bliži naglasak: naglasak 30

na suv eren itetu i sam ostalnosti m ašte, na njezinoj p relije­ poj n ezainteresiranosti za prozaičnost svagdašnjeg života i borbu za političku pravdu. A ko je -transcendentalna« priro ­ da m ašte bila izazov beskrvnom racionalizm u, piscu je n u ­ dila u tješn o apsolutnu altern ativ u za povijesnu zbilju. U pra­ vo u tak v o m odvajanju od povijesne zbilje ogledao se s tv a r­ ni položaj pisca rom antičara. U m jetnost je, kao i sve ostalo, postala roba, a um jetnik rom antičar te k proizvođač m anje vrijed n e robe. U natoč krasnorječivim tv rd n jam a da je - r e ­ prezentativni« uzorak ljudskog roda, d a govori jezikom na­ roda i izriče vječite istine, pjesnik počinje životariti n a rubu jednog d ru štv a koje n ije nim alo sprem no da pro ro k e n a­ g rađ u je obilatim nadnicam a. P rofinjeno strasni idealizam ro m an tičara bio je d ak le idealističan i u filozofskom znače­ nju riječi. Lišen p rav e uloge u društvenim k retan jim a koja su in d u strijski kapitalizam mogla pretvoriti u pravednije društvo, p je sn ik se silom počinje povlačiti u osamu vlastite stv aralačk e svijesti. V izija pravednijeg d ru š tv a počinje se sve češće p re tv a ra ti u nem oćnu nostalgiju za starom , dav­ no iščezlom, -o rg an sk i živom« Engleskom. Tek u doba William a M orrisa*, koji je k rajem devetnaestog stoljeća u p ra ­ vio ro m an tičarski hum anizam na staze radničkog pokreta, znatno se sm anjio jaz između pjesničke vizije i političke prakse.2 Niije slučajno da je razdoblje o kojem u govorim o bilo svjedokom uspona m oderne -estetike« ili filozofije u m jetn o ­ sti. Iz to g a d oba sm o od K anta, H egela, Schillera, Coleridgea i dru g ih naslijedili današnje pojm ove -sim bola«, -e s te t­ skog doživljaja«, -estetskog sklada« i jedinstvene naravi artefak ta . Istin a je doduše da su m uškarci i žene i p rije to­ ga pisali pjesm e, postavljali scenska djela i slikali, a drugi i!h čitali, gledali i prom atrali, svatko iz svojih pobuda, sv a t­ ko na svoj način. Razlika je tek u to m e što su sada n ajed­ nom te toliko opipljive i povijesno prom jenjive djelatnosti sv rstan e u k ategoriju jedne posebne, ta jn e m eštrije, zvane -estetik a« te d a se novi soj ljudi — estetičara — gorljivo bacio n a ogoljivanje njezinih n ajsk riv en ijih stru k tu ra . I ra ­ nije su se doduše nam etala p itan ja o ta jn am a um jetnosti, ali su ona sada počela dobivati novo značenje. Teza da po­ * William Morris (1834—1896), engleski slikar, književnik i socijalist, jedan od osnivača Socijalističke lige u Engleskoj. (Prev.) 3.1

stoji staln i p red m et zvan »um jetnost« i izdvojivi doživljaj zvan »ljepota« ili »estetsko« velikim je dijelom bila poslje­ dica o tu đ iv an ja u m jetn o sti od društvenog života, o kojem u smo već govorili. B udući da je književnost izgubila svaku sm islenu funkciju, a pisac p resta o biti tradicionalna figura ko ja je nekad živjela od novčane potpore dvora, crkve ili bogatog p o k rovitelja, ja v ila se m ogućnost za p reo k retan jem novonastalog s tan ja u k o rist književnosti. Javilo se m išlje­ n je da je sm isao »kreativnog« pisan ja u p rav o u njegovoj veličanstvenoj neupotrebljivosti, u činjenici da je ono »samo sebi cilj«, da se drži n a dostojanstvenoj udaljenosti od p r­ ljav ih in teresa društvenog života. Izgubivši pokrovitelja, pi­ sac je p ronašao nadom jestak u poetskom .3 P rilično je dodu­ še n eu v jerljiv o da je starim G rcim a Ilijada značila u m jet­ nost u istom sm islu u kojem u je k a ted rala bila um jetničko djelo za srednjovjekovnog, a slik arstv o A ndyja W arholea za dan ašn jeg čovjeka, ali se estetika tru d ila da potisne takve povijesne razlike. E stetika je odvojila u m jetn o st od m ate­ rijalnog svijeta, d ru štv en ih odnosa i ideoloških značenja — od svega čega je u m jetn o st oduvijek dio — 1 uzdigla je na pijedestal usam ljenog fetiša. T eorija estetike s prijelaza osam naestog stoljeća tem elji se n a polum ističnom u čenju o sim bolu.4 Sim bol je u rom an­ tizm u doista bio univerzalni lijek za sve boljke. U sim bolu se n a gotovo m agičan način rješavao čitav niz sukoba nao­ ko n erješiv ih u običnom životu: sukob izm eđu su b jek ta i ob­ je k ta, općeg i pojedinačnog, osjetilnog i pojm ovnog, m a te ­ rijalnog i duhovnog, red a i spontanosti. N ije čudno što su se u p rav o ta k v i sukobi n am etali u razdoblju rom antizm a. U d ru štv u koje ih n e može vidjeti nikako d ru k čije nego kao t r ­ žišnu robu, predm eti se m o raju činiti beživotnim , n ep o k ret­ nim i otuđenim od lju d i koji ih proizvode i rabe. K onkretno i u n iverzalno k ao da se počinju razd v a jati je r k ru to racionalističk a filozofija ne priznaje osjetilne k v alite te pojedinačnih stvari, dok k ratk o v id n i em pirizam (»službena« filozofija en­ gleske sred n je klase, o n d a kao i danas) nije k ad a r da podigne pogled iznad rascjepkanih djelića sv ije ta i da ih složi u barem donekle cjelovitu sliku. S jed n e je stra n e trebalo poticati di­ nam ičnu, sp o n tan u energiju društvenog napretka, a s druge stran e obuzdavati njezine potencijedno anarhistične težnje uz pomoć k ru tog društvenog poretka. Zato je simbol bio ide­ alan : objedinjavao je k re ta n je i m irovanje, buntovni sad r­ žaj i organsku form u, svijest i svijet. M aterijalno tijelo sim­ 32

bola bilo je m edij apsolutne duhovne istine, istine u koju proničem o izravnom intuicijom , a ne m ukotrpnom k ritič­ kom analizom . Simbol je ta k v u istinu nam etao svijesti ne dopuštajući vam da sporite da li je uviđate ili ne, trećeg izbora nema. Kao ta k av postao je kam en tem eljac svekoli­ kog iracionalizm a, prepreka svakom argum entiranom k ritič ­ kom ispitivanju, a ta k av je ostao sve do naših dana. Sim­ bol je bio jed instvena cjelina pa ga niste sm jeli raščlanjiva­ ti na sastavne dijelove da proniknete u ta jn e njegova fu n k ­ cioniranja. To bi bilo jednako bogohulno kao k ad biste se — bože sačuvaj — upustlii u analizu S vetoga T rojstva. Sve sastavnice sim bola djeluju u spontanom i složnom zajedni­ štvu, svaka sa svoga podređenog m jesta, a sve zajedno za dobrobit cjeline. Z ar je onda čudno što se sim bol — ili k n ji­ ževni arte fa k t — tijekom cijelog devetnaestog i dvadesetog stoljeća nudio kao idealni model ljudskoga društva? Z ar ne bi bilo divno kad b i niži društveni slojevi zaboravili neda­ će i jade, kad bi dobrovoljno p ristali da rad e za dobrobit svih? Z ar nam svim a ne bi bolje hiilo bez tih dosadnih ne­ reda, pobuna i graje? G ovoriti o »književnosti i ideologiji« kao o dvije različi­ te ali u zajam no povezane pojave u stanovitom je sm islu po­ sve nepotrebno, što sam — nadam se — pokazao. U znače­ n ju riječi naslijeđenom iz prošlosti književnost jest ideolo­ gija je r je n ajuže povezana s pitanjim a društvene moći. No ako čitatelj još dvoji o ispravnosti ove teze, m ožda će ga u n ju usp jeti u v je riti pripovijest o sudbini književnosti k ra ­ jem devetnaestog stoljeća. N edvosm isleni odgovor na p ita n je zašto se u Engleskoj k rajem devetnaestog stoljeća razvio predm et »engleski je­ zik i književnost« glasio bi: »Zato što je v je ra izgubila svo­ ju d o tad ašn ju ulogu«. V jera — ta j uvijek pouzdani, snažni oblik ideologije — sredinom viktorijanskog razdoblja zapa­ la je u duboku krizu. P restala je opčinjavati srca i svijest širokih slojeva, a njezinoj dotad neprijepornoj prevlasti — pod združenim djelovanjem znanstvenih otkrića i d ru štv e­ nih pro m jen a — zaprijetila je opasnost od potpuna d o k in u ­ ća. Ovo je osobito zabrinulo viiktorijansku vladajuću klasu je r je v jera, n a ovaj ili onaj način, neobično snažni oblik ideološkog nadzora. K ao svaka uspješna ideologija, v je ra ne d je lu je toliko pomoću ekspiicitnih pojm ova i definirane d oktrine koliko pom oću slike, sim bola, običaja, obreda i m i­ tologije. V jera djelu je na osjećaj i doživljaj, pro d ire u n aj33

sk ro v itije nesvjesne p redjele čovjekova bića pa je tra jn ija od svake d ru štv en e ideologije koja ne seže do tako duboko u k o rijen jen ih , iracionalnih lju d sk ih strahova i potreba. To je uostalom dobro znao T. S. Eliot. S naga je vjere i u tom e što je d je la tn a na svim d ruštvenim razinam a — i kao d o k ­ trin a za in tele k tu aln u elitu i kao pijetizam za mase. O na je odlična g rađ a za -cem en tiran je« d ru štv a je r povezuje pobo­ žna seljaka s prosvijećenim građanskim liberalom i teološki n astro jen im intelektualcem . Ideološka snaga v jere tem elji se n a njenoj sposobnosti d a v je ro v an je -postvari« u djelovanje. V jera se ne iscrp lju je sam o u a p stra k tn im raspravam a o p ri­ su tnosti tijela i krvi K ristove u k ru h u i vinu pričesnom , već nalazi širi sm isao u zajedničkom poklonstvu kaležu i blagosiiv ljan ju usjeva. N jezine tem eljne istine — poput istina k oje p o sred u je književni sim bol — lukavo se opiru racio­ nalnom tum ačenju pa su stoga apsolutne. I najzad, v jera d je lu je pa cifistički (barem u svom viktorijanskom obliku), to je st potiče na skrušenost, sam ozatajnost i tih o razm išlja­ n je o duševnom životu. Zato nije čudo što v iktorijanska vlad aju ća klasa nije m ogla ravnodušno p ro m a trati opasnost od rasp lin jav an ja vjersko-ideološkog diskursa. P ri ruci joj se, srećom , našao neobično slični oblik dis­ k u rsa: engleska književnost. U pozdravnom govoru održa­ nom p rilikom s tu p an ja na m jesto jednog od prvih profeso­ ra engleske književnosti u O xfordu, G eorge G ordon je re­ kao: -E ngleska je bolesna, a . . . spasiti je m ora engleska književnost. C rkva je, čini se, izgubila moć, a društveni li­ jekovi d jelu ju suviše sporo pa engleska književnost sada dobiva tro stru k u funkciju — da nas i dalje zabavlja i po­ dučava, ali da u prvom redu radi za spas naših duša i oz­ d rav ljen je D ržave.«5 P rem d a je G ordon izrekao ove riječi u našem stoljeću, one su snažno odjekivale i u v iktorijanskoj Engleskoj. N am eće se zapanjujući zaključak: da sredi­ nom devetnaestog stoljeća nije bilo došlo do tako snažne ideološke krize, danas nam v je ro jatn o biblioteke ne bi bile prep u n e stu d ija o životu J a n e A ustin i petparačkih uvoda u pjesništvo Ezre Pounda. Budući da je v je ra sve brže gubila sposobnost -veznog« tkiva ko je pomoću osjećajnih v rijed ­ nosti i jed in stvene m itologije drži na okupu uzburkano kla­ sno društvo, upom oć je priskočio -engleski« — predm et izu­ m ljen da bi, od viktorijanskog doba naovamo, preuzeo te ­ re t ideologije. N ajznačajniji lik novog razdoblja bio je Mat34

thew Arnold*, čovjek s izvanrednim sluhom za potrebe vla­ stite klase i sim patično iskren u neprikrivenom prom icanju njezinih interesa. A rnold je odm ah shvatio da se jav ila ne­ odgodiva d ru štvena potreba za »helenizacijom« ili kultiviran jem filistinske srednje klase, koja se pokazala nesposob­ nom da svoju političku i ekonom sku moć podupre jednako moćnom, ali profinjenom ideologijom. S rednju klasu m ogu­ će će biti k u ltiv ira ti ako joj dadem o tra n sfu ziju tradicional­ nog stila aristokracije koja je — lukavo uviđa A rnold — p restala biti vladajućom engleskom klasom , ali bi svojim novim gospodarim a iz srednje klase mogla ponuditi štošta iz v lastite ideološke riznice. D ržavne škole će srednju klasu dovesti u d odir s »najvrednijim k u ltu rn im dobrim a nacije« i podariti joj »veličinu i plem enitost duha, širenju kojih ona u svom sadašnjem obLiku još nije dorasla«.4 Istinska ljepota tak v a poteza sadržana je m eđutim u d jelovanju koje će on im ati na po tčinjavanje i uk lap an je radničke klase u građansko društvo: »Teška nesreća zadesila je narod ako profinjenost njego­ vih osjećaja i veličinu njegova duha tre b a početi um a­ n jiv ati ili otupljivati. Još je veća nesreća kad shvatim o da sred n ja klasa — zadrži li svoj dosadašnji uski, opori, tu pavi, nem ili duh i k u ltu ru — zasigurno neće moći ob­ razovati i pridobiti podređenu joj m asu čije su duševne p otrebe u ovom tre n u tk u doista šire i slobodoum nije od njezinih. N ezaustavljivo pristižu te mase, gorući od že­ lje da ovladaju svijetom , da p u nokrvnije počnu osjećati svoj život i djelovanje. Duhovni vođe i prirodni učitelji u tom njihovom nezaustavljivom razvitku m orali bi im biti oni odm ah iznad njih — sred n ja klasa. A ko ta klasa ne prid o b ije naklonost m asa i n e pokaže im putove ko­ jim a će k ren u ti, društvu p rijeti opasnost od bezvlašća.«7 Kako je -Amold svježe nelicem jeren! N em a u n je g a pro­ zirnog p ren av ljan ja da radničku klasu valja obrazovati po­ n ajviše za njezino dobro, ne obm anjuje nas on m islim a da je njegova b riga za duhovni razvitak radništva im alo »ne­ zain teresiran a« (da se poslužimo jednim od njegovih omi­ ljenih izraza). Jed an A m oldov sljedbenik u dvadesetom stoljuću izrekao je istu m isao s još više razoružavajuće iskre­ nosti: »O duzm ite radničkoj djeci pravo na sudjelovanje u * Mattheiv Arnold (1822—1885), engleski pjesnik, kritičar i esejist. (Prev.) 35

n em aterijaln o m , pa će vam izrasti u lju d e koji će se šakam a b oriti za kom unizam m aterijalnog.«3 Točno, zar ne? Ne do­ baciš li m asi nekoliko rom ana, m ože se dogoditi da ti masa nabaci nek o liko barikada. K njiževnost je s nekoliko razloga bila n a jp rik la d n iji k a n ­ d id a t za ta k a v ideološki potez. L iberalna i »hum ana«, n u d i­ la je moćni p ro tu o tro v političkom licem jerju i ideološkom ekstrem izm u. Budući da se književnost, znamo, bavi općelju d sk im vrijednostim a, a n e povijesnim tricam a kao što su g rađ an sk i ratovi, u g n je ta v a n je žena i oduzim anje zem ljišta engleskom seljaštvu, m ogla je odlično poslužiti da sitničave zah tjev e rad n ik a za lju d sk ijim u v jetim a života i m alo v e­ ćom vlašću n ad vlastitom sudbinom stavi u ko n tek st sveop­ će, u n iv erzaln e lju d sk e patnje. S m alo sreće, m ogla je te is­ te rad n ik e — sad a već u to n u le u p rem u d ra razm išljanja o vječitoj istini i ljepoti — n a tje ra ti da zaborave te svoje zah­ tjeve. N astava engleskog, kaže nam p riru čn ik za nastavnike engleskog jezika i književnosti iz v iktorijanskog doba, po­ m aže » buđenju suosjećanja i d ru g arstv a m eđu svim druš­ tvenim klasam a«, a je d an drugi v ik to rija n sk i pisac govori o k n jiževnosti kao predm etu koji nam o tvara »vedre i svijet­ le obzore istine, polja ljep o te n a kojim a ćemo se svi sre ta ti i zajedno n jim a vrludati«, dakle od »dim a i vreve, b uke i g ra­ je tričavog čovjekova života usredotočenog te k n a brige, po­ sao i m eđusobna trv e n ja.« ’ K njiževnost će podučavati m a­ se v ještin i pluralističkog m išljenja i osjećanja, p risiljav a t će ih da uv id e k ako njihov pogled na svijet nije jedini mo­ gući je r postoje i d rugi — što će reći svjetonazor njihovih gospodara. K njiževnost će m asam a prenositi m oralne v ri­ jednosti g rađ an sk e k u ltu re, u cjep ljiv ati im poštovanje p re­ m a dostignućim a sred n je klase i — budući d a je čitanje sa­ m otna, m isaona rab o ta — obuzdavati njihovu nim alo p ri­ vlačnu sklonost prem a kolektivnom političkom činu. K nji­ ževnost će u m asam a b uditi ponos prem a nacionalnom jezi­ ku i književnosti. A ko im nedovoljno obrazovanje i suviše dugo rad n o v rijem e n e dopuštaju da uživaju u stv ara n ju v lastitih rem ek-djela, zašto n e bi uživali u pomisli d a su rem ek-djela stv ara li njihovi sunarod njaci — m uževi Engles­ ke? N arodu »treba d ati političku k u ltu ru , to jest u p u te za dolično p o našanje prem a D ržavi i građanskim dužnostim a; a valja djelovati i na njihove osjećaje, dajući im žive i p ri­ vlačne p rim jere ju n a štv a i rodoljub lja iz legendi i iz povi­ jesti«, kaže nam jedan prikaz engleske književnosti iz 1891.'° 36

Sto je još važnije, sve se to može postići bez ■troška i m uke oko podučavanja grčkog i latinskog. Engleska književnost pisana je jezikom engleskog n aroda pa m u je — kao ta k v a — dostupna. K njiževnost, kao i vjera, djeluje po n ajp rije na osjećaje i doživljaje pa je bila idealna za provođenje ideološke zada­ će koju je v je ra napustila. Doista, u naše doba književnost se pretv o rila u suštu suprotnost analitičkom m išljenju i poj­ movnom isp itivanju: dok prirodnjaci, filozofi i teoretičari politike ro b u ju jednoličnoj strukovnoj raboti, dotle prouča­ vatelji književnosti caruju u zbudljivijim predjelim a osjeća­ ja i doživljaja. Čijeg doživljaja i kakvog osjećaja — to je već drugo pitanje. Od A rnolda naovam o književnost se po­ malo pretv o rila u nep rijateljicu »-ideološke dogme«, što bi zacijelo nem ilo iznenadilo i D antea i M iltona i Popea. Isti­ n itost ili n eistinitost vjerovanja da su crnci m anje vrijedni od bijelaca postala je m anje važna za književnost negoli pisam oispunjenje. A ko nem ate novaca n i vrem ena da pu tu ta n je što znači iskusiti takvo v jerovanje na vlastitoj koži. D akako da je i A-rnold im ao v la stita u v jeren ja, ali ih je — kao i svi mi — sm atrao razložnim m išljenjim a, a n e ideo­ loškom dogmom. D ržao je da se književnost ne m ora b ri­ n uti za izravno prenošenje bilo kakvih u v je ren ja, da joj se zadatak ne sastoji u otvorenom iznošenju tv rd n ji kako je p rim jerice p riv a tn o vlasništvo obram beni zid slobode. Ne, književnost je im ala prenositi vječite istine i tim e odvraća­ ti pažnju m asa od nedaća svakodnevice, ona je u m asam a tre b ala njegovati duh trpeljivosti i velikodušnosti te tako osiguravati opstanak p rivatnog vlasništva. Baš kao što je A rnold u djelim a K njiževnost i dogm a i Bog i B iblija nas­ tojao om ekšati neugodnu do k trin arn o st k ršćanstva i zaodje­ nuti je poetski sugestivnim milozvučjem , tako je srednja klasa gorku pilulu svoje ideologije h tjela zasladiti šećerom književnosti. »D oživljajna« priroda književnosti odgovarala je njezinoj ideologiji u još jednom smislu. »Doživljaj« nije sam o ideo­ loška dom aja, on nije tlo n a kojem u sam o ona najbolje us­ pijeva, nego je u svom književnom obliku nadom jestak za jete po D alekom istoku (osim možda kao vojnik-plaćenik b ri­ tanskog im perija), n e m o ra te očajavati. M ožete »doživjeti« Daleki istok iz druge ruke, čitanjem C onrada ili K iplinga. N eke k n jiževne te o rije reći ćc vam da je to dapače stv a r­ niji doživljaj nego kad biste sami lunjali Bangkokom . K nji­ 37

ževnost je ona koja može obogatiti doista osirom ašenu doživ ljajn u moć širokih m asa, osirom ašenu uvjetim a d ru štv e ­ nog života. Zašto bism o se tru d ili da m ijenjam o u v je te d ru ­ štvenog života (što je A rnold, svaka m u čast, činio gorljivi­ je od on ih k oji su k asn ije preten d irali na njegov položaj), k ad osobi k oja žudi za p u n ijim doživljajem života možete tu želju ispuniti surogatom — jednim jedinim prim jerkom rom ana Ponos i p redrasude? K arak terističn o je i to da »engleski« kao predm et nije prvo institu cionaliziran na sveučilištim a, nego na te h n ič­ kim in stitu tim a, radničkim sveučilištim a i u dopunskim te ­ čajevim a." Engleski je doslovno bio klasična filologija za si­ rom ašne, oblik jeftinog »liberalnog« školovanja za one koji­ m a su začarani krugovi p riv a tn ih škola, O xforda i Cambridgea bili nedostupni. K ao što vidim o iz djela u tem eljite­ lja »engleskog«, F. D. M auricea i C harlesa K ingsleya, na­ glasak je od početka bio na poticanju solidarnosti prem a svim d ru štv en im klasam a, na njegovanju »većeg ra z u m ije v anja«, na u cjep ljiv an ju nacionalnog ponosa i na prenoše­ n ju »m oralnih« vrijednosti. B riga za prenošenje »m oralnih vrijednosti« — a ona je i danas snažno obilježje nastave književnosti u Engleskoj i česti izvor nedoum ice in tele k tu al­ cima iz dru g ih k u ltu ra — bila je kam en tem eljac ideološ­ kih strem lje n ja sred n je klase. Štoviše, uspon se »engleskog« kao akadem skog p red m eta m anje-više poklopio s povijes­ nom p rom jenom značenja pojm a »moralan«, čiji su glavni k ritičk i tum ači bili A rnold, H enry Jam es i F. R. Leavis. Mo­ ral gubi značenje definiranog kodeksa ili eksplicitnog etič­ kog sustava, a postaje svjesna briga za sve vrijednosti lju d ­ skog života, pronicanje u skrivene nijanse pojedinačnog ljudskog doživljaja. J ed n o stav n ije rečeno: s tara v jerska ide­ ologija postala je nem oćna i u stu p ila m jesto suptilnijem n a­ činu p ren o šen ja m oralnih vrijednosti, načinu koji se služi » dram atskim prikazom «, a ne odbojnom apstrakcijom . Bu­ dući da tak v e vrijednosti nigdje nisu življe dram atizirane nego u književnosti, kako ih nigdje kao u književnosti ne možemo u tolikoj m jeri osjetiti kao »proživljeno iskustvo« i krv av u stv arn o st koja nas znade lu p iti po glavi, to književ­ nost postaje m nogo više nego tek služavka m oralne ideolo­ gije. K njiževnost jest m oralna ideologija m odernog doba, o čemu na jbj d o d a n i je svjedoči djelo F. R. Leavisa. R adnička klasa nije bila jedini potlačeni sloj v iktorijanskog dru štv a kojem u je engleski kao p redm et bio nam ije­ 38

njen. Član K raljevske kom isije iz 1877. kaže nam da je »Engleska književnost predm et podesan za ž e n e . . . te za drugo- i trećerazredne m uškarce koji ( ...) žele postati uči­ telji.«” »Mekano« i »hum ano« djelovanje engleskog kao predm e­ ta — a up rav o tim pridjevim a neprestano se služe prvi n je­ govi prom icatelji — izrazito je žensko u n u ta r postojećih ide­ oloških stereotipa roda. R azvitak engleskog u Engleskoj te­ kao je usporedo s postupnim , nevoljkim prihvaćanjem žena u visokoškolske ustanove. K ako kao predm et nije bio odvi­ še »zahtjevan« je r se bavio profinjenim osjećajim a a ne m u­ ževnim tem am a pravih akadem skih »disciplina«, činio se idealnim n e-predm etom za zam agljivanje očiju dam icam a koje ionako nisu im ale pravo na stu d ira n je prirodnih zna­ nosti, p ravnih i m edicinskih nauka. S ir A rtu r Q uiller Couch, prvi profesor engleskoga n a sveučilištu u Cam bridgeu, zapo­ činjao je riječju »gospodo« p redavanja upućena dvorani p re­ punoj žena. P rem da su današnji m uški predavači zacijelo prom ijenili način ponašanja prem a ženam a, nisu se izm ije­ nili u v jeti k oje engleski jezik i književnost čine popularnim predm etom studija za — žene. U sprkos ženskastim osobinam a, engleski je tijekom sto­ ljeća počeo dobivati m uževnija obilježja. K ako su b ritan sk i kapitalizam počeli ugrožavati, a doskora ga i nadjačali n je­ govi m lađi njem ački i am erički suparnici, ta k o je odvratna jagm a suviše koncentriranog kapitala za n e baš prem nogim prekom orskim (teritorijim a (koja je dosegla v rhunac u p r­ vom svjetskom im perijalističkom ratu 1914) urodila hitnom potrebom za b uđenjem nacionalnog id en titeta i m isionarskih strasti. U nastavi engleskoga nije bila toliko važna engleska književn o st, koliko engleska književnost, to je st veliki n a­ cionalni pjesnici S hakespeare i M ilton, buđenje osjećaja za »organsku« nacionalnu trad iciju i id e n titet i slično. K ratko rečeno, v aljalo je reg ru tira ti nove snage za studij h u m a n is­ tičkih znanosti. .Izvještaji obrazovnih kom isija i službenih an k eta o n astavi engleskoga, pisani u to doba i početkom dva­ desetog stoljeća, prožeti su nostalgičnim uspom enam a na »organski« duh zajedništva elizabetinske Engleske, one E n­ gleske u šekspirovskom kazalištu u kojem su se ravnopravno družili i rado sretali plemići i pučani. T akav bi duh, držali su oni, v aljalo ponovo oživjeti. Stoga n ije slučajno što je za au to ra jednog od n a ju tje cajn ijih vladinih izvještaja o sudbi­ ni engleskoga kao nastavnog predm eta, Nastava engleskoga 39

u Engleskoj (The Teaching oj E nglish in England), 1921, bio izabran u p rav o S ir H enry N ew bolt, m inorni rodoljubni pjes­ nik, tv o rac g enijalnog stih a »P lay up! P lay up! A nd play th e game*!«. C hris Baldick ističe činjenicu da je u viktorijansko doba u ispit za p rim an je u državnu službu uveden no­ vi p red m et — engleska književnost. N aoružani ta k o p ra k ­ tično u p ak iran o m verzijom vlastitog k u ltu rn o g blaga, slu­ gani britan sk og im p erijalizm a mogli su ju riša ti n a preko­ m orske zemlje, sigurni u svoj nacionalni identitet, potko­ vani znanjem koje će njihovim zavidnim kolonijalnim n aro ­ dim a pokazati koliko su im k u ltu rn o nadm oćni.'3 K ao p red m et n am ije n jen ženam a, radnicim a i koloniza­ to rim a željnim u d iv ljen ja potčinjenih dom orodaca, engleski je sp o rije p ro d ira o u tv rđ a v e moći vladajuće klase koja se obrazovala u O xfordu i Cam briđgeu. N ovijenac i nevježa u akadem skom sm islu, engleski nije m ogao biti ravnopravni takm ac strogim V elikanim a i klasičnoj filologiji. Z ar ga je tre b alo p o d v rg av ati sustavnom proučavanju, kad se svaki prav i engleski džentlm en u slobodno vrijem e ionako bavio čitanjem n acionalne književnosti? D va n a jsta rija sveučiliš­ ta, O xford i C am bridge, pružala su žestoki otpor tako m uč­ no diletan tsk o m p redm etu. A kadem ski p redm et je po defi­ niciji p red m et v rijed an proučavanja, a kako je engleski bio tek dokono tra č a n je o književnom ukusu, valjalo je sm isliti kako ga učiniti dovoljno neugodnim d a postane dostojan pravog akadem skog studija. Od niza problem a u vezi s na­ stavom engleskoga, ovaj je uskoro uspješno prebrođen. G o­ tovo je n ev jero jatn o s kakvim je olakim prezirom S ir Walte r Raleigh, prvi p rav i profesor »književnosti« u O xfordu, pisao o svom p redm etu.'4 R aleigh je profesorovao do prvog svjetskog rata, a olakšanje koje m u je donio rat, pružajući m u p rilik u da se okani ženskastih hirova književnosti i s ta ­ vi pero u službu m uževnijeg posla — ra tn e propagande — opipljivo je p risu tn o u njegovim djelim a. Engleski kao p red ­ m et mogao je donekle p rav d ati svoju p risutnost na sveuči­ lištim a O xforda i C am bridgea jedino sustavnim prerušavanjem u lik klasične filologije, na užas filologa nim alo sprem ­ nih da u svom dru štv u trp e tu bijednu parodiju od p red ­ meta. P rv i svjetski ra t koji je m anje-više dokrajčio profesor­ sku k a rije ru S ir W altera R aleigha i dao m u ju n a čk iju ulo­ * »Igrajte! Igrajte! I odigrajte igru!« (Prev.) 40

gu, sličnu ulozi njegova slavnog elizabetinskog im enjaka, najavio je i konačnu pobjedu engleskoga u O xfordu i Cambridgeu. Filologija, jedna od nažešćih protivnica engleskoga, bila je pod snažnim germ anskim utjecajem . K ako je Engles­ ka up rav o u to doba vodila veliki ra t s N jem ačkom , došao je čas da se obori klasična filologija, ta dozlaboga dosadna teu to n sk a besmislica s kojom ne bi sm io im ati posla nijedan čestiti Englez što barem m alo drži do vlastitog dostojan­ stva.'5 P objeda Engleske nad N jem ačkom značila je obno­ vu nacionalnog ponosa i procvat patriotizm a, izuzetno do­ brodošlog engleskom kao akadem skom predm etu. Duboka ratn a trau m a, povezana s m učnim preispitivanjem svih do­ tad ašn jih k u ltu rn ih vrijednosti, uzrokovala je i pojavu »du­ hovne izgladnjelosti« (kako je rekao jedan suvrem enik), izgladnjelosti n a koju je odgovor ponudila poezija. P onižava­ juća je pom isao da postanak engleskoga kao sveučilišnog p redm eta dijelom dugujem o besm islenom ratnom klanju. P rvi svjetski rat, p rep u n krvoločne reto rik e vladajuće klase, stao je na k raj nekim grla tijim oblicim a šovinizma od kojih je engleski kao p redm et dotada živio. Bilo je vrlo n ev jero ­ ja tn o da bi se n ak o n W ilfreda Owena* ponovo mogli jav iti pjesnici p o p u t W altera Raleigha. Engleska se književnost uzdigla do moći na leđim a ratnog nacionalizm a, ali je u je d ­ no počela p red sta v ljati tra g an je vladajuće klase za duhov­ nim rješen jim a je r je osjećaj id en titeta te klase bio duboko p o lj u lja j a duša neizlječivo ran jen a proživljenim strah o ta­ ma. K njiževnost tako postaje u tjeh a i ponovna p o tvrda vlas­ titih v rijednosti, dom aće tlo na kojem u se Englezi mogu p restro jav ati da bi ispitivali i iznalazili kakvu-takvu alter­ nativu za m o ru povijesti. G rad itelji novog predm eta n a sveučilištu u C am bridgeu bili su uglavnom ljudi koje nikako ne bism o mogli optužiti za zločin i g rijeh h u šk an ja engleske radničke klase na po­ bune. F. R. Leavis je u ratu služio kao bolničar, Q ueenie D orothy Roth, kasnije u d an a Q. D. Leavis, bila je k ao že­ n a oslobođena vojnih dužnosti, a u ono vrijem e ionako tek djevojčica. I. A. R ichards je u vojsku pošao nakon diplome, dok su slavni učenici ovih p io n ira engleske književnosti — Will'iam Em pson i L. C. K nights — godine 1914. bili još * Wilfred Owen (1893—1918), engleski pjesnik. Svojim pjes­ mama koje govore o strahotama rata znatno je utjecao na po­ ratnu generaciju engleskih pjesnika. (Prev.)

41

dječaci. Borci za engleski potjecali su uglavnom iz dru štv e­ ne klase slične onoj koja je povela B ritan iju u rat. F. R. Leavis bio je sin trgovca glazbalim a, Q. D. R oth kći suknara i trgovca pleteninom , a I. A. R ichards sin tvorničkog po­ slovođe iz C heshirea. Engleski d akle nisu krojili plem ići-am ateri po p u t onih koji su držaili p rv e k ated re književnosti u O xfordu i C am bridgeu, nego potom ci pokrajinske sitn e b u r­ žoazije. P rip adali su d ruštvenoj klasi koja je po p rv i put zakoračila na tradicionalna sveučilišta, a bili su dovoljno in telig en tn i da sh v ate i su p ro tstav e se ideologiji na kojoj se tem eljilo v red n o v an je književnosti, da joj se sup ro tstav e onako kako to nisu mogli sljedbenici S ir A rth u ra Q uillera Coucha. N ijedan od njih nije n a v lastitoj koži iskusio ub i­ tačne posljedice »-čisto« književnog odgoja Q uiller Coucheva tipa — F. R. Leavis je na studij engleskoga pobjegao sa stu ­ dija povijesti, njegova učenica Q. D. R oth se u svojem ra ­ du oslanjala na psihologiju i antropologiju, dok se I. A. Richards već o tp rije bavio filozofsko-etničkim znanostim a. P retv a raju ći engleski u ozbiljnu disciplinu ovi su m uš­ karci i žene do tem elja razarali stavove pred ratn o g pokolje­ nja, p rip a d n ik a više d ru štv en e klase. N ijedan kasniji pokret u stu d iju engleskoga kao akadem skog pred m eta n e može se po h rab ro sti i radikalnosti p ristu p a m jeriti s njihovim . Po­ četkom dvadesetih godina bilo je strah o v ito nejasno da li se uopće isplati s tu d ira ti engleski, dok se početkom tridesetih svatko pam etan pitao isplati li se gubiti vrijem e na stu d ira ­ nje ičega što nije engleski. Engleski je sada postao predm et v rijed an tru d a , ali i m nogo više od toga — postao je p red ­ m et nad p redm etim a, studij k u ltu re, ogledalo duhovne biti engleskoga d ruštva. D onedavno am aterski, im presionistički nazovipredm et, engleski se p retvorio u poprište m išljenja, u m jesto na kojem u se živo i do u tančine rasp rav ljalo o svim b itnim p itan jim a ljudskoga života — o tom e što zna­ či biti ljudsko biće, što znači uspostavljati odnose s drugim lju d im a i živjeti život određen tem eljnim ljudskim vrijed n o ­ stim a. S cru tin y je bilo im e kritičkog časopisa koji su 1932. pokrenuli Leavisovi, a koji n i jedan časopis do dana današ­ njeg nije nadm ašio po iskrenoj vjeri u središnju važnost m oralne dim enzije stu d ija engleskoga jezika i književnosti, kao ni po v jeri u odlučnu ulogu koju takav studij igra u cjelokupnom životu engleskog društva. Ma kakav bio »us­ pjeh« ili »neuspjeh« časopisa Scru tin y, m a kako mi sudili o razm iricam a između protuleavisovski nastrojena književ­ 42

nog establishm enta i pakosne borbenosti skupine oko časo­ pisa, neosporna je činjenica da su i današnji studenti en­ gleskoga u Engleskoj »leavisovci«, bili oni toga svjesni ili ne, te da ih je Leavisov povijesni zahvat u književnost neo­ pozivo izmijenio. D akako da danas ne m oram o više m ahati članskom iskaznicom leavisovstva, kao što ne m oram o m a­ hati iskaznicom kopernikanstva. Leavisovska s tru ja m išlje­ nja pro d rla je u sve pore stu d ija engleskoga u Engleskoj, kao što je K opernik iz tem elja izm ijenio naše shvaćanje as­ tronom ije, te postala nekom vrstom spontane kritičke m ud­ rosti jed n ak o duboko ukorijenjene kao što je v jerovanje da se Zem lja okreće oko Sunca. Činjenica da je »rasprava o leavisovstvu« praktički zam rla zasigurno je najbolji znak da je S cru tin y iz borbe izašao kao pobjednik. Leavisovci su shvatili da će književna k ritik a — pobijede li stavovi S ir A rth u ra Q uillera Coucha i njegovih istom iš­ ljenika — biti S krenuta na sporedni kolosijek, da će posta­ ti d jelatn o st bez velikog značenja koja bi se m irne duše mo­ gla baviti p itanjim a tipa: »Sto više volimo, rajčice il'i k ru m ­ pire?« Im ajući na um u proizvoljnost i hirovitost »ukusa«, leavisovci su počeli odlučno 'isticati golemu važnost ozbiljne k ritičke analize, stroge pažnje kojom valja čitati »riječi na papiru«. Nisu na tom e u strajali sam o iz tehničkih ili estetiokih razloga, nego zato što je ta k av pristu p bio itekako nu­ žan s obzirom na duhovnu krizu suvrem ene civilizacije. K njiževnost je bila važna ne sam o kao književnost, nego i zato što je u sebi krila p ritaje n e stvaralačke snage koje su posvuda u m odernom »kom ercijalnom « dru štv u bile u de­ fenzivi. U književnosti — i to možda sam o u književnosti — još je bio prisu ta n živi osjećaj za k reativ n u u potrebu je ­ zika, za razliku od filistinskog obezvređivanja jezika i tr a ­ dicionalne k u ltu re upadno prisutnog u navadam a »masov­ nog društva«. K akvoća jezika pojedine d ruštvene zajednice najrječitiji je pokazatelj kakvoće osobnog i društvenog ži­ vota zajednice, a društvo koje prestane cijeniti književnost potpisuje v lastitu sm rtn u presudu je r za tv ara v rata p o tic a ji­ ma koji su stvorili i sačuvali najveća blaga ljudske civili­ zacije. U uglađenom ponašanju Engleske osam naestog sto­ ljeća i u »prirodnom «, »organskom«, zem ljoradničkom d ru ­ štvu sedam naestog stoljeća nailazim o na oblike živog sen­ zibiliteta bez kojega će m oderno industrijsko društvo zak ržljati i um rijeti. 43

S tu d ira ti engleski u C am bridgeu k rajem dvadesetih i tri­ desetih godina značilo je sudjelovati u žestokim političkim rasp rav am a i n apadim a na pogubno otrcane oblike indus­ trijsk o g kapitalizm a. G odila je spoznaja da biti stu d en t en­ gleskoga n ije sam o v rije d a n nego i najsm isleniji oblik živo­ ta, da to znači d av a ti skrom ni osobni doprinos borbi za v ra ­ ćanje d ru štv a dvadesetog stoljeća na staze »organskog« za­ jed n ištv a sed am naeststoljetne Engleske i k re ta ti se na v r­ huncu n a jn a p re d n ije civilizacijske misli. O nim a koji su p ri­ stizali u C am bnidge sa skrom nim nadam a da će ondje pro­ čitati pokoju pjesm u i poneki rom an, brzo je padala k o p re­ n a s očiju. U viđali su da engleski n ije tek jedna od discip­ lina, nego p red m et nad predm etim a, neizm jerno nadm oćni­ ji prav n im , p riro d n im i političkim znanostim a, filozofiji i povijesti. Im aju i ti predm eti svoje m jesto, gunđajući je p ri­ znavao časopis S cru tin y, ali će im pravo m jesto odrediti te­ m eljn a znanost — književnost — koja n ije toliko akadem ­ ski p red m et koliko duhovno istraživanje, po važnosti izjednačivo sa sudbinom sam e civilizacije. H rabrošću od koje zastaje dah, S cru tin y je preoblikovao zem ljopisnu k a rtu en­ gleske književnosti, a izveo je to n a način od kojega se k n ji­ ževna k ritik a do danas n ije posve oporavila. G lavne prom et­ nice te k a rte prolazile su kroz Chaucera, Shakespearea, Jonsona, jak o b in ske i m etafizičke pjesnike, B unyana, Popea, S am uela Jo hnsona, Blakea, W ordsw ortha, K eatsa, J a n e A usten, G eorge Eliot, H opkinsa, H en ry ja Jam esa, Josepha Conrada, T. S. Eliota i D. H. Law rencea. A ovo je bila »engleska književnost«: S penser, D ryden, restoracijska dram a, Defoe, Fielding, R ichardson, S terne, Shelley, Byron, Tennyson, B row ning i većina pisaca v iktorijanskog doba, dok su Joyce, W oolfova i većina pisaca poslije D. H. Law rencea sačinja­ vali m režu sporednih cesta pro šaran ih dobrim brojem sli­ jepih ulica. Leavisovci su D ickensa u prv o m naletu izbacili, a zatim ponovo u ključili; u »engleski« su upale dvije i pol žene, ako Em ily B ronte računam o kao sporednu pojavu. Go­ tovo svi pisci na ovoj zem ljopisnoj k a rti bili su konzervativci. O dbacujući čisto »književne« vrijednosti, časopis Scrutin y je uporno isticao da je v rednovanje književnog djela tijesno povezano s k ritičarevim dub ljm sudovim a o prirodi povijesti i d ru štva u cjelini. Za razliku od kritičkih p ristu ­ pa koji su seciranje književnog te k sta sm atrali gotovo neuljudnom rabotom , izjednačivom s nanošenjem teških tjeles­ 44

nih ozljeda ljudskom organizm u, S cru tin y se borio za n aj­ strožu analizu toga dotad neoskvrnjiva predm eta. Zgrožen samodopadnom tezom da je svako djelo pisano elegantnim engleskim jezikom dobro otprilike koliko i svako drugo, Scru tin y je u strajao na strogom razgraničavanju književnih kvaliteta. Tvrdio je da su neka djela »stvorena za život«, dok druga posve sigurno nisu. N ezadovoljan elitističkim esteticizm om konvencionalne kritike, Leavis je u prvim godi­ nam a svoga djelovanja uočio potrebu za pokretanjem druš­ tvenih i političkih p itan ja pa je u jednom tre n u tk u čak po­ čeo oprezno podržavati jedan oblik ekonom skog kom uniz­ ma. S cru tin y nije bio sam o časopis, već i poprište pravih križarskih ratova na području m orala i k u ltu re: njegovi pristalice odlazili su u škole i na sveučilišta da bi i tam o vodili borbe, te da bi kroz stu d ij književnosti njegovali onu v rst bogatog, složenog, zrelog, diskrim inativnog, m oralno oz­ biljnog načina reag iran ja (sve odreda ključni term ini Scrutinyja\) k o ja će pomoći pojedincu da preživi u m ehanizira­ nom svijetu je ftin ih ljubića, otuđenog rada, otrcanih rek la­ m a i zatupljujućeg djelovanja sred stav a javnog inform ira­ nja. Kažem »da preživi« u tom društvu, je r Leavis — osim što se n ak ratk o poigravao »jednim oblikom ekonom skog ko­ munizma«* — nikad nije ozbiljno pom išljao da bi doista valjalo p okušati prom ijeniti to društvo. U njega je to bila m an je želja za m ijenjanjem m ehaniziranog dru štv a iz koje­ ga se iznjedrila ova jadna, uvela k u ltu ra, a više težnja za su p ro tstav ljan jem takvom društvu. Mogli bism o reći da je S cru tin y u tom sm islu već od samog početka priznao poraz. Jed in i oblik p rom jene na koju je pom išljao bila je prom jena obrazovanja. Radeći u obrazovnim ustanovam a, pristalice S cru tin yja n adali su se da će tu i tam o m eđu odabranim po­ jedincim a uspjeti odnjegovati bogati, organski senzibilitet. Po v jeri u moć obrazovanja Leavis je bio p rav i duhovni na­ sljednik M atthew a A rnolda. No kako je odabranih pojedi­ naca hoćeš-nećeš bilo malo, za što su leavisovci krivili iz­ dajničku »m asovnu kulturu«, preostala im je jedino još na­ d a da će ta u bojne redove zbijena k u ltiv ira n a m anjina odr­ žavati bak lju k u ltu re u pustoj zem lji m odernoga doba te da će je uz pom oć učenika predavati u ru k e budućih poko­ * Ekonomski, a ne politički pokret za pravedniju ekonomsku raspodjelu. (Prev.) 45

ljenja. Čini mi se da postoje ozbiljni razlozi za sum nju u m išljenje da obrazovanje može im ati onakvu preobraziteljsku moć k ak v u su m u prip isiv ali A m old i Leavis. O brazo­ v anje je ipak sam o dio društvenog života, a ne rješenje za njegove problem e. Tko će uostalom — kako se M arx jednom zapitao — obrazovati obrazovatelje? S cru tin y je ipak pri­ hv atio to -idealističko« rješenje, je r m u se nije dalo tražiti političke solucije. S m atrao je da je predavati engleski i bu­ d iti u djeci svijest o m anipulativnosti reklam e i jezičnom sirom aštvu p opularnog tiska važan i hvalevrijedan posao, svakako v ažniji nego tje ra ti ih da naizust uče The Charge oj the L ight Brigade*. S cru tin y je zapravo udario tem elje ta ­ kvom -p ro u čav a n ju k u lture« u Engleskoj, što je jedno od njegovih n a jtra jn ijih dostignuća. No postoje i drugi načini na koje djeci u školi i stu d en tim a na sveučilištu možemo pokazivati da je postojeći oblik reklam e i popularnog tiska m otiv iran isključivo profitom . -M asovna« k u ltu ra nije neiz­ bježni proizvod -in d u strijsk o g « društva, nego izdanak onog oblika in d u strijalizm a koji organizira i tem elji proizvodnju na želji za stjecanjem profita, a ne na težnji za zadovolja­ v anjem zajedničkih potreba, to je st industrijalizm a kojem u je stalo do onoga što će prodati, a ne do onoga što je v rijed ­ no. N erazložno je m isliti da je ta k av društveni poredak ne­ izm jenjiv, ali bi za nužne izm jene postojećeg društvenog po retk a tre b alo učiniti m nogo više nego tek njegovati navi­ ku suvislog čitanja K ralja Learea. N am jere časopisa Scrutin y bile su u isti m ah zastrašujući radikalne i k ra jn je bes­ mislene. K ao što je pronicljivo prim ijetio jedan Leavisov suvrem enik, S cru tin y je vjerovao da bi praksa pom nog či­ ta n ja (close reading) m ogla spriječiti slom zapadne civiliza­ cije.16 Z ar doista m ožemo p rih v a titi pretpostavku da će k n ji­ ževnost otkloniti pogubne posljedice industrijskog rad a i li­ cem jerje m asovnih m edija? N em a dvojbe da‘ je utješan bio osjećaj da se čitanjem H enryja Jam esa pridružujem o m oral­ noj av an g ard i svekolike civilizacije; no što reći za sve one koji nisu čitali Jam esa, koji čak nisu ni čuli za Jam esa i koji će zacijelo d o tjerati do groba u blaženom neznanju da je Jam es ikada postojao? Od takvih se uostalom sastoji go­ lem a većina društva, no možemo li zato tv rd iti da su oni * Pjesma engleskog pjesnika Alfreda Tennysona (1809—1892) koja opisuje pokolj engleskih oficira i vojnika u bici kod Sevastopolja 1854. (Prev.) 46

kao ljudi nem oralni, sitni, nem aštoviti? U takve možda spa­ daju i naši roditelji i p rijatelji, pa valja paziti što govori­ mo. Mnogo je m eđu njim a ozbiljnih, osjećajnih ljudi, ljudi koji ne pokazuju osobitu želju za ubijanjem , pljačkanjem i otimačinom, a ako je i pokazuju, teško je povjerovati da je to zato što nisu čitali H enryja Jam esa. N evolja s časopisom Scrutiny bila je u njegovu neizbježnom elitizm u, to je st u ravnodušnosti i nepovjerenju prem a m ogućnostim a onih ko­ ji nisu im ali dovoljno sreće da s tu d ira ju engleski n a koledžu Downing*. Čini se da su »■obični ljudi« za S cru tin y bili p rih ­ vatljivi jedino u obličju p astira iz sedam naestog stoljeća, ili australijsk ih bušm ana koji pucaju od »vitalnosti«. Ima tu još jedan problem , koji je m anje-više naličje p r­ voga. Kao što sve one ko ji ne znaju za opkoračenje stiha u poeziji ne možemo nazvati divljacim a i neotesancim a, tako ne možemo reći da su svi oni koji znaju za opkoračenje moralno čisti. Bilo je dapače mnogo ljudi koji su se bavili itekako k u ltu rn im poslovim a ali ih — svega koje desetlje­ će nakon p o k retan ja časopisa S cru tin y — to nije spriječilo da se zdušno p rih v a te poslova oko istreb ljen ja Zidova u sre­ dnjoj Evropi. S naga leavisovske k ritik e ležala je u njezinoj sposobnosti da odgovori na p itan je »Zašto čitati književ­ nost?«, p itan je na koje Sir W alter Raleigh nije mogao naći odgovor. O dgovor je u k ra tk o glasio: »Zato što nas čitanje či­ ni holjim a.« D oista uvjerljivo! K ad su nekoliko godina na­ kon osnutka časopisa S cru tin y savezničke tru p e ušle u kon­ centracione logore da pohapse kom andante koji su k ratili dokolicu čitanjem G oethea, postalo je jasno da u toj logici nešto ne štim a. A ko nas čitanje književnosti uistinu čini boljima, teško da to čini izravno, kao što je S cru tin y euforično zam išljao. Možemo m i proučavati »veliku tradiciju« engleskog rom ana i vjerovati da tim e pokrećem o bitna p ita­ nja, p itan ja koja se tiču m uškaraca i žena i njihovih života potraćenih u besm islenom radu po tvornicam a industrijskog kapitalizm a. No istina je i da se takvim proučavanjem opa­ sno izoliram o od istih tih m uškaraca i žena, ljudi kojim a zacijelo tre b a m alo više vrem ena da shvate na koji način opkoračenje stih a dočarava pokret održavanja ravnoteže. * Koledž u Cambridgeu, na kojemu je godinama djelovao F. R. Leavis. (Prev.) 47

V ažno je m ožda n apom enuti d a su g rad itelji engleskoga kao akadem skog p red m eta p rip a d ali nižoj srednjoj druš­ tvenoj klasi*. N ekonform istična, radina, m oralno odgovorna skupina oko časopisa S cru tin y brzo je shvatila svu bijedu površnog am aterizm a engleskih džentlm ena, p rip ad n ik a više klase, ko ji su bili p redstojnici prv ih k a ted ara književnosti u Oxfordu i C am bridgeu. N isu to bili lju d i njihova soja, ljudi koje bi sin jednog trgovca ili kći jednog su k n ara osobito cijenili, je r je u p rav o ta elitn a viša klasa od samog početka isključila sa sveučilišta njihovu, nižu sred n ju klasu. No kao što niža sred n ja k la sa m rzi dokonu aristokraciju nad sobom, tak o se očajnički n asto ji d istan cirati od radničke klase pod sobom je r joj vazda p rije ti opasnost da se sroza u njezine redove. Časopis S cru tin y ponikao je n a tlu am bivalentnih dru štv en ih osjećaja: bio je rad ik alan u štovanju akadem ske u stanove književnosti, a zatvoren prem a m asam a. U ratu za očuvanje književnog »-nivoa« borio se protiv am atera iz g o rnjih d ru štv en ih slojeva, kojim a se pjesništvo W altera Savagea Landora** činilo jednako »-ljupkim« kao poezija J o d ­ na M iltona, a u isti m ah postavljao velike zahtjeve pred sva­ koga tk o bi se pokušao ubaciti u književnokritičku igru. P red n o st ta k v e politike bila je u dosljednom provođenju ciljeva, neopterećenih elitističkom banalnošću s jedne i »m a­ sovnom« banalnošću s druge strane. N edostatak joj je bio u gotovo p o tpunom odvajanju od svijeta. S kupina oko Scrutin yja p retv o rila se u defenzivnu elitu k o ja je — poput ro­ m an tičara — vidjela sebe kao »središnju« snagu, a zapravo bila p erifern a; vjerovala da p red sta v lja »istinski« C am bridge, dok joj je istinski C am bridge ponicao akadem ski statu s; gledala u sebi d ru štveno-kulturnu avangardu, a u isti m ah pjevala nostalgične hvalospjeve organskoj cjelovitosti izra­ bljiv an ih seljaka sedam naestog stoljeća. Jed in o što sa sigurnošću m ožemo kazati za organsko d ru ­ štvo jest da je ono zauvijek nestalo, rekao je Raym ond Wil* Klasna raslojenost engleskog društva toliko je velika da osim niže, srednje, više klase i aristokracije postoje podrazre­ di ikao: niža srednja klasa, srednja srednja klasa, viša srednja klasa (lower-middle class, middle-middle class, upper-middle class) i si. (Prev.) ** W. S. Landor (1781—1869), engleski pjesnik i epičar, danas gotovo zaboravljen. (Prev.)

liams.'7 O rgansko društvo je lukavo sm išljeni m it za v erb al­ ne napade na m ehanizirani život suvrem enog industrijskog kapitalizm a. K ako nisu im ali boljeg političkog rje še n ja za postojeći dru štveni poredak, sljedbenici časopisa S cru tin y su mu ponudili »povijesno« rješenje, baš kao i rom antičari. Is­ ticali su d akako da neona potpunog p ovratka u to zlatno doba povijesti, kao što su to oprezno činili i čine gotovo svi engleski pisci koji se zalažu za ovaj ili onaj oblik utopije. Leavisovci su držali da je organsko društvo još živo na po­ dručju engleskog jezika. S m atrali su da je jezik kom ercijal­ nog d ru štv a a p stra k tan i bezličan zato što je izgubio vezu sa živim izvorim a osjetilnog iskustva. V jerovali su da u do­ ista »engleskom« načinu pism enog izražavanja jezik »kon­ kretno predočuje« duboko proživljeno iskustvo; da je prava engleska književnost verbalno bogata, slojevita, senzualna i osebujna te da je n ajb o lja ona pjesm a koja pri glasnom či­ ta n ju — k arik iran o rečeno — zvuči kao žvakanje jabuke. »Zdravlje« i »životnost« takvoga jezika posljedica je »zdra­ vog« d ru štv a: jezik je u tjelo v ljen je davno iščezle p u n in e stvaralaštv a p a čitava književnost znači o b n av ljati vitalnu vezu s izvorištim a vlastitoga bića. D ržali su da književnost u stanovitom sm islu je st n eka v rs t organskog d ru štv a te da je važna i zato što p red sta v lja ni m anje ni više nego d ru š­ tvenu ideologiju. Leavisovsko vjero v an je u »tem eljnu engleštinu« engles­ kog jezika, m išljenje da su neke v rste engleskog »engleskije« od drugih, bilo je tek oblik m alograđanske verzije šovinizma više klase, šovinizm a koji je pom ogao usponu engles­ koga na sveučilišta. Taj raspojasani šovinizam počeo je je­ njav ati poslije 1918. kada su bivši državni službenici i stu ­ denti iz redova sred n je klase, potpom ognuti državnim sti­ pendijam a, počeli u p ijati elitistički duh O xforda i C am bridgea, a leavisovska se »engleština« nudila kao skrom nija, »narodnija« v a rija n ta toga duha. P ojava engleskog kao p redm eta bila je dijelom posljedica postupnog pom icanja klasnog n aglaska u n u ta r engleske k u ltu re : »engleština« se ponarođuje, gubi konotacije im perijalističkog m ah an ja na­ cionalnom zastavom , a poprim a obličje folklornog; postaje ru raln a, pu čk a i provincijalna, prem a nekadašnjoj velegrad­ skoj, aristo k ratskoj k ulturi. P rem da se tim e s jedne stran e oštro su p ro tstav lja beskrvnoj m ekušnosti pogleda tipa Sir W altera R aleigha, s druge stra n e k o k etira s njim a. Bio je to šovinizam skrojen škaram a nove klase koja je doskora 49

stv o rila sliku o sebi kao o izdanku ►►engleskog naroda« Bunyanova tip a, a ne kao o potom ku snobovske vladajuće kas­ te. Ta nova klasa vid jela je svoju zadaću u očuvanju snaž­ ne vitalnosti šekspirskog engleskog od jezika dnevnog tis­ k a i jezika rođenih pod nesretnom zvijezdom kao što je francuski, čije riječi ne mogu k o n kretno predočivati znače­ nje. Takvo p oim anje jezika počivalo je na naivnom m im etizm u, na te o riji da su riječi n ajzd rav ije kad su najbliže stan ju stvari, kad zapravo p resta n u biti riječim a. Jezik je otuđen ili d eg e n eriran ukoliko n ije prep u n fizičkog tk iv a stv arn o g a iskustva, ako n ije natopljen bujnim sokovim a su p o k aziv ati v ra ta latin iziran im i verbalno bestjelesnim zbiljskoga života. O boružani ovakvom vjerom u »engleskost« engleskoga, pobornici novog p oim anja jezika počeli pjesnicim a (M ilton, Shelley), a na njihova časna m jesta po­ stav ljati » dram atično konkretne« pjesnike (Donne, Hopkins). N ije im do p iralo do mozga d a je takvo preraspoređivan je snaga n a k a rti engleske književnosti sum njivi izum jedne trad icije, tra d icije ponikle na tlu čvrsto definiranih ideoloških p red rasu d a. Dapače, vjerovali su d a je u piscim a koje su proglasili vrijed n im sadržana b it »engleskosti« en­ gleskog jezika. Zem ljopisna k a rta engleske književnosti krojena je iz­ van C am bridgea, šk aram a k ritiča ra koji je snažno utjecao na Leavisa. U London je 1915. doputovao T. S. Eliot, sin ►►aristokratske« obitelji iz St. Louisa, obitelji čiju je tra d i­ cionalnu ulogu k u ltu rn o g vođe počela ugrožavati am erička sred n ja klasa.18 Zgrožen, kao i S crutiny, nad duhovnom jalovošću in d u strijskog kapitalizm a, Eliot nalazi rješenje u životu starog am eričkog Juga. Eto nam novog k andidata za sta ru ideju o neuhvatljivom »organskom društvu«, d ru ­ štvu u kojem u k rvno porijeklo i kućni odgoj još uv ijek ne­ što vrijede! B eskućnik u ku ltu rn o m a razbaštinjenik u du­ hovnom sm islu, Eliot stiže u Englesku i u »dosad n ajam bi­ cioznijem p o th v a tu ku ltu rn o g im perijalizm a stoljeća«'9 za­ počinje rad n a spašavanju i ru šen ju njezinih književnih tr a ­ dicija. M etafizičke pjesnike i jakobinske dram atičare Eliot u n ap ređ u je u najviši čin, M iltona i rom antičare bezobzirno zbacuje s p rijestolja, a iz Evrope uvozi visoko kvalitetnu književnu robu, uključujući i francuske simboliste. Takva preraspodjela, kao i ona k o ju je ponudio Scrutiny, n ije zna­ čila sam o prevrednovanje književnosti, nego je odražavala novo političko poim anje čitave engleske povijesti. O tprili­ 50

ke ovako: početkom sedam naestog stoljeća kada su apsolut­ na m o n arh ija i anglikanska crkva bile u naponu snage, pje­ snici kao Jo h n Donne i G eorge H erbert (obojica konzervativci i anglikanci) pokazivali su izuzetno jedinstvo senzibi­ liteta, neu siljeni spoj misli i osjećaja. Jezik je bio u izrav­ nom dodiru s osjetilnim iskustvom , »nadohvat ru k e osjeti­ lima«, a razm išljanje tjelesni čin, kao m irisanje ruže. Već krajem sedam naestog stoljeća engleski gubi tu blaženu oso­ binu. U b u m om građanskom ratu k ralj ostaje bez glave, p u ritan stv o d o n je klase unosi razdor u crkvu, pa počinju jačati snage iz kojih će n ik n u ti m oderno svjetovno društvo: priro d n e znanosti, dem okracija i ekonom ski individualizam . D akle o tp rilik e od A ndrew a M arvella naovam o kola englesske književnosti k o trljaju se nizbrdo. N egdje u sedam naesttom stoljeću, prem da Eliot nije siguran u točan datum , do­ lazi do »disocijacije senzibiliteta«: m isliti nije više isto što i m irisati, jezik se odvaja od iskustva, a posljedica je k n ji­ ževna k a ta stro fa zvana J o h n M ilton, koji anastezijom p re ­ tv a ra engleski u suh o p arn i o bred od jezika. M ilton je u je d ­ no bio p u ritan ac revolucionar, što zacijelo nije posve ne­ važno za Eliotovu nesklonost M iltonu. Štoviše, M ilton je dio velike, nekonform ističko-radikalne tra d icije iz koje je ponikao F. R. Leavis, pa je sprem nost kojom je Leavis p ri­ h v atio Eliotov sud o Izgubljenom raju stoga osobito iro­ nična. Engleski senzibilitet nak o n M iltona nastavio se g ra ­ nati u dva sm jera: na pjesnike koji znaju m isliti ali ne i osjećati i p jesnike koji znaju osjećati ali ne i m isliti. N a­ kon toga engleska književnost z a stran ju je u rom antizam i v ik to rijan izam : duboko k o rijen je pušta hereza »pjesničkog genija«, »ličnosti« i »unutrašnjeg svjetla«, tih anarhičnih d o k trin a d ru štv a koje je izgubilo zajedničku v je ru i za­ bludjelo u grešni individualizam . Engleska književnost po­ činje dolaziti k sebi tek pojavom T. S. Eliota. Eliot svojom kritikom zapravo ju riša na liberalističku ideologiju s red n je klase, to je st n a službenu ideologiju industrij'Sko-kapitalističkog društva. Za njega su liberalizam , rom antizam , protestantizam i ekonom ski individualizam izopačene dogm e prognanika iz rajskog v rta organskoga d ru štv a, p ro g nanika koji se ne m ogu osloniti ni na što doli na slabašne v la stite snage. Izlaz iz takvog stan ja Eliot osob­ n o nalazi u k ra jn je desnom , au to rita rn o m vjerovanju da čovjek m o ra žrtvovati svoju sitn u »osobnost« i m išljenje za volju im personalnog reda. Im personalni red na polju k n ji­ 51

