O krajnostima dobra i zla [Logos ed.]

Citation preview

MARKO TULIJE CICERON

O KRAJNOSTIMA DOBRA I ZLA

IZD A V A C K O

preduzeće

»VESELIN MASLESA« SARAJEVO, 1975.

KNJIGA I '

I

1. Znao sam vrlo dobro, Brute,1 kada sam prenosio u latinsku književnost ono što su filozofi najvećeg duha i izvanredne učenosti obrađivali na grčkom jeziku, da će ovaj moj rad naići na raznovrsne zamjerke. Nekim, i to dosta obrazovanim, ne sviđa se uopće ovo naše zanimanje filozofijom. Drugi ga toliko ne kude, ako se umjerenije njim bavi. Oni, naime, misle da se ne bi smjelo u nj utrošiti ni toliko mara ni truda. Naći će se i takvih, i to osobito onih koji svoju obrazovanost zahvaljuju grčkoj književnosti pa, potcjenjujući latinsku, govore da više vole svoj napor i trud utrošiti na čitanje grčkih knjiga. Na kraju, pretpostavlj am da će biti i takvih koji će me pozivati na drugu naučnu djelatnost i tvrditi da ova vrsta pisanja, iako je ugodno i prijatno zanimanje, ne odgovara mom položaju i dostojanstvu. 2. Smatram da svima ovim moram ukratko odgovoriti, mada sam dovoljno odgovorio u knjizi2 koju sam napisao u odbranu i pohvalu filozofije poslije žestokih optužbi i kritika Hortenzijevih protiv nje. Pošto mi se čini đa je spomenuta knjiga naišla na dobar prijem kod tebe i kod onih koje smatram sposobnim da donose sudove, preduzeo 1 Marko Junije Brut, sin pravnog stručnjaka Marka Junija Bruta i Servilije, sestre Katona Utičkog, jedan od Cezarevih ubica. On se mnogo bavio filozofijom pa je napisao rasprave o vrlini (v. pogl. III, 8. O dužnostima i O strpljivosti.) Sve su ove rasprave izgubljene. Bio je sljedbenik stare akademske škole kako ju je tumačio Antioh (v. knj. II, pogl. I, 24). 2 Ova je rasprava nosila naslov Hortenzije. U njoj je Ciceron branio filozofiju protiv napada Hortenzija, koga on navodi kao kuđioca filozofije, nastojeći u isto vrijeme privući Rimljane za studij filozofije. Na žalost, od ove rasprave ostali su samo škrti fragmenti. — U pitanju je Hortenzije koji je, po mišljenju Cicerona, bio najveći savremeni rimski govomik. Rođen je 114 pr. n. e., dakle osam godina stariji od Cicerona.

M A R K O T U L IJ E C IC E R O N

6

sam da napišem više takvih radova, jer sam se bojao da se ne bi o meni mislilo da sam u stanju probuditi u ljudima interes za filozofiju, ali da ga nisam u stanju zadržati. Oni pak, koji bi htjeli, mada im se sviđa studij filozofije, umjerenije zanimanje njom, traže takvo ograničenje koje je teško sprovesti u djelo na predmetu koji se, ako je jednom put k njemu otvoren, ne može pod kontrolom đržati i zaustaviti. Za mene je gotovo opravdaniji stav onih koji bi htjeli da nas posve odvrate od filozofije, nego onih koji stavljaju granice predmetima koji se ne mogu ograničiti i traže od nas da stavimo mjeru u stvari čija vrijednost postaje veća što je ona obimnija i sveobuhvatnija. 3. Ako je moguće dospjeti do muđrosti, onda ne samo da joj se treba posvetiti nego u njoj i uživati; ako je, naprotiv, ovo dostignuće teško, ni u tom slučaju nema nikakvih granica u traganju za istinom sve đotle dok se do nje ne đođe. Sramota bi bilo klonuti u traganju za istinom, pošto je predmet istraživanja neobično privlačan i uzvišen. Dalje, ako nalazimo uživanje u pisanju, ko će biti tako zavidan i ljubomoran da nas od tog odvrati? Ili, ako mi to smatramo tegobom, ko će tuđem naporu staviti granice? Jer kao što je Terencije3 Kremes zaista čovječan kad ne želi da njegov novi susjeđ Kopa ili ore, ili ma šta drugo radi —i- on njega, naime, ne odvraća od svakog rada, nego samo od niskog i nedostojnog — tako su i oni previše zabrinuti koje vrijeđa i kojima smeta naš posao koji je nama inače ugodan. II 4. Teže je zadovoljiti one koji izjavljuju da potcjenjuju latinsku književnost. Prije svega, kod njih me čudi to što oni ne vole svoj maternji jezik, kad se radi o ozbiljnim predmetima, dok rado čitaju latinske pozorišne komade od manje vrijednosti, bukvalno prevedene s grčkog jezika. Pitam se, ko bi mogao gajiti mržnju protiv svega što se naziva rimsko da bi s prezrenjem gledao i odbacio s Publije Terencije, rimski komediograf, živio od 192— 158. pr. n. e. Stihovi iz njegove komedije Heautontimorumenos (Samomučltelj) I, 1, 17.

