O pisanju i stilu
 9788660020811

Citation preview

Artur Šopenhauer

O PISANJU I STILU

Ukronija Beograd, 2022.

PREDGOVOR „Nema ništa više od onoga što čoveka podiže iznad samoga sebe (kao dela čulnog sveta); što ga spaja s jednim poretkom stvari koje samo razum može pomisliti, i što, u isto vreme, ima čitav čulni svet... pod sobom. To nije ništa drugo nego ličnost.” Kant, Kritik der praktischen Vernuft I Ovaj ogled Artura Šopenhauera iznosi nekoliko duhovitih opaski o stanju filozofije i književnosti u Nemačkoj pedesetih godina XVIII stoleća. Ali, on ima i jedan širi i više opšti interes i može se, mutatis mutandis, primeniti na savremeno stanje književnosti u nas. Ogled je uzet iz druge knjige Šopenhauerovih spisa Parerga und Paralipomena, po savesnom i kritičkom izdanju Eduarda Grizebaha. Ovaj spis ima moto: Vitam impendere vero, a da je Šopenhauer život utrošio u istinu, i ovde će se to naročito osetiti. Prevodilac nije smatrao potrebnim da prevodi i citate iz stranih književnosti kojima je Šopenhauer potkrepljivao pojedine sopstvene misli. Prvo, jer gdegod je to bilo nužno, filozof je sâm učinio. I, drugo, prevodilac je držao na umu filozofove reči da se čovek koji ne zna latinski ni po čemu ne može razlikovati od cipelara i krojača. A Šopenhauer izvesno za njih nije pisao, ma kako se o tome mislilo, i ovde na jednom mestu veli da velika misao izgubi od svoje topline i vrednosti čim se odvoji od duha koji je nosi i sađe u

Artur Šopenhauer

svet, kao što dete prestaje biti deo materinog organizma čim se rodi. Šopenhauer je već poznat našoj široj književnoj publici po nekoliko manjih prevoda (S. Predić, Vukić, Vujaklija), a osobito po živo pisanoj studiji B. Petronijevića kojoj bi se imalo malo što dodati novo i korisno. Stoga ovde o „usamljenom filozofu s Majne“ nije pisano sem da se pobudi ma i negativan interes za samu ličnost pisca ovih ogleda; a ujedno da se tim posredno razjasni onaj opori, žučni i uzvišeni ton u njima. Verovatno će ih to učiniti bližim i shvatljivijim. II Šopenhauer je imao vrlo visoko mišljenje o sebi, i utoliko više trpeo u svetu koji osporava, ili ostaje ravnodušan prema zaslugama, osobito ako su one učinjene u visokoj oblasti filozofije. Njegova korespodencija s retkim prijateljima iznosi svu masu dokaza o zapostavljanju koje je Šopenhauer morao podneti, dok nije došlo njegovo vreme. Njegovi prvi uspesi pali su u kasnu starost, i tek poslednjih deset godina svoga života (umro 1860) on je okusio nešto od te drhtave, prilepčive, grozničave slasti u priznanju i popularnosti. U samom početku njegove prave filozofske karijere 1839. danska je akademija nauka odbila njegova dva etička spisa. Pokušaj habilitacije 1820. na univerzitetu u Berlinu potpuno je propao; tada je Hegelova slava bila u huku, i Šopenhauer je prosto odatle 6

O pisanju i stilu

morao bežati ostavši bez slušaoca jedva posle jednog semestra predavanja. Za prvi deo Sveta kao volje i predstave nije mogao da nađe izdavača. Brokhauz, kao trgovac i izdavač koji zna svoj posao i pre svega traži svoju korist, ostao je gotovo ravnodušan prema onome što mu je Šopenhauer pisao. Filozof ga je uveravao visokim rečima da će „njegovo delo postati izvor i povod stotinama drugih knjiga“.1 Kad se docnije pogodio s Brokhauzom za honorar, mislio je da je on u nesrazmeru s vrednošću dela, jer, kad bi se omeravao prema težini glavne misli koja je tu izložena, „delo se uopšte ne bi moglo izdati“. Ali, kad mu je Brokhauz ponudio da sarađuje u njegovom konverzacionom leksikonu, on je ipak odlučno odbio, pošto nema ništa zajedničko s piscima koji u njemu rade sem slučajne upotrebe mastila i hartije. Izgleda da Šopenhauer uopšte nije imao praktičnog duha: ali, on je sa sestrom vrlo vešto vodio parnicu za nasleđe i dobio svoj deo u celini. Utužujući docnije jednog komercijalnog savetnika za dospelu menicu, pisao mu je da se može biti filozof, pa ipak ne biti budala. Dvadeset i četiri godine posle izdanja prvog dela Sveta kao volje i predstave (1819), on sprema Brokhauzu drugi deo, uz obligatne pohvale sopstvenog dela, a u parentezama mu napominje da će s ovom knjigom učiniti dobar posao. „Ono se, veli on, odnosi prema prvoj knjizi kao gotova slika prema skici“. 1 Videti: Schopenhauer Briefe, 1813-1860. Herausgegeben von E. Griesebach. Dritter mehrfach berichtiger Abdruck. Leipzig. S. 27. Izdanje će se češće citirati. 7