ževnosti za Eliota je T radicija.” K ao svaka književna tr a d i­ cija, i E liotova je zapravo v rlo selektivna: glavno njezino izborno načelo nije toliko tra jn a v rijed n o st književnih dje­ la prošlosti, koliko oslan jan je na ona d je la k o ja će pomoći E liotu p ri p isan ju v la stite poezije. P aradoksalno je m eđutim d a ta k o proizvoljno sklepani odabir djela najednom dobiva snagu apsolutnog a u to rite ta. N ajveća djela svjetske književ­ nosti stoje u idealnom p o retk u koji s vrem ena na vrijem e biva n aru šen pojavom novog rem ek-djela. K lasici iz p ren a­ pučenog o b itav ališta T radicije u lju d n o se sklanjaju, u s tu ­ pajući m jesto pridošlici, pa se zbog novog rasporeda počinju doim ati dru g ačije nego ranije. K ako pridošlica u načelu mo­ ra već u n ap rijed udovoljavati stan d a rd im a T radicije da bi joj uopće m ogao p ristu p iti, njegov ulazak u T radiciju služi kao po tv rd a sred išn jih njezinih vrijednosti. D rugim riječi­ ma, T radiciju nikad ne m ožemo uloviti na spavanju. Ona na neki zagonetni način predviđa pojavu još nenapisanih djela. P rem d a će ta djela, k a d jednom budu napisana, iza­ zvati p rev red n o v a n je T radicije, ona će ih glatko probaviti. K njiževno djelo je v rijedno jedino po tom e što postoji u Tradiciji, baš kao što kršćan in može biti spašen jedino po tra ja n ju u K ristu ; svaka pjesm a može biti književnost, ali su sam o n ek e pjesm e K njiževnost, zavisno o tom e protječe li kroz n jih T radicija ili ne. A T radicija je u svom p ro tjeca­ n ju nedokučiva k ao m ilost božja, ona — poput Svevišnjeg ili k ak v a mušičavog apsolutnog m onarha — gdjekad odu­ zim a blagoslov »najvećim « književnim au to ritetim a da bi ga m ilostivo udijelila nekom skrom nom djelcu skrivenom u p rašu m am a povijesti. Č lanstvo u klubu T radicije ostvaruje se jedino pozivnicom : neki pisci, kao n arav n o T. S. Eliot, n aprosto osjete u sebi spontano v ren je T radicije (ili »ev­ ropske svijesti«, kako je Eliot ponekad izvolijeva nazvati), ali pojava ta k v a v ren ja n ije stv a r osobne zasluge, kao što nije ni m ilost božja, te je pisac tu prilično nem oćan. Član­ stvo u klu b u T radicije dopušta vam da istovrem eno budete au to rita tiv n i i sam ozatajno skrušeni, da postignete spoj oso­ bina koji će Eliot nešto kasnije moći još bolje ostvariti p ri­ stupom katoličkoj crkvi. Eliotovo zagovaranje au to rite ta n a političkom polju po­ prim alo je različite oblike. O čijukao je s polufašističkim po­ kretom u Francuskoj A ction Frangaise i dao nekoliko vrlo nezgodnih opaski na račun Židova. N akon što se sredinom dvadesetih godina obratio na kršćanstvo, počeo je zagova­ 52

ra ti model ru ralnog dru štv a kojim bi u p rav ljala šačica »ug­ lednih obitelji« i elitna grupica intelektualaca-vjernika, ka­ kav je i sam bio. Ljudi bi u takvom društvu bili uglavnom kršćanske vjere, prem da bi to vjerovanje m oralo biti gotovo nesvjesno — Eliot n ije im ao visoko m išljenje o čovjekovoj sposobnosti da bilo u što v je ru je — a očitovalo bi se u suživljavanju s ritm ičkom izm jenom godišnjih doba u p riro ­ di. Eliot je ovakav svoj lijek za spas suvrem enog dru štv a nudio sv ijetu otprilike u tre n u tk u kad su H itlerove tru p e ulazile u Poljsku. Eliot je v jerovao da snaga jezika tijesno vezanog s is­ kustvom leži u tom e što daje pjesniku m ogućnost da iz­ bjegne pogubnu a p stra k tn o st racionalističkog načina m išlje­ n ja te da zgrabi čitatelja za »moždinu, živčani sustav i probavni tra k t« .51 P jesm a ne sm ije zaokupiti čitateljevu svi­ jest je r zapravo nije važno što ona znači. Eliot je javno tv r­ dio da m u n im alo ne sm etaju ishitrene in terp reta cije vlas­ titih djela. Z načenje je za Eliota tek m am ac koji će zabavi­ ti čitatelja, dok je pjesm a ona k o ja će ga nesvjesno »obra­ diti«, djelovati na nj putem tijela. Eliot erudit, tvorac in te­ lek tu aln o teške poezije, ovim zapravo razotkriva svoj osje­ ćaj prezira prem a intelektu, prezira poznatog svakom p ra ­ vom desničaru iracionalistu. Eliot je pronicljivo uočio da se jezik sred n je klase iscrpio: nitko p a m e ta n nije više vjero­ vao u parole o »napretku« ili »razum u«, pogotovo ne u tre ­ n u tk u kada su m ilijuni leševa ležali razasuti po ratištim a Evrope. Liberalizam srednje klase doživio je slom, stoga pje­ snik — drži Eliot — m o ra p ro d rijeti ispod naslaga toga obezvrijeđenog vjerovanja, a to će moći ako .stvori neku v rst osjetilnog jezika, jezika koji će b iti »u izravnom doti­ caju s živcima«. Pjesnik mora b ira ti riječi pomoću »m reže k o rijen ja što svojim žiličastim ticalim a p rodire do n ajd u b ­ ljih užasa i čežnji«22, m ora se služiti snažnim slikam a koje će se pro b iti do one »prim itivne« razine osjećaja n a kojoj svaki m uškarac, svaka žena, jednako doživljuje svijet. Mo­ žda je organsko društvo ipak još živo, pa m a k ar tek u ko­ lektivnom nesvjesnom ; možda u lju dskoj 'duši postoje neki skriveni sim boli i ritm ovi, nekakvi povijesno n ep ro m je­ njivi arhetipovi do kojih bi pjesništvo m oglo p ro d rijeti i oživjeti ih. K rizu evropskog d ru štv a — svjetski rat, teški klasni sukob, neuspjeh kapitalističkih priv red a — moći ćemo možda p rev lad ati ako okrenem o leđa povijesti, a povijest zam ijenim o m itologijom . Duboko ispod naslaga financijskog 53

k ap itala leži K ralj Ribar*, leže snažne slike rađ an ja, sm rti i usk rsn u ća, slike u kojim a bi ljudi mogli naći zajedništvo. EILot je s ovih polazišta 1922. objavio P ustu zem lju, poem u koja d aje naslutiti da ključ za spas zapadne civilizacije le­ ži u obredim a plodnosti. S voju za ono vrijem e sablažnjivo av an g ard n u te h n ik u u p otrijebio je za postizanje najneavan g ard n ijeg cilja: silom je rastrg ao ru tin sk u svijest kako bi u čitatelju oživio osjećaj zajedničkog identiteta, identite­ ta po krv i i utrobi. Eliotovo m išljenje da je jezik u industrijskom dru štv u postao učm ao, neunosan i nep rik lad an za pjesništvo slično je m išljen ju ruskih form alista, a s Eliotom su ga dijelili Ezra Pound, T. E. H ulm e i im ažisti. Po takvom m išljenju pjesništvo je palo kao žrtv a rom antičarskih pjesnika i prom etnulo se u srcedrapateljno, ženskasto p jev an je puno p re ­ tjeran ih u sh ićenja i sladunjavih osjećaja. Jezik se raspekm ezio i izgubio na m uškosti pa ga valja očvrsnuti, v alja ga s k ru tn u ti do čvrstoće kam ena i ponovo povezati s tjelesnim svijetom . Idealna im ažistička pjesm a je lakonska, trostihovn a tvo rev in a sastav ljen a od sažetih, oporih slika, nalik na odsječene, kroz zube procijeđene zapovijedi oficira. Em oci­ je su nesređ ene i nepouzdane, one su nasljeđe prohujalog v rem ena prek om jernog liberalističko-individualističkog sen­ tim en ta koji sada m ora u stu p iti m jesto onečovječenom, m e­ h aniziranom svijetu suvrem enog društva. I D. H. Law rencc je držao da su čuvstva, »osobnost« i »ego« obezvrijeđeni te da m oraju u stu p iti m jesto nem ilosrdno bezličnoj sili sp o n tan o -k reativnog Života. Eto gdje se iza kritičkog stava opet nazire p olitika! Liberalizam sred n je klase je m rtav pa ga m ora sm ijeniti neka kruća, m uževnija disciplina, koju će Pound naći u fašizm u. S cru tin y nije — barem isprva — krenuo stazam a k ra j­ nje desne reakcije. N aprotiv, bio je posljednje u porište li­ beralnog hum anizm a, je r se zalagao za jedinstvenost indivi­ dualnog i stv aralačku moć interpersonalnog, što se ne mo­ že reći za Eliota i Pounda. Te dvije vrijednosti stavljao je pod zajednički nazivnik »Života«, riječi koju je obrnuo u v lastitu k orist u pravo zato što je nije znao definirati. N ije bilo up u tn o tražiti koliko-toliko suvislo, teorijsko obrazlože­ nje tih v rije d n o s ti; tim e biste sam o pokazali da ništa ne * Fisher King je li'k iz ciklusa legendi o Svetom Graalu, a javlja se u Eliotovoj Pustoj zemlji. (Prev.) 54

razum ijete. J e r Život osjećaš ili ne osjećaš, trećega nem a. V elika književnost je književnost sm jerno otvorena prem a Životu, a što je Život — e, to će nam pokazati velika k n ji­ ževnost. A rgum ent, dakle, cirkularan, in tu ira n ; neoborivi dokaz svakom p ro tuargum entu, zrcalo zatvorenosti leavisovskog kruga. N ije bilo jasno na čiju će vas s tran u Život baciti kad izbije opći štrajk , niti je li slavljenje njegova ti­ tra v a prisu stv a u poeziji spojivo s prihvaćanjem stan ja op­ će nezaposlenosti. Ako je Život igdje stvaralački djelatan, onda je to u djelim a D. H. Lavvrencea, kojega je Leavis za­ rana počeo zagovarati. Č injenica da »spontano-kreativni ži­ vot« u Law rencea m im o koegzistira s najžešćim seksiz­ mom, rasizm om i auto ritativ n o sti nije svojim p roturječjem osobito u zn em iravala leavisovce. R edigirali su i Law renceove k ra jn je desničarske poglede, slične pogledim a Eliota i Pounda, njegov žestoki prezir prem a liberalnim i dem okrat­ skim v rijednostim a te ropsko potčinjavanje bezličnom auto­ ritetu . Leavisovci su p rekrojili Law rencea u liberalnog hu­ m anista i strp ali ga u pretinac vrh u n sk ih v rijednosti »ve­ like tradicije« engleske pripovjedne proze, tra d icije što po­ činje s J a n e A usten te preko G eorge Eliotove ide do Henry ja Jam esa i Josepha Conrada. Leavis je u p rih v a tljiv im crtam a Law renceova lika s pravom razab rao snažnu k ritik u nečovječnosti industrijsko-kap italističk e Engleske. Law rence je, kao i Leavis, bio iz­ d anak ro m an tičarske loze pobunjenika protiv m ehanizira­ nog ropstva nadničarskog kapitalizm a, protiv u g n je tav an ja klasa i u n išta v an ja k u lture. No kako se ni Law rence n i Lea­ vis nisu željeli u p u štati u političku analizu društvenog sus­ tav a kojem u su se zapravo protivili, nije im preostalo d ru ­ go nego da pripovijedaju o spontano-kreativnom životu koji je bivao to ap stra k tn iji što je više u strajao na konkretnom . A kak o je postojalo sv e nejasnije na koji bi način sem inar­ ska d iskusija o M arvellu* m ogla izm ijeniti u v je te m ehani­ ziranog rad a tvorničkih radnika, tako je Leavisov liberalni h um anizam silom uzm icao u naručaj n ajb an aln ije političke reakcije. S cru lin y je poživio do 1953, a Leavis do 1978, ali mu je Život u k asnijim godinam a podario strašn u m ržnju prem a širokom obrazovanju, nesm iljeno p ro tiv lje n je tra n zistorskom radioprijem niku i m račnu slu tn ju da »ovisnost * Andrew Marvell (1621—1678), jedan od najvažnijih engles­ kih »metafizičkih« pjesnika. (Prev.) 55

o televiziji« opasno š u ru je sa stu d en tsk im zahtjevim a za su­ d jelovanjem u visokom školstvu. M oderno »tehnološko-bentham itsko«* d ru štv o bezrezervno je osudio k ao »kretenizirano i kreten izirajuće«. To je, čini se, bio k ra jn ji ishod stro­ ge k ritičk e diskrim inacije. K asniji Leavis k u k a t će za nestalim engleskim džentlm enom . T ako je eto kotač opisao krug. Leavisovo im e usko je vezano uz pojam »praktične k ri­ tike« i »pomnog čitanja«, a pojedini njegovi objavljeni ra ­ dovi spadaju u red dosad na j oštroum ni je, pionirske engles­ ke k ritik e dvadesetog stoljeća. V rijedi se podrobnije poza­ b av iti nazivom »praktična kritika«. P rak tičn a k ritik a ozna­ čavala je m etodu što je s prezirom odbijala krasnorječivo bleb etan je i n eustrašivo rasta v ljala te k st na sastavne d ije­ love, ali u isti m ah držala da sud o »veličini« i »središnjoj važnosti« k n jiževnog djela m ožemo donositi usredotočivanjem na p jesm u ili djeliće proze izdvojene iz k ulturnog i povijesnog k o nteksta. Za S cru tin y, dakle, nije bilo proble­ m a: ako je k njiževnost »zdrava« kada pokazuje konkretni osjećaj za neposredno iskustvo, onda o njezinu »zdravlju« možemo suditi već po djeliću teksta, kao što će liječnik po pulsu ili boji kože p rosuditi jeste li bolesni. N em a potrebe za ispitivanjem d jela u povijesnom kontekstu, pa čak ni za analizom ideja na kojim a se ono tem elji. V ažno je dati ocje­ nu tona i senzibilnosti pojedinog odlom ka, »postaviti« ga na p ravo m jesto, a zatim prijeći na idući odlom ak. N ije posve jasn o čime se ovakav postupak razlikuje od m alo strože p rak se degustacije vina, uz u v je t da ono što bi književni im presionist okrstio »božanstvenim «, vi nazovete »zrelo opo­ rim«. No kako je Život suviše nejasan i širok term in, to su se kritičk e teh n ik e za detekciju Života počele činiti su­ više uskim . A kako je p rije tila opasnost da će praktična k ritik a postati odviše pragm atična za pokret koji se bavio ta k o važnim p itan jim a kao što je sudbina svekolike civili­ zacije, leavisovci su je m orali osnažiti barem nekakvom »m etafizikom«. N ju su bez puno m u k e našli u djelu D. II. Lavvrencea. Budući da Život nije te o rija nego p itan je in­ tuicije, mogli ste se na nju osloniti kad vam je trebalo na­ p adati teo rije drugih ljudi. A budući da je Život i apsolul* Jeremy Bentham (1748—1832), engleski filozof i pravnik, zagovornik utilitarizima po kojemu je užitak vrhunsko životno načelo, a najveća (moguća sreća najvećeg mogućeg broja ljudi krajnji cilj čovjekova djelovanja. (Prev.) 56

na vrijednost, mogli ste se njim e lijepo poslužiti kad je tre ­ balo n ap ad ati one u tilitariste i em piričare koji nikad ne vi­ de dalje od nosa. Mogli ste m irne duše prelaziti s fro n ta u tilitarista na fro n t em piričara, zavisno od pravca iz koje­ ga je dolazila n ep rijateljsk a paljba. J e r Život je m etafizičko načelo, surovo i čvrsto baš onoliko koliko to vam a u odre­ đenom tre n u tk u odgovara. Život evangelističkom sigurnoš­ ću dijeli književne ovce od književnih koza, a budući da se uvijek očituje sam o u konkretnim pojedinostim a, on sam po sebi nije su stavna teorija pa je stoga otporan na uvrede. V rijedi se pozabaviti i izrazom -pom no čitanje« (close reading). -P o m no čitanje« je kao i -p ra k tič n a kritika« ozna­ čavalo podrobnu analitičku in terp reta ciju te bilo dragocje­ ni p ro tu o tro v za esteticističko naklapanje, ali je u isti m ah polazilo od p retp o stav k e da je svaka dotadašnja kritička škola p ročitala te k po tri riječi u stihu. Z ahtjev za pom nim čitanjem zaista je bio mnogo više nego u stra ja n je na poklan ja n ju dužne pažnje tekstu. Pom no čitanje nužno je podra­ zum ijevalo u sm je rav an je pažnje n a ovaj a ne onaj odlom ak teksta, na -riječi u knjizi« a ne na kontekste koji ih proiz­ vode i okružuju. Pom no čitanje značilo je i ograničavanje i u sm je rav an je pažnje, ograničavanje toliko potrebno b rb ­ ljavoj -k ritici« k-oja je uživala u bezbrižnom tu m aran ju od opisa tk iv a Tennysonova jezika do p ita n ja koliko je centi­ m etara bila dugačka Tennysonova brada. O dbacivši takve besmislice, -p om no čitanje« bilo je zaslužno i za m noga d r u ­ ga dostignuća: p o thranjivalo je iluziju da svaki djelić jezi­ ka, bio on -k njiževan« ili ne, možemo proučavati pa čak i razu m jeti odvojeno od konteksta. Bio je to početak »reifikacije« (postvarenja) književnog djela, p ro m a tran ja djela kao p red m eta po sebi, postupka koji je doživio v rh u n ac u am eričkoj novoj kritici. G lavna spona između engleskih k ritiča ra iz C am bridgea i am eričke nove k ritik e djelo je I. A. R ichardsa, koji je i sam djelovao u Cam bridgeu. K oliko je Leavis nastojao spa­ siti k ritik u p reobraćajući je u nešto nalik na religiju i tako nastav ljao djelo M atthew a A rnolda, toliko se Richards u radovim a iz dvadesetih godina tru d io da joj dade čvrste te­ m elje uz pomoć načela strogo -znanstvene« psihologije. S u­ hoća i b esk rv nost Richardsova stila u snažnoj je opreci p re­ ma m učnom intenzitetu Leavisova izraza. D ruštvo je zapalo u krizu, tv rd i R ichards, zato što su prom jene povijesne situ­ acije, a osobito znanstvena otkrića, srušili i obezvrijedili tra ­ 57

dicionalnu m itologiju od koje su ljudi nekad živjeli. To je opasno po rem etilo osjetljivu ravnotežu ljudske psihe, a ka­ ko je v jera ne m ože n anovo uspostaviti, posao će m orati obaviti poezija. Poezija »nas je k a d ra spasiti«, sprem no iz­ jav lju je R ichards, »ona je savršeno m oguće sredstvo za p re­ v lad av an je kaosa«.23 R ichars, kao i A rnold, u n ap ređ u je k n ji­ ževnost u svjesnu ideologiju ko ja će p reu red iti d ruštveni poredak. R ichards to čini u d ruštveno nem irnim , ekonom ­ ski kriznim , politički nesigurnim godinam a nakon prvog svjetskog rata. M odem a znanost — tv rd i Richards — model je istinske spoznaje, ali nas ostavlja nezadovoljnim u čuvstvenom po­ gledu. Ne može udovoljiti želji golem e većine ljudi za od­ govorim a na p itan je »što«? i »zašto«?, p a se zadovoljava od­ govorom na p itan je »kako?«. Ni sam R ichards ne v je ru je da su »što?« i »zašto?« prav a p itan ja, ali velikodušno priznaje da za većinu ljudi jesu, pa ukoliko ne p ronađe barem ne­ k akve pseudoodgovore na ta k v a pseudopitanja, sva je p ri­ lika da će d ru štv o otići dovraga. Zadaća poezije je da nam d ade pseudoodgovore. Poezija je »em otivni« a ne »referencijalni« jezik ; ona je n ek a v rs t »pseudoizjave« koja naoko opisuje svijet, ali zapravo te k o rg an izira naše osjećaje o n je ­ mu. N ajd jelo tv o rn ija poezija je ona koja združuje m aksi­ m alni broj poticaja s m inim alnom količinom sukoba ili fru ­ stracije. Bez ta k v e psihičke te ra p ije razina vrijednosti vrlo će se v je ro jatn o srozati i pasti pod u tjecaj »kobnijeg djelo­ van ja k in em atografa i zvučnika«.24 R ichardsov količinski izm jerljivi, bihejvioristički model svijesti zapravo je bio dio dru štv en ih problem a za koje je R ichards nudio rješenje. P rem da n ije dovodio u p itan je otu­ đeno p o im anje znanosti k a o čisto instrum entalnog i »referencijalnog« područja, Richards je pristao na takvu poziti­ vističku iluziju, a zatim je neu v jerljiv o pokušao nadopuniti nečim vedrijim . Dok se Leavis borio pro tiv tehnoloških bentham ita, R ichards ih je n astojao tući na njihovu tlu . S paja­ njem n edostatne u tilitarističk e te o rije vrijednosti s jednim u biti esteticističkim poim anjem doživljaja (za R ichardsa je u m jetn o st područje najsavršenijeg doživljaja), ponudio je poeziju kao sredstvo koje će »prekrasno izm iriti« an arh ič­ na p ro tu rječja suvrem enog života. A ko povijesna p ro tu rječ­ ja ne možemo razriješiti u zbilji, možemo ih skladno pom i­ riti kao zasebne psihološke »poticaje« u n u ta r m isaone svi­ jesti. A kcija nije osobito poželjna je r često koči potpunu 58

ravnotežu poticaja. »Život u kojem u su elem entarne reakci­ je n esređene i zbrkane n e može biti savršen«, kaže Richards.25 S m išljenija organizacija neobuzdanih nižih poticaja omogućit će održanje onih viših, plem enitijih. U velike da­ kle nalik na v iktorijansko vjerovanje da će sm išljena orga­ nizacija nižih klasa osigurati održanje viših. A m erička nova k ritik a, koja je cvjetala u razdoblju od k raja trid esetih do pedesetih godina dvadesetog stoljeća, nosi snažni biljeg takvoga naučavanja. O pćenito se uzim a da nova k ritik a obuhvaća djela Eliota, R ichardsa te možda Leavisa i W illiam a Em psona, kao i nekolicine vodećih am e­ ričkih književnih k ritiča ra m eđu koje spadaju Jo h n Cro\ve Ransom, W. K. W im satt, C leanth Brooks, A llen Tate, M onroe B eardsley i R. P. B lackm ur. K arakteristično je da ovaj am erički k n jiževno-kritički p okret vuče korijene iz ekonom ­ ski zaostalog am eričkog Juga, tla na kojem u je uvijek bilo važno k rv n o porijeklo i odgoj, gdje je m ladi Eliot zarana nazreo čar organskog društva. U razdoblju djelovanja am e­ ričke nove k ritik e Ju g je, pod naletom kapitala sa Sjevera, doživljavao brzu industrijalizaciju. Intelektualci »staroga kova« s am eričkog S jevera, kao John Crowe Ransom (koji je po k retu dao ime), ipak su u takvom Jugu vidjeli »estetsku« a ltern ativ u sterilnom znanstvenom racionalizm u in d u strij­ skog Sjevera. D uhovni bjegunac pred najezdom in d u strija­ lizacije, kao i T. S. Eliot, Ransom je prvo našao pribježište u književnom pokretu dvadesetih godina, skupini zvanoj Fugitives (bjegunci), a zatim u program u desničarske ag­ ra rn e p olitike tridesetih godina. Rađala se ideologija nove kritik e. Po m išljenju te ideologije znanstveni racionalizam je izobličio »estetski život« staroga Juga, doživljaj je izgu­ bio osjetilnu osebujnost, a pjesništvo se ukazalo kao jedno od mogućih rješenja. Za razliku od znanosti, pjesništvo po­ štu je osjećajni in teg ritet predm eta kojim se bavi, ono do spoznaje ne dolazi pomoću razum a nego pomoću osjećaja, pa nas jednom u biti religioznom sponom povezuje s »tije­ lom svijeta«. U m jetnost je ona koja nam može v ra titi svi­ je t — sada o tuđen — svijet u svoj njegovoj bogatoj raznoli­ kosti. P jesništvo, koje je u biti misaono, moći će nas po ta k ­ n u ti da štu jem o svijet onakav k akav on jest, a n e da ga m ijenjam o; pjesništvo će nas učiti da mu prilazim o n ep ri­ stran o i sm jerno. Nova k ritik a je, kao i pokret oko časopisa S cru tin y, bila ideologija duhovno beskućne, obranaške inteligencije, koja 59

je u književnosti tražila ono što n ije nalazila u zbilji. Poe­ zija za n ju p ostaje nova vjera, sjetn a lu k a m ira u otuđenom sv ijetu in d u strijskog kapitalizm a. P jesm a je razum u nedo­ kučiva jed n ako kao i Svem ogući; ona je u sebe zatvoreni predm et, čudesno n eokaljan u svom jedinstvenom biću. P je­ sm a je ono što ne možemo izreći drugim jezikom doli pjes­ m om sam om — je r se svaki njezin dio u k la p a u druge di­ jelove i s n jim a tvori složeno organsko jedinstvo koje bi bilo bogohulno oskvrnuti. A m erička nova k ritik a, kao i I. A. R ichards, vidi književni tek st -funkcionalističkim « okom, da tak o kažemo. K ao što je am erička funkcionalistička sociologija došla do m odela d ru štv a u kojem u -nem a sukoba«, u kojem u se svaka sastavnica -prilagođuje« svi­ m a ostalim a, tako i pjesm am a skladnom suradnjom svih svojih razn o v rsnih obilježja dokida svako tre n je, neujed­ načenosti i p roturječje. -K oherencija« i -in teg racija« glav­ ne su k rilatice nove kritike. No ako pjesm a m ora u čita­ te lju izazvati određeni ideološki sta v prem a svijetu — a to je o tp rilik e stav kontem plativnog p rih v a ćan ja — onda u stra ja n je n a u n u tra šn jo j koherenciji ne sm ije dovesti pjesm u do toga da se ona p otpuno odvoji od zbilje i sam o­ zadovoljno kruži oko v la stite autonom ne biti. Stoga je is­ tican ju u n u ta ršn jeg je d in stv a te k sta valjalo p rid ru ž iti tv r­ d n ju da d jelo — u p rav o svojim jedinstvom — u o d ređ e­ nom sm islu -korespondira« sa zbiljom . D rugim riječim a, nova je k ritik a zastala pred punokrvnim form alizm om i n esp retn o ga razblažila nekom v rs ti em pirizm a — v je ro ­ v an ja da diskurs pjesm e na neki način -u k lju ču je« zbilju. Ako je doista željela p retv o riti pjesm u u sam osvojni predm et, nova ju je k ritik a m orala odvojiti i od au to ra i od čitatelja. I.A. Richards naivno je vjerovao da je pjesm a tek prozirni medij pomoću kojega p rom atram o zbivanja u pjes­ nikovoj duši; čitan je je za njega tek re-kreacija autorove svijesti u svijesti čitatelja. V alja reći da je većina tradicio­ n alnih književnokritičkih te o rija dijelila takvo m išljenje u ovom ili onom obliku. V elika književnost je proizvod V eli­ kih Ljudi, a v rijednost joj leži ponajviše u tom e što n am ot­ vara prozor u njihovu dušu. Takvo gledanje prilično je problem atično. Prvo, svu književnost svodi na prikriveni oblik au tobiografije: ne čitam o književna djela kao k n ji­ ževna djela već kao izvore iz kojih ćemo — iz druge ru k e — upoznati piščevu osobu. D rugo, takvo gledanje pretpos­ tavlja da su književna djela doista -izrazi« piščeve svijesti, 60

što nam neće osobito pomoći p ri analizi C rvenkapice ili dvorske lju b avne lirike visokog stila. Cak ako i im am uv i­ da u S hakespeareovu svijest dok čitam Hamleta, čemu uop­ će tako govoriti kad je sveukupna S hakespeareova svijest u koju im am u vida tek te k st H amleta. Zašto ne bih napros­ to rekao da čitam H am leta kad S hakespeare n ije ostavio ni­ kak v ih dru g ih podataka o vlastitoj svijesti osim sam e d ra­ me? Da li se ono što je »imao na um u« razlikuje od onoga što je napisao, i kako to m ožemo znati? J e li i sam S h ak es­ p eare znao što hoće? Jesu li pisci uvijek potpuni gospoda­ ri onoga što hoće reći? N ovokritičari su h rab ro raskinuli s teorijom Velikog Čo­ vjeka, tvrdeći da intencije au to ra prilikom pisanja, čak i kad bi nam bile dokučive, nisu nim alo relevantne za in ter­ pretaciju teksta. U jedno su držali da ne sm ijem o b rk a ti zna­ čenje pjesm e s osjećajnom reakcijom pojedinog čitatelja, je r pjesm a znači ono što znači, bez obzira n a pjesnikove n a k a ­ n e ili su b jek tiv n e osjećaje što ih čitatelj iz n je izvlači.25 Značenje je svakom e dostupno i objektivno; ono je upisano u sam jezik književnoga teksta, a n ije stv ar izm išljenoga p o ­ riva u glavi odavno m rtvog au to ra ili pak proizvoljni, sub­ jek tiv n i sm isao što ga čitatelj p rid a je autorovim riječim a. Pro i contra ovakva gledanja razm o trit ćemo u narednom poglavlju, a do tad a valja reći da su se stavovi novokritičara u to m pogledu tem eljili na želji da p retvore pjesm u u sam odovoljan predm et, čvrst i tv a ran kao što je, recimo, u rn a ili ikona. P jesm a tako postaje prostorna figura, a ne v rem enski .proces. O slobađanja te k sta od au to ra i čitatelja ide rukom pod ru k u s presijecanjem spona između tek sta i bilo kak v a društvenog ili povijesnog konteksta. S vakako da m oram o znati što su riječi pjesm e značile njezinim iz­ vornim čitateljim a, no to je ujedno jedino dopuštena vrsta znanja, a i ona je prilično tehnička i povijesna. K njiževnost je rješen je za društvene problem e, a ne dio n jih ; pjesm u v a­ lja osloboditi ru šev in a povijesti i izdignuti u uzvišene p re­ djele iznad povijesne zbilje. Nova je k ritik a p retv o rila pjesm u u fetiš. A ko je I. A. R ichards » dem aterijalizirao« te k st tim e što ga je sveo n a prozirni prozor u pjesnikovu dušu, am erička nova k ritik a osvetnički ga je rem aterijalizirala, oduzela m u dim enziju procesa značenja i p retv o rila ga u tv a rn u građevinu s pro­ čeljem od n eprozirna kristala. D oista ironično, je r je d ruš­ 61

tveni p oredak pro tiv kojega je ta poezija prosvjedovala vrvio »reifikacijam a«, p retv arao ljude, procese i ustanove u »stvari«. P jesm a je za novu k ritik u , kao sim bol za rom an­ tičare, sva prožeta apsolutno m ističnim au toritetom koji ne podnosi racionalni prigovor. K ao većina književnih teorija što smo ih dosad razm otrili, nova je k ritik a u biti bila p ra­ vi p rav ca ti iracionalizam , usko povezan s vjerskom dogmom (nekoliko vodećih k ritič a ra bili su kršćani) i desničarskim ag rarn im p okretom koji je zagovarao ideju »krvnog porije­ kla i rodne grude«. O vim ipak ne želim reći da je nova k ri­ tik a odbijala k ritič k u analizu više nego što je to činio ča­ sopis S cru tin y. Dok su neki ran iji rom antičari bili skloni sm jernom k la n jan ju pred nedokučivom tajn o m teksta, novok ritiča ri su n am jern o njegovali n ajoštrije, najstrože te h n i­ ke k ritičkog seciranja. Isti m otiv koji ih je navodio na isti­ canje »objektivnog« statu sa d jela poticao ah je i na prom i­ canje strogo »objektivnog« načina analize. Tipični novokritički p rik az pjesm e n udi nam strogu analizu raznih njezi­ nih »napetosti«, »paradoksa« i »am bivalencije« i pokazuje kako se oni stap a ju i in te g rira ju u čvrstu s tru k tu ru . Ako je poezija im ala biti novo organsko društvo, konačno rješenje za znanost, m a terijalizam i pro p ast »estetskog« robovlas­ ničkog am eričkog Juga, nije bilo u p u tn o p rep u šta ti je k ri­ tičkom im presionizm u ili m ekušnom subjektivizm u. Nova je k ritik a uostalom stasala u doba kada se k n ji­ ževna k ritik a u S jevernoj A m erici borila da postane »profesionalizirana«, da bude prihvaćena kao v rijed n a akadem ­ ska disciplina. Stoga se uporabom vlastitog kritičkog in stru ­ m e n tarija m orala n adm etati s tehničkim žargonom »čiste« znanosti, u d ru štv u gdje je ta k v a znanost bila vladajući k riterij znanja. K ako je od sam oga početka bio zam išljen kao hum anistički dodatak ili v a rija n ta tehnokratskog d ru ­ štva, p o k ret je s vrem enom počeo reproducirati tehnokraciju p rim jenom vlastitih m etoda. B untovnik se stopio s li­ kom gazde te u k ratkom razdoblju od četrdesetih do p ede­ setih godina bio prim ljen u okrilje akadem skog establishm enta. Nova k ritik a je ubrzo postala najprirodnijom m eto­ dom u književnokritičkom svijetu, pa je teško bilo i zam is­ liti da oduvijek n ije postojala. Tako je završila duga seoba od N ashvillea u državi Tennesee, kolijevci skupine Fugiii62

ves, do sveučilišta Ivy League* na istočnoj obali S jedinje­ nih Država. Postoje najm anje dva v aljana razloga s kojih se nova kritika dobro uklopila u akadem sku nastavu. P rvo: bila je zgodna pedagoška m etoda za rad sa sve brojnijim studen­ tim a.77 Lakše je naravno servirati k ratk u pjesm icu studen­ tim a i tražiti da na njoj iskažu svoju pronicljivost, nego p riprem iti kolegij na tem u »Veliki rom ani svijeta«. D rugo: novokritičko poim anje pjesm e kao fine ravnoteže su p ro t­ nih stavova, kao bestrasnog m irenja oprečnih poticaja, bi­ lo je itekako dobrodošlo skeptičnim liberalno nastrojenim intelektualcim a zbunjenim pro tu rječn im dogm am a hladno­ ga rata. C itati pjesm e po receptu nove k ritik e značilo je ni na što se ne obavezivati. Jedino čemu vas je pjesništvo uči­ lo bijaše »nepristranost«, vedro, prom išljeno, savršeno u ra v ­ noteženo odbacivanje svega pojedinačnog. N ije vas toliko navodilo na su p ro tstav ljan je politici m akartizm a ili na bor­ bu za građ an ske slobode, koliko na shvaaćnje takva nasilja kao dijela nečega općenitijeg, nečega što — negdje u sv ije tu — nužno stoji u skladnoj ravnoteži sa svojom kom plem en­ tarnom oprekom . Bio je to, drugim riječim a, odličan recept, za političku inerciju i potčinjavanje političkom statusu quo. Takav dobroćudni p luralizam n ije dakako bio neograničen: pjesm a je po C leanthu Brooksu bila »sjedinjavanje stavo­ va u h ije ra rh iju podređenu sveobuhvatnom i vladajućem stavu«.” P luralizam je bio p rih v a tljiv uz u v je t da ne n a ru ­ šava h ijerarh ijsk i poredak, kao što ste mogli uživati u nepredvidivoj raznolikosti tk iv a pjesm e uz u v je t da ne d ira­ te u njezinu vladajuou stru k tu ru . Bilo je dopušteno toleri­ rati opreke sve dotle dok ih je najzad moguće stopiti u skladnu cjelinu. O graničenja nove k ritik e bila su u biti og­ raničenja lib eralnodem okratske ideologije: pjesm a je, pisao je Jo h n C row e Ronsom, »takoreći nalik na dem okratsku državu k oja provodi v la stite ciljeve, a da pritom ne žrtv u ­ je osobnost svojih državljana«.” Z anim ljivo bi bilo znati što bi o to m e mislili robovi na am eričkom Jugu. Č itatelj je m ožda zapazio da je »književnost« u redovim a k ritiča ra o kojim a sam netom govorio neopazice iskliznula u »pjesništvo«. N ovokritičari i I. A. Richards gotovo su se isključivo bavili pjesm om . T. S. Eliot svoju je k ritik u proši­ * Naziv za elitna američka sveučilišta, uglavnom uz obalu Atlantskog oceana. (Prev.) 63

rio na dram u, ali ne i na rom an; F.R. Leavis bavio se ro­ m anom tek pod ru b rik o m -d ra m sk a poema«, što znači svim i svačim sam o ne rom anom . K njiževne te o rije uglavnom uv ijek n esv jesn o »izbacuju u prvi pLan« određeni književni žan r pa na te m elju njega izriču svoje -v je ru ju « . Bilo bi zanim ljivo p ra titi taj proces kroz povijest književnih teo­ rija i v id jeti kada koji književni oblik postaje teorijskom paradigm om . P rijelaz s proze na poeziju izuzetno je bitan u suvrem enoj teoriji književnosti je r je od svih književnih oblika poezija n ajo tp o rn ija prem a povijesti, oblik u kojem u -osjećajnost« može n astu p a ti u svom najčišćem , najm anje dru štv en o obojenom vidu. Teško bi bilo p ro m a trati Tristram a S h a n d yja ili Rat i m ir kao sim bolički am bivalentne, čvr­ sto o rganizirane stru k tu re . K ritičari o kojim a sm o netom govorili pokazivali su m eđutim začudnu ravnodušnost p re ­ m a onom e što bism o pojednostavljeno m ogli nazvati -m iš­ lju«. Eliotova k ritik a pokazuje zapanjujući nedostatak za­ nim an ja za ono što nam književno djelo uistinu govori, a gotovo sve posve ograničuje n a kakvoću jezika, načine osje­ ćanja, odnos slike i doživljaja. -K lasično« djelo je za Eliota ono koje je poniklo iz s tru k tu re zajedničkih vjerovanja, ali je m an je važno k ak v a su to v je ro v an ja nego činjenica da su zajednička. Za R ichardsa je tru d oko pronicanja u zajednička v je ro v an ja sam o p rep rek a v rednovanju d jela: snažno čuvstvo što nas prožim a dok čitam o pjesm u može se d o jm iti kao vjerovanje, ali je zapravo sam o još jedno od mnogih pseudostanja. Jed in o Leavis ne podliježe takvu for­ malizm u, ističući da su složeno form alno jedinstvo djela i njegovo -p o što v an je p rem a životu« lice i naličje istoga pro­ cesa. U p rak si m eđutim Leavis je sklon razlikovanju izme­ đu -fo rm aln e« k ritik e poezije i »m oralne« k ritik e proze. Spom enuo sam da engleskog k ritiča ra W illiam a Empsona ponekad u k lju ču ju u p o k ret nove k ritik e, prem da je Empsonovo djelo zanim ljivije čitati kao žestoko opiranje glav­ nim d o k trin am a novokritičkog pokreta. Em pson je naoko sličan novoj kritici p o cjepidlačkom analitičkom stilu i za­ pan ju ju će opuštenoj pronicljivosti kojom otkriva sve finije nijanse značenja. No sve je to u službi starom odna libera­ lističkog racionalizm a koji je duboko oprečan simbolističkim ezoterijam a jednoga Eliota ili Brooksa. U svojim glav­ nim djelim a — Sedam tipova višeznačnosti (Seven T ypes of A m b ig n ity), 1930, N eke verzije pastorale (Som e Versions of Pastoral), 1935, S tr u k tu ra složenih riječi (The Structu64

re oj C om plex Words), 1951. i M iltonov bog (M ilton’s God), 1961 — Empson ledenom bujicom tipično engleskog zdravog razum a gasi vatrene aureole svih tih nedodirljivih s v e ta ­ ca, a to čini upotrebom nam jerno sniženog, prigušenog, pro­ zračno kolokvijalnog proznog stila. Dok nova k ritik a odvaja tek st od racionalnog jezika i društvenog k o nteksta, Em p­ son drsko zahtijeva poim anje p jesništva kao oblika »obič­ nog« jezika koji možemo racionalno p arafrazirati, kao tipa govora podudarnog s uobičajenim načinim a izražavanja i djelovanja. Empson je bezobrazni »intencionalist«: on glas­ no nagađa o onome što je pisac htio reći da bi to zatim in­ te rp retira o na najuljudniji, tipično engleski način. K njižev­ no djelo za Em psona nije neprozirni, u sebe zatvoreni p red­ met. Ono je dapače otvoreno: da bism o ga razum jeli, m ora­ mo pojm iti šire kontekste društvene uporabe riječi — kon­ tekste koje nije uvijek lako odrediti — a n e sam o tra g ati za obrascim a u n u tra šn je verbalne koherencije. Zanim ljivo je usporediti glasovite Em psonove »višeznačnosti« (am biguities) s novokritičkim »paradoksom «, »ironijom « i »am bivalencijom«. N ovokritičko nazivlje asocira na ekonom ično stap an je dvaju oprečnih ali kom plem entarnih značenja: novokritička pjesm a napeta je s tru k tu ra takvih antiteza, ali antiteza koje nikad zapravo ne ugrožavaju našu potrebu za koherencijom je r su uvijek stopive u zatvorenu cjelinu. S druge stra n e Em psonove višeznačnosti nikada ne možemo do k ra ja fik sira ti: one ukazuju na m jesta u pjesm i gdje je ­ zik posrče, te tu ra, tra ži i ukazuje na nešto iznad sebe, p re­ pun slu tn ji o nekom moguće neiscrpnom kontekstu znače­ nja. Dok novokritička zatvorena s tru k tu ra am bivalencija is­ klju ču je čitatelja i svodi ga n a pasivna štovatelja, dotle ga em psonovska »višeznačnost« potiče na aktivno sudjelova­ nje. V išeznačnost je prem a Emipsonovoj definiciji »svaka verb aln a n ijansa, m a kako fina, koja o tv a ra m anevarski p rostor altern ativ n im reakcijam a na isti djelić jezika.«30 Re­ akcija čitatelja ono je što pridonosi pojavi višeznačnosti; ona ne ovisi sam o o pjesm i. Z načenje pjesničke riječi za I. A. R ichardsa i novokritičare iz tem elja je »kontekstualno«, ono je fu n k cija u n u tra šn je verbalne organizacije. P o Em psonu m eđutim čitatelj nužno unosi u djelo čitave dru štv e­ n e k o ntekste diskursa, p rešu tn e pretpostavke o sm islu dje­ la, p retp o stavke koje djelo može osporiti, ali koje su u n je­ m u sadržane. Em psonova politika je liberalna, društveno utem eljena, dem okratska i dopadljiva je r — unatoč svojoj 65

zbunjujućoj osebujnosti — odgovara sklonostim a i očeki­ van jim a prosječnog č itatelja m nogo više nego tehnokrat skim te h n ik am a profesionalnog k ritiča ra . Em psonov zdravi razum , kao što uvijek biva s engles­ kim zdravim razum om , im a i svojih ograničenja. Empson je starom odni racionalist p rosvjetiteljskog tipa čija je vje­ ra u pristo jn o st, razboritost, ljudsko suosjećanje i dobrona­ m jern o st čovjekove priro d e privlačna koliko i sum njiva. Em pson se n ep restan o bavi sam okritičnim ispitivanjem ja­ za izm eđu v la stite in tele k tu aln e rafin iran o sti i prostoduš­ nosti običnog čovjeka. On »-pastoralu« uzim a kao književni oblik u kojem u te dvije osobine mogu m irno koegzistirati, prem d a je uv ijek neugodno i sam oironično svjestan n jih o ­ ve n epodudarnosti. Emipsonova ironija i njegov om iljeni ob­ lik — p asto rala — znakovi su i jednog dubljeg proturječja. U kazuju n a nedoum icu liberalno nastojena književnog in­ telek tu alca d vadesetih i trid esetih godina dvadesetog sto­ ljeća, svjesnog golem a d isp ariteta izm eđu sada već visoko specijalizirane k ritičk e inteligencije i »-univerzalnih« preo­ kup acija k n jiževnosti kojom se ta inteligencija bavi. Ta zbu­ n jen a inteligencija, svjesna opreke između ekonom ske k ri­ ze i v lastitog tra g a n ja za sve finijim nijansam a pjesničkog značenja, vidi jedini izlaz u vjeri u »-zajedničke interese«, koji zap rav o mogu biti m anje zajednički a više društveno određeni nego što se naoko čine. P asto rala za Em psona ni­ je baš isto što i »-organsko društvo« za novu k ritiku. N jega ne privlači toliko -v italn o jedinstvo« koliko labavost i ne­ sklad oblika pastorale, ironični način na koji su u njoj su­ p ro stav ljen a vlastela i seljaci, pro fin jen a čeljad i obični puk. P asto rala Emipsonu ipak daje neku v rst im aginarnog rješen ja za neodgodivi povijesni problem : problem intelektualčeva odnosa prem a -običnom čovjeku«, odnosa između to leran tn o in telektualnog skepticizm a i zam ornijih oblika v jerovanja, te za p itan je o tom e koliko je profesionalizirana k ritik a uopće društveno relevantna u tako duboko klasno podijeljenom društvu. Empson uviđa da su značenja književnog teksta uvijek donekle n eodređena, da nik a d nisu svodljiva n a konačnu interp retaciju . U opreci izm eđu Em psonove »višeznačnosti«

i >-ambi valencije« novokritičara nazire se neka v rst p re t­ hodnice raspri između stru k tu ra lista i p o ststru k tu ralista, a nju ćemo razm otriti kasnije. Postoje i m išljenja da Em psonovo bav ljenje piščevim nam jeram a pom alo podsjeća na djelo njem ačkog filozofa E dm unda H usserla.3' Bilo to toč­ no ili ne, zgodno će nam poslužiti za prijelaz na iduće pog­ lavlje.

2. FENOMENOLOGIJA. HERMENEUTIKA. TEORIJA RECEPCIJE

Evropa je 1918. ležala u ruševinam a, opustošena n ajstraš­ nijim ratom u povijesti. N eposredno nakon te katastro fe kontinentom je p ro tu tn jio val socijalnih revolucija: dvade­ sete godine bile su svjedokom berlinskog radničkog u stan k a Spartakus i bečkog općeg štrajk a, uspostave radničkih so­ vjeta u M iinchenu i B udim pešti te m asovnog radničkog za­ uzim anja tvornica diljem Italije. Sve su te pobune bile ok­ ru tn o ugušene, ali je ratn i pokolj sa svojim b urnim politič­ kim posljedicam a do tem elja potresao društveni poredak ev­ ropskog kapitalizm a. D uboko porem ećene bile su i ideolo­ gije n a kojim a je taj poredak vjekovim a počivao, kao i k u l­ tu rn e vrijed n osti na tem elju kojih je vladao. Znanost se gubila u sterilnom pozitivizm u, kratkovidnoj opsjednutosti kategorizacijom činjenica; filozofija se dvoum ila izm eđu pozitivizm a s jedne i neodrživog subjektivizm a s druge s tra ­ ne; širili se razni oblici relativizm a i iracionalizm a, a um ­ jetn o st odražavala tu posvem ašnju zbunjenost. U pravo u kon tek stu ta k v e sveopće krize, k rize što se javila mnogo prije prvog svjetskog rata, njem ački filozof E dm und Husserl pokušao je u te m eljiti novu filozofsku m etodu koja će civilizaciji u rasp ad u pružiti apsolutnu sigurnost. V alja b i­ rati, pisao je kasnije H usserl u svom djelu Kriza evropske znanosti (1935), između iracionalističkog b arb arstv a s jed­ ne i duhovnog preporoda uz pomoć »apsolutno sam odovolj­ ne znanosti duha« s d ru g e strane. Poput svoga prethodnika, R enea D escartesa, H usserl za­ počinje tra g an je za sigurnošću privrem enim odbacivanjem »prirodnog stava«, to je st zdravorazum skog vjerovanja obič­ nog čovjeka da predm eti u vanjskom svijetu postoje neovis­ no o nam a te da je naše znanje o njim a općenito pouzdano. Takvo v jero v anje uzim a m ogućnost spoznaje kao gotovu 69