«

K R A J N O S T IM A D O B R A I Z L A

7

Enijevu Medeju4 ili Pakuvijevu56Antiopu i navoditi kao razlog da on ne podnosi latinsku književnost zato što mu se đopadaju istoimene Euripidove8 drame? Zar ti misliš da ću ja radije eitati Cecilijeve7 Sinefebe ili Terencijevu Andriju8 nego originale Menandrove.9 5. Sa mišljenjem ovih se nikako ne slažem, jer smatram, iako priznajem da je Sofoklova10 Elektra remekdjelo, da treba ipak čitati i Atilijev11 neuspjeli prevod. Njega je, dođuše, Licinije12 nazvao »gvozdenim piscem«, ipak je on, po mom mišljenju, pisac vrijedan čitanja. Biti potpuno neupućen u naše pjesnike, znak je krajnje duševne učmalosti ili izopačenog ukusa. Po mom mišljenju nisu dovoljno obrazovani oni koji ne poznaju naše stvari. Zar ne čitamo sa istim zadovoljstvom Da to samo ne bude u gaju13. 4 Enije, iz Rudije u Kalabriji, (239— 169, g. pr. n. e.) otac rimske tragedije, preveo je slobodno više grčkih tragedija, pored toga je napisao, ugledajući se na grčke epičare, ep Anali. Ođ njegovih mnogobrojnih djela sačuvani su samo fragmenti. — Medeja, kćerka halkiđskog kralja Ejeta pomogla je Jasonu prilikom otmice zlatnog runa, zatim je sa Jasonom pobjegla. Pošto ju je na kraju on prezrivo odbio, poubijala je pred Jasonovim očima đjecu koju je s njim izrodila. 5 Pakuvije iz Brundizija, Enijev rođak, također je sa grčkog na latinski slobodno preveo više tragedija. I od njegovih đjela ostali su samo odlomci. — Antiopa je bila kćerka Nikteja i Polikse. 6 Euripid, sin Mnesarhov, čuveni grčki pisac tragedija, rođen je na Salamini na sam dan salaminske bitke (470. pr. n. e.) 7 Stacije Cecilije rodom iz Milana, rimski komediograf, prijatelj Enija i Terencija, umro je 170. g. pr. n. e. I on je slobodno preveo veći broj grčkih komedija na latinski jezik. I od njegovih djela do nas su došli samo fragmenti. 8 Djevojka iz Andra. O Terenciju v. pogl. I. 9 Menandar iz Atene, sin atenskog vojskovođe Diopeita, bio je najslavniji komediograf nove grčke komedije, rođen je 342, a umro 291. g. pr. n. e. U novije vrijeme od njega je pronađena u potpunosti komedija Dioskul, ostale mnogobrojne njegovekomedije sačuvane su u odlomcima, ali postoje mnoge prerade kod latinskih pisaca. 10 Sofoklo iz Atene (497— 405. g. pr. n. e.) bio je bez sumnje najveći grčki pisac tragedija. Veliki broj njegovih tragedija sačuvan je u cijelosti do danas. 11 Atilije je pisao i komedije i tragedije. 12 Ne može se sa sigurnošću ustvrditi ko je bio ovaj Licinije. js početne riječi Enijeve Medeje.

8

M A K K O T U L IJ E C ICEROPT

kao i odgovarajući tekst na grčkom; zar nam se neće svidjeti Platonovi14 dijalozi o dobrom i blaženom životu izloženi na latinskom jeziku. 6. Pretpostavimo da mi ne obavljamo posao prevodioca, negO' da branimo učenje onih uz čiju nauku pristajemo donoseći u isto vrijeme o tom naš sud i pridržavajući se našeg načina izlaganja, ima li onda razloga da ovi kritičari pretpostavljaju grčke stvari spisima koji su i stilski dobro sastavljeni, a nisu obični prevodi sa grčkog? I u slučaju da ustvrde da su već Grci pisali o ovom predmetu, ne bi bilo razloga da čitaju više grčkili pisaca nego što ilt je potrebno čitati.15 Da li je Hrisip16 išta izostavio od stoičkog učenja? Ipak čitamo Diogena,17 Antipatra, Mnesarha, Panetija i mnoge druge, a prije svih, našeg prijatelja, Posidonija. Zar ne piše Teofrast18 o temama koje je ranije obrađivao Aristotel,192 0ali on nam uza sve to pričinja velikozadovoljstvo. Zar su epikurovci prestali pisati i davati svoje mišljenje o predmetima kojima su već Epikur89 i stari pisali? Ako Grci čitaju grčke pisce koji o istim temama na različit način raspravljaju, zašto naša publika da ne čita naše pisce? 14 Platon, Aristonov sin, Sokratov učenik, osnivač starije Akademije. 15 Smisao je: ako neko pretenduje na naziv obrazovana čo v jeka, mora čitati mnogo grčkih pisaca, bez obzira što pišu o istom predmetu. 16 Hrisip iz Sola u Kilikiji (280— 206. g. pr. n. e.), učenik Z e nona i Kleanta, vrlo oštrouman i učen stoičar. 17 Diogen iz Babilona, Hrisipov učenik; Antipater iz Sidona, učenik maločas spomenutog Diogena; Mnesarh, učenik Panetija; Panetije sa Roda (oko 200. pr. n. e.); Posidonije iz Apameje u Siriji, učenik Panetijev, učitelj Ciceronov, najodaniji sljedbenik štoicizma. 18 Teofrast iz Eresa na otoku Lezbu, rođen 392. pr. n. e., peripatetički filozof, učenik Platona i Aristotela. 19 Aristotel iz Stagire u Trakiji, sin liječnika Nikomaha, osnivač peripatetičke škole, Platonov učenik, učitelj Aleksandra V e likog. 20 Epikur iz Gargeta, atičkog đemosa (337— 270. g. pr. n. e.)„ osnivač epikurovske škole. On je naučavao da je zadovoljstvo n a jveće dobro, a bol najveće zlo.

O K R A JN O S T IM A D O B R A I Z L A

9 III

7. Pretpostavimo da sam ja doslovno preveo Platona ili Aristotela, onako kako su naši pjesnici prevodili pozorišne komade, zar ne bih učinio, molim vas, veliku uslugu svojim građanima da sam ih pobliže upoznao sa onim nenadmašivim umovima. To,- doduše, do sada još nisam učinio, ali smatram da mi to nije zabranjeno učiniti. U najmanju ruku neka mjesta, bude li mi se svidjelo, doslovno ću prevesti, i to baš ionih filozofa koje sam maločas spomenuo, kad god mi se ukaže zgodna prilika za to, kao što Enije običava prevoditi iz Homera, a Afranije21 iz M enandra. Neću se protiviti, kao što naš Lucilije22 čini, da svi čitaju moje spise. Kamo sreće da Persije23 živi i đanas! A još više Scipion24 i Rutilije.25 Lucilije bojeći se njihove21 Lucije Afranije, rimski komediograf, Terencijev savremenik, pisao je tzv. comoediae togatae u kojima je umjesto grčkih ličnosti i običaja na pozornicu iznosio rimske. Vrlo je dobro znao> imitirati Menandra. Gaj Lucilije iz Svese Aurunke u Kampaniji, rimski vitez„ pjesnik satire. Učestvovao je u ratu protiv Numancije 133. pr. n. e, pod zapovjedništvom Scipiona Afričkog. Umro je u 46. godini. P isao je satire, epode, himne i jednu komediju. Naročito se istakao* kao pronalazač satire. Sačuvani su samo odlomci njegovih pjesama, — U vezi sa našim mjestom isp. Ciceron. O govomiku, II, 6, 25, gdje Ciceron govori da je Lucilije izjavljivao da ne piše za velike naučnike kao što je Persije, nego za osređnje obrazovane ljude poput Lelija Decima: »Nije mi stalo da li me čita Persije, ali bih želio da me čita Lelije Decim.« U sljedećoj rečenici, čini se, Ciceron aluđira na neki drugi odlomak Lucilijev, u kojem se on još više spušta tvrdeći da piše za neobrazovane i nepismene a ne za visokoobrazovane ljude kakvi su Scipion Afrički Mlađi i PublijeRutilije Ruf. — Persije je inače poznat kao vrijedan, istaknut naučnik. 23 Gaj Persije je bio kvestor 146. g. pr. n. e.