Artur Šopenhauer

(S. 76.) On tu žučno napada filozofske opsenare koji u filozofiji traže samo svoju korist. Ali se uzda da će doći i njegovo vreme, što kasnije to sjajnije, i onda će iskočiti njegova puna vrednost prema ovim lažnim veličinama koje publiku samo zaluđuju. No sve te reči ostaju bez utiska na praktičnog izdavača, i on traži da Šopenhauer plati štampanje svoje knjige. „Šta, uzvikuje on, ja sam publici hteo da učinim poklon, i vrlo vrednosan: ali da ga još na kraju plaćam, ne mogu i neću! To je isto kao kad bi neko, koga bih obavestio o stvari za njega vrlo važnoj, tražio da mu još i pismo frankiram. Ovo stoleće je očevidno duboko posrnulo. Dokle Hegelove besmislice doživljavaju mnoga izdanja, a stotine svakidašnjih glava publike plaća bezvredna filozofska brbljanja, iako ovo nije ni malo preterano, jedan štampar ne može da reskira ni troškova za štampanje knjige koja je plod mog čitavog života! Pa dobro, onda neka moje delo leži i izađe jednom kao posthumum za buduće naraštaje koji će svaki moj red dočekati s radošću; a oni neće izostati“. (2. pismo Brokhauzu, 81.) Kao što je zasipao izdavača pohvalama o sebi, neumorno mu iznosio pred oči što su bedne glave pisale o njegovoj vrednosti i slavile ga mada su uvek rekle manje i rđavije nego što je trebalo; tako je savetovao svom tipografu da budno pazi na njegovo pismo i interpunkciju. „Ja sam duša, vi telo“, veli on. Šest godina docnije (1850), kako Frauenštet piše, poslao je Brokhauzu (sinu) svoje poslednje manje spise. Uveravao ga je da više neće ni reči napisati, jer ne želi da šalje u svet slabu decu starosti. Ovde još 8

O pisanju i stilu

jednom podvlači visoko mišljenje o sebi: „Mislite vi o meni što vas volja: ja velim da su moji spisi najbolje što je ovo stoleće dalo, i ja nisam jedini koji to kaže“. (Pismo Brokhauzu, sinu, 469.) Ali on nije samo stajao na ratnoj nozi s izdavačima, umišljenim i stvarnim neprijateljima i prevrtljivom publikom. Nemcima, kao ni svi najveći nemački duhovi, Gete, Hajne, Niče, nije mogao oprostiti tromosti i tvrdoglavosti; oni su ostali za njega narod neizlečivo glup. (1. pismo Bekeru, 110.) Borbu nemačkih revolucionara za ujedinjenje propratio je s nekoliko nimalo delikatnih komplimenata. Ne treba zaboraviti da su ga prestrašili tokom jednog ustanka pucajući na njegovu kuću. Oni su za njega nepodnosivi suvereni. Ali, zato je kraljevske plaćenike dočekao kao oslobodioce raširenih ruku, i svoj imetak u testamentu zaveštao vojnicima i svom psu.2 Prema svim velikim duhovima svog doba osećao je odvratnost. Dobri su bili samo stari, dok su novi svojim potplaćenim reklamama preko dana dizali svoje varljive renomee. I kao svugde čega god se dotaknuo svojom jetkom mržnjom, on je i ovde gonio do preteranosti. Pokatkad mu se ni Gete ne sviđa, koga je uostalom vrlo cenio; on je za njega diletant u nauci, osobito Geteova teorija boja gubi od svoje vrednosti upoređena s njegovom. Pa ipak će kasnije jedno sopstveno uverenje utvrditi kao maksimu, ne bez izvesne prikrivene zlobe: da ne misli i ne sme nikada ni pedlja odstupiti od Geteovih puteva. (39. 2 Lombrozo: Genie und Irsinn, S. 434. R.U.B. 2313-2316. (Primeri umno bolesnih genija) 9