činjenicu, a u pravo je ta m ogućnost sada dovedena u p ita­ nje. U što uopće m ožem o biti sigurni, što nam uopće može biti jasno? P rem da ne možemo biti sigurni u postojanje stv ari nezavisno o nam a, tv rd i H usserl, možemo biti sigur­ ni kakvim n am se one čine neposredno u svijesti, je li kon­ kretn a stv a r što je doživljujem o iluzija ili nije. P redm ete možemo g ledati ne kao stv ari po sebi, nego kao ono što n a ­ ša sv ijest p ostavlja, -ono na što je usm jerena. Svaka svijest je svijest o nečem u: kad razm išljam , svjestan sam da je m oja m isao »-usmjerena« prem a određenom predm etu. Svi­ je st i ono o čemu ona je st svijest jedinstveni su doživljaj — akt. Moja svijest nije tek pasivno re g istriran je svijeta, ona je k o n stitu tiv n i a k t usm jeren na nešto kao svoj smisao. Da bism o postigli p o tp u n u sigurnost, m oram o prvo zanije­ kati ili »staviti u zagrade« sve što nije b it p red m eta: v an j­ ski sv ijet m oram o svesti u puki sadržaj svijesti. Ova, ta­ kozvana »fenom enološka redukcija«, prvi je važni H usserlov potez. Sve što nije »im anentno« svijesti valja strogo is­ k lju čiti: sve realn ije valja svesti na čiste »fenomene«, tre ti­ rati ih onako kako nam se uk az u ju u svijesti, to je st kao poja v lja v an je smisla, kao b it stvari. To je jedina apsolutna dato st od k oje m ožemo početi. Fenom enologija — naziv što ga je H usserl dao svojoj filozofskoj m etodi, ponikla je iz ov ak v a načina razm išljanja. Fenom enologija je nauka o či­ stim fenom enim a. No tim e još nism o riješili sve problem e. J e r može se do­ goditi da — kad preispitam o sadržaj svijesti — nađem o u njoj tek zb rk anu bujicu fenom ena, kaotični tok svijesti, a na tom e je teško g rad iti sigurnost. »Čisti« fenom eni o koji­ m a H usserl govori nisu m eđutim tek slučajne pojedinačnosti. Oni su sustav univerzalnih biti je r fenom enologija is­ p itu je p red m et sve dok n e dođe do njegove neprom jenjive biti. Ono što se p red sta v lja fenom enološkoj spoznaji nije tek recim o doživljaj ljubom ore ili crvene boje, nego ono što je opće ili b itno za te stv ari: »ljubom ornost« ili »crvenoća« kao takvi. P ojm iti bilo koji fenom en potpuno i čisto znači pojm iti ono što je za njega bitno i neprom jenjivo. Polazeći od grčke riječi eidos (tip, praslika, rod), Husserl kaže da njegova m etoda provodi »eidetičku« apstrakciju, a k tom u i fenom enološku redukciju. Sve se ovo može činiti suviše ap stra k tn im i nestvarnim , što zapravo i jest. No fenom enologija je uistinu težila suštoj suprotnosti apstrakciji: bila je povratak na konkretno. 70

na čvrsto tlo, o čemu svjedoči glasovita njezina krilatica »•Natrag k stv arim a samim!«. Filozofija se odviše bavila poj­ movima, a prem alo čvrstim činjenicam a, pa je stoga svoje labilne, teške intelektualne sustave gradila na suviše k rh ­ kim tem eljim a. O slanjajući se na ono u što možemo b iti is­ kustveno sigurni, fenom enologija je nudila tem elje na koji­ ma ćemo moći graditi istinski pouzdanu spoznaju. Mogla je biti -zn an o st nad znanostim a« je r je im ala m etodu za proučavanje svega i svačega: pam ćenja, k u tije šibica, m a­ tem atike. N udila se ni m anje ni više nego kao znanost o ljudskoj svijesti — svijesti ne sam o u sm islu em pirijskog iskustva pojedinca već u sm islu -du b o k e stru k tu re « samoga m išljenja. Za razliku od prirodnih znanosti fenom enologija nije p itala za ovaj ili onaj pojedinačni oblik spoznaje, već za u vjete koji uopće om ogućuju bilo kakvu v rst spoznaje. Zato je fenom enologija, kao i K antova filozofija p rije nje, bila -tran scen d en taln i« oblik ispitivanja, a ljudski subjekt ili in dividualna svijest kojom se bavila — -tra n sce n d en ta l­ ni« subjekt. Fenom enologija nije ispitivala sam o ono što ja slučajno vidim kad gledam određenog kunića, nego u n iv er­ zalnu b it kunića i ak t zrenja kunića. D rugim riječim a, fe­ nom enologija n ije bila oblik em pirizm a što se bavi slučaj­ nim , frag m en tarn im iskustvom pojedinca niti v rs t -psihologizma« za in teresiran a tek da opažaju dostupne duševne procese tak v a pojedinca. Fenom enologija je tv rd ila da ogolju je s tru k tu re sam e svijesti i tako razgolićuje fenom ene. Zacijelo bi i iz ovako k ratkog prikaza m oralo b iti oči­ gledno da je fenom enologija oblik m etodološkog idealizm a što nastoji istražiti apstrakciju zvanu -lju d sk a svijest« i svijet čistih mogućnosti. O dbacivši em pirizam , psihologizam i pozitivizam p rirodnih znanosti, H usserl je vjerovao da ras­ k ida s klasičnim idealizm om jednoga K anta. K an t n ije m o­ gao riješiti problem kako svijest uopće m ože spoznati pred­ m ete koji nisu u njoj sadržani, a fenom enologija se nadala p rev lad ati tu skepsu, tvrdeći da je ono što je dato u čis­ toj percepciji — b it stvari. Sve je ovo nekako nalik na Leavisa i organsko društvo. No, je li? P o v rata k -s tv a rim a sam im « i nestrpljivo odbaci­ v anje te o rija koje se ne tem elje na -konkretnom « životu nije uostalom daleko od Leavisove naivno m im etičke te o ri­ je pjesničkog jezika kao u tjelo v ljen ja sam e zbilje. I Leavis i H usserl tra že u tjeh u u konkretnom , u onom e što m ožemo iskusiti na v lastitoj koži, a taj p ovratak -stv arim a samim« 71

u oba slučaja znači posvem ašniji iracionalizam . Za Husserla je spoznaja fenom ena apsolutno sig u rn a ili, kako on k a ­ že, »apodiktična« je r je in tu itiv n a: u zbiljnost fenom ena ne možemo su m n jati k ao što ne sum njam o u zbiljnost ud arca po glavi. Za Leavisa su neki oblici jezika »intuitivno« pravilni, v italn i i kreativni. M a koliko je k ritik u zam išljao kao slo­ bodnu razm jenu m išljenja, Leavis na k ra ju nikom e n ije do­ p uštao da p ro tu rječi toj tv rd n ji. Štoviše, ono što intuiram o aktom p oim anja k onkretnog fenom ena i za H usserla i za Leavisa je u n iv erzaln o : za H usserla eidos, za Leavisa Ži­ vot. D rugim riječim a, ni H usserl ni Leavis ne m oraju n a­ p u štati sigurno tlo osjeta da bi došli do »globalne« teorije: fenom eni im se n ude s već gotovom teorijom . Ta je teorija nužno au to rita rn a je r posve ovisi o intuiciji. F enom ene po H usserlu n e tre b a in te rp re tira ti, izgrađivati ih ovako ili onako, racionalnim argum entim a. K ao i neki književni su­ dovi, fenom eni nam se »neodoljivo« nam eću, d a se poslu­ žim om iljenim Leavisovim izrazom. N ije teško uočiti vezu izm eđu ovakvog dogm atizm a — p risu tn a u cijelom Leavisovom rad u — i konzervativnog prezira prem a racional­ noj analizi. N a k ra ju možemo još spom enuti da Husserlova »intencionalna« te o rija svijesti sugerira kako su »bit« i »značenje« u v ijek povezani. N ema objekta bez su b jek ta ni­ ti su b jek ta bez objekta. Za H usserla, kao i za engleskog fi­ lozofa. F. H. B radleya koji je utjecao na T. S. Eliota, objeki su b jek t zapravo su lice i naličje istoga novčića. U dru ­ štvu g dje se objekti čine otuđeni, odvojeni od ljudskih ci­ ljeva, a lju d i tim e dovedeni u stan je zastrašujuće osame, ovakvo nau čavanje u svakom je slučaju utješno. S ubjekt i objekt b ivaju ponovo združeni — barem u svijesti. I Leavisu je stalo do iscjeljivanja pogubnog jaza izm eđu subjek­ ta i objekta, izm eđu »ljudi« i njihova »prirodno ljudskog okoliša«, jaza koji je posljedica »masovne« civilizacije. A ko nam je fenom enologija s jedne stran e osigurala spoznatljivi svijet, s druge je s tran e stavila čovjeka u središ­ te. Obećavala je dapače ništa m anje nego znanost o sub­ jektivnosti. S v ijet je ono što ja postavljam ili »intendiram «: v alja ga poim ati u odnosu prem a m eni, kao korelat moje svijesti, a ta svijest n ije tek varavo em pirijska, nego tra n s­ cendentalna. Bilo je doista utješno o tk riti tako što o sebi. Surovi pozitivizam znanosti devetnaestog stoljeća bio je za­ p rijetio posvem ašnjim uništenjem subjektivnosti, a novokantovska filozofija k rotko ga je u tom e slijedila. Razvitak

evropske povijesti od kasnog devetnaestog stoljeća naova­ mo ozbiljno je dovodio u sum nju tradicionalnu pretpostav­ ku d a je »čovjek« gospodar svoje sudbine i stvaralačko s re­ dište svijeta. Fenom enologija je v ratila transcendentalni subjekt na njegovo zakonito prijestolje. S ubjek je ponovo valjalo gledati kao vrelo i ishodište svekolikog sm isla: sam su bjekt n ije više bio dio svijeta, već p onajprije njegov tvo­ rac. Fenom enologija je u tom sm islu spasila i ostvarila sta­ ri san klasične građanske ideologije koja se tem eljila na vje­ rovanju da »čovjek« prethodi povijesti i društvenim uvje­ tim a, a one izviru iz njega kao voda što ku lja sa izvora. K ako taj »čovjek« zapravo nastaje, nije li on možda proiz­ vod dru štv en ih u v je ta i ujedno onaj koji ih proizvodi — ni­ tko nije sm atrao pitanjem dostojnim ozbiljna razm atranja. Ponovnim u središtenjem svijeta u ljudski subjekt fenom e­ nologija je ta k o nudila im aginarno rješenje za jedan teški povijesni problem . U književnoj kritici fenom enologija je donekle utjecala na ruske form aliste. K ao što je H usserl zbiljski predm et »stavio u zagrade« da bi se mogao baviti aktom njegova spoznavanja, tako poezija po ruskim form alistim a isključu­ je zbiljski p redm et i usredotočuje se na način njegova opa­ žanja.' Ono što književna k ritik a doista duguje fenom eno­ logiji ogleda se u radu takozvane ženevske škole koja je osobito živo djelovala u razdoblju od četrdesetih do .pedese­ tih godina dvadesetog stoljeća. G lavni njezini lučonoše bili su B elgijanac Georges Poulet, švicarski k ritičari Jean S tarobinski i Jean Rousset te Francuz J ean -P ie rre Richard. Uz ženevsku školu vezano je im e Em ila S taigera, profesora njem ačkog na sveučilištu u Ziirichu te ran i radovi am erič­ kog k ritiča ra J. Hillisa M illera. Fenom enološka k ritik a pokušaj je prim jene fenomenološke m etode na književno djelo. Kao što H usserl »stavlja u zagrade« zbiljski predm et, tako fenom enološka k ritik a od­ bacuje povijesni kontekst u kojem u je djelo nastalo, odba­ cuje pisca, u vjete n astan k a djela i najzad — čitatelja, a teži posve »im anentnom « čitanju teksta, čitanju na koje ne utječe ništa izvan tek sta. T ekst je sveden na utjelovljenje piščeve svijesti, a na sve stilske i sem antičke aspekte teks­ ta gleda se kao na organske dijelove složene cjeline čija je sjed in ju ju ća b it piščeva svijest. Da bism o upoznali tu svi­ jest, ne sm ijem o se u tjecati ničem u što doista znam o o pis­ cu — biografska k ritik a je strogo zabranjena — nego samo 73

onim aspektim a njegove ili n jezine svijesti koji se očituju u sam om djelu. Štoviše, zanim aju nas »duboke stru k tu re « te svijesti, a njih nalazim o u tem am a i slikovnim uzorcim a koji se često ponavljaju. P ronicanjem u njih poim am o n a­ čin na koji je pisac »živio« svoj svijet, to jest fenom enološke odnose izm eđu pisca kao s u b jek ta i svijeta kao objekta. »Svijet« književnog djela nije objektivna zbilja, već ono što N ijemci nazivaju Lebensw elt, zbilja k ako je doista ob­ lik u je i d o življuje individualni subjekt. Tipično za fenomenološku k ritik u je st da se bavi načinom piščeva doživljaja vrem en a i p ro sto ra te odnosim a izm eđu pojedinca i drugih ili piščevim o pažanjem m a terijaln ih predm eta. D rugim rije ­ čima, m etodološki interesi huserlovske filozofije često po­ staju »sadržaj« književnosti za fenom enološku k ritik u . Da d ohvati te tran scen d en taln e s tru k tu re i p ro d re do srži piščeve svijesti, fenom enološka k ritik a nastoji biti posve o b je k tiv n a i n ep ristran a. Stoga odbacuje sve čemu je k ri­ tik a inače sklona, s lju b av lju se baca u »svijet« djela te što je m oguće točnije i n e p ristra n ije reproducira ono što je u njem u našla. A ko na p rim jer uzm e istraživati kršćansku pjesm u, neće se baviti izricanjem vrijednosnih sudova o kršćanskom p oim anju svijeta, nego će pokušati pokazati ka­ ko se osjećao pisac koji ga je »živio«. D rugim riječim a, fe­ nom enološka k ritik a posve je n ekritični, neevoluativni ob­ lik analize. O na k ritik u ne shvaća kao tum ačenje, kao ak tiv ­ nu in terp reta ciju djela, što nužno u k lju ču je sklonost i p red ­ rasu d e k ritičara, već kao pasivno prihvaćanje teksta, kao p u k u kopiju njegove duhovne biti. Za nju je književno dje­ lo organska cjelina, a ta k v a cjelina su i sveukupna djela određenog pisca. Stoga se fenom enološka k ritik a u svojem odlučnom tra g an ju za cjelinam a može sam opouzdano k re ta ­ ti m eđu kronološki n aju d aljen ijim i tem atski najrazličitijim tekstovim a. Ona je idealistički, esencijalistički, antipovijesni, form alistički i organicistički tip kritike, neka vrst čistog destilata zabluda, pred rasu d a i ograničenja cijele mo­ dern e k n jiževne teorije. K arak terističn o je i v rijedno paž­ n je m eđutim da je fenom enološkoj kritici ipak pošlo za ru ­ kom da dade nekoliko prilično pronicljivih kritičkih studi­ ja u djelim a pojedinih k ritiča ra (među kojim a nisu nevaž­ ni Poulet, R ichard i S tarobinski). Jezik književnog djela za fenom enološku k ritik u nije ni­ šta drugo nego »ekspresija« njegova u n utrašnjeg značenja. Takvo pom alo drugorazredno poim anje jezika potječe od 74

samoga H usserla. U H usserlovoj fenom enologiji naim e jezik kao tak av gotovo i ne postoji. Husserl govori od oko­ m ite osi » u g njeteni/gazda«, »nisko/visoko«, pa će hodanje možda dobiti oznaku »sredina«. P ad u jam u, to je st m jesto pod zemljom ponovo će značiti »nizak, ugnjeteni«, a Sunce u zenitu »visok, gazda«. O svijetlivši jam u, S unce se u sta­ novitom sm islu spustilo »nisko«, pa je tako obrnuta prva značenjska jedinica priče, u kojoj je »nisko« opreka »viso­ kom«. P om irenje oca i sina dovest će u ravnotežu »nisko« i »visoko«, a zajednički p o vratak kući, u značenju »sredi­ na«, bit će znak da je postignuto željeno srednje stanje. Za­ * Engleske riječi sun (sunce) i son (sin) jednako se izgova­ raju. (Prev.) 109

ja p u ren od sreće stru k tu ra lis t će pobjedonosno zavitlati svo­ jim rav n alim a i baciti se na analizu nove pripovijesti. U pada u oči d a ovakva analiza, kao i analiza u form aliz­ mu, stav lja u zagrade stv arn i sadržaj priče i usredotočuje se isključivo na form u. Priča bi ostala ista čak i onda kad bism o oca i sina, jam u i Sunce, zam ijenili d rugim pojm ovi­ ma, na p rim je r m ajk o m i kćeri, pticom i krticom . N ije da­ kle važno k oje ćemo pojm ove odabrati, uz u v je t da zadrži­ m o iste odnose m eđu jedinicam a. To m eđutim nije slučaj u psihoanalitičkom ili hum anističkom načinu čitanja, gdje svaka jedinica posjeduje im anentno značenje, za razum ije­ v an je kojega m oram o posegnuti za poznavanjem svijeta iz­ van teksta. Znam o da S unce i jam a općenito p red stav ljaju k ateg o rije »-visokog« i »niskog«, pa će u tom sm islu sadržaj p rip o v ijesti b iti .itekako važan. No u n arativnoj stru k tu ri gd je je važna prvenstveno uloga »posrednika« između dvi­ ju jedinica, posrednik može biti bilo što, od skakavca do vodopada. Elem enti u priči m ogu stajati u odnosu paralelizm a, opo­ zicije, inverzije, ekvivalencije i slično, pa jedne elem ente možemo m ijenjati drugim a, uz u v je t da ne diram o u stru k ­ tu ru n jihovih u n u tra šn jih odnosa. S pom enut ćemo još tri stv ari u vezi sa struktralističkom m etodom . Prvo, za stru k ­ tu ra liz am nije važno što priča ne spada u veliku književ­ nost. M etoda stru k tu ra liz m a posve je ravnodušna prem a k u ltu rn o j vrijednosti predm eta ispitivanja: zadovoljava se svime, od Rata i m ira do p retparačkog rom ana. O na analizi­ ra, a ne vred nuje. D rugo, stru k tu ra liz am je pro raču n ati n a ­ pad n a zdravi razum . On odbacuje »bjelodano« značenje p r i­ če i u p in je se da iz njega izdvoji pojedine »duboke« stru k ­ tu re, k oje na površini nisu uočljive. S trukturalizam ne uzi­ m a tek st zdravo za gotovo, već ga »dislocira« i pretv ara u posve d rugu v rst predm eta. Treće, ako je točno da su po­ jedini sad ržaji tek sta zam jenjivi, mogli bism o reći da je »sa­ držaj« prip o v ijesti ujedno i njezina stru k tu ra . A to je isto kao da kažem o d a je p ripovijest priča o samoj sebi, da su njezini u n u tra šn ji odnosi, njezini značenjskotvorbeni m odu­ si — njezin »subjekt«. S tru k tu ra liz am je u književnoj knitici cvjetao šezdesetih godina, k ao p okušaj d a se n a književnost p rim ijene spozna­ je i m etode utem eljitelja m oderne stru k tu ra ln e lingvistike, F erd in an d ea de Saussurea. Budući da danas postoji mnogo p o pularnih prikaza De Saussureova epohalnog djela Tečaj 110

opće lingvistike (1916), sam o ću u k ratk o opisati neke nje­ gove glavne postavke. Jezik je po De S aussureu sustav znakova, a valja ga proučavati »sinkronijski«, što će reći kao cjeloviti sustav u određenom vrem enskom tre n u tk u , a ne »dijakronijski«, to jest u njegovu povijesnom razvitku. Svaki znak sastavljen je od »označite!ja« (to jest zvučne sli­ ke ili njezina grafičkog ekvivalenta) i od »označenog« (poj­ ma ili značenja). T ri crne oznake na papiru c-a-t predstav­ ljaju označitelj koji u engleskoj svijesti izaziva pom isao na označeno »cat« (mačka). V eza izm eđu označitelj a i ozna­ čenog proizvoljna je, to jest u tv rđ e n a jedino društvenim do­ govorom je r n e postojii n išta im an en tn o označitelju od tr i crne oznake zbog čega bi on značio »cat« (mačka), a ne ne­ što drugo. U sporedite englesku riječ »cat« s francuskim ek­ vivalentom »chat« (mačka). Veza izm eđu znaka kao cjeline i onoga na što se on odnosi (što De S aussure naziva »referencijom«, a to je životinja s krznom i četiri noge) — stoga je i sam a proizvoljna. Svaki znak su stav a posjeduje znače­ nje jedino po tom e što se razlikuje od svih ostalih znako­ va. Riječ »bor« nem a značenje »po sebi«, nego po tom e što nije »bok«, »bol« ili »rok«. N ije važno kako se m ijenja označitelj, uz u v je t da se uvijek razlikuje Od svih ostalih označitelja. Možemo ga Izgovarati na razne načine, uz u v je t da zadržim o tem eljnu razliku. »Jezik je sustav čistih razli­ ka«, kaže De Saussure. Značenje n ije im anentno znaku, ne­ go je funkcionalno; ono je rezu ltat različitosti znaka od drugih znakova. I najzad, De S aussure je vjerovao d a bi lingvistika m ogla zapasti u veliku zbrku ako se bude bavila konkretnim govorom, koji on naziva parole. N ije ga zani­ malo istraživ anje stvarnog ljudskog govora, nego ispitiva­ nje objektivne s tru k tu re znakova koja nam omogućuje da govorimo, a n ju je nazvao jezikom , langue. De S aussure se nije bavio ni stv arn im predm etim a o kojim a ljudi govore, to jest stv arim a i pojm ovim a koje znakovi doista označuju, takozvanim referencijam a. I njih je stavljao u zagrade kako bi što bolje mogao proučavati jezik. O pćenito uzevši, stru k tu ra liz am je pokušaj prim jene ove lingvističke teo rije na p redm ete i djelatnosti izvan nepo­ srednog p odručja jezika. S tru k tu ra liz am sve p ro m a tra kao sustav znakova: m it, n atjeca n je u rvanju, plem enske odno­ se, jelovnik i slikarsko djelo, a stru k tu ra lističk a analiza n a­ stoji izdvojiti odgovarajući niz zakona pomoću kojih se zna­ kovi združuju u značenje. S tru k tu ra lističk a analiza uvelike 111

ignorira ono što znakovi doista »-kazuju«, a usredotočuje ae n a njihove u n u tra šn je m eđuodnose. K ao što je rekao F ređric Jam eson*, stru k tu ra liz am je pokušaj »-da o svem u još jednom razm islim o s pozicija lingvistike«.2 S tru k tu ralizam je sim ptom činjenice da je jezik — sa svojim nejasnoćam a, ta jn a m a i sk rivenim sm islovim a — postao koliko paradigm a toliko i opsesija intelektualnih krugova dvadesetog stoljeća. De S aussureovo m išljenje o jeziku utjecalo je na ruske form aliste, p rem da form alizam nije isto što i s tru k tu ra li­ zam. Form alizam p ro m a tra književne tekstove kao »-struk­ ture«. Da ispita znak, form alizam u p rav lja pažnju na referenciju, ali se ne bavi značenjem u diferencijalnom sm i­ slu, niti u većini svojih radova m a ri za -duboke« zakone i stru k tu re n a kojim a se književni tekstovi tem elje. Rom an Jakobson, lin gvist iz k ru g a ruskih form alista, uspostavio je m eđ u tim snažnu vezu izm eđu form alizm a i suvrem enog stru k tu ralizm a. Jakobson je bio n a čelu moskovskog ling­ vističkog kruga, skupine form alista utem eljene 1919. U P rag je em igrirao 1920. i postao jednim od vodećih teoretičara češkog stru k tu ralizm a. P raški lingvistički krug nastao je 1926. i djelovao do D rugog svjetskog rata. Jakobson je kas­ n ije odselio u S jedinjene A m eričke Države, gdje je u doba d rugog svjetskog ra ta upoznao francuskog antropologa Clau dea L evi-S traussa, pa je iz toga intelektualnog druženja n astala g lavnina m odernog strukturalizm a. Jakobson je svuda ostavio trag a: i u form alizm u, i u češkom stru k tu ra liz m u i u m odernoj lingvistici. N jegov oso­ biti doprinos poetici, koju je sm atrao dijelom lingvistike, m isao je da se -pjesničko« poglavito sastoji u nekoj vrsti sam osvjesnog odnosa jezika prem a sebi samom . P jesnič­ ko fu n k cio n iranje jezika -ističe opipljivost znakova«, svra­ ća pažnju na njihove m a terijaln e osobine, a ne služi se zna­ kovim a kao pukim novčićim a u kom unikaciji. Znak je u -poetskom « odm aknut od svoga p redm eta: porem ećena je uobičajena veza između znaka i referencije, što znaku d aje stanovitu sam ostalnost kao po sebi vrijednom predm etu. Po Jakobsonu svaka kom unikacija uključuje šest elem ena­ ta : p ošiljatelja poruke, prim atelja poruke, poruku, zajednič­ ki kod pomoću kojega razum ijem o poruku, -ko n tak t« ili fi­ * Američki marksistički kritičar. Jamesonova djela Marksi­ zam, i forma, U tamnici jezika i Političko nesvjesno prevedena su i objavljena u Jugoslaviji. (Prev.) 112

zički medij kom unikacije te »-kontekst« na koji se poruka odnosi. U pojedinom kom unikacijskom činu može p rev la­ davati bilo koji od spom enutih šest elem enata. Za pošilja­ telja poruke jezik je »emotivan«, to jest izražava stan je svi­ jesti (m išljenje); za p rim ate lja poruke jezik je »konotivan«, to jest postiže učinak; ako se kom unikacija bavi konteks­ tom, jezik je »referencijalan«; ako je u p rav ljen na kod, jezik je »m etalingvističan« (slučaj kad d v ije osobe razgova­ raju o tom e da li se m eđusobno razum iju), a ako je kom u­ nikacija u p rav ljen a na k o n ta k t, jezik je »fatičan« (npr: »Eto, napokon pričamo!«). »Poetska« funkcija prevladava onda kada se kom unikacija bavi isključivo porukom , kad su u »prvi plan izbačene« sam e riječi, a ne ono što govori onaj koji govori, s ciljem i u situaciji u kojoj govori.3 Jakobson ujedno podrobno razra đ u je De S aussureovu im ­ plicitnu distinkciju izm eđu m etafo re i m etonim ije. U m eta­ fori je jed an znak zam ijenjen drugim je r m u je na neki na­ čin sličan pa »strast« postaje »plamen«. U m etonim iji je­ dan znak asocira n a drugi: »krilo« asocira na »avion« je r je dio njega, a »nebo« asocira na »avion« zbog njihova tje ­ lesnog doticaja, njihova kontigviteta. M etafore možemo stvarati zato što im am o niz »ekvivalentnih« znakova: »strast«, »plamen«, »ljubav« i slično. K ad govorim o ili pi­ šemo, odabirem o znakove iz mogućeg područja ekvivalenci­ ja pa ih zatim kom biniram o u rečenicu. U pjesništvu pak osobitu pažnju poklanjam o »ekvivalencijam a« i prilikom kom biniranja i prilikom odabiranja riječi: povezujem o ri­ ječi koje su ekvivalentne po značenju, po ritm u, fonetski ili drugačije. U pravo zato Jakobson u svojoj glasovitoj defini­ ciji kaže da »poetska fu n k cija p rojicira načelo ekvivalenci­ je s osi selekcije n a os kombinaoije.«4D rugačije rečeno, u po­ eziji »sličnost je dom etnuta kontigvitetu«, što će reći da ri­ ječi ne nižem o jedne do drugih sam o zbog misli što ih one prenose, kao u običnom govoru, nego uvijek vodim o raču ­ na o sličnostim a, oprekam a, paralelizm im a i ta k o dalje, koji nastaju n a tem elju zvučanja, ritm a i konotacija riječi. Ne­ ki književni oblici — kao na iprim jer realistička proza — skloni su m etonim iji, to jest povezuju znakove po aso­ cijaciji; drugi su — k ao rom antičarska i sim bolistička poe­ zija — visoko m etaforički.5 P raška lingvistička škola — Jakobson, J a n M ukarovsky, Felix V odička i drugi — pred stav lja svojevrsni prijelaz s form alizm a na m oderni strukturalizam . N jezini pred­ 113

stavnici razradili su ideje form alista, ali su ih ujed­ no čvršće uklopili u okvire De S aussureove lingvistike. Pje­ sm e v alja p ro m a trati kao »funkcionalne stru k tu re « čijim ozn ačiteljim a i označenim a vlada sam o jedan složeni niz odnosa. Takve znakove v alja proučavati kao autonom ne cje­ line, a ne k ao odraze izvanjske zbilje. De Saussureovo isti­ canje a rb itra rn e veze izm eđu znaka i referencije, riječi i predm eta, pridonijelo je odvajanju teksta od njegova oko­ liša i p retv o rilo ga u autonom ni predm et. No književno dje­ lo je i dalje ^ostalo povezano sa svijetom , zahvaljujući teo ri­ ji ru sk ih fo rm alista po kojoj djelo »oneobičuje« zbilju. U m­ je tn o st »oneobičuje« i naru šav a konvencionalne znakovne sustave, sv raća nam pažnju n a m a terijaln i proces jezika i ta­ ko vazda unosi svježinu u načine našeg opažanja. N eprihva­ ćanjem jezika kao gotove činjenice m i ujedno m ijenjam o v la stitu svijest. Češki s tru k tu ra lis ti su, više nego ruski for­ m alisti, naglašavali stru k tu rn o jedin stvo djela. Tvrdili su da elem ente d jela valja poim ati kao funkcije dinam ične cje­ lin e u kojoj je d n a određena razina teksta, takozvana »dom inanta«, d jelu je kao odrednica što »deform ira« ili p riv­ lači sve ostale odrednice u vlastito m agnetsko polje. Iz ovoga bi se moglo činiti da je praški stru k tu ra liz am m alko zn an stvenija verzija nove kritike, u čemu postoji zrnce istine. No prem da su i praški stru k tu ra listi p ro m a tra­ li a rte fa k t kao zatvoreni sustav, isticali su d a je ono što sm atram o artefak to m p itan je društvenih i povijesnih okol­ nosti. J a n M ukafovsky kaže da um jetničko djelo opažamo kao um jetn ičko tek ako ga p rom atram o na pozadini širih d ru štv en ih značenja, kao sustavno »odstupanje« od jezične norm e. K ako se m ijenja pozadina, m ijenja se tum ačenje i vred n o v an je djela pa se ponekad može dogoditi da ga i p re ­ stanem o opažati kao um jetničko djelo. U svom radu E stet­ ska fu n k cija , norm a i vrijednost kao društvene činjenice (1936) M ukarovsky tvrdi d a nem a d je la koje bi moglo im ati estetsku funkciju bez obzira na m jesto, vrijem e ili osobu koja ga v rednuje, i obrnuto: da svako djelo u odgovaraju­ ćim okolnostim a može im ati estetsku funkciju. M ukafovsky razlik u je » m aterijalni artefakt«, to je st tv a rn u knjigu, sli­ ku ili sk u lp tu ru, od »estetskog objekta«, koji je ono što po­ stoji jedino u našoj in terp reta ciji tv a rn e činjenice. U djelu p raške škole naziv »strukturalizam « se m anje-više stopio s riječi »semiotika«. »Sem iotika« ili »semiologija« sustavno je proučavanje znakova, a to je zapravo ono 114

čime se bave s tru k tra listi. S am a riječ »strukturalizam « oz­ načuje m etodu ispitivanja koju možemo prim ijeniti na ko­ ješta, od nogom etne utakm ice do načina proizvodnje. »Semiotika« je posebno područje proučavanja, područje sustava koje obično n e sm atram o znakovim a: pjesam a, ptičjeg glasa­ nja, sem afora, sim ptom a bolesti, i tako dalje. Ta se d va na­ ziva zapravo p rek lap aju je r stru k tu ra liz am sm atra da u su­ stav znakova spada i ono što inače ne bism o nazvali zna­ kovnim sustavom (na p rim jer rodovski odnosi u plem en­ skoj zajednici), dok se sem iotika uglavnom služi s tru k tu ra ­ lističkim m etodam a. Tvorac sem iotike, am erički filozof C.S. Peirce, razliko­ vao je tri tem eljne v rste znaka. To su: »ikonički« znak, to jest znak koji nalikuje na ono što predstavlja (fotografija osobe, n a p rim je r); »indeks«, u kojem u znak povezujem o s onim čega je on znak (dim s vatrom , osip s ospicama), te »simbol«, gdje je znak — kao i u De S aussurea — tek a r­ bitrarn o ili dogovorom povezan sa svojom referenčijom . Se­ m iotika p rihvaća ovakvu klasifikaciju pa razlikuje »denotaciju« (ono što znak p redstavlja) od »konotacije« (drugi znakovi asocijativno povezani sa znakom ); kodove (stru k tu ­ re što proizvode značenje) od poruka što ih ovi prenose; »pa­ radigm u« (skup znakova koji m ogu sta ja ti jedan um jesto drugoga) od »sintagm e« (gdje se znakovi združuju u »la­ nac«). Sem iotika govori o »m etajezicim a«, to jest znakov­ nim sustavim a kojim a označujem o druge znakovne sustave (prim jerice k n jiževna k ritik a i književnost); o »polisemnim « znakovim a koji im aju više značenja, a služi se i nizom d ru ­ gih tehničkih pojm ova. P rak tičn u p rim jen u sem iotičke ana­ lize u k ratk o ćemo razm otriti na d je lu J u rija Lotm ana, vo­ dećeg sovjetskog sem iotičara iz takozvane T a rtu škole. U svojim djelim a S tru k tu ra u m jetničkog te ksta (1970) i A na­ liza pjesničkog te ksta (1972), L otm an p ro m a tra pjesnički tekst kao slojeviti sustav čije značenje postoji jedino u kon­ tekstu, a značenjem u p rav lja niz sličnosti i oprečnosti. Raz­ like i sličnosti u tek stu i sam e su relativne, to jest opažamo ih tek na tem elju njihovih m eđuodnosa. O značeno u pjes­ ništvu značenjski je određeno prirodom samog označitelja, zvučnim 1 ritm ičkim shem am a koje oblikuju slova n a p ap i­ ru. Pjesnički te k st je »prezasićen značenjem «, on u sebi kon­ denzira više »inform acija« nego bilo koja v rs t diskursa. No dok po m išljenju suvrem ene teorije kom unikacije u drugim vrstam a diskursa p o rast »inform acija« dovodi do slabljenja 115

»kom unikacije« (jer n e možemo »prim iti u sebe« sve čime n as sugovornik obasipa), u poeziji je to drugačije, zbog je­ dinstvenog n ačina njezine u n u tra šn je organizacije. Poezija im a m in im aln u zalihost ili redundanciju (reduntantni su oni znakovi što postoje u diskursu k ak o bi olakšali kom unika­ ciju, a n e da bi prenosili inform aciju), ali je ipak k a d ra da­ ti b o g atije p o ru k e nego bilo koja d ruga v rst jezika. P jes­ m a je loša k ad n e nosi dovoljno inform acija je r — kaže Lotm an — »inform acija je ljepota«. Svaki književni tekst sastav ljen je od niza »sustava« (leksičkog, m etričkog, g ra­ fičkog, fonološkog i si.), a dojm ljivost i ljepota djela nasta­ je iz n ep restan ih su d ara i napetosti spom enutih sustava. Svalki su stav p red sta v lja »norm u« od koje drugi sustavi od­ stu p aju , svaki izgrađuje kod očekivanja što ga drugi krše. M etar, n a p rim jer, o b lik u je shem u koju m ože porem etiti i n aru šiti sin tak sa pjesm e. Tako svaki sustav u n u ta r teks­ ta »oneobičuje« ostale sustave, naru šav a im pravilnost i sna­ žnije ističe njihove osobitosti. U očavanje gram atičke stru k ­ tu re pjesm e može prim jerice učiniti čitatelja svjesnijim nje­ zinih značenja. U tre n u tk u kad jedan sustav pjesm e zapri­ je ti da će po stati suviše predvidiv, um iješa se drugi, n a ru ­ ši ga i izbaci u novi plan. A ko dvije riječi u pjesm i asocira­ mo zbog sličnosti po zvuku ili zbog položaja u m etričkoj shem i, p o stat ćemo svjesniji sličnosti ili razlike u njihovu značenju. K njiževno djelo neprestano obogaćuje i m ijenja rječničko značenje riječi je r sudarim a i kondenzacijom raz­ nih »slojeva« proizvodi nove smislove. A budući da svaku riječ možemo su p ro tstav iti drugoj na tem elju pojedine n ji­ hove je d n ak o vrijedne osobine, m ogućnosti su m anje-više neograničene. S vaka riječ u tek stu vezana je s drugim ri­ ječim a cijelim nizom form alnih s tru k tu ra pa je stoga nje­ zino značenje uvijek »previše određeno«, uvijek rezu ltat ne­ koliko različitih d eterm in an ti združenih u zajedničkom dje­ lovanju. Jed n a riječ m ože ukazivati na drugu asonancijom , na treću sin taktičkom ekvivalencijom , a na četvrtu m orfo­ loškom sličnošću. Tako svaki znak istovrem eno sudjeluje u nekoliko različitih »paradigm atskih uzoraka« ili sustava, a složenosti sustava uvelike doprinose »sintagm atski« lanci asocijacija, »lateralne« više nego »vertikalne« stru k tu re u koje su znakovi postavljeni. P jesnički te k st za Lotm ana je stoga »sustav sustava«, od­ nos odnosa. On je najsloženiji mogući oblik diskursa jer kondenzira nekoliko sustava, svaki sa vlastitim napetosti­ 116

ma, paralelizm im a, opetovanjim a i opozicijam a, a svaki su­ stav neprestano m odificira sve ostale. Pjesm u zapravo m o­ žemo samo ponovo čitati, a ne čitati, zato što pojedine nje­ zine s tru k tu re uočavam o tek u retrospektivi. Poezija ak ti­ vira sve raspoložive snage označitelja; ona prim orava riječ da — pod golemim pritiskom okolnih riječi — dade sve od sebe i tak o oslobodi svekoliko bogatstvo vlastitog potenci­ jala. Sve što zapažam o u tekstu zapažam o tek zbog njegovih opreka i različitosti; sastavnica djela koja se ničim ne bi razlikovala od drugih — ostala bi neuočljiva. Čak i odsus­ tvo pojedinih postupaka može proizvesti značenje. Naime, ako nas kodovi što ih je djelo proizvelo navode na očekiva­ nje rim e ili sretnog svršetka, a očekivanje se ne ispuni, ta ­ da taj »-minus postupak«, k ak o ga L otm an naziva, može biti jednako dojm ljiva jedinica značenja kao i svaka druga. K njiževno djelo je neprestano stv ara n je i n aru šav an je oče­ kivanja; ono je složena igra pravilnog i slučajnog, norm e i odstupanja, šablona i dram atičnog oneobičavanja. P rem da djelo posjeduje jedinstveno verbalno bogatstvo, pjesništvo ili književnost ne možemo d efinirati sam o n ji­ hovim in h erentnim jezičnim svojstvim a, sm atra Lotm an. Značenje te k sta nije te k p itan je njegova u n u tra šn jeg u stro ­ ja; ono je sadržano i u odnosu tek sta prem a širim sustavi­ ma značenja, prem a drugim tekstovim a, kodovim a i norm a­ ma u književnosti i društvu. Z načenje teksta ovisi i o čitateljevu »obzoru očekivanja« — L otm an je očito dobro svla­ dao lekciju iz teo rije recepcije! Č itatelj je onaj koji pomoću raspoloživih »receptivnih kodova« razaznaje pojedinu sas­ tavnicu djela kao »postupak«, a postupak nije tek u n u traš­ nje obilježje teksta, nego ono što uočavam o posredstvom osobitog koda i u odnosu prem a određenoj pozadini teksta. Ono što je za jednog čovjeka pjesnički postupak, za drugo­ ga je možda tek najobičniji način govora. Iz ovoga se lijepo vidi d a je književna k ritik a prevalila dugački p u t od onih dana kada joj je glavni zadatak bio da se zanosi ljepotom pjesničkih slika p a do danas. Sem ioti'ka je zapravo v rst književne k ritik e koju je do tem elja izmijenila s tru k tu ra ln a lingvistika, pretvorivši je u strožu, sustavniju analizu od dotadašnje kritike, prijem ljiv iju i ot­ voreniju prem a bogatstvu form e i jezika. O tom e svjedoči Lotmanovo djelo. Osim što je izm ijenio pristu p proučava­ nju poezije, stru k tu ra liz am je izazvao p ra v u revoluciju u 117

pro u čav an ju pripovjedne proze. S tvorio je novu književnu znanost — n aratologiju — n aju tje cajn iji predstavnici koje su L itvanac A. J. G reim as, B ugarin Tzvetan Todorov, te fran cu sk i k ritiča ri G erard G enette, C laude Brem ond i Roland B arthes. S uvrem ena stru k tu ra lističk a analiza pripovje­ dne proze započinje pionirskim djelom o m itu francuskog antropologa C laudea L evi-S traussa, koji je naoko različite m itove gledao k ao v arijacije na niz nekoliko osnovnih tema. L evi-S trauss drži da se pod velikom raznovrsnošću m itova k riju postojane i opće s tru k tu re na koje možemo svesti svaki p ojedini mit. M it je v rst jezika: možemo ga rasta v iti na je­ dinice (»miteme«), k o je kao i osnovne zvučne jedinice u je­ ziku (fonemi), dobivaju značenje tek kada ih kom biniram o n a određeni način. P ravila na kojim a se tem elje ta k v e kom ­ binacije m ožemo sm atrati nekom vrstom g ram atik e: ona su skup odnosa pod površinom priče, stoga upravo ta pravila tv o re prav o »značenje« m ita. L evi-Strauss drži da su spo­ m en u ti odnosi im anentni ljudskoj svijesti, te da prilikom p ro u čav an ja pojedinog m ita ne poklanjam o toliko pažnje njegovu pripovjednom sadržaju koliko univerzalnim m en­ talnim operacijam a pomoću kojih se m it s tru k tu rira . Te m en taln e rad nje, kao p rim jerice s tv a ra n je binarnih suprot­ nosti, u stanovitom su sm islu bitn e za određenje m ita: to su gotovo in stru m en ti pomoću kojih mislimo, načini klasifi­ kacije i organizacije stvarnosti, pa je njihova bit upravo u tom e, a n e u pojedinoj ispričanoj pripovijesti. Isto može­ mo reći za totem ske i rodovske sustave, drži Levi-Strauss, koji nisu toliko d ruštvene i vjerske kategorije koliko mreže kom u n iciran ja, kodovi što omogućuju prijenos »poruka«. S vijest k oja se bavi svim ovim razm išljanjem nije svijest pojedinačnog su b jek ta: m itovi misle sebe kroz ljude, a ne obrnuto. Oni ne izviru iz pojedinačne svijesti i nem aju oso­ bita cilja. Dakle, jedna od posljedica stru k tu ralizm a je »decen triran je« pojedinačnog subjekta, koji više ne smijemo sm a tra ti početkom i svršetkom značenja. Mitovi žive kvazio b jektivnim kolektivnim životom ; oni razrađ u ju vlastitu » k o nkretnu logiku«, savršeno ravnodušni prem a hirovim a pojedinačnog m išljenja, pa svaku pojedinačnu svijest svode na puk u fun k ciju sebe samih. N aratologija poopćuje ovaj model, proširuje ga izvan ok­ vira nepisanih »tekstova« plem enske m itologije i prim jenju­ je ga na d ru g e v rste pripovijedanja. Ruski form alist V ladi­ m ir P ropp započeo je svoj rad knjigom M orfologija bajke 118

(1928) u kojoj je sve bajke h rab ro sveo n a sedam »područja djelovanja« i trideset i jedan stalni elem ent ili »funkciju«. Svaka bajk a te k je osobiti način kom binacije spom enutih »područja djelovanja« (a to su: junak, pomagač, nitkov, osoba za kojom se tra g a i ta k o dalje). P rem da je P roppov model k ra jn je ekonom ičan, neki su ga k ritiča ri sveli na još m anji broj elem enata. A. J. G reim as u svom djelu S tr u k tu ­ ralna sem a n tika (1966) nalazi da je Proppova shem a još uvijek suviše em pirijska, pa je ap stra h ira uvođenjem poj­ ma aktant. A k tan t nije ni k o n k retn a pripovijest niti lik, ne­ go stru k tu rn a jedinica. Pod šest G reim asovih ak ta n a ta : S ub­ jekt, O bjekt, Pošiljalac, Prim alac, Pom agač i P rotivnik mo­ guće je podvesti P roppovih sedam »područja djelovanja«, što analizu čini jednostavnijom i elegantnijom . T zvetan Todorov provodi sličnu »gram atičku« analizu Boccacciova D ekamerona, pa likove p ro m a tra kao imenice, njihove atrib u te kao pridjeve, a rad n je što ih obavljaju kao glagole. Raznim načinim a k o m biniranja ta k v ih gram atičkih jedinica svaku priču D ekam erona možemo čitati kao neku v rst proširene rečenice. D jelo dakle postaje priča o vlastitoj kvazilingvističkoj stru k tu ri. Isto je i u stru k tu ra liz m u : svako književ­ no djelo, dok naoko opisuje v anjsku zbilju, ujedno krišom i sa stran e p ro m a tra vlastite procese konstrukcije, načine na koje se izgrađuje. Osim što o svem u »ponovo razm iš­ lja« p u tem jezika, stru k tu ra liz am o svem u »ponovo razm iš­ lja« tak o kao d a je sam njihov sadržaj u p rav o jezik. Da bismo dobili jasn iju sliku o naratologiji, razm otrit, ćemo n ajzad djelo G erarda G enettea. U svojoj knjizi Diskurs pripovjednog te ksta (N arrative Discourse), 1972, Ge* nette u p rip o v ijedanju razlikuje obradu (recit), to je st stv a r­ ni redoslijed događaja u te k stu ; priču (histoire), to jest sli­ jed kojim su se događaji »doista« zbivali, što zaključujem o iz tek sta; i n ajzad p rip ovijedanje (narration) koje se odnosi na sam i čin p ričanja. P rv e dvije k ateg o rije poklapaju se s već klasičnom distinkcijom ruskih form alista izm eđu »sižea« i »fabule«. D etektivska priča obično počinje otkrivanjem leša pa se odvija u n atrag da prikaže kako je došlo do u boj­ stva, ali tak av »siže« događanja izokreće »fabulu«, to je st stv arn u kronologiju zbivanja. G enette razlikuje p et sred iš­ njih k ateg o rija pripovjedne analize. »Red« se odnosi na v re­ menski slijed pripovijesti, n a n ač in e njezina funkcioniranja pomoću prolepsisa (anticipacije), analepsisa (vraćanje u n a­ trag) ili anakronije, koja uzrokuje nesklad između »fabu­

le« i »-sižea«. »Trajanje« označuje načine na koje pripovijest može izostavljati (elidirati) pojedine epizode, proširivati ih, sažim ati, u sp oravati i ta k o dalje. »Učestalost« podrazum ije­ va p itan je da li se pojedini događaj u »fabuli« zbio jednom i bio jednom isp rič an ; da li se zbio jednom , a ispričan ne­ koliko p u ta ; da li se zbio nekoliko puta, pa nekoliko puta i ispričan; ili se pak zbio nekoliko puta, a bio ispričan sa­ mo jednom . K ategoriju »načina« možemo dalje d ijeliti na »distancu« i »perspektivu«. D istanca se tiče odnosa pripo­ vijesti (pripovijedanja) prem a m a terijalu o kojem u pripo­ vijed a: da li pripovijedanjem prepričavam o (»dijegeza«) ili predočujem o događaje (»mimesis«), je li priča ispričana u u pravnom , neupravnom ili »slobodnom neupravnom « go­ voru. »P erspektiva« je ono što bism o tra d j^ o n a ln o mogli nazvati »gledištem «, a i nju možemo dalje dijeliti, to jest prip o v jed ač može znati više nego što znaju likovi, m anje od njih, ili isto koliko i oni; pripovijest može biti »nefokusirana«, to je st može je pričati sveznajući pripovjedač ko­ ji ne su d jelu je u rad n ji; a može biti »interno fokusirana«, to je st priča je jedan lik s određenog gledišta, s nekoliko gledišta ili s gledišta nekoliko likova. Moguć je i oblik »vanj­ ske fo k u siran o sti« : tu pripovjedač zna m anje nego likovi. Postoji n ajzad i k ateg o rija »glasa«, a ona se tiče samog či­ na prip o v ijed anja, onoga koji pripovijeda i onoga kom e je prip o v ijed an je upućeno. Tu su opet moguće razne kom bina­ cije izm eđu »vrem ena pripovijesti« i »ispripovijedanog vre­ mena«, između vrem ena p ričan ja priča i vrem ena u koje­ m u se zbivaju događaji o kojim a pripovijedam o, jer o do­ g ađ ajim a m ožemo p ričati prije, poslije ili (kao u epistolar­ nom rom anu) u tre n u tk u zbivanja. Pripovjedač može biti »heterodijegetski« (npr. odsutan iz vlastita pripovijedanja), »hom odijegetski« (uključen u pripovijedanje u prvom licu), ili »autodijegetski« (ne sam o uključen u pripovijedanje, ne­ go kao glavni lik pripovijesti). Ovo su samo neke G enetteove podjele, ali su bitn e je r ukazuju na važni aspekt diskursa, na razliku izm eđu pripovijedanja, to je st čina i procesa pričan ja priče, i pripovijesti, to jest onoga o čemu pripovi­ jedam o. K ad pričam o sebi, kao u autobiografiji, tada se čini da je onaj »ja« koji pripovijeda s jedne stran e isti, a s d ruge stra n e različit od onoga »ja« kojega opisujem. K as­ n ije ćemo se pozabaviti zanim ljivim im plikacijam a koje taj paradoks ima za svijet izvan književnosti. 120

Sto nam je donio stru k tu ralizam ? Prvo, nem ilosrdnu de­ m istifikaciju književnosti. Teško je zam isliti da će k ritik a nakon G reim asa i G enettea osluškivati zveckanje i ubode mačeva u trećem stihu i opisivati kako se osjeća strašilo za ptice u Eliotovoj pjesm i Š u p lji ljudi. S tru k tu ralizam je nehajnom subjektivizm u velikog dijela tradicionalne k riti­ ke očitao dobru lekciju, ukazujući na činjenicu da je k n ji­ ževno djelo ko n stru kt, kao i svaki drugi proizvod jezika, te da m ehanizm e djela m ožem o klasificirati i analizirati k ao i predm ete isp itivanja bilo koje znanosti. G rubo je rask rin ­ kao rom antičarsku p redrasudu da pjesm a, kao i čovjek, ima dušu u koju nije ulju d n o zavirivati. Pokazao je da se pod krinkom skrivala tek neka v rst zakrabuljene teologije, p raz­ novjerni stra h od argum entiranog načina ispitivanja, strah koji je književnost p retv o rio u fetiš i učvrstio au to rite t »-pri­ rodno« tan k o ćutne k ritio arsk e elite. Štoviše, stru k tu ra listič­ ka m etoda im plicitno je dovela u sum nju tv rd n ju da je k n ji­ ževnost jed in stveni oblik diskursa. Ako dubinske stru k tu re možemo iskopati iz rom ana M ickeya Spillanea* k a o i iz dje­ la Sir Philipa Sidneya**, ako su one k tom e posve jednake, kakve nedvojbeno jesu, ta d a književnosti više ne možemo pripisivati ontološki povlašteni status. Činilo se da je po­ javom stru k tu ra liz m a prošlo v rijem e velikih estetičara i h u ­ m anističko književnih um ova Evrope dvadesetog stoljeća, vrijem e Crocea, C urtiusa, A uerbacha, S pitzera i W elleka.4 Ti ljudi golem e erudicije, silne pronicljivosti i kozm opolit­ skog raspona aluzije najednom su se počeli ja v lja ti u povi­ jesnoj perspektivi, kao lučonoše evropskog hum anizm a ko­ ji je prethodio p rev ratim a i vihorim a dvadesetog stoljeća. Bilo je jasno da ta k o bogatu k u ltu ru ne možemo ponovo iz­ misliti, da je izbor dvojak: učiti od n je i prenositi je m ladi­ ma ili se nostalgično h v a ta ti za ono što je od nje ostalo, osuđivati »-modemi svijet« u kojem u je broširana knjiga iz­ rekla sm rtn u presudu visokoj k u ltu ri, gdje više nem a pos­ luge koja će čuvati kućna v rata dok gospoda čitaju u m iru i osami rad n e sobe. Isticanje da je značenje »konstrukt« jedna je od najve­ ćih novina stru k tu ralističk o g poim anja. Značenje sada više nije ni osobni doživljaj ni bogom dana slučajnost, ono je pro­ * Suvremeni američki pisac krimića. (Prev.) ** Sir Philip Sidney (1554—1586), veliki engleski pjesnik 16. stoljeća. (Prev.) 121

izvod općeljudskih značenjskih sustava. Teški u d arac doživ­ jelo je sam osvjesno g rađansko v je ro v an je da je osam ljeni pojedinac početak i izvor svakog značenja. U darac m u je zadala spoznaja da jezik prethodi pojedincu, da jezik nije toliko proizvod pojedinca koliko je pojedinac proizvod je­ zika. Z načenje n ije --prirodno-«, ono nije tek p itan je gledanja i viđ en ja ili nešto zauvijek dato. N ačin na koji čovjek tu ­ mači sv ijet zapravo je fu n k cija jezika kojim a raspolaže, a oni očito nisu neprom jenjivi. Z načenje nije in tuitivno za­ jedničko v lasništvo svih lju d i ovoga svijeta, nešto što oni zatim p retaču svaki u svoj jezik i pismo, nego u pravo o je­ ziku i pism u zajednice kojoj p rip a d ate zavisi kakvo ćete značenje moći pretočiti u riječi. U ovakvom razm išljanju n aziru se klice dru štv en e i povijesne teo rije značenja koja će snažno u tjecati na suvrem enu misao. Zbilju više ne mo­ žemo p ro m a trati k ao nešto --izvan nas«, kao postojani i ne­ p ro m jen jiv i red stv ari što se ogleda u jeziku. Po takvoj p retpostavci postoji p riro d n a veza, p red u tv rđ en a p o d u d ar­ nost izm eđu riječi i stvari. Po takvoj pretpostavci nem a su­ m nje da jezik razo tk riv a p rav u sliku svijeta. S tru k tu ra li­ zam se žestoko okomio na ovakvo raoionalističko i em pirij­ sko p oim anje jezika. K ako je m oguća teorija o »podudaranju« spoznaje i zbilje, pitao se on, ako je veza izm eđu zna­ ka ,i referenci je proizvoljna, kao što tv rd i de S aussure? Z bilja se n e odražava u jeziku, nego jezik proizvodi zbilju: jezik je poseban način k ro je n ja svijeta, duboko ovisan o znakovnim sustavim a kojim a vladam o ili — to čn ije — sus­ tavim a koji v lad aju nam a. Počela se dakle ja v lja ti sum nja da s tru k tu ra liz am nije em pirizam sam o zato što je još je­ dan oblik filozofskog idealizma, već da je njegovo poim a­ n je zbilje kao proizvoda jezika tek najnovija verzija klasič­ ne idealističke d oktrine d a ljudska svijest ko n stitu ira svi­ jet. Z an em ariv anjem pojedinca, kliničkim pristupom otaj­ stvim a književnosti i očitom nespojivošću sa zdravim razu­ m om stru k tu ra liz am je skandalizirao književni Establishm ent. Č injenica da stru k tu ra liz am v rijeđ a zdravi razum uvi­ jek m u je išla u prilog. S tvari po zdravom razum u općeni­ to im aju sam o jedno značenje, a ono je obično bjelodano, upisano u lice predm eta oko nas. S vijet je onakav kakvim ga vidimo, a naš je način viđenja svijeta prirodan, po sebi razum ljiv. Znam o da se S unce okreće oko Zemlje, je r vidi­ mo da se okreće. Taj je isti zdravi razum s vrem ena na vri­ 122

jem e nalagao spaljivanje vještica, vješanje kradljivaca sto­ ke, izbjegavanje Zidova zbog strah a od sm rtonosnih bolesti. No valja p riznati da ni ovakvo razm išljanje nije zdravorazumsko je r zdravi razum v je ru je da je povijesno neizm je­ njiv. Mislioci koji su tvrdili da očigledno značenje ne m ora nužno biti istinito, obično su doživljavali prezir: poslije Kop em ik a došao je M arx, koji je tv rd io da se pravo značenje društvenih procesa odvija »iza leđa« pojedincu; F reud je nakon M arxa dokazivao da je pravo značenje naših riječi i postupaka nevidljivo ljudskoj svijesti. S tru k tu ra liz am je m oderni nasljednik vjerovanja da su zbilja i način n a koji je doživljujem o nespojivi. K ao takav, stru k tu ralizam ugro­ žava ideološku sigurnost ornih koji bi htjeli potčiniti svijet svojoj vlasti, upisati m u u lice jedno i jedino značenje, ko­ je će im svijet v raćati u neokaljanom zrcalu jezika. S tru k ­ turalizam potresa tem elje em pirizm a književnih hum anista — vjero v an ja da je »najstvarnije« ono što možemo iskusiti te da je književnost kolijevka i dom aja toga bogatog, profi­ njenog, složenog iskustva. K ao i F reud, stru k tu ralizam raz­ golićuje sablažnjivu istinu da su i naša naj osobni ja iskus­ tv a posljedica određene stru k tu re . Rekao sam da je stru k tu ra liz am nosio u sebi klice druš­ tvene i povijesne teorije značenja, klice k o je uglavnom ni­ su mogle p roklijati. J e r prem da je moguće da su znakovni sustavi s kojim a pojedinci žive k u ltu rn o neprom jenjivi, ni­ su n eprom jenjivi duboki zakoni što u p rav ljaju radom tih sustava. Za »najokorjelije« oblike stru k tu ra liz m a oni su bili univerzalni, u građeni u kolektivnu svijest koja transcendira svaku pojedinačnu k u ltu ru , a L evi-S trauss je držao da su im k orijeni u samoj stru k tu ri ljudskoga mozga. Riječju, s tru k ­ turalizam je bio jezivo nepovijestan: zakoni m išljenja koje je »otkrio« — paralelizm i, opozicije, inverzije i ostalo — spadaju u područje općenitog, koje nem a m nogo veze s kon­ k retn im različitostim a ljudske povijesti. S takvih olim pskih visina stru k tu ra liz m u se svaka svijest činila jednakom . N a­ kon što bi uzduž i poprijeko o k arakterizirao sustave zako­ na u n u ta r književnog teksta, stru k tu ra listu nije preostajalo ništa drugo nego da se zavali u stolicu i zapita čime će se dalje pozabaviti. Povezati djelo sa zbiljom o kojoj govori, s u v jetim a u kojim a je nastalo ili s konkretnim čitateljim a — to n ije dolazilo u obzir je r se stru k tu ra liz am u pravo te­ meljio na misli da zbilju tre b a staviti u zagrade. Da razot­ k rije priro d u jezika, De S aussure je, vidjeli smo, prvo mo­ 123

rao o dbaciti ili zaboraviti ono o čem u jezik govori: is k lju ­ čio je refere n riju , to je st ko n k retn i p redm et na koji znak upućuje, kako bi bolje ispitao stru k tu ru sam oga znaka. Taj je potez u p ad ljivo sličan H usserlovu: stav iti zbiljski p red­ m et u zagrade da bism o što bolje ispitali kako ga doživljujem o u svijesti. P rem da se u ključnim pitan jim a razlikuju, stru k tu ra liz am i fenom enologija potječu iz istog ironičnog čina isk lju čiv anja m aterijalnog svijeta kako bi što bolje os­ v ijetlili našu svijest o njem u. Za svakoga tko v je ru je da je sv ijest u važnom sm islu praktična, da je nerazdvojno pove­ zana s načinim a našeg djelovanja u zbilji i na zbilju, takav je potez nužno porazan. To je kao da ubijem o čovjeka kakr> bism o m u n a m iru ispitali krvotok. P ita n je m eđutim nije bilo tek u isključivanju nečega ta ­ ko općenitog kao što je »svijet«: valjalo je pronaći barem n ek akvo sigurno u p o rište u jednom konkretnom svijetu gdje je sig u rn o st bilo teško naći. De S aussure je svoja predava­ nja od k ojih je sastavljen Tečaj opće lingvistike održavao u srcu Evrope izm eđu 1907. i 1911, uoči povijesnog sloma koji sam nije doživio. Edm und H usserl je upravo tih godi­ n a fo rm u lirao glavne d oktrine fenom enologije, u drugom evropskom sred ištu n e baš suviše udaljenom od De Saussureove Ženeve. O tprilike u isto vrijem e ili m alo k asn ije n a j­ veći pisci engleske književnosti dvadesetog stoljeća — Y eats, Eliot, Pound, Law rence, Joyce — razvijali su vlastite za­ tv o ren e sim boličke su stav e u kojim a se tradicija, teozofija, načelo m uškog i ženskog, m edijavelizam i m itologija tre b a ­ li biti potporom za zaokružene »sinkrone« stru k tu re , sveo­ bu h v atn i m odeli za nad ziran je i tum ačenje povijesne zbilje. Sam De S au ssure postavio je tezu o postojanju »kolektivne svijesti« na kojoj se tem elji sustav jezika — langue. U tom bijegu u m it najvećih pisaca engleske književnosti nije teš­ ko n azrijeti bijeg od suvrem ene povijesti. Teže ga je ipak nazrijeti u udžbeniku s tru k tu ra ln e lingvistike ili u kakvu ezoteričnom filozofskom spisu. Možda se taj bijeg ja sn ije očituje u nelagodnosti s tru k tu ­ ralističkog odnosa prem a problem u povijesne m ijene. De Sa­ ussure je n a razv itak jezika gledao kao n a p rirodnu sm je­ nu sinkronih sustava. Slično kao onaj vatikanski dostojan­ stvenik koji je izjavio da se ništa bitno neće prom ijeniti ako Papin n ajavljeni proglas o kontroli rađ an ja izmijeni d otadašnja naučavanja: C rkva će s jednog čvrstog vjerova­ nja prijeći na drugo, i to je sve. Povijesna m ijena po De Sa124

ussureovu m išljenju utječe sam o na pojedine elem ente je­ zika, stoga tek neizravno može u tjecati na cjelinu. Jezik kao cjelina prilgodit će se takvu narušavanju, kao što se boles­ nik n avikne na drvenu nogu, ili kao Eliotova T radicija ko­ ja svakom novom rem ek-djelu uljudno zaželi dobrodošlicu. Iza ta k v a m odela jezika k rije se jasno određeno poim anje društva: m ijena je n aru šav an je i izbacivanje iz ravnoteže jednog u b iti neproturječnog sustava, koji će se n a tre n u ­ tak zaljuljati, a zatim brzo p o v ratiti ravnotežu i saživjeti se s m ijenom . P rom jena u jeziku kao da je slučajna za ae Saussurea: događa se »slijepo«, nepredviđeno. Tek će nam ruski form alisti iz kasnijeg razdoblja protum ačiti da i m ije­ nu možemo gledati kao sustav. Jakobson i njegov kolega Ju rij Tinjanov držali su da je i sam a povijest književnosti su­ stav u kojem u su neki oblici i žanrovi ponekad »dom inan­ tni«, a drugi podređeni. K njiževnost se u takvu h ije ra rh ij­ skom su stav u razvija skokovito, pa pojedini dotad dom inan­ tni oblik p o staje podređen i obrnuto. P okretač je ovoga pro­ cesa »oneobičavanje«: ako se jedan dom inantni književni ob­ lik istroši i postane »neuočljiv«, ako neke njegove postup­ ke preuzm e k akav podžanr kao — recim o — novinarstvo, pa tim e izbriše razlike izm eđu sebe i prvog žanra, ja v it će se neki dotad podređeni oblik da »oneobiči« takvo stanje. Povijesna m ijena postupno je p restro jav an je postojanih ele­ m enata u n u ta r sustava: n ijed an elem ent nikad se ne gubi, već sam o m ijenja oblik prom jenom odnosa prem a ostalim elem entim a. Jakobson i T injanov kažu da je povijest sus­ tava i sam a sustav: dijak ro n iju možemo proučavati pomoću sinkronije. I društvo je sačinjeno od cijelog niza sustava (ili »serija«, po form alistim a), a svaki sustav pokreću njem u svojstveni u n u tra šn ji zakoni, pa se svaki razvija relativno nezavisno od ostalih. P ostoje ipak »suodnosi« m eđu nizovi­ m a: književni niz se u svakom tre n u tk u zatječe pred ne­ koliko m ogućih putova razvitka, ali će p u t koji odabere biti posljedica suodnosa samog književnog su stav a i ostalih po­ vijesnih nizova. O vakvo m išljenje nisu preuzeli svi k asn i­ ji stru k tu ralisti, stoga je povijesna m ijena u njihovu od­ lučno »sinkronijskom « p ristu p u predm etu proučavanja po­ nekad bila jednako ta jan stv e n a i neobjašnjiva kao rom an­ tičarski simbol. S tru k tu ra liz am je u mnogočemu raskinuo s tradicional­ nom književnom kritikom , prem d a joj je u m nogočemu i d alje ostao dužan. V idjeli smo da je njegova zaokupljenost 125

jezikom im ala rad ik aln e im plikacije, ali istovrem eno bila p rav a opsesija akadem skih um ova. Z ar nije postojalo ništa osim jezika? A što je s radom , spolnošću, političkom vlašću? I ta po d ru čja stv arn o sti m ogu b iti nerazdvojni dio jezika, ali po m išljen ju s tru k tu ra lis ta nikako nisu svodljiva na je­ zik. K oji su to politički u v je ti doveli do tako ekstrem nog iz­ baciv an ja jezika »u p rvi plan«? Im a li zapravo m nogo raz­ like izm eđu stru k tu ra lističk o g p oim anja književnog teksta kao zatvorenog sustava i novokritičkog p ristu p a tekstu kao izdvojenom p redm etu? Sto se dogodilo sa shvaćanjem k n ji­ ževnosti kao d ru štv en e prakse, kao oblika proizvodnje koja se nužno ne iscrpljuje u proizvodu? S tru k tu ra liz am je znao secirati ta j proizvod, ali se nije htio baviti p itanjem m a teri­ jaln ih u v je ta njegova nastanka, je r je to moglo značiti p re­ dati se m itu o »-porijeklu«. N ije niti previše b rinuo o to­ m e kako se ta j proizvod konzum ira u stvarnosti, o tom e što se zbiva kad ljudi čitaju književna djela, ni o ulozi što je ta djela ig raju u društvenim odnosim a općenito. N ije li, uostalom , s tru k tu ra lističk o naglašavanje integriranosti zna­ kovnog su stav a te k d ruga verzija teze o književnom djelu kao »-organskoj cjelini«? L evi-Strauss je govorio o m itovi­ m a kao o im aginarnim rješenjim a za stv arn e društvene su­ p ro tn o sti; Ju rij L otm an se poslužio slikovnim inventarom k ib e m etik e k ako bi pokazao da je pjesm a složena organska cjelina; p rašk a škola razvila je »funkcionalističko« poim a­ n je po kojem u svi elem enti djela rad e neum orno i složno, za do b ro b it cjeline. Dok je tradicionalna k ritik a ponekad svo­ d ila d jelo na prozor u piščevu dušu, stru k tu ralizam ga je, či­ n i se, p retv o rio u prozor prem a univerzalnoj svijesti. P ri­ jetila je opasnost d a će »m aterijalnost« te k sta i svi njegovi pojedinačni jezični procesi biti dokinuti: »-površina« teksta p o stala je tek poslušni odraz njegovih skrivenih dubina. Len jinova m isao o »zbiljnosti privida« došla je u opasnost da bude previđena je r su sve »površinske« k arak teristik e dje­ la bile svođljive na »bit«, na jedno jedino središnje znače­ n je kojim se p o th ra n ju ju svi aspekti djela, a ta bit nije više bila piščeva duša ni Du*h Sveti, nego glavom »dubinska stru k tu ra « . T ekst je bio sam o »kopija« dubinske s tru k tu ­ re, a stru k tu ra lističk a k ritik a kopija te kopije. I najzad, ako su trad icio n alni k ritiča ri bili duhovna elita, stru k tu ra listi su bili zn anstvena elita, potkovana tajanstvenim znanjem nedostižnim »običnom« čitatelju. 126