u Publije Scipion Afrički Mlađi, sin Lucija Emilija Paula, k o jl .je 146, g, pr. n. e. razorio Kartagu, a 143. Numanciju, bio je nesamo dobar vojskovođa nego i vrlo velik govornik i vrlo okretan u većem broju naučnih disciplina, osobito u filozofiji. 2a Publije Rutilije, učenik stoičara Panetija, bio je veliki pri— vrženik stoičke škole. Bio je, takoder, veliki govornik i pravni stručnjak. God. 104. pr. n. e. bio je konzul.

10

M A K K O T U L IJ E C IC E R O N

kritike, govorio je da piše za stanovnike Tarenta,26 Konsencije i Sicilije. Bez sumnje, ova njegova dosjetka je duhovita kao i druge njegove stvari, međutim, u to doba nije bilo tako obrazovanih kritičara da se u svom radu morao osvrtati na njihov sud, a i njegova djela su lakšeg sadrlaja. Ona su puna najljepših dosjetki, ali iz njih izbija .osrednja učenost. 8. Kojeg čitaoca da se plašim kad se usuđujem posvetiti ovu knjigu tebi, koji se možeš takmičiti u filozofiji sa Grcima?27 Cinim ovo podstaknut tvojom prijatnom knjigom O vrlini koju si mi posvetio. Po mom mišljenju, neki ljudi ne vole latinsku književnost zato što su naišli na loše i nedotjerane knjige, na književna djela slabo napisana na grčkom jeziku, a još šlabije prevedena ria latinski ježik.28 S njima bih se ja složio kad bi oni smatrali da ne bi trebalo čitati ni grčke autore o istim predmetima. Međutim, ko neće čitati dobre stvari napisane izabranim riječima, elegantnim stilom i snažno, izuzev ako nije neki čovjek koji želi da ga nazivaju potpunim Grkom, kao što je u Ateni Albucija29 pozdravio pretor Scevola. 9. Ovaj je predmet vrlo lijepo i sasvim -duhovito obradio isti Lucilije. U usta Scevole on stavlja *ove prekrasne stihove: Više si volio da te zovu Grkom, Albucije, nego Rimljaninom i Sabinjaninom, ili zemljakom centuriona Pontija i Tritana30, slavnih muževa, prvaka i stjegonoša. 26 Tarent je bio južnoitalska grčka kolonija; Konsencija (današnja Kozenca) nalazila se u zemlji Brutija. 27 O Brutu v. knj. I, pogl. 1, 1. 28 Ciceron ovdje ima na pameti spise nekih epikurovaca kao Amasinija i Rabirija. 29 Mladi Tit Albucije uputio se u Atenu gdje se sav dao na izučavanje Epikurovog filozofskog sistema (v. Cic. Brut, 131) i u tolikoj se mjeri grecizirao da se stidio svog italskog porijekla, Zbog toga ga je Scevola na gore navedeni način ismijao. Albucija se toliko kosnula ova šala da je kasnije Scevolu optužio zbog pronevjere novca, ali bez uspjeha. Ovdje spomenuti Scevola je augur K vin t Mutije Scevola. 30 Tritan je nepoznat; centurion Tit Pomponije se osobito ođlikovao tjelesnom snagom.

•O K B A J N O S T I M A D O B K A I ZL .A

11

Zato te ja kao pretor pozdravljam na grčkom u Ateni kada pristupaš meni, baš zato što si ti tako više volio: Xaips31, zdravo, rekoh, Tite, liktori, sva pratnja i kohorta uzviknuše: Xatps, Tite! Zato mu je Albucije neprijatelj, zato protivnik. 10. Mucije ima pravo. Ja se ne mogu dovoljno načuditi ođakle potječe ovo sramno nipodaštavanje domaćih stvari. Nije uopće ovdje mjesto da to dokazujem, ali mislim, o tome sam često i raspravljao, da latinski jezik ne samo da nije oskudan, kako se to općenito uzima, nego da je čak i bogatiji od grčkog. Jer kada je nama, ili bolje rečeno našim vrsnim govornicima ili pjesnicima, bar otkad imaju književne uzore, ikad ponestalo zaliha bujnog, lijepog i uglađenog govora?

IV Što se mene tiče, smatram, pošto sam svojim suđskim 3 državnim poslovima, zalaganjima i opasnostima ispunio dužnosti na položaju koji mi je povjerio rimski narod, da moram, s^akako prema svojim sposobnostima, i na tome raditi da svojim radom i zalaganjem i nastojanjem širim prosvjetu među svojim sugrađanima. Smatram da ne treham voditi žučne prepirke s onim koji više vole čitati grčke stvari, ukoliko ih oni stvamo čitaju, a ne pretvaraju se da to rade. Htio bih da budem od koristi i onim koji bi željeli da se služe objema književnostima, i onima koji ne osjećaju naročitu potrebu za grčkim knjigama, a koje imaju na svom jeziku. 11. Oni pak koji bi više voljeli da pišem o drugim stvarima, treba da budu prema meni pravični, jer sam ja 81 Izgovori: Haire! Ovaj izraz ima značenje našeg pozđrava: »Zdravo!«

