Temeljna filozofijska pitanja I : uz ontologiju još-ne-bitka : predavanje i dvije rasprave [Biblioteka: Logos ed.]

Table of contents :
page_0798
page_0799
page_0800
page_0801
page_0802
page_0803
page_0804
page_0805
page_0806
page_0807
page_0808
page_0809
page_0810
page_0811
page_0812
page_0813
page_0814
page_0815
page_0816
page_0817
page_0818
page_0819
page_0820
page_0821
page_0822
page_0823
page_0824
page_0825
page_0826
page_0827
page_0828
page_0829
page_0830
page_0831
page_0832
page_0833
page_0834
page_0835
page_0836
page_0837
page_0838
page_0839
page_0840
page_0841
page_0842
page_0843
page_0844
page_0845
page_0846
page_0847
page_0848
page_0849
page_0850
page_0851
page_0852
page_0853
page_0854
page_0855
page_0856
page_0857
page_0858
page_0859
page_0860
page_0861
page_0862
page_0863
page_0864
page_0865
page_0866
page_0867
page_0868
page_0869
page_0870
page_0871
page_0872
page_0873
page_0874
page_0875
page_0876
page_0877
page_0878
page_0879
page_0880
page_0881
page_0882
page_0883
page_0884
page_0885
page_0886
page_0887
page_0888
page_0889
page_0890
page_0891
page_0892
page_0893
page_0894
page_0895
page_0896
page_0897
page_0898
page_0899
page_0900
page_0901
page_0902
page_0903
page_0904
page_0905
page_0906
page_0907
page_0908
page_0909
page_0910
page_0911
page_0912
page_0913
page_0914
page_0915
page_0916
page_0917
page_0918
page_0919
page_0920
page_0921
page_0922
page_0923
page_0924
page_0925
page_0926
page_0927
page_0928
page_0929
page_0930
page_0931
page_0932
page_0933
page_0934
page_0935
page_0936
page_0937

Citation preview

BIBLIOTEKA LOGOS Uređuju: Aleksa Buha, Muhamed Filipović, Vladimir Premec, Kasim Prohić, Vojin Simeu1iJO'IJić, Vanja Sutltć, Abdulah Sarčević

Odgovorni urednik Kasim

Prohić

ERNST BLOCH

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA I UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA PREDAVANJE I DVIJE RASPRAVE

lP »VESELIN MASLESA«, SARAJEVO, 1978.

NasLov izvornika. ERNST BLOCH Philosophische Grundfragen I Zur Ontologie des Noch-Nkht-Seins Ein Vortrag und zwei Abhandlungen Suhrkamp Verlag Frankfurt am Main 1961.

Prijevod Nadežda i Zarko Puhovski

Pogov.or Rasim

Muminović

PREDGOVOR ILI O POCINJANJU

Kako se otpočinje? Mišljenje mora negdje početi. To se Negdje mijenjalo, ponekada je, čak i odozgo, bilo postavljeno u sredinu, već dosta puno. Ali, mišljenje koje ima ići daleko i u kojem se nešto razvija, kreće od maJoga, barem prividno sitno. To čime se počinje mora moći rasti. Samo se odozdo uzdiže. Sto bliže nama, to bolje? Izvjesno, samo kada onda živimo? U sadašnjem, kaže se, i ovdje se već sustaje, jer ono što je neposredno nije uvijek svježe ili golo. Tako jasno, i s onim Tu, u upravo življenom sada, uopće se ništa ne događa. Zato je ono previše prolazno, u tom je, prije svega, nešto zasjenjeno, preblizu, premalo izvan. Ono što se tu kreće uvijek je, doduše, sasvim prvo, ali ne tu, ne više nego Ništa. Kao takvo ono se nalazi, što se tiče pl'ikarzivamja, još prije prve rečendce koja filozofijski do daljega uopće i može biti napisana. To značl da ono, premda sve započinje, po sebi još nije započeto. 1J filozofijskom je iskopavanju prvo kao Ništa koje iz sebe istjeruje, to jest kao Ne-imanje. I time tek kreče filozofijska oznaka, tako razgovijetno kako je toj točki primjereno, naime, tek razgovijetno-neodređe'Jlo (ovdje bi bilo više krivo), kao i samo ono čime označeno počinje. Ne-imati, dakle oskudica, prva je posredovana praznlina Sada 1 N!išta. S gladujućim kao prvim označemm javljanjem Ništa, s pitajućim kao prvim označenim sijanjem X zagonetke, čvora u Ništa koji ne može izdržati pri sebi. I to tako da se ono odakle se nešto uopće i pojavljuje i dalje pojavljuje, događa se svijet. Svijet, ipak, kreće zbog onog svojeg vlastitog Da koje ga goni, koje u sva-

s

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANlA

kom sada uvijek opet pritišće, koje upravo zato tjera ~er sebe samo još adekvatno ne poznaje i nema. Zato je, zbog ovog nipošto zasićenog imanja u svijetu koji sebe iz Ništa izrađuje, svako neimanje s obzirom na njemu postalo uvijek i Još-ne-imanje. Cak je svjetovno-otvoreni početalk svega što se -oblikuje 1 oblikovano je, koji je zbiljski izbio, Još-ne; tako ima uvijek ponovno početi i prikazivanje i odsUkavanje ovoga što se oblikuje i pojavljuje ne samo s početka nego - konkretno se mijenjajući uvU.jek i na putu u onome birtkujućern koje je spremno za polazak. Dakle, u tendenciji i u njoj s onim tek parcijalno uvjetovanim što se zove objektivnom mogućnošću. Iz toga se tek uzdiže ono što se ozbiljno pojavljuje i može se genetski razumjeti, dobro razumljeno: sa svim svojim frontovno otvorenim, uvijek novim utopijskim rubovima. Gdje, međutim, uzročno nastupa započinjuće? Gdje je prius čim uda(I"ajuće, koje je i aktn.ualno i limamentn:J, istupa i postaje svjetovnim? Djeluje li ono Da, intenzivni .izvor, primarno >)unutra« ili ))vani«? U odnosu na povijest: u hotećoj, osjećajućoj, predstavljajućoj, milslećoj )>svijesti« ili od nje neovisnom, premda utjecaju podložnom »objektivnom bitku«? No, ovdje odlučuje jedino predmetne mišljenje, koje nastaje sa svojom stvari. Ne odlučuje stalno introvertirane, koje nadasve cijeni svoje štovano nahođenje. Unutrašnje već i stoga nije primarno određenje početka što su i najduševniji zvuci Ne-imanja uvijek određeni imanjem, na koje ne-lmanje sadržajno zapinje. Puko unutrašnja ulica je stoga kratka i ne bi ni postojala kada se ne bi odnosila na predmet. Prije svega: iako na kraju ne bi uvijek dolazila s predmetnim, bila bi u svojem unatoč uvjetovana vanjskim odnosima u kojima leiri. Svijest odražava i obasjaV!a, adi konačno bitak. uvjetuje i nosi. Samo, ukol~ko, i time što se sv.ijest stalno odiliOSi spram tog nosećeg bitka, i ona spada u uvjetujuće i noseće u SVIijetu. Ona onda, doduše, spada i u danom slućaju u m1jenjajuće presudne vrstti., 3!li p:rlimarn.Q

PREDGOVOR ILI O POCINJANJU

ootaje opak, treba li mijenjalllje uspjeti, objektiVlliO prdjelo(< živi kao objektivno, sa svojom vlastitom tvari kao što ona u mnogome pripada tvari svijeta. Prema van ide čak i tajnovit put, upravo taj, ne samo svakodnevni. Dobro je za Ne-imanje što iznutra ne popušta dugo, dobro je što ne mora ostati unutrašnjim. A uvijek mora oboje sudjelovati, zvučno i uhvatljivo. Inače jedno ostaje ispuhnut~m. a drugo hladnim, pa se ljudi ne tiče ni jedno niti drugo. Trebalo bi da može svjjet postati poput kuće, ali u kući nikada ne stanuje kuća sama. Ljudi su stoga prvo i posljednje; ono zbog čega se uopće počelo u njima svjetovno najjače radi. Ono je jutro važno koje se rastom ispunjuje u dan. Mišljenje ne može imati višeg poziva no da postavi 'Skretnice za to.

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA PREDAVANJE*

Biti spremnim Samo se odozdo uzdiže. Zato bez toga ne možemo, takvi kakvi jesmo. I odjednom ničeg nema ovdje, ali je prema nečemu. Mišljenje mora stoga biti dobrano širokim, mnogostruko se razgledava u izobilju uzastopnog i usporednog. Uvijek je u samoj sredini i posredovano, ne preskače bez ljubavi, nije neotesano, uvijek hoće odviše. No, ako nešto vrijedi, nikada ne gubi ono zbog čega je došlo. Poželjno je prokuhano mišljenje sa mnogim dodacima punim instancija, koje unatoč tomu, ili baš zbog toga, ostaje kod stvari. Mišljenje, pretičući lijevom stranom, ipak ujedinjuje prema naprijed. živeći, hoteći,

Mišljenje poput magnetne igle

POI'!itv ~a time leži u nama, gladujući, žudeći. Dolazi iz Ničega koje ništa nema i tako u svemu neposredno tamni, tjera. Ne živimo da bismo živjeli, nego budući da živimo, ali upravo u tom budući, ili bolje: tom praznom Da, u kojem jesmo, ništa nije smireno, u tom se nalazi tek sada pitajuće, vrtajuće Cemu. Na takav način da ono Ne neizabranog Jesam ili Jeste ne može izdržati kod sebe, pa se stoga razvija u Još-ne koje ima pred sobom. I u čemu poriv, kao poriv spram još ne opstojećeg ' Održano na univerzitetima Tilbingen 1 Heidelberg 1960.

lO

TEMELJNA FIT.OZOFIJSKA PITAHJ'A

boljeg života, postaje sada povijesnim, tamo zrije, bori se, sanja unaprijed, unaprijed oblikuje, pokušava, mijenja. To je, dakle, razlog zbog kojeg mišljenje nužnije no ikada ne smije vrludati nego ujedinjeno gleda naprijed. Od mladog Marxa, preko njega, ono se zaklela znalački­ -nadajućem

promicanju onoga Još-ne.