D okinućem stvarnoga p redm eta stru k tu ra liz am je doki­ nuo i ljudski subjekt. Taj dvostruki potez lijepo definira polazište stru kturalizm a. D jelo se ne odnosi na predm et ni­ ti je izraz individualnog subjekta. O bjekt i subjekt odsje­ čeni su od svijeta, a u zrakopraznom prostoru među njim a visi su stav p ravila. Taj su stav živi vlastitim , sam ostalnim životom i neće pokleknuti pred m olbam a i preklinjanjim a pojedinca. S trukturalizam , blago rečeno, nije znao što će s pojedinačnim subjektom : on je taj subjekt naprosto likvi­ dirao, sveo ga na funkciju im personalne stru k tu re . D rugim riječima, novi su b jek t postao je sam sustav, uljepšan svim atrib u tim a pojedinca u tradicionalnom sm islu: sam ostalnoš­ ću, željom za izgrađivanjem sebe, cjelovitošću i tako da­ lje. S tru k tu ralizam je »antihum an«, što ne znači da njegovi poklonici otim aju sirotoj djeci kolače iz usta, već da odba­ cuju m it o »iskustvu« pojedinca kao o početku i svršetku svakog značenja. Za hum anističku tradiciju značenje je ne­ što što ja sam stv a ra m ili što stv ara m o zajednički; ali kako možemo stv a ra ti značenje ako već ne postoje pravila koja njim e u p rav ljaju ? Ma kako se daleko vraćali u prošlost, ma koliko tra g ali za porijeklom značenja, n a k ra ju ćemo uvijek naići na već postojeću s tru k tu ru . A ta s tru k tu ra nije mogla naprosto b iti rezultat govora, je r kako bism o bez n je uopće mogli suvislo govoriti? N ikad nećemo moći otkriti »prvi znak« iz kojega je sve poteklo je r — jasno nam kaže De Saussure — jedan znak pretpostavlja drugi od kojega se razlikuje, a ovaj opet naredni. A ko je jezik ikada bio »ro­ đen« — razm išlja L evi-S trauss — m o ra da se rodio »u hi­ pu«. Č itatelj će se sjetiti da kom unikacijski model Rom ana Jakobsona polazi od p o šiljatelja koji je izvor poruke, no odakle je došao taj pošiljatelj? Da bi uopće mogao prenijeti poruku, čovjek je već m orao biti uhvaćen u jezik i od nje­ ga sačinjen. U početku bijaše Riječ. O vakvo g ledanje na jezik v rijed an je korak naprijed u usporedbi s gledanjem po kojem u je jezik »izraz« individu­ alne svijesti. P rem da možda nije n ajsre tn ije reći da je jezik individualni izraz, sigurno je da on na nekii način u ključu­ je pojedince i n jih o v e nam jere, a u p rav o to je ono što s tru k ­ turalizam ne uzim a u obzir. V ratim o se časak na m jesto u knjizi k ada sam vas zamolio da zatvorite v rata, je r da je u sobi p ropuh. Rekao sam d a značenje m ojih riječi n e zavi­ si o nekoj mojoj osobnoj nam jeri, da je značenje, ta k o re­ kavši, funkcija jezika, a ne nekakav moj m entalni proces. 127

Čini se da riječi u pojedinim k o nkretnim situacijam a dois­ ta znače ono što znače, pa m a kakvo im drugo značenje ja u tom tre n u tk u htio pripisati. No što bi bilo kad bih vas za­ molio da zatvorite v ra ta nakon što sam prethodno proveo dvadeset m in u ta vezujući vas za stolicu? Što bi bilo da su v ra ta već zatvorena lili da ih uopće nem a? Vi biste m e s pu­ nim prav o m mogli u p ita ti: »Što tim e hoćete reći?« To ne bi značilo d a niste razum jeli značenje m ojih riječi, već da niste razu m jeli značenje m ojih riječi. Ne bi vam pomoglo ni kad bih vam gu rn u o rječnik u ruke. K ad u ovakvoj situaci­ ji p ita te »Što tim e hoćete reći?«, vi zapravo p itate za moje nam jere, a ako njih ne razum ijete, onda m oja m olba da za­ tv o rite v ra ta doista nem a n ikakva značenja. P ita ti m e za n am jere n e znači nužno da mi želite za­ v iriti u mozaik i proučiti m entalne procese koji se u njem u odvijaju. To ne znači nužno poim ati n am jere onako kako ih poim a E.D. H irsch: kao u biti osobne »m entalne činove«. P ita n jem »Što tim e hoćete reći?« vi m e zapravo p ita te što svojim riječim a želim postići; vam a je do toga da razum ije­ te situaciju, a ne da za v iru jete u kojekakve m račne misli što mi se m o taju po glavi. R azum jeti m oju n am jeru znači sh v atiti moj g o v o ri po n ašan je u odnosu prem a situaciji. K a­ da sh vatim o »intenciju» djelića jezika, tum ačim o je kao ono što je nečem u upravljeno, što je kon stru ira n o ta k o da po­ stigne određeni učinak. A sve to nikako ne možemo razum ­ je ti odvojeno od ko n k retn ih .uvjeta u kojim a jezik funkcio­ nira. O vako shvatiti jezik znači gledati ga kao praksu, a ne kao objekt. A p rak sa bez ljudskog su b jek ta narav n o ne po­ stoji. O vakvo gledanje na jezik uglavnom je posve strano s tru k tu ra liz m u ili b arem njegovim klasičnim verzijam a. Spom enuo sam da De S aussurea nije zanim alo ono što lju­ di doista govore, nego s tru k tu ra koja im om ogućuje da go­ vore. De S aussure je proučavao je zik, langue, a ne govor, parole, p a je jezik p ro m a trao kao društvenu činjenicu, a go­ vor kao slučajni izraz pojedinca, nešto o čemu ne možemo teoretizirati. U takvu poim anju jezika već je prisutno p ri­ lično problem atično gledanje na odnos pojedinca i druš­ tva. S ustav je po ta k v u poim anju determ iniran, a pojedinac slobodan; dru štveni pritisci i d eterm inante nisu toliko sna­ ge što d jelu ju u konkretnom govoru koliko jedna m onolit­ na s tru k tu ra ko ja nam je na neki način nadređena. Takvo g ledanje p retpostavlja da individualni izraz, parole, doista 128

jest individualan, a ne neka nužno društvena ili »-dijaloš­ ka« pojava k o ja nas zajedno s ostalim govornicim a i sluša­ teljim a uvlači u široko polje društvenih vrijednosti i cilje­ va. De S aussure oduzima jeziku društvenost upravo ondje gdje je ona n ajvažnija: u produkciji jezika, u načinu na ko­ ji konkretni pojedinac u društvu govori, čita i piše. Sto­ ga su p ravila i ograničenja jezičnog sustava fiksirana i za­ dana, ona su aspekti jezika, a ne ono što mi proizvodimo, modificiramo i m ijenjam o u svakodnevnom priopćavanju. Opažamo i da u De S aussureovu m odelu pojedinca i druš­ tva, kao i u m nogim klasičnim građanskim m odelim a, nem a posredničke veze između osam ljenog pojedinca i jezičnog su­ stava kao cjeline. Ovaj model prelazi preko, činjenice d a po­ jedinac n ije samo »član društva«, nego da može biti žena, predradnik u tvornici, katolik, m ajka, doseljenik ili pris­ talica po k reta za nuklearno razoružanje. Model za n em aru ­ je i ono što proizlazi iz spom enute činjenice: da ljudi isto­ vrem eno »obitavaju« u nekoliko različitih, ponekad možda i međusobno p ro turječnih »jezika«. Z aokret od stru k tu ra liz m a bio je dijelom i pom ak od »jezika« prem a »diskursu«,7 da se poslužim o term inom fran ­ cuskog lingvista Em ila B envenistea. »Jezik« je govor ili pi­ smo shvaćen »objektivno«, kao lanac znakova bez subjek­ ta. »Diskurs« je jezik u sm islu »izričaja« (utterance), on u k ­ ljučuje one koji govore i one koji pišu, a tim e potencijalno i čitatelje i slušatelje. O vakvo gledanje nije naprosto pov­ ratak na p red stru k tu ralističk o doba, kad smo m islili da je­ zik p ripada pojedincu, k a o obrve; ono nije povratak n a kla­ sični »ugovorni« m odel jezika, p o kojem u je jezik tek svoje­ vrsni in stru m ent kojim se uglavnom izdvojeni pojedinci slu­ že za razm jenu svojih predjezičnih iskustava. Takvo je polimanje jezika zapravo »tržišno«, usko povezano s povijes­ nim razvitkom građanskog individualizm a. Po njem u, zna­ čenje m i p rip ada kao potrošna roba, a jezik je niz žetona pomoću kojih, kao i novcem, m ogu razm jenjivati vlastitu značenjsku robu s drugim pojedincem , s drugim vlasnikom značenja. Po tako em piriskoj teoriji jezika teško je bilo zna­ ti da li je ono što sm o dobili u zam jenu doista pravo, neiskrivljeno značenje. Recimo n a p rim jer da sam zam islio neki pojam, nalijepio m u jezični znak, pa tak av p ak et dobacio drugom čovjeku. Ovaj ga je pogledao i u kartoteci vlastitog sustava znakova pokušao pronaći odgovarajući pojam . P i­ tanje je kako ja m ogu znati je li onaj drugi pripojio znak 129

pojm u je d n ak o kao i ja. Može biti da je sporazum ijevanje sam o n ep restani nesporazum . Laurence S tern e je u svom rom anu T ristram S h a n d y iskoristio kom ični potencijal ovog em pirijskog m odela jezika nedugo nakon što je u Engles­ koj em pirizam postao stan d a rd n i filozofski pogled na je­ zik. K ritičari s tru k tu ra liz m a nipošto se nisu htjeli v ratiti na to ja d n o sta n je k ad sm o znakove shvaćali kao pojm ove, k ad pojm ovim a nism o prilazili kao osobitim načinim a upo­ rab e znakova. T eorija značenja k o ja je istisnula ljudski sub­ je k t činila im se čudnom . O graničenost dotadašnjih teorija značenja ogledala se u dogm atskoj tv rd n ji da je n am jera govornika ili pisca p resudna za interpretaciju. S uprotstavi­ ti se takvom dogm atskom m išljenju nije nužno značilo p re­ tv a ra ti se da nam jere ne postoje. V aljalo je naprosto u k a­ zati na proizvoljnost tv rd n je da je nam jera uvijek dom i­ n a n tn a s tru k tu ra diskursa. R om an Jakobson i Claude Levis-Strauss su 1962. obja­ vili analizu B audelaireove pjesm e Les Chats, analizu koja je p ostala gotovo klasični p rim je r tipično stru k tu ra listič­ kog p ristu p a te k stu .9 A utori su iz sem antičkih, sintaktičkih i fonoloških slojeva pjesm e izvukli niz ekvivalencija i opo­ zicija te cjepidlačkom upornošću prodrli do razin e pojedi­ načnih fonem a. U svom glasovitom odgovoru na ovu analizu M ichael R iffa tte rre je istakao da neke s tru k tu re koje su Jakobson i L evi-S trauss pronašli u pjesm i ne bi m ogao za­ m ijetiti ni n ajpažljiviji čitatelj.9 A naliza uopće nije uzela u ob zir proces čitan ja: zahvatila je te k st u sinkroniji, pro­ m a trala ga kao p red m et u prostoru, a ne kao gibanje u vre­ m enu. Znam o m eđutim da pojedina značenja dobivaju d ru ­ gačije nijan se prilikom ponovnog čitanja, d a ponovljena ri­ ječ ili slika ne znači isto što je značila prvi put, već i zbog sam e činjenice što je ponovljena. N išta se n e događa dva­ p ut, u p rav o zato što se jednom već dogodilo. A naliza Bau­ d elaireove pjesm e, kaže R iffatterre, u jedno previđa neke itekako važne konotacije riječi, konotacije ko je postaju uoč­ ljive tek kad a s te k sta prijeđem o na kodove k u ltu re i druš­ tv a iz kojih tek st crpi. Strogo stru k tu ra lističk a određenja au to ra analize n e d o p u štaju im takav prijelaz. K ao pravi stru k tu ra listi, oni pjesm u tre tira ju kao »jezik«. Pozivajući se na proces čitanja i kulturološke u v jete u kojim a poim a­ mo djelo, R iffa tte rre je učinio korak n ap rijed prem a shva­ ćanju djela kao »diskursa«. 130

Jed an od najznačajnijih k ritiča ra De Saussureove lingvi­ stike ruski je filozof i te o retičar književnosti M ihail B ahtin, koji je 1929. pod im enom svojega kolege V.N. V ološinova objavio p ionirsko djelo M arksizam i filozofija jezika. B ah­ tin je ujedno uvelike zaslužan za dosad n aju v jerljiv iju k ri­ tiku ruskog form alizm a u djelu Form alna m etoda u zna­ nosti o kn jiževnosti, objavljenom 1928. pod im enom B ahtina i P.N. M edvedeva. O štrim suprotstavljanjem De S aussureovoj »objektivističkoj« lingvistici, ali i kritikom »-subjektivističkih« alternativa, B ahtin je skrenuo p a ž n ju s a p s tra k t­ nog su stav a jezika (langue) na^konkretno 'izražavanje poje­ dinca u određenom društvenom kontekstu. Jezik po B ahtinu moramo p ro m a trati kao inherentno »-dijaloški« proces: poj­ miti ga možemo jedino kao nešto što je nužno upravljeno p re­ ma drugim a. Znak m oram o gledati ne toliko kao postoja­ nu cjelinu (ne kao signal), koliko kao aktivnu kom ponen­ tu govora, čije se značenje m odificira i m ijenja pod u tjeca­ jem p rom jenjivih, dru štv en o uvjetovanih tonova, v rijedno­ sti i konotacija koje znak u sebi kondenzira, u specifičnim društvenim uvjetim a. Budući da se te vrijednosti i kono­ tacije n ep restano m ijenjaju, budući da je »-jezična zajedni­ ca« heterogeno društvo puno p roturječnih interesa, znak za B ahtina n ije toliko n eu traln i elem ent u datoj s tru k tu ri ko­ liko žarište borbe i p ro tu rječja. N ije dovoljno p itati se »-Što izvodnju u kojem u se m a terijaln o tijelo znaka p retv ara u kojoj su ga sučeljene d ruštvene skupine, klase, pojedinci i diskursi nasto jali prisvojiti i p rid a ti m u vlastita značenja. U kratko, jezik je polje ideološke borbe, a ne m onolitni sus­ tav. Znakovi su dapače m aterijaln i m edij ideologije je r bez jvjih ne bi mogle p ostojati ni vrijednosti ni ideje. B ahtin po­ štuje ono što bism o mogli nazvati »-relativnom autonom i­ jom« jezika, to je st činjenicu da jezik n e možemo svesti na ^ d ra z dru štv enih interesa, ali ističe da nem a jezika što nije uhvaćen u k o n k retn e d ruštvene odnose, koji su p ak sastav­ ni dio širih političkih, ideoloških i ekonom skih sustava. Ri­ ječi su »-višenaglašene« (m uliiaccentual), a ne okam enjene u značenju: one su uvijek riječi jednog pojedinca upućene drugom e p a taj k onkretni kontekst oblikuje i m ijenja n ji­ hovo značenje. Štoviše, budući da su po ovakvu gledanju svi znakovi m aterijaln i — baš kao i autom obili — budući da bez njih n e bi mogla postojati ljudska svijest, B ahtinova teo rija jezika polaže tem elje m aterijalističkoj teoriji sa­ me svijesti. Ljudska svijest po B ahtinu je st aktivno, m ate­ 131

rijalno, znakovno saobraćanje subjekta s drugim a, a ne u n u ­ tra šn je zatvoreno carstvo odsječeno od vanjskog svijeta. Svi­ je st je, kao i jezik, istovrem eno »unutar« i »izvan« subjek­ ta. Jezik ne sm ijem o g ledati ni kao »izraz« ni kao »odraz« ni kao a p stra k tn i sustav, već kao m a terijaln o sredstvo za pro­ izvodnju u kojem u se m aterijaln o tijelo znaka pretv ara u značenje, procesom d ruštvenih sukoba i dijaloga. Nekoliko v rijed n ih radova nastalih u naše doba potek­ lo je iz ove rad ik aln o an tistru k tu ra li9 tičk e teo rije.10 Na nje­ zine d aleke odjeke nailazim o i u jednoj stru ji anglosakson­ ske filozofije jezika, koja inače ne m ari za tako stran e joj pojm ove k a o što je »(ideologija«. Ta stru ja, poznata kao teo­ rija govornog čina, potječe iz djela engleskog filozofa J.L. A ustina, osobito iz njegove šaljivo naslovljene knjige Kako d jelo va ti riječim a (How to Do Things w ith Words), 1962. A ustin sm atra da jezik ne služi uvijek tek opisivanju zbi­ lje, da je o n ponekad »perform ativan«, to je st u p ravljen iz­ v ršen ju rad n je. Postoje »ilokucijski« činovi gdje se rad n ja obavlja u sam om izricanju, na p rim jer: »Obećavam da ću biti dobar« ili: »P roglašavam vas m užem i ženom.« »Perlokucijs'ki« činovi postižu učinak izricanjem : riječim a vas mogu u v je riti, navesti n a kakvu rad nju, zaplašiti. Zanim lji­ vo je da A ustin na k ra ju priznaje da je sav jezik zapravo p erfo rm ativ an. Cak je i konstatacija činjenica ili »konstativni« jezik čin obavještavanja ili potvrđivanja, a prenoše­ nje obavijesti isto je toliko »izvođenje« (»performance«) ko­ liko i n ad ijev an je im ena brodu. Da bi »ilokucijski« činovi bili v aljan i, m oraju biti zadovoljene stanovite konvencije: ja m o ram biti ovlašten za izricanje takvih ‘izjava, m oram ih izricati ozbiljno, uvjeti m oraju biti prikladni, postupci is­ p rav n o provedeni, i ta k o dalje. Ne mogu, recimo, k rs titi jazavca, a još gore će biti ako k rstim a nisam svećenik. (Uzeo sam sliku k ršten ja zato što A ustinova rasprava o prikladnim uvjetim a, ispravnim postupcim a i ostalom, čudno ali bitno podsjeća na teološke rasp re o valjnosti sakram enta.) Važ­ nost svega ovoga u odnosu na književnost postaje nam jas­ na kad shvatim o da i književna djela možemo prom atrati kao govorne činove ili kao oponašanja ta k v ih činova. Može se činiti da književnost opisuje svijet, što ponekad doista i čini, ali je njezina prava funkcija p erfo rm a tiv n a: književ­ nost se služi jezikom u okviru stanovitih konvencija, s ci­ ljem d a izazove reakcije u čitatelja. K njiževnost postiže ne­ što sam im činom k azivanja; ona je jezik kao neka vrst ma­ 132

terijalne prakse, diskurs kao društveno djelovanje. K ad gle­ damo »konstativne« rečenice, to jest izjave o istinitosti ili neistinitosti, skloni smo odreći im stv arn o st i djelotvornost koju one same po sebi im aju. K njiževnost nam u n ajdram a­ tičnijem obliku vraća taj osjećaj o perform ativnosti jezika jer je posve nevažno da li ono što ona tvrdi da postoji do­ ista postoji ili ne. T eorija govornog čina problem atična je i po sebi i kao m odel književnosti. N ije jasno može li takva teorija, da bi se učvrstila, na k raju izbjeći prešutno uvođenje starog fen om enološkog »-subjekta s nam jerom « (intending subject). N jezina zaokupljenost jezikom je, rekli bismo, ne­ zdravo p rav n ička: zaokupljenost pitanjem tk o sm ije reći što kome i u kakvim uvjetim a." P redm et A ustinove analize je, kako on kaže, »totalni govorni čin u totalnoj govornoj situ­ aciji«, ali nam B ahtin pokazuje da je u takve činove i situa­ cije uključeno mnogo više nego što teorija govornog čina može i p retpostaviti. U jedno je opasno uzim ati situacije »-ži­ vog govora« k ao m odele za književnost. K njiževni tekstovi naprosto nisu govorni činovi u doslovnom sm islu: F laubert se zapravo ne obraća meni. K njiževni su tekstovi »pseudo« ili »pravi« govorni činovi — »im itacije« govornih činova — pa ih je i sam A ustin kao takve m anje-više odbacio, tvrdeći da su »neozbiljni« i krnji. R ichard O hm an uzim a upravo tu osobitost književnih tekstova — činjenicu da oponašaju ili predočuju govorne činove koji se nikad nisu zbili — kao način za d efin iran je »književnosti«, prem da tim e zapravo nije obuhvaćeno sve ono što »književnost« po uobičajenom m išljenju označuje.12 R azm išljati o književnom diskursu kao o jeziku živog ljudskog subjekta ne znači prvenstveno ra z ­ mišljati o njem u kao o jeziku k o n k retn ih lju d i: stvarnog povijesnog au tora, pojedinog povijesnog čitatelja ii ta k o da­ lje. Možda je i o tom e važno nešto znati, ali književno djelo nije »živi« dijalog ili monolog. K njiževno djelo je djelić je­ zika izvan bilo kakvog konkretnog »živog« odnosa, pa je stoga podložno »ponovnom pisanju« i rein terp retaciji niza raznih čitatelja. Sam o djelo ne može »predvidjeti« povijest svojih budućih interpretacija, ono ne može određivati i ogra­ ničavati tak v a čitanja, kao što to m i možemo, dli pokušava­ mo, razgovorom licem u lice. »A nonim nost« djela dio je sa­ me njegove stru k tu re , a ne slučajna nevolja koja ga je za­ desila. U tom je sm islu ideja o »autoru« kao »izvoru« i »gospodaru« značenja — puka fikcija. 133

K njiževno djelo ipak izgrađuje »uporišta« za čitatelja (»subject positions«). H om er nije pretpostavljao da ću ja osobno čitati njegove spjevove, ali njegov jezik, oblikom svoje ko n stru kcije, neizbježno n u d i čitatelju određena »upo­ rišta«, k lju čn e točke s kojih ga m ožemo tum ačiti. R azum jeti pjesm u znači sh v atiti da je njezin jezik s određenih pozicija » upravljen« prem a č itatelju : čitajući je izgrađujem o osje­ ćaj o v rsti d o jm a koji jezik djela pokušava postići (»nam je­ re«), o u p o rab n o p rim jeren im vrstam a retorike, o p ret­ p o stav k am a na kojim a se tem elje njegove poetske taktike, o stavovim a p rem a stv arn o sti što ih ta k v e ta k tik e podra­ zum ijevaju. A sve ovo ne m ora odgovarati nam jeram a, sta­ vovim a ,i p retp o stav k am a konkretnog povijesnog autora u tre n u tk u dok piše, što postaje očigledno ako Blakeove* Pjesm e nevin osti i isku stv a pokušam o čitati kao »izraz« sa­ m oga Wdlliama B lakea. Može se dogoditi da ne znam o ništa o au to ru ili d a djelo im a nekoliko au to ra (znam o li »autora« kn jig e p ro ro k a Izaije ili Casablance?), ili da p rih v a tljiv pi­ sac u određenom d ru š tv u bude onaj koji piše s određene »pozicije«. Dryden** u svoje doba ne bi bio pjesnik da je pisao »slobodnim stihom «. R azum jeti te aspekte teksta, ta k ­ vo njegovo djelovanje, pretpostavke, ta k tik e i o rijentiranost, znači razu m jeti »nam jere« djela. A pretpostavke i ta k ­ tik e d je la n e m oraju b iti m eđusobno sukladne: te k st može n u d iti nekoliko oprečnih ili p ro tu rječn ih »uporišta« (»subject positions«) s kojih ga m oram o čitati. K ad čitam o Blakeova Tigra, uviđam o da je proces izgrađivanja spoznaje o ish o d ištu i usm jerenosti jezika nerazdvojan od procesa iz­ g rad n je našeg »subjektnog stava«. K akvu v rst čitatelja pod­ razu m ijev a to n pjesm e, njezine retoričke taktike, inventar njezinih pjesničkih slika, arsenal njezinih pretpostavki? K a­ ko pjesm a očekuje d a je shvatim o? Želi li da njezine pos­ ta v k e uzm em o zdravo za gotovo i tim e se potvrdim o kao či­ tatelji k ad ri da je priznam o i složimo se s njom e, ili nas po­ ziva da zauzm em o k ritičk i stav, oprečan onome što nam ga sam a nudi? D rugim riječim a, je li pjesm a ironična ili sati­ rična? Ili nas te k st — što još više zbunjuje — dvosmisleno * William Blake (1757—1827), engleski pjesnik ranoromantičarskog razdoblja, poznat po vizionarskom i mističnom poima­ nju svijeta. (Prev.) ** John Dryden (1631—1700), engleski pjesnik klasicističkog doba, pisac brojnih komedija, satira, tragedija i eseja. (Prev.) 134

hoće n asukati između dviju mogućnosti, pa marni našu su­ glasnost dok je u isti m ah nastoji potkopati? Ovako pojm iti odnos između jezika i ljudske subjektiv­ nosti znači složiti se sa stru k tu ra lističk im izbjegavanjem ono­ ga što bismo mogli nazvati »-humanističkom« pogreškom , to jest složiti se s naivnim vjerovanjem da je književni tekst tek kopija živog glasa stvarnoga m uškarca ili žene k o ji nam se obraćaju. Takvo shvaćanje književnosti sklono je vjero­ vanju da distinktivno obilježje književnosti — činjenica da je ona pisana — pom alo i sm eta čitatelju. H ladan i im per­ sonalan k ak av jest, tisa k se svojom nezgrapnom m asom up­ liće između nas i autora. K ako bi divno bilo kad bism o doi­ sta mogli p o razgovarati sa C ervantesom ! T akav stav »dem aterijalizira« književnost, tru d i se da m a terijaln u gustoću književnosti k ao jezika svede na p risn i duhovni dodir ži­ vih »osoba«. On p rih v aća liberalno hum anističku sum nju u sve što nije neposredno svodljivo na interpersonalno, od fe­ minizma do proizvodnje. T akav stav zapravo uopće ne m ari za p ristu p tek stu kao tekstu . Izbjegavanjem »hum anističke« pogreške stru k tu ra liz am je upao u drugu zam ku: gotovo je posve dokinuo ljudski subjekt. »Idealni čitatelj« za stru k ­ turaliste je bio onaj koji raspolaže svim kodovim a potreb­ nim za potpuno razum ijevanje djela. Č itatelj je bio tek od­ raz djela, onaj koji ga razum ije onakva »kakvo ono jest«. Idealni čitatelj m orao je biti naoružan svim tehničkim zna­ njem nužnim za odgonetanje djela, nepogrešiv u prim jeni toga znanja, slobodan od svega što bi ga moglo sputavati. Dovedemo li ta k av m odel do k rajn o sti, proizlazi da čita­ telj n ije smio im ati ni državljanstvo, ni društveno-klasnu pripadnost, n i spol, ni etnička obilježja, ni stavove koje mu nameće k u ltu ra. U stvarnosti m eđutim rijetk o kada srećem o čitatelja koji bi potpuno udovoljio tak v im zahtjevim a. No idealni se čitatelj — po m išljen ju stru k tu ra lista — nije mo­ rao ni m učiti nečim ta k o običnim kao što je postojanje. Ide­ ja o »idealnom « čitatelju mije bila ništa drugo nego zgodna heuristička (ili pronalazačka) iluzija, koja je im ala odrediti što znači »ispravno« čitati pojedini tekst. D rugim riječim a, čitatelj je bio tek funkcija te k sta: iscrpno opisati te k st zna­ čilo je isto što i potanko opisati čitatelja nužnog za razum i­ jevanje teksta. S tru k tu ra lističk i idealni .ili »superčitatelj« bio je zapravo transcendentalni su b jek t lišen svih društvenih determ inan­ ti. U pojm ovnom sm islu mnogo je dugovao tezi am eričkog 135

lingvista N oam a Chomskog, tezi o jezičnoj »kompetenciji«, to je st nekoj vrsti urođene sposobnosti pomoću koje ovla­ davam o u n u tra šn jim p ravilim a jezika. No ni sam Levi-S trau ss nije m ogao čitati tekstove onako kako bi ih čitao Svem ogući! P ostoji dapače prilično u v jerljivo m išljenje da je L evi-S traussovo zanim anje za stru k tu ralizam u početku bilo u v elike povezano s njegovim političkim pogledim a na reo rg an izaciju poslijeratne Francuske, a u tim pogledim a n ije bilo nim alo božanske sigurnosti.13 S tru k tu ralizam je, m eđu ostalim , još jedan u nizu na propast osuđenih poku­ šaja književ n e te o rije d a religiju nadom jesti nečim je d n a­ ko d jelotvornim , u ovom slučaju m odem om religijom zna­ nosti. U straja n je n a posve objektivnom čitanju književnog djela stav lja nas m eđutim p red ozbiljne problem e je r i u n ajo b jek tiv n ijoj analizi uvijek postoje prim jese in terp reta­ cije, p a stoga i subjektivnosti. K ako je na p rim jer s tru k tu ­ ralist id en tificirao razne »značenjske jedinice« teksta? K a­ ko je dolazio do zaključka da pojedini znak ili niz znakova tvori značenjsku jedinicu kada se nije oslanjao na okvire d ru štv en o -k u ltu rn ih pretpostavki, nego ih je — u svojim n ajk ru ćim oblicim a — htio ignorirati? Za B ahtina je sav jezik v rijednosno obojen u pravo zato što je jezik stv ar društv en o -p rak tičn e uporabe. Osim što označuju predm ete, ri­ ječi uk azu ju i na naše stavove prem a predm etim a. Ton ko­ jim kažete: »Dodaj md sir« može ukazivati na vaš odnos p re­ ma m eni, sebi, siru i situaciji u kojoj smo se zatekli. S tru k ­ tu ra liz am je priznavao da se jezik kreće u takvoj »konotativnoj« dim enziji, ali je uzm icao pred njezinim punim im­ plikacijam a. Bio je nesklon vrednovanju u širem smislu, to je st izricanju m išljenja o kvaliteti pojedinog djela. To mu se činilo neznanstvenim , a bio je i um oran od beletrističkih p ren em ag an ja. Zato u načelu nije bilo razloga da do k raja života ne o stan e te stru k tu ra lis t i da se bavite obradom autobusnih k arata. S tru k tu ra lističk a znanstvenost nije vam davala ključ za razgraničavanje važnog od nevažnog. Laž­ n a čednost stru k tu ra lističk o g izbjegavanja vrijednosnog su­ da, b aš kao i lažni stid bihejviorističke psihologije s onim njezinim p rijetv o rn o čednim, eufem ističkim okolišanjem i izbjegavanjem svakog jezika koji m iriše na ljudski, rječito govori o njegovoj m etodi. Pokazuje do koje je m jere stru k ­ tu ralizam bio luda u rukam a jedne otuđene teorije znan­ stv en e prakse, snažno dom inantne u društvu kasnokapitalističkog razdoblja. 136

Prijem na koji je naišao u Engleskoj jasno govori da je stru k tu ralizam u neku ruku bio suučesnik u ciljevim a i me­ todama kapitalističkog društva. K onvencionalna engleska književna k ritik a podijelila se uglavnom na dva tabora. S jedne stran e su oni koji u stru k tu ra liz m u vide propast po­ stojeće civilizacije, a s druge stran e oni negdašnji ili u biti konvencionalni kritičari, koji su se s m anje ili više do­ stojanstva uzverali na vlak što — barem u P arizu — već neko vrijem e stoji n a sporednom kolosijeku. Čini se da ta k ­ ve ne o b esh rabruje n i činjenica da je strukturalizam kao in­ telektualni p okret u Evropi već nekoliko godina praktički mrtav. (Idejam a obično tre b a desetak ili više godina da p ri­ jeđu La M anche.) Mogli hism o reći da se spom enuti k riti­ čari ponašaju kao intelektualni carinici: posao im je da bu­ du u D overu prilikom isk rca v an ja novopečenih ideja iz P a­ riza, da ih pom no pregledavaju, da blagonaklono odobrava­ ju prolaz robi m anje-više prihvatljivoj na tržištu tradicio­ nalnih k ritičk ih m etoda te da plijene usput prokrijum čarene lako zapaljive tv a ri (m arksizam , fem inizam , frojdizam ). Doz­ volu ra d a daju svem u što im se ne čini suviše neukusnim za čedne g rađ an ske duše, a m anje m ilozvučne ideje idućim bro­ dom otprem an ju n atrag u dom ovinu. V alja ipak priznati da su pojedini kritički radovi iz ovog tabora zapravo vrlo pro­ nicljivi, oštri i korisni, a to je veliki napredak u odnosu na ono što je donedavno postojalo u engleskoj kritici. Takvi se radovi u najboljem svom obliku odlikuju intelektualnim avanturizm om kakvog nije bilo od vrem ena časopisa Scrutiny. Način na koji ta k ritik a čita pojedine tekstove iznim ­ no je u v jerljiv i strog, a odlikuje se i sretnim spojem fra n ­ cuskog stru k tu ralizm a i engleskog »■osjećaja za jezik«. M i­ slim tek da — u kritičkom sm islu — valja ukazati na suvi­ še veliku i n e uvijek opravdanu selektivnost njezina p ristu ­ pa stru k tu ralizm u. Razlog ovako opreznom uvozu strukturalističkog načina razm išljanja bojazan je engleske k ritik e da sam a ne ostane bez posla. Već je duže vrem ena očigledno da joj pomalo ponestaje ideja, da joj n edostaje »dugoročni plan«, da je po­ čela patiti od neugodnog sljepila za nove teorije i im plika­ cije vlastitih. K ao što evropska ekonom ska zajednica može izvući B ritan iju iz ekonom skih nedaća, tako joj s tru k tu ra ­ lizam može pom oći u pitanju intelektualnih problem a. S tru ­ kturalizam je, rekli bismo, neka v rst pomoći intelektualno nerazvijenim zem ljam a: isporučuje im oprem u za podizanje 137

zaostale dom aće industrije. S tru k tu ra liz am obećava da će čitav k njiževnoakadem ski p othvat postaviti na čvršće noge i tak o m u d a ti p rilik u da p revlada takozvanu »krizu d ruš­ tv en ih znanosti«. On nudi novi odgovor na p itan je : »Sto mi zapravo p o dučavam o/proučavam o?« V idjeli smo da stari od­ govor — »K njiževnost« — nije posve zadovoljavao je r je, g ru b o rečeno, im ao u sebi preveliku dozu subjektivizm a. No ako ono što podučavam o i proučavam o nije toliko »književ­ no djelo« koliko »književni sustav«, to jest sustav kodova, žanrova i konvenoija pomoću kojih identificiram o i in te rp re ­ tiram o književno djelo, ta d a sm o — čini se — pronašli opipljiv iji p red m et ispitivanja. K njiževna k ritik a moći će posta­ ti nekom v rstom m e tak ritik e: zadatak joj neće biti da do­ nosi in te rp re ta tiv n e i vrijednosne sudove, nego da se zamis­ li i ispita logiku tih sudova, da u tv rd i što hoćemo, za čim težim o, k a k v e ćemo kodove i m odele p rim jen jiv ati jednom kad ih stvorim o. »Baviti se proučavanjem književnosti«, ka­ že Jo n a th a n Culler, »ne znači pisati nove in terp reta cije K ra­ lja Learea, nego razvijati razum ijevanje za konvencije i na­ čine d jelo v an ja jedne ustanove, jednog oblika điskursa«.4 S tru k tu ra liz am je p u t za obnovu ustanove književnosti jer joj d aje dostojniji i u v je rljiv iji razlog postojanja nego što je zanošenje ljepotom S unčeva zalaska. Možda i n ije toliko važno da tu ustanovu shvatim o, ko­ liko d a je m ijenjam o. Culler, čini se, misli da je ispitivanje načina na k o je funkoionira književni diskurs sam o sebi cilj koji ne tre b a dalje po tv rđ iv ati i opravdavati. No zašto bi »konvencije i načini djelovanja« književne ustanove bili m an je podložni kritioi nego što su ushiti Sunčevim zalasclm a? N ekritički pristu p »konvencijam a i načinim a djelova­ nja« m ogao bi za posljedicu im ati još snažnije učvršćivanje moći sam e ustanove. Sve tak v e konvencije i operacije nisu ništa d rugo nego ideološki proizvodi određenog povijesnog tre n u tk a , to jest isk ristalizirani načini viđenja (i ne samo »književnog« viđenja), koji su često itekako proturječni. Na­ oko n eu traln a k ritička m etoda može u sebi skrivati čitavu d ru štv en u ideologiju, pa ako proučavanje kritičkih m etoda ne bude svjesno te činjenice, m oglo bi se dogoditi da pos­ ta n e slugom sam e književne ustanove. S tru k tu ralizam je po­ kazao da kodovi nisu nim alo bezazleni, ali valja reći da ni pro u čav an je kodova n ije bezazlen posao. K akav je uopće sm isao ta k v a proučavanja? Čijim bi interesim a ono moglo služiti? Bi li možda moglo navesti studente književnosti na 138

misao da je postojeći korpus konvencija i operacija k n ji­ ževne u stanove sporan ili iim naprotiv dati do znanja da su takve konvencije i operacije sam o neka v rst n eu traln e teh ­ ničke m udrosti kojom m ora ovladati svaki stu d en t književ­ nosti? Sto znači pojam »-kompetentni čitatelj«? Zar postoji samo jed n a v rst kom petencije? Cijdm ćemo i kakvim m jerili­ ma uopće m jeriti kom petenciju? Posve je moguće da i netko tko ne posjeduje »književnu kom petenciju« u konvencional­ nom sm islu riječi napiše b riljan tn o snažnu interpretaciju pjesme, in terpretaciju do koje nije došao prim jenom nego upravo odbacivanjem prihvaćenih herm eneutičkih postupa­ ka. O dređeni način čitanja te k sta nije nužno »nekom peten­ tan« zato što ignorira konvencionalne kritičke postupke. Da­ pače, m noga su čitanja nekom petentna upravo zato što se suviše slijepo prid ržav aju konvencija. Još je teže ocjenjivati »kompetenciju« kad pom islim o koliko se književna in te r­ pretacija oslanja na vrijednosti, vjerovanja i stavove koji se ne ograničuju sam o na područje književnosti. Sto će nam književni k ritiča r koji tv rd i da je sprem an biti tolerantan prem a u v jerenjim a, ali ne i prem a tehničkim postupcim a? U vjerenje i tehnički postupci itekako su povezani. Neki stru k tu ra listi polaze od pretpostavke da k ritiča r p r­ vo m ora u tv rd iti »prim jerene« kodove za odgonetanje teks­ ta, a zatim ih prim ijeniti na tekst, tako da se kodovi tek sta i kodovi čitatelja postupno stope u jedinstveno poim anje. To je, nem a sum nje, suviše pojednostavljeno gledanje na proces čitanja i ono što on sobom obuhvaća. P rim ijenim o li pojedini kod na pojedini tekst, može se dogoditi da se kod u procesu čitanja počne m ijenjati. N astavim o li čitati s istim kodom, u v id jet ćemo da je kod proizveo »drukčiji« tekst, a te k st povratno djelovao na kod, i ta k o dalje. Ovaj dijalektički proces u načelu je beskonačan, a ako je točno da postoji, ruši se svaka p retpostavka da je posao k ritičara završen onog časa kad u tv rd i odgovarajuće kodove za či­ tan je pojedinih tekstova. K njiževni tekstovi m ogu »proizvo­ diti kod«, »kršiti kod« i »potvrđivati kod«, to je st m ogu nas učiti novim načinim a čitanja, a ne sam o u tv rđ iv ati postoje­ će. Pojam »idealnog« ili »kom petentnog« čitatelja je sta ti­ čan: najčešće odbacuje istinu da je svaki sud o »kom peten­ ciji« relativ an u kulturološkom i ideološkom smislu, da sva­ ko čitanje p odrazum ijeva m obilizaciju izvanknjiževnih sta­ vova i p retpostavki, te da je »kom petencija« sm iješno nea­ dekvatno m jerilo za njihovu procjenu. 139

P o jam kom petencije suviše je ograničen i na tehničkoj razini. K om p etentni čitatelj je onaj koji na te k st znade p r i­ m ijeniti s tan o v ita pravila, ali koja su pravila za prim jenu p rav ila? P rav ilo naznačuje p u t kojim ćemo ići, kao p rst koji p o k azu je sm jer. A li vaš ispruženi p rst »ukazuje« tek na određeni način kojim ja in te rp re tira m ono što vi radite, usm jeru je mi pogled na pokazani predm et, a ne na čitavu va­ šu ru k u . U kazivanje cilja n ije sam o po sebi »očigledne«, a ni p rav ilim a ne piše na čelu gdje i kada ih m oram o prim i­ jen iti. P rav ila ne bi bila »pravila« kad bi strogo propisivala načine upotrebe. P rak sa p rid rž av an ja pravila podrazum ijeva k reativ n u in terp reta ciju , a često je vrlo teško reći da li ja p rim jen ju jem p rav ila n a isti način kao i vi, pa čak da li vi i ja p rim jen ju jem o ista pravila. Vaš način prim jene pravila n ije te k p ita n je tehničkog postupka; on je povezan s vašom in terp reta cijo m stv arn o sti u širem sm islu, s vašim opredje­ ljen jim a i sklonostim a, koje ni sam e nisu svodljive na p ra ­ vilo. A ko se vi recim o ne slažete s mojom definicijom pa­ ralelizm a, ne znači d a k ršite pravilo. U želji da izgladim naš spor oko paralelizm a, ja se m ogu pozvati jedino na au to ri­ te t književne ustanove i reći: »Ovo je za nas paralelizam .« Ako m e vi na to u p ita te zašto m oram o poštovati baš takvo pravilo, m eni neće p reostati drugo nego da se ponovo po­ zovem na au to rite t književne ustanove i kažem : »Mi to ta­ ko radim o.« Vi na to u vijek možete odgovoriti: »Onda ra­ d ite nešto drugo.« Za pnotuodgovor na ta k v u vašu prim jed­ bu neće mi pomoći pozivanje na pravila kojim a određujem o kom petenciju, a ni pozivanje na te k st, je r te k st možemo ko ristiti na tisuće različitih načina. V aše ponašanje pri tom nije »anarhično««. A n arh ist u širem , popularnom značenju ri­ ječi n ije onaj koji krši pravila, nego onaj koj-i ih unaprijed krši, za kojega je k ršen je p rav ila — pravilo. Vi naprosto os­ p o rav ate ono čime se bavi književna ustanova, a ja se mogu b ran iti s raznih pozicija, ali n ikako s pozicija »kom peten­ cije«, je r je u ovom slučaju u pravo kom petencija ono oko čega sporim o. S tru k tu ra liz am može ispitivati postojeću p ra­ k su i pozivati se na njezin autoritet, no kakav će odgovor d ati onim a koji m u kažu: »R adite nešto drugo«?

4. POSTSTRUKTURALIZAM

Čitatelj će se sjetiti De Saussureove tv rd n je da je značenje u jeziku itek stv ar razlike. -P as« je -pas« zato što nije -par« ili -kas«. P ita n je je m eđutim kako daleko možemo ići s ta­ kvim procesom razlike. -P as« je ono što jest i zbog toga što nije -paž« ili -čas«, a -čas« je -čas« zato što nije -kat« ili -rat« . G dje je granica n a kojoj bi se valjalo zaustaviti? Čini se da bism o unedogled mogli n astaviti s pronalaženjem procesa razlika u jeziku. No, ako je to točno, što je s De Saussureovom tezom da je jezik zatvoreni, postojani sus­ tav? Ako je svaki znak ono što je st zbog toga što nije neki drugi, tad a bi svaki znak m orao biti sačinjen od potencijal­ no beskonačnog tk iv a razlika. Stoga je, čini se, definiranje znaka mnogo zam ršeniji posao nego što bism o u prvi m ah pomislili. De Saussureov je zik (langue) pretpostavlja bez­ graničnu stru k tu ru značenja, ali je p itan je gdje ćemo se u jeziku zaustaviti, gdje povući granicu. De S aussureovu tezu o diferencijalnoj prirodi značenja možemo fo rm ulirati i ovako: značenje je uvijek rezu ltat po­ djele ili -artik u lacije« znakova. O značitelj -dan« daje nam pojam ili označeno »dan« zato što se odjeljuje od označitelja -san«. To će reći da je označeno proizvod razlike između dva označitelja. Ali označeno je i proizvod razlike između niza drugih označitelja, n p r.: -ban«, -dar«, »dah«, »dalj«, i tako dalje. Ovo dovodi u p itan je De S aussureovo poim anje zna­ ka kao urednog sim etričnog jedinstva između jednog označitelja i jednog označenog. J e r označeno -dan« zapravo je proizvod složene interakcije označitelja, in terak cije kojoj je granica nesaglediva. Značenje je re z u lta t potencijalno bes­ krajn e igre označitelja, a ne pojam privezan za rep pojedi­ nog označitelja. O značitelj nam ne daje označeno izravnim putem , kao što zrcalo odražava sliku; u jeziku nem a sklad­ 141

nog, »-jedan nap ram a jedan-« odnosa podudarnosti između razine označitelja i razine označenih. Sto je još složenije, nem a ni stalne distinkcije izm eđu označitelja i označenih. Želite li sazn ati značenje (ili označeno) određenog znaka, mo­ žete ga potražiti u rječniku. Tam o ćete m eđutim naći tek novi označitelj, čije označene opet m ožete potražiti u rječ­ niku, i tak o dalje. Proces o kojem u govorim o nije beskra­ ja n sam o u teoriji, već je nekako k ru ž a n : označitelji se n e ­ p resta n o p re tv a ra ju u označene i obrnuto, pa nikad nećete doći do konačnog označenog koje d sam o nije označitelj. Ako je stru k tu ra liz a m odijelio znak od referencije, po ststru k tu ralizam je učinio k orak d alje i odijelio označitelj od oz­ načenog. D rugim riječim a značenje n ije neposredno prisutno u zna­ ku. B udući da je značenje znaka ono što znak nije, to je značenje n a n eki način uvijek ujed no i odsutno od znaka. Značenje je, ako hoćete, razasuto ili raspršeno po čitavom lan cu označitelja: n ije ga lako fiksirati. Z načenje nikad ni­ je posve p risu tn o u znaku; ono je više neka v rst stalnog tre p e re n ja istodobne prisu tn o sti i odsutnosti. Č itanje teksta više je nalik na tra g an je za odbljescim a toga neprestanog procesa, nego na bro jen je kuglica u ogrlici. Postoji i drugi razlog zašto značenje nikad ne možemo posve dohvatiti: či­ njenica da je jezik vrem enski proces. K ad čitam rečenicu, njezino značenje u v ijek nekako lebdi u zraku, uvijek je ne­ što što se odgađa, što te k im a doći. Jed an označitelj p red a­ je m e drugom e, a ovaj idućem označitelju; p rvotna znače­ n ja m ijen jaju se pod u tjecajem narednih, pa prem da reče­ nica može doći k raju , proces jezika nikad ne završava. Zna­ čenje je uv ijek šire od svojeg izvora. Sm isao rečenice ne mogu p o jm iti tek m ehaničkim gom ilanjem riječi na rije­ či: da b i s d rugim riječim a uopće mogla graditi relativno suvisla značenja, sv ak a riječ m ora takorekavši sadržavati u sebi tra g p rethodnih riječi i ostati prijem ljiva za tragove onih koje te k dolaze. Svaki znak u lancu značenja na neki je način obilježen ili pro tk an svim drugim znakovim a, utkan u složeno, n ik a d do k ra ja iscrpivo tkivo. U tom sm islu nije­ dan znak nikad nije »čist«, a njegovo značenje nikad »pot­ puno«. U svakom znaku naslućujem o, m akar i nesvjesno, tragove d rugih riječi koje je znak isključio -kako bi mogao biti ono što jest. »Sir« je »sir« zato što je odbacio od sebe znakove »sin« i »pir«, ali i ti mogući znakovi ostaju nekako 142

prisutni u njem u zbog toga što su konstitutivni za njega kao znak. Mogli bismo reći da značenje nikad nije identično sebi. Značenje je rezu ltat procesa podjele ili artikulacije, poslje­ dica činjenica da su znakovi ono što jesu samo zato što nisu neki d ru g i znak. Ono je i nešto što se uvijek odgađa, zadrža­ va, nešto što tek im a doći. Značenje nikad nije identično se­ bi i zato što znakovi m oraju biti ponovljivi ili ponovo proizvodivi. O znaku koja se javila jednom i nikad više n e mo­ žemo nazvati »-znakom«. Stoga je ponovljivost znaka i dio njegova id en titeta i ono što m u cijepa id en titet je r znak uv i­ jek možemo reproducirati u drugom kontekstu koji mu mi­ jenja značenje. Teško je pro n ik n u ti u »izvorno« značenje znaka, u njegov »izvorni« kontekst. Znak srećem o u nizu različitih situacija, ali on — zbog uvijek drugačijeg konteks­ ta — nikad n ije apsolutno isti, nikad potpuno identičan se­ bi, prem da i u svim tim situacijam a m ora ostati donekle dosljedan sebi, da bism o ga uopće mogli identificirati kao znak. Engleska riječ »cat« (mačka) može značiti k rzn atu četveronožnu životinju, zlobnu osobu, bič, osobu am eričkog porijekla, vodoravnu gredu za podizanje sidra, stalak sa šest nogu, k ra tk i zašiljeni štap i ta k o dalje. No čak i onda kad ta riječ označuje sam o k rzn atu četveronožnu životinju, njezino značenje u raznim kontekstim a n ik a d neće biti pos­ ve isto je r će se označeno m ijen jati pod utjecajem čitavih lanaca označitelja u koje je i sam o utkano. Iz svega ovoga proizlazi da je jezik mnogo nepostojaniji nego što su mislili klasični stru k tu ra listi. U m jesto čvrsto određene, jasno om eđene s tru k tu re što sadrži sim etrične je­ dinice označitelja i označenih, jezik sada počinje mnogo vi­ še nalikovati na b eskrajnu razm otanu m režu u kojoj se ele­ menti n eprestano izm jenjuju i okreću u krug, gdje nijedan elem ent nije apsolutno odrediv, gdje je sve uhvaćeno i pro­ žeto prisutnošću svega ostaloga. A ko je točno, ovakvo poi­ m anje jezika zadaje teški u d arac nekim tradicionalnim teo­ rijam a značenja. Po tak v im je teorijam a funkcija znakova bila odražavanje u n u tra šn jih iskustava ili predm eta stv a r­ noga svijeta, »predočavanje« naših misli i osjećanja ili opi­ sivanje zbilje. S nekim problem im a u vezi s idejom o »pre­ dočavanju« s r d i sm o se već kad sm o govorili o s tru k tu ra liz ­ mu, ali se sada jav lja ju nove nevolje. J e r po teoriji što sam je netom u k ra tk o izložio ništa nikad nije do k ra ja p ris u t­ no u znaku: iluzija je v jerovati da ću vam onim što kažem 143

ili napišem ikad moći potpuno predočiti sebe. Značenje mo­ jih riječi, ono što hoću reći, uvijek je nekako raspršeno un u ­ ta r znaka, u v ijek rascjepkano, nikad posve jednako sebi. I ne sam o da je značenje raspršeno i nedosljedno, nego čak ni ja n ikad nisam jednak sebi. Budući da je jezik nešto od čega sam sačinjen, a ne tek prik lad n o oruđe kojim se slu­ žim, to ideja o m eni kao postojanom , jedinstvenom biću mo­ ra biti fikcija. Ne sam o da nikad ne m ogu biti do k raja do­ stu p an vam a, nego ni sebi samom e. Znakovim a se m oram služiti i o n d a kad zavirujem u vlastitu svijest ili zagledam sebi u dušu, a to znači da nikad neću iskusiti »potpuno sje­ d injen je« sa sam im sobom. Ne ra d i se o tom e da mogu po­ sjedovati čisto, neokaljano značenje, nam jeru ili iskustvo, koje se zatim izopačuje i isk riv lju je u nesavršenom m ediju jezika, nego obrnuto: nikad ne m ogu posjedovati čisto, ne­ okaljano značenje ili iskustvo up rav o zato što je jezik zrak koji udišem . Jed an od načina kojim bih mogao uv je riti sebe da je či­ sto značenje ili iskustvo moguće, bio bi d a slušam vlastiti glas dok govorim , um jesto da zapisujem misli na papir. Jer dok govorim , ja kao da se »poklapam « sa sobom posve dru ­ gačije nego kad pišem. Moje izgovorene riječi kao da se iz­ rav n o predočuju m ojoj svijesti, a moj glas postaje njihov prisni, spontani medij. Dok pišem , naprotiv, postoji opas­ n ost da će značenje umakmuti mojoj vlasti: misli predajem bezličnom m ediju tiska, a tisk a n i je te k st — tra ja n i m a teri­ ja lan k ak av jest — uvijek moguće raspačavati, reproducira­ ti, citirati i rab iti onako kako to ja nisam nam jeravao niti mogao p redvidjeti. P isanje k ao da mi oduzim a m oje »ja«: ono je k o m unikacija »iz druge ruke«, blijeda m ehanička ko­ pija govora, pa stoga uvijek odm aknuta od moje svijesti. U pravo to je razlog što filozofska trad icija Zapada, od Pla­ tona do Levi-Straussa, uporno napada pisanje kao beživotni, o tuđeni oblik izražavanja i uporno veliča živi glas. Iza tak ­ ve p red rasu d e k rije se posebno poim anje »čovjeka«: čov­ jek može spo ntano oblikovati i izražavati svoja značenja, može potpuno vladati sobom i u p rav ljati jezikom kao pro­ zirnim m edijem vlastite najsk ro v itije biti. T akva teorija pre­ viđa da je »živi glas« zapravo jednako m aterijalan kao i tisak, te d a je govor, mogli bismo reći, isto toliko oblik pi­ sanja koliko je pisanje oblik govora »iz druge ruke«, budu­ ći da govorni znakovi — kao i pism eni — funkcioniraju je­ dino procesom razlike i podjele. 144

Baš kao što je filozofija Z apada bila i ostala »-fonocentrična«, usredotočena na »živi glas« i k ra jn je sum njičava prem a pisanju, tako je u širem sm islu bila i ostala »logocentrična«, odana vjerovanju u neku iskonsku »riječ«, p ri­ sutnost, bit, istinu ili realnost koja je tem elj svekolikog na­ šeg m išljenja, jezika i iskustva. Ž udjela je za znakom koji će dati značenje svim ostalim znakovim a — za »transcen­ dentalnim označiteljem « — i za uporišnim , neprijepornim značenjem prem a kojem u su u p rav ljen i svi naši znakovi (za »transcendentalnim označenim «). V eliki broj kan d id ata za tu ulogu — Bog, Ideja, S vjetski duh, Bitak, Supstancija, M aterija i ta k o d alje — gurali su se s vrem ena na vrijem e u prve redove. No kako se svaki od spom enutih pojm ova n a­ da da će u te m e ljiti svekoliki naš sustav m išljenja i jezika, to on sam m ora biti iznad sustava, n eu p rljan njegovom ig­ rom jezičnih razlika. On ne može biti uvučen u iste one je­ zike ko je n asto ji propisati i d ati im uporište; on tim jezioima m ora nekako prethoditi, m o ra postati p rije n jih. On mora h iti značenje, ali ne značenje kao i svako drugo, puki proizvod ig re razlika. On m ora biti značenje značenja, okos­ nica i u p o rište sveukupnog su stav a m išljenja, znak oko ko­ jega kruže svi 'ostali znakovi i koji svi pokorno odražavaju. Da je svako takvo transcendentalno značenje obm ana — iako možda nužna — dokazuje te o rija o jeziku koju sam upravo razložio. Po njoj ne postoji pojam koji ne bi bio upleten u b esk rajn u igru značenja, obojen tragovim a i djeli­ ćima d rugih pojm ova. R adi se tek o tom e da društvene ide­ ologije izvlače pojedina značenja iz te igre označitelja i da­ ju im povlašteni položaj, ili ih p re tv a ra ju u središta oko ko­ jih se m oraju o kretati sva ostala značenja. Uzm ite na p rim ­ jer pojm ove važne za naše društvo: Sloboda, Porodica, De­ mokracija, N ezavisnost, Vlast, Rad i tako dalje. P onekad se na tak v a značenja gleda kao n a porijeklo svih ostalih zna­ čenja, kao n a vrelo iz kojega ona istječu. No to je, vidjeli smo, čudan način razm išljanja je r je p red u v jet za postoja­ nje tak v ih značenja p rethodno postojanje drugih. Teško je razm išljati o porijeklu, a ne poželjeti doprijeti do onoga što bijaše p rije njega. P onekad se n a ta k v a značenja ne gleda kao na porijeklo, nego kao na cilj prem a kojem u odlučno kroče ili bi m orala kročiti sva ostala značenja. »Teleologi­ ja« — v iđ en je života, jezika i povijesti k ao nečega što je upravljeno telosu ili cilju — svojevrsno je ran g iran je i sv r­ stavanje pojm ova u h ijerarh iju značenja, stv ara n je savršeno 145

ured n ih odnosa m eđu njim a, u svjetlu k rajn jeg a cilja. No sv ak a te o rija što povijest ili jezik pro m a tra kao linearnu evoluciju p rev iđ a m režoliku složenost znakova o kojoj sam m alo p rije govorio: ono neprekidno gibanje jezika u njego­ vim stv arn im procesim a, gibanje naprijed-natrag, prisutno-odsutno, g ore-dolje i u stran u . P o ststru k tu ralizam upravo tu m režoliku složenost određuje riječju »tekst«. Jacques D errida, francuski filozof čije sam poglede tu ­ m ačio n a ovih nekoliko stranica, naziva »m etafizičkim « sva­ ki su stav m išljenja što zavisi o kakvu neosvojivom tem elju, nespoznatljivom počelu, neospornom tlu na kojem u može­ m o g rad iti h ije ra rh iju značenja. D errida drži da se ne m o­ žemo n ap ro sto osloboditi potrebe za stvaranjem takvih po­ čela. O na je u g rađ en a duboko u našu povijest pa je — ba­ rem za sad a — ne možemo isk o rijen iti ili zatom iti. D errida uv iđ a d a je i njegovo djelo nužno »zagađeno« tom m etafizič­ kom m išlju, m a kako se tru d io da joj um akne. No ako pom ­ nije isp itate ta k v a počela, v id jet ćete da ih je uvijek moguće razg rad iti, » d ekonstruirati«, vidjeti ih kao proizvode odre­ đenog su stav a značenja, a ne onoga n a što se on izvana naslanja. T akva počela obično definiram o onim što ona is­ k lju ču ju : ona su dio svojevrsnih »binarnih suprotnosti« to­ liko dragih s tru k tu ra listim a. Tako je u društvu s m uškom prevlašću m uškarac tem eljno načelo, a žena njegova isklju­ čena su p ro tn o st; sustav dobro funkcionira uz u v je t da nje­ gove distin k cije ostanu čvrsto uzajam no povezane. »Dekonstru'kcija« je k ritičk a operacija kojom možemo djelomice po tk o p ati tak ve suprotnosti, ili barem pokazati kako one do­ n ekle p o tk ap aju jedna drugu u procesu tekstualnog znače­ nja. Žena je suprotnost m uškarcu, »drugo« od njega; ona je n e-m u šk arac, k rn ji m uškarac; n jo j se pripisuje uglavnom n eg ativ n a v rijednost u odnosu na m uško počelo. No i m uš­ k arac je ono što je st sam o zato što neprekidno isključuje to drugo ili suprotnost, određujući sebe u antitezi, stoga je čitav njegov id e n titet uhvaćen i doveden u opasnost samim činom kojim nastoji potvrditi jedinstvenost i autonom nost vlastitog postojanja. Žena n ije te k »drugo« u sm islu neče­ ga što je izvan m uškarčeva vidokruga, nego je »drugo« po svojoj p risnoj vezi s njim e, kao slika onoga što on nije. Za­ to m uškarac tre b a to drugo čak i onda kada ga prezirno od­ bacuje; p rim o ran je p rid a ti pozitivni identitet onome za što drži da je ne«stvar (no-thing). Ne sam o da je m uškarčevo biće p arazitski zavisno o ženi i o činu isključivanja i potči146

n jav an ja žene: takvo je isključivanje nužno i stoga što že­ na, n a k raju krajeva, možda ipak nije nešto posve drugo. 2ena je možda znak za nešto u samom m uškarcu što on ■mora potisnuti, izgnati iz vlastitog bića, prognati u zajam ­ čeno stran e m u prostore onkraj granica kojim a je određen. Možda je ono što je izvan ujed n o nek ak o i u n u ta r njega, a strano u isti m ah i blisko. Stoga m uškarac osjeća da m ora budno čuvati apsolutnu granicu izm eđu tih dvaju svjetova, i budno je čuva u pravo zato što je nju uvijek moguće po­ vrijediti, što je ona povrijeđena već od sam og početka i m no­ go m an je apsolutna nego što se čini. D ekonstrukcija je, dakle, shvatila da su b inarne suprot­ nosti klasičnog stru k tu ralizm a svjetonazor tipičan za ideo­ loško m išljenje. Ideologije vole povlačiti stroge granice iz­ među onoga što je st i onoga što n ije prihvatljivo, između se­ be i ne-sebe, istine i neistine, sm isla d nesm isla, razum a i ludosti, ključnog i sporednog, površinskog i dubokog. Rekao sam da se n ije lako oth rv ati ta k v u m etafizičkom razm išlja­ n ju: ne možemo izbaciti sebe iz te navike binarnog m išlje­ nja u neko izvan-m etafizičko carstvo. No određenim nači­ nim a p ristu p a te k stu — bilo da je on »-književni-« ili »filo­ zofski« — možemo donekle rasporiti vezu izm eđu ta k v ih suprotnosti, pokazati da je jedan pojam antiteze kriom ice sadržan u drugom e. S tru k tu ra liz am se uglavnom zadovolja­ vao rasta v ljan jem teksta na bin a rn e su p ro tn o sti (visoko/nisko, svijetlo/itam no, P riro d a /K u ltu ra , i ta k o dalje) i razot­ k rivanjem logike njihova funkcio niranja. D ekonstrukcija nastoji pokazati kako takve suprotnosti — da bi se održa­ le — m o ra ju k atk ad a izokretati i rušiti sam e sebe, ili pak p ro tjeriv ati n a rubove te k sta neke neugodne pojedinosti, koje bi se mogle v ra titi i om etati njihovo funkcioniranje. Tipični način na ko ji D errida čita tekst jest da dohvati ka­ kvu naoko p erifern u pojedinost djela — bilješku na dnu stranice, m an je važnu riječ ili sliku, u sp u tn u aluziju — pa da je onda u p orno razgrađuje, sve do granice na kojoj ona počne p rijetiti potpunim razdvajanjem suprotnosti što u p ra ­ v ljaju cjelinom teksta. T a k tik a dekonstrukcijske k ritik e sa­ stoji se dakle u nasto jan ju da pokaže kako tekstovi potkapaju logiku sustava koji n a d njim a vladaju. D ekonstrukcija to čini 'hvatajući se za »sim ptom atična« m jesta, za aporije ili hi ja te značenja, za točke n a kojim a tekstovi »zapadaju u n e ­ prilike«, gdje se odšivaju i p ro tu rječe sam i sebi. 147