12

M A R K O T U L IJ E C IC E K O N

do sada više napisao nego i jedan naš drugi pisac,32 a možda ću još mnogo toga napisati ako mi bude podaren dug život. Svaki onaj koji se navikne da pomnjivo čita moje stvari 0 filozofiji, uvidjeće da nijedan drugi predmet nije toliko vrijedan čitanja. Tma li u životu išta vrednije što bi zasluživalo tako ozbiljno istraživanje kao predmet filozofije, osobito problematika koja se obrađuje u ovim knjigama, naime, šta je cilj, šta je krajnja i posljednja svrha, na što treba da se odnose sve norme o blaženom životu i pravilnom djelovanju, prema čemu teži priroda kao vrhuncu željenih. stvari i čega se ona kloni kao najvećeg zla. Pošto se u tom pitanju najučeniji ljudi temeljito razilaze, ko će smatrati da je nespojivo sa dostojanstvom koje mi svako ukazuje, ako se bavim onim što je u svakoj životnoj prilici najbolje 1 najispravnije? 12. Ne raspravljaju li sporno pitanje da li porod ropkinje ulazi u prihod gospodarev,333 4vodeće ličnosti u državi, Publije Scevola31 i Marije Manilije, a protiv njihova mišljenja ne izjašnjava li se jedan Marko Brut — u svakom slučaju jedno pitanje koje zahtijeva oštroumnost i za dohodak građana vrlo korisno; i ja čitam ta djela i druga njima slična i ubuduće ću ih rado čitati. — Zar da se zanemare pitanja koja obuhvataju čitav život? Jer koliko god su pravna pitanja omiljenija i popularnija, toliko su sigurno filozofska korisnija i plodonosnija. Ipak, treba ostaviti da čitaoci o ovoj stvari donesu odluku. Smatramo da smo o čitavom ovom pitanju, o najvećem dobru i najvećem zlu, u ovom djelu dovoljno raspravljali, jer smo u njemu prema našim mogućnostima obradili ne samo naše filozofske poglede nego i šta druge filozofske škole o tom predmetu uče. 32 Komentator Madvig dobro je primijetio da je Var do ovog vremena napisao veći broj knjiga nego Ciceron, međutim, čini se, ovdje Ciceron uzima u obzir i svoje govore. 33 Sporno je pitanje bilo da li novorođenče ropkinje pripada pnome koji je uživao dohodak ropkinje ili njezinom gospodaru. Prema Ulpijanu (Digeste VII, 1, 68) preovlađalo je mišljenje Brutovo da se tjelesni plod ropkinje ne uračunava u đohodak. 34 Publije Marko Scevola bio je poznati pravni stručnjak; Manije Manilije bio je istaknuti govornik i pravnik; Marko Brut, isto tako hio je čuveni pravni stručnjak ovoga đoba i napisao je tri knjige o građanskom pravu.

•o K R A J N O S T I M A

DOBRA I ZLA

13

V 13. Da počnemo od najlakšega; prvi po redu će biti izložen Epikurov35 sistem koji većina ljudi najbolje pozna. Viđjećeš da smo ga mi tako jasno izložili da ga tako dobro i pomno ni sljedbenici te škole ne obrađuju. Naš je cilj doći do istine, a ne izobličiti nekoga kao protivnika. Lucije Torkvat,36 svestrano obrazovan čovjek, nedavno je vrlo brižljivo branio Epikurovu heđonističku nauku. Njemu sam ja odgovorio, a toj diskusiji prisustvovao je i Gaj Trijarije,373 8mladić temeljito obrazovan i ozbiljan. 14. Njih su dvojica, naime, došli meni u posjetu na moje kumansko33 imanje. Najprije smo izmijenili nekoliko misli o književnosti za koju su i jedan i drugi pokazivali živi interes. Na to će Torkvat: »Pošto smo te jedva jednom zatekli besposlena, htio bih čuti zašto ti uz našeg Epikura ne pristaješ, koga doduše ne prezireš, kao što čine gotovo svi oni koji se s njim ne slažu, ali sigumo se ne slažeš s onim koji je po mom mišljenju jedini učio pravu istinu i oslobodio Ijuđe najvećih zabluda učeći ih svemu što je potrebno za dobar i blažen život. Ja mislim da ti u njemu kao i ovaj naš Trijarije ne uživaš zbog toga što manje pazi na ljepotu stila nego Platon, Aristotel i Teofrast.39 Ne vjerujem nikako da ti njegove filozofske pogleđe ne smatraš ispravnim.« 15. »Znaj, Torkvate!« rekoh, »da se potpuno varaš. Stil me toga filozofa ne vrijeđa, jer on umije riječima potpuno izreći svoje misli, zna ih jasno izložiti, tako da ga ja u potpunosti razumijem. Mada ja kod filozofa ne potcje35 O Epikuru v. pogl. II, 6. 36 Lucije Manlije Torkvat, epikurovac i Ciceronov prijatelj. U građanskom ratu bilo je na Pompejevoj strani, pa je s njim prešao u Grčku i tu poginuo. Bio je temeljito obrazovan, imao je izvanredno pamćenje, govor mu je odavao dostojanstvo i ukus, uz to je bio čovjek čvrstog karaktera i neporočnog života. 37 I Gaj Valerije Trijarije u građanskom ratu našao še na Pompejevoj strani. Komandovao je jednim ođredom flote, učestvovao je ti bitki kod Farsala. I on je u ovoj bitki poginuo. O njegovoj ©brazovanosti govori Ciceron u Brutu 265. 38 Cieeronovo kumansko imanje dobilo je ime po gradu Kuml u Kampaniji. 39 O Platonu v. knj. I, II, 5; o Aristotelu i Teofrastu y. knj. L

M A R K O T U L IJ E C IC E R O N '