Artur Šopenhauer

pismo Frauenštetu, 253.) Epohalno delo Darvinovo o „Nastanku vrsta“ nazvao je borniranim empirizmom i prostom varijacijom Lamarkove teorije. Za njega je Fajerbah plitki materijalista. To mu nije nimalo prečilo da utvrdi da je Fajerbahova karakteristika o Šopenhauerovom rodu suviše tačna. (Fajerbah je bio u posetama Šopenhauerovom domu, i o tome pripoveda u svom „Dnevniku“: „Žena – dvorskog savetnika Šopenhauera, bogata udovica. Pravi od učenosti profesiju. Spisateljica. Brblja mnogo i dobro, razumno; bez osećaja i duše. Sviđa se sama sebi, hvata se za svako odobravanje i uvek se smeje sama sebi. Neka nas bog sačuva od žena čiji je duh doterao do pravog razuma: Sedište lepog ženskog vaspitanja samo je u ženskim srcima! Guščica, njena kći: ’Ja imam za slikanje cveća vanredan talenat’“.3 – Šopenhauer je sve ove osobine ujedinio u sebi i usavršio ih do virtuoznosti.) Svako Šopenhauerovo pismo ima čitav niz negativnih napomena o savremenim piscima koje je uostalom vredno čitao. Fogtu je dao ime groznog materijaliste, a njegovo pisanje nazvao „forsiranom, prostituisanom kagotažom“. Molešotovo je „Kruženje života“ stvar gruba, površna, nespretna i uopšte zapletena. Nije bolje prošla ni Bihnerova knjiga o „Snazi i materiji“, i Šopenhauerovo je mišljenje da bi ovom tibinškom docentu trebalo oduzeti ius legendi. „Sad se radujem, piše on Frauenštetu, što sam ove prijatelje poslao u posluživačku sobu. I njemu još (Molešotu), kako me uverava doktor 3 U napomeni uz 24. pismo Frauenštetu, S. 204. 10

O pisanju i stilu

Ali slava je sporo dolazila, i mada su o tajanstvenom biću na Majni pisali duhovi kao Žan Paul i obožavali ga visoki intelektualci kao njegov „apostol“ matematičar Beker, to sve nije bilo ono što je Šopenhauer hteo i šira publika, kojoj se za to svetio, prelazila je preko njega ćutke. On je odatle, s povređenom taštinom, trpeo nepoznat i tužio se, ne bez razloga, kako je zaboravljen u svojoj usamljenosti. 1820. pevao je Kantu: Ostao sam sâm u vrevi sveta, Ali za utehu sam imao tvoju reč i tvoju knjigu... ... Jer svi su mi oni strani koji me opkoljuju, A svet je pust i život je dug. Odatle njegova gorka, prkosna, usplahirena reč koju kao prokletstvo baca na široki neznalački svet, i uz otmen gest veli: usno moja ćuti! Odatle njegov nepritajen gnev prema onima koji su mu svojim uspesima i svojim glasom smetali da se popne po „lestvicama slave“. I odatle njegov revolt protiv rivala u filozofiji, „šegrtskog konzorcija“ Fihtea, Šelinga i Hegela, koji su svojim snažnim ličnostima ispunili Šopenhauerovo doba. Njihova profesorska filozofija nije nikada našla reči simpatije iz njegovih usta mada je Hegel, na primer, imao veliki apstraktni rasuđivački dar i razvio bolje, iako suvlje i tvrđe od Šopenhauera, Kantovu tezu o stvari po sebi. Međutim, ipak je pedesetih godina Šopenhauer počeo postajati poznat. Tada je već bio starac. O 15