O vakvo gledanje nije tek em pirijska opaska o pojedi­ nim v rstam a pisanja, već univerzalna teza o prirodi sam o­ ga pisanja. J e r ako je uopće v aljan a te o rija značenja kojom sam započeo ovo poglavlje, ta d a postoji nešto u sam om pi­ sanju što n a k ra ju uvijek izmiče svim sustavim a i svakoj logici. To je ono stalno svjetlucanje, tre p eren je , p re ­ lijev a n je i rasp ršiv an je značenja, ono što D errida naziva »disem inacija«. A to tre p eren je ne možemo lako obuhvatiti ni k ategorijom stru k tu re teksta, n iti kategorijom konvencio­ nalnog kritičkog p ristu p a tekstu. K ao i svaki jezični proces, tak o i ipisanje funkcionira na tem elju razlika, ali razlika sa­ m a po sebi nije pojam , n ije nešto što možemo m isliti. Tekst nam može »pokazati« nešto o prirodi značenja i smisla, ne­ što što sam n e može fo rm ulirati u rečenicu. Sav jezik, po D errid in u m išljenju, pokazuje taj »višak« točnoga značenja i u v ijek p rijeti da će prekoračiti i izm aknuti se onom smislu koji ga nastoji sobom obuhvatiti. »K njiževni« diskurs m jes­ to je na kojem u je ovo najočiglednije, ali isto vrijedi i za sve ostale v rste pisanja. D ekonstrukcija odbacuje suprotnost k n jižev n o /n eknjiževno u sm islu apsolutne razlikovnosti. Po­ jam pisanja je već sam po sebi izazov ideji o s tru k tu ri jer s tru k tu ra uv ijek p retpostavlja središte, utv rđ e n o načelo, hi­ je ra rh iju značenja i čvrsti tem elj, a upravo su to pojm ovi koje nep restano ra sta ja n je i sasta ja n je značenja dovodi u pi­ tan je. P rešli sm o dakle iz razdoblja stru k tu ralizm a u raz­ doblje p o ststru k tu ralizm a, to je st načina m išljenja koje obu­ hvaća d ek o n strukcijske postupke D erride, djelo francuskog povjesničara Jacquesa Lacana i fem inističke k ritiča rk e i fi­ lozofa J u lije K risteve. U ovoj knjizi ne razm atram posebno djelo F oucaulta, ali bi moj zaključak na k ra ju knjige bez njega bio nem oguć, toliko je pod utjecajem njegova m iš­ ljenja. Jed an od načina da u k ra tk o prikažem o prijelaz sa s tru k ­ tu ralizm a na p aststru k tu ralizam je da sažeto razm otrim o djelo francuskog k ritiča ra Rolanda B arthesa. U svojim ra ­ nim radovim a kao što su M itologije (1957), O Racineu (1963), E lem enti sem iotike (1964) i Sustav m ode (1967) Barthes je »okorjeli« stru k tu ra list, koji virtuoznom lakoćom istražuje značenjske sustave mode, striptiza, rasinovske tragedije i odrezaka s p rženim krum pirićim a. »Uvod u stru k tu ra ln u analizu pripovijedanja«, vrijedni B arthesov članak iz 1966, pisan u stilu Ja'kobsona i Levi-Straussa, razbija pripovjed­ 148

nu stru k tu ru na odjelite jedinice, funkcije i »indekse« (»indices«), to jest indikatore psihologije lika, »atm osfere« i ta ­ ko dalje. P rem da te jedinice pravilno slijede jedna drugu u samom pripovijedanju, zadaća k ritiča ra je da ih uključi u bezvrem enski okvir objašnjenja. B arthesov stru k tu ralizam je već i u tom ranom razdoblju razblažen drugim teorijam a — n atru h am a fenom enologije u M ichelet sobom sam im (1954), psihoanalizom u O Racineu — i snažno obilježen Barthesovim osebujnim stilom pisanja. Taj Barthesov ot­ mjeni, razigrani, neologijski prozni stil svojevrsno je »pre­ koračenje« strogih norm i stru k tu ralističk o g načina analize, područje slobode na kojem u se au to r igra i donekle oslo­ bađa tiran ije značenja. B arthesovo djelo Sade, Fourier, Loyola (1971) zanim ljiva je m ješavina s tru k tu ra liz m a iz ra n i­ jeg i erotske razigranosti iz kasnijeg njegova razdoblja, dje­ lo u kojem u on pro m a tra De Sadeovo pisanje kao n ep rek id ­ nu, su stavnu izm jenu ljubavnih položaja. Jezik je B arthesova tem a od početka do k raja, a osobito De Saussureova teza da je znak uvijek p itan je povijesnog i društvenog dogovora. »Zdravi« znak za B arthesa je onaj koji svraća pažnju n a vlastitu arb itrarn o st, onaj što se ne pokušava pro dati pod krinkom »prirodnog« znaka, nego znak što već u času kad priopćuje značenje kaže i nešto o relativnosti i artificijelnosti vlastitog statusa. U svojim ra­ nijim radovim a B arthes sm atra da su razlozi takve prirode znaka politički: znakovi koji se prodaju pod krinkom p ri­ rodnih znakova i nude kao jedini mogući način poim anja svijeta up rav o su stoga a u to rita tiv n i i ideološki. Jed n a od funkcija ideologije je da »oprirodi« društvenu zbilju, da je prikaže kao nevinu i neprom jenjivu, kakva je i sam a P ri­ roda. Ideologija nastoji p retv o riti k u ltu ru u P rirodu, a »pri­ rodni« znak je jedno od njezinih oružja za postizanje to­ ga cilja. O davanje počasti zastavi -ili p rihvaćanje m isli da zapadna dem okraoija p red sta v lja istinsko značenje riječi »sloboda«, p o staju n ajprirodnijim , najspontanijim reakcija­ ma na svijetu. Ideologija je u tom sm islu svojevrsna su v re ­ mena m itologija, područje koje je odbacilo m nogoznačnost i altern ativ n u mogućnost. Po B arthesovu m išljenju postoji književna ideologija analogna ovakvu »prirodnom stavu«, a ime joj je realizam . Realistička književnost obično prik riv a društveno uvjetova­ nu ili k o n stru ira n u prirodu jezika; ona p o th ra n ju je p re d ra ­ sudu da postoji »obični« jezik, koji je na neki način p riro ­ 149

dan. Taj prirodni jezik p rik azu je n am zbilju onakvom »ka­ kva ona jest«, ne izobličuje je u su bjektivne oblike — kao rom antizam ili sim bolizam — već predočuje svijet onakvim kako ga je mogao spoznati sam Bog. Ona ne shvaća znak kao pro m jen jivi e n tite t određen pravilim a pojedinog pro ­ m jen jiv o g znakovnog su stav a, nego kao prozirni prozor na p red m et ili na svijest. Znak je sam po sebi potpuno n eu tra­ lan i neo b o jen; jedini m u je zadatak da predoči nešto drugo, da p o stan e sredstvo značenja koje n asta je neovisno o sebi, i da se što m a n je m iješa u ono što posreduje. U ideologiji realizm a ili p redočivanja riječi doživljujem o kao u biti pra­ vilne i p o stojane korespondencije misli ili p redm eta: riječ po staje jed in i p rav iln i način viđenja ovog p redm eta ili iz­ raža v an ja ove misli. R ealistički ili im itativ n i (representational) znak za Barthesa je dak le u biti nezdrav. T akav znak dokida vlastiti sta­ tus zn ak a kako bi poth ra n jiv a o iluziju da zbilju opažamo bez njegova posredovanja. Znak kao »odraz«, »izraz«, ili »predočavanje« niječe prod u k tiv n u p rirodu jezika je r poti­ sk u je činjenicu da »svijet« posjedujem o sam o zato što po­ sjedujem o jezik kojim ga označujem o te da je ono što sm a­ tra m o »stvarnim « nerazdvojno vezano za prom jenjive s tru k ­ tu re značenja u kojim a živimo. B arthesov »dvostruki« znak — znak što u k az u je na v lastito m a terijaln o postojanje dok u isti m ah p riopćuje značenje — unu k je »očuđenog« jezika ruskih form alista, čeških stru k tu ra lista i Jakobsonove »pjes­ ničke« riječi koja se razm eće opipljivošću vlastitog jezič­ nog bića. K ažem »unuk« a ne »dijete«, je r su izravniji po­ tom ci ru sk ih form alista bili socijalistički um jetnici njem ač­ k e W eim arske R epublike — m eđu njim a i B ertolt B recht — koji su se postupcim a »očuđenja« služili u političke svrhe. O čuđujući postupci Šklovskog i Jakobsona u njihovim su ru k am a postali više od pukih verbalnih funkcija: postali su pjesnički, film ski i kazališni instrum enti za »otprirođivanje« i »oneobičavanje« d ru štv a u političkom smislu, ukazujući na činjenicu da je sve ono što ljudi uzim aju zdravo za gotovo — itek ak o sporni. Ti su um jetnioi ujedno bili nasljednici bolj­ ševika fu tu rista i drugih p ripadnika ruske avangarde, Majakovskog, »Lijevog fro n ta u um jetnosti« i k u ltu rn ih revo­ lucionara dvadesetih godina u Sovjetskom Savezu. Barthes u K ritičkim esejim a (1964) piše o B rechtovu te atru te postaje jednim od njegovih n ajran ijih zagovornika u Francuskoj. 150

U svom ranom stru k tu ralističk o m razdoblju B arthes još v jeruje u m ogućnost »-znanosti« o književnosti, prem da bi to — kako sam kaže — mogla biti sam o znanost o »oblici­ ma« a ne o »sadržajim a«. Cilj takve znanstvene k ritik e do­ nekle bi bio spoznavanje p redm eta »kakav on doista jest« — no zar to n ije izravno oprečno B arthesovoj a n tip atiji p re­ ma n eutralnom znaku? I k ritiča r se naposljetku m ora slu­ žiti jezikom p ri analizi književnog teksta, a i taj jezik ne­ dvojbeno podliježe B arthesovim prigovorim a na im itativnj (representational) jezik općenito. K akav je odnos između je­ zika k ritik e i jezika književnog te k sta? Za stru k tu ra lista k ritik a je oblik »m etajezika« — jezika o drugom jeziku — koji se izdiže iznad svoga predm eta do točke s koje će im a­ ti nad n jim pregled i nep ristran o ga ispitivati. No kao što B arthes uviđa u S u sta vu m ode, ne postoji prvobitni metajezik je r uvijek može doći novi k ritič a r i uzeti vašu k ritik u kao p redm et svoga proučavanja, i ta k o u nedogled. U K ri­ tičkim esejim a B arthes govori o kritici k ao djelatnosti koja »što je moguće potpunije p o k riv a [tekst] vlastitim jezikom , dok u K ritici i istini, 1966, gleda jezik k ritik e kao »drugi jezik«, koji »lebdi iznad prvog jezika djela«. U istoj ras­ p ravi B arthes govori o osobitostim a književnog jezika slu­ žeći se sada već prepoznatljivim poststru k tu ralističk im na­ zivljem : književni jezik je jezik »bez dna«, nešto poput »či­ ste višeznačnosti« koju podržava »prazno značenje«. A ko je jezik sada doista takav, teško da će stru k tu ra lističk e m etode moći s njim e izaći na kraj. P rijelom na je za B arthesovo djelo čudesna stu d ija Balzacove prip o vijetke Sarrasine, S / Z (1970). U njoj B arthes književnom djelu ne prilazi više kao postojanom p redm etu ili om eđenoj s tru k tu ri, a jeziku k ritiča ra odriče svaku p re­ tenziju na znanstvenu objektivnost. N ajzanim ljiviji tekstovi za k ritik u n isu oni ko je možemo čitati, nego oni koji nas n a­ vode na pisanje, tekstovi što potiču k ritiča ra da ih kroji, prenosi u dru ge diskurse, da stv ara vlastite poluproizvoljne igre značenja u opreci sa sam im djelom. D osadašnju ulo­ gu potrošača čitatelj ili k ritiča r zam jenjuje ulogom proiz­ vođača. To nije baš posve isto kao u in terp reta ciji gdje »sve može proći« je r B arthes oprezno napom inje da djelo ne m o­ žemo n a tje ra ti na bilo kakvo značenje. No književnost je sada m an je p redm et kojem u se k ritiča r m ora pokoravati, a više slobodni prostor na kojem u se može zabavljati. »Tekst koji navodi na pisanje« (le te xte scriptible), a to je obično 151

m odem i tek st, nem a određeno značenje ni utv rđ en o ozna­ čeno, već je p lu ra lan i difuzan; on je neiscrpno tkivo ili ga­ lak sija označitelja, bešavno tk a n je kodova i djelića kodova k ro z k oje k ritič a r može u tira ti vlastite, bludeće staze. Nema početka ni svršetka, nem a slijeda koji ne bism o mogli obr­ n u ti ni h ije ra rh ije tekstovnih »razina« koje bi nam govorile što je m an je a što više presudno. Svi književni tekstovi sat­ kani su od drugih književnih tekstova, ali ne u konvencio­ nalnom sm islu, ne u sm islu da su obilježeni tragovim a »utje­ caja«, nego m nogo dublje: svaka riječ, rečenica ili odlomak ponovno je ispisivanje, prijepis ran ije nastalih tekstova ili tek sto v a što okružuju pojedinačno djelo. Ne postoji »origi­ nalnost« u književnosti, nem a »prvog« književnog djela: sva je k n jiževnost »intertekstualna«. Stoga pojedini djelić pisa­ n ja nem a jasno određene granice: on se neprestano prelije­ va u djela što se stječu oko njega i rađ aju stotinam a razli­ čitih persp ek tiva koje se gube u daljini, do potpuna iščeznuća. O braćanjem na au to ra ne možemo zatvoriti djelo i d ati m u o dređenje: m oderna k ritik a sada sa sigurnošću mo­ že o b javiti vijest o »sm rti autora«.' Piščeva biografija nije nap o sljetk u n išta drugo nego još jedan tekst, a ta k v u teks­ tu 'ne tre b a d avati osobitu prednost je r i njega možemo dek o n stru ira ti. U književnosti progovara jezik u svoj svojoj b ujnoj »polisem noj« pluralnosti, a ne autor. A ko postoji m jesto u kojem u se tre n u tn o stječe sva ta uzavrela mnogolik o st teksta, onda to n ije au to r nego čitatelj. K ad p o ststru k tu ra listi govore o »pisanju« ili »tekstualnosti«, obično misle up rav o na ove aspekte pisanja i teksta. P rijelaz sa stru k tu ra liz m a na poststrukturalizam dijelom je, k ak o sam B arthes kaže, prijelaz s »djela« na »tekst«.2 To je pom ak od poim anja pjesm e ili rom ana kao zatvorene cje­ line s točno određenim značenjim a koja je k ritič a r dužan dešifrirati, p rem a shvaćanju pjesm e ili rom ana kao nesvodljiv e m nožine, kao beskrajne igre označitelja koje nikad ne možemo do k ra ja p ričvrstiti u postojano središte, u b it zna­ čenja. O tuda pojava b itn o različitih postupaka u samoj k ri­ tici, što bjelodano p o tv rđ u je knjiga S /Z . B arthes u njoj di­ jeli Balzacovu pripovijetku na niz m anjih jedinica ili »leksija«, a na njih p rim jen ju je pet kodova: »proairetski« (ili n arativ n i) k o d ; »herm eneutski« kod, koji se bavi razotkriva­ njem zagonetnih događaja u priči, »kod kulture«, što ispitu­ je in v e n tar općeg znanja iz kojega djelo crpi; »semički« kod, koji se bavi konotacijam a osoba, m jesta i p redm eta te »sim­ 152

bolički« kod, koji u tv rđ u je spolne i psihoanalitičke odnose u tekstu. Dosad se čini da ovakav način analize n e odstu­ pa mnogo od stan d ard n e prakse strukturalizm a. Ipak, po­ djela je tek sta na jedinice m anje-više proizvoljna; pet ko­ dova sam o su pet odabranih iz beskonačno mogućeg broja kodova; kodovi nisu poredani u h ijerarh iju , već prim ije­ njeni .pluralistički, ponekad i tri koda na istu le k siju ; a ko­ dovi ujed n o n e vode konačnoj »totalizaoiji« djela u jedin­ stveni smisao, nego dapače ističu njegovu raspršenost i ras­ cjepkanost. Tekst, kaže Barthes, nije toliko »struktura« ko­ liko besk rajn i proces stru k tu rira n ja , a s tru k tu rira n je obav­ lja u pravo k ritik a. Balzacova novela, pisana u realističkoj m aniri, nije ni n ajm an je podesna za ovakvu v rst sem iotičkog n asilja što ga B arthes nad njom vrši. Njegov kritički postupak ne »re-kreira« svoj predm et, već ga drastično re­ organizira i ponovno ispisuje do granica neprepoznatljivo­ sti. T akav postupak m eđutim razotkriva dim enziju djela ko­ ja je dosada ostajala nezapažena. O tkriva nam p ripovijetku Sarrasine kao »granični tekst« književnog realizm a, poka­ zuje da su tem eljne p retpostavke djela krišom proturječne: priča se v rti oko fru striran o g čina pripovijedanja, spolne kastracije, m račnih izvora kapitalističkog bogatstva i strašn e zbrke oko uloge spolova. U posljednjem , sm rtnom udarcu, B arthes se u suđuje u stv rd iti da je sam »sadržaj« p ripovi­ jetk e povezan s njegovom vlastitom analitičkom m etodom : da se priča odnosi na krizu postupka književnog predočava­ nja, na veze m eđu spolovim a i ekonom sku razm jenu. U svim tim pojedinostim a građ an sk a ideologija o znaku kao »opon ašatelju« počinje se dovoditi u p itan je za Balzacovu pripo­ vijetku u tom sm islu — uz stanovitu količinu Lnterpretativnog n asilja i b rav u re — možemo čitati kao djelo što s po­ zicija svog povijesnog tre n u tk a ranog devetnaestog stoljeća anticipira m odernističke postupke B arthesova doba. K njiževni p o k ret m odernoga doba zapravo je i omogu­ ćio n astan ak stru k tu ra lističk e i poststru'kturalističke kritike. Pojedina kasn ija djela B arthesa ,i D erride i sam a su m oder­ nistički književni tekstovi: eksperim entalni, zagonetni i obi­ lato višeznačni. Za p o ststrukturalizam nem a jasne granice između »kritike« i »stvaranja«: oba načina sadržana su u »pisanju« kao takvom . S tru k tu ra liz am se ja v lja u doba kad p itanje jezika počinje opsjedati intelektualne krugove, a to se pak događa stoga što Z apadna Evropa k rajem devetnae­ stog i početkom dvadesetog stoljeća osjeća da je jezik za­ 153

pao u duboku krizu. K ako uopće pisati u industrijskom d ru ­ štvu gd je se jezik srozao na puko oruđe znanosti, trgovine, rek lam e i b irokracije? I za koju publiku pisati, kad je čita­ te ljstv o zasićeno »masovnom «, p ro fita željnom , sedativnom k u ltu ro m ? Može li književno djelo u isti m ah biti artefak t i roba na o tvorenom trž ištu ? M ožemo li i dalje dijeliti čvrs­ to racionalističko i em pirijsko vjero v an je građanskog d ru ­ štv a devetnaestog stoljeća da se jezik doista »prikopčava« na svijet? K ako je moguće pisati kad ne postoji barem neka­ k av o k v ir zajedničke v je re koju pisac dijeli s čitateljstvom i možemo li uopće — u ideološkom m etežu dvadesetog sto­ ljeća — ponovo izm isliti ta k a v zajednički okvir? O vakva i slična p itan ja , u rasla u stv a rn u povijesnu u v je­ to vanost m oderne književnosti, d ram atično su izbacila prob­ lem jezik a u p rvi plan. Z aokupljenost form alista, fu tu rista i s tru k tu ra lis ta očuđenjem i obnovom riječi, vraćanjem odu­ zetog bogatstva otuđenom jeziku bila je — svaka na svoj način — odgovor na istu povijesnu dilem u. Postojalo je i dru g o rješen je: uzeti sam jezik kao altern ativ u za društve­ n e problem e, odbaciti — te šk a srca ili pobjedonosno — tra ­ dicionalno v jero v an je da pišete o nečem u i za nekoga pa je­ zik p retv o riti u predm et obožavanja. U svom ranom , m a j­ sto rsk i pisanom d je lu N ulti stupanj pisanja (1953), Barthes skicira povijesne u v je te koji su francuske sim boliste devet­ naestog stoljeća doveli do poim anja pisanja kao »neprijelaznog« čina, p isanja bez osobitog cilja i određene tem e (za razliku od »klasičnog« načina pisanja), to je st pisanja kao cilja i strasti za sebe. K ad predm ete i zbivanja u stvarnom sv ijetu počnem o doživljavati kao beživotne i otuđene, kad se počne činiti da povijest gubi p ravac i zapada u kaos, p r o ostaje nam jedino da sve »stavim o u zagrade«, da »suspen­ d iram o referenciju«, a riječi pretvorim o u pred m et isp iti­ van ja. P isan je se tad a zagleda u se, postaje duboko n arci­ soidno, ali ga stalno m uči i zam agljuje osjećaj k riv n je zbog v lastite beskorisnosti u odnosu prem a društvu. Neizbježni suučesnik onih koji su ga sveli n a status nepotrebne robe, ono nastoji sp rati sa sebe ljagu društvenog značenja. To čini težnjom prem a čistoći šutnje, kao sim bolisti, ili pak tra g a­ njem za strogom neutralnošću, za »nultim stupnjem pisa­ nja«. Ta neu tralnost, što bi se h tjela prikazati nevinom, za­ p ravo je tek književni stil kao i svaki drugi, o čemu svje­ doči p rim jer H em ingw aya. N ema dvojbe da je »krivnja« o kojoj B arthes govori k riv n ja sam e K njiževne Ustanove — 154

ustanove koja, kako on kaže, svjedoči o podjeli jezika i po­ djeli klasa. P isati na »-književni« način, u m odernom druš­ tvu, neizbježno znači potajno p rista ti na takvu podjelu. S tru k tu ralizam je najbolje gledati i kao sim ptom i kao reakciju na k rizu društva i jezika o kojoj sam govorio. S tru k tu ralizam iz povijesti bježi u jezik, što je ironično, jer — kako B arthes uviđa — m alo bi koji potez mogao biti povijesno p resudniji. Dok s jed n e stran e drži povijest i referenciju daleko od sebe, stru k tu ra liz am s druge s tran e na­ stoji p o v ratiti osjećaj za »neprirodnost« znakova od kojih ljudi žive te na taj način izgraditi snažnu svijest o povijes­ noj prom jenjivosti znakova. Tako se može ponovo v ratiti is­ toj onoj povijesti koju je u početku napustio. Hoće li joj se v ratiti ili ne, zavisi o tom e je li referencija privrem eno ili zauvijek suspendirana. Pojavom p oststrukturalizm a, s tru k ­ tu ralizam se počinje činiti reakcionarnim ne zbog odbijanja povijesti, nego upravo zbog samog pojm a stru k tu re . Za Barthesa iz Z adovoljstva teksta, 1973, svaka teorija, ideologija, u tvrđeno značenje i društvena angažiranost kao da sam i po sebi p o staju teroristički, a odgovor na sve je »pisanje«. P i­ sanje, ili »pisanje k ao čitanje« posljednji je neosvojeni ko­ m adić tla na kojem u se in telektualac može igrati, uživaju­ ći u opojnoj raskoši označitelja, ne m areći za ono što se do­ gađa u Elizejskoj palači ili u R enaultovim tvornicam a. Ti­ ran iju stru k tu ra ln o g značenja može u činu pisanja začas srušiti i o d ag nati slobodna igra riječi, a su b jek t koji č ita /p iše m ože se osloboditi okova jedinog datog m u id en titeta i p retv o riti se u zanosno raspršeno biće. Tekst je, objavljuje Barthes, »ono n einhibirano biće što pokazuje stražnjicu 'Političkom Ocu’«. Lijepo smo uznapredovali od vrem ena M atthew a A rn o ld a ! Pozivanje na Političkog Oca nije slučajno. Zadovoljstvo teksta objavljeno je pet godina nakon društvene erupcije što je do tem elja potresla političke očeve F rancuske. S tu ­ dentski p o k ret iz 1968. zahvatio je cijelu Evropu, ustajući protiv a u to rite ta obrazovnih ustanova, a u F rancuskoj na k ratk o zap rijetio opstanku kapitalističke države. D ržava je nekoliko d ram atičnih časaka g lavinjala na rubu propasti, a njezina se policija i vojska po ulicam a borila sa studentim a koji su htjeli dobiti podršku radničke klase. Nesposoban da osnuje jed in stveno političko vodstvo, gubeći se u sm ušenoj m ješavini socijalizm a, anarhizm a i djetinjeg pokazivanja stražnjice, stu dentski je pokret bio ugušen i raspršen, a rad ­ 155

nički p okret, ostavljen na cjedilu od nepokretnog staljiniziranog vodstva, n ije bio k ad a r da preuzm e vlast. C harles de G aulle se v ratio iz k ra tk o tra jn o g progonstva, a država F ra n ­ cuska p re stro jila snage u im e rodoljublja, zakona i reda. P o ststru k tu raliza m je bio proizvod te m ješavine eufori­ je i razočaranja, oslobađanja i rasip anja, k arn ev ala i k atas­ tro fe kak v a b ijaše godina 1968. N esposoban da razvije stru k ­ tu r e d ržav n e vlasti, p o ststru k tu ra liz am je pronašao m oguć­ nost da p otkopa s tru k tu re jezika. Zbog toga vas barem n it­ ko n ije m ogao lupiti po glavi. S tudentski pokret bio je is­ p ran s ulica i sa tje ra n u podzem lje jezika. N jegovi su ne­ p rijate lji, k ao i sam kasniji Barthes, prihvatili jedinstvene sustave v je ro v an ja svih mogućih vrsta, osobito sve oblike političke te o rije i p rak se koja je h tjela analizirati stru k tu re d ru štv a kao cjeline i d je lo v ati n a njih. J e r neuspjeh je, či­ n i se, doživjela u p rav o ta k v a politika: pokazalo se da je za n ju su stav odviše jak, a bilo je jasno da »totalna« k ritik a k o ju je nudio uvelike staljinizirani m arksizam nije rješe­ n je problem a, već da je i sam a problem atična. U svako to­ talno, sustavno m išljenje počelo se sada sum njati kao u te­ ro rizam : od pojm ovnog m išljenja — za razliku od libidinozn e geste i an arhističke spontanosti — strahovalo se kao od represivnog. Č itanje za B arthesa iz kasnijeg razdoblja nije spoznavanje nego erotska igra. Jed in i oblici političkog dje­ lo vanja koji su se sada činili p rih v a tljiv im bili su od lo­ kalne, m arg in alne stratešk e važnosti: rad sa zatvorenicim a i dru g im m arginaliziranim društvenim skupinam a, poko.ii p ro je k t na p lanu k u ltu re i obrazovanja. P o k ret za osloba­ đ an je žena, n ep rijateljsk i raspoložen prem a klasičnim obli­ cima ljevičarskih udruženja, pronalazio je slobodnjačke, »decentralizirane« alternative, a na nekim područjim a od­ bacio su stav n u teoriju kao m ušku. N ajgora greška, po m iš­ ljen ju m nogih p o ststru k tu ra lista , bilo je vjerovanje da ta k ­ ve sporedne p ro je k te i pojedine pokrete treb a sjediniti u je ­ dan opći stav prem a m onopolističkom kapitalizm u je r i ta ­ k av stav može biti jednako tiranski »totalitaran« kao i sam sustav kojem u se suprotstavlja. V last je posvuda, o na je žitka, po k retn a snaga što prodire u sve pore društva, ali ne­ m a čvrstog središta, kao što ga nem a ni književni tekst. »Sustav kao cjelinu« ne m ožem o potući je r »sustav k ao cje­ lina« zapravo ne postoji. Stoga ste se mogli uplitati u bilo koji oblik društvenog i političkog života, kao što je Barthes 156

mogao rascjepkati S / Z na proizvoljnu igru kodova. N ije bi­ lo posve jasno kako ste mogli znati da ne postoji sustav kao cjelina, k ad su opći pojm ovi postali tabu, kao što nije bilo jasno zašto bi ta k v o gledanje m oralo biti jednako p rih v a t­ ljivo u drugim dijelovim a svijeta kao što je bilo u Parizu. M uškarci i žene takozvanog Trećeg S vijeta borili su se za oslobođenje svojih zem alja od političke i ekonom ske prev­ lasti Evrope i S jedinjenih A m eričkih D ržava, rukovođeni kako-tako jasnom predodžbom o logici im perijalizm a. Bo­ rili su se u V ijetnam u, u doba studentskog pokreta u Evro­ pi, a nekoliko se godina kasnije — usprkos svojim »općim teorijam a« — u toj borbi pokazali uspješnijim od pariških studenata. U Evropi su uostalom takve teorije brzo zasta­ rijevale, p o stajale passe. Baš kao što su stariji oblici »to­ talne« politike dogm atično proglašavali da su sporedniji projekti tek od prolazne važnosti, ta k o je nova politika fragm en tiran ja bila sklona dogmatskom m išljenju da je svaki globalniji angažm an opasna iluzija. Takvo je gledanje, kao što sam rekao, nastalo iz kon­ kretnog političkog poraza i razočaranja. »Totalna s tru k tu ­ ra« u kojoj je ono vidjelo n eprijatelja, bila je povijesno spe­ cifična: naoružana, represivna država kasnog monopolističkog k apitalizm a i staljin iziran a politika koja se toj državi tobože su p ro tstavljala, a zapravo itekako sudjelovala u n je­ zinu načinu v ladanja. P ro tiv itih dvaju m onolita borile su se cijele generacije socijalista još m nogo p rije pojave poststru k tu ralizm a. No oni su previdjeli m ogućnost da erotski d rh ta ji čitan ja ili čak rad onih ljudi koji su proglašavani luđacim a i k rim inalcim a pruža adekvatno rješenje, pa su dobili gerilce u G vatem ali. U jednoj fazi razvitka poststrukturalizam se pretvorio u zgodan način za potpuno izbjegavanje svih takvih politič­ kih p itanja. D jelo D erride i drugih bacilo je tešku sum nju na klasični pojam istine, zbilje, značenja i spoznaje, uka­ zujući da se svi ti pojm ovi tem elje na naivno im itativnoj teoriji jezika. K ako uopće može postojati bilo kakva konač­ na istina ili značenje, ako je značenje, označeno, tek p ro ­ lazni proizvod riječi ili označitelja koji se neprestano m ije­ njaju i pomiču, koji su dijelom p risutni a dijelom odsutni? Ako se zbilja n e odražava u našem jeziku, ako — naprotiv — jezik g radi zbilju, kako ćemo uopće ikad moći spoznati zbilju? Spoznatijiv n am je te k ta j naš jezik. J e li sav go­ vor tek govor o našem govoru? Im a li sm isla tv rd iti da je 157

je d n a in terp reta cija zbilje, povijesti ili književnog teksta »bolja« od druge? H erm eneutika se bila posvetila suosjećaj­ nom p ro n icanju u značenje povijesti, no postoji li ikakva d ru g a p ovijest koju možemo upoznati osim povijesti kao p u k e fu n k cije postojećeg jezika? Bilo da su ovako doista m islili očevi poststrukturalizm a ili ne, skepticizam spom enute v rste postao je m oda u lijevo o rijen tiran im akadem skim krugovim a. S lužiti se riječim a kao što su >»istina«, »sigurnost« i »-stvaran« u nekim je k ru ­ govim a značilo biti odm ah etik etiran nazivom »metafizičara«. A ko b iste se usprotivili dogm atskoj tv rd n ji da n išta ni­ k ad ne možemo spoznati, optužili bi vas da se nostalgično h v a ta te za pojm ove apsolutne istine i m egalom anski v je ru ­ je te da vi, uz j'OŠ nekoliko in telig en tn ijih filozofa znanosti, vid ite zbilju onakvom »kakva ona jest«. Č injenica da danas srećem o izrazito m ali broj v je rn ik a u ta k v e doktrine, oso­ bito m eđu filozofim a priro d n ih znanosti, n ije odvraćala sk ep tik e od ta k v ih m išljenja. Model znanosti koji poststrukturailizam često ism ijava obično je pozitivistički model — sv o jev rsn a v erzija racionalističkog vjero v an ja devetnaestog sto ljeća u m ogućnost transcendentalne spoznaje »činjenica«, oslobođene vrijednosnog suda. T akav je model zapravo neo­ drživ. U n jem u se naziv »znanost« ne iscrpljuje, i kakva nam je uopće k o rist od ta k v e k a rik a tu re znanosti kao sam oodraza? Reći da nem a apsolutne osnove za uporabu ri­ ječi kao što su istina, .sigurnost, stv arn o st i ta k o dalje, ne znači k azati da te riječi n em aju značenja ili da nisu djelo­ tvorne. Ta zar je itko ikad mislio da ta k v a apsolutna osnova postoji, i kako bi uopće izgledala kad bi i postojala? Dogma ko ja tv rd i da sm o zatočenici jezika, da ne mo­ žemo polagati p ravo na prilično očigledne istine zato što su one relativ n e u odnosu na naš jezik, ima jednu prednost: d aje n a m m ogućnost da bezobzirno gazim o po vjerovanjim a d rugih lju d i a da pritom n e sputavam o sebe neugodnom obavezom da sam i prihvaćam o bilo kakva vjerovanja. Ona nas zapravo stav lja u nepovrediv položaj, a činjenica da je ta k v a dogm a potpuno isprazna te k je cijena što je za to m oram o p latiti. M išljenje da je najvažnija karak teristik a bi­ lo kojeg djelića jezika u tom e što jezik ne zna o čemu govori m iriše n a u m orno m irenje s osjećajem da je istina nem ogu­ ća, a taj je osjećaj itek ak o povezan s povijesnim razočara­ n jem n akon 1968. No takvo vas m išljenje u isti m ah osloba­ đa obaveze da zauzm ete određeni stav prem a važnim pita158

njima, budući d a je vaš izrečeni sud o njim a tek prolazni proizvod označiteija, pa ga stoga nipošto ne možemo sm atra­ ti »-istinitim« ili »-ozbiljnim«. D ruga je pogodnost ta k v a m iš­ ljenja u tom e što je ono pakosno radikalno prem a svakom drugom m išljenju, što je najozbiljnije izjave kadro rask rin ­ kati kao p uku zbrkanu igru znakova, dok pritom sam o os­ taje konzervativno u svakom drugom pogledu. Budući da vas ne obavezuje n i na kakvu tv rd n ju , neubojito je kao prazna puška. D ekonstruikcija je u angloam eričkom svijetu k renula ug­ lavnom u tom sm jeru. M eđu k ritičarim a takozvane jejlske škole d ek onstrukcije u koju spadaju P aul de Man, J.Hillis Miller, G eoffrey H artm an a donekle i H arold Bloom, osobito je De M an nastojao pokazati da književni jezik neprestano potkopava v lastita značenja. Dapače, De Man u takvu potk apanju otk riva .ni m a n je ni više nego novi način za defini­ ranje sam e »biti« književnosti. S av je jezik, pravilno zapaža De Man, n eiskorjenjivo m etaforičan, funkcionira pomoću tropa i figura. Pogrešno je vjerovati da je bilo koji jezik doslovno doslovan. Filozofija, pravo i političke znanosti fu n ­ kcioniranju pomoću m etafora, baš kao a poezija, pa su stoga jednako fikcionalni. B udući da su m etafore u biti »bez os­ nove«, to jest puki nadom jesci jednog niza znakova za d ru ­ gi, jezik je sklon razo tk riv an ju vlastite fikcionalne i arb i­ tra rn e p riro d e u p rav o na onim m jestim a gdje bi htio biti najsnažnije uvjerljiv. »K njiževnost« je područje na kojem u su tak v e nejasnoće najočiglednije — gdje čitatelj osjeća da lebdi između »doslovnog« i figurativnog značenja, ne zna­ jući koje bi odabrao, ošam ućen padom u jezični bezdan u koji ga je bacio »nečitljivi« tekst. M eđutim , književna djela se u određenom sm islu obm anjuju m anje nego drugi oblici diskursa, je r im plicitno priznaju svoj retorički status — či­ njenicu da je ono što govore različito od onoga što čine, da sve njihove tv rd n je o spoznaji funkcioniraju pomoću figu­ rativnih s tru k tu ra koje ih čine višeznačnim i neodređenim . Mogli bism o reći da su književna djela po prirodi ironična. Drugi oblici pisanja jednako su figurativni i višeznačni, ali se p red stav ljaju pod krinkom neosporne istine. De Man, kao i njegov kolega Hillis M iller, drži da književnost ne mo­ ra d ek o n stru irati k ritič a r: moguće je pokazati da ona sam a sebe dek o n struira, da je, štoviše, u pravo u tom e njezina bit. Tekstovne višeznačnosti jejlskih k ritiča ra razlikuju se od pjesničkih am bivalencija nove kritike. Č itanje za jejlsku 159

školu nije p ita n je stap a n ja dvaju različitih ali određenih značenja u jedno, kao što je to bilo za novokritičare; či­ ta n je je n ep restano h v atan je čitatelja u letu između dvaju značenja ko ja n e možemo ni pom iriti ni odbaciti. Stoga je k n jiževna k ritik a ironična, neugodna rabota, zbunjujući iz­ let u u n u tra šn ju prazninu teksta, izlet kojim razotkrivam o iluzornost značenja, nem ogućnost istine i opsjenarske triko­ ve svekolikog jezika. S druge strane, angloam erička dekonstru k cija n ije n išta drugo nego p o v ratak na stari form alizam nove k ritik e ; form alizam u pojačanom obliku je r dok je za novu k ritik u pjesm a neizravno govorila o izvanpjesničkoj stv arn o sti, dotle za dekonstrukciju književnost svjedo­ či o nesposobnosti jezika d a čini išta d ru g o doli da priča o v lastitom neuspjehu, kao dosadni pijanac. K njiževnost je ru šev in a svake referencije, groblje kom unikacije.3 Nova k ri­ tik a poim ala je te k st kao sretn i prekid s d o ktrinarnom vje­ rom u sve sn ažnije ideologizirani sv ijet; u očima dekonstrukoije d ru štv en a zbilja nije toliko strogo d eterm in iran a ko­ liko je nalik n a još nepostojaniji splet neutvrdivosti znače­ nja, n a m režu koja se proteže u nedogled. K njiževnost se ne zadovoljava, kao u novoj kritici, n u đenjem zatvorene al­ te rn ativ e ko n kretnoj povijesti: ona sada poseže za tom po­ viješću i kolonizira je, ponovo je piše po uzoru na vlastitu sliku, pa glad, revoluoije, nogom etne utakm ice i to rtu s ru ­ m om gleda kao još neodređeniji »tekst«. B udući da oprez­ ni m uškarci i žene nisu skloni djelovanju u prilikam a ko­ jih značenje nije posve jasno, ovakvo gledanje prilično u t­ ječe na njih o v stil ponašanja u društvenom i političkom ži­ votu. Ipak, budući da je književnost povlaštena paradigm a svake ta k v e neodređenosti, k ritik a može reproducirati novok ritičk o povlačenje u književni tekst, a u isti m ah izdig­ n u ti osvetničku ru k u nad svijet i oduzeti mu značenje. Dok je za ran ije književne te o rije iskustvo bilo neuhvatljivo, pro m jen jiv o i bogato višeznačno, za dekonstrukciju je to jezik. Izm ijenilo se dakle sam o nazivlje, a pogled na svijet ostao uvelike isti. No jezik nije, kao u B ahtina, shvaćen u sm islu »diskursa«: djelo Jacquesa D erride zapanjujuće je ravnodušno pre­ m a tak v u g ledanju na jezik. Stoga se ponajviše i ja v lja dok­ trin a rn a opsjednutost »neodređenošću« (»undecidabilitp«). Može b iti da je značenje na k ra ju krajev a neodređeno (undecidable) ukoliko jezik prom atram o kontem plativno, kao lanac označitelja na papiru. No značenje postaje »određe­ 160

no« (decidable), a riječim a kao »istina«, »stvarnost«, »spoz­ naja« i »sigurnost« donekle vraćam o snagu kad jezik gle­ damo kao nešto što činimo, kao ono što je nerazdvojno u t­ kano u p rak tične oblike našega života. D akako da jezik ta ­ da ne p ostaje određen i ja sa n ; naprotiv, on postaje još brem enitiji i p roturječniji od većine »dekonstruiranih« k n ji­ ževnih tekstova. Riječ je te k o tom e da tada možemo poj­ miti, p raktičnim a ne akadem skim putem , što bism o mogli u računati u kategoriju odlučujućeg, određujućeg, u v je rlji­ vog, sigurnosti, istinitosti, neistinitosti i tako dalje — te da štoviše možemo shvatiti što je to izvan samog jezika obu­ hvaćeno takvim definicijam a. A ngloam erička dekonstrukcija uvelike ignorira ovo stv arn o područje borbe pa i d a­ lje proizvodi svoje zatvorene k ritičke tekstove. Ti su tek s­ tovi zatvoreni upravo zato što su prazni: jedino što s njim a možemo u činiti je st da se divim o neum oljivosti kojom ras­ tapaju svaku pozitivnu česticu tekstovnog značenja. Takvo je rasta p an je im perativ u akadem skoj igri dekonstrukcije: ako je vaš k ritički p rik az nečijeg kritičkog prikaza pojedi­ nog te k sta ostavio i n ajsitn ija zrnca »pozitivnog« značenja nedirnutim , naići će netko treći koji će zauzvrat dekonstruirati vas. Takva je d ekonstrukcija ig ra moći, slika i prilika ortodoksnog akadem skog nadm etanja. Razlika je tek u to ­ me što se sada, religioznim zaokretom prem a staroj ideolo­ giji, pobjeda postiže kenosisom sam opražnjenja: pobjednik je onaj koji se prvi uspije o tarasiti svih karata i ostane sje­ diti praznih ruku. Ako angloam erička dekonstrukcija ukazuje na posljed­ nji stu p an j liberalističkog skepticizm a poznatog u m odernoj povijesti engleskog i am eričkog društva, u Evropi je priča ponešto složenija. Dok su šezdesete godine ustupale m jesto sedam desetim , dok su uspom ene na karnevalsku šezdeset osmu blijedile, a svjetski kapitalizam zapadao u ekonom sku krizu, neki francuski p o ststru k tu ra listi koji su od samog početka bili povezani s avangardnim časopisom Tel Quel prešli su s m ilitantnog m aoizm a na grlati antikom unizam . P oststru k tu ralizam je u F rancuskoj sedam desetih godina još mogao čiste savjesti hvaliti iranske m ulahe, veličati S je­ dinjene A m eričke D ržave kao jedinu preostalu oazu slobo­ de i pluralizm a u podijeljenom sv ije tu te p reporučiti razne verzije proročkog m isticizm a kao rješenja za sve ljudske boljke. Da je De S aussure mogao znati što je zakuhao, m ož­ da bi bio ostao na proučavanju genitiva u sanskritu. 161

K ao sv ak a priča, ta k o i p ripovijest o stru k tu ra liz m u ima svoju d ru g u stran u . A ko su pripadnici am eričke dekonstrukcije v jerovali da je n jihov p ristu p tek stu v je ran duhu Jacquesa D erride, postojao je je d a n koji nije ta k o mislio: Jacques D errida. P ojedini načini p rim jen e d ekonstrukcije u A m erici, p rim ije tio je D errida, doprinose »institucionalnom zatv aran ju « , koje služi vladajućim političkim i ekonom skim in teresim a am eričkog društva.4 D erridi je očito stalo da, po­ v rh razv ijan ja novih teh n ik a čitanja, učini i nešto više: d ek o n stru k cija je za njega u biti politička praksa, pokušaj ra z a ra n ja logike pom oću koje pojedini sustav m išljenja — a u sklopu s njim e i čitav sustav političkih s tru k tu ra i d ru ­ štvenih u stan ova — održava svoju moć. On ne želi poricali (apsurdno!) postojanje relativno u tv rđ e n ih istina, značenja, id en titeta, n am jera i povijesnih k o n tin u ite ta ; naprotiv, on na sve to želi g ledati k a o na re z u lta t jed n e sire i dublje po­ v ijesti — povijesti jezika, nesvjesnog, društvenih ustanova i d jelovanja. Da je njegovo vlastito djelo upadljivo nepovijesno, da izbjegava političko određenje, a u praksi ne m ari za jezik kao »diskurs« — činjenica je koju ne možemo po­ reći p a stoga ni v id jeti ja sn e b in a rn e suprotnosti između »izvornog« D erride i o dstupanja njegovih pristalica. No uv­ riježeno m išljenje da dekonstrukcija niječe postojanje svega osim d iskursa, ili da p o tv rđ u je postojanje čistih razlika u kojim a se otapa svako značenje i svaki identitet, p rava je tra v e s tija D errddina djela i v rlo p ro d uktivnih radova koji su iz n jeg a potekli. Ne možemo p ris ta ti ni na to da p o ststrukturalizam od­ bacim o kao p uki anarhizam ili hedonizam , koliko god to neki pokušavali. P o ststru k tu raliza m je s pravom spočitavao n euspjeh ortodoksnoj ljevaci svoga vrem ena: krajem šezde­ setih i početkom sedam desetih godina počeli su se jav ljati novi p o litički oblici pred kojim a je tradicionalna ljevica za­ stala kao h ipnotizirana, neodlučna. R eagirala je dvojako: p o tcjen jiv an jem ili apsorbiranjem tih političkih skupina kao sporednih frak cija vlastitog program a. Nova politička sku­ pina k oja nije p rih v a tila ni jednu ni drugu ta k tik u bio je ponovo oživljeni po k ret za ženska p rav a u Evropi i Sjedinje­ nim D ržavam a. P o k ret za ženska prav a odbacio je uska ekonom ski u tem eljen a razm išljanja većine klasičnih m a rk ­ sista, k o ja očito nisu mogla protum ačiti položaj žena kao potlačene d ru štvene skupine, ni bitno doprinijeti njegovoj izmjeni. P rem da je potlačenost žena stvarna, a očituje se 162

u m ajčinstvu, dom aćinskim poslovim a, diskrim inaciji n a po­ slu i m anjoj plaći za isti rad, ne možemo je svesti samo na to. Ona je i p itan je ideologije spolova, načina na koji m uš­ karci i žene vide sebe i svoj uzajam ni odnos u d ruštvu s muškom prevlašću, p itan je gledanja i ponašanja koje je po­ nekad surovo otvoreno, a ponekad duboko nesvjesno. Sva­ ka p olitika koja tak v a p itan je n e stav lja u središte svoje te ­ orije i p rak se v jerojatno će se naći na sm etlištu povijesti. Budući da su odnos i uloge spolova p itan ja sto zadiru u n a jskrovitije i najosobnije aspekte ljudskog života, to je poli­ tik a koja ostaje slijepa za iskustva ljudskog subjekta k lja­ sta već od početka. P rijelaz sa s tru k tu ra liz m a n a poststrukturalizam bio je djelom ice odgovor na ovakve političke zah­ tjeve. Netočno je dakako da p o k ret za ženska p rava im a mo­ nopol nad »-iskustvom-«, kao što se ponekad m isli: što je socijalizam značio i znači ako n e gorke nade i želje m iliju­ na m uškaraca i žena tijekom n araštaja, koji su živjeli a po­ nekad i u m irali u im e nečega m nogo višeg od »-totalitarne doktrine« ili p rim arn e važnosti ekonom ije? N eprim jereno je i izjednačavati osobno s političkim : istina je da je osob­ no u isti m ah i političko, ali je osobno u stanovitom i važ­ nom sm islu u jedno osobno, a političko političko. P olitičku borbu ne možemo svesti na osobnu, ili obrnuto. F em inistič­ ki p okret je s pravom odbacio pojedine k ru te organizacijske oblike i neke »-suviše totalitarne-« političke teorije, ali je p ri­ tom suviše često isticao osobnost, spontanost i doživljajnost, kao da je u n jim a ključ za odgovarajuću političku s tra ­ tegiju. Odbacio je »teoriju« na gotovo posve isti način kao što je to učinio vulgarni antiintelektualizam , a ponekad bio jednako ravnodušan prem a p atn jam a svih osim žena, kao što su n eki m arksisti, čini se, bili ravnodušni prem a potla­ čenosti svih osim radničke klase. Postoje i d ruge veze izm eđu fem inističkog pokreta i poststru k tu ralizm a. Od svih bin arn ih suprotnosti koje je stru k ­ turalizam nastojao razriješiti, h ijerarh ijsk a suprotnost izme­ đu m u šk arca i žene bila je m ožda najžešća. Sasvim sigur­ no je bila n a jtra jn ija : nem a razdoblja u povijesti u kojem u jedna polovica ljudske rase nije bila odbacivana i podjarm ljivana kao k ak v o nepotpuno biće, kao m anje vrijedni uljez. Tu žalosnu istinu nije naravno mogla ispraviti nova teorija, ali se sada moglo vidjeti da — iako s povijesnog gledišta opreka između m uškarca i žene nije mogla biti stvarnija nego što je bila — ideologija toga antagonizm a 163

sadrži jed n u m etafizičku iluziju. A ko su tu iluziju podrža­ vale m a te rija ln e i duševne povlastice koje je o na nosila m uškarcu, p održavala ju je i složena s tru k tu ra straha, že­ lje, agresije, mazohizm a i tjeskobe koju je h itno trebalo is­ p itati. P o k ret za ženska prav a n ije bio dzdvojiva pojava, po­ sebna »kampanja-« u nizu drugih političkih pokreta, nego p ojava k oja je oblikovala i preispitivala sve aspekte osob­ nog, dru štv en og i političkog života. P oruka tog p okreta nije te k da bi žene m orale b iti rav n o p rav n e m uškarcim a po mo­ ći i položaju u d ruštvu, kako to tum ače neki vanjski pro­ m atrači, .nego zahtjev za preisp itiv an jem svake moći i polo­ žaja u d ru štv u. To ne znači da će svijet s više ženskog ud­ je la biti bolji, već da bez »fem inizacije« ljudske povijesti sv ijet zacijelo neće moći opstati. S p o ststru k tu ralizm o m smo povijest m oderne književne te o rije doveli d o n aših dana. U n u tar p o ststru k tu ralizm a kao »cjeline« postoje stv arn e suprotnosti i razlike kojih buduć­ nost ne m ožemo p red v id jeti. Im a oblika p o s ts tru k tu ra liz m a što zagovaraju hedonističko povlačenje od povijesti, k u lt m nogoznačnosti ili neodgovornog anarhizm a. Im a i d ru ­ gih oblika koji — kao izvanredno bogata istraživanja fran ­ cuskog p ovjesničara M ichela F oucaulta — nisu lišeni ozbilj­ nih problem a, ali u k az u ju u pozitivnijem pravcu. Postoje i oblici »radikalnog« fem inizm a koji ističu pluralnost, su­ p ro tn o st i razdvojenost spolova. Sooijalistički oblik fem iniz­ m a odbija da na borbu za ženska prav a gleda tek kao na elem ent općeg sustava, koji bi ga na k raju mogao nadvla­ dati i pro g u tati, ali sm atra da se em ancipacija žena ne mo­ že postići bez oslobađanja drugih potlačenih društvenih sku­ pin a i klasa. O slobađanje tih sk u p in a nije sam o m oralni i politički im perativ, već nužni (prem da ne i dovoljni) uvjet za em ancipaciju žena. Prešli sm o eto p u t od De Saussureove razlike među zna­ kovim a do n a jsta rije razlike na svijetu. N ju sada možemo p o drobnije ispitati.