14

njujem rječitost, ako je posjeđuje, isto tako je mnogo i ne tražim ako je nema. Sadržaj njegovih djela ne zadovoljava, i to na više mjesta. Ali prema onoj „koliko ljudi, toliko' mišljenja” i mi možemo pogriješiti.« »Zašto te« reče »ne zadovoljava? Smatram te pravednim kritičarem i dobrim poznavaocem njegova učenja.« 16. »Možda ti«, rekoh, »smatraš da mi Fedar i Zenon,40 jer sam obadvojicu slušao, nisu govorili istinu. Iako me ni u šta drugo nisu uvjerili do u svoju privržnost sistemu, ipak su mi Epikur.ovi pogledi dovoljno poznati. Ja sam zajedno sa našim Atikom41 marljivo pohađao predavanja pomenutih filozofa, i on se divio obadvojici, prema Fedru je čak pokazivao i ljubav. Svaki smo dan međusobno raspravljali o onome što smb čuli' na predavanju i nikada između nas nije došlo do nesuglasice kako sam ja stvar razumio, nego šta sam prihvatio.« VI 17. »Sta onda«, reče, »želio bih čuti, ti ne prihvataš?« »Najprije«, rekoh »njegovu fiziku kojom se on osobito ponosi, zato što je u njoj potpuno neoriginalan. Demokritovu42 nauku sa vrlo neznatnim izmjenama naučava, ali tako da ondje gdje hoće da ispravi Demokrita, stvari, po mom mišljenju, iskrivliuje. Demokrit naučava da se atomi, kako ih naziva, tj. tjelešca koja su zahvaljujući svojoj čvrstoći nedjeljiva, kreću u bezgranično praznom prostoru, u kojemu nema ni vrha, ni dna, ni sredine, ni unutrašnjosti, ni spoljašnosti i da oni u svom kretanju udaraju jedni o druge i tako se spajaju; iz tog nastaje sve što postoji i što se vidi. Ovo kretanje atoma treba shvatiti kao da nema početka nego da je vječno. 40 Fedar i Zenon bili su najistaknutiji privrženici epikurevske škole toga vremena. Oba su bili učitelji Ciceronovi. 41 Tit Pomponije Atik, najintimniji Ciceronov prijatelj bio je također pristalica Epikurove škole (isp. knj. V, I, 3). I on je n a pisao više istorijskih djela (v. Kam. Nep., Atik, 18). 42 Demokrit iz Abdere u Trakiji, rođ. 451, g. pr. n. e., učenik Leukipa, osnivača nauke o atomima, koju je Demokrit dalje razradio.

O K R A J N O S T IM A D O B R A I Z L A

15

18. Diok slijedi Demokrita, Epikur uglavnom ne griješi. Mada ima mnogo stvari i kod jednog i kod drugog koje ja ne odobravam, naročito kad je u pitanju prirodna pojava, mora se proučavati dvoje: prvo, šta je materija iz. koje je sve načinjeno, drugo, koja je to sila koja to sve proizvođi. Oba govore o materiji, a£i silu i učinski uzrok neprimjetno prešućuju. To je njihova zajednička pogreška; sljedeće zablude su svojstvene samo Epikuru. On, naime, smatra da se ona neđjeljiva i čvrsta tjelešca kreću usljed svoje vlastite težine u vertikalnom pravcu prema dolje; po njegovom mišljenju je ovo prirođno kretanje svih tjelesa. 19. Ali kad se ovaj oštroumni čovjek suočio sa činjenicom da ne može jedan atom dirati drugi, ako se, kako je ranije rečeno, atomi kreću u vertikalnoj liniji prema dolje, onda je pribjegao izmišljenim dokazima. On uči da svaki atom malo skreće,43 i to tako malo koliko se samo može zamisliti; to prouzrokuje međusobna grupisanja, vezivanja i suovisnost kretanja atoma; iz tog se stvara svijet i svi dijelovi svijeta i sve što je u njemu. Međutim, cijela ova stvar nije samo jedna obična djetinja izmišljotina nego se njom ne postizava ono što bi on htio. Dok je s jedne strane samo skretanje atoma proizvoljan zaključak (on, naime, uči da atomi bez uzroka skreću, a za fizičara je najveća sramota kad tvrđi da se nešto bez uzroka događa), s druge strane, on je bez razloga atome lišio onog prirodnog kretanja svih teških tjelesa u pravcu prema dolje, kako sam tvrdi, i tim nije postigao cilj zbog kojeg je izmislio dokaz. 20. Ako, naime, svi atomi skreću s puta, nikad se neće jedni s drugim spojiti, ili ako jedni atomi skreću, a druge njihova vlastita težina nosi u vertikalnom pravcu prema dolje, tada bi trebalo u prvom redu atomima doznačiti različite pravce kretanja: jedni da se kreću pravo a drugi koso, tada ne bi mogao (a to je Demokritova slaba tačka) taj nered i metež među atomima proizvesti onaj divni sklad koji u svijetu vlada. Nedostojno je jednog fizičara vjerovati u ograničenu djeljivost mate43

Demokrit je, naprotiv tvrdio da je usljeđ nužnog okretanja

Si'j ri'i,, grupisanje i vezivanje (crop.7rAoxr), ouyxpiat5) atoma uslijedilo* i da su zbog toga nastali bezbrojni svjetovi.

M A K K O T U L U E C IC E R O N

16

riie.44 To on sigumo ne bi nikad smatrao da je radije kod svog prijatelja Polijena45 učio geometriju, nego što ga je od podučavanja geometrije odvraćao. Po Demokritovom mišIjenju, feoji je zaista bio obrazovan i u geometriju upućen čovjek, sunce je ogromnih razmjera, Epikur, međutim, smatra da u promjeru nema više od jedne stope,46 jer on smatra da je ono onoliko koliko ga mi vidimo, ili nešto veće ili manje. 21. Na taj način Epikur ondje gdje odstupa >od Demokritova učenja griješi, a postavke u kojima se s njim slaže potpuno su Demokritove — atomi, prazni prostor, slike koje oni nazivaju si8oXx, usljed čijeg nailaženja ne samo da mi vidimo nego spoznajemo; pa i bezgraničnost koju oni nazivaju Ircsiptav, sve to potječe od Demokrita, isto tako i beskrajni svjetovi koji svakodnevno nastaju i propadaju. Mada se ja nikako ne slažem s ovim tvrdnjama, ipak bih želio da Demokrita, koga svi drugi hvale, ne kudi47 on koji ga je sebi za svog jedinog vođu uzeo.« VII 22. »Dalje, i u drugoj grani filozofije, u onoj koja se bavi istraživanjem istine i naučnim raspravljanjem, tzv. Ao'ftz.-/)48, taj je vaš filozof bar, kako se meni čini, potpuno razoružan i razgolićen. On ođbacuje definicije, ne uči ništa •o podjeli i raščlanjivanju, ne daje pravila kako se tvori zaključak i kako se do njega đolazi; ne pokazuje na koji se način razrješavaju lažni zaključci (sofizmi) i razjašnjavaju dvosmislenosti; za mjerila rasuđivanja o stvarima uzima 44 Minimum :— ograničena djeljivost, naime atom, tj. tjelašce koje je tako maleno da se dalje ne može dijeliti. Međutim, sve što je tijelo, bez obzira što može postati vrlo maleno, da se i đalje đijeliti. 45 Polijen iz Lampsaka u Misiji, prijatelj i učenik Epikurov, ranije se bavio matematikom i na tom se polju istakao, ali na Epikurov nagovor proglasio je geometriju netačnom naukom. 46 Stopa = 0,296 m. . 47 Isp. Diog. Laert. X , 8 i Cic. O prirodi bogova, I, 33, 93. 48 U grčkom riječ logika Siaipsat? znači metod određivanje ■vrste podjelom roda na vrste i podvrste; isp. knj. II, 26.