Zato pojmovi moraju biti što oštrije djelatni. Ali, isto tako, upravo stoga ne zbog sebe samih, nego da bi znali kamo i čemu. Promišljena točnost otada je u službi, oštrina misli ne dopušta pri tom nikakvog zastajanja u svojem trudu. Ona je, štoviše, oruđe za oblikovanje, konačno oruđe za to da se prokrči put usmjerenosti spram jednog koje je nužno, da se taj put markira. Tamo gdje je nužno (prvi srndsao oštrine) i s iglom pisaljkom filozofirati, tada kada baštinjene riječi mogu biti plivajuće, kada se predmeti, na primjer afekti, mogu međusobno prelijevati, oštra igla ne radi postvareno za sebe, nego zbog pogađajućeg crteža koji treba abl,kovati. A od pogađajućeg do dogođenog, pogodljivog-pogođenog u filozofijskoj znanosti nikada nije daleko. Odmah, dakle, nastupa - poslije tog prvog, tako reći samo po sebi razumljivog smisla oštroumlja - drugi, dragocjenliji, po rangu presudniji. Mnilo se upravo na provedenu oštrinu onog Cemu; njoj je svojstvena točna usmjerenost na ono stvarno odlučno zbog čega se, naime, unaprijed odstranjuje sve puko formalno zastranjujuće ili krivo. Takva točna usmjerenost postaje sllijeđenjem impliciTanili proširenja. koja se isto tako koncentriraju, u pojmovnim značenjima i time pogođenim značenjima stvari. Pravo filozofiranje uopće nastupa, naime, tek takvom vrstom oštrine ciljanja, filozofiranje koje se ogledava daleko u bitkujućoj širini i puno detalja, a koje se ipak veže u bitku primjerenom pravcu i time ponajmanje osiromašuje. Mišljenje polazi na put pokrenuto-bitkujućeg, metodički, meta tes hodes, putom stvari, i tako je tek upravo mišljenje, promišljanje, sjećanje na bitak koji se u tom pojavljuje. Kao bitak u povijesnom opticaju svojeg J oš-ne nipošto

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

priprostošću pozitivističke

ll

neposrednosti, već-či­ njeillične osjet1ine drunosti. OpstoJi, štoviše, legrit.ianrui krug značenja, i to upravo ako 1:ločnooti riječi, oko pogađajućeg u pojrnovtima, što, na kraju krajeva, zna6i oko samih metodički praćenih stvari; a mnjenje tog njihovog kruga, suciljanje na nj, nije ni najmanje meaningless. Oštrina u drugoj upwabi želi šio oštrije obrise toga kruga, želi, prije svega, nezamjenjivo distinguirati temeljni potez ovoga što samo sebe tek mni i zacrtava. Značenje jest nešto što vuče i dalje se upućuje onome što znači i što na taj način još nije potpuno ovdje, štoviše, ima puninu tek u tomu da je u svojem potezu i temeljnom potezu puno onog J oš-ne. Taj teme] j ni potez jest u dograđujućem bitkujućem potezu svagda Još-ne-bitkujućeg, a u tom vazda pokušanog bitka kao J oš-ne-bitka. K tomu jedino mišljenje poput magnetne igle m.oštrava S'VT['hu; jeT ono zahvaća time što uvijek nanovo zahvaća poantu značenja, - kao ono jedno što se mni u mnogostruko događanoj širini. Znak je te druge, najvažnije oštrine i to da filozofiranje u upućujućoj uporabi može biti lakonsko, da se razumije u svoj koncizni ukus i sadržaj. Razum i pravi smisao iznose sami sebe sa puno umjetnosti. Nije im potrebno tržište slatkiša, čije uvijek samo načeta obilje kvari želudac, a sigurno ni jelo u jednom loncu koje više ni na što ne liči. Oštrina prave filozofijske misli jest prodorna, njezina pouka u svim je svojim dijelovima ukupno vidljiva. Mišljenje izdržava svakako samo ukoliko se sve više natovaruje. Iz bitkujućeg u kojem se rastući kreće i zbiva oblikujući se mnogostruko. Bitkujuće je pojavljujuće koje je na neki način nastalo iz nekog početka, no ipak nekako nastalo. Ujedinjujuće bitno u pojavljujućem nikada se ne nalazi odvojeno od njega, i ono temeljno bitno, što bi bio puni bitak, sprema se, ako uopće, tek u procesnom pe>kušaju svojeg puta. Zbog čega, dakle, traženje bitka nipošto ne ostaje, želi li biti plodnim, kod klice umjesto kod plodonosnih cvjetova. Nipošto ne ostaje kod temelja, čak ni kod postavke kao izvora iz kojeg nije dan

12

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

onda ne bi izviralo ništa drugo do vlastito mucanje i mrmljanje, zadržano, preopterećeno tumačenjem. Istina je, štoviše: rastuća visina stvari, instancija mnogostruko dolazećih detalja, svjetlo u kategorijama koje im nije bilo položeno u koLijevku, sve to sadrži mnogo više dubine stvari nego njezino mrmljanje koje ostaje samo arhaič­ nim. Fundus, doduše posve fundamentalno, mišljenje iz temelja, upravo čini ono promišljajuće u filozofiji, spada k njoj, kao što svakako spada Jakob BOhme, točno kao i predsokratska Heraklitova proročanska vatra. Ali, što se tiče kopanja i promišljanja u zbiljskoj tami izvora, sama arhe nije arhaična, naprotiv. Legitimno htijenje za sjećanjem na temelj, dakle, na primum agens izvora, mnogo će prije naći svoj fundus u sada nego u kazivanju kao kazi i njegovo u čemu, i odakle se može ex fundamento islijediti sama u kama i čemu. Ne opstoji prisjećanje temelja bez promišljanja sada, pa ni bez spominjanja, na kraju krajeva, u dubini vremena svjetlećeg bitka kao bitka s temeljem, kao ispunjivog, kao temelja s dostižnim snri:slom. To je spominjanje koje vuče naprijed, upravo kapkajuće, prije svega, sjećajuće u tomu. Oštro, strogo i vjerno na putu afiniteta prema bitku koji konačno postaje istinitim, istinski-uspijevajućem, a ne obratno. Ne vraća se, dakle, u mrmljanje, daleko nazad. Ali se svakako okreće onome što je tamo krenulo na put oblikovanja. Na svagda povijesni i tako put koji se zbiva u bitkujućem. Valja uvijek zapamtiti: u pokretnom bitkujućem s Još-ne-bitkujućim u sebi i oblikovanom bitkujućem s uvijek u sebi naznačenim Još-ne-bitkom. Ontologija bitka poprečno kroz bitkujuće jest tako - kao nauk o određenjima bitka koja nikako nisu najopćija nego najbitnija - samo ontologija bitkujućeg kao pokreb'l.og niza obUka otvorenih, unaprijed otvorenih značenja bitka. U temelju krivim ostaje ovdje otmjeni tom o navodno odvojenom bitku naspram puko bitkujućeg; kao što je to Husserl jednom izgovorio, a Heidegger

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

13

mutatis mutandis i dalje govori: bitkujuće ne bi moralo, mjereno čistim pojmom bitka, zapravo ni biti. Bitak, štoviše - doduše ne u formalnom, nego u svojem punom pojmu - nije izgubljen, nego još uopće i nije prezentan; tako je naprosto upućen na bitkujuće kao svoje moguće pripremno mjesto. Pri tom modalni indeks, koji, prije svega, pridola1Ji. svim 1iska:Mma Još"'""'le-bitka u Još-ne-bitkujućem, a pogotovu predmetu tih iskaza, sigurno nije nekakva fiksna predručnost, a nripošto nije neizbježna nužnost, nego parcijalno uvjetovalllli. možebitak, mogućnost. Ona okružuje i bitkujuće primjereno njegovu otvorenom Još-ne, njegovim budućnosnim svojstvima; ona je u bitkujućem samo sve dohvatljivija, u svojoj uvjetovanosti kompletnrija i relativno određe11lija nego u lebdenju punog bitka. Značajno je da ontologije u istoj mjeri bez afutirt:eta niječu kategoriju mogućnosti, barem je zbog onog kontingentnog u njoj, neprijatno nezaključenog, nipadaštavaju u istoj mjeri u kojoj se te ontologije boje budućnosti i streme zaključenosti, ili, međutim, arhaizmu. Ionako su se čuvari svijeta svih zona samo nerado bavili moguć­ nošću kao objektivno-realnom; stoga je ta temeljna kategorija onoga što se još može razviti ostala ontologijski najnerazvijenijom. Pri tom je upravo u Još-ne objektivno realno-moguće, ono uvijek tek moguće, no prije svega i uvijek još moguće, ono što realiter drži otvorenim predručno bitkujuće naprijed u još nepredručno, zajedno s posve nenadošlim, samo svijetlećim bitkom u punini, punim bitkom. To je, međutim, ovdje i samo preuranjeno; točka orijentacije ostaje: ontologija Još-ne-bitka jest ontologija procesulno-obliloovnog bitlrujućeg sa stalnU11 odnosom spram bitka kao bitkujuće posredovanog bitka -u-nastupu. Taj bitak, koji se samo tako daje, ima svoje pokušana posredovanje u svjetovnoj i ljudskoj muci bitkujućeg. On sam, međutim, još uopće nije načeo svoju arhe kao puni izvor, kao svoj potpuno dostignuti temelj. Daleko od mrmljanja prividnog početka, još dalje od per-