164

5. PSIHOANALIZA

U pređašnjim sam poglavljim a ukazao na vezu između zbi­ vanja u m odernoj književnoj teoriji te političkog i ideološ­ kog meteža dvadesetog stoljeća. T akav m etež nikad nije samo p itan je ratova, privrednih kriza i revolucija: njega na vlastitoj koži i na najosobniji način doživljavaju ljudi koje on zahvaća. To je kriza ljudskih odnosa i ljudske ličnosti, ali i grč što pogađa društvo u cjelini. Ovim naravno ne že­ lim reći da su tjeskoba, strah od progona i rascjep ličnosli iskustva specifična za razdoblje od M atthew a A rnolda do Paula d e M ana — n a njih nailazim o posvuda u pisanoj po­ vijesti. Ono što m ožda jest značajno činjenica je da se ta k v a iskustva u spom enutom razdoblju počinju k o n stitu irati na novi način: kao sustavno područje spoznaje. To područje spoznaje poznato je kao psihoanaliza koju je u Beču k ra ­ jem devetnaestog stoljeća razvio Sigm und Freud. Želio bih sada dati sažeti pregled Freudova naučavanja. »•Pokretač ljudskoga d ru štv a u k rajn jo j je lin iji ekonom ­ ske naravi.« To je izjavio F reud, a ne M arx, u svojim U vod­ nim predavanjim a o psihoanalizi. Ljudskom poviješću uvi­ jek je u p rav ljala potreba za radom , a F reud drži da nas ta gruba po treb a sili na potiskivanje želje za užitkom i zado­ voljenjem . K ad ne bism o m orali raditi da preživim o, mogli bismo povazdan ležati i uživati u neradu. Svako ljudsko biće p rim orano je potiskivati ono što F reud naziva »nače­ lom užitka«, prim jenom »načela stvarnosti«, ali ta k v o po­ tiskivanje može u pojedinih lju d i pa i čitavih d ru štav a pos­ tati suviše .snažno i otjerati ih u bolest. Ponekad smo spre­ mni odricati se do herojskih granica, ali obično u lukavoj nadi da ćemo odgađanjem neposrednog zadovoljenja na k ra­ ju biti n agrađeni još bogatijim oblikom užitka. S prem ni smo m iriti se s odricanjem sve dok u njem u vidim o neko dob­ 165

ro, ali ako te re t postane suviše težak, obično obolijevamo. Taj oblik bolesti poznat je kao neuroza, a budući da sva lju d sk a bića, kao što sam rekao, m oraju donekle potiskivati želju za užitkom , ljudsku rasu možemo — riječim a jednoga tu m ača F reu d a — n azvati »neurotičnom životinjom«. Važ­ no je shv atiti da je neuroza povezana s onim što je u nam a kao ljudskoj rasi stvaralačko, kao i s uzrocim a našega neza­ dovoljstva. Jed an od načina na koji se hvatam o ukoštac s n eisp u n jiv im željam a je »sublim acija«, F reudov term in koji označuje u p rav ljan je želje prem a kakvom društveno p riz n atijem cilju. N esvjesni odušak za spolnu fru straciju naći ćemo m ožda u g rad n ji m ostova ili katedrala. F reud drži d a civilizacija i n asta je zahvaljujući sublim aciji: pre­ bacivanjem i u sm jerav an jem in stin k ata višim ciljevim a, mi oblikujem o k u ltu rn u povijest. Dok je M arx pro m a trao posljedice čovjekove potrebe za radom kroz d ru štv en e odnose, klase i političke oblike što ih oni za sobom povlače, dotle F reud pro m a tra im plikacije te p o treb e n a duševni život. P aradoks ili p ro tu rječje n a ko­ jem u se tem elji F reudovo djelo je st da postajem o ono što jesm o tek snažnim potiskivanjem elem enata od kojih snio sačinjeni. N aravno da m i toga nism o svjesni, kao što ni a M arxa m uškarci i žene općenito nisu svjesni društvenih pro­ cesa koji u p ra v lja ju njihovim životom. Štoviše, mi po de­ finiciji ne m ožemo b iti svjesni te činjenice, je r je područje u koje p o tiskujem o neispunjive želje — područje nesvjes­ nog. O dm ah se, m eđutim , nam eće p itan je zašto bi baš lju d ­ ska bića m o ra la h iti »neurotične životinje«, a ne puževi ili k o rn jače? Moguće je da mi te životinje rom antičarski idea­ liziram o, da su one potajno m nogo neurotičnije nego što m islim o, ali se nam a kao vanjskim prom atračim a čini da su dobro prilagođene, prem da m ožda i m eđu njim a postoji po­ koji zabilježeni slučaj histerične paralize. Je d n a od osobitosti koja razlikuje ljudska bića od živo­ tin ja je činjenica da se iz evolucijskih razloga rađam o go­ tovo posve bespom oćni i potpuno ovisi o brizi zrelijih p ri­ p ad n ik a lju d ske vrste, obično roditelja. Svi se mi rađam o »p rije vrem ena«. Bez tre n u tn e i stalne njege brzo bismo um rli. Ova neobično duga ovisnost o roditeljim a prvenstve­ n o je m a terijaln a : p itan je preh ran e i zaštite od povreda, zadovoljenja onoga što bism o m ogli nazvati »-instinktima«, to je st biološki ugrađenom potrebom ljudskih bića za h ra­ nom , toplinom i tako dalje. (V idjet ćemo da su instinkti za 166

sam oodržanjem mnogo postojaniji od »nagona«, koji su če­ sto prom jenjivi.) O visnost o roditeljim a ne presta je na ra­ zini biološkog. D ijete će sisati m ajčine grudi zbog m lijeka, ali će usput otkriti da je ta biološki nužna rad n ja izvor u žit­ ka, a to je po F reudu prvi nagovještaj spolnosti. U sta dje­ teta nisu samo organ za tjelesno održanje, već i »erogena zona«, koju d ijete nakon nekog vrem ena može ponovo u p o ­ trijeb iti, sisanjem palca, a kasnije opet ljubljenjem . Veza s majkom dobiva novu, libidinoznu prim jesu: rađ a se spol­ nost, kao svojevrsni nagon koji je u početku bio nedjeljiv od biološkog instinkta, ali se sada od njega odijelio i do­ bio stanovitu sam ostalnost. Za F reuda je i sam a spolnost »perverzija« — »skretanje« prirodnog in stin k ta za samo­ održanjem prem a drugačijem cilju. K ako d ijete raste, u igru ulaze i druge erogene zone. O ralna faza, kako je F reud naziva, p rva je faza spolnog ži­ vota, a povezana je sa željom za unošenjem predm eta u ti­ jelo. U analnoj fazi anus postaje erogena zona, a kad dijete počne n alaziti užitak u defekaciji, ja v lja se nova opreka iz­ među aktivnosti i pasivnosti, nepoznata u oralnoj fazi. A nalno razdoblje sadističko je utoliko što dijete izvlači erot­ ski u žitak dz izbacivanja izm eta i destrukcije, ali je to raz­ doblje ujed n o povezano sa željom za zadržavanjem izm eta i posjedničkim ovladavanjem okolinom, je r je dijete nau­ čilo novi oblik gospodarenja i m anipulacije željam a drugih putem »darivanja« ili zadržavanja izmeta. Iduća, »falusna« faza počinje u sm je rav ati djetetov libido (ili spolni nagon) na genitalije, ali je nazvana »falusom « a ne »genitalnom « fazom, je r je po F reu d u na tom stu p n ju razvitka priznat samo m uški spolni organ. D jevojčica se po Freudovom m i­ šljenju m ora zadovoljiti klitorisom , »ekvivalentom « za pe­ nis, a ne vaginom . U ovom procesu — prem da se faze preklapaju, pa ih ne valja shvaćati u strogom poretku — dolazi do postupne or­ ganizacije libidinoznih nagona, ali je ta organizacija i dalje uprav ljen a n a tijelo d jeteta. Sam i nagoni izvanredno su fleksibilni, a nipošto stalni kao što je biološki in stin k t: prem eti kojim a su u p rav ljen i slučajni su, i zam jenjivi pa jedan spolni poriv može zam ijeniti drugi. D ijete u ranom razdoblju života nije u jedinjeni su b jek t nasuprot stalnom objektu koji priželjkuje; ono je složeno, prom jenjivo polje nagonskih en ergija u koje je su b jek t (dijete) uhvaćen i ras­ pršen, u kojem u još nem a središta id en titeta i gdje su g ra ­ 167

niče izm eđu su b jek ta i vanjskog svijeta neodređene. U nu­ ta r tog po lja libidinozne energije predm eti i dijelovi pred­ m eta ja v lja ju se i ponovo iščezavaju, m ijen jaju položaj kao u kaleidoskopu, a n a jista k n u tije je m eđu svim predm etim a tijelo d jeteta, izloženo igri nagona. Ovo možemo nazvati i »autoerotizm om «, u koji F reu d ponekad uk lju ču je cijelu d jeteto v u spolnost: diijete nalazi erotski užitak u vlastitom tijelu k oje m eđutim još ne može doživljavati kao cjeloviti predm et. Stoga autoerotizam valja razlikovati od onoga što F reu d kasn ije naziva »narcizam «, stan je u kojem u je tijeio ili ego kao cjelina »katehirano«, to jest shvaćeno kao p red­ m et želje. Jasn o je d a od d je teta na ovom s tu p n ju razvitka ni izda­ leka ne možemo očekivati predanost bilo kakvu ozbiljnijem poslu. D ijete je anarhično, sadistično, agresivno, zaokup­ ljen o sobom i bez grižnje savjesti okrenuto tražen ju zado­ voljstva, pod u tjecajem onoga što F reud naziva »načelom užitka«, a u jedno posve ravnodušno prem a razlici m eđu ro­ dovim a. D ijete u tom razdoblju još nije ono što bism o mo­ gli nazvati »subjektom roda«: ispunjeno je spolnim nago­ nim a, ali ta libidinozna energija ne pravi razliku između m uškog i ženskog. M ehanizam koji ga oblikuje u osobu sp rem n u za život glasoviti je F reudov edipovski kompleks. Na zav ršetk u prededipovske faze o kojoj smo govorili di­ je te n ije sam o anarhično i sadistično, već i do srži incestuozno. U dječaku se zbog tijesne veze s m ajčinim tijelom rađ a n esvjesna želja za spolnim sjedinjenjem s m ajkom , dok djevojčica — sličnim sponam a vezana uz m ajku, pa sto­ ga po svojoj prvotnoj želji vazda hom oseksualno usm jerena — počinje svoj libido u p rav ljati prem a ocu. To znači da se n ajran iji »dijadni« ili dvosm jerni odnos izm eđu djeteta i m ajk e sada p re tv a ra u »trijadu«, trokut, koji se sastoji od d je teta i oba roditelja, a roditelj istoga spola u djetetovim očima po staje su p arn ik o m u borbi za ljubav roditelja sup­ rotnog spola. Ono što dječaka odvraća od incestuozne želje za m ajkom očeva je p rije tn ja kastracijom . Ta p rije tn ja ne m ora nužno biti izrečena, ali dječak — opažajući da je djevojčica »kas­ triran a« — počinje zam išljati da bi i njega mogla zadesili ista kazna. Stoga on svoju incestuoznu želju potiskuje u ne­ ku v rst tjeskobnog m irenja sa situacijom , prilagođuje se »načelu stvarnosti«, potčinjuje se ocu, odvaja od m ajke i 168

nesvjesno tješi m išlju da će — prem da zasad ne može is­ tisnuti oca i posjedovati m ajku — m jesto koje zauzim a otac jednom prip asti njem u. Ako sada nije glava porodice, bit će to jednom u budućnosti. Stoga se dječak m iri s ocem, iden­ tificira se s njim e i tako preuzim a sim boličku ulogu m uš­ karca. P rev ladavanjem edipovskog kom pleksa, dječak pos­ taje »-subjekt s rodom«, ali pritom potiskuje zabranjenu že­ lju za m ajkom , tjeraju ći je u takozvano područje nesvjes­ nog. To nije područje koje već postoji i čeka da prim i po­ tisnutu želju, nego područje što nastaje i otvara se upravo ovim činom prvog potiskivanja. Kao m uškarac u nastajanju, dječak odsad raste u skladu s predodžbam a i rad n jam a koje društvo naziva ►-muškim«. Jednoga će dana i sam postati otac te u k ljučivanjem u proces spolne reprodukcije pom aga­ ti održavanju društva. R aniji dječakov difuzni libido orga­ nizirao se procesom edipovskog sukoba, koji je libido usre­ dotočio na g enitalnu spolnost. A ko dječak ne može uspješno prevladati edipovski kom pleks, moguće je da postane spol­ no nesposoban za spom enutu ulogu: on će lik m ajke stavi­ ti iznad svih drugih žena, što po F reudu može voditi u ho­ m oseksualnost. Moguće je i da ga spoznaja o »kastriranosti« žene tako duboko tra u m atizira da postane nesposoban za uživanje u zadovoljavajućim odnosima sa ženama. Edipovski kom pleks u djevojčica mnogo je složenija pri­ ča. V alja odm ah reći da je F reud tipični predstavnik m uš­ koga d ru štv a ponajviše po svojoj zbunjenosti pred spolnošću žene — »tam nim kontinentom «, kako ju je jednom n az­ vao. K asnije ćemo im ati prilike da se pozabavim o ponizujućim, predrasudom obojenim F reudovim stavovim a prem a ženi, koji n ag rđ u ju njegovo djelo. Freudovo poim anje pro­ cesa edipacije u djevojčica neodvojivo je od njegova sek­ sizma. U viđajući da je m anje v rijed n a zato što je »kastri­ rana«, djevojčica se razočarano odvraća od jednako »kas­ triran e« m ajk e i nastoji zavesti oca. Budući da je to nasto­ jan je osuđeno na propast, djevojčica se naposljetku m ora ne­ rado okenuti m ajci, identificirati se s njom e, preuzeti ulo­ gu njezina roda, a penis (na koji je zavidna, ali ga nikad ne može steći) podsvjesno zam ijeniti djetetom koje želi dobiti od oca. N ema očigledna razloga koji bi djevojčicu o d v ra­ ćao od tak v e želje: budući da je već »kastrirana«, nitko joj ne može p rijetiti kastracijom . Zato je upravo i teško shva­ titi k o ji to m ehanizam po Freudeovoj teoriji uništava edipov­ ski kom pleks u djevojčice. Um jesto da joj brani incestuoz169

nu želju, kao u slučaju dječaka, »-kastracija« tu želju u dje­ vojčice dapače čini mogućom. N adalje, da bi se prepustila edipovskom kom pleksu, djevojčica m ora prom ijeniti »-pred­ m et ljubavi«, prebaciti se s oca n a m ajku, dok dječak na­ prosto n asta v lja voljeti m ajku. Proces prom jene predm eta ljubavi, složen i težak k ak av jest, problem atičan je u teo­ riji o ženskoj eddpaciji. P rije nego što napustim o p itan je edipovskog kom pleksa, v alja n ag lasiti da je on od središnje važnosti za Freudovo djelo. Edipovski kom pleks nije kom pleks kao i svaki drugi, nego s tru k tu ra odnosa po kojoj postajem o onakvim a kakvi jesm o. U fazi edipovskog kom pleksa postajem o i kon stitu ­ iram o se kao subjekti, a je d an od problem a za nas je u to­ m e što je edipovski kom pleks na neki način u vijek nepotpu­ ni, k rn ji m ehanizam . On naznačuje prijelaz s načela užitka na odnos m a jk a-d ijete kao na »-prirodni« odnos u određenom prem a d ru štv u kao cjelini, je r prelazim o s incesta n a izvanporodične odnose; prijelaz s P riro d e na K u ltu ru , je r djete­ tov odnos p rem a m ajci možemo sh v atiti kao »prirodni« od­ nos, a d ijete u postedipovskoj fazi kao osobu u procesu za­ u zim an ja određenog položaja na ljestvici k ulture. (Gledati na odnos m a jk a-d ijete kao n a »prirodni« odnos u određenom je sm islu v rlo problem atično, je r m alo dijete n e m ari tko se za nj stara.) N adalje, edipovski kom pleks po Freudovu je m išljen ju početak stv ara n ja m oralnih osjećaja, savjesti, p o štiv an ja zakona i svih oblika društvenih i vjerskih nor­ mi. S tv arn a ili zam išljena očeva zabrana incesta simbol je svih oblika vlasti s kojim će se dijete kasnije sretati. »Intro jekcijom « (usvajanjem ) toga p a trija rh a ln o g zakona dije­ te u sebi počinje stv a ra ti »superego«, to je st strašni, pri­ jek o rn i glas savjesti. Sve je dakle sprem no za učvršćivanje uloga roda, za od­ rican je od zadovoljstva, p rihvaćanje au to rite ta i reproduk­ ciju porodice i društva. No zaboravali smo nepokorivo, svo­ jeglavo nesvjesno. D ijete je sada razvilo ego ili identitet pojedinačnog bića, zauzelo je određeno m jesto u spolnom, porodičnom i društvenom spletu odnosa, ali je to m oglo po­ stići jedino odbacivanjem i potiskivanjem grešnih želja u nesvjesno. L judski su b jek t koji n asta je u fazi edipovskog k o n flik ta je su b jek t koji stalno pu lsira između svjesnog i nesvjesnog, a nesvjesno m u se može uvijek v raćati i opsje­ d ati ga. U svakodnevnom engleskom govoru češće se rabi riječ »-podsvjesno« (»subconscious«) nego »nesvjesno« (»unco170

nscious«), ali se takvom upotrebom znatno um an ju je razli­ čitost pojm a nesvjesno, je r riječ podsvjesno upućuje na ne­ što što je gotovo pod samom površinom svijesti. Riječ »pod­ svjesno« u m a n ju je ideju o nesvjesnom kao o području koje nam je k ra jn je stran o i nepristupačno, koje je m jesto i ne-mjesto, potpuno ravnodušno prem a stvarnosti, koje n e zna za logiku, negaciju, kauzalnost i proturječje, koje je do k ra­ ja predano instinktivnoj igri nagona i želje za užitkom.* Snovi su »kraljevski put« u nesvjesno: daju nam r ije t­ ko povlaštenu priliku da nesvjesno na časak prom otrim o na djelu. Za F reuda su snovi u biti sim boličko ispunjenje n a­ ših nesvjesnih želja, a u sim bole su pretočeni zato što bi nas izravno p rikazani m aterijal od kojega su načinjeni mo­ gao užasnuti, u znem iriti i probuditi iz sna. P uštajući n as da spavamo, nesvjesno m ilosrdno skriva, ublažuje i preobličuje značenje svoga m aterijala, pa snovi postaju sim bolički te k s­ tovi koje m oram o odgonetati. Budni ego djeluje čak i dok sanjamo, cenzurira slike i preinačuje poruke, a nesvjesno potpom aže zam agljivanju sm isla čudnim načinim a n a koje funkcionira. Ekonom ičnošću n eh a jn ik a nesvjesno će čitav niz slika stopiti u jednu »rečenicu« ili pak »dislocirati» zna­ čenje s jednog predm eta na drugi, koji je s ovim nekako povezan, pa ću u snu, recimo, agresivnost koju gajim p re­ ma osobi prezim enom Rak, iskaliti n a istoim enoj životinji. Ovo staln o kondenziranje i dislociranje značenja poklapa se s onim što Rom an Jakobson naziva dvjem a prim arnim operacijam a ljudskog jezika: m etaforom (kondenzacija zna­ čenja) i m etonim ijom (dislokacija značenja s jednog p red­ m eta na drugi). U pravo je to potaklo francuskog psihoanali­ tičara Jacquesa Lacana na opasku da je »nesvjesno stru k tu ­ rirano kao jezik«. Tekstovi snova zagonetni su i zato što je nesvjesno vrlo sirom ašno te h n ik am a za predočivanje m a­ terijala, zato što uvelike zavisi o vizualnim slikam a, pa pri prevođenju verbalnog u vizualno značenje često m ora p ri­ bjegavati lukavstvu. Može se prim jerice poslužiti slikom te­ niskog rek eta kako bi nam svratilo pažnju na k ak a v p rljav posao.** Snovi su u svakom slučaju dovoljna potvrda o za­ * U našoj stručnoj terminologiji rabi se termin nesvjesno jer potcrtava nezavisnost očitovanja pulzija, emocija, radnji i sli­ čno, bez utjecaja voljnog (svjesnog) dijela ličnosti. (Prev.) ** Riječ racket u engleskom slangu znači i »prljav posao«, ►►prijevara«. (Prev.) 171

čudnoj d o m išljatosti nesvjesnog koje će, poput lijena k u h a­ ra, od m alo sastojaka sk u h ati dobru čorbu: začin koji mu ned o staje zam ijenit će drugim , zadovoljavajući se svim e što je toga ju tra našao na tržnici. San, kao i kuhar, oportunis­ tički k o risti »-dnevnu zalihu«, pa događaje što su se zbili d an ju m iješa s osjetim a u snu i slikam a izvučenim iz dubi­ na spavačeva d jetinjstva. Snovi su nam glavini ali ne i jedini p u t u nesvjesno. Po­ stoje još i takozvane »-paraprakse«, neobjašnjive govorne omaške, p ro p u sti u sjećanju, greške p ri čitanju, zam etanje p red m eta, a sve to vuče korijen iz nesvjesnih želja i pobu­ da. N esvjesno se razo tk riv a i u šalam a, čiji je sadržaj po F reu d u uvelike libidinozan, tjeskoban ili agresivan. N ajpo­ g u b n ije djelo vanje nesvjesnog očituje se u raznim psihološ­ kim sm etnjam a. Možemo, recimo, im ati nesvjesne želje ko­ je nisu zab ranjene, ali im se mi ne usuđujem o dati oduška. Zelja se u to m slu čaju silom probija iz nesvjesnog, ali joj se isprečuje obram beni ego, a posljedica ta k v a unu trašn jeg sukoba ono je što nazivam o neurozom . P acijen t počinje po­ kaziv ati sim ptom e koji ga, kom prom isno, u isti m ah štite od nesvjesne želje i p rikriveno je izražavaju. N euroze m o­ gu biti p risilne (kad o sjećate da m orate do tak n u ti svaku u ličnu sv jetiljku), histerične (kad vam se bez ikakva or­ ganskog razloga oduzm e ruka) i fobične (kad se bezrazlož­ no strašite otvorenih prostora ili pojedinih životinja). Ispod tak v ih neuroza psihoanaliza otkriva nerazriješene sukobe kojih k o rijen i sežu u ra n o razdoblje razvitka ličnosti, a ve­ ćinom n asta ju u edipovskoj fazi, pa F reud dapače edipovski kom pleks naziva »jezgrom neuroza«. O bično postoji ve­ za izm eđu oblika pacijentove neuroze i tre n u tk a u prededipovs'kom razdoblju kada je pacijentov razvitak bio osujećen ili »zaustavljen«. Cilj psihoanalize je otk riv an je skrivenih uzroka neuroze i rasterećenje pacijenta od sukoba, a tim e i o tk lan ja n je neugodnih sim ptom a. M nogo je teže m eđutim boriti se sa stanjem psihoze u kojem u ego, nesposoban da — kao u neurozi — dijelom po­ tisn e nesvjesnu želju, postaje njezinom žrtvom . U tom se slučaju prek ida veza između ega i vanjskog svijeta, a ne­ svjesno počinje g rad iti altern ativ n u , prividnu zbilju. D ru­ gim riječim a, psihotiik u ključnim točkam a gubi vezu sa stvarnošću, k ao što je slučaj u paranoji i shizofreniji. Dok n eu ro tik u , na prim jer, doista može biti oduzeta ruka, dotle psihotiik može um isliti da mu se ruka pretvorila u slonovu 172

surlu. »-Paranoja« se odnosi na m anje-više sustavno stanje obmane, u koje F reud uk lju ču je ne samo obm ane proga­ njanja, nego i um išljenu ljubom oru i um išljenu veličinu. Korijeni takve paranoje po F reudu su u nesvjesnoj obrani od hom oseksualnosti: svijest odbacuje hom oseksualnu želju time što predm et ljubavi p retv ara u suparnika ili gonitelja te sustavno reorganizira ili rein terp retira stvarnost kako bi potvrdila sum nju. Shizofrenija je odvajanje od stvarnosti i povlačenje u se, praćeno prekom jernim ali prilično sus­ tavnim stv aran jem fantazija: kao da »id«, to jest nesvjes­ na želja, izlazi na površinu i prep lav lju je svijest svojom neiogičnošću, zagonetnim asocijacijam a i afektivnim a ne poj­ movnim vezam a ideja. Jezik shizofreničara u tom je smis­ lu zanim ljivo nalik na pjesnički jezik. Psihoanaliza nije sam o te o rija o ljudskoj svijesti, nego i praksa u liječenju osoba koje sm atram o duševno oboljelim i porem ećenim . Izlječenje se po Freudovu m išljenju ne po­ stiže tek tum ačenjem pacijentu uzroka njegovih sm etnji, razotkrivanjem njegovih nesvjesnih želja. Taj dio psihoana­ litičke p rak se sam po sebi n e može izliječiti pacijenta. F reud u tom sm islu nije racionalist, ne v je ru je da ćemo — razumjevši sebe i svijet — moći poduzeti odgovarajuće m jere. Bit je izlječenja po Freudovoj te o riji u »transferu« (pojm u koji se u popularnom shvaćanju psihoanalize ponekad po­ grešno m iješa s Freudovim term inom »projekcija«), to jest u prip isiv an ju vlastitih želja i osjećaja drugim osobama. A nalizirani (pacijent) može za vrijem e liječenja početi ne­ svjesno »prenositi« vlastite duševne suikobe na osobu ana­ litičara. Ako, na prim jer, pacijent im a neprilika s ocem, može se dogoditi da ulogu oca nesvjesno pripiše analitičaru. To je za analitičara problem je r je takvo »ponavljanje« ili ritu aln o ponovno uspostavljanje izvornog suikoba jedan od pacijentovih nesvjesnih trikova kojim izbjegava suočavanje i m iren je s uzrokom sukoba. Mi ponekad i prisilno ponav­ ljam o ono čega se ne možemo točno sjetiti, a sjetiti se ne možemo zato što nam je to neugodno. No tra n sfer je an a­ litičaru izvanredna prilika d a dobije uvid u duševni život pacijenta i da ga upotrijebi u terapiji, u svrhu liječenja. (Jedan od razloga zbog kojih se i sam psihoanalitičar m ora podvrći analizi za vrijem e stu d ija jest da postane svjes­ tan v lastitih nesvjesnih procesa, što m u pomaže da se odu­ pre opasnosti od »kontratransfera«, to je st prenošenja vlas­ titih problem a na pacijenta.) Uz pomoć ovog vrlo važnog 173

procesa u psihoterapijskom liječenju te analitičarevih spoz­ n a ja o pacijentu i zahvata što m u ih tra n sfer dopušta neda­ će p ac ijen ta pom alo se red efin iraju u svjetlu analize. S to­ ga, p aradoksalno, problem i koji izlaze na vidjelo u ordina­ ciji nik ad nisu posve jed n ak i stv arn im životnim problem im a p ac ije n ta : njihov odnos prem a stv arn im životnim proble­ m im a im a u sebi m ožda nešto od one »fikcionalnosti« koju im a književni te k st prem a m a terijalu iz stvarnog života. Ni­ je d an p ac ijen t ne n ap u šta ordinaciju izliječen upravo od onih nedaća s kojim a je u n ju kročio. P acijent se nizom po­ zn atih te h n ik a može opirati analitičarevu zahvatu u nes­ vjesno, ali ako se sve odvija kako treba, proces tra n sfera om ogućit će »-protok« problem a u svijest pacijenta, a ana­ litič ar će — otklanjanjem odnosa tra n sfe ra u pravom tre ­ n u tk u — pomoći oslobađanju pacijenta od tegoba. Ovaj bi­ smo proces mogli i dru k čije opisati, te reći da pacijent po­ staje k a d a r sjećati se p otisnutih događaja iz života, što mu om ogućuje da sačini novu, p otpuniju pripovijest o sebi ko­ jom će pro tu m ačiti i osm isliti postojeće sm etnje. »Liječe­ n je razgovorom «, kako ponekad nazivaju psihoanalizu, ta ­ k o će postići učinak. Z ad atak psihoanalitičara zacijelo je najbolje sažet u F reudovoj paroli: »G dje bijaše id, neka bude ego.« Razum i v last nad sobom carevat će ondje gd je je čovjek jednom stajao sk am enjen u zag rljaju snaga koje nije mogao razu m ­ jeti. F reu d se zbog ove parole doim a većim racionalistom nego što je zaista bio. P rem da je jednom rekao da n išta na k ra ju k ra je v a n e može odoljeti razum u i .iskustvu, Freud nipošto nije potcjenjivao značenje opsjenarske lukavosti i svojeglavosti naše svijesti. N jegovo m išljenje o ljudskim sposobnostim a uglavnom je konzervativno i pesim istično: čovjekom v lada želja za zadovoljenjem užitka i odbojnost p rem a svem u što bi m oglo osujetiti užitak. U kasnijim ra ­ dovim a F reu d na ljudski rod gleda kao na vrstu koja vene u zag rljaju strašnog nagona za sm rću, prvom mazohističkom činu što ga ego u p rav lja prem a sebi. K rajn ji cilj života je sm rt, p o v ratak onom blaženom , beživotnom stanju u ko­ jem u ništa ne može povrijediti ego. Eros ili spolna energija je snaga koja gradi povijest, ali je ona sputana tragičnim p ro tu rječjem p rem a T hanatosu, to jest nagonu za smrću. Mi strem im o prem a naprijed sam o zato da bismo se nepre­ stan o v raćali u n atrag , težeći povratku u predsvjesno sta­ nje. Ego je sažaljenja vrijedno, od slučaja zavisno biće, pre­ 174

pušteno u darcim a vanjskog svijeta, nem ilosrdnom šibanju prijekornog superega i željam a kojim a ga opsjeda pohlep­ ni, nezasitni id. Freudovo sažaljenje prem a egu zapravo je sućut prem a ljudskoj rasi koja se m uči radom pod gotovo nepodnošljivim brem enom zahtjeva koje pred nju stavlja civilizacija, i sam a sagrađena na potisnutim željam a i neis­ punjenom zadovoljenju. F reud je prezirno gledao na svaki utopijski pokušaj m ijen jan ja ta k v a stanja, ali je — u sp r­ kos mnogim konvencionalnim i au toritativnim pogledim a na društvo — s priličnom naklonošću gledao na pokušaje uki­ d anja ili b arem refo rm iran ja privatnog vlasništva i drža­ ve. Bilo je to zato što je duboko vjerovao da je m oderno društvo u svojoj represivnosti postalo tiransko. A ko se d ru ­ štvo n ije pom aklo s točke na kojoj zadovoljenje jedne sku­ pine njegovih članova zavisi od tlačenja druge — kaže Freud u svom djelu Budućnost jedne iluzije — razum ljivo je da potlačena skupina m ora početi osjećati snažnu m ržnju prem a k u ltu ri postojanje koje omogućuje njezin rad, ali u čijem bogatstvu ona im a prem alo udjela. »Samo se po sebi razum ije«, kaže F reud, »da civilizacija koja tolike ostavlja nezadovoljenim i sili na pobunu niti im a niti zaslužuje na­ du u tra jn i opstanak.« S vaka te o rija koja je toliko složena i ta k o izvorna kao F reud ova neizbježno je izvor žestokih razm im oilaženja. Frojd'izam n apadaju raznim argum entim a, a valja priznati da je štošta u njem u problem atično. Na prim jer nije jasno kako možemo ispitati v aljanost pojedinih njegovih doktrina i što može biti dokazom za ili p rotiv pojedinih tv rd n ji. Kao što je rek ao jedan am erički psiholog bihejviorist: »Nevolja s Freudovom teorijom je u tom e što naprosto nije testibilna!«* N aravno da sve zavisi o tom e što podrazum ijevate pod »testom«, ali je točno da se F reud ponekad poziva na danas doista n ep rih v atljiv i devetnaeststoljetni pojam znanosti. Ma koliko strem ilo n epristranosti i objektivnosti, Freudovo je djelo obojeno svojevrsnim »kontratransferom «, to jest ob­ likovano na tem elju F reudovih vlastitih nesvjesnih želja, a ponekad izobličeno njegovim svjesnim ideološkim stavo­ vima. Tu sp ad aju seksistička sh v aćan ja koja sm o već spo­ menuli. Po svom stavu prem a ženam a F reud zacijelo nije * Igra riječi u engleskom: »... it just isn’t testicle!« Riječ testicle označuje testise, a ovdje je uzeta umjesto riječi testable, tj. »koji se pokusom može ispitati«. (Prev.) 175

bio nim alo p a trija rh a ln iji od većine Bečana devetnaestog stoljeća, ali je njegovo poim anje žene kao pasivnog, narci­ soidnog, m azohističkog i m oralno m an je odgovornog bića od m ušk arca m eta oštre fem inističke k ritik e.1 U sporedim o li ton kojim F reu d opisuje slučaj jedne m lade žene (Dore) s to­ nom slu čaju to n je bricLak, podozriv, a p onekad groteskno tit ćemo razliku u F reudovu p ristu p u spolovim a: u Dorinom slučaju ton je b ridak, podozriv, a ponekad groteskno neu m jestan , dok je u slučaju malog H ansa suosjećajan, to ­ pao i p u n u d iv ljen ja prem a dječaku kao prototipu frojdovskog filozofa. Jed n ak o je ozbiljan i prigovor da je psihoanaliza kao te ­ rap ija oblik teške dru štv en e p rin u d e je r etik etira pojedin­ ca i sili ga da se pokori proizvoljnim definicijam a »-normal­ nog«. O va optužba zapravo je češće u p eren a protiv psihi­ ja trijsk e m edicine u cjelini, ali n ije nim alo pravedna prem a F reudovu sh v aćanju »norm alnog«. Freudovo djelo je — na opću sablazan — pokazalo da je libido »plastičan« i nepo­ sto jan u o d ab iru svoga predm eta, da su takozvane spolne p erv erz ije sam o dio onoga što u b rajam o u norm alnu spol­ n o st i da h eteroseksualnost nipošto nije n arom alna ili sa­ m a po sebi razum ljiva. Istina je da se F reudova psihoanali­ za obično rukovodi stanovitom spolnom »normom«, ali tu norm u n e shvaća kao nešto što je od P rirode dato. Postoje i drugi, poznati prigovori F reudovu djelu, ali je tešk o d okazati da su svi opravdani. Jed an od prigovora je zdravorazum sko p ro tiv lje n je pretpostavci da m ala djevojčica može željeti d ijete s vlastitim ocem. Bio ta k av prigovor op­ rav d an ili ne, »zdravi razum « neće nam pomoći da razri­ ješim o nedoum icu. P rije nego što počnem o odbacivati F reu­ da n a tem elju tako intuitivnog m išljenja, m orali bism o se sjetiti da je n esvjesno doista vrlo bizarno po načinu kojim se očituje u snovim a i posve stran o dnevnom svijetu ega. F reu d u često p rigovaraju i da je »sve sveo na seks«, da je »panseksualac« u tehničkom sm islu riječi. Taj je prigovor doista neodrživ je r je F reud kao mislilac bio radikalno pa i suviše dualističan, a spolnim porivim a uvijek suprotstavljao ne-spolne sile kao što su »instinkti ega« za sam oodržanjem . U prigovoru na račun panseksualnosti postoji zrnce istine utolik o što F reud spolnosti pripisu je ta k o važnu ulogu u ljudskom životu da se spolnost p retv ara u kom ponentu sva­ kog našeg djelovanja. To ipak ne možemo nazvati spolnim redukcionizm om . 176

Među političkom ljevicom još ponekad čujem o prigovor da je Freudov način razm išljanja individualistički, da Freud uzroke duševnih tegoba poteklih iz društva i povijesti tu ­ mači i nadom ješta »-osobnim« uzrocima. Ta optužba je od­ raz potpunog nerazum ijevanja F reudove teorije. Istina je da nije razriješen problem odnosa između nesvjesnog i dru ­ štven opovi jesnih uvjeta, ali je jedna od bitnih osobitosti Freudova djela upravo u tom e što nam om ogućuje da o razvitku pojedinca razm išljam o u društvenom i povijesnom kontekstu. Štoviše, F reudova teorija je m aterijalistička te­ orija o oblikovanju ljudskog subjekta. Mi postajem o ono što jesm o na tem elju suodnosa tijela, na tem elju složenih odnosa u d jetinjstvu između tijela d jeteta i tijela onih ko­ ji ga okružuju. To nije biološki redukcionizam , je r Freud ne misli da smo mi samo tijela, niti da je naša svijest tek odraz tijela. Ne možemo reći ni da je Freudov model živo­ ta nedruštven, buduća da su tijela koja nas okružuju i n a ­ ši odnosi s n jim a uvijek društveno specifični. S hvaćanje uloge ro d itelja i odgoja d je teta spada u p itan je k u ltu re i razlikuje se od dru štv a do društva, od jednog do drugog povijesnog tre n u tk a. »D jetinjstvo« je povijesno mlad po­ jam, a razni povijesni oblici zajedničkog života koje obu­ hvaća riječ »porodica« ograničuju vrijednost sam e te riječi. Jedno v jero v anje ipak je ostalo neprom ijenjeno u društve­ noj ustanovi porodice: pretpostavka da su djevojčice i že­ ne m an je vrijedne od dječaka i m uškaraca. Čini se da ta p redrasuda povezuje sva poznata nam društva. A budući da ta p red rasu d a n asta je u razdoblju čovjekova n ajran ijeg spolnog .i porodičnog razvitka, psihoanaliza je u očima ne­ kih fem inistkinja odjednom dobila izvanredno veliku važ­ nost. T eoretičar frojdovske škole na kojega se oslanjaju fem i­ nistk in je fran cuski je p sihoanalitičar Jacques Lacan. Lacan nije profem inistički nastrojeni mislilac. Njegov stav prem a pokretu za ženska p rav a dapače je uglavnom arogantan i pun prezira. No Lacanovo djelo izvrstan je izvorni pokušaj novog p ristu p a frojdizm u, a vrijedno je za sve koje zanim a pitanje ljudskog subjekta, njegova m jesta u društvu i od­ nosa prem a jeziku. Zato je Lacan i zanim ljiv književnim te ­ oretičarim a. U svom djelu E cnts Lacan pokušava rein terp retirati F reu da u svjetlu stru k tu ralističk ih i po ststru k tu ralističkih teo rija diskursa. P rem da je Lacanov način pisa­ nja ponekad zbunjujuće nejasan i zagonetan, m oram o se 177

k ra tk o o sv rn uti n a njegovo djelo k ako bism o shvatili odnos izm eđu stru k tu ra liz m a i p o ststrukturalizm a. R ekao sam da po F reudovu m išljenju malo dijete u naj­ ran ijem razd oblju razv itk a ne može jasno razlikovati sub­ je k t od objekta, sebe od vanjskog svijeta. Lacan to razdob­ lje naziva »im aginarnim «, a pod tim podrazum ijeva stanje u kojem u još nem am o osjećaj o definiranom središtu bića, u kojem u se čini da ono »ja« koje im am o prelazi u predm e­ te, a p red m eti u njega, u neprestanom zatvorenom krugu razm jene. D ijete u prededipovskom razdoblju živi u odno­ su »simbioze« s m ajčinim tijelom , a to tijelo zam agljuje ja sn u gran icu izm eđu d vaju tijela. D ijete je životno ovisno 0 m ajčinom tijelu, ali za iskustva o vanjskom svijetu ovisi 1 o sebi. P o m išljenju frojdovske teo retičark e M elanije Klein, tak v o stap a n je tijela ne pruža d je tetu baš onakav osjećaj blaženstva k ak o bi se u p rvi m ah moglo činiti. K leinova drži da d ijete u ranom razdoblju gaji ubitačno agresivne in stin k te p rem a m ajčinu tijelu, da zam išlja kako će ga ras­ trg a ti n a kom adiće i da pati od paranoidne obm ane da će ga to tijelo zauzvrat u n ištiti.2 ZLmislimo li m alo d ijete kako se p ro m a tra u zrcalu — Lacan to n aziva »zrcalnim razdobljem « — sh v atit ćemo ka­ k o se u n u ta r tog »im aginarnog« sta n ja postojanja začinje klica ega, in teg riran a slika o sebi. D ijete, čije tijelo još nije k oordinirano, u odrazu zrcala vidi ugodno cjelovitu sliku sebe. P rem d a je njegov odnos prem a toj slici još uvijek »im aginaran«, slika u zrcalu za njega i je st i nije ono sa­ m o; još je p risu tn o zam agljivanje subjekta i objekta — di­ je te te k začinje proces izgradnje središta vlastitog bića. To biće je, k ao što nam kazuje situacija sa zrcalom, u biti n a r­ cisoidno. Osjećaj o nekakvu svom e »ja« stječem o tako što o d raz toga »ja« dobivam o iz kak v a predm eta ili osobe v an j­ skog svijeta. Taj p red m et je u is ti m ah i dio nas (jer se s n jim e poistovjećujem o) i nije, je r nam je stran. U tom je sm islu slika koju d ijete vidi u zrcalu »otuđena«: dijete se u njoj »krivo prepoznaje« je r u odrazu nalazi ugodnu cjeli­ nu k ak v u tijelom zapravo n e doživljuje. Im aginarno je za Lacana u p rav o to stan je slika, stan je u kojem u se poisto­ vjećujem o s okolinom, ali sam im činom poistovjećivanja stv ara m o isk rivljenu sliku o sebi. K ako raste, dijete nastav­ lja proces im aginarnog poistovjećivanja s predm etim a, pa ta k o izgrađuje ego. Ego je za Lacana upravo ta j im aginarni proces u kojem u učvršćujem o fiktivni osjećaj o vlastitoj 178

cjelovitosti, oslanjajući se na nešto u svijetu s čime se mo­ žemo poistovjetiti. Kad govorim o o prededipovskoj ili im aginarnoj fazi, m i­ slimo na oblik života u kojem u postoje sam o dvije stv ari: dijete i drugo tijelo, obično m ajčino, koje za dijete pred­ stavlja vanjsku zbilju. Govoreći ran ije o razdoblju edipovskog sukoba, vidjeli smo da ta j »dijadski« odnos uskoro mora u stu p iti m jesto »trijadskom «, koji nastupa pojavom oca, a otac n arušava sklad dvojstva. O tac po Lacanovu m i­ šljenju p red stavlja Zakon, a u prvom redu društvenu za­ branu incesta. Budući da je osujećeno u libidinoznom odno­ su prem a m ajci, dijete kroz lik oca nužno počinje uviđati da je ono tek dio šireg porodičnog i društvenog kruga. U je­ dno počinje shvaćati da m u je uloga koju m ora igrati u tom krugu predodređena, u tv rđ e n a običajim a društva u kojem u je rođeno. P ojava oca odvaja d ije te od m ajčina tijela, a ti­ me, vidjeli smo, djetetovu želju za m ajkom potiskuje u ne­ svjesno. P rv a objava Zakona i pojava nesvjesne želje zbi­ vaju se, dakle, istovrem eno. Tek kad dijete p rih v a ti tabu ili zabranu koju sim bolizira lik oca, p otisnut će zabranjenu želju. U pravo ta želja je ono što nazivam o nesvjesnim . D ram a edipovskog sulkoba ne može početi p rije nego što dijete postane barem nejasno svjesno razlike m eđu spolovi­ ma. Ta razlika očituje se pojavom oca, pa je falus — jedan od k ljučnih te rm in a u Lacanovu djelu — nosilac značenja razlike m eđu spolovim a. D ijete postaje pravilno »socijali­ zirano« tek kad prih v ati nužnost spolne različitosti, druga­ čijih uloga ro da, čega ran ije nije bilo svjesno. Lacanova iz­ vornost je u tom e što je F reudov proces edipovskog s u k o ba prefo rm u lirao s obzirom na jezik. Zam islim o da je malo dijete koje se p ro m a tra u zrcalu svojevrsni »označitelj«, onaj koji može p rid av ati značenje, a slika koju vidi u zr­ calu neka v rst »označenog«. Slika koju dijete vidi na ne­ ki je način »značenje« njega samog. U takvoj su situaciji označitelj i označeno skladno sjedinjeni kao i u De Saussureovom znaku. S ituaciju sa zrcalom mogli bismo shvatiti i kao svojevrsnu m etaforu: jedan pojam (dijete) otkriva slič­ nost sa sobom u drugom (odrazu). To je za Lacana slika im aginarnog kao cjeline; u tom obliku postojanja predm eti se u zatvorenom kru g u neprestano odrazuju jedan u drugo­ me, nem a još očitih razlika ni granica. To je svijet punine, svijet u kojem u ništa ne nedostaje, iz kojega ništa nije is­ 179

k ljučeno. P ro m atraju ći se u zrcalu, »označitelj« (dijete) vi­ di »-punoću-«, cjelinu i neo k rn jen i id e n titet u označenom vla­ s tita odraza. Još n ije došlo do rascjepa između označitelja i označenog, su b jek ta i svijeta. D ijete je još pošteđeno posts tru k tu ra listič k ih problem a: činjenice da, kao što sm o vidje­ li, jezik i zbilja nisu posve usklađeni, kaiko bi se iz situa­ cije sa zrcalom m oglo činiti. P o jav a oca baca d ijete u po ststru k tu ra lističk i osjećaj tje ­ skobe. Ono sada m ora sh v atiti (De Saussureovu tezu) da id e n titeti n a s ta ju kao posljedice različitosti, da jedan na­ ziv ili su b jek t je st ono što je st sam o zato što isključuje dru ­ gi. K arak te ristič n o je da djetetovo prvo suočenje s razlikom m eđu spolovim a n astu p a istovrem eno s otkrićem jezika. P lač d je teta zapravo nije znak nego signal: n ajav lju je da je d ijete gladno, da m u je hladno, i slično. S tekavši pravo p ri­ stu p a jeziku, m alo d ijete nesvjesno uči da znak pretpos­ ta v lja odsutnost p red m eta koji označuje. Jezik »stoji um je­ sto« p red m eta: svekoliki jezik je na neki način »m etafo­ ričan«, budući da su p stitu ira sebe za neposredno, nijem o po sjed o v an je predm eta. Jezik nas izbavlja iz nezgodnog po­ ložaja Sw iftovih L iliputanaca, koji n a leđim a nose vreće p u n e p red m eta što bi im mogli za treb ati u razgovoru, pa p rič aju pokazivanjem predm eta. K ao što nesvjesno uči na p o d ru čju jezika, dijete nesvjesno dobiva poduku iz svijeia spolnosti. P risu tn o st oca, sim bolizirana falusom , kazuje dje­ te tu da m ora u obitelji zauzeti ono m jesto koje mu je od­ ređ en o spolnom razlikom , isključivanjem (dijete ne može bi­ ti rod iteljev ljubavnik) i odsutnošću (mora prek in u ti ran i­ ju vezu s m ajčinim tijelom ). D ijete pom alo zapaža da se njegov id e n tite t kao su b jek ta k o n stitu ira na tem elju odnosa razlika i sličnosti prem a subjektim a koji ga okružuju. P rih ­ vaćajući ta k a v odnos d ijete iz im aginarnog stan ja prelazi u ono što Lacan naziva stan jem »simboličkog poretka«, to je st u u n ap rijed zadatu stru k tu ru društvenih i spolnih ulo­ ga te odnosa na kojim a se tem elje porodice i društvo. Re­ čeno frojdovskim jezikom , d ijete je sada uspješno svladalo tegobni p u t kroz edipovski sukob. Sve još ipak n ije u redu. S ubjekt koji nastaje na kraju ovoga procesa »podijeljeni« je subjekt, kao što smo vidjeli u F reuda, su b jek t do tem elja podijeljen između svjesnog ži­ vota ega i po dručja nesvjesnog rili potisnute želje. U pravo nas to p rvo p otiskivanje čini onakvim kakvi jesmo. D ijete se sada m ora pom iriti s činjenicom da mu izravni pristup 180

zbilji nikada neće biti moguć, a osobito ne pristup sada zabranjenom m ajčinu tijelu. D ijete je iz stanja »punog«, im aginarnog posjedovanja p rotjerano u »prazni« svijet jezi­ ka. Jezik je »prazan« zato što je on tek beskrajni proces razlike i odsutnosti. U m jesto da, kao ranije, posjeduje stva­ ri u njihovoj punini, dijete se sada kreće od označitelja do označitelja, po potencijalno beskrajnom lancu jezika. Je ­ dan označitelj podrazum ijeva drugi, a ovaj naredni, i tako u nedogled. »M etaforički« svijet zrcala ustupio je m jesto »metonim ijskom« svijetu jezika. Duž takva m etonim ijskog lanca n asta jat će označitelji, značenja ili označeni, ali nije­ dan p redm et ili osoba nikad neće moći biti u njem u »pot­ puno« prisutni, je r se djelovanje jezičnog lanca, kao što smo vidjeli u D erride, očituje u razdvajanju i d iferencira­ nju svakoga identiteta. Ovo potencijalno beskrajno k re ta n je od označitelja do označitelja Lacan naziva željom. S vaka želja nastaje iz od­ sutnosti nečega što uporno nastoji nadom jestiti. Ljudski je­ zik funkcionira na tem elju tak v e odsutnosti: odsutnosti stvarnih p red m eta koje znakovi im enuju, na tem elju činje­ nice da riječi im aju značenje sam o zahvaljujući odsutnosti ili isključenju drugih riječi. Zaći u jezik znači dakle posta­ ti žrtvom želje: jezik je, kaže Lacan, »ono što ispražnjava biće u želju«. Jezik dijeli — artikulira« — puninu im ag in a r­ nog: ušavši u jezik nikad više nećemo moći naći spokoja u jednom predm etu, nikad se sm iriti u konačnom značenju koje bi svim drugim značenjim a moglo dati smisao. O tisnu­ ti se u jezik znači biti odsječen od »stvarnoga«, kaže La­ can, od onog nedostižnog kraljev stv a koje je uvijek onkraj značenja, u vijek izvan simboličkog poretka. O sobito smo odsječeni od m ajčina tijela: nakon edipovskog sukoba ni­ kad više nećemo moći doseći ta j drogocjeni predm et, prem ­ da će nam život proći u potrazi za njim . U m jesto njega, mo­ rat ćemo se zadovoljiti nadom jescim a, onim što Lacan n a­ ziva »predm etom označenim m alim a«, kojim a ćemo uzalud pokušavati p opuniti pukotinu n astalu u sam om središtu bi­ ća. K retat ćemo se m eđu nadom jescim a nadom jestaka, m e­ taforam a m etafora, a nikad nećemo moći v ra titi čisti (prem ­ da fiktivni) id e n titet i cjelovitost koje sm o iskusili u stan ju im aginarnog. Ne postoji »transcendentalno« značenje ili pre­ dmet u kojim a bi ta beskrajna čežnja mogla naći utočište, a ako i postoji, onda je to sam falus, »transcendentalni« označitelj, kako ga naziva Lacan. No falus zapravo nije 181

p red m et ili zbiljnost, nije k o n k retn i m uški spolni organ; on je tek p razn a oznaka različitosti, znak onoga što nas raz­ d v aja od im ag inarnog i postavlja na predodređeno nam m je­ sto u n u ta r sim boličkog poretka. K ao što sm o vidjeli govoreći o F reudu, Lacan sm atra da je nesvjesno s tru k tu rira n o kao i jezik. To n ije sam o žalo što nesvjesno funkcionira pomoću m etafore i m etonim ije, nego i zato što je — kao jezik za p o ststru k tu ra liste — sas­ tav ljen o m an je od znakova, to je st stalnih značenja, a više od označitelja. A ko s a n ja te konja, neće vam odm ah biti j a ­ sno što to znači. K onj iz sna može im ati m nogo proturječ­ n ih značenja, može biti tek je d an iz čitavog lanca označi­ te lja , k oji im aju jednako m nogo značenja. To će reći da slika k o n ja n ije znak u De Saussureovu sm islu, da nem a sa­ m o jed n o označeno, okačeno m u o rep, nego da je označitelj koji m ožemo vezati uz m noge druge označene, a koji i sam može nositi tra g o v e drugih označitelja što ga okružuju. (Dok sam pisao g o rn ju rečenicu, nisam bio svjestan igre riječi oko im enica »konj« i »rep«. Jed an označitelj je dje­ lovao na dru g i bez m oje svjesne nam jere.) N esvjesno je tek n ep restan o k re ta n je i djelovanje označitelja čiji su nam oz­ načeni često nedokučivi zato što su potisnuti. Stoga Lacan govori o nesvjesnom kao o stalnom iščezavanju i isparavan ju značenja, kao o bizarnom , gotovo nečitkom »m odernis­ tičkom « te k stu k o ji svoje n ajsk ro v ltije ta jn e zacijelo nikad neće o tk riti interpretaciji. K ad bi takvo neprestano sklizanje i sk riv an je značenja postojalo u svjesnom životu, nikad ne bism o mogli suvislo govoriti. K ada bih, dok govorim , pred sobom im ao svekoli­ ki jezik, ta d a ništa ne bih mogao jasno izreći. Zato ego, ili svijest, može fu n k cio n irati jedino potiskivanjem te zbrka­ ne ak tiv n o sti, privrem enim p rip a jan jem riječi značenjim a. Dok govorim , svako m alo mi se iz nesvjesnog otm e pokoja riječ ko ju nisam želio izreći, a to je ona poznata F reudova govorna om aška ili p arapraksa. Za Lacana je m eđutim sav n aš govor svojevrsna govorna omaška. A ko je proces go­ vo ren ja tak o sklizak i m nogoznačan kako kaže Lacan, onda nikad ne m ožemo h tje ti reći u pravo ono što kažem o i nikad k azati baš ono što hoćem o reći. Značenje je u određenom sm islu uv ijek aproksim acija, uvijek prom ašaj-u-pogotku, m iješan je ne-smisla i ne-priopćavanja u sm isao i dijalog. Is­ tin u n ikad ne možemo izreći »čisto« i neposredno. Svojim poznato zagonetnim stilom , koji je i sam svojevrsni jezik 182

nesvjesnog, Lacan hoće sugerirati da je svaki pokušaj pri­ općavanja cjelovitog, neokrnjena značenja u govoru ili pis­ mu — predfrojdovska iluzija. U svjesnom životu postižemo kakav-takav osjećaj sebe kao prilično jedinstvenih, suvislih bića, a bez toga bi svako djelovanje bilo nemoguće. No sve je to tek na »-imaginarnoj« razini ega, koja je sam o vrh le­ dene sante ljudskog subjekta znanog psihoanalizi. Ego je funkcija ili učinak subjekta koji je raspršen, nikad jednak sebi, nanizan u lance diskursa od kojih je sačinjen. Izm eđu te dvije razine bića postoji k orjeniti jaz — jaz koji se n aj­ dram atičnije očituje kad govorim o o sebi. K ad kažem : »Ja ću su tra pokositi travnjak«, tad a je onaj izgovoreni »ja« smjesta razum ljiva, prilično stabilna točka na koju se pozi­ vam, ali je ujedno skriven u tam nim dubinam a onoga »ja« koji izriče rečenicu. P rvi »ja« je u teoriji jezika poznat kao »subjekt izjavne rečenice« (subject of the enunciation), on je tem a m oje rečenice. D rugo »ja«, onaj koji izriče rečenicu je »subjekt koji izjavljuje« (»-subject of the enunciating«), subjekt stvarnog govornog čina. Ova dva »ja« se u procesu govora i p isanja naoko stap aju u neku v rst približnog je­ dinstva, ali je to jedinstvo im aginarno. »S ubjekt koji izjav­ ljuje«, to je st stv arn a osoba koja govori ili piše, nikad ne može u potpunosti predočiti sebe onim što kazuje. Nema znaka kojim bih, da ta k o kažem , mogao su m irati čitavo vla­ stito biće. Mogu jedino odrediti sebe u jeziku pomoću odgo­ varajuće zam jenice. Zam jenica »ja« stoji um jesto subjekta koji vječito izmiče, koji će uvijek iskliznuti iz m reže svakog pojedinog djelića jezika, a to znači da nikad ne mogu u isti mah »misliti« i »biti«. Stoga Lacan h rab ro preinačuje Descartesovo »Mislim, dakle jesam « u »Nisam ondje gdje m i­ slim, a m islim ondje gdje nisam.« Postoji zanim ljiva analogija između ovoga o čemu smo govorili i »izjavnih činova«, kakva je književnost. U nekim književnim djelim a, a osobito u realističkoj prozi, pažnju čitatelja ne privlači »izjavni čin«, to je st način na koji je nešto rečeno, s kojih pozicija i s kakvim ciljem. P ažnju u takvim djelim a privlači ono što je rečeno, to jest sam a izja­ va. Takva »anonim na« izjava zacijelo će im ati više au to ri­ teta i brže naići na čitatelj evo odobravanje nego izjava ko­ ja skreće pažnju na način kojim je sačinjena. Jezik p rav ­ nog spisa i udžbenika p rirodnih znanosti može nas se dojm iti ili nas čak zaplašiti, ponajviše zato što ne znam o otkuda je taj jezik uopće došao. T akav tekst ne dopušta čitatelju da 183

sh v ati na koji su način činjenice u njem u uopće odabirane, što je isključivano, zašto su te činjenice organizirane upravo onako kak o jesu, kojim se p retpostavkam a rukovodio pro ­ ces odabira, koji su postupci prim jenjivani u izradi teksta i kako bi sve to moglo biti rečeno na drugi način. Snaga ta k ­ vih tek sto v a dijelom je sadržana u potiskivanju onoga što bism o mogli nazvati oblicim a njihove proizvodnje, to jest n ačinim a oblikovanja. U tom su sm islu takvi tekstovi ne­ kako čudno n alik na ljudski ego, koji živi od potiskivanja procesa v lastitog oblikovanja. M eđutim , m nogi m odem i tek sto v i n am jern o u k la p aju »izjavni čin«, to jest proces vla­ stite proizvodnje u svoj »-sadržaj«. Oni se i ne tru d e da se prikažiu kao neosporni, kao B arthesov »prirodni« znak, ne­ go »ogoljuju postupke« vlastitog oblikovanja, kako bi rekli form alisti. Čine to zato što n e žele da ih uzim am o kao apso­ lu tn u istinu, da potaknu čitatelja na kritičko razm išljanje o p ristra n im i vrlo osobitim načinim a na koje izgrađuju zbi­ lju , te n a spoznaju da se sve moglo dogoditi drugačije. Mo­ žda je n ajljepši p rim jer ta k v e književnosti dram sko djelo B erto lta Brechta. M oderna um jetn o st obiluje takvim pri­ m jerim a, a m nogo ih je i u film u. S jetite se prvo tipičnog holivudskog film a koji se služi kam erom tek kao »prozo­ rom« ili drugim okom kojim gledatelj p ro m atra zbilju. K a­ m era je u tak vu film u nepokretna, ona sam o »bilježi« zbi­ vanja. G ledajući ta k a v film, obično zaboravljam o da njego­ vo »zbivanje« nije nešto što se naprosto »zbiva«, već vrlo složena »konstrukcija« u koju su uključeni rad i m išljenja cijelog niza ljudi. S ada se sjetite sekvence iz nekog filma g dje kam era neprestano nervozno skače s p red m eta n a pred­ m et, u sm jeru je se na jedan, da bi za časak prešla na dru ­ gi, u p orno ih istražuje iz raznih uglova p rije nego što, tako rekavši razočarano, odlurta i uokviri nešto treće. N ije to oso­ bito av an g ard ni postupak, a li nam i on pokazuje kako su — za razliku od standardnog film a — aktivn o st kam ere i na­ čin m o n tiran ja epizode »izbačeni u prvi plan«, tako da gle­ datelj više ne može pasivno buljiti u predm ete.3 Sada on uvi­ đa da je »sadržaj« sekvence proizvod niza tehničkih po­ stupaka, a ne »prirodna«, k o nkretna stvarnost koju kam e­ ra n aprosto odražava. »Označeno« — »značenje« sekvence — proizvod je »označitelja« — film skih tehnika — a ne ne­ što što im je prethodilo. Da pobliže razm otrim o im plikacije Lacanove misli o ljud­ skom su bjektu, m orat ćemo na tre n u tak zaviriti u poznati 184