•O K R A J N O S T I M A D O B R A I Z L A

17

•čula i, ako ona prime nešto kao istinito što je pogrešno, •on smatra da je nestalo svakog kriterija između istinitog i ppgrešnog.. ,49 , . . . 23. Najveću važnost polaže, kako on sam kaže, na ono što sama priroda prihvata i odobrava, tj. na osjećaj masiade i bola. Na ovo on svodi sve, i ono čemu treba da težimo i ono čega se treba kloniti. Mada je ovo Aristipovo50 učenje, mada ga i Kirenaici bolje i slobodnije brane,51 ono je po mom mišljenju takvo da ništa ne može izgledati nedostojnije čovjeka. Meni se bar čini da nas je priroda stvorila i odredila za uzvišenije ciljeve. Možda se varam, ■alj sam potpuno uvjeren da i onaj Torkvat52 koji je prvi •ovaj nadimak dobio, nije zato zgulio onu lOgrbcu neprijatelju s vrata da si priušti neku tjelesnu nasladu i da se nije radi naslade borio protiv Latina u bitki kod Vezere za vrijeme svog trećeg konzulata.53 Sto je dao pogubiti sjekirom54 svoga sina, izgleda da se lišio mnogih uživanja, je r je pretpostavio prirodnom instinktu i očinskoj ljubavi pravo suvereniteta i vrhovnog zapovjeđništva. 24. Zamislite Tita Torkvata, koji je zajedno sa Gnejom Oktavijem bio konzul, kako strogo postupa sa svojim sinom koga je •adopcijom iz svoje očinske vlasti izručio Decimu Silanu. Zapovijedio mu je da se lično pred njim brani protiv optužbi makedonskih poslanika zato što se kao pretor u toj provinciji dao podmićivati. On mu je poslije saslušanja obiju stranaka izrekao presudu pošto se po njegovom mišljenju u službi nije ponašao kao njegovi preci i zabranio 49 Ovo tumačenje nije sigurno jer nedostaje, izgleđa, velik •đio teksta u rukopisima. U prvom redu neđostaje kritika drugog ■dijela filozofije (dijalektike) Epikurova sistema, zatim početak trećeg o etici. 59 Aristip, Sokratov učenik iz Kirene, afričkog grada. On je osnivač kirenaičke škole, koja je za najveće dobro uzimala nasiadu (voluptas, TjSovrj). 51 Dok Aristip i kirenaici smatraju naslađu apsolutnim i n aj-većim dobrom, Epikur njoj pridodaje i bezbolnost. 52 Tit Manlije Torkvat upustio se sa nekim Galom god. 396. pr. n. e. u dvoboj u galskom ratu na rijeci Aniju i istrgnuo je ovome s vrata ogrlicu (torques), odatle Torquatus. 53 God. 340. pr. n. e. — Rijeka Vezera nalazi se u blizini Vezuva. •64 God. 176. pr. n. e. 2

M A K K O TTJLIJE C IC E B O N

18

mu da mu dolazi na oči. Smatraš li đa je on u tojn času mislio na svoja lična zadovoljstva? Ali da ne govorimo o onasniostima, teškoćama pa i o bolu koji. svaki pošteni čovjek podnosi za domovinu i za svoje, tako da on ne samo da ne žudi nego se i odriče svih naslada i više voli podnositi svakovrsne boli nego iznevjeriti i najmanji dio svoje dužnosti. Pređimo na slučajeve koji za moje tvrdnje izgledaju manje važni, ali su uvjerljiviji i jači. 25. Kakvo ti, Torkvate, i ovaj naš Trijarije zadovoljstvo nalazite u književnosti, istoriji i poznavanju prirode, u prelistavanju pjesnika i pamćenju tolikih stihova? Nemoj mi reći da ti 70 Diog. Laert., X , 1, 144: »Bogatstvo prirode ima svoje granice i lako ga je pribaviti; ali bogatstvo ispraznih misli (glupe tantazije) gubi se u beskrajnim đaljinama« — Ispraznim, tj. zasnovanim na krivim pretpostavkama o dobru i zlu: (inanes) ovdje su. uzete kao kontrast stvam e požude; isp. knj. I, 53 i knj. II, 26. 71 Tj. zbog nepoznavanja dobra i zla; v. knj. I, 13, 43. 72 Isp. knj. I, 10, 33.