14

TEMELJNA Fll.OZOFIJSKA PITANJA

fektnog duha mitskog početka rebus sic fluentibus, čak tek rebus sic stantibus, puni bitak, ontos on, nije zbilja, nego tek realno-mogući utopikum. Jo§ jednom koncizni smisao:

laboratoTium possibilis salutis Mišljenje se, uvodno je rečeno, mora ujediniti. Nanovo počinjući rečenicama in nuce, koje isto tako stoje u sredini i impliciraju sve dalje, ovamo spada primjerice ova: »Jesam. Ali, sebe nemam. Stoga tek postajemo.« To je dostatno za zahvat koji uvijek ponovo dira pravo mjesto. Ili: »Mi smo subjekti bez imena, Kaspar Hauser-prirode koji putuju s nepoznatim ordre i nisu ga još otvorili.« Covjek je, dakle, ovdje razumljen i pokazan kao nešto što je samo sebi još neposredno, temeljito zatamnjena, čak još uopće nije prisutno i upravo stoga ima povijest. Sa svim svojim svijetom nalazi se još na putu, ordre još nigdje nije utvrđen, ipak se on na otkrivalačkom putu, možda, može osvijetliti, možda tek uopće oblikovati.- Ili: ))Naročito u stvaralačkom radu prekoračuje se upečatljiva granica koja označuje prijelazno mjesto ka Još-ne-svjesnome (objektivno: Još-ne-postalome). Na toj se granici, pri uspjelom proboju, uzdiže zemlja u kojoj još nitko nije bio, koja čak ni sama još nije postojala Koja treba čovjeka, lutaHcu, kompas, ujedno dubinu u zemlji.« Pravi svijet, po tim riječima, stoji, dakle, i ispred vrata, upućen na znajućeg čovjeka kao dozivača i krčioca putova, pa i neodlučno-latentno iza vrata; filozofija sa Još-ne u pojmu artikulira oboje. - Konačno, što se tiče samoga Još-ne u kategorijalnoj formi s Ne sprijeda, s Ništa ili Sve na drugom kraju, tek se u »Principu nade« (S. 356 ff.) pravo zgušnjava: »Ono što se po sebi i neposredno kao sada zbiva tako je još prazno. Ono Da u sada jest šuplje, tek je neodređeno, kao zrijuće Ne. Kao

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITK.A

15

Ne čime sve kreće i započinje, oko čega je još izgrađeno svako Nešto. Ne nije ovdje, ali time što je na taj način Ne jednog ovdje, nije jednostavno Ne, nego ujedno i Ne-ovdje. Kao takvo Ne ne može izdržati kod sebe, ono je, štoviše, porivno u odnosu spram ovdje jednog Nešto. Ne jest nedostatak Nečega, ali isto tako i bijeg iz tog nedostatka; tako je tjeranje onome što mu nedostaje. Sa Ne se, dakle, odslikava tjeranje u živim bićima: kao poriv, potreba, stremljenje i, primamo, kao glad. U gladi se, međutim, Ne jednog ovdje javlja kao Ne-imanje, i to posve kao Ne, ne kao Ništa. Budući da je Ne početak svakog kretanja prema Nečemu, upravo stoga nipošto nije Ništa. Štoviše: Ne 1 Ništa moraju se isprva držati tako daleko odvoje:rni.ma kako je moguće; čitava pustolovina određenja leži među njima. Ne jest u izvoru kao još prazno, neodređeno, neodlučeno, kao start pot·etka; Ništa je, naprotiv, nešto određeno. Ono pretpostavlja napore, davno pokrenuti proces koji je konačno osujećen i čin Ničeg nije kao čin jednog Ne tjeranje, nego uništenje«. Dakle, )}čitava pustolovina određenja(( jest između Ne i Ništa koje ničemu nije u temelju, nego jest tek u jednom mogućem uzalud; međutim ta pustolovina određenja, koja potječe jedino iz Ne, koja kao Ne- imanje ne može izdržati kod sebe, ontologijski se odslikava upravo kao Još-ne. Km takvo, Ne !izlazi iz sebe, na taj način da odlazi od sebe, ide dalje, ide na put, izvodi se iz svojeg Ne-imanja, mneći izbivajuće imanje uzimljući i oblikujući unaprijed. U ljudima s Još-ne-svjesnim svanućima pred sobom, u svijetu u cjelini s J oš-ne-postalim real-mogućnostima pred sobom. Pri če­ mu bi onome što se u ljudima intendira i onome što je ~ndencija svijeta biJo bi.tno pl1imjereruim tek sve na kraju, ta radikalno-utopijska kategorija izbavljenja; ipak, ono Ništa ostaje na kraju ako promicanje dobrih moguć­ nosti ne uspije, ono ostaje (nipošto !bogu vjerujući ili pak hurapanteistička alternativa svemu. Dalje, dakle, u citiranom tekstu »Principa nade«, za volju konciznosti:

16

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

),J oš-ne karakteriztra tendenciju u materidalnom procesu kao izvoru koji se procesira prema van, koji tendira manifestilranju svojeg sadržaja. Ništa Hi pak Sve kara,kterizira latenciju u toj tendenciji kao onoj koja je spram na• negativna ili pozitivna, pretežno na najisturenijem polju fronte materijalnog procesa ... Na taj način se, međutim. i Ne - uzeto u svem svojem napredovanju - ujedno iskazuje neizostavno kao Još-ne; ono se zbivajuće-povi­ jesno razrješava kao takvo. Ne se koo Još-ne provlači poprijeko kroz postalost i preko nje; glad postaje proizvodnom snagom na uvijek iznova izbijajućoj fronti nesvršenog svijeta. Ne kao procesualno Još-ne pretvarra tako utopiju u realno stam.je nesvršenosti. tek fragmentne biti u svim objektima. Stoga je svijet kao proces i sam velik pokus na primjeru svojeg zasićenog razrješenja, to jest carstva svoje sitosti.« Sto, međutim, nikada ne znači više no što se tom carstvu može izmjeriti vodostaj, dok je njegov bitak još sasvim i posvuda u Još-ne. Praznina i pustinja onog Ne ili neposrednog Da-temelja, napredujućeg u svakom otkucaju bila ovog sada, pojavljujuće su se razvili u pokušani bitak s temeljem, ali se još nigdje nije skončala bitno. Item, upravo ilustrativnom kratkoćom, fonna:lno-logi.čki shvaćeno: »S još nije P, subjekt još nije predikat.« Još ne postignuti P onoga S, predikat subjekba, još je predstojeći quid pm quod, bo jest; predstojeće Sto esencije za Da egzistencije. Toliko ovdje o Sam j Jest koje još sebe nema; čitav niz ovdje navedenih zgušnjavanja markira jednim udarcem antologijska jedinstvo: Ne = nulta točka, Još-ne = utopija, Našla ili Sve ~ jezgra. Ovdje se, doduše, ne smije ni najmanje ostati pri udarcu. Nije to pečat zbog kojeg bi se i lijenima pričinilo da se snalaze. Upravo zato što filozofijske misli imaju svoju kratkost u sebi, ona nije clou. Ponajprije se presudna točka uopće nije mogla vidjeti, kao što se u skrivačici mačka najprije uopće ne vidi, no kad se jednom nađe, ništa se drugo osim mačke više i ne vidi.

UZ ONTOLOGIJU JOS-NS-BITKA

17

Međutim, među mislima takva fiksiranost udaljuje, iz nje postaje marka, jeftina koliko i lažna. Iz zaustavljene kratkosti, ukazivanja koje se nije slijedilo, iz neodvojene rečenice in nuce, postaje geslo uz koje se onda, doduše, može zbiti udobni aha-doživljaj. Uz Nietzschea se zove natčovjek ( i ništa više), uz Schopenhauera filozof nijekanja (i ništa više); Kant je, međutim, poznati agnostik. Ovakvo i onakvo pečaćenje ad usum stultitiae, samo po sebi razumljivo, nije čak ni nadomjestak ili barem dopuštena vrst zgušnjavanja; rečenice in nuce, moguće u koncentriranom filozofiranju, ne čine ekstrakt u koji bi samo trebalo uliti vodu, u ovom slučaju vodu vulgarnog načina mišljenja; ne postoji Nes-filozofija. Ovom što je rečeno i nadodano mogu, dakle, ton, tema i tinktura jedne ontologije Još-ne biti razriješeni jedino u strogo enciklopedijskoj izvedbi; tek tako i stoga imaju jezgrovite reče­ nice svoju funkciju. Imaju karakter sadržaja kao karakter držanja, naime, upućujućeg natpisa nad vratima i u najvažnijim prostorijama. Stoviše, taj se natpis, da ne bi jzanđao, drži hijerogliifskd., mora, da"kle, biti dostojan daljeg odgonetanja i njegovih sveza, ~ ne do kraja izraziv geslom; sve rečenice-jezgre moraju biti antologijske implikacije, iako ne moraju to i ostati. A sada, pošto je to utvrđeno, natrag temi, natpisu S još nije P, ili quid pro quod, njegovo je ekspliciranje uv.ijek, na svakom mjestu preinake, slijedeće: predikat Da-temelja bitkujućeg, koji treba odrediti, mora još biti supstancijalno iznađen; u svijetu je to mnogo pokušavano, često oblikujuće zaokruženo, još nikada središnje uspjelo. Da-temeli mora - da bi označio različite stupnjeve preciziranja iznalaženja - biti sve dalje i dalje izražavan kao rastući, manifestiran, identificiran, realiziran - sve do granič­ nog pojma realizacije njegova samog realizirajućeg. U onome u čemu Da-temelj mnogo čega u svijetu zahvaća sebe sama u svojem otkrivenom bitnom sadržaju, kao što se pričinja da se ljudsko intendiranje već fragmentarno i utopijski zahvaća u dobro djelujućem činje-