Artur Šopenhauer

njemu se počelo pisati, debatovati, i najzad se filozofu bola i najvećem teoretskom negatoru života osmehnuo toliko dugo očekivani momenat sreće: klimaks velike, sveopšte slave. Glavni je razlog ovom gotovo iznenadnom oduševljenju za Šopenhauera, kao što Vundt5 temeljito obrazlaže, što su se, posle opadanja interesa za Hegela i Herbarta, za metafiziku zainteresovali umetnici i književnici koji su tražili da im ona „reši zagonetku života, da im postane vođem na putevima umetničkog poziva, i da im dade drugo tumačenje nego što ga daje religija i poredanost u prirodi“. Oni su se manje brinuli za dokaze, za njihovu egzaktnost i mnogo više za jedan osnovni ton koji će uneti izvesnu harmoniju u njihovo individualno raspoloženje. A taj osnovni ton upravo je imala Šopenhauerova filozofija. „Ona je, nastavlja Vundt, delovala svojom snagom osvedočenja kao stvarni doživljaj; a raspoloženje koje je bilo iz nje, oživelo je upravo u ono vreme u koje su spisi ovog filozofa mnogom čoveku izgledali kao objavljenje“. Njegova je filozofija imala više spoljni karakter, a primajući u ovoj sistem nauku o volji kao „inteligibilnom karakteru, ona je ujedno dobila i jedan mističan potez, i davala utisak filozofske pesme“. Uz to je ona „predstavila oblike umetnosti kao simbolična očitovanja jedne uzaludne težnje, pa ipak utešljive u iluziji momenta, u gustim i toplim bojama ocrtala bezutešnost života, i odatle postala najupečatljivijim izrazom jedne poetske metafizike koju istorija pozna“. 5 Wilchelm Wundt: Metaphysik. Die Kultur der Gegenwart, Teil I, Abteilung VI, Berlin, 1908. S. 120. i dalje. 16

O pisanju i stilu

Već 1856., četiri godine pred svoju smrt, Šopenhauer je opijen slavom i predviđajući svoj skori konac, pevao u svom „Finale-u“: Iznuren sad stojim na meti svoje slave, Umorna glava jedva nosi svoj lovor: No ja radosno gledam na ono što sam učinio, Neobmanut nikada onim što su drugi rekli. Ovaj čovek sjajnih suprotnosti čije su se reči i način života apsolutno mimoilazili; čovek koji je u teoriji strasno odricao volju za životom prepunim bola, nesreće i životinjskog „zadaha truleži“ kao što će docnije pevati Bodler, praktično je svojom najtanjom žilicom visio o njemu, s jednim prilepčivim besprekidnim bdenjem nad njim, s jednom manitom, bezgraničnom ljubavi. On ga je štedeo, roditeljski pazio i voleo očekujući svoje vreme u koje će mu se otvoriti pristup u blještavi hram slave. Smrti se bojao kao prestanka samosvesti i budnoće, plašio se onoga što dolazi posle u njoj kao večiti potencijalni san i stoga kao apsolutno odsustvo svesnosti. On se plašio smrti utoliko više ukoliko je osećao potrebu besmrtnosti. „Strah od smrti ne stvara potrebu besmrtnosti, veli Vajninger, nego potreba besmrtnosti stvara strah pred smrću“.6 Ali, kad je besmrtna slava došla i uskoro za njom trenutak umiranja, on je umro spokojno i mirno. Izdišući posle iznenadnog udara kaplje, u jednom uglu pod sivom statuom Bude, on je rekao onima 6 Dr. O. Weininger, Geschlecht und Charakter. 13 Auflage, W. u L. 1913. S. 174. u. f. 17

Artur Šopenhauer

koji su ga pitali gde će ga sahraniti: „Svejedno. Naći će me!“ Znao je da više ne postoji nikakav konzorcij koji bi ga mogao sistematski prećutkivati. Njegova je taština bila zadovoljena, a on je bio duboko svestan slave koja ga je okružavala i koja će ga okružavati i u svim naraštajima koji budu dolazili. B. J.