© K R A J N O S T IM A D O B R A I Z L A

29

ne učine. Iz ovog proizlazi da i neumjerenost radi nje same ne treba izbjegavati, a da umjerenost treba tražiti ne zato .što sa gnušanjem gleda na nasladu, nego zato što postiže veće naslade. XV 49. »Isti uvjeti važe i za hrabrost. Jer ni obavljanje poslova ni podnošenje bolova nisu sami po sebi privlačni; hao ni strpljivost, ni izdržljivost, ni nespavanje, pa ni ona mnogo hvaljena vrlina, radljivost,73 pa čak ni hrabrost; ali za tim vrlinama težimo da bi bez brige i straha živjeli i đa, koliko je moguće više, duh i tijelo od poteškoća oslobodimo. Kao što strah od smrti remeti svaki životni mir i kao što je kukavno pokleknuti pred bolima i podnositi ih obeshrabreno i malodušno i kao što su zbog ove duševne slabosti mnogi izdali svoje roditelje ili prijatelje, a neki čak i svoju domovinu, a veliki broj njih sebe potpuno uništio, tako je jak i uzvišen duh potpuno oslobođen svih briga i nemira tim što prezire smrt (jer su umrli u istom onom stanju u kom su bili prije rođenja).74 On je spreman na bolove, svjestan da se najveći bolovi završavaju smrću, a mali da imaju česte prekide i zatišja, a nad umjerenim smo mi gospodari, tako da ih mi podnosimo, ukoliko su podnošljivi, a ako nisu, mi mirne duše, ako nam se više ne sviđa, ostavIjamo život kao da odlazimo sa pozornice. Iz ovog se vidi da ne treba kukavičluk i plašljivost radi njih samih prekoravati kao što ne treba ni srčanost ni istrajnost zbog istih razloga hvaliti, nego da one prve treba odbaciti jer prouzrokuju bol, a za drugim treba čeznuti zato što rađaju nasladu. XVI 50. »Još je preostalo da govorim o pravednosti, pa će •onda biti iscrpljeno raspravljanje o svakoj vrlini. O njoj se, međutim, može reći gotovo isto što i o ostalim. Ali, kao 78 Tj. radljivost, koja se očituje u hvale vrijednim djelima. 74 Mrtvi ne osjećaju ništa, oni ne osjećaju ni bola, isto kao n i oni koji još nisu rođeni.

30

M A R K O T U L IJ B C IC E E O N

što sam kod mudrosti, umjerenosti, hrabrosti ukazao na njihovu tijesnu vezu sa naslađom, da se ni na koji način od nje ne mogu rastaviti i odvojiti, to isto treba primijeniti i na pravednosti, koja ne samo da nikada nikome ne pravi štete nego, naprotiv, uvijek ulijeva neko spokojstvo i svojom prirodom i snagom, bilo da umirujuće djeluje na duše, bilo zbog nade da nikad neće nedostajati onih stvari za kojima čezne nepokvarena priroda.73* I kao što nepromišljenost, .razvrat i kukavičluk uvijek muče dušu i stvaraju u njoj uznemirenost i uzrujavanje, tako je i pokvarenost, ako se udomaći u nečijoj duši, samom svojom prisutnošću uzrok nespokojstva. A ako je naumila da izvrši neko djelo, ma kako taino ono bilo, nikada neće biti sasvim sigurna da će ostati uvijek potpuno sakriveno.76 Obično j e poslj edica svih zločina najprije sumnja, zatim pričanje i govorkanje, poslije čega dolazi tužilac i najzad sudac. Mnogi su zločinci, kao što je bio slučaj za tvoga konzulata,77 sami sebe prijavili. 51. A ako ima nekih koji misle da su se dovoljno zabarikadirali i osigurali da ne budu otkriveni, njih, međutim, muči misao da bogovi to znaju i smatraju da muke, koje dan i noć izgrizaju njihove duše, šalju besmrtni bogovi kao kaznu. Ali vrlo malo može nepošteno đjelovanje uticati na umanjenje životnih poteškoća, osobito kad se uporedi koliko ono njih otežava, bilo zbog svjesnosti zločina, bilo zbog zakonske kazne i mržnje građana. Ipak, kod nekih ljudi nema mjere u gramžljivosti za novcem, u častohleplju i vlastoljublju, u razvratu i raskošnim gozbama i u drugim pohotama, jer njih nijedna na nepošten način stečena dobit nikada ne umanjuje, nego sve više i više raspiruje, tako da izgleda da te ljude treba više silom obuzdavati nego odučavati. 73 Priroda koju nisu ništavne strasti iskvarile. Onaj, naime, koji je sačuvao neiskvarettu prirodu, kako kaže Diog. Laert., X , 133: »Pomnjivo je razmislio o cilju koji je priroda postavila i shvata kako se lako granica dobrih stvari može dostići i postići i kako su trajanje i snaga zla neznatni«. 76 Diog. Laert., X , 115: »Čovjeku koji tajno narušava bilo koji član društvenog poretka nemoguće je da se osjeća siguran da će ostati neotkriven, bez obzira što je umakao bezbroj puta; jer sve do kraja ovog života nije siguran da neće biti otkriven«. 77 Tj. za vrijeme Katilinine zavjere.

O K R A JN O S T IM A D O B R A I Z L A

31

52. Zdravo rasuđivanje upućuje Ijude zdrava razuma na pravdu, jednakost i poštenje. Čovjeku nemoćnom i nijemom78 nepoštena djela ne koriste, jer takav čovjek teško uspijeva u svojim naumima i teško izvlači korist, ukoliko uopće uspije. S druge strane, velikodušnost bolje odgovara bogatom i učenom. Ko se njom služi, stiče sebi blagonaklonost, privrženost i poštovanje — najpogodnija sređstva za miran život; osobi'to što u takvom stanju nema nikakvog razloga za griješenje. 53. Željama, naime, koje proizlaze iz same prirode iako se i bez nanošenja štete ikome udovoljava. Ispraznim i ništavnim željama treba se oduprijeti,79 jer predmeti njihovih želja nisu vrijedni; više je štete u samoj nepravdi nego koristi u onim stvarima koje se nepravedno stiču. Prema tome, ne bi se ispravno moglo reći da i pravdu treba željeti radi nje same, nego zato što đonosi vrlo mnogo ugođnosti. Uživati naklonost i biti voljen ugodno je zato što to čini život sigumijim i punijim užitaka. Mi ne držimo da se samo zbog štete koju nepošteni trpe treba kloniti zloće, nego daleko više zbog toga što ona čovjeku kada se nastani u njegovoj duši ne đozvoljava da ikada slobodno dahne i otpočine. 54. A ako i samo veličanje vrlina, čime se toliko razmeću ostali filozofi, ne može dovesti do željenog cilja, ako se ne zasniva na nasladi, a s obzirom da je naslada jedina koja nas sebi zove i koja nas svojom prirodom privlači, onda nema nikakve sumnje da ie ona najveće i krajnje dobro i da blaženo živjeti znači u stvari provoditi život u nasladl XVII 55. »Ukratko ću objasniti sve što je u vezi sa ovim opće priznatim pravima i dobro zasnovanim učenjima. U pitanju najvišeg dobra i hajvišeg zla, tj. naslade i bola, ne 78 Čovjeku nemoćnom i nijemom ništa ne koriste nepoštena đjela zato što on nema đara rječitosti ni moći da brani svoje postupke. 79 Epikur kod Stobeja, Razgovori, X V II, 159: »Prirodno uživanje ne čini nepravdu izvana, nego žudnja za ništavnom slavom.«