2 -

Temeljna filozofijska pitanja I

18

TEMELJNA Ftt.OZOFIJSKA PITANJA

nju. u djelima koja stvaraju pogođenost. Započelo je, to van iz neposrednog existere u cjelokupnom s\·jetskom procesu, kojeg ne bi bilo kada bi Ne-imanje, koje stalno gura i tjera procesiranje, već bilo manifestirano ili čak zasićeno svojim dobro realiziranim sadržaJem. Kada neispunjeno u dosadašnjim manifestiranjima povijesti, drukčijim no prirode, ne bi uvijek nanovo. uvijek opet, bilo samo sebi otuđeno tako da je izvjesno: ne bi bilo nikakvog procesa kada ne bi bilo nečega što ne bi trebalo biti, i što tako ne bi trebalo biti. Ne bi bilo uzdizanja u budućnost kada bi se ono latentno već pojavilo, a isto tako ne bi bilo nikakvog nestajanja u prošlost kada bi ono što se u njoj već pojavilo, razrije~!lo u pojavu, odgovaralo onome uopće u tendenciji. Presudni akt, međutim, koji rastući mijenja svjetovno-bitkujuće do spoznatljivosti njegova bitka jest prepušten ljudskom radu - kao granični pojam njegova zadatka. Ljudska kultura smjera konačno otkrivenom licu našeg i sveg existere - u tisućama zapreka, pokušaja, etapa. fragmenata - s divovskim sjajem njezinih otoka djela koji je, tamo gdje je »značajan«, upravo stoga ponajmanje iluzija, već je pred-sjaj moguće uspjelosti. Upravo na tom utopijskom zlatnom temelju zacrtani su svi naši dobro djelujući čini, zacrtano je rješenje savršenih umjetničkih djela, zacrtane su sve religijske slike koje nisu praznovjerne, nego sadrže čovjeka, oblikuju spas. Da. svijet u cjelini, u svojem teškom procesu, u svojem trajnom svojstvu eksperimenta, tako je u radu od kojeg je l.iudski rad samo posljednji čin te odiseje. Sam svijet odavde viđen, nosi natpis, per aspera; on je u cjelini krajnje laborirajući laboratorium possibilis salutis. Ovdje još ne stoji natpis lasciate ogni speranza, osim nad ulazom u U!l'lliiŠtenja bez clijarlektrl.čkog ootatka, u vlastodrštv::1 obuhvatnog Ništa, s pijeskom uvijek isponova rastućeg otuđenja, orkusom gluposti, katastrofom uzaludnosti. Nad 1ime bdi, međutim, ratio na prugama povratka kući, ratio povijesti kao mogućeg procesa razrješavanja temeljnog međutim,

UZ ONTOLOGIJU JOS-Nli:-BITKA

19

sadržaja koji u njoj tjera. Laboratoriwn, dakle, ovog smisla: temelj za već postojeće ovog svijeta jest kao krilo s Ne u temelju, njegova se oblikovanja i oblici vuku u svojem tendirajućem temeljnom potezu ka bitku s temeljem, kao bitku koji se još ima isprocesirati. To je u svijet dodani proces, još nigdje dobijen; bitak s ispunjenim temeljem, ta supstancija onoga što dolazi u eksperimentalnim oblicima prašine biljaka, životinja, lj udi, kulture, te, na kraju, ako uopće dolazi. Unatoč svim etapama u kojima se zbiva neporeciv napredak, s lovorom na kojem se ne može počiniti, s utopijom koja svoje ciljeve graduatim izlaže, s uvijek nanovo zbivanim prijelazom od nulte točke koja ne može ostati kod sebe, s pred-sjajem još ne bitkovane srži. Aporije Još-ne; contra anamnesis, pro real-problem

Da nešto još nije, a iz toga se sastoji, taj se način sigurno čini stranim. Bitak kao Još-ne bitka uobičajeno nema pojma za sebe, gotovo je to nepristojno. Ali, doduše, ne kao nastajanje, nego, dublje započeto, upravo kao nešto što nadolazi tek u samom nastajanju. Stoga isprepletenost bitka kao Još-ne-bitka djeluje kao jedina aporija, kao najbesputnija od svih. Jer, što je već samo Ne u Još-ne, kako se podnosi s jednim Jest ili Jesam, iz samih nula? Ono nije čak ni tako malo ili tako mnogo kao Ništa koje se bitku 1pak može, tako reći, suprotstaviti na istoj razini. Kako, dakle, dolazi u okolinu bitka, čak mu uvijek najneposrednije leži u temelju kao njegovo gurajuće ne-~manje? Cak dalje: Još-ne, ~-z nulte točke koja viče, iz horror vacui koji ima ne pred sobom samim. dovedeno na put ka više, na dijalektički rušeći, oblikujući, stvarajući put, kako ono tu stoji kao bitak? U najboljem slučaju, lfada se J oš-ne ne misli do kraja, njegova se aporija čini manjom, naime, puko površinskom, 2'

20

TEMEWNA Fn.oZOFIJSKA PITANJ'A

aporijom na opoziv. Ona se tada pojavljuje kao puko subjektivno odstojanje, na taj način da bitak jedne stvari samo psihologijski ili pedagogijski još nije dosegnut, dok je on sam posve izvan Još-ne. Još-ne-bitak bi onda pripadao samo putovanju i njegova bi aporija bila samo u putovanju, tamo gdje ne bi bila čak ni u ograničenom podaničkom razumu moći zahvaćanja i dosizanja. J oš-ne-bitku bi pravo ležalo, upravo zbog bitka, kao bitka eo ipso zbiljske zbilje. Ništa-moguće, a ne taj najteži topos Još-ne. Moguće bi se onda moglo odnositi samo na ono što je u iskazu, ostavljeno lebdećim, na temelju puko nezadovoljavajućeg poznavanja stvari, ne, međutim, na temelju IJledostatno prisutnih uvjeta bitka u stvari samoj. Logički rečeno: neko. Još-ne puno moguće pojavljivalo bi se tada samo u problematičnom sudu, ne, međutim, u asertoričkom, kao sudu ustanovljene zbilje. Time, među­ tim, ne bi bila samo svakako oslabljena aporija Još-ne, nego bi ono samo bilo udaljeno od bitka, kao naprosto statičkog, za i po sebi posvuda dostignuta-zbiljskog. To, međutim, samo, jer se Još-ne posljetkom tabua pred budućnošću, novim u svojoj stvari nije mislilo i slijedilo do kraja. J oš-ne bi, naime, štoviše, trebalo da ima za sebe puko subjektivno odstojanje, dok bi bitak sam, i kod Hegela, u svim svojim razvoj irna bio već gotov i:-::>oručen, čak bi bio u vječnoj prošlosti, vječnoj sadašnjosti, exul sve budućnosti. Na žalost, međutim, na sreću, međutim, aporija Još-ne ne napušta tako lagano svijet, upravo ovaj svijet ne, ni u kojem slučaju se ne vraća u puku pojavnu povijest za uzastopnost shvaćajuć€'g razuma. Sam je, naime, bitak pojmljen u čistoj nedospjelosti svojeg marša, u ponajviše aporijskoj realnoj zastrtosti onoga što jest kao istinski bitak, kao ontos on, što još nije. Radi se o tome da se pokaže sva ozbiljnost Još-ne i ono što ga sprečava. Ono je bilo jednostavno, vulgarno, spriječeno mnogom nepravom budućnošću koja dnevno sVakodnevno, leži pred nama, i u kojoj se nešto novo

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

21

događa tako malo kao što se malo što događa s krevetom koji svake večeri, tako reći iskrsava. Ili: putujemo li cestom i znamo da će za tričetvrt sata doći gostionica, to je vulgarno J oš-ne. Ali, na cesti po kojoj putujemo u tom nezgodnom svijetu, gostionica, čak prava, još nije sagrađena, mora iz tek dobro mogućeg, iz čega se i sama, tek moguće, još sastoji, biti dovedena, sagrađena, barem dograđena do zbiljskog. K tomu se pridružuje jedna mnogo kompliciraillli.ja zaustava pred pojmom pravog Još-'lle, a ona nije postavljena svakodnevnom navikom koja zna za gotov bitak gostionica na kraju puta, nego je društveno uvjetovana, znanstveno-povijesno predana. Dok sigurni bitak gostionice na kraju reducira Još-ne na putovanje, postoji, međutim, i pretpostavka perfectuma na početku, pred kojiD1 Još-ne čak postaje varkom. Tu drugu zaustavu postavljaju, prije svega, društveni konzervativni interesi koji niječu svako stvaralačko poslanstvo novog. To su činili i čine svi reakcionarni romantičari time što su svako doba rascvata smještali u alfa, a nakon toga ne bi došlo ništa spomena vrijedno osim pabirčenja, u najboljem slučaju sekularizacije, ci-devant-mita. Na5Uprot tom partija Još-ne pokazuje, međutim, da, doduše, podnosi, kao kod Rousseaua, model poljepšanog početka, no taj povratak upotrebljava samo kao upozorenje na napredak, za procvat ))prirode(( na budućem, najvišem stupnju. KaJO što su li revolucionall"lle sekte samo zamišljale zdravo ))prastanje(( prije grijeha da bi nadošlu bijedu utoliko temeljitije osudile, da bi utoliko rajskije ilustrirale nedošlu sreću. Cak i puni patos Još-ne nije smatrao vrijednim ovo alfa, posebice apsolutno povišena, čak ni u vjeri u boga: stari proroci nisu uopće poznavali ovo ))vidi, sve je bilo dobro« s početka vremena, ali su utoliko odlučnije prizivali ))novo nebo, novu zemlju kad se ništa bez tebe na ovo ne rađa svjetlo, l Niti što može bez tebe da nastaje radosno, ljupko: l Tebe ja u pomoć zovem, da upraviš ovu mi pjesmu. l Steno je pjevam kanrim o prirodi(( i ujedno on podsjeća na »majku-hraniteljicu svemira«, podsjeća na korijen >>mater(< u ))materia« koji više ne zanima inače tako hermeneutičke etimologe. Vrijeme je, dakle, za čitav jedan izvrnuti Schleiermacherov govor: O materijalizmu, obrazovanima među onima koji ga preziru; i ne bi štetilo kada bi se isti govor u istom potezu obraćao i neobrazovanima među mehanicističkim pristalicama materijalizma. Postoji, naime, ono udobno zadovoljavanje koje se na sve strane dopunjuje starim formulama, koje tako malo poznaje i dijalektički materijalizam, oo jest :ruije sposobno da ga prihvati u filozofijskom, pa ga u cijelom opsegu zamjenjuje mehaničkim. Uzalud ovdje Marx taj naš, najvažniji svijet nije sveo na atom, ili pak na majmuna, nego na ekonomijsko-društveni odnos čovjeka spram čovjeka i spram prrirode, na posve nemehan1oističku dija.Iektiku tog odnosa i uzalud je izjavio da je korijen svih stvari čo­ vjek. Cisto ekonomističkog traženja korijena bilo je nakon toga dosta, neke vrsti mehanistike u historijskoj odjeći, ali dijalektika ne bi bila zbiljska kada ne bi pe>kazivala društveni bitak i svijest, svijest i društveni bitak. bazu i nadgradnju kao trajno isprepletene. A materijalizam kao takav ne bi bio 1zbiljski kada bi iz svoje, nipošto samo mehanističke tradicije čak i najbolje kritizirao ograde lažne svijE>sti, a onda ne bi, razotkrivajući ideologlijske brbl}arije, ·rarotkrtilo, bez vaTanja, pravu ideologiju. Uz to, još jednom u vezi s mehanistikom i neočekivano: nisu svi koji se osjećaju kasno-građanski uzvišenima nad njome slobodni od nje, a isto tako: nemaju