18

O PISANJU I STILU

I Pre svega, postoje dve vrste pisaca: takvih koji pišu radi same stvari i takvih koji pišu radi samog pisanja. Jedni su imali misli ili su učinili takvih iskustava za koja drže da ih je vredno saopštiti; ovima treba novaca i stoga pišu, za novac. Drugi misle radi pisanja. Poznaju se po tome što svoje misli ukoliko je moguće duže ispredaju, i izvode i poluistinite, krive, forsirane i nestalne misli, a vole, većinom, nejasnoću da bi izgledali onakvi kakvi nisu. Stoga u njihovom pisanju nema ni određenosti ni jasnoće. Odatle se odmah može primetiti da oni pišu kako bi ispunili hartiju; pokatkad se ovo može reći našim najboljim piscima: na primer, mestimice Lesingovoj Dramaturgiji, pa čak i nekim romanima Žana Paula. Čim se to primeti, valja knjigu odbaciti: jer, vreme je dragoceno. Sem toga, u stvari, autor vara čitaoca čim piše da bi ispunio hartiju: jer, on se ispričava da piše što ima nešto da saopšti. Honorar i zabrana preštampavanja u stvari su propast književnosti. Samo onaj piše nešto što je vredno da se napiše, koji potpuno piše jedino radi same stvari. Kakav bi bio neprocenjiv dobitak kad bi, u svim granama jedne literature, egzistovalo samo nekoliko knjiga, ali odličnih! Ali, toga neće nikada biti dok se honorar mogne zasluživati. Jer, kao da neko prokletstvo leži na novcu: svaki pisac odmah

Artur Šopenhauer

postane rđav čim počne pisati radi bilo kakvog dobitka. Najodličnija dela velikih ljudi potiču iz onog vremena kad su još morali da pišu badava ili za vrlo neznatan honorar. I ovde, dakle, vredi španska poslovica: Honra y provecho no caben en un saco. (Čast i novac ne idu u istu vreću). Čitava beda današnje literature u Nemačkoj i izvan nje ima ovoj koren u tome što se knjige pišu da se zasluži novaca. Svaki kome treba novaca, sedne i piše knjigu, a publika je tako glupa da je kupi. Sekundarna je posledica ovakvog posla kvarenje jezika.7 Kad izvestan čovek stekne slavu napisavši jednu knjigu po unutarnjem pozivu i nagonu, ali po tome stane mnogo piskarati, onda znači da je svoju slavu prodao za odvratan novac. Čim se piše da se štogod napravi – rđavo se piše. Istom u ovom stoleću postalo je pisaca po profesiji. Dotada ih je bilo samo po pozivu. Velik deo rđavih pisaca živi jedino od zaluđenosti publike koja neće da čita ništa drugo do ono što je danas štampano: – to su žurnalisti. Tačan naziv! Srpski bi se reklo „nadničari“. II Ponovno se može reći da ima trovrsnih autora: prvo, takvih koji pišu ne misleći. Oni pišu po pamćenju, po reminiscencijama, ili čak neposredno po 7 Ono što karakteriše velike pisce (u višim rodovima) kao i umetnike, i stoga im je svima zajedničko, jeste što svoju stvar ozbiljno shvataju: drugima nije ništa ozbiljno do njihove koristi i dobitka. 22

O pisanju i stilu

tuđim knjigama. Ova je klasa najmnogobrojnija. Drugo, takvih koji misle istom kad pišu. Oni misle zato da bi mogli pisati. Vrlo su česti. – Treće, takvih koji su mislili pre nego što su pošli da pišu. Oni pišu samo stoga što su mislili. Retki su. Onaj pisac druge vrste koji odgađa da misli dok ne počne pisati, može se usporediti s lovcem koji izlazi nasumice: teško da mnogo šta donese kući. Naprotiv, pisanje se pisca treće, retke vrste može usporediti s hajkom gde je divljač već unapred opkoljena i saterana u zamku da docnije jatomice iz ovakve ograde pojuri u drugi isto tako ograđen prostor, odakle lovcu ne može izmaći. U ovom slučaju on prosto treba samo da gađa i ubija (opisivanje). To je lov koji donosi izvesnog ploda. Ali, čak i među malim brojem pisaca koji misle stvarno, ozbiljno i unapred, opet ih je samo vrlo malo koji misle o samim stvarima: ostali misle samo o knjigama, o onome što su drugi rekli. Njima, naime, potrebno je da bi mislili bližeg i jačeg poticaja preko tuđih, datih misli. One, sad, postaju njihova najbliža tema; stoga oni večno stoje pod njihovim uticajem i, prema tome, nikada ne postaju pravo originalni. Naprotiv, onima prvim same su stvari pravi podsticaj za, mišljenje; stoga se njihovo mišljenje upravlja neposredno na njih. Jedino se među njima može naći onih koji ostaju i postaju besmrtni. Razume se da je ovde reč o visokim naučnjacima, a ne o piscima koji pišu kako se peče rakija. Samo je onaj zaslužio da ga čovek čita koji materijal uzima neposredno iz sopstvene glave. Ali, 23