:32

M A R K O T U L IJ E C IC E B O N

postoji nikakva zabluda. Griješe, međutim, u tome što ne znaju izvor odakle one proizlaze. Mi priznajemo da na.slade i bolovi duše proizlaze iz tjelesnih naslada i bolova (stoga dopuštam ono što si ti maloprije tvrdio80 da su svi epikurovci koji drukčije misle, na krivom putu, a uviđam da ih je velik broj, ali ne ljudi od autoriteta); mada nam duhovna naslada čini veselje, a bol poteškoće, ipak oboje proizlazi iz tjelesnih osjećanja i u tijesnoj je vezi sa tijelom. Ipak, mi učimo da ovo nipošto ne isključuje da su đuhovne naslade i bolovi mnogo jaČi od tjelesnih.81 Jer tijelo može da osjeća samo ono što je u sadašnjosti, vremenski i prostorno prisutno, dok duh osjeća i prošlost i buđućnost. Pretpostavimo da je tjelesni bol jednako težak,82 ipak se naš osjećaj bola može u velikoj mjeri povećati pomišlju da nas može kasnije zadesiti neko zlo bezgranične veličine i trajnosti. Isto se može primijeniti i na nasladu; ona postaje sve veća ako se mi ničega sličnog ne bojimo. 56. Očito je onda da jaka đuhovna naslađa ili bol znači mnogo više za našu sreću, ođnosno nesreću, nego tjelesna naslada ili bol jednakog trajanja. Mi ne učimo da odmah poslije odstranjenja uživanja slijedi bol, ukoliko mjesto užitka ne nastupi bol; naprotiv, mi se veselimo zbog odstranjenja bola, pa makar i ne uslijedio nikakav užitak koji djeluje na čula. To pokazuje kolika je naslada ne osjećati bol. 57. Ali kao što nas ohrabruje iščekivanje đobrih stvari, isto tako osjećamo radost i zbog onih kojih še sjećamo. Luđake muči sjećanje na minule nevolje; pametni nalaze uživanje u obnavljanju ugodnih uspomena na minula dobra. U našoj moći leži da predamo nedaće, tako reći, vječnom zaboravu, a da se sa ugodnošću i veseljem 80 V. knj. I, V II, 25. 81 Diog. Laert., X , 137: »Tijelo u najmanju ruku odolijeva nepogodama sadašnjim, duh, međutim, i prošlim i budućim isto kao i sadašnjim.« 82 Po svemu se čini da je ovo poglavlje netačno prikazivanje odgovora Epikurovih sljedbenika na kritike kirineičara: 1. nekad se uživanje odbacuje zbog umne poremećenosti; 2. svako uživanje nije tjelesno; 3. tjelesna su uživanja jača nego duhovna; 4. bez'bolnost nije uživanje; 5. sjećanje na uživanje i njegovo podsjećanje nisu stvama uživanja.

© K R A JN O S T IM A D O B R A I Z L A

33

sjećamo naših uspjeha. Ali, ako se duboko i pažljivo zadubimo u prošle događaje, događa nam se obično da tužne i nepovoljne prati bol, a vesele i uspješne radost.

XVIII »Evo, uistinu, izvrsnog, otvorenog, jednostavnog i dixektnog puta za blažen život! Jer, svakako, za čovjeka ne može biti veće sreće, nego biti bez ikakva bola i nedaća i uživati najveće duševne i tjelesne naslade. Zar ne primjećujete da je u ovoj postavci sađržano sve što život traži •đa bi što lakše mogli postići najviše dobro -— naš krajnji cilj. Epikur, koga ste vi ozloglasili kao čovjeka koji se previše odao čulnim nasladama, na sav glas viče da se ugodno može živjeti samo ako se živi pametno, pošteno i pravedno, i da je samo pametan, pošten i pravičan život ugođan.8s 58. Ne može ni država koju razdiru uzbune i prevrati biti sretna niti kuća čiji su gospodari zavađeni; još manje može duša koja je sama sa sobom u protivrječju i zavadi •osjetiti i najmanju česticu čiste i nepatvorene nasiade. Duša koja se nalazi između oprečnih i protivrječnih težnja i odluka ne može znati ni za kakav mir i spokojstvo. 59. A ako životnu radost može uskratiti teža tjelesna bol, koliko je tek više mogu spriječiti bolesti duše! Bolesti -duše su prekomjerne i ništavne želje za bogatstvom, slavohleplje, vlastoljublje i putene želje. Tu dolaze još sve vrste briga, nezadovoljstva, tuge, koje izjedaju ljuđske duše i satiru ih brigama ako ljudi ne uvide da nijedan bol ne može obuzeti dušu koji ne stoji u nekoj vezi sa sadašnjim ili budućim bolom tijela. Uistinu, nema nijednog luđaka a da ne boluje od neke od ovih bolesti, zato je svaki takav čovjek bijedan. 60. Postoji još i smrt, koja kao stijena nad8 3 83 Epikur kod Diog. Laert. X , 140 stavlja kao jedno od osnovnih svojih načela (xijpica SćPai) sljedeće: »Nemoguće je živeti ugodnim životom ako se ne živi razumno, lijepo i praveđno, kao što je nemoguće živjeti razumno, lijepo i pravedno ako se ne živi ugodno.«

M A R K O T U L IJ E C IC E R O l'i

■34

Tantalom84 neprestano prijeti njegovoj glavi; i oni koji su zaraženi sujevjerjem ne mogu biti spokojni. Osim toga, oni u sjećanju ne drže minule sretne easove i ne nalaze užitka u sadašnjim dobrima; oni sa nestrpljenjem iščekuju budućnost, a pošto ona ne može biti siguma, njih muči strah i tjeskoba; najviše ih muči kad prekasno osjete da su uzalud čeznuli za novcem, vlašću, moći i slavom. Oni ne postižu nikakvih uživanja zbog kojih su se, zavedeni nadom da će ih postići, izložili mnogim teškim naporima. 61. Por gledaj opet druge, koji su sitničavi i uskogrudni ili još uz to vječiti očajnici, zlobnici, zavidnici, hepristupačni, nedruželjubivi Ijudi, klevetnici i nabusiti ljudi; drugi s