t·z ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

29

svi pravo da se uzdižu nad privid te uzvišenosti, nemaju pravo oni koji samo nisu do kraja iskusili svoju vlastitu mehanistiku. Koji, dakle, ne znaju za konzekvencije što ih upravo zapad još uvijek, ili već unaprijed izigrava iz krivog pojma materije. Te su se, naime, konzekvencije toliko udaljile od toga da budu oruđem protiv plemstva i svećenika, da su, štoviše, postale totalnom beznadežnošću, ukratko: današnji plod mehanistike svega i svačega jest nihilizam. A upravo klasno-građanski ne-mehanisti, time što se iz idealizma više ne nazivaju takvima, d~pjeli su do svjetonazorske konzekvencije ništa-do-mehanizma. Ona im je upravo još nedostajala u direktno-društvenoj premisi: beznađe zbog površnosti, zbog suvremenog nedostatka budućnosti; to je, dakle, i ovdje danak vremena, s pravom nazvanog oskudnim, svojoj sallopotisnrUitoj mehamrlsttici. Cak li bez premise ove vrstrl., materijalizam, koji donosi samo polovični dijalektički mehanizam, jer, naime, pušta da mehanistička stereotipija opet sve okruži i kojd u sebi !11t0si SV'll pustoš puko ektropi isko.g i entrojiskog vrtuljka u vječnosti, nije dispenziran od nihilizma. Barem nije dispenziran od odbojnosti koju puko mehanički svijet pokazuje čovjeku, kvalitetama, kulturnim svrhovitim nizovima, i to na višestruko prepredeni način.

No, ipak: pustimo ovdje puko mehanički materijalizam i njegovu nihilističku potvrdu, budući da je skrovito nadošao dijalektički materijalizam, s Hegelom u sebi, s još posve drugim afinitetom u istinskoj konzekvenciji. Jer, vrijeme je za najsmjeliji luk, onaj koji je ujedno najprimjereniji stvari. Upravo qua materijalistička dijalektika: luk između utopije i materije, štoviše, u materiji. TJ materiji nabitoj snagom, zgusnutom energijom, nestat:čkoj materiji u kojoj atomi više nisu čvrsta opeka, čija struktura više nije u krutom euklidskom prostoru. Umjesto toga se već u atomima događaju oblikovanja, moguće ih je prikazati kao elektro-magnetska polja s jezgrom kao />energetskim čvorom«, čak centrom pobuda od kojih

30

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

se polje širi brzinom svjetlosti. A kako se nemehanistički odvija tek ))širenje« u organskim, socijalnim, kulturnim »poljima«; tako aktiviranoj mogućnosti nisu postavljene nikakve granice. Nova oblikovanja su uvijek dolazila i dolaze jz oblikujućeg materijalnog krila, iz materije kao supstrata uvijek oblikovanih, a nikada ograničenih, iscrpljenih mogućnosti. A upravo je pojam mogućnosti, koji je već od >>lijevog« Aristotela, iako pasivno, povezan s materijom, onaj pojam koji čini vidJjivom utopiju u materiji, i obrnuto; - ne na kraju sjedinjen u revolucionarnoj funkciji utopije i pravog materijalizma. Onim što je za Marxa postala Hegelova dijalektika, može postati u svijetu materijalizma sagledana utopijska funkcija, u svijetu materijalizma koji tako krajnje potrebuje novo rođenje, koji je tako jako sposoban za svoju nemehanističku renesansnu dimenziju. Možda, to što su vulgarizatori, i Jakovi teologije koji su s njima surađivali, materijalizam učinili ili držali tako beznačaj­ nim ima čak i svoju dobru stranu; zar time nije postao nečim potonulim, još više: nečim što može izraniti na sasvim drugom mjestu od uobičajenog, često loše sviklom? Do sada je bio poznat samo materijalizam unatrag koji je- i u historijskom obliku- bitno samo analizirao: tome se sada treba pridružiti otvoreni materijalizam, materijalizam unaprijed. Ne materijalizam neprepoznatljivo promijenjen poput mehanističkog, naime, promijenjen u ruglo i sapunicu, nego promijenjen tako da se on nanovo može spoznati; ne treba ga, dakle, kao što je to prvo predložio mladi Marx, naslućujući Moleschotte, nazvati realnim hurnanizrnorn, on to jest. U materiji koju treba tako shvatiti irna svoje upolj.šte i fenomenologija i enciklopedija ljudskih sadržaja nade, uporište neovisno o puko ljudskoj svijesti; čisti duh nije čist (uostalom tako nisu nazvah svoju supstanciju ni Spinoza niti Leibniz). Stoga neće iznenaditi da objektivno-realna mogućnost, jedino jamstvo novuma, ima jedini supstrat u materiji.

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

31

Kao treće, materiju treba, dakle, ovako defimlinti: ona nije mehanička klada, nego - u skladu s impliciranim smislom aristotelovske definicije materije - kako po-mogućnosti-bitkujuće (kata to dynaton), dakle, ono što uvjetima, hristorijsko-marterijalisttičkri., određuje ono što :-;e uvijek može povd.jesno pojavd.ti, taiko J u-mogućnosti-bit­ kujuće (bitak) (dJ'NIIlllei on), dakle ikoTalet objektivno -realno-mogućeg, ili čisto bitkovnog: supstrat mogućnosti dijalektičkog procesa. Ono klija, kao što je bilo rečeno, u Ne, rađa se iz Još-ne, nosi, puni i obuhvaća Sve, dakle i sebe samo. Materija je pokrenuta time što je u svojem za sebe otvorenom mogućem isto tako nedonošeni bitak i nije pasivna kao vosak, nego se kreće formirajući samu sebe, isform.irajući se. A duh u tomu nije adut protiv materije zbog kojeg bi ona gubila, i ona bi se uvijek promatra1a kao nepopravljiva klada, nego je njezino vlastito cvjetanje koje nipošto ne ispada iz supstrata, niti se nad njime nadvdsuje. Taj supstrat, kao naše lisl:o tako vlastito, jest ono što se raspreda u milijardama nastajućih oblika, organdzacijskih fonni; on stojO. kao natura naturans upravo u laboratorijumu salutis puno-sadržajno na vatri, u vatri. Materia Ultima, to je njezin realizirani svjetovni temelj u latenciji: i to rečeno bez traga Antikrista, štoviše, sa samim tragovima novog neba, nove zemlje. Svakako samom još posve neodlučnom alternativnom za vrijeme svojeg procesa, prije svega, u njegovom eshatonu rezultata. Stoga materija treba svoj najsmjeliji organski oblik, organizacijski oblik, čovjeka Prometeja, da bi susrela budućnost, da bi aktivno postavila skretnice procesa koji se ljekovito odvija, da bi prelila svijet vatrom koja se nalazi iza njegovog postignutog postojanja, vatrom koju, štoviše, treba zapaliti. Alternativa ništa ili sve, na kraju, jest, doduše, tako radli:ka•lna samo u eshatonu, u reaJno-lripotetičnom graničnom sadržaju materije, ali ona se već isto tako djelomice pojavljuje u svakom usputnom rezultatu prijeteći unaprijed ili unaprijed osvjetljujući: kao alternativa ništavnosti prašine, cjelini nađene sup-

32

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANIA

stancije. Prvo je visoko mefistovski. granični sadržaj eshatona svijet, drugo - kao materija s u njoj ispunjenim temeljem - faustovski granični sadržaj bez tužbalice, sa zemaljskim duhom koji je sve dao. Ono već zbiljsko okruženo je morem mogućnosti i uvijek opet, još uvijek iz tog se mora uzdiže novi komad zbilje, ne na kraju, ili možda sasvim na kraju, s tim ništa ili sve, iz materije anorganske prirode. Ovdje se, dakle, prije svega, smještala au fond uvijek ista klada ne samo u materijalizmu koji ostaje mehaničkim nego i upravo u idealizmu duha. kojemu anorgansko odgovara samo kao ono prošlo u sustavu. Inače je posve korisno savjetovati se i s idealistima o pojmu materije; jer kod njih je materija ono što zbunjuje. stoga, dakle, gurajući problem, a ne, kao kod materijalista, nešto samo po sebi razumljivo. (Obratno je pogodno potražiti naputke o duhu kod materijalista; jer je kod njih duh problem, a ne, kao kod idealista, rješenje.) Ovdje, međutim, s obzirr-om, prije svega, na anorgansku materiju, idealizam samo odgurava fizičko, dodjeljuje mu starački dio, Hegel zemlju vidi samo kao ogroman leš ugašen pred našim nogama, a prirodu, kod njega zbiljski prahistorijski dokinutu, samo kao ljusku iz koje je sjeme, dakle postojeći čovjek, već davno izišlo. Dok to nipošto nije tako izvjesno i dynamei on materije nema nigdje. a pogotovo ne u physisu Avicenne, Bruna, Goethea, ugasli opstanak i potpunu flegmu na tlu organskog spiritusa. Zar, dakle, organska priroda i njezina - kvantificirajući jedva iscrpljiva - materija ne bi trebalo da ima svoje sustavno mjesto ne samo ispod ljudske povi.iesti nego i svuda oko nje, upravo kao kozmički, još uvijek kozmički iznad nje? To postavlja sustavno nizanje kulturnog zbivanja u prirodu u koju treba opet renesansno stupiti, u prirodu bez mehanističkog, ali i bez idealističkog nadgrobnog natpisa: prošlo. U jednu i kvalitativno sazdanu prirodu sa natuknicama (sigurno ništa više) grozote ili ljepote ili uzvišenosti koje i objektivno žele slijediti takvim prirodnim utiscima. S kvalitativno zahvaćenom mate-