članak francuskog m arksističkog filozofa Louisa A lthussera, pisan pod Lacanovim utjecajem . U članku »Ideologija i aparati ideološke države«, koji je dio A lthusserove knjige Lenjin i filo zofija (1971), autor uz im plicitnu pomoć Lacanove teo rije psihoanalize nastoji rasvijetliti p itan je funkcio­ n iran ja ideologije u društvu. K ako to, pita on, da se ljudski subjekti tak o često pokoravaju vladajućim ideologijam a d ru ­ štva u kojim a žive — ideologijam a koje, po A lthusserovu m išljenju, ig raju ključnu ulogu u održavanju moći vladajuće klase? K oji su m ehanizm i što dovode do takva ponaša­ nja? V alja reći da A lthussera ponekad sm atraju m arksis­ tom » strukturalističke« orijentacije, zbog toga što su poje­ dinci po njegovu m išljenju proizvod različitih društvenih odrednica, pa stoga u biti nejedinstveni. Takve pojedince — u okviru d ruštvenih proučavanja — možemo p ro m atrati kao puke funkcije ili posljedice ovakve ili onakve društve­ ne stru k tu re , kao pojedince s određenim m jestom u načinu proizvodnje, kao p ripadnike određene društvene klase i ta ­ ko dalje. D akako da mi sebe ne doživljavam o na taj na­ čin. Skloni sm o vjerovati da smo slobodne, jedinstvene, sa­ m ostalne i sam ostvaralačke ličnosti. Kad ne bism o tako m i­ slili, bili bism o nesposobni za uloge što ih igram o u druš­ tvenom životu. Takvo viđenje sebe — po A lthusserovu miš­ ljen ju — om ogućuje nam u pravo ideologija. K ato to pro­ tum ačiti? J a sam kao pojedinac — što se dru štv a tiče — potpuno nebitan. D akako da će netko moraći preuzeti moje funkcije (pisanje, rad sa studentim a, pred av an ja i tako dalje), budu­ ći da obrazovanje igra ključnu ulogu u reprodukciji ovak­ vog d ruštvenog sustava, ali nem a osobitog razloga da to bu­ dem up rav o ja. Pom isao da je to točno neće m e navesti da potražim m jesto u cirkusu ili da progutam sm rtonosnu do­ zu ta b leta za spavanje, među ostalim i zato što ja sebe obi­ čno ne doživljavam na taj način, što ne »živim« s tom miš­ lju. Ja sebe ne d oživljavam kao puku funkciju pojedine društvene stru k tu re koja bi i bez m ene mogla opstati, prem ­ da analizom situacije uviđam da je to točno. N aprotiv, čini mi se da sam bitno povezan s društvom i svijetom općeni­ to, što mi d aje osjećaj vrijednosti i značenja i omogućuje mi smisleno djelovanje. D ruštvo u m ojim očima nije im­ personalna stru k tu ra , već »subjekt« koji se »obraća« meni osobno, koji m e p rizn aje i daje mi do znanja da m e cijeni pa me u p rav o takvim priznavanjem čini slobodnim , sam o­ 185

stalnim subjektom . P rem d a sam svjestan da svijet ne po­ stoji baš sam o zbog m ene, počinje mi se činiti da je on na m ene u v elike »usredotočen«, a ja jednako »usredotočen«, na svijet. Ideologija je po A lthusseru skup vjerovanja i postu­ paka koji dovode do ta k v a usredištenja. Ideologija je mnogo p rep red en ija, pro d o rn ija i nenam etljivi ja nego m noge eksplicitne d o k trin e: ona je sam m edij u kojem u ja »živim« v lastiti odnos prem a društvu, područje znakova i društve­ nog d jelo v an ja koje m e vezuje za društvo u cjelini i daje mi osjećaj suvislosti, svrhovitosti i identiteta. Ideologija u tom sm islu može značiti odlaženje u crkvu, glasanje, dava­ nje p red n o sti ženam a prilikom ulaza i izlaza iz prostorije. Ideologija ne m ora obuhvaćati sam o tako svjesne sklonosti kao što je m oja duboka odanost m onarhiji, nego i moj na­ čin odijevanja, m ark u autom obila i m oje duboko nesvjesne predodžbe o d rugim a i sebi. D rugim riječim a, A lthusser razm išlja o pojm u ideologije u skladu s Lacanovom teorijom o »nesvjesnom «. Odnos in­ dividualnog su b jek ta prem a dru štv u u cjelini po A lthusserovoj teo riji uvelike n alik u je na odnos d je teta prem a odra­ zu u zrcalu iz Lacanove teorije. Ljudski su b jek t u oba slu­ čaja dobiva ugodno jedinstvenu sliku o sebi, poistovjećuju­ ći se — u zatvorenom , narcisoidnom krugu — s predm etom koji m u se vraća u odrazu. Ta slika u oba slučaja uključuje krivo prepoznavanje, je r idealizira stvarno stan je subjekta. D ijete zapravo nije onako in teg riran o kakvim se samom se­ bi u odrazu čini; ja nisam onako jedinstven, sam ostalan, sam ostvaralački su b jek t kakvim se sebi činim na području ideologije, već sam »decentrirana« funkcija niza društvenih odrednica. Neizbježno opčinjen slikom koju dobivam o sebi, ja joj se podređujem , a upravo tim »podređivanjem « posta­ jem subjekt. V ećina čitatelja zacijelo će reći da A lthusserov poticajni članak im a ozbiljnih grešaka. U njem u je, na prim jer, ide­ ologija shvaćena gotovo k ao ugnjetačka snaga koja nas pod­ vrgava sebi, a ne ostavlja nam dovoljno m anevarskog pro­ sto ra za k o n kretnu ideološku borbu. Im a u njem u i posve n epravilnih tum ačenja pojedinih Lacanovih m išljenja. Una­ toč tome, članak je vrijedan kao pokušaj da pokaže kako Lacanova teo rija može biti važna u svijetu izvan liječničke ordinacije: s pravom ističe da Lacanovo djelo ima duboke im plikacije na nekoliko područja izvan psihoanalize. Rein­ 186

terpretacijom F reuda u sm islu jezika kao p onajprije društve­ ne djelatnosti, Lacan nam pruža m ogućnost za ispitivanje odnosa između društva i nesvjesnog. U jedno nam pokazuje da nesvjesno nije sam o neka v rst uzburkanog, nesređenog, osobnog polja »-unutar-« nas, nego posljedica naših uzajam ­ nih odnosa. Nesvjesno je tako rekavši »izvan« a n e »unutar« nas — ono postoji »između« nas, kao i naši odnosi. N esvjes­ no je n eu h v atljivo ne toliko zato što je duboko skriveno u nam a, koliko zato što je ono neka v rst neizm jerne zam rše­ ne m reže k oja nas obuhvaća i u tk iv a se u nas i koju sto­ ga nikad ne možemo uhvatiti. N ajbolja slika te m reže koja je u isti m ah izvan nas i tv a r od koje sm o sačinjeni — sam je jezik. N esvjesno je za Lacana, dapače, jedna od posljedi­ ca jezika, proces želje čiji je pokretač razlika. K ad uđem o u simbolički poredak, ušli smo u sam jezik; ali jezik za La­ cana — kao ni za stru k tu ra liste — nikad nije nešto čime možemo p o tpuno vladati. V idjeli smo da je on, naprotiv, ono što nas iznutra razdvaja, a ne in stru m en t kojim može­ mo suvereno vladati. Jezik nam uvijek prethodi, uvijek je već »na svom m jestu« ,i čeka da nam dodijeli naše m jesto u n u ta r sebe. Sprem an je i očekuje nas kao što roditelji oče­ k u ju dijete, a mi nikad ne možemo posve ovladati njim e i podrediti ga vlastitim ciljevim a, kao što se nikad ne mo­ žemo posve osloboditi dom inantne uloge koju u našem obli­ kovanju -igraju roditelji. Term ini kao jezik, nesvjesno, rodi­ telji, sim bolički poredak, nisu u Lacana potpuno sinoni­ mni, ali su tijesno povezani. On o njim a ponekad govori kao o »Drugom«, kao o onome što nam — kao i jezik — uvijek prethodi i vazda izmiče, onome što nas je uobličilo u subjekte, ali što nam neprestano bježi iz ruku. V idjeli smo da je po -Lacanu naša nesvjesna želja u pravljena prem a tom e D rugome, a ono je neka v rst izuzetno ugodne stv ar­ nosti, koju nikad nećemo moći im ati. No mi tu nesvjesnu želju, po Lacanovu m išljenju, uvijek na neki način dobiva­ mo od D rugoga. Želim o ono što nam nesvjesno žele drugi, kao na p rim jer roditelji, a ta nam je želja moguća sam o za­ to što smo uhvaćeni u jezične, spolne i društvene odnose, u čitavo polje Drugoga, u kojem u želja nastaje. Samog Lacana ne zanim a odviše važnost njegove teo ri­ je u odnosu na društvo: nije m u do »rješenja« problem a od­ nosa između društva i nesvjesnog. F rojdizam kao cjelovita teo rija d aje nam , m eđutim , m ogućnost da se pozabavim o pi­ tan jem toga odnosa. Zato bih ga ja sada htio ispitati na kon­ 187

kretn o m p rim jeru iz književnosti, na D. H. Law renceovu ro­ m anu S in o vi i ljubavnici. Cak i konzervativni kritičari, ko­ ji sum njičavo gledaju n a te rm in e kao što je -edipovski kom ­ pleks«, sm atraju ći ih čudnim žargonom , ponekad priznaju da u spom enutom rom anu im a nečega što uvelike nalikuje na glasoviti edipovski kom pleks. (Uzgred rečeno, zanim lji­ vo je k ak o se konvencionalno n astrojeni k ritiča ri posve p ri­ rodno služe žargonom kao što je -sim bol«, -dram atič n a iro­ nija« i -gustoća«, dok se iz nekih čudnih razloga opiru te r­ m inim a kao što je -označitedj« i -decentriranje«.) U doba kad je pisao Sinove i ljubavnike Law rence je znao nešto o F reu d o v u djelu iz druge ru k e: od svoje žene Friede, N jem i­ ce, ali nem a dokaza da ga je sam čitao ili bolje poznavao, sto bism o m ogli uzeti kao zapanjujuće nezavisnu potvrdu F reu d o v e misli. J e r nem a sum nje da je rom an Sinovi i lju ­ bavnici izrazito edipovski rom an, prem da toga n ije svjes­ tan . M ladi P aul Morel, na prim jer, spava u m ajčinu k re­ v etu ; postupa s njom e nježno kao lju b av n ik ; osjeća snažnu odbojnost p rem a ocu; izrasta u m uškarca nesposobna da ostvari zadovoljavajući odnos s djevojkom , a na k raju na­ lazi izlaz u u b ojstvu m ajke — činu koji je čudna m ješavina lju b av i, osvete i želje za oslobođenjem. Sam a gospođa Mo­ rel lju b o m o rn a je na P aulovu vezu s M iriam ) pa se ponaša kao suparnica. P aul se odriče M iriam zbog m ajke, ali tim e u njoj nesvjesno odbacuje m ajku, to je st njezinu suviše sna­ žnu želju za posjedovanjem . Psihološki razvitak P aula ne zbiva se, m eđutim , u dru ­ štvenom v akuum u. P aulov je otac, W alter Morel, rudar, dok m ati potječe iz nešto višeg društvenog sloja. Gospođa M orel n e želi da Paul pođe očevim stopam a, pa mu nam je­ n ju je činovnički posao. S am a ostaje kod kuće kao domaćica. R aspodjela uloga u obitelji M orel tem elji se na takozvanoj -spolnoj podjeli rada«, što u kapitalističkom društvu znači da m uškarac služi kao radna snaga u procesu proizvodnje, dok žena ostaje kod kuće, gdje služi tjelesnom i em ocional­ nom -o d ržav anju« oca i buduće rad n e snage (djece). M orelovo nesudjelovanje u snažnom osjećajnom životu obitelji dijelom je rezu ltat ta k v e d ruštvene podjele, koja odbija Morela od v la stite djece, a djecu osjećajno približuje majci. U slučaju kad je m uškarčev posao izuzetno težak i iscrpljuju­ ći — a M orelov jest — njegova uloga u obitelji postaje još m anja. Zato se M orelov jedini ljudski dodir s djecom svodi na o b avljanje praktičnih poslova oko kuće. Zbog oskudna 188

obrazovanja M orel n e um ije govoriti o vlastitim osjećajima, pa se tim e još više u d alju je od ukućana. Teški fizički rad i oštra stega na poslu čine ga razdražljivim i surovim prem a obitelji, što djecu baca dublje u m ajčino okrilje, a u majci potiče ljubom ornu želju za potpunim posjedovanjem djece. N adoknadu za osjećaj m anje vrijednosti na poslu M orel traži u tradicionalnoj ulozi muškog gazde, čime još više u d alju je djecu od sebe. K lasna razlika m eđu roditeljim a čini spom enute društve­ ne u v jete to složenijim u obitelji Morel. W alter Morel je obilježen osobitostim a koje su — po m išljenju rom ana — ti­ pične za p ro le tera: š k rt je i nespretan n a riječim a, surov vanjskim izgledom, trom duhom . Uopće, rom an Sinovi i lju ­ bavnici p rik azuje rad n ik e kao bića s dna, bića koja žive životom tijela, a ne duha. Čudno, je r su ru d a ri 1912, dakle upravo kad je Law rence dovršio rom an, organizirali najm asovniji štrajk u povijesti B ritanije. G odinu dana kasnije, kad je rom an objavljen, n ajstrašn ija k atastro fa u povijesti b ritan sk ih ru d a ra rezu ltirala je izricanjem sim boličkih kaz­ ni neodgovornom rukovodstvu, a britanskim rudnicim a di­ ljem zem lje zavladao je duh klasne borbe. Z ar je takvo dje­ lovanje, tak o visoka politička svijest i složena organizacija m ogla poteći od nerazboritih gru b ijan a? Za razliku od svo­ jeg muža, gospođa M orel potječe iz nižeg srednjeg sloja, p ri­ lično je obrazovana, vješta na riječi i odlučna. (Usput re­ čeno, možda je bitna činjenica da nju nerado nazivam o k rs­ nim imenom.) K ao takva, ona je sim bol životnih strem lje­ nja mladog, osjetljivog, um jetnički nastrojenog Paula. P au lovo okretan je od oca k m ajci u osjećajnom sm islu ujedno je bijeg od sirom ašnog, ponižavajućeg svijeta rudnika pre­ m a životu em ancipirane svijesti. P otencijalno tragična na­ petost Paulove situacije, koja ga sputava i gotovo posve uni­ štava, proizlazi iz činjenice da je m a jk a istovrem eno izvor energije što ga tje ra od kuće i rudnika, kao i moćna emo­ cionalna snaga ko ja ga vuče natrag. Psihoanalitički p ristu p čitanju rom ana ne m ora dakle biti altern ativ a in terp reta ciji s društvenog gledišta, već p ri­ stup dvjem a stranam a ili aspektim a iste situacije u kojoj se nalazi ljudsko biće. Paulovoj predodžbi o »slabosti-« oca i »snazi« m ajk e možemo prići i s edipovske i s klasne strane, a odnos izm eđu odsutnog, grubog oca, te am biciozne, osje­ ćajno zahtjev ne m ajke i osjetljivog djeteta p ro m a trati kako s obzirom na nesvjesno ta k o i s obzirom na društvenu situ189

a riju . (D akako da neki k ritiča ri neće p rih v a titi ni jedan ni drugi p ristu p , nego se opredijeliti za »hum anističko« čita­ n je rom ana. Teško je reći što takvo čitanje podrazum ijeva, budući da ne uzim a u obzir k o n k retn u životnu uvjetovanost likova, p o v ijest njihova života i rad a te k a ra k te r njihovih u zajam n ih odnosa i id en titeta, spolnosti i slično.) Takva analiza svodi se na takozvanu »analizu sadržaja«, na ono »što« rom an priča, a ne p ro m a tra način »kako« to čini, svo­ di se na »temu«, a ne na »formu«. No i ta k v a razm išljanja možemo u v rstiti u »form u« — u p ita n ja o tom e kako ro­ m an izlaže i s tru k tu rira priču, kako ocrtava likove i s ko­ je točke gledišta pripovijeda. Očigledno je na p rim jer da se sam te k st uvelike, prem da ne posve, poistovjećuje s P aulom i p rih v aća njegova g ledišta: budući da pripovijest vi­ dim o p o najviše njegovim očima, P aul nam je gotovo jedini svjedok o zbivanjim a u rom anu. U trenucim a kad P aul iz­ lazi u p rv i plan pripovijedanja, otac uzm iče u pozadinu. R om an je općenito više o krenut prem a »unutra« kad p rik a ­ zuje gospođu M orel nego kad priča o njezinu mužu. Štoviše, mogli b ism o reći da je sačinjen ta k o da snažno osvjetljuje n jezin lik, a njegov zasjenjuje, što je form alni postupak za istican je različitosti likova i njih o v ih stavova. D rugim rije­ čima, način n a koji je priča sačinjena donekle »šuruje« s Pauloviim nesvjesnim ; ne daje nam , n a prim jer, jasno do zn an ja da M iriam — onako kako je prikazana u rom anu, to je st kroz Paulove oči — stv arn o zaslužuje osjećaj razd ražljivosti k oji svojim ponašanjem izaziva u P aulu, pa m no­ gi čitatelji im aju neugodan dojam da je rom an u neku ru k u »nepravedan« prem a M iriam . (Jessie Cham bers, po ko­ joj je L aw rence oblikovao M iriam u rom anu, odlučno se slagala s tak v im m išljenjem , ali to sada nije važno.) P itanje je k ak o m i k ao čitatelji možem o znati da je ta k a v dojam op rav d an , kad rom an ističe sam o Paulovo gledište u prvi plan, kao jed in i izvor naoko vjerodostojna dokaza? S d ru g e strane, pojedini aspekti rom ana kao da su pro­ tu rje č n i ta k o »pristranom « prikazu zbivanja. H.M. Daleski pronicavo je zam ijetio d a: »Težinu negativnog naboja koji Law rence u p ra v lja protiv M orela dovodi u ravnotežu nes­ vjesna sim p atija kojom ga p rikazuje, dok se otvorenom ve­ ličanju gospođe M orel su p ro tstav lja grubost njezine naravi n a djelu.«4 S jetim o Li se Lacanove teorije, vidjet ćemo da rom an ne k azuje točno ono što misli, niti m isli ono što ka­ zuje. I to možemo dijelom obrazložiti psihoanalizom : dječa190

kov edipovski odnos prem a ocu je dvoznačan je r dječak vo­ li oca, dok nesvjesno gaji suparničku m ržnju prem a njem u, pa ga nastoji zaštititi od vlastite nesvjesne agresivnosti. Raz­ log je tak v e dvoznačnosti i u tom e što tek st — prem da s jed­ n e stra n e jasno uviđa da P aul m ora odbaciti uski, surovi svijet ru d ara, kako bi se otisnuo u svijet građanske klase — s druge stran e ne pokazuje bezrezervno divljenje prem a g ra­ đanskoj svijesti. Ta svijest im a svojih vrijednosti, što nam dokazuje lik gospođe Morel, ali je suviše dom inantna i te ­ ži prevelikom odricanju od života i životnih radosti. Tekst nam kaže da je W alter M orel »zanijekao boga u sebi«, ali mi k ao čitatelji osjećam o da ta autorova izjava, k ru ta i n a­ m etljiva kakva jest, n ije posve održiva. J e r isti rom an koji to govori, pokazuje upravo suprotno. B rojnim prim jerim a dokazuje da je Morel još itekako živ, i ne može nas sprije­ čiti da shvatim o kako je u m a n jiv a n je M orelova lika uvelike povezano s načinom na koji je priča sačinjena, sa skretanjem prip o v ijed an ja s oca n a sina. N am jerno ili ne, rom an nam ujed n o pokazuje da čak ako M orel i jest »zanijekao boga u sebi«, k riv ica naposljetku n ije na njem u, nego n a proždr­ ljivu kapitalizm u, koji ga n e zna iskoristiti nikako drukčije nego kao k arik u u lancu proizvodnje. Ni sam Paul, prem da do k raja p red an želji da se otrgne iz očeva svijeta, nem a snage za suočenje s tom istinom , a nem a je ni rom an, barem n e eksplicitno. U Sinovim a i ljubavnicim a Law rence nije samo pisao o životu radničke klase, nego se .pisanjem i sam ispisivao iz ta k v a života. No u rječitim prizorim a kao što je konačno izm irenje B axtera D awesa (Lika donekle analo­ gna M orelu) i njegove žene Clare, rom an »nesvjesno« plaća dug za činjenicu što je uzdizao P aula (koji je u tom prizoru p rikazan u m nogo nepovoljnijem svjetlu) na račun oca. Law renceov posljednji dug ili odšteta M orelu je M ellors, »ženskasti« a ipak snažni m uški lik u rom anu L jubavnik Lady C hatterley. Rom an S inovi i ljubavnici nik a d ne dopu­ šta P au lu da dade glasna oduška gorkom negodovanju pro­ tiv m ajčine želje za posjedovanjem , prem da bi za to posto­ jali »objektivni« razlozi. No način k ojim rom an d ram atizira odnos izm eđu m ajke i sina dopušta čitatelju da shvati zaš­ to to tak o m ora biti. O vakvim čitanjem rom ana Sinovi i ljubavnici gradim o svojevrsni »podtekst« djela, te k st koji postoji u n u ta r teks­ ta, a razo tk riva se na pojedinim »sim ptom atičnim « točkam a punim višeznačnosti, okolišanja ili suviše snažnog naglaša­

191

v anja. K ao čitatelji m i te točke možemo »zapisati«, prem da sam rom an to ne čini. Sva književna djela sadrže jedan ili više tak v ih »podtekstova«, pa bism o o njim a možda mogli govoriti kao o »nesvjesnom « djela. Pronicavost djela tijesno je povezana s njegovim sljepilom , što vrijedi za svaku vrst pisanja. Ono o čemu djelo šuti i način n a koji šuti može biti jed n ak o važno koliko i ono o čemu govori; u onome što je n aoko odsutno, sporedno ili am bivalentno u vezi s djelom može se sk riv ati ključ njegova značenja. To n e znači da ćemo n ap ro sto odbaciti iil izokrenuti »ono što rom an kaže«, tvrdeći na p rim jer da je p ravi ju n a k rom ana Morel, a n je ­ gova žena n egativan lik. Nećemo reći ni da je Paulovo gle­ d ište n ep rih v atljiv o : m ajka je za njega doista neusporedivo bogatiji izvor razu m ijev an ja nego otac. R adije ćemo o b rati­ ti p ažn ju n a ono što tak v a m jesta u tekstu nužno potiskuju, o čemu šute, te ispitati načine na k o je djelo n ije posve iden­ tično sa sam im sobom. D rugim riječim a, psihoanalitička k ri­ tik a može b iti m nogo više nego tra g an je za falusnim simbo­ lim a: može nas poučiti koješta o načinu oblikovanja k n ji­ ževnog te k sta i reći nam nešto o značenju tak v a oblikova­ nja. P sih o an alitičku književnu k ritik u možemo grubo podije­ liti na četiri v rste, zavisno od p red m eta kojim se bavi. Mo­ že se bav iti autorom , sadržajem , form alnim ustrojstvom dje­ la i čitateljem . Većina psihoanalitičke k ritik e dosad pripada prv im dvjem a vrstam a, a one su zapravo najograničenije i n ajp ro b lem atičnije. P sihoanaliziranje autora svodi se n a na­ g ađ an je i spotiče u p rav o o one problem e koje smo analizi­ rali kad smo govorili o važnosti piščeve »nam jere« za zna­ čenje književnih djela. P sihoanalitički pristup »sadržaju« — razm atra n je nesvjesne m otiviranosti likova, psihoanali­ tičkog značenja p redm eta i zbivanja u tekstu — ima svojih v rijednosti, ali je ta k av pristu p često reduktivan, kao na p rim je r kad se bavi općepoznatim razotkrivanjem falusnih Simbola. I sam i Freudovi povrem eni izleti u svijet um jetno­ sti i književnosti p rip a d a ju uglavnom ovim dvjem a vrstam a. F reu d je napisao dojm ljivu m onografiju o Leonardu da Vinciju, esej o M ichelangelovu M ojsiju i nekoliko književnih analiza, od k o jih je n ajvažnija analiza k ratk o g romana G radiva n jem ačkog pisca W ilhelm a Jensena. Ti su eseji uglavnom psihoanalitički prikazi samoga autora onako ka­ ko nam se razotkriva u tek stu ili pak istraživanje sim pto­ ma nesvjesnog u um jetnosti, k ao što bismo ih istraživali u 192

životu. F reud u oba slučaja previđa »m aterijalnost« samog artefakta, to je st njegovo specifično form alno ustrojstvo. Jed n ak o je neprim jereno i poznato F reudovo m išljenje o um jetnosti: u spoređivanje um jetnosti s neurozom .5 Za F reu ­ da je um jetn ik — kao i neuroti'k — pod stalnim teretom ne­ obično snažnih instinktivnih potreba koje ga tje ra ju da se od stvarnosti okrene m ašti. M eđutim , za razliku od neurotičara, um jetn ik zna kako će p rerad iti, preoblikovati i ublažiti svoje b udne snove, kako ih učiniti p rihvatljivim za druge ljude. J e r zavidni i egoistični kakvi već jesmo, mi po F reudovu m išljenju obično osjećamo odbojnost prem a snovim a bližnjih. S naga um jetničke form e ključna je za takvo p re­ oblikovanje i um ekšavanje stvarnosti je r ona čitatelju ili gledatelju d aje ono što F reud naziva »pred-užitkom «, .umekšava njegovu obranu pred ispunjenjem tuđih želja i tako mu om ogućuje da se na časak prepusti zabranjenom užitku u vlastitom nesvjesnom . O tprilike isto vrijedi i za Freudovu teoriju o šalam a u studiji Sale i njih ov odnos prem a nesvje­ snom (1905), prem a kojoj su šale izraz inače nedopuštenih agresivnih ili li'bidinoznih poriva, a postaju društveno p rih ­ v atljiv e u pravo zbog svoje »forme«, duhovitosti i igre ri­ ječi. Freudova razm išljanja o u m jetnosti obuhvaćaju dakle pi­ ta n je form e, ali valja reći da je usporedba um jetn ik a s neurotičarom suviše jednostavna: k arik iran a građanska slika u m jetn ik a k ao smušenog, luckastog rom antičara. Za psiho­ analitičku književnu te o riju mnogo je poticajnija F reudova teza o priro d i snova, razložena u njegovu rem ek-djelu T u­ m ačenje snova (1900). K njiževno stv ara n je iziskuje svje­ sni napor, što nije slučaj sa snovim a, pa su u tom smislu književna djela sličnija šalam a nego snovima. Uz ovakve ograde Freudove su teze o snovim a vrlo vrijedne. »Sirovi­ na«, to je st ono što F reud naziva »latentnim sadržajem « sna, sastoji se od nesvjesnih želja, tjelesnih poticaja za vrijem e spavanja, slika napabirčenih iz doživljaja proteklih dana, dok je sam san proizvod intenzivnog preoblikovanja »siro­ vine«, što F reud naziva »radom sna«. M ehanizm i »rada sna«, koje smo već spom injali, tehnike su pomoću kojih nesvjesno sažima ;i p reraspoređuje građu sna te pronalazi načine za ra ­ zum ljivo predočivanje te građe. San što n a s ta je takvim ra ­ dom, to je st san kojega se sjećamo, F reud naziva »m ani­ festnim sadržajem «. San dakle nije tek »izraz« ili »repro­ dukcija« nesvjesnog je r između nesvjesnog i sna postoji još 193

proces »produkcije« ili transform acije. F reud drži da »-bit« sna nije siro vina ili »latentni sadržaj«, već sam »rad sna« p a je u p rav o ta »praksa« p red m et njegova istraživanja. J e ­ dan stad ij rad a sna, koji F reu d naziva »sekundarnom revi­ zijom«, sasto ji se od reorganizacije sna, preoblikovanja n je ­ gove g rađ e u relativ n o dosljednu i razum ljivu pripovijest. S e k u n d a m a revizija sistem atizira san, popu n ju je praznine i izglađuje p ro tu rječja , a njegove zbrkane sastojine sređuje u sm isleniju priču. Mogli bism o reći da je veliki dio književne teorije koju sm o u ovoj k n jizi dosad ispitali svojevrsna »sekundarna re ­ vizija« književnog teksta. O psjednuta trag an jem za »harm o­ nijom «, »koherencijom «, »dubokom strukturom « i »bitnim značenjem «, kn jižev n a te o rija p o p u n ju je praznine te k sta i izg rađ u je njegova p ro tu rječja , u sk lađ u je njegova nesuglasja i sprečava sukobe. Čini ito zato da bi te k st učinila »probavijivijim « i sk ratila p u t do čitatelja, kojega više ne mogu smesti n ep ro tu m ačen e n ep rav iln o sti teksta. Velik dio književnog p ro u čav a n ja odlučno je u p rav ljen ta k v u cilju: nastoji brzo »razriješiti« nejasnoće i p o d astrijeti te k st pred čitatelja da bi ga on mogao nesm etano ispitivati. E kstrem ni p rim jer ta ­ kve » sek u n d arne revizije« — prem da n e posve netipičan za većinu književnokritičke in terp reta cije — uobičajeni je na­ čin p rik a za Eliiotove Puste zem lje kao priče o djevojčici ko­ ja sa svojim strioom A rchdukeom (Nadvojvodom ) odlazi na san jk a n je, u Londonu nekoliko p u ta m ijen ja spol, biva uvu­ čena u p o trag u za S vetim G ralom te završava u neplodnoj dolini gd je m rzovoljno lovi ribu. R aznorodni, oprečni ele­ m enti Eliotove poem e pripitom ljen i su u suvislu priču, a rascjep k an i ljudski su b jek ti sažeti u jedinstveni ego. V eliki dio književne teorije koju smo dosad razm otrili sklon je p oim anju književnog d je la kao »izraza« ili »odraza« stv arn o sti, kao nečega što p rik azu je ljudsko iskustvo, u tje­ lovlju je piščevu nam jeru ili vlastitim s tru k tu ra m a reprodu­ cira s tru k tu re ljudske svijesti. Za razliku od takva poim a­ nja, F reu d o v p rik a z snova om ogućuje nam da vidim o k n ji­ ževno djelo ne kao odraz, nego kao neku v rst proizvodnje. Djelo, kao i san, odabire pojedine »sirovine« — jezik, druge književne tekstove, razne načine opažanja svijeta — pa ih određenim tehnikam a preoblikuje u proizvod. Tehnike tak ­ ve proizvodnje razni su postupci koje nazivam o »književ­ nim oblicima«. P rerađ u ju ći svoje sirovine književni će ih te k st nasto jati podrediti vlastitom obliku sekundarne revizi­ 194

je, pokušat će ih organizirati u više-m anje suvislu, p rih v a t­ ljivu cjelinu (osim ako nije riječ o »revolucionarnom « teks­ tu kao što je B dijenje Finnegana), prem da u tom neće uvi­ jek posve u spjeti (kao n a prim jer u rom anu Sinovi i lju b a v­ nici). K njiževno djelo, baš kao i tekstove snova, možemo analizirati, odgonetati i raščlanjivati kako bismo pronikli u procese njihova nastanka. »Naivni« pristup čitanju književ­ nosti zacijelo će se zaustaviti na tekstovnom proizvodu, kao što bih se ja, recimo, zadovoljio uzbudljivim opisom k ak v a vašeg sna, ne m areći da ga podrobnije ispitam . P rem a rije­ čima jednog svog tum ača, psihoanaliza je »herm eneutika sum nje«. Ona se ne bavi sam o »čitanjem teksta« nesvjes­ nog, nego i otkrivanjem procesa, to jest rad a sna koji je sudjelovao u njegovoj proizvodnji. Zato se psihoanaliza oso­ bito usredotočuje na takozvana »sim ptom atična« m jesta u tekstu sna, na izobličenja, nejasnoće, odsutnosti i ispuštanja, koja nam o tk rivaju dragocjene ta jn e o »latentnom sadrža­ ju« ili o nesvjesnim porivim a koji su sudjelovali u njegovu oblikovanju. Slično može i književna kritika, kao što smo vidjeli n a p rim jeru Law renceova rom ana. Ispitivanjem onih m jesta u tek stu na kojim a on kao da izbjegava reći pravo značenje, g dje je am bivalentan i nap reg n u t te u sm jerava­ njem p ažnje na nikad izričito izgovorene riječi ili pak ri­ ječi k oje se neobično često ponavljaju, na udvostručenja i k lizan ja jezika, književna k ritik a može pom alo prodirati kroz naslage sek u n d arn e revizije i otkriti nam djelić »pod­ teksta« što ga djelo — kao i nesvjesna želja — u isti čas sk riv a i razo tkriva. D rugim riječim a, k ritik a se ne m ora b a­ viti sam o onim što te k st kazuje, nego i načinim a na koje fu n kcio n ira .4 N eki frojdovski o rijen tiran i književni k ritiča ri pozaba­ vili su se takvom vrsto m kritike. O slanjajući se na F reuda, am erički k ritiča r N orm an N. H olland u svojem djelu Dina­ m ika kn jiževn e reakcije (The D ynam ics of L iterary Response), 1968, p rilazi književnom djelu k a o nečem u što u čitate­ lju pokreće u zajam nu igru nesvjesnih fantazija i svjesne ob­ ran e od tak v ih fantazija. U djelu uživam o zato što ono devijanitnim form alnim sredstvim a preoblikuje n aše n ajd u b ­ lje strahove, tjeskobe i želje u društveno p rih v a tljiv a zna­ čenja. K ad te k st svojim oblikom i jezikom ne bi »um ekšavao« te želje, omogućujući nam da se od njih obranim o i do­ nekle n jim a ovladam o, bio bi posve neprihvatljiv. Hollandova teza je gotovo frojdovska parafra za stare rom antičarske 195

sup ro tn o sti izm eđu kaotičnog sadržaja i harm onizirajuće form e. A m erički k ritič a r Sim on Lesser u svom djelu K n ji­ ževn a proza i nesvjesno (Fiction and the Unconscious), 1957, kaže da k n jiževna form a »djeluje um irujuće«, je r suzbija tjesk o b e i strahove, a naglašava našu odanost životu, lju b a­ vi i redu. Lesser d rž i da form om »-odajemo počast superegu«. No što reći za m odernističke form e koje poništavaju red, p o tk a p aju značenje i oduzim aju nam sigurnost? J e li k n ji­ ževnost tek n e k a v rs t te rap ije? H ollandovi kasniji radovi d aju n a slu titi da on doista ta k o misli. U djelu Pet čitatelja čita (Five Readers Reading), 1975, H olland analizira nes­ v jesne reak cije čitatelja na književne tekstove i dolazi do zak lju čk a da čitatelj u procesu in terp reta cije prilagođuje te k stu v la stiti identitet, prem d a pritom ne gubi un u tra šn ji osjećaj jed in stva. Po v jerovanju da iz života svakog poje­ dinca m ožem o izdvojiti »-neprom jenjivu bit« osobnog iden­ tite ta , H ollandovo djelo p ripada s tru ji am eričke »ego psi­ hologije«, to je st am eričke verzije frojdizm a, koja težište k lasičn e psihoanalize prem ješta s »-podvojenog subjekta« na jed in stv en o st ega. Ta se psihologija bavi prilagođavanjem ega u v je tim a društvenog života: ona te rap ijsk im tehnikam a »uklapa« pojedinca u njegovu p rirodnu, zdravu ulogu (npr. ulogu uspješnog poslovnog čovjeka s odgovarajućom m ar­ kom autom obila), a liječenjem »uklanja« sve nezgodne osob­ ne crte što odstupaju od zadane norm e. Ova v rst psihoana­ lize p retv ara frojdizam — teo riju koja je u početku sablažn jav ala i v rijeđ ala osjećaje građanskog dru štv a — u te o ri­ ju k oja p rihvaća to društvo i m iri se s njegovim vrijedno­ stim a. Dva su am erička k ritičara, s posve različitim književnim te o rija m a n a koje je F reud utjecao, K enneth B urke i Harold Bloam. E klektičkom m ješavinom F reudovih, M arxovih i lin­ gvističkih n aučavanja, B urke dolazi do sugestivne teze o književnom d je lu kao obliku sim boličke radnje, dok Haroid Bloom — oslanjajući se rua F reu d a — izgrađuje jednu od najsm io n ijih i najizvornijih književnih teorija prošlog de­ setljeća. Bloom zapravo p reform ulira povijest književnosti u svjetlu edipovskog kom pleksa. Pjesmici žive p ritisnuti sje­ nom »snažnog« pjesnika prošlosti, obično svojega prethod­ nika, k ao što sinovi žive u sjeni i vlasti očeva. Zato svaku pjesm u m ožemo tum ačiti kao pokušaj pjesnika da se otme » strahu od utjecaja« pomoću sustavnog preoblikovanja p re t­ hodnikova pjesništva. O pterećen edipovskim osjećajem su­ 196

parništva prem a svojem kastrirajućem »prethodniku«, pjes­ nik će ga nastojati razoružati, prilazeći mu iznutra, to jest pisanjem takva pjesništva koje će baciti drukčije svjetlo na prethodnikove pjesm e — revidirati ih, preinačiti i istisnuti. Svaku pjesm u u tom sm islu možemo čitati kao ponovno pi­ sanje p reth o d n ih pjesam a, kao njihovo »neispravno čita­ nje« ili »neispravno poim anje«, kao pokušaj obrane od n ji­ hove nadm oći, kojim pjesnik krči prostor vlastitoj m aštovi­ tosti i originalnosti. S vaki pjesnik »kasni«, svaki je posljed­ nji u pojedinoj tradiciji. Snažni pjesnik je onaj koji im a h ra ­ brosti da to prizna i da počne potkopavati prethodnikovu snagu. Svaka je pjesm a upravo takv o potkapanje — niz po­ stup ak a koji su u isti m ah retoričke ta k tik e 'i psihološki ob­ ram beni m ehanizm i za raza ran je i nadm ašivanje druge pje­ sme. Značenje pjesm e je druga pjesm a. Bloomova književna te o rija je dem onstrativni, prkosni p ovratak n a p rotestantsko-rom antičarsku »tradiciju« od S pensera i M iltona do Blakea, Shelleya i Y eatsa, na tradici­ ju koju su istisnuli pjesnici anglokatoličke loze (Donne, H erbert, Pope, Johnson, Hopkins), a afirm irali je Eliot, Leavis i n jihovi sljedbenici. Bloom je proročanski zagovornik stva­ ralačke m ašte u suvrem enom dobu, k ritiča r koji književnoj povijesti prilazi kao junačkoj borbi divova ili kao potresnoj duševnoj dram i, uzdajući se u »odlučnu volju za izrazom « snažnog pjesnika u njegovoj borbi za stvaranjem v lastite pjesničke osobnosti. Taj srčani rom antičarski individualizam žestoko odudara od skeptičnog, antihum anističkog etosa dekonstrukcijškog doba, pa Bloom odlučno brani vrijednosti individualnog pjesničkog »glasa« i genija od svojih kolega sa sveučilišta Y ale (H artm ana, De M ana, Hillisa M illera), zadojenih D erridinim m išljenjem . Bloom se nada da će iz šapa dek o n strukcijske k ritik e (koju donekle poštuje) mož­ da u spjeti istrg n u ti rom antičarski hum anizam koji će nam v ratiti v jeru u pisca, n am jeru i snagu stvaralačke mašte. Takav hum anizam b o rit će se s »hladnokrvnim jezičnim ni­ hilizmom« k o ji Bloom s pravom vidi u većini djela am erič­ ke dekonstrukcije. Blooan se od neprestanog rušenja u tv r­ đenog značenja okreće viziji pjesništva kao ljudskoj volji i sam opotvrđivanju. G orljivi, ratoborni, apokaliptički ton ve­ ćine Bloom ovih radova što vrve ezoteričkim nazivljem svje­ doči o očajničkoj snazi te njegove želje. Bloomova k ritik a do k ra ja razo tkriva dilem u m odernog liberala ili rom antiča­ ra hum an ista: činjenicu da nam — s jedne stran e — nakon 197

M arxa, F reu d a i p o ststru k tu ra liz m a nem a p o v ratk a na ved­ ru, optim ističku v je ru u čovjeka, ali da — s druge stran e — sv ak i h u m anizam koji, kao Bloomov, preuzim a m učni te­ re t sp o m enutih naučavan ja, m ora biti n jim a zaražen i opas­ no k o m p ro m itiran. Bloom ovi epski okršaji pjesnika-divova još im aju p rim jese duševne ljepote pretfrojdovskog doba, ali su izgubili njezinu nev in o st; p retv o rili su se u obitelj­ ske svađe, u prizore krivice, zavisti, tjeskobe i nasilja. N ijed­ na hu m an istička književna te o rija koja previđa te činjeni­ ce ne može se n u d iti pod nazivom »moderne«, ali svaka teo­ rija ko ja ih p rih v aća m ora biti njim a otriježnjena i oneraspoložena do te m jere da u n asto jan ju za p otvrđivanjem v ri­ jed n o sti po staje gotovo m an ijak aln o uporna. Bloom je suvi­ še daleko zašao u cv jetn e staze am eričke dekonstru'kcije da bi se m ogao u zverati n a tra g k junačko ljudskim vrijednos­ tim a tek uz pomoć ničeovskog poziva na »volju za moć« i »volju za isticanjem « individualne m ašte. Individualna m aš­ ta neizbježno o staje a rb itra rn a i prazna gesta. U ovom is­ ključivo p atrija rh a ln o m svijetu očeva i sinova sve se reto­ ričkim glasnogovorništvom usredotočuje na moć, vlast i sna­ gu volje. K n jiževna k ritik a je za Bloom a isto toliko oblik p je sn ištv a koliko je jedna pjesm a im plicitna k ritik a druge pjesm e, pa »uspješnost« pojedinog kritičkog čitanja n a k ra ­ ju uopće n ije p ita n je njegove vjerodostojnosti, već pitan je reto ričk e u v je rljiv o sti sam og kritičara. Bloomova je k ritik a do k rajn o sti dovedeni hum anizam koji nem a drugoga upo­ rišta doli u p o rišta v la stite nepokolebljive vjere, hum anizam n asu k an izm eđu racionalizm a s jedne i nepodnošljivog skep­ ticizm a s d ru ge strane. F reu d je jednom pro m a trao unukovu igru u kolicim a i opazio da dječak baca igračku iz kolica vičući »F ortl« (Ode!), a zatim je uzicom povlači k sebi uz povik »Da!« (Ovdje!). U d jelu O nkraj načela u žitk a (1920) F reud je tu p oznatu igru Fort-da protum ačio kao dječakovo simboličko o v ladavanje m ajčinom odsutnošću, ali je možemo tum ačiti i k ao p rv i nagovještaj pripovijesti. F ort-da je zacijelo n aj­ k raća moguća priča: priča o predm etu ikoji se izgubio i bio pronađen. No i najsloženije pripovijesti možemo čitati kao v a rija n te toga m odela: shem a klasične pripovijetke n aru ­ šav an je je .izvornog sk lad a i povratak na prvotno stanje Stoga je p rip ovijest izvor u tjeh e: gubitak predm eta dovodi nas u stan je tjeskobe je r sim bolizira dublji nesvjesni gubi­ 198

tak (života, m ajke, izmeta) pa uvijek osjećamo užitak kad •ih možemo v ra titi onam o gdje pripadaju. P redm et koji smo izgubili već na početku, to je st m ajčino tijelo, po Lacanovoj je teoriji upravo pokretač pripovijesti čovjekova života jer nas tje ra da u beskrajnom m etonim ijskom gibanju že­ lje tragam o za nadom jescim a izgubljenoga raja. Za F reuda je to želja za povratkom na m jesto gdje nas ništa neće mo­ ći povrijediti, za vraćanjem u anorgansko postojanje koje prethodi svaikom obliku svjesnog života, želja što nas bodri da ustrajem o u borbi. To je naša neum orna vezanost za svijet (eros) zarobljena nagonom za sm rću (thanatos). Da bi se mogla odvijati, svaka priča m ora pripovijedati o nečemu što je izgubljeno ili odsutno. K ad bi sve bilo na svom m je­ stu, n e bismo im ali o čemu pričati. G ubitak je bolan, ali ie uzbudljiv je r želju potiče pom isao n a ono što joj je gotovo nedostižno pa je to jedan od izvora užitka u pripovijeda­ nju. K ad bi p redm et želje bio za u vijek nedostižan, uzbuđe­ n je bi moglo postati nepodnošljivo i pretvoriti se u neugo­ du. Zato m oram o znati da će nam p redm et na k ra ju biti vraćen, da će se Tom Jones v ra titi u P aradise Hali, a H ercule P oirot ući u tra g ubojici. T ada uzbuđenje radosno je­ njav a; oslobađa se energija koju je priča svojom napetošću i .ponavljanjim a lukavo držala »u šahu«, priprem ajući nas za konačni n astup užitka.7 Mi smo se u priči mogli m iriti s gubitkom predm eta zato što smo u napetom iščekivanju stal­ no krišom slutili d a će se p redm et na k raju pripovijesti sre­ tno v ratiti kući. Fort dakle im a značenje te k u odnosu na da. D akako i obrnuto. K ad jednom uđem o u simbolički po­ redak, ne možemo više p ro m a tra ti ni posjedovati predm et ako ga nesvjesno ne sagledavam o u svjetlu moguće odsut­ nosti, znajući da je njegova p risutn ost u određenom smis­ lu proizvoljna i privrem ena. A ko m ajka ode od nas, znat ćemo da je njezin odlazak tek priprem a za povratak, ali kad n am se ponovo v rati, nećemo moći zaboraviti činjeni­ cu da uvijek može opet otići, a možda se i ne v ratiti. K la­ sična realistička pripovijest uglavnom je »konzervativni« oblik koji naš strah od odsutnosti potiskuje pod sm irujući znak p risutnosti. M nogi m odernistički tekstovi, kao na p ri­ m jer B rechtovi i Beckettovi, podsjećaju nas m eđutim da se ono što gledam o m oglo i drukčije dogoditi ili se uopće ne dogoditi. A ko je za psihoanalizu kastracija prototip svake odsutnosti — u dječaka strah od gubitka spolnog organa, a u djevojčice razočaranje »gubitkom « organa — tada ta k ­ 199

vi tekstovi, rekli bi p o ststru k tu ra listi, prihvaćaju istinitost k astracije, neizbježnost gubitka, odsutnosti i različitosti u ljudskom životu. Č itanje takvih tekstova suočava nas s tim istinam a i d aje nam m ogućnost da se oslobodim o »im aginar­ nog« u kojem u su gubitak i različitost nezam islivi, gdje se čini da je sv ije t stvoren za nas, a mi za svijet. U im aginar­ nom ne postoji sm rt, budući da tra jn o postojanje svijeta za­ visi o m ojem životu je dnako koliko m oj život zavisi o po­ s to ja n ju svijeta. Tek kada stupim o u simbolički poredak, suočavam o se s istinom da je sm rt m oguća je r shvaćam o da po sto jan je ne zavisi o nam a. Sve dok ostajem o u im aginar­ nom p red jelu bića, dobivam o iskrivljenu sliku o vlastitom id e n titetu k ao o postojanom , zaokruženom jedinstvu, a zbi­ lju kriv o doživljujem o kao neprom jenjivu. A lthusserovim riječim a, ostajem o u vlasti ideologije i prilagođujem o se dru štv en o j stvarnosti kao nečem »prirodnom « um jesto da se k ritičk i zapitam o kako smo nastali i mi i ta stvarnost, pa se ta k o m ožda izm ijenim o. G ovoreći o Rolandu B arthesu vidjeli smo koliko se k n ji­ ževnost sam im svojim oblicim a tru d i da osujeti takvo k ri­ tičko ispitivanje. B arthesov »oprirođeni« znak ekvivalent je Lacanovom »im aginarnom «: u oba slučaja otuđeni osobni id e n titet dobiva potv rd u od »datog«, neizbježnog svijeta. Ovim ne želim reći da je spom enuta v rsta književnosti nu­ žno ko n zerv ativna po onome što kazuje; hoću tek reći da rad ik aln e stavove prem a onom e o čemu govori može potko­ p ati form a u kojoj su oni sadržani. Raym ond W illiams je ukazao na zanim ljivu p roturječnost između društveno rad i­ kalne te m atik e većine n aturalističkih dram a (Shaw, na p ri­ m jer) i form alnih m etoda kojim a se služe. Razgovor u natu ralističk o j dram i obično je poziv na osudu, m ijenjanje i pobunu pro tiv društva, ali nam dram a samom svojom for­ mom (n ab rajan jem pokućstva i težnjom k što većoj »vjero­ dostojnosti«) nužno nam eće osjećaj da je društvo neizm je­ njivo u svojoj postojanosti, neizm jenjivo do takvih pojedino­ sti kao što je boja služavkinih čarapa u dram i.9 Za pomak od takva v iđ enja svijeta dram a m ora prijeći iz naturalizma u neki ek sperim entalni oblik — što se doista i zbilo u k asnijem Ibsenovu i S trindbergovu djelu. Izm ijenjena for­ m a može pro b uditi g ledatelja iz ugodnog osjećaja prepozna­ vanja, iz sigurnosti što n asta je navikavanjem na svijet. Shaw a u tom sm islu možemo uzeti k ao opreku Brechtu ko­ ji se služi pojedinim dram skim tehnikam a (»učinak otuđe­ 200

nja«) s ciljem da šokira gledaooa. N ajneobičnijim prikazim a upravo onih aspekata društva koje inače sm atram o zajam ­ čeno prirodnim , B recht nas sili da ih sagledam o u novom, k ritičkom svjetlu. B rechtu n ije ni na kraj pam eti da u čv rs­ ti gledateljev osjećaj sigurnosti, on dapače izričito kaže da želi »stvoniti osjećaj p roturječnosti u gledatelja«, poljuljali njihova u v je ren ja, razoriti i preoblikovati njihov identitet i pokazati da je prividna jedinstvenost toga identiteta tek ideološka iluzija. Psihoanaliza i politika sastaju se i u filozofskim, fem ini­ stičkim razm išljanjim a Ju lije K risteve. Djelo K risteve pod snažnim je u tjecajem Lacana. To nije n ajsre tn ija okolnost za fem inistički način razm išljanja je r je Lacanov sim boli­ čki poredak zapravo p a trija rh a ln i spolni i d ru štv en i p o ­ redak suvrem enog klasnog društva, poredak koji se tem elji na »transcendentalnom označitelju« falusa, a podređen je Zakonu utjelovljenom u liku oca. N ijedna fem inistkinja ili p ro fem in istk inja nikako dakle ne može nekritički isticati sim bolički poredak na račun im aginarnog. N aprotiv, ti­ ran ija postojećih društvenih i spolnih odnosa u takvu susta­ vu u pravo je m eta fem inističke kritike. Zato K risteva u svojoj knjizi Revolucija pjesničkog jezika (La Revolution du langage poetique), 1974, sim boličkom poretku n e suprotstav­ lja im aginarno, već ono što naziva »semiotičko«. »Semio­ tičko« je shem a ili igra snaga u n u ta r jezika, svojevrsni ta­ log iz prededipovskog razdoblja. D ijete u prededipovskom razdoblju još nem a p ristu p jeziku (»malo dijete« znači »ono koje ne govori«), ali m u tijelo, da tako kažemo, unakrsno presijeca bujica relativno nesređenih »pulzija« ili poriva. Ova je ritm ička shem a svojevrsni jezik, prem da još neosm išljen. Da bi došlo do pojave pravog jezika, ta heterogena bujica m ora se, ta k o rekavši, rascijepati, artik u lira ti se u postojane nazive. P rilikom stu p an ja u simbolički poredak dijete će artikulacijom potisnuti »semiotički« proces, ali no do kraja. Stoga će sem iotičko i dalje biti prisutno kao svo­ jevrsn i pulzirajući pritisak u n u ta r jezika, a ogledat će se ko­ liko u tonu, ritm u, tjelesnim i m aterijalnim osobitostim a j e ­ zika, toliko i u proturječnostim a, besm islenim riječim a, stankam a, šu tnji i odsutnosti. Sem iotičko je »drugo« jezika, p rem da je s n jim e tijesno isprepleteno. Budući da nastaje u prededipovskom razdoblju, sem iotičko je povezano s m ajči­ nim tijelom , za razliku od simboličkog poretka koji je, vi­ djeli smo, u vezi s očevim Zakonom. Stoga je sem iotičko ti­ 201

jesno povezano sa ženstvenošću, prem da ni u kojem slučaju n ije isključivo ženski jezik je r n asta je u prededipovskom razdoblju ko je ne poznaje razlike m eđu rodovim a. »Jezik« sem iotičkog za K nistevu je sredstvo za uništava­ n je sim boličkog poretka. R elativno sigurna značenja »-obič­ nog« jezik a u tekstovim a nekih fran cuskih sim bolista i d ru ­ gih av a n g ard n ih pisaca n eprestano su izložena rušilačkim n asrta jim a te bujice značenja. O na tje ra jezični znak do n je­ govih k ra jn jih granica, određuje vrijed n o st njegovih tonalnih, ritm ičk ih i m a terijaln ih svojstava te začinje igru nes­ v jesnih p oriva u tekstu, igru koja p rijeti un išten jem p rih v a ­ ćenih d ru štv en ih značenja. Sem iotičko je fluidno i pluralno: ono je neka v rst ugodnog k reativ n o g preobilja, prekorače­ n je ja sn ih g ranica znaka. Sem iotičko sadistički uživa u ra ­ z a ra n ju i n ijek an ju ta k v a znaka i protivi se svakom usta­ ljenom tran scen d en taln o m značenju. Budući da snaga ideo­ logije m odernog klasnog d ru štv a s m uškom prevlašću zavi­ si o tak v im u staljen im znakovim a (Bog, otac, država, red, v lasništvo i ta k o dalje), književnost se sem iotičkim potenci­ jalom je n a po dručju jezika analogna revoluciji u političkom životu. Ta jezična snaga d je lu je i na čitatelja : raskoljuje ga ili »decentrira«, dovodi u p ro tu rječja i n e dopušta m u da zauzm e bilo k a k a v »subjektivni stav« prem a ta k o polim or­ fnim djelim a. B udući da je sem iotičko »biseksualni« oblik pisan ja, ono b rk a sve čvrste podjele između m uškog i žen­ skog i d ek o n stru ira sve oštre b in a rn e suprotnosti — dolično/nedolično, n o rm a /o d stu p an je, p am etan /lu d , m o je/tv o je, au to rite t/p o slu šn o st — na kojim a se tem elje društva po­ p u t našeg. T eoriju K risteve na engleskom jezičnom području vjero­ jatno n ajb o lje p o tv rđ u je Jam es Joyce.’ Pojedini aspekti te teo rije očigledni su i u djelu V irginije Woolf, čiji se žitki, difuzni, sen zu alni stil u rom anu K svje tio n iku suprotstavlja m uškom , m etafizičkom svijetu, sim boliziranom u liku filo­ zofa R am saya. Ram sayev svijet tem elji se na apstraktnim istinam a, o štrim podjelam a i ustaljenim vrijednostim a. To je p a trija rh a ln i svijet sa falusom kao sim bolom sigurne, postojane istine kojoj se ne sm ijem o protiviti. M oderno dru ­ štvo je »falocentrično«, kako bi rekli p oststrukturalisti, a vidjeli smo i da je »logocentrično«, je r v je ru je da nam nje­ govi dis'kursi om ogućuju izravni pristu p cjelovitoj istini i p risu tn o sti stvari. Jacques D errida je ta dva naziva stopio u složenicu »falogocentrično«, što bism o g rublje mogli pre­ 202

vesti engleskom riječi »cocksure« — »-samouvjereno kao pi­ jetao n a bunj'ištu«. U pravo takvoj sam ouvjerenosti, pomoću koje se održavaju oni koji u svojim rukam a drže spolnu i dru štv en u prevlast, suprotstavlja se »semiotička« proza V irginije Woolf. Sve ovo .postavlja nas pred teško p itan je o kojem u se mnogo rasp rav lja u fem inističkom književnoteorijskom svi­ je tu : postoji li specifično ženski način pisanja? V idjeli smo da »semiotičko« u K risteve nije svojstveno ženskom. D apa­ če, većina »-revolucionarnih« pisaca o kojim a ona govori jesu m uškarci. No budući da je »semiotičko« usko povezano s m ajčinim tijelom te k ak o postaje složeni psihoanalitički razlozi koji ukazuju na tješn ju vezanost žene uz m ajku, mogli bism o očekivati da je takvo pisanje uglavnom tipičnije za žene. N eke fem inistkinje odlučno odbacuju ovu teo­ riju, strah u ju ći da je ona tek nova verzija o »vječno žen­ skom«, a možda d zato što im se čini da se o njoj pod m as­ kom »znanstvenog« skriva staro seksističko viđenje žene kao blebetuše. N ijedan od ta dva stava nije, po m ojem m išljenju, nužno sadržan u teo riji K risteve. V ažno je shvatiti da sem iotičko n ije alternativa sim boličkom poretku, da ono nije jezik kojim bism o m ogli govoriti um jesto »norm alnim « jezi­ kom, nego proces u n u ta r naših konvencionalnih znakovnih sustava, jezik što p reisp itu je i krši njihove granice. Onaj tko se n ikako ne bi m ogao uključiti u simbolički poredak i pretočiti isk u stvo u jezične sim bole po Lacanovu bi m išlje­ nju bio psihotik. Mogli bism o reći da je semiotičko neka v rst u n u tra šn je granice .ili granične linije simboličkog poret­ ka, a »žensko« u tom sm islu ono što postoji na toj granici. J e r žensko je ugrađeno u simbolički poredak, kao i drugi rodovi, ali je ujedno p ro tjeran o na njegove m argine, kao m anje vrijed n o u usporedbi s m uškom snagom. Žena je is­ tovrem eno » u nutar« i »izvan« muškog društva, ona je i n je­ gova ro m an tičarski idealizirana pripadnica i njegova žrt­ va izopćenica. P onekad je žena ono što stoji između m uš­ k arca i kaosa, a ponekad utjelovljenje samoga kaosa. Zato žena rem eti u red n e kategorije m uškog režim a i zam agljuje njegove strogo u tv rđ e n e granice. U društvu s muškom p re­ vlašću žena je fiksirana znakom , predočena slikom i obda­ rena značenjem , ali kako je ujedno i »negativ« toga d ru š­ tvenog poretka, u njoj uvijek postoji nešto preostalo, su­ višno, nepredočivo, nešto što se protivi uobličenju u znak. 203

Po ta k v u je gledanju žensko — koje n ije nužno ženi svoj­ stveni oblik p o sto ja n ja i jezika — snaga u n u ta r društva ko­ ja se d ru štv u su p ro tstav lja. P olitičke posljedice toga su p ro t­ sta v lja n ja očigledne su u po k retu za ženska prava. Politički k o relat te o riji J u lije K risteve — sem iotičkoj sili što ruši svako po sto jano značenje i ustanovu — bio bi svojevrsni anarhizam . No ako ta k o sustavno rušenje svake ustaljene stru k tu re n ije prikladni odgovor na političkom planu, tad a je i n a k n jiževnoteorijskom polju nep rik lad n a p retpostavka da je svaki k njiževni te k st što potkopava značenje eo ipso »revolucionaran«. T ekst to može činiti u im e kakve iracio­ naln e d esn ičarske ideje, ili u im e bilo kakve besmislice. A r­ g u m enti K risteve opasno su form alistički i podložni k arik ira n ju : hoće li čitanje M allarm ea srušiti g rađansku državu? K risteva, naravno, ne tv rd i da hoće, ali ne p rid a je dovoljno p ažnje političkom sadržaju djela, povijesnim u v jetim a u ko­ jim a dolazi do ru šen ja označenog i povijesnim u vjetim a u k o jim a se sve to in te rp re tira i koristi. A ni cjepkanje jed in ­ stvenog su b jek ta nije sam o po sebi revolucionarno. K risteva ispravno zapaža da građanski individualizam uspijeva na tlu ta k v a fetiša, ali njezino djelo obično gubi dah u tre n u tk u kad su b jek t n ap u k n e i bude doveden u proturječje. Za B rechta je n aprotiv raza ran je postojećeg čovjekova identi­ te ta pomoću um jetn o sti .nedjeljivo od prakse stv ara n ja jed­ nog posve novog ljudskog subjekta. T akva subjekta koji bi m orao b iti svjestan ne sam o vlastite u n u tra šn je rascjep k a­ nosti, već i solidarnosti u d ru štv u ; subjekta koji bi morao postati p rijem ljiv n e sam o za užitak u libidinoznom jeziku, nego i za zadovoljstvo što ga pruža borba pro tiv društvene nepravde. Im plicitni anarhizam ili libertinizam poticajnih te o rija Ju lije K risteve nisu jedini mogući oblici političkog određenja koje proizlazi iz njezina shvaćanja da žene — kao i p o jedina »revolucionarna« književ na djela — postavljaju rad ik aln a p ita n ja postojećem dru štv u u pravo zato što uka­ zuju na granicu koju se društvo n e usu đ u je prekoračiti. Postoji jed nostavna i očigledna veza između psihoanalize i književnosti, veza kojoj u zaključku vrijedi posvetiti ne­ koliko riječi. S pravom ili ne, F reud drži da je izbjegavanje bola i postizanje ugode tem eljni pokretač svakog ljudskog djelovanja, što bism o mogli nazvati svojevrsnim hedoniz­ mom. G olem a većina ljudi čita pjesm e, rom ane i dram e za­ to što u n jim a nalazi užitak. Ta činjenica je toliko očigledna 204

da se na sveučilištim a rijetk o kad spominje. No valja priz­ nati da nije lako i dalje nalaziti užitak u čitanju nakon ne­ koliko godina provedenih u studiju književnosti n a većini sveučilišta. P rogram i m nogih fak u lteta kao da su naprav­ ljeni da osujete taj užitak. Zato bism o mogli reći da su studenti kojim a i nakon studija polazi za rukom da uživaju u književnosti heroji ili pervertiti. Č injenica da čitanje obi­ čno p red stav lja užitak bila je, vidjeli smo, problem u oči­ ma utem eljitelja engleskog jezika i književnosti kao aka­ dem ske »-discipline«. Da bi ta k av predm et mogao stati uz bok cijenjenoj klasičnoj filologiji, valjalo mu je d ati prim je­ su zastrašujućeg, obeshrabrujućeg. U m eđuvrem enu su m uš­ k arci i žene izvan sveučilišta i dalje uživali u čitanju k ri­ mića, lju b av n ih i povijesnih rom ana, a d a nisu imali pojm a o tjeskobnim p itanjim a što su opsjedala akadem ski svijet. Sim ptom je te čudne situacije činjenica da riječ »užitak« ima triv ija ln i prizvuk. N ema sum nje da je riječ »užitak« m anje ozbiljna od riječi »ozbiljno«. Reći da nam je pjesm a pružila veliki užitak nekako je m anje prih v atljiv kritički sud nego k ad kažem o da je sm atram o duboko moralnom . Te­ ško je oteti se dojm u d a je kom edija površnija od tragedije. Gotovo da i nem a m jesta za p rih v a tljiv u teoriju o užitku na ono malo slobodnog prostora između zastrašujuće »m oralne ozbiljnosti« p u ritan aca s Cam bridgea i oksfordskih rojalista, koji će vam reći da je G eorge Eliotova »zabavna«. A p si­ hoanaliza je m eđu ostalim upravo teo rija o užitku. Cijeli njezin borbeno in tele k tu aln i potencijal u p ravljen je ispiti­ v anju najosnovnijeg p itan ja : p itan ja o tom e u čemu ljudi nalaze užitak a u čemu n eu g o d u ; kako ih m ožem o oslobodi­ ti p atn ji i učiniti sretnijim a. K ao znanost koja se bavi ne­ p ristran o m analizom duševnog, frojdizam je ujedno znanost posvećena oslobađanju ljudskih bića od onoga što im stoji na p u tu sam oispunjenja i postizanja ugode. Frojdizam je teo rija u službi p rak se preobraženja, pa je u tom smislu slična političkom radikalizm u. Ona uviđa da su ugoda i ne­ ugoda k ra jn je složeni osjećaji, za razliku od tradicionalnog književnog k ritiča ra koji sm atra da je izražavanje osobne Sklonosti i nesklonosti tek p itan je »ukusa«, koji ne možemo dalje analizirati. A ko ta k v u k ritiča ru kažete da vam je pje­ sma pružila užitak, stavit ćete točku na dalji razgovor, dok će za k ritiča ra s drugačijim pogledim a m ožda up rav o to bi­ ti točka za početak rasprave. 205

O vim ne želim su g erirati da n am jedino psihoanaliza može p ru žiti ključ za problem e vrijednosti književnog djela i u žitk a što ga u njem u nalazim o. Pojedini tekstovi nam se sv iđaju ili ne zato što u nam a izazivaju nesvjesnu sim pati­ ju , ali i zato što im prilazim o sa svjesnim sklonostim a i an­ gažm anom . P odručje svjesnog i nesvjesnog prepleću se v r­ lo složenim vezam a, a na te veze m oram o u kazati po d ro b ­ nom analizom pojedinog književnog te k sta.10 Čini se da pro­ blem i v rijed n osti književnog djela i u žitk a u njem u leže ot­ p rilik e ondje gdje se dod iru ju psihoanaliza, lingvistika i ide­ ologija, a to je područje dosad nedovoljno istraženo. D anas ipak znam o više nego što je tradicionalna k ritik a vjerovala da zna, pa s većom sigurnošću možemo prosuditi zašto n et­ ko može naći osobiti užitak u pojedinom rasporedu riječi. S to je još važnije, m oguće je da će nam p o tpunije razu­ m ijev an je ugode i neugode prilikom čitanja književnih dje­ la m alo ali b itno osvijetliti p itan ja u vezi s ljudskom sre­ ćom i patnjom . Je d n a od najbogatijih tra d icija poniklih na tlu F reu d o v e misli je svojevrsna političko-psihoanalitička djelatn o st, ko ja se bavi p itan jem sreće i učinkom što ga ona im a n a čitave d ru štv en e zajednice. Na to m polju ističe se djelo njem ačkog psihoanalitičara W ilhelm a Reicha, H erberta M arcusea i drugih p rip a d n ik a takozvanog frankfurtskog k ru g a .11 Živim o u d ru štv u koje nas s jedne stran e tje ra na želju za tre n u tačn im zadovoljenjem , dok s druge stran e bro jn im slojevim a stanovništva nam eće neprestano odrica­ n je od užitka. P odručje ekonom skog, političkog i kulturnog života po staje sve više »erotizirano«, za trpano zamamnom potrošnom robom i b lještavim slikam a, dok odnos između m uškarca i žene biva sve bolesniji. A gresija u takvu društvu n ije tek p ita n je d jetin jeg n ad m etan ja: p retv ara se u sve ve­ ću m ogućnost nuklearnog sam ouništenja, nagona za smrću ozakonjenog vojnom strategijom . S adističkom uživanju u moći p rid ru ž u je se m azohistički konform izam onih koji moć ne posjeduju. U ta k v u k o ntekstu naslov Freudova djela Psihopatologija svagdašnjeg života dobiva novo, zlokobno značenje. D inam ični odnos ugode i neugode valja nam ispi­ ta ti i zato što m oram o saznati gdje je granica do koje je d ru ­ štvo k ad ro podnositi represiju i odricanje od zadovoljstva; zašto želja može ići iz krajnosti u k rajn o st, od predm eta ko­ ji sm atram o vrijednim do p redm eta što je obezvređuje i de­ g rad ira; zašto su m uškarci i žene ponekad sprem ni podno­ 206

siti u g n je tav an je i prezir i u kojim trenucim a pokornost popušta. P sihoanaliza nam može pomoći da shvatim o zašto je većini lju d i m ilije pjesništvo Johna K eatsa nego Leigha H unta*: može nam pomoći da bolje upoznam o prirodu »ci­ vilizacije koja tolike ostavlja nezadovoljenim i sili n a po­ bunu [te] n iti im a niti zaslužuje n adu u tra jn iji opstanak«.