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

33

rijom koja, doduše, u slikarstvu i pjesništvu krajolika potpuno pada izvan svojeg sektora fizike, ali ne bi smjela pasti sasvim izvan pune physis i njezine latencije. Sektor matematičke prirodne znanosti veličanstveno je logiziran. a telmika, moguća samo zbog nje, tisuću puta potvrđuje \·aljanost prirodne znanosti; ali jedan sektor nije još i čitav krug, a cjelina tog kruga filozofijski već dugo nije više progovarala. Tako, na kraju krajeva, kozmologijski real-problem (što može nečuvenost prirode voditi u njezinoj samozatvorenosti) obuhvaća antropologijski real-problem (što srno mi ljudi uistinu). Siroko polje, bez sumnje. na koje se može uopće stupiti samo s opreznošću primjerenom pukoj mogućnosti, a pogotovo s opreznim pred-viđanjem prirmjerendm latentnoj mogućnosti, bez svakog sanjarstva, sa stvarnom konzekventnošću. Pitanje jednog i kvalitativnog razumijevanja materije !ima tako malo zajedničkog s neslobodnim požudama romantičnog vremena za vraćanjem, da je to upravo pitanje materije prema naprijed. Glavno je: samo uz trajno pogođeno uzimanje u obzir anorganske prirode historijski temeljni potez spram bitka kao i domovine ne nailazi na privid odbojnosti, nego i ovdje na mogući pred-sjaj domovine. Prije svega, ovdje u ogromnoj materiji oko-nas, u tlu naprosto i visinama tog supstrata objektivne mogućnosti. I anorganska priroda, ne samo ljudska povijest, ima svoju utopiju, a ova takozvana mrtva priroda nije leš, nego prostor zračenja i figura, čija se supstancija tek oblikuje. Obrat

čovjeku

Svako mišljenje Još-ne ide, međutim, ponajprije na naše Još-ne. Ima široki pogled za to, pogled koji, svojo_] stvari primjereno, radi konkretno, utopijski. Tako je nužan r:..ajduži dalekozor da bi se otkrilo ono najbliže, naročito na zvijezdi Zemlji. Upravo se najudaljenija visina u tom 3 -

T!";!meljna filozofijska pitanja I

34

TEMELJNA Fn.OZOFIJSKA PITANJ'A

savija u najbližu blizinu našeg djelovanja - tua res agitur, de te fabula naratur. To mišljenje mora, doduše. biti najviša visina, most onome što se u njemu mni, filozofija ima taj stil, ona se ne zbiva na divanu statističkog, ili sociologijskog, ili makar egzistencijalnog promatranja. Ona je u svojem najboljem aktivna metafizika,

samo tako presreće nečuvenu, čak strahovitu tajnu opstanka~ tu samozagonetku svijeta i nas u njemu. Ono što se inače može reći, čak i najšareniji detalj, svodi se na to, tek odatle pravilno obasjava dane i etape. I to dolazi. iz cjeline koja još doduše, nije istina, ali bez čijeg dosega nema istine. Od Aristotela postoji filozofiranje kao univerzalno, sve do svojeg kraja, svoje sklupčanosti; čak i Jeronim u kućici, upravo ta njegova kućica, stoji čak više nego osta.Uo - u totumu. Međutim, moglo bi se pitati što se to tiče većine u životu? Njoj mnogo toga mnogo bližeg gori pod noktima, H sutra će biti mrtva. Cemu tu dugi pogled, čak i ako se u njemu zbiva svašta visoko i poetično, ili upravo stoga? Sto je to u svitajućim konturama i sadržajima koje mi, budući da kratko živimo, i stalno radimo komad po komad, nikada ne možemo spoznati? Zar sadržaji buduć­ nosti, i oni realno-mogući, ne lebde, materijalni ili ne, ipak u zraku, čak ni u zraku koji se može disati, ukoliko ne stupe u prisutnost kratkog života? U jedinu koju imamo, u onaj carpe diem koji se, međutim, ako ga upražnjava playboy, čini prije izvrnutim, kao da bi ga trebalo prevoditi upravo sa danokradica. Ipak, jedno pred-nama kao puko za-nama nehonorirano za nas nikakvim iskustvom prividno je izvan mojstva. Bez gotovine nema interesa, to shvaćeno i u prenesenom, egzistencijalno-lokalnom smislu gotovine. Više težnje ostaju lijepim potezom, samo: lokalna mjerila ne pristaju uz to. Ali, zbilja, zar Još-ne leži izvan, pogotovo ako ima više jela? Zar ne živi i u najužem krugu, dakle, za mene i za tebe i za susjeda, radoznalost zbog dolazećeg, iako više za ono banalno u dolazećem? Zar čak i najprivatniji

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

35

Babbit ne želi da njegovoj djeci bude bolje, pa sebi time bez prigovora raširuje usku, a ipak pravu budućnost od koje vlastita muha-jednodnevica nema ništa? Sigurno, smrt je jedina izvjesnost za sve koji je sagledavaju, mrtvački ples bez obzira na osobu. Bez obzira na to da li su svoje ja raširili do najšire međe vremena, ili ostaju posve i sasvim u ustajalosti privatnosti koja već sama sobom osakaćuje. Smrt presijeca i ljudski genij, čak i sam genij čovječanstva, u budućim svrhovitim nizovima, ukoliko se ona ne može presresti, ako ne postoji ništa čega se možemo držati protiv nje, ili barem izvan nje. Ali, unatoč svoj toj z~edničko strašnoj, strašno zajednič­ koj ozbiljnosti: ne bi se zato, ili barem se ne bi dnevno zato muha jednodnevica mogla još prsiti i ograđivati time kako ona namjerava, gotovo želi ostati oskudna horizonta. To je manje pritisak obezvređivanja sa strane smrti nego 1cndencija obezvređivanja koju smrt samo ideologizira. ona ista tendencija ionako svojstvena filistarskom spram svega što ga nadmašuje. Odatle i vrlo mali udio kompleksa smrti u spomenutim odvraćanjima od horizonta; kod takvog tijesnog mojstva uopće se ne raspravlja o zbi]jskoj grobnoj ozb!iiljn'OSti, ilri čak o generalnoj nakaradri ništa uopće. Treba, međutim, raspravljati o prigovoru da horizont Još-ne, tako reći, nije gotov čovjek; a taj prigovor nije nikakav,pojavljuje se samo u praznom društvu, u društvu bez dmplrikacija. On ruije nipošto općeljudski, čak kada bourgeois, po Marxu, zbiljski ne bi vidio dalje od svojeg nosa; što nije ni točno. Još manje, međutim, može lažna imanencija zaigrati ono za-sebe koje se, doduše, može zvati makar i Stimerovo ludo mojstvo i totalni rekurs na to, tili, čak - Kier!kegaard. Jer, Stirner:ovo za-sebe nije sa »metafi.zičkom gredom(( čovječanstva i tako dalje otklonilo subjektivno pretjerivanje, štoviše, prije ga je napuhalo. A Kierkegaardovo za-sebe, ukoliko se uopće i smije spominjati zajedno s onim prvim, »mala Danska(( njegova filozofiranja izigrana protiv »divovske karte svijeta(( HegeloV'a :fi:H01JO:fđranja, s kojom se ne može putovatli

a•

36

TE!I1ELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

pješice: upravo ovo ))sebe-ne-isprocesiranje« iz privatwna ,•x:stere treba ono naše upravo pokazati u njegovoj paradoksalnoj povezanosti s beskonačnim, napeti, deprimirati, potvrditi. A to se isključivo odnosi na prostorsku izvanj5kost s ekstrovertiranošću naprosto, a ne na horizonte izvanjskosti koja oslovljava vrijeme, drŽii budućnost. Ako s€· ne zaboravlja na budućnost, a vrijeme, zbiljsko vrijeme, ne snizi na krug krugova anamnesisa, kao u hegelovstvu, više nego ikada važi Hegelov temeljni stav; jedna je misao samo toliko duboka koliko moći širenja ona sebi pripisuje. Za to širenje u vremenskoj perspektivi našle su se svakako sasvim druge riječi, drugi načini, još i protiv nedvojbenih opasnosti tog izleta plus ultra, protiv ·Jpasnosti prenagljivanja, prevrnuća, brzog junačkog djela, pučizma, naročito apstraktne utopije. Te druge riječi i načini ne znače, međutim, na temelju Marxove ekonomij.ske analize i znanosti promjene koja poznaje zakone, ne-utopiju (iz toga bi slijedio ekonomizam), nego utopiju koja postaje konkretnom. Obavljanjem slijedećeg koraka, :;; ratio i obrocima etapnih ciljeva (po mjeri mogućeg). sa - ako je socijalizam u tijeku - stalno vodećom per~.::pektivom: izrađivanje uvjeta za carstvo slobode, držanje njegove latencije otvorenom. Za razliku od svakog baObitovskog svijeta, extra ID\.ID"OS et intra, ~kog dobrovoljnog ili nedobrovoljnog otuđenja u duhovno, pa i manje duhovno životinjsko carstvo, konkretna je utopija uspravni hod sa svim implikacijama njegova obzora: biti čovie­ kom zbiljski se zove: imati utopiju. To više postoji čak t u do kraja kratkovidom prakticizmu mojstva, jer ono tpak zapaža Još-ne kao dimenziju, iako ga odbija (uz kaznu obiektivno nastajućeg duhovnog jada). Jer, kako bi se. naime. moglo zapažati među pred dimenzijama Toš-ne. knda je čak i onaj tko je s njom zadovoljan. a ~'amoli ona; tko je nezadovoljan, ne bi, nole-ns volens. \·eć pr!'krJračio? Tu je razliku međe od nečega, spram :)uke granice između nečega, koja mimo leži. nesuprot:;tavljivo natirala Hegelova ))Logika«, - iako ovdje oho

UZ ONTOLOGIJU JOS·NE-BJTKA

37

preko toga nije nimalo našlo svoje pravo, naime. utopijsko mjesto. A još i drukčije; kako bi se moglo zapažati nesavršeno kao takvo, kada ga ne bismo mjerili uz to neizbježnom m::isaonom slikom nečeg savršenog, koja tek pravo, anticipirajući, nadilazi postojeće nesavršenstvo? Pa i empirizam, koji se zadovoljava nesavršenim, bez nezadovoljstva i erosa uza nj, dao je svoj danak metafizici, jer ne bi, naime, ni mogao smisleno zahvatiti svoju konačnost, krivo nazvanu imanentnošću, bez nje ne bi je mogao prihvatiti. Ovo drugo prekoračenje međe jednako su neodoljivo notirale Descartesove >)Meditacije(( - iako jP utopijsko ovdje opet bilo prekriveno iskrivljenim pojmom ))urođene ideje«, čak tobožnjd.m dokarzom jednog ens perfectissimum, dakle boga, u fiksnom onostranstvu. Subjekat, klasa, epoha, koji osjećaju svoju među, svakako su je već prekoračili, bez obzira na to da li subjekt. klasa, epoha primaju to na znanje ili ne. Jer, ne na na kraju, današnji zamkovi na oblacima mogu postati sasvim solidna ovostranost sutrašnjice, pod pretpostavkom da nisu iz zraka u vjetropirskom ili ustaj alom smislu: upravo je revolucionarno rođenje građanskog svijeta svjedočilo o tomu. Uloga utopijskog i civilizatorski (i, samo se po sebi razwnije, kulturno} nije manja od ekonomijske 1 nije samo jednom aktivirala bazu. To je transcendere sasvim bez transcendencije čak ozbiljno, kao pravi novum moguće samo bez svakog postojanja transcendencije; zajedno s tajnama transcendirajućeg humora, te zagonetnf' lakomislenosti. Va?mo je, međutim, promišljeno-anticipirajuće, bon sens i docta spes tog transcendere; stoga Sf' onda poziva samo istraživanje imanencije i nikakva onostranost. Udubljivanje u utopijsko-principijelni pojam zbiva se u suprotnosti spram apstraktne smušenosti i čak neprosvijećene mistike, naprosto u svjetskom pravc1.1 svih započetih dobrih putova. Pri čemu se duh utopije sigurno ne čuva od toga da bude poučan čim, zahvaljujući vlastitoj skepsi, otkriva da i naše suze nisu posve u pravu kao ni naše povjerenje. Uvijek opet stoji ovdje, me-

38

TEMELJNA FU.OZOFLJSKA PITANJA

đutim, za ovaj tegoban svijet tako neobična potencija: nada, ono nimalo sanjarsko što se u psalmu izražava ovako: Neka se sasuši moja desnica zaboravim li na tebe, Jeruzaleme. Tim se daleko-bliskim pravcem označuje žudnja koja u povijesti nipošto nije uspijevala, ali koja se isto tako nikada nije mogla utajiti, koja sebi nije dala stvoriti apetit, nije se smjestila u, makako neizbježnim, etapnim ciljevima. Ovo je široko dopirući trajni zvuk Još-ne-bitka u najljepšem smislu; on je ujedno u vezi s korijenom najradikalniji. Pro rata, nenametljivo, čak plaho, sija to čak i u najmanjem, gdje god se nešto zbiva; sub specie essentiae creandae, međutim, konkretna utopija tvori problem smisla čitave ljudske povijesti, zajedno s !Jrlrodom koja je okružuje. Vidjeti kako je nedostatna većina svijeta, s promijenjenim znanjem, dakle, kako bi svijet mogao imanentno postati drukčijim, i snošljivim u nebitnom i domaćim u bitnom, to je umna praksa ontologije Još-ne-bitka. I ako njegov bitak-u-mogućnosti sadrži in petto i ništa i sve, ne može se ni jedno niti drugo sadržajno odrediti tako da bude ne-više-utopijsko. Oboje se historijski kreće i ništa o čiju se smetnju, osujećenje, glupost toliko toga dnevno spotiče, pa i sve, za čije izostajanje ipak ima na putu prekid, pjesma utjehe, unatoč važećim obznanama. A zbiljski predosjećaj najvišeg trenutka u vlasti sreće, u oslobađajućem zvuku svake uzvišenosti, uvijek se, daleko od patetike, doživljuje kao posve pravilan; tako nenadošlo, tako uvjerljivo tu se nalazi ono što nas nadilazi, što nas se stoga u procesu tako posebno tiče.

Završna

riječ

Moje dame i gospodo, ničega odviše, stari je izrijek dobar. Onaj tko se ne nadanome ne nada, neće ga ni naći, ovaj je drugi izrijek bolji. Ne živimo da bismo živjeli,

UZ ONTOLOGIJU JOS-NE-BITKA

39

nego zato što živimo, to je točno za naš goli Da-bitak. Po tom kao jedino istinito važi: neznanje o izvoru jedini je razlog postojećeg svijeta, znanje o tomu, kojim se počinje, daje i temelj boljeg svijeta. Dopušta doticanje bolje budućnosti, čiji su zadnji impuls ljudi koji zahvaćaju sebe same, bez otuđenja. Pođimo u vrt i radimo kaže tako VoltadTeov C1>ndide u nipošto najboljem od svih svjetova, a pogotovo ne u najboljem od svih mogućih. Pravilan bi tu bio optimizam s crnom trakom, a to pravilno jest i ostaje ujedno i kritička i pozitivna kakvoća nade. Pametne, a ne samo provjerene nego i provjeravajuće nade, kojoj je deziluzioniranje potrebno, ne zato da bi rezignirala, nego kontrarno, da bi se ispravila. Bilo je rečeno da se iz povijesti može naučiti samo to da se iz nje nikada nije ništa naučilo; ispravl.iena nada, koja se ne uzda u boga, kralja, tribuna, i te kako je stalno učila iz nje. I o tom, dakle: samo ono nikada ne zastarijeva što se Još-nije nigdje dogodilo zbog sve više prozretih uzroka i prepreka, a ne ono što se nikada nije dogodilo. Postojeći svijet eo ipso ne ispunjava mogućnosti bitka, a pogotovo ne opominjuće mogućnosti boljeg bitka. K toj je mogućnosti, dakle, pozvana vlastita pobožna hybnio, člij[ je najplemeni~iji svetac Prometej. Njoj je moralno, više nego ičemu drugom, vrijeme, a objektivno stoga što njezina vatra, njezino stvaranje bolje slike u mogućem posve još imaju mjesto, latentni prostor. Sigurno prevladavanje takve latencije i tendenci.ie nad prošlim i postojećim stvarima još nigdje ne znači da je ta prevlast bezopasna i • dobra; svaki dan za sebe dokazuje suprotno. Ali, dan uvijek jest i ostaje sprijeda tako glasno da su čak i jastrebi i oni koji su se pognuli pred Baalom u strahu pred tom prometejskom besmrtnošću. Dan spomena na koji se u pokusnoj radionici svijeta dalje radi na mogućem spasu, čak s uvijek snažnijim obavljanjem onog po-mjeri-mogućeg i u-mogućno-

40

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

sti-bitkujućeg. Kao prometejska rečenica stoji na početku: prava genesis nije fiat, ili čak činjenica početka, nego pokušaj uz put i problem kraja. Tantae moli erat humanum condere gentem - ovaj trud nije postao manjim. ali njegovi izgledi, čak i e contraria, postaju jasniji. Tako se moguće pomiriti s Candideom i njegovim vrtom kao sa sudbinom koju nije moguće izbjeći. Pod pretpostavkom većeg vrta, međutim, i to takvog koji ne bi bio samo isključen iz svijeta nego iz njega samog iznađen, hrabro promijenjen. Misao volje, voljna misao za "zajedničkim boljim životom jak je magnet uperen u našu budućnost, u budućnost svijeta koja nas stalno traži pogledom i jedino mlakom izboru otklanja i dobro i loše. P svijetu svako za sebe sam mora tražiti pravo, kao ono što se može očekivati i upražnjavati; onda je tu i blagoslov i optimizam s crnom trakom, optimizam koji SE bori.

UVIDI U NIHILIZAM I IDENT!CNOST RASPRAVA

N e kao ne-imanje, nedostatak Tko, kao ono što tjera ·u sada, nije. Budući da se o tomu, ]pak, može govoriti, to Ne nije, lli više Il!i.jP. pravo Ne. Inače čak ne bi bilo ni moguće imati riječ za Ne, a kamoli riječ kod koje se ))Nešto« može sasvim osjećati i misliti. Riječ Ne jest znak koji smisaono ukazuje na ono svoje. Može se, dakle, roniti Ne, i to upravo stoga što je i samo Ne u onome što se osjeća i izgova~a puko mnjenje, ali ruije rui manje od toga. Ne je izvedeni pojam za onu nulu imanja koja se nalazi u nama, koja je, međutim, već Ne-imanje. To mnjenje po sebi koje tako živi, iako nije nipošto dohvatljivo, jest nedostatak. Nedostataik je po sebi nemiram i tjera od sebe; tako je on ono Da gladi, nezasićen:og traženja, čež­ nje. Sve su to imena za isti Ne kao Ne-imanje u kojem je potopljeno pravo nalaženje. Ključanje i tjeranje u tomu. taj u sebi se nalazeći Ne, može sebe primijetiti samo kao potpuno tamno. Ali, toliko ipak, kao tamu ovdje i sada, čak tu, doduše ni najmanje kao posjedovano sada. ,1vdje ili pak tu. Ne upravo nije tu, to jest ono je samo kao najprolaznije uvijek izmičuće tu, u svojem neposrednom sebe-nalaženju, nema nikakav od sebe odbijeni tu-bitak. Ladoo je to Ne već, doduše, neprnvo, to Ne "postoji« listo tako tek nepravo; upravo njegov tu ne pootoji. Jer. ma kako to bilo nalaženje jednog Tko i njegovog Sto, ipak u njemu kao Ne-imanju nije istupilo nikakvo Tko kojem bi se moglo dati, niti Sto koje se daje. Prazno