* Leigh Hunt (1784—1859), engleski pjesnik, esejist i izda­ vač, Keatsov suvremenik. (Prev.) 207

ZAKLJUČAK POLITIČKA KRITIKA

Dosad smo razm otrili niz problem a u vezi s književnom teorijom , ali je najvažnije p itan je ostalo bez odgovora. U čemu je smisao književne teo rije? Zašto se uopće njom e ba­ vim o? Zar nem a ozbiljnijih p itan ja na svijetu nego što su kodovi, označitelji i čitateljski subjekti? Razm islim o sam o o jednom takvom pitanju. U tre n u tk u dok pišem ove retk e svijet raspolaže s više od 60 000 nukle­ arn ih bojnih glava, k ap a cite ta često i tisuću p u ta većeg od bom be k oja je razorila H irošim u. V jerojatnost da će to oru­ žje biti u p o trijebljeno dok smo mi živi raste iz dana u dan. P ribližna cijena spom enutog oružja iznosi pet stotina m ili­ ja rd i do lara godišnje ili 1,3 m ilijard e dolara dnevno. P et po­ sto od te svote — 25 m ilijardi dolara — moglo bi uvelike olakšati problem e sirom ašnog Trećeg svijeta. K ad bi netko rekao da je književna teorija važnija od svjetskih problem a, proglasili bism o ga luckastim , ali zacijelo tek m alo m anje ludim od onih koji v je ru ju da ta dva područja možemo do­ vesti u vezu. K akve veze im a m eđunarodna politika s k n ji­ ževnom teorijom ? Čemu to perverzno u p litan je politike u razgovor o te o riji? P olitiku zapravo i ne tre b a osobito uplitati u književnu teo riju je r je ona u njoj oduvijek prisutna, kao što je p ri­ su tn a u južnoafričkom sportu.* Pod riječju politika p odra­ zum ijevam o tek način organizacije života u d ruštvu i p ita­ nje raspodjele moći, koja otuda proizlazi. Od početka ove k njige n astojao sam pokazati da je povijest m odem e k n ji­ ževne te o rije sam o dio političke i ideološke povijesti našega * Autorova aluzija na rasistički odnos prema crnim igračima u sportskim momčadima Južne Afrike ili gostujućih zemalja, osobito Velike Britanije. (Prev.) 209

doba. K njiževna je te o rija od P ercyja Bysshea S helleya do N orm ana N. H ollanda nerazdvojno povezana s političkim u v ­ je ren jim a i ideološkim vrijednostim a. K njiževna te o rija sa­ m a po sebi m an je je p red m et in telek tu aln ih istraživanja, a više specifični oblik viđ en ja suvrem ene povijesti. N ije to n išta iznenađujuće. S vaki te o retičar kojega zanim aju proble­ m i značenja, vrijednosti, jezika, osjećaja i iskustva u lju d ­ skom životu, nužno se m ora pozabaviti dubljim i širim as­ p ek tim a lju d sk e p riro d e i d ru štv a, problem im a moći i spol­ nosti, tu m ačen jem povijesti, v iđenjim a sadašnjosti i n ad a­ m a za budućnost. Ne m oram o žaliti što je to tako, n iti o p tu ­ živati k n jižev n u te o riju što se dala zarobiti takvim p ita n ji­ m a, v je ru ju ći da bi n eka »čista« književna te o rija bila li­ šen a ta k v a te reta. »Cista« književna te o rija čisti je akadem ­ ski m it. Ideologiziranost pojedinih književnih te o rija o ko­ jim a sm o govorili u ovoj knjizi n ajjasn ije se očituje u n ji­ hovu n a sto jan ju za potpunim ignoriranjem povijesti i poli­ tike. K n jiževne te o rije ne m oram o osuđivati zato što su po­ litiziran e, već zato što su uglavnom prik riv en o ili nesvjesno ta k v e — što n am pod k rinkom »tehničkog«, »samog po se­ bi razum ljivog«, »znanstvenog« i »univerzalnog« prodaju d o k trin e ko je — ako m alo bolje razm islim o — služe učvrš­ ćivanju in teresa pojedinih sku p in a lju d i u određenom povi­ jesnom tre n u tk u . N aslov ovog poglavlja glasi: »Zaključak: P o litičk a k ritika«, što n e znači »Napokon nudim političku altern ativ u « , nego: »U zaključku možemo reći d a je književ­ n a te o rija ko ju sm o ispitali — politička«. P roblem nije sam o u tom e što su pred rasu d e književnih te o rija p rik riv en e ili nesvjesne. P onekad nisu ni prikrivene ni nesvjesne, k ao u slučaju M atthew a A rnolda, a gdjekad su očito p rik riv e n e ali nipošto nesvjesne, kao u T.S. Eliota. I nije toliko za osudu činjenica d a je književna te o rija po­ litiziran a, n iti te k činjenica d a nas — nesvjesna vlastite politiziran o sti — navodi n a k riv i p ut. Ono što joj m oram o p ri­ govoriti p riro d a je njezine politike, činjenica da je većina k n jižev n ih te o rija p rikazanih u ovoj knjizi pom agala učvrš­ ćivanju, a me osporavanju pretp o stav k i na kojim a se tem e­ lji postojeći sustav moći, čije sam posljedice u današnjem d ru štv u m alo prije opisao. Ovim n e želim reći da je Maitthevv A rnold podržavao ideju o proizvodnji nuklearnog oružja, niti da se većina književnih k ritiča ra ne bi — na ovaj ili onaj način — ogradila od društvenog sustava u kojem u se jedni bogate profitom od proizvodnje oružja, dok drugi na 210

ulicam a sk ap avaju od gladi. Hoću sam o reći da mnogi k riti­ čari ne vide važnost književne te o rije u odnosu n a problem e suvrem enog svijeta. M oje je m išljenje da je književna teo­ rija itekako važna u odnosu na politički sustav suvrem enog društva, da je — n am jern o ili ne — pom agala ;i pomaže odr­ žavanju i učvršćivanju pretpostavki na kojim a se -on te ­ melji. K ažu da je književnost životno zainteresirana za prob­ leme ljudskog života; da je k o n k retn a a ne ap stra k tn a ; da p rik azu je život u svoj njegovoj bogatoj m nogostranosti, a odbacuje jalovo ap stra k tn a razm išljanja o tom e što znači osjećati se živim. P aradoksalno je m eđutim da je povijest m odem e književne te o rije pripovijest o bijegu od stvarnih p itan ja ljudskog života u naoko b eskrajni niz altern ativ a: u p jesm u sam u, u organsko društvo, u vječite istine, u m aš­ tu , s tru k tu ru ljudske svijesti, m it, jezik i ta k o dalje. Taj bijeg od stv arnosti donekle možemo protum ačiti reakcijom n a povijesni redukcionizam k ritik e koja je vladala cijelim d evetnaestim stoljećem , reakcijom za koju možemo reći da je bila zap an jujuće ekstrem na. U pravo taj ekstrem izam k n ji­ ževne teo rije — njezino uporno, perverzno, dovitljivo odbi­ ja n je da se suoči s društvenom i povijesnom zbiljom — iz­ n en ađ u je .proučavatelja njezinih dokum enata, prem da se ri­ ječju »•ekstremizam-« češće služe oni kojii nastoje sv ratiti p a­ žnju n a ulogu književnosti u svakodnevnom životu. Bije­ gom od suvrem enih ideologija k njiževna te o rija dapače raz­ otk riv a svoje često nesvjesno suučesništvo s njim a, a njezin elitizam , seksizam i individualizam odaje se u pravo u »es­ tetskom «, »nepolitičnom « jeziku koji je po njezinu m išlje­ n ju p riro d an za p ristu p književnom djelu. Takva književna te o rija uglavnom polazi od pretpostavke da u središtu svi­ je ta stoji u m isli u to n u li pojedinac, n a g n u t n ad knjigom , že­ ljan dodira s iskustvom , istinom , zbiljom , poviješću ili tra ­ dicijom . D akako da su joj važne i druge stvari — činjenica d a je pojedinac osobno povezan s drugim a i da čovjek nije samo čitatelj — ali je zanim ljivo k ak o ta individualna svi­ jest, sm ještena u uski k ru g odnosa s drugim a, često postaje m jerilom za sve ostalo. U književnosti je — po njoj — na v rh u n sk i način oprim jerena bogata n u trin a osobnog života k oji se, izvan književnosti, pretv ara u sum orno, mehaničko, im personalno postojanje. O vakvo gledanje k ritik e n a k n ji­ ževnost analogno je takozvanom posjedničkom individua­ lizmu na d ruštvenom p lanu, m a kako se k ritik a zgražala 211

nad ta k v im individualizm om . T akvo gledanje odražava v ri­ jednosti jednog političkog sustava koji društvenost ljudskog života p o d ređ uje interesim a usam ljenog pojedinca. Započeo sam ovu kn jig u tv rd n jo m da književnost ne po­ stoji. K ako dakle može postojati k n jižev n a teorija? Svaka te o rija u tv rđ u je svoj cilj i id e n titet na d v a poznata načina: d efin ira se s obzirom na m eto d u ili na p redm et ispitivanja. P okušaj da k njiževnu te o riju definiram o s obzirom na meto­ du osuđen je n a propast. K njiževna te o rija m orala bi odra­ žavati p riro d u književnosti i književne kritike. No sjetim o se b ro jn ih m etoda ko jim a se služi književna k ritik a. Im a m e­ to d a što se b ave pjesnikovim astm atičnim djetinjstvom ili isp itiv an jem osobitih oblika pjesnikove sintakse; im a ih ko­ je u s ik ta n ju konsonanta »s« čuju šu štan je svile; onih koje isp itu ju fenom en čitanja ili pak tra že vezu izm eđu književ­ nog djela i klasnih sukoba u društvu, i onih što se bave is­ tra živ an jem b ro ja p ro d atih p rim jerak a djela. Sve ove m eto­ de n em aju b itn ih dodirnih točaka. Z apravo su po d u d am ije s n ekim dru g im »-disciplinama«: lingvistikom , poviješću, so­ ciologijom i slično. Mogli bism o dakle reći da je književna k ritik a n e-p redm et s obzirom na m etodu. A ko je književna te o rija n eka v rs t »m etakritike«, to je st kritičko razm išljanje o k ritici, proizlazi da je i ona ne-predm et. Z ajednički nazivnik književnog proučavanja m orali bi­ smo m ožda tra ž iti n a drugom m jestu. Može biti da književ­ n a k ritik a d književna te o rija nisu n išta drugo nego razgo­ vor o p red m etu zvanom književnost (dakako razgovor na stan o v ito j razini »-kompetencije«). Možda u p rav o predm et od ređ u je ii om eđuje p riro d u ta k v a razgovora, a ne m etoda. Možda se — uz relativ n o stab ilan predm et — m irne duše m o­ žemo slu žiti biografskom , mitologijiskom ,i sem iotičkom me­ todom , svjesni onoga o čem u govorim o. M eđutim , kao što sam u uvodu rekao, književnost nem a ta k v e stabilnosti. Je­ dinstvo pred m eta iluzorno je kao i jedinstvo m etode. »K nji­ ževnost je ono čemu nas podučavaju«, rekao je jednom Roland B arthes. M ožda nas m etodološka nejedinstven ost u proučavanju k n jiževnosti ne bi sm jela suviše zabrinjavati. Im a i drugih znanosti k oje ne možemo naprečac definirati, kao na prim ­ je r zemljopis, filozofiju, sociologiju, antropologiju i povijest. Tko može povući jasnu granicu izm eđu sociologije i an tro ­ pologije ili d ati brzu definiciju »povijesti«? Možda bism o se m orali veseliti tolikom m noštvu kritičkih m etoda, pom iriti

se s postojećim stanjem i biti sretni što ne robujem o sam o jednom načinu ispitivanja. P rije no što nas obuzm e preko­ m jerna euforija, m oram o ipak p riznati da i tu im a proble­ ma. Prvo, nisu sve književnokritičke m etode uzajam no kom ­ patibilne. Ma koliko mi težili tolerantnom prihvaćanju raz­ ličitih m etoda, sva je prilika da će nas nastojanje za sjedi­ n javanjem stru k tu ralizm a, fenom enologije i psihoanalize do­ vesti do živčanog sloma p rije nego do blistave književnokri­ tičke karijere. K ritičari koji p arad iraju vlastitim p luraliz­ mom čine to zato što m etode kojim a b a ra ta ju zapravo i n i­ su toliko različite. Drugo, neke od tih »-metoda« jedva da i jesu m etode. M nogi k ritiča ri m rze i sam pojam m etode, pa se rad ije povode za instinktom , intuicijom i trenutačnim na­ dahnućem . Možda je sreća što ta k av način nada još mije p ro ­ dro u m edicinu i avionsko inženjerstvo. V alja ipak reći da tako skrom no odricanje od m etode ne sm ijem o uzeti suviše ozbiljno, je r intuicija obično zavisi o latentnoj stru k tu ri op­ ćih postavki, a ona je često isto toliko tvrdokorna koliko i s tru k tu ra bilo kojeg s tru k tu ra liste . Zanim ljivo je da ta k v a »intuitivna« k ritik a — koja se ne tem elji na »metodi«, nego na »pronicavoj osjetljivosti« — obično ne in tu ira ideološke vrijednosti u književnom djelu, prem da bi to po vlastitoj definiciji mogla. Pojedini tradicionalni k ritičari drže da su teorije stv o rene za d ruge ljude, pa se rad ije prep u šta ju »iz­ ravnom « čitanju književnosti. D rugim riječim a, sm atraju d a nem a teo rijskih ili ideoloških sklonosti koje bi mogle po­ sredovati izm eđu njih i djela. Po njihovom m išljenju nem a ničeg ideološkog u sudu da je kasniji opus G eorge Eliotove obilježen »rezignacijom zrele životne dobi«, ali bi im se tv r­ d n ja da u tom opusu nazirem o autoričin bijeg od problem a i sklonost kom prom isu činila itekako ideološkom. Zato je tak v e k ritič a re teško uvući u razgovor o ideološkim sklono­ stim a, i to u p rav o stoga što njihova ideologiziranost nigdje nije tdliko izražena koliko u iskrenom v jerovanju da je n ji­ hov način čitan ja »čist«. »D oktrinaran« je bio Leavis, koji je napadao M iltona, a ne C.S. Lewis koji ga je branio. Fem i­ nističke k ritiča rk e nam jerno upliću politiku u književnost kad govore o prikazu ženskih likova u književnim djelim a, a ne trad icio nalni k ritiča ri koji tv rd e da je R ichardsonova Clarissa velikim dijelom sam a kriva što je silovana. Č injenica da su neke k ritičke m etode m anje m etodične od d rugih ipak je pom alo neugodna pluralistim a, koji vje­ ru ju da u svakoj metodi ima m alko istine. (Takav teorijski 213

p lu ralizam analogan je pluralizm u u politici: ako nastojite razu m jeti svačije m išljenje, to često znači d a sam i nezain­ te resiran o sto jite iznad svega, a ako oprečna m išljenja po­ k u šav ate riješiti jednodušnih sporazum om , odbacujete istinu d a p o jedine sukobe m oram o rje ša v ati jednostrano.) K njižev­ n a k ritik a n alik je na la b o rato rij u kojem u jedni sjede za k om andnim uređajem , odjeveni u bijele kute, dok drugi ba­ caju štapiće u zrak ili se ig ra ju »pism a-glave«. U glađeni am ateri m iješaju se s okorjelim profesionalcim a, pa i nakon gotovo stogodišnjeg po sto jan ja p red m eta zvanog »engleski« još ne zn aju na k o ju bi ga stra n u djenuli. Takva je nedou­ m ica plod čudne povijesti engleskog kao predm eta. U jedno je n erješiv a, je r u sebi sadrži m nogo više negoli tek spor oko m etode. P lu ralisti su optim isti je r n e shvaćaju da se iza bor­ be razn ih književnih te o rija ili »ne-teorija« k riju različite ideološke strateg ije koje bi h tjele odrediti sudbinu engles­ kog k ao p red m eta u suvrem enom društvu. P roblem je u to­ m e što k n jiževna te o rija n ije u stan ju ni da odbaci ni da p ri­ h v ati d o m in an tn e ideologije kasnoindustrijskog k apitaliz­ ma. L iberalni h um anizam nastoji se suprotstaviti ideologi­ ji, ili je b arem m odificirati, otvorenim pokazivanjem p rezi­ ra p rem a teh nokraciji i njegovanjem duhovne cjelovitosti u ovom zaraćenom s v ije tu ; nek i oblici form alizm a i s tru k tu ­ ralizm a n asto je ovladati te h n o k ratsk im racionalizm om d ru ­ štv a i ta k o se u nj uklopiti. N orthrop F ry e i novi k ritičari v jero v ali su da su postigli sintezu racionalnog i duhovnog, ali koliko stu d en a ta književnosti danas još čita njihove ra ­ dove? L iberalni hum anizam izrodio se u im potentnu sav­ je st g rađanskog d ru štv a — blagu, osjetljivu i nedjelotvor­ nu — dok je s tru k tu ra liz am m anje-više postao m uzejskim in v e n taro m književnosti. Nemoć liberalnog hum anizm a sim ptom je njegova te­ m eljno k o n tra d ik to rn o g odnosa prem a m odernom kapitaliz­ mu. P rem d a je liberalni hum anizam dio »službene« ideologi­ je kapitalističkog društva, prem da »hum anističke znanosti« postoje zato da bi reproducirale takv o društvo, društveni po­ red ak u n u ta r kojega on postoji nem a previše vrem ena za hum anizam . Z ar je ikom e u M inistarstvu vanjskih poslova ili u u p rav n o m odboru kakve n a ftn e kom panije stalo do jed instvenosti ljudskog bića, do neprolaznih istina o polo­ žaju čovjeka u svijetu, ili do »osjetilnog tk iv a proživljenog ljudskog iskustva«? Liberalni hum anizam zapravo je u isti m ah i k ra jn je nedjelotvorna i najbolja ideologija »huma­ 214

nog« do koje je moglo doći postojeće građansko društvo. »Jedinstvena ljudska ličnost« zaista je važna kad tre b a b ra ­ niti p rav o poslovnog čovjeka .na -ostvarivanje p ro fita i otpu­ štan je lju d i s posla; pojedinac pod svaku cijenu m ora im ati »■pravo izbora« kad to znači pravo na kup n ju m jesta d jete­ tu u -skupoj privatnoj školi, dok druga djeca nem aju p rav o na besplatni školski obrok, kao što ni žene nem aju pravo na odluku o rađanju. »-Neprolazne istine o položaju čovje­ k a u svijetu« obuhvaćaju istine kao što su sloboda i dem o­ kracija, k oje su dušom d tijelom p risu tn e u ovom našem na­ činu života. »O sjetilno tkivo proživljenog iskustva« može­ mo o tprilike prevesti kao »-reagiranje iz želuca«, to je st stva­ ran je sudova na tem elju navika, pred rasu d a i »zdravog ra ­ zuma«, ali ne n a tem elju nekakva neprihvatljivog »jalovo teorijskog« zb roja sum njivih ideja. Da, im a u takvu društvu m jesta za hum anističke znanosti, pa m a kako ih prezirali oni koji n am jam če slobodu i dem okraciju. Odsjeci za književnost u visokoškolskim ustanovam a dio su ideološkog a p a ra ta m oderne k apitalističke države. No ta j ap a ra t n ije nešto na što se možemo posve osloniti, prvo stoga što h u m anističke znanosti obuhvaćaju m noge v rijed­ nosti, značenja d tra d icije k o je su d ijam e traln o suprotne p ri­ oritetim a k ap italističke države, a k tom u p repune m udrosti i iskustva što nadilaze moć poim anja ta k v e države. D rugo: ako velikom b roju m ladih ljudi omogućite da se nekoliko godina bave isključivo čitanjem knjiga i razm jenom m išlje­ nja, m oguće je da će ti m ladi lju d i — u određenim povijes­ nim u v jetim a — početi dovoditi u p itan je serv iran e im v ri­ jednosti i au to rita tiv n i način na koji im ih servirate. N ema narav n o ništa lošeg u studentskom preispitivanju vrijedno­ sti. Ono je dapače dio značenja visokog obrazovanja. Sam o­ stalnost m išljenja, kritičko neslaganje i u m jeren a dijalektičnost u p rav o je ono od čega se sastoji hum anističko obrazo­ vanje. K ao što sam ra n ije rekao, nitko p am etan neće od vas tra ž iti da u eseju o C hauceru ili B audelaireu dođete do u n a ­ p rijed zadatih zaključaka. T ražit će tek da n a prih v atljiv način o b radite pojedini tekst. Svjedodžbom kojom potvr­ đ u je da s te diplom irali književnost, država vam p riznaje da ste ovladali pojedinim načinim a govora i pism a. N ačin govora i pism a — to su predm eti kojim a vas podučavaju, ispituju, za k oje vam izdaju diplomu. Ne daju vam je za ono što vi osobno m islite i u što vjerujete, prem da je i ono što m islite ograničeno jezikom . Možete vi m isliti i vjerova­ 215

ti što vas je volja, uz u v je t da govorite propisanim jezikom N itko osobito ne m ari za ono što vi govorite, nikoga ne za­ n im aju vaši ekstrem ni, um jereni, rad ik aln i ili konzervativni pogledi, uz u v je t da su dopustivi u specifičnom obliku jezi­ ka i da su na nj prevedivi. N evolja je tek u tom e što poje­ dina značenja i stavovi nisu u vijek prevedivi. D rugim rije­ čim a, stu d ij književnosti p ita n je je označitelja, a ne ozna­ čenog. Oni koji su plaćeni da vas podučavaju takvom obli­ ku jezik a sjećat će se jeste li se lili niste um jeli njim e tečno služiti i dugo nakon što zaborave o čemu ste im zapravo pričali. K njiževni teoretičari, k ritiča ri i nastavnici nisu dakle to lik o pren o sitelji doktrine, koliko su čuvari određenog je­ zika. Z ad atak im je da taj jezik čuvaju, da ga po potrebi p ro širu ju i razra đ u ju , da ga bran e od drugih oblika diskursa, da u vode pridošLice u njegove ta jn e i da odlučuju jesu li ga oni uspješno svladali ili ne. Označeno samog diskursa ni­ je jasn o određeno, što ne znači da diskurs ne utjelovljuje određene pretpostavke, već da više n alik u je na m režu ozna­ čitelja k o ja obuhvaća cijela područja značenja, p redm eta i d jelo v an ja. P ojedini tekstovi odabiru se zato što su podložn iji ta k v u d iskursu nego drugi, pa upravo n jih poznajem o pod nazivom književnost ili »‘književni kanon--. Činjenica da se k an o n obično sm atra prilično stalnim , a ponekad čak v ječn im i n ep rom jenjivim pom alo je ironična, je r — budući d a u književ n okritičkom diskursu označeno n ije definirano — d isk u rs se, ako hoće, može baviti m anje-više bilo k a k ­ vom vrstom pisanog teksta. N ajgorljiviji b ran itelji književ­ nog kan o n a p okazuju nam s vrem ena na vrijem e da je k ri­ tički d iskurs po p o tre b i p rim jenljiv i na »neknjiževne« ob­ lik e pisanja. N eprilika književne k ritik e zapravo i jest u tom e što ona s jedne s tran e određuje svoj predm et — knji­ ževnost — a s druge se s tra n e sastoji od niza nestalnih teh­ n ik a k oje n em aju n ikakva osobita razloga da se zaustave na pojedinom predm etu. A ko vam je na nekoj zabavi dosadno, ako n em ate pam etnijeg posla, m ožete je pokušati analizira­ ti po receptu književne k ritik e: proučiti joj stil i žanr, od­ red iti njezine značenjske jedinice, form alizirati njezin značenjskii sustav. Lako je m oguće da će ta k av »tekst« bogat­ stvom svojega sastava biti m jerljiv s najuzornijim kanon­ skim djelom , a dovitljivost njegove kritičke analize izjednačiva s dovitljivošću b ro jn ih analiza Shakespearea. Zato k n ji­ ževnoj k ritici preostaje dvojaki izbor: priznati da se može 216

baviti zabavam a jednako uspješno kao i Shakespeareom , u kojem slučaju joj p rijeti opasnost da — uz predm et — iz­ gubi i .identitet; ili se pak složiti s činjenioom da i zabave mogu biti zanim ljive za analizu, uz uvjet da takvu analizu nazovemo drugim im enom : etnom etodologijom ili herm eneutičkom fenom enologijom . No književna se k ritik a bavi književnošću je r v je ru je da je književnost vrednija i da pru ­ ža više zadovoljstva od drugih tekstova n a koje bi kritički diskurs bio p rim jenjiv. Takvo vjerovanje ima tek jedan ne­ do statak : n eistinito je. M noga film ska i filozofska djela v re ­ dnija su od većine onoga što se trp a u ».književni kanon«. I nisu v red n ija »na drugi .način« je r se i ona mogu baviti predm etim a istraživanja vrijednim upravo u onom smislu k ak o k n jižev na k ritik a definira pojam vrijednosti. K ritika ih m eđutim isključuje, ali ne zato što ona nisu »podložna« njezinu diskursu, već zbog arb itrarn o sti i autoritativnosti književne ustanove. Postoji i drugi razlog zašto književna k ritik a ne može opravdati ograničavanje interesa na pojedina djela, poziva­ jući se na njihovu »vrijednost«: činjenica da je i sam a dio književne u stanove koja određuje vrijednost djela. Zabave — baš kao i Shakespearea — valja učiniti predm etom dos­ tojnim književnokritičkog ispitivanja, a to se postiže upo­ trebom stan o vitih tehnika. S hakespeare nije bio velika k n ji­ ževnost koju su književni kritičari sretnim slučajem otkri­ li. Ne, S hakespeare je velik zato što ga književna ustanova čini velikim . Ovo ne znači da Shakespeare nije doista »ve­ lik« — p itan je je tek kako ljudi o njem u misle. J e r nem a književnosti koja bi bila »zaista« velika ili »zaista« bilo ka­ kva nezavisno od načina na koji se tre tira u n u ta r specifič­ nih oblika društvenog i institucionalnog života. Bezbrojni su načini na koje možemo govoriti o Shakespeareu, ali ih k ritik a neće sve p rih v a titi kao književnokritičke. Možda ni sam S hakespeare, ni njegovi glum ai i p rijate lji nisu o S hakespearovim djelim a govorili jezikom dostojnim književne k ritike. A zacijelo i najzanim ljivije misli o Shakespeareovoj dram i nisu p rih v a tljiv e njezinu načinu istraživanja. K nji­ ževna k ritik a odabire, razm atra, ispravlja i iznova piše teks­ tove, u skladu s institucionaliziranim norm am a »književnog« — norm am a uvijek spornim , uvijek povijesno prom jenlji­ vim. P rem d a sam rekao da književnokritički diskurs nem a ]asno defin irano područje označenog, ipak postoje brojni načini na koje možemo razgovarati o djelim a koja takav 217

d lskurs isključuje, k a o i b ro jn i n eu sta lje n i p ristu p i i s tra te ­ g ije k oje on d iskvafilicira k a o nevaljale, nezakonite, n ek ri­ tičke, besm islene. Tobožnja širokogrudnost književnokritičkog d isk u rsa na razini označenog m jerljiv a je jedino s n je­ govom sek taškom netrpeljivošću na razini označitelja. K njižev n o kritički diskurs ponekad p rizn aje i to lerira pojedine d ija le k te d isk ursa, da ta k o kažem o, ali ni ta d a ne sm ijete govoriti k ao da govorite posve drugim jezikom . To bd zna­ čilo da ja sn o u v iđ a te da kritički diskurs znači moć. Ostali u n u ta r g ran ica njegova diskursa znači pokazati da n e vidite njeg o v u moć. J e r što je p riro d n ije i sm jerni je negoli govoriti v lastitim jezikom ? Moć k ritičkog diskursa kreće se na nekoliko razina. P r­ vo, to je moć »održavanja reda« u jeziku, to je st moć odabi­ ra na tem elju kojega književnokritički diskurs isključuje po­ je d in e iskaze zato što se ne pokoravaju norm i prihvatljivog govora. D rugo, to je moć »održavanja reda« u pisanju, svr­ sta v a n je p isanih tek sto v a u kateg o rije »književnog« i »neknjiževnog«, neprolazno velikog i prolazno popularnog. Treće, to je moć a u to rite ta vis-a-vis drugih — to je st odnos moći izm eđu onih koji d efin iraju i čuvaju diskurs i onih ko je ta k v i m oćnici selektivno p rip u šta ju diskursu. To je da­ k le moć p riz n av an ja ili n ep rizn av an ja o nih k o ji — po m iš­ lje n ju o d ab ranih — bolje ili lošije v lad aju diskursom . N aj­ zad, to je p ita n je odnosa moći izm eđu književno-akadem ske u stan o v e (u kojoj se sve ovo zbiva) i vladajućih interesa d ru štv a, k ojem u očuvanje i ko n tro liran o p ro širiv an je posto­ jećeg d isk u rsa osigurava rep ro d u k ciju istom išljenika i ga­ ra n tira zadovoljenje ideoloških potreba. R ekao sam da je teoretski neograničena mogućnost pro­ širiv a n ja k ritičkog diskursa, to je st činjenica da je on tek proizvoljno o graničen na »književnost«, izvor nelagode ču­ v arim a njegova kanona. P redm eti kritičkog ispitivanja, kao i p red m eti F reudovih nagona, prilično su slučajni i zam jenjiv i. Ironično je m eđutim da je k ritik a postala svjesna te činjenice tek kad je osjetila da njezin liberalni hum anizam gubi dah pa se za pomoć obratila am bicioznijim i strožim k ritičk im m etodam a. M islila je da će — uz razum ni doda­ ta k povijesne analize ovdje i nepriljepčivu dozu s tru k tu ra ­ lizm a ondje — moći iskoristiti te inače stran e joj pristupe d jelu i ta k o p okrpati ru p e u svojem osirom ašenom duhov­ nom k apitalu. No može se dogoditi da stvari počnemo gle­ 218

d ati u drugačijem svjetlu, da nastupi obrat situacije. J e r ne možete se baviti povijesnom analizom književnosti ako ne uviđate da je i sam a književnost skorašnji povijesni prona­ lazak. N e m ožete p rim jen jiv ati stru k tu ralističk o oruđe na M iltonov Izgubljeni raj ako ne priznajete da je isto oruđe prim jen ljiv o na dnevne novine. K ritik a se može održati je­ dino uz rizik da izgubi pred m et kojim je određena. Suočena je s nezavidnim izborom : da se uguši ili da se udavi. A ko v lastite im plikacije dovede do k rajn o sti, vlastitim će argu­ m entim a d o krajčiti sam u sebe. To bi joj, po m ojem sudu, bilo najpam etnije. Posljednji logički potez u procesu k o ji je počeo priznanjem da je k n ji­ ževnost iluzija bio bi p rizn an je da je i književna teorija ilu­ zija. Ovime dakako ne želim reći da sam izm išljao lju d e o kojim a sam u knjizi govorio. N orthrop F ry e doista postoji, a postojao je i F.R. Leavis. K njiževna te o rija je iluzija u prvom redu zato što je tek ogranak društvenih ideologija, što nem a n i jedinstva ni id e n titeta kojim a bi se doista razli­ kovala od filozofije, lingvistike, psihologije i kulturološko-socioloških p roučavanja. D rugo, iluzija je utoliko što je de­ p lasiran a njezina n ad a de će se usredotočivanjem n a jedan predm et — književnost — moći razlikovati od drugih zna­ nosti. M oram o dakle zaključiti da ova knjiga nije toliko uvod u k n jiževnu teoriju, koliko njezina osm rtnica, te da za­ vršavam o ukopom p redm eta koji smo htjeli otkopati. N em am n am jeru da književnim teorijam a koje sam k ri­ tički .ispitao u ovoj knjizi suprotstavljam vlastitu književnu teoriju , teo riju koja bi p reten d irala na veću prihvatljivost, u političkom sm islu. Tko god je čitao ovu knjigu nadajući se na k raju m arksističkoj književnoj teoriji, nije je čitao s dužnom pažnjom . Istina je da postoje m arksističke i fem i­ nističke književne teorije koje su, po m ojem m išljenju, v re­ dn ije od bilo k o je teo rije o kojoj smo ovdje raspravljali, a na koje čitatelja u p ućuje bibliografija u knjizi. No to sada i n ije n ajvažnije. V ažnije je odgovoriti n a p itan je možemo li govoriti o »-književnoj teoriji« ne podržavajući iluziju o k n ji­ ževnosti k ao o zasebnom , utvrđenom predm etu istraživanja, ili bi bolje bilo izvući p raktičnu pouku iz činjenice da se književ n a te o rija može baviti Bobom D ylanom baš kao i Johnom M iltonom . M islim da je n aju p u tn ije shvatiti »knji­ ževnost« kao naziv koji ljudi povrem eno i iz raznih pobu­ da n ad ijev aju cijelom jednom području djelovanja koje Michel F oucault naziva »diskurzivne prakse« (»discursive prac219

tices«), te da bi cijelo to područje praktičnog djelovanja m o­ ralo p o stati predm etom kritičkog istraživanja, a ne samo ono što p onekad nejasno nazivam o »književnošću«. K njižev­ n im te o rija m a izloženim u ovoj knjizi ja se dakle ne suprot­ stav ljam novom kn jiževn o m teorijom , nego drugom vrstom d iskursa. Hoćemo li ta k av diskurs n az v ati »-kulturom«, »ozn ačiteljsk im praksam a« (»signifying practices«) ili kakvim dru g im im enom — n ije suviše važno. Važno je da bi on obu­ hvaćao p red m ete (»-književnost«) kojim a se bavi k u ltu ra i d ru g e te o rije te da bi ih m ijenjao na taj način što bi ih sta­ vljao u širi kontekst. Ne bi li ip a k ta k v o p ro širiv an je granica oduzelo k n ji­ ževnoj teo riji svu njezinu osobnost? Ne bi li »teorija dis­ k ursa« naišla na iste problem e u pogledu m etodologije i p red m eta istraživanja kao i književna teorija? J e r najzad, postoji veliki broj diskursa i m nogi načini na koje ih mo­ žem o istraživati. M islim da n e bi je r je proučavanje koje im am na u m u specifično po tom e što bi se bavilo učinkom d isk u rsa i načinim a na koje diskursi postižu određeni uči­ nak. K ad čitam o udžbenik iz zoologije da doznam o nešto o žirafam a, bavim o se proučavanjem zoologije. No ako u is­ to m ud žb en ik u ispitujem o s tru k tu ru i organizaciju diskursa, ako p roučavam o djelovanje njegovih oblika i postupaka na p o jed in e čitatelje u određenim uvjetim a, bavim o se posve d rugom v rsto m analize. Bavim o se zacijelo n ajstarijim obli­ kom »književne knitike« zvanim reto rik a. R etorika je nas­ ta la u an tičko doba te kao v rsta k ritičk e analize bila preuze­ ta i d je latn a sve do osam naestog stoljeća, a ispitivala je na­ čin na koji je jezik sačinjen da bi postigao određeno djelo­ v an je na čitatelja ili slušatelja. R etorika se n ije obazirala na to da li je predm et njezina istraživanja pisana ili izgovorena riječ, p jesništvo ili filozofija, pripovjedna proza ili historio­ grafija. B avila se širokim područjem diskurzivnih p rak si u d ru štv u , a osobiti interes poklanjala tum ačenju ta k v ih p rak ­ si kao oblika moći i um ijeća izvedbe. To ne znači da se nije obazirala n a vjerodostojnost diskursa je r je vjerodostojnost često presu d n a za način kojim diskurs djelu je na čitatelja ili slušatelja. R etorika na svojem vrhuncu nije bila ni »hu­ manizam « koji se »intuitivno« bavi čovjekovim doživljava­ njem jezika niti »form alizam « zaokupljen pukom analizom jezičnih postupaka. Ona je ta k v e postupke — načine prekli­ n ja n ja, u v je rav an ja , poticanja i tako dalje — prom atrala u sv jetlu k o n k retn e izvedbe, a reakcije ljudi na diskurs gle­ 220

dala s obzirom na jezične stru k tu re i stvarne situacije n ji­ hova djelovanja. Ona govoru i pisanju nije prilazila kao tekstovnim predm etim a koje valja p ro m atrati s estetske stran e ili ih u nedogled dekonstruirati, već kao oblicima dje­ lovanja neodvojivim od širih društv enih odnosa između pi­ saca i čitatelja, govornika i publike te uglavnom nerazum ­ ljivim izvan konteksta društvenih u v je ta i strem ljenja.' K ao sva n ajbolja radikalna polazišta, i m oje je dakle iz tem elja tradicionalno. Želio bih odvratiti književnu k ritiku od pom odnih, novopečenih načina razm išljanja koji su je za­ veli n a k riv i p u t — od m išljenja da je »(književnost-« osobito povlašteni predm et, a »estetsko« odvojivo od društvenih od­ rednica — želio bih je v ra titi na stare, napuštene staze. Prem da je moj stav reakcionaran, ja se ne zalažem za oživ­ ljav an je čitavog in v e n tara antičko-retoričkog nazivlja kao zam jene za suvrem enu kritičku term inologiju. To nam ne treb a je r u književnim teorijam a što smo ih ispitali u ovoj knjizi im a dovoljno pojm ova koji će n am dostajati barem za početak. R etorika, ili te o rija diskursa, im a dodirnih to­ čaka s form alizm om , strukturalizm om i sem iotikom utoliko što isp itu je form alne postupke jezika, ali se — kao i teorija recepcije — bavi proučavanjem djelovanja takvih postupa­ k a n a »potrošača«. Po shvaćanju diskursa kao određenog oblika moći i želje, reto rik a može štošta naučiti od dekonstru k cije i te o rije psihoanalize, a po vjerovanju da diskurs može pro m ijeniti čovjeka slična je pogledim a liberalnog h u ­ m anizm a. Č injenica da je »književna teorija« iluzija ne zna­ či da n am ne može biti izvorom itekako vrijednih pojm ova koji će nam poslužiti za isp itiv an je jedne sasvim drugačije v rste diskurzivne prakse. R etorika se s razlogom u puštala u analizu diskursa: ni­ je ih proučavala sam o zato što su diskursi postojali, kao što ni većina suvrem ene književne k ritik e ne ispituje književ­ nost te k zato da bi je ispitivala. Težila je iznalaženju n ajd je­ lotv o rn ijih načina za izražavanje molbi, u v je rav an ja i doka­ zivanja, a retoričari su proučavali te postupke u jeziku d ru ­ gih lju d i da bi ih što plodotvornije p rim ijenili u vlastitom govoru. R etorika je u isti m ah bila »kreativna« ,(kako bismo danas rekli) i »(kritička« djelatnost. Riječ »retorika« obuh­ vaća i govorničko um ijeće i znanost u njem u. Zato je i u naše vrijem e opravdano m išljenje da bi nam nešto nalik na reto rik u moglo pomoći pri ispitivanju različitih znakovnih sustava i značenjskih praksi, od M obyja Dicka, M uppeta i 221

Jean -L u ca G oddarda do reklam nih prikaza žene i retoričkih te h n ik a v lad inih iz vještaja. S vaka je te o rija i želja za zna­ njem »m o tiv irana interesom «, kao što sam već govorio, uto ­ liko što uv ijek pronalazi razlog zbog kojega se bavi određe­ nim predm etom . Z ap an ju ju ća slabost velikog dijela form alističk e i stru k tu ra listič k e k ritik e m eđu ostalim je i u tom e što n e zna zašto se bavi onim čime se bavi. S tru k tu ra lis t za­ p rav o istra žu je znakovne sustave doista sam o zato što oni slu čajn o postoje, ili — ako m u se ovakva k ritik a čini suviše poraznom — silom pronalazi racionalnija opravdanja. Na p rim je r: p ro učavanjem n ač in a pomoću kojih proizvodim o značenja p ro d u b it ćemo v la stitu k ritičk u sam osvijest. Takav arg u m en t v rlo je sličan stan d ard n o m razm išljanju liberalnog hu m an ista. Liberalni hu m an ist ipak je u prednosti pred stru k tu ra listo m je r zna reći zašto je bavljenje književnošću uopće v rijed n o tru d a . N jegov odgovor, kao što smo vidjeli, o tp rilik e glasi d a nas b av ljen je književnošću čini boljim lju d sk im bićim a. U tom e je ujedno i slabost liberalno-hum anističkog poim anja. No slabost ta k v a p o im an ja n ije u v jerovanju d a književ­ nost može p ro m ijen iti lju d sk o biće, nego u grubom precje­ n jiv a n ju tra n s fo rm ativ n e moći književnosti, u odvajanju te moći od k o n k retn o g dru štv en o g k o n te k sta i u suviše uskoj, suviše a p stra k tn o j definiciji »boljeg ljudskog bića«. Takva defin icija ponajčešće ig norira činjenicu da biti ljudskim b i­ ćem u zapadnom svijetu 1980-ih godina znači biti upleten, a u određenom sm islu i odgovoran za političku situaciju o kojoj sam govorio n a početku poglavlja. Liberalni hum a­ nizam je m o ralna 'ideologija p red g rađ a, k o ja se u praksi ug­ lavnom o g raničuje n a odnose m eđu pojedincim a. V iše ga zan im aju problem i p relju b a nego nuklearnog naoružanja, a njeg o v a h v alev rijed n a b rig a za slobodu, dem okraciju i p ra ­ v a p o jed in ca n ap ro sto nije dovoljno konkretna. Liberalni h um anizam shvaća dem okraciju a p stra k tn o : kao glasačku k u tiju , a n e kao specifičnu, živu i p rak tičn u dem okraciju k o ja bi mogla u tjecati na fu nkcioniranje M inistarstva v an j­ sk ih poslova ili velikih n a ftn ih kom panija. Jed n ak o a p stra k ­ tn o shvaća slobodu pojedinca: sloboda svakog pojedinca osa­ kaćena je i p araz itsk a ako zavisi o otuđenom radu i aktiv­ nom u g n je tav an ju dru g ih . K njiževnost se može i ne m ora bu n iti p ro tiv ta k v ih uvjeta, ali je m oguća u prvom redu za­ to što oni postoje. K ao što je rekao njem ački k ritič a r Walte r B enjam in: »N em a dokum enta k u ltu re koji u isti m ah ne 222

bi bio svjedočanstvo o barbarstvu.«2 Socijalisti su pak oni koji teže za potpunom , konkretnom praktičnom prim jenom ap strak tn ih pojm ova slobode i dem okracije liberalnog h u ­ m anizm a, a shvaćaju ih ozbiljnije nego liberali sa svojim krilaticam a o »-živoj osobnosti pojedinca«. Značenje pojm a »-bolje ljudsko biće« m ora dakle biti kon­ kretn o i praktično, to je st m ora obuhvatiti politiku sveu­ kupnog ljudskog života; n e sm ije biti usko apstraktno, us­ m jereno sam o na neposredne ljudske odnose izdvojive iz k o n k retn e d ru štv en e cjeline. Ono m ora biti p itan je politič­ kog a ne sam o »-moralnog« načina m išljenja, to je st m ora biti istinski m oralni način m išljenja, svjestan veze između poje­ dinačnih vrijednosti i sveukupnih m aterijalnih u v je ta čov­ jekova postojanja. Politički način m išljenja nije alternativa m oralnim preokupacijam a, već ozbiljna briga za p itan ja mo­ rala, sa svim posljedicam a što ih za sobom povlači. Libe­ ralni h u m an isti im aju p ra v o k a d k až u da proučavanje k n ji­ ževnosti im a sm isla i da ta j sm isao n ije sam po sebi književan. Oni zapravo tv rd e da k n jiževnost im a uporabnu v ri­ jednost, p rem d a bi ovakva form ulacija bila u v red a za n ji­ hove uši. M alo je riječi koje će toliko povrijediti književno uho kao riječ »-uporaba«, koja izaziva pom isao na spojnice za p ap ir ili a p a ra t za sušenje kose. R om antičarsko protivljenje u tilitarn o j ideologiji k ap italizm a učinilo je riječ »uporabaneuporabljivom . Za estetu je ljep o ta um jetnosti u pravo u njezinoj neup orabljivosti. D anas se većina ljudi ipak ne bi složila s tak v im gledanjem je r nem a sum nje d a je svako či­ ta n je u određenom sm islu i u p o rab a djela. To n e znači da ćemo M oby D icka čitati s nam jerom da naučim o kako se lo­ ve kito v i, ali ćemo čitanjem (ipak »nešto iz njega dobiti«. S vaka k n jižev n a te o rija im plicitno pretpostavlja u porabnu vrijed n o st književnosti, prem da ono što dobivam o može bi­ ti p o tp u n o neupotrebljivo. Liberalno-hum anistička k ritik a im a p rav o što k o risti književnost, aLi nem a pravo što se ob­ m a n ju je da to n e čini. A koristi je za prom icanje pojedinih m oralnih v rijednosti koje su — k ak o sam, nadam se, p o k a­ zao — n erazd vojne od ideoloških vrijednosti, i koje zapravo p rešutno p o d razum ijevaju određeni oblik politike. L iberal­ n o -h um anistička k ritik a n e čita tek st »nepristrano«, d a bi zatim ono što je pročitala stavila u službu vlastitih v rijed ­ nosti. N aprotiv, v rijednosti d o kojih joj je stalo u p rav ljaju njezinim načinom čitan ja i sudjeluju u stv ara n ju k ritičk ih stavova prem a djelu. J a se ne zalažem za »političku k riti­ 223

ku« k o ja bi čitala k n jižev n e tekstove u svjetlu političkih vrijed n o sti, v je ro v an ja i ciljeva — svaka k ritik a to čini. Za­ m isao da p o stoje »nepolitički« oblici k ritik e čista je iluzija, i to aluzija k o ja doprinosi još djelotvornijoj uporabi k n ji­ ževnosti u p o litičke svrhe. Razlika izm eđu »političke« i »ne­ političke« k ritik e je d n ak a je razlici između p redsjednika vlad e i m o n a rh a: m onarh provodi po jed in e političke ciljeve p raveći se da to ne čini, dok predsjednik vlade to čini ot­ voreno i bez ustezanja. U tim je stvarim a, dakako, uvijek bolje b iti isk ren . Razlika izm eđu tradicionalnog k ritiča ra ko­ ji govori o »kaosu iskustva« u d je lim a C onrada i Woolfove, i fem in istk in je koja isp itu je n ač in e na koje spom enuti pisci p rik a zu ju uloge spolova nije razlika izm eđu nepolitičke i po­ litičk e k ritik e . To je razlika izm eđu raznih oblika politike — izm eđu onih koji v je ru ju u d o k trin u da su povijest, d ru ­ štvo i s tv arn o st ljudskog p ostojanja frag m en tarn i, a rb itra r­ ni i besciljni, te onih koji s drugim interesim a p a stoga i na d rugi n ač in shvaćaju priro d u svijeta. Nemoguće je riješiti p ita n je o to m e koji je oblik politike p rih v a tljiv iji za k n ji­ ževnu k ritik u . O politici naprosto tre b a rasp rav ljati. Nije riječ p o v ije s t------- > i d e o l o g i j a -----kn jižev n i te k st ili, d rugim riječim a, izm eđu djela i povijes­ ti ne m ože b iti izravnog dodira je r djelo, odnosno autor, ne može mimoići ideologiju. Zato Eagleton sm atra netočnom L ukacsevu pohvalu Balzaca, koji da je u rom anu Seljaci. tak o rek av ši prikazao povijest m im o i n asuprot vlastitoj konzerv ativ n o j ideologiji. Eagleton tv rd i da je to nem oguće je r ideologiju ne možemo, recim o tako, odgurnuti i suočiti se sa sam om povijesti. Svi su naši pojm ovi .ideologizirani i iz te kože ne možemo izaći. G otovo bism o ovo shvaćanje ideologije m ogli usporediti s K antovom spoznajnom filozo­ fijom k o ja govori o k ateg o rijam a kao o sam oj konstituciji lju d sk e svijesti, p rem a kojoj je iluzorno da bism o mogli p o jm iti sv ije t m im o tih kategorija. P o svojem učinku ideo­ logija tobože u k la n ja sporove i nedosljednosti, popunjava p u k o tin e i izbjegava protuslovlja te je kao takva sveprisut­ n a i iznad lju d sk e povijesti. Ja v lja se na svim područjim a lju d sk o g m išljenja i v je ro v an ja pa je ta k o npr. u književ­ nim te o rija m a dugo vrem ena djelovala v jera da je um jetnič­ ko djelo sk lad n a i zaokružena cjelina. Zbog sveprisutnosti ideologije E agleton se ne slaže s francuskim m arksističkim filozofom Louisom A lthusserom (koji je inače sedam desetih godina n a Eagletona izvršio zn a tan utjecaj) kada ovaj ne u k lju č u je u m jetn o st u ideologiju, nego govori kako nam au ten tičn a u m jetn o st om ogućuje da vidim o, odnosno zapa­ zimo, n ešto što alu d ira na stvarno. No v ratim o se Eagietonovoj kritici Lukacseve ocjene Balzaoova djela, u p itav ši se što Eagleton drži u Balzacovu uvi­ d u u njegovo vrijem e? On priz n aje da je Balzac im ao dje­ lom ičan u v id u k re ta n je istin sk e povijesti, no bilo bi krivo p retp o stav iti ta k av uvid kao transcendenoiju ideologije i iz­ rav an uvid u povijest. Bilo bi bolje da govorim o o sretnom stjecaju okolnosti autorskog u d je la ili intervencije u ideolo­ giji, odnosno izm eđu ideološkog područja na koje je nai­ lazio i p rav e povijesti, o k a ra k te ru faze kapitalističkog raz­ v itk a i istini bliskog učinka posebnog estetskog oblika (re­ alizm a) kojim se služio. Ipak m oram o priznati da sam Eag­ leton u klju čnim rečenicam a o odnosu izm eđu ideologije i povijesti prib jegava m etaforam a, a i njegova borba oko iz­ raza i p rav e form ulacije svjedoči ovdje da čitav odnos tra ­ ži dalju razrad u i preispitivanje. Na tem elju onoga što smo rekli proizlazi da povijest dje­ lu je na tek st putem ideološkog u sm je ren ja tako da književ­ 234

no djelo ne valja sm atrati im aginarnom transpozicijom stvarnog, nego kao proizvodnju određenih predodžbi s tv a r­ nog u im aginarni predm et. Tako, London u D ickensevu ro­ manu Sum orna kuća nije, po Eagletonu, slika stvarnoga Londona v ik to rija n sk e Engleske, nego tek proizvod procesa predočivanja Londona toga vrem ena. Tekstovno ►►stvarno« odnosi tiny, 54 Lijevi front u umjetnosti, 150 lingvistička -kompetencija« po Chomskom, 135 relativna, 139, 140 lingvistika, formalizam, 11 Jakobson, 112 Saussure, 110—11 Lotman, Jurij, 126 Lukacs, Georg, 80

Ljubavnik Lady Chatterleij (Lawrence), 191

Macaulay, Thomas, 9, 19 Macbeth (Shakespeare), 81, 84 Majakovski, V., 150 Marcuse, Herbert, 206 Marks, Karl, 9, 19, 21, 123, 198, 229 Marksizam i filozofija jezika (Vološ;inov), 1^1 Marvell, Andrew, 9, 51, 55 »masovna« kultura, 45 Maurice, F.D., 38 Medvedev, P.N., 131 »metajezlik«, »metajezična« komunikacija, 113 semiotika i, 115 strukturalizam i, 151 metafora, 181 v. metonimija, 113 kao primarna jezična operacija, 171, 181 metar narušen sintaksom, 116 Muchelangelo, 192 Michelet par lui meme (Barthes), 149 Mil-1, John Stuart, 9, 19 Miller, J. HilLis, v. HilLis Miller, J. Milton, John, 9. 37, 197, 213, 229 Eliot o M., 51 "organska« narodna ■tradicija, 39 Izgubljeni raj, 51 Miltonov bog (Empson), 65 mimetdzam i poimanje jezika, 50 Mitologije (Barthes), 148 modernizam, 153 moral, i razvoj engleskog kao akademskog predmeta, 38 Morfologija bajke (Propp), 118 Morris, WiilLiam, 31 moskovski lingvistički krug, 112

Mukarovsky, Jan, 113, 114 mit. kao bijeg od povijesti, 124 Levi-Strauss, 118, 126

»načelo zbiljnosti«, 165, 168, 170 »načelo užitka«, Freud, 165, 168, 170 »namjera« (»intencija«), strukturalizam i, 134 naratologija, 118 Genette, 119 Nastava engleskog u Engleskoj (izvještaj 'iz 1921), 39—40 »nedovoljna određenost teorije«, 100 Neke verzije pastorale / Some Version of Pastora! / (Empson), 64 »neodređenost« / »undecidability« /, doktrinarna opsjednutnost n„ 160 nesvjesno, Freud. 169, 171, 172, 173, 174. 175 Lacan, 181. 182, 183, 186 podtekst kao n., 191 snovi kao n., 193, 195 neuroza, 166, 172 v. umjetnost, 193 Nevvbolt. Siir Henry, 40 Newman, John Henry, 10 nova kritika, 57, 59—67, 88, 105, 214 agrarni pokret, 59. 62 Empson, 64—67 cf. Frye, 106 pluralizam, 63 Riichards 1, 59, 60, 63, 64 strukturalisti, 114, 125 v. yaleski kritičari, 159 teorija o »velikom čovjeku«, 61 Nulti stupanj pisanja (Barthes). 154

objektivnost. Hirsch, 84 Obrana pjesništva (Shelley), 29 obrazovanje, Amold o o., 35 Leavis, 45—46, 55—56 »oćuđenje«, 150, 200 teorija formalizma i o., 12, 14 261

odnos snaga, književno-akademska ustanova, 218 Ohmann, Richard, 133 O Račinu (Barthes), 148, 149 organsko društvo, 52 američki Jug kao o. d., 50 Empson, 66 Heidegger, 78 Leavis, 71 Williams, 48—9 ►►oneobičavanje«, 125 Onkraj načela užitka (Freud), 148 Orwell, George, 17 Owen, Wilfred, 41 otuđenje od društvenog života, 32 Freud i, 192—93 ►►označeno«, 157, 216 Lacanovo tumačenje, 179, 181, 185 Saussureova strukturalna lingvistika, 110—11, 114 141—42 ►►tekst koji navodi na pisanje« /le texte scriptible/, 151 -označitelj«, 155, 157, 216 Lacanovo tumačenje, 179, 180, 181, 185 Lotmanova semiotika. 115, 116 pjesništvo, 115, 116 Saussureova strukturalna lingvistika, 110—12, 114, 141—43, 149 ►►tekst koji navodi na pisanje« /le texte scriptible/, 151

►►paradigmatski uzorci«, 116 parapraksa, 182 Parovi /C ouples/ (Updike), 89, 91 Pascal, Blaise, 9 Peirce, C. S„ ►likonički« znak, 115 ►►indeks«, 115 »paradigma«, 115 ►ipolisemni« znakovi, 115 semiotika, 114—115 262

►►sintagmatski«, 115 pisac kao središte zanimanja psihoanalitičke kritike, 192 romantičarska zaokupljenost p., 89 pisanje, čin Barthes, 154, 155 ►►neprijelazni« čin, 154 značenje d p., 144 piščeva namjera, 81, 77 Pjesme nevinosti i iskustva (Blake), 134 pjesništvo američka nova kritika, 59—60, 61—2, 63—4 ►►emotivni« jezik, 58 Empson, 65 Richards, 58—9 romantičarsko razdoblje, 30—31 ►►semantička zasićenost«, 115 ►►zalihost«, 116 pluralizam, kritičke metode, 213, 214 nova kritika, 63 podtekst, 191—92 poetika, 113 pokret za ženska prava. 224—25, 227, 230 ►►decentraldzirane« alternativne organizacije, 156 Frojdovska teorija. 175—77 Kristeva, 201—204 poststruk turali zam, 156, 162—64 politička djelatnost, 30 i književna teorija, 209—12, 226, 230 ►►pomno čitanje« /close reading*