42

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJ'A

Da u tomu je ovo: da Nešto uopće jest tako Ne prelazi ono J est u pukom neposrednom Sam. N e j e logički u praznom, bezličnom u sudovima kao: »boli(Ne ne može izdržati kod sebe«: ta rečenica nije nipošto lažno oživljena. Nije nipošto iznutra obojena, čak tako kao da se rječci dodaje osjećaj. ))Ne ne može izdržati kod sebe«: time se apsurdno ne očovječuju jezički djelić, nego se tim djelićem izriče izvorno primjećivanje jednog Ne koje se odnosi na imanje. A emotivno se iskazuje ono što se još nemirno-emotivno nalazi u korijenu svakog primjećivanja, pa na to opažanja, pa doživljavanja. Oživljavanje tih pojmova na kraju krajeva se sastoji iz potrebe, iz neispunjenog mnjenja kao samog Ne-imanja, oživljavanje, dakle, nije nipošto dodano naknadno, ili čak iz drugog sloja. A nadaJ.je razj'ašnjeno: d. logički.i tiskaz, upravo dskaz koji se već tisućljećima drži odvojeno od osjećanja i strasti legitimno je povezan s njima. Jer, upravo mnjenje kao Ne-imrunje jest mnjenje kao čežnja i ujedno logički shvatljivo kao intendiranje. Mišljenje i promišljanje čež­ nje pri tom je ono novo, ali ne i različite vrsti; ono, doduše, tjera požude, ali ne i strasti. Ono te potrebe osvjetljava i otkriva, primamo artikulira i ono što im

UVIDI U NIHILIZAM I IDENTICNOST

43

u svijetu odgovrura. Kao mnjenje čežnja je emoci'otpad« od boga. Ono što važi za »duh« kao podrijetlo svijeta pogotovo važi za te mitologijske proizvode duha: oni su cvjetovi, čak posebno kovrčavi cvjetovi zainteresirane teodiceje, a ne egzistencijalno-dinamički korijen. Kako to, dakle, da elementarno Ne-imanje, kao korijen svih stvrur.i, vuče na sebe negaciju svojeg Sto? Odakle ophod onog decidiranog, iako još ne i definitivnog nedostatka, koji se u našem svijetu zove Ništa, gdje je njegov ontologijski izvod iz knjige rođenih? Ovdje se barem može uvidjeti ovo: ne može se notirati nikakvo drugo rađanje Ništa, nego Ne, što znači: nego Ne-imanje; jer u originernom početku nastupa samo Ne-imanje, samo taj nedostatak, ta gled, ta čežnja. Ne-imanje je sve započelo, ništa ne pada iz njega, dakle, ni samo Ništa: uvijek Ništa ostaje jedna vrsta, jedna protuvrsta imanja, naime, Ništa-imanje. A najvažnije: Ništa uvijek ostaje, iako i stoga što stalno stoji nasuprot bitku, jednom vrsti, jednom protuvrsti bitka, naime Ništa-bitkom. Bitak je i u Ništa-bitku prevladavajuć.i pojam; ono što stoji nasuprot Ništa nije birta:k uop~e, nego jest pozitivni bitak. jest Sto-određenost kao punoća bitka, umjesto kao izjedanje bitka. Sada, dakle, već proizlazi: ne djeluje nešto drugo izvan Ne-imanja, izvan čežnje, protiv čežnje, što\'.i.še: to je izjedajuća požuda u samoj čežnji, ona koja je otuđena čežnjom i neslobodna, beskonačno zatvorena 'H sebe, ona koja onome Ništa u bitku daje antologijska podrijetlo. Požuda, loveći lovljena, uvijek ide na n~štavno i. na kraju, postavlja Ništa; ono rastreseno, posrćuće izvana, zla suluda trka, sve je to ujedno i sputano, samo nije ništa drugo no zorna požuda u intendirajućem, a ta je

UVIDI U NIHILIZAM I IDENTICNOST

51

požuda čežnja koja otpada od sebe i svojeg kursa, slabost i pomutnja s kojom uvijek počinje, strast kao puka patnja, umjesto kao afekt pun snage. Oboje, i neupravljena i upravljena intencija, u istoj su duši, čovjek je svoj vlastiti đavo i svoj vlastiti bog, tako i svijet; Ništa kao i sve subjektivno implicirani su u intenciji, objektivno u tendenciji. Ontologija Ništa ne treba vlastiti Ne-temelj iz kojeg bi se niotkuda pružala crna karta smrti; to je mitologijski dualizam. On može biti, doduše, bolji od takozvane sveobuhvatne opijenosti bitkom, koja je udjel Ništa gotovo posve izgubila iz svojeg pojma svijeta. pa onda u svim panlogičkirn slikama svijeta ne samo da nema mjesta za zlo nego nema ni pravog mjesta za vrijeme, ili čak za utopiju; jer sve se onda mora tako prikazati kao da je uspjelo. Unatoč tomu mrak nije originerni princip svijeta, dualistički pored podrijetla; na manihejski, schellingovski način. I provalija i brdo tC'melje se u desideriwnu, koji, osvješćujući se u čovjeku, tjera i vuče u temelju svega. Na taj je način utemeljenje decidiranog nedostaotka, ili Ništa (s njegovim probojirna i raspadanjirna) tako malo nedostižno otvorenom promišljanju nedostatka, Ne-imanja, da svjetovno i ljudski irnanira izjedajućoj čežnj.i; što treba nadalje utemeljiti. Svako tjeranje imanju vodi sa sobom nešto što se osjeća neslobodnim. Jedan se potez u tomu samom sebi čini samo kao tjeran, kao požudan, kao loveći-lovljen, kao mnjenje koje zaboravlja što mni. Tjerana se u tomu pravi beskonačnim, opredmećuje se, postaje strašću koja je isto tako izjedajuća kao i puko pateća, propaćena. Požuda je uzaludni nemir s prazninom punom strahv u sebi, sa samim vrtlozima oko sebe. Požuda je ono produženo pretjerano u Ne-timanju, upravo to pretjerivanjt, produživanje, izoliranje, čini Ne tako pogubnim. Požudnose pokazuje kao opsjednuto sobom samim, njegovo tjeranje raste mu iznad glave koju nema. Glad jest ionako izjedajuća i agresivna, ona izjeda svoje Sto, u tomu se, svakako, zasićuje i posreduje svojim Sto. Ali, ako se iz-

..

52

TEMELJNA FILOZOFIJSKA PITANJA

to jest: ako se Ne u tomu beskoprodužuje, protiv i konačno bez onog Sto, onda sve svoje, postaje naprosto postaje potpuno samo-gubljenjem u smutnji i time ujedno demonskim istrajanjem u tom sebe-gubljenju. U tomu sve više izranja nešto što sve više izjeda sebe i druge, subjektivno i objektivno pra-zlo. Pohota, težnja za moći, sve beskonačne žudnje spadaju ovamo, ali i svaki afekt očekivanja kojem je njegov što provalija s beskonačnim padom; strah, bojazan, zdvojnost takve su posebno razarajuće neslobode u nečem razarajućern. Tek ovdje, dakle, u opredmeće­ nom izoliranju onog Ne u Ne-imanju, jest početak N~šta. A ne samo početak nego fundirajuće podrijetlo sve do kraja: ono što počinje iz požude kao nedostajanja pretvorenog u Sto mora završiti u Ništa, u koje vodi stranputica. Valja razumjeti, nije Ne u Ne-imanju sa svojim živo-intendirajućim odnosom spram imanja ono što utemeljuje Ništa, nego samo ono postvareno izolirano nedostajanje imanja, ono od imanja odlomljeno Ne. Time što Ne, doduše, i ovdje ne izdržava kod sebe, ali se ne opominje na imanje onog što, postavlja svoju beskonačnost, dakle opredmećenje .intencije i u tomu protuintenciju i zastoj. Beskonačnost postavlja tu protuintenciju i zastoj zato što kao perpetuiranje nedostatka u. decidiranom nedostatku nedostajanje samog Sto čini onim Sto. Time dz pervertrl!rane, to jest od pravog što sve dalje skrenute snage onog Tko spram svojeg Što, izvire sve više skrenuta, sve vlše opredmećena protusnaga. U toj sputanoj požudi, u prkosu volje pervertirane u zlro •i laž, smutnja i zastoj, beskonačna tjeranost i okamenjenost postaju isti. Oni su modusi soto11J9kog, jednaki u bez-supstancijaLnom: Meduza kao slika ukrućenog nemira. Beskonačna. otvorenost i dave6a zatV'Oirenost koja se odnosi na Ništa jesu jedno; demonsko divljan.ie lude trke, čak uništavajuće zlobe u njoj, i tamničke zidine Ništa jesu isto. Sve to pada zajedno u Ništa opredmejedajuće opredmećuje,

načno

beskonačno uništava sebe i 11.Ilii\Štavajućim. Požuda onda

UVIDI U NIHILIZAM I IDENTICNOST

53

ćenog intendiranja u čemu se intendiranje zaključalo u samo sebe i zaslonilo i u čemu izdaje ono Sto svoje supstancije. Skrenuta snaga za Sto uvijek je osujećena i uvijek je ono njome prividno zadobijeno isprazno, praznina, provalija, nestvar. Tako sotonska pokazuje ogromnu moć, ali, budući da nema nikakvo Sto, osim pcrpetuiranog nedostajanja i nedostatka, lažno pretvorenog u Sto, dakle, osim božanstva vlastitog molohovstva, nema nikakve istine, nikakvog sadržaja. Tako je ono zbiljski Ni.'§ta za. što bi se moglo držati, ono je ujedno moćnoot i ništavilo Ništa. Ništa, međutim, nema svoju moćnost samo u tom što je jednom pervertirane izvelo (skrenulo. zaokrenula} svoju snagu iz pra-intencije, pra-intenzivnosti ne-imanja, nego opredmećivanje toga donosi ujedno rastuće osamostaljivanje. Na taj način da Ništa, nasuprot svojoj pukoj zasnovanosti u Ne, posjeduje veću kompaktnost u svojem probijenom ophodu; rradalje, da je pozitiVIIlli bli.1ak još prisiljen na trajnu relaciju spram Ništa i da se on uopće ne može misLiti bez te koruptibilnosti. Dijalektcika Ništa, koja je ovome blizu, na tom stupnju još nema mjesta, budući da se, kao što je ranije zamijećeno, potpuno negativno Ništa })čvrsto drži protiv pozitivuma i neprijateljski i tvrdo, da se, dakle, ne može, ili ne može više, dijalektički uvesti u pozitivum, ili nije uvedeno. Uz to tvrdo ništa spada, prije svega, upravo ono što nije l'.Tvnodušno, nego uništavajuće disparatno, to je ono disparatno koje samo u jednom jedinom presjecištu, u presjecištu uništenja, katastrofe, nije disparatno~