Artur Šopenhauer

knjigotvorci, pisari kompendijuma, obični istoričari i drugi mnogi, uzimaju materijal neposredno iz knjiga: iz njih on prelazi u prste, ne pretrpevši u glavi niti tranziciju niti vizitaciju, da i ne govorim o samoj obradi. (Ne bi bilo mnogo učenih glava kad bi svako znao sve ono što stoji u njegovim sopstvenim knjigama!) Stoga njihovo brbljanje ima često tako nejasan smisao da čovek uzalud razbija glavu da bi ispipao šta oni misle, na kraju krajeva. Oni, upravo, ništa ne misle. Knjiga iz koje prepisuju katkad je upravo tako sastavljena: dakle, stvar ovakvog pisanja jednaka je gipsanim odlivcima odlivaka od odlivaka itd., da se najzad ocrt Antinojeva lica jedva može primetiti. Stoga bi kompilatore trebalo čitati što ređe: jer je teško da ih čovek potpuno izbegne; ukoliko čak i kompendijumi spadaju u kompilacije, u kojima se sadrži u uskom prostoru znanje skupljeno tokom mnogih stoleća. Nema veće zablude od verovanja da je poslednja kazana reč uvek najtačnija, da je sve ono što je kasnije napisano popravljanje onoga što je ranije napisano i da je svaka promena napredak. Misaone glave, ljudi tačnog suda i ljudi koji ozbiljno misle o izvesnoj stvari, samo su izuzeci; svugde je u svetu izmet pravilo; a njega ima svugde i vredno se trudi da na ovaj način popravi kvareći ono što su rekli ljudi posle zrelog promišljanja. Stoga, neka se onaj koji hoće da se poduči o izvesnom predmetu, čuva da se smesta hvata za najnovije knjige o njemu, pretpostavljajući da nauka neprestance napreduje; i da su pri sastavljanju izvesnog predmeta upotrebljavane 24

O pisanju i stilu

starije knjige. Nego, i jesu; ali kako: pisar ih često ne razume temeljito, uz to neće da upotrebi pravo njihove reči, iskrivljuje i kvari ono što je u njima kazano mnogo bolje i jasnije: pošto su one pisane na osnovu sopstvenog i živog poznavanja stvari. On često odbacuje ono što su one najbolje iznele, njihova vrlo tačna razjašnjenja stvari, njihove najsrećnije opaske jer ne pozna njihove vrednosti, ne oseća ono što je pregnantno. Njemu je homogeno samo površno i plitko. – Često se dešava da stariju odličnu knjigu potiskuju novije, rđavije, sastavljene radi novaca, ali koje dolaze na svet s pretenzijama, prehvaljene od prijatelja. U nauci hoće svaki čovek, da bi smogao izvesnu vrednost, da se javi s nečim novim: a novina se često sastoji jedino u tome što on odbacuje ono što je do tada vredelo kao tačno i na njegovo mesto stavlja svoje prazno mlaćenje slame. Pokatkad ovo ima i uspeha za kratko vreme, ali onda se svet opet povraća starom i tačnom. Onim novotarima nije ništa u svetu ozbiljno do njihovo vrednosne ličnosti: i njihova je namera da njenu vrednost utvrde. A to će se najbrže učiniti kakvim paradoksom: sterilnost njihovih glava preporučuje im put negacije: oni odriču odavno priznate istine, na primer, životnu snagu, simpatijski živčani sistem, generatio equivoca, Bišaovo rastavljanje dejstva strasti od dejstva inteligencije; vraća se grubom atomizmu, i tako dalje, i tako dalje. Stoga je često hod nauka retrogradan. – Ovamo idu i prevodioci koji svog autora ujedno ispravljaju i prerađuju; što se meni uvek impertinentno dešava. Sam piši knjige koje će zasluživati da se prevode, a tuđa 25

Artur Šopenhauer

dela ostavi onakva kakva su! – Stoga, dakle, neka se čitaju, ukoliko je moguće, pravi pisci, osnivaoci i ismevaoci stvari, ili bar priznati veliki učitelji jedne struke, i neka se radije kupuju knjige iz druge ruke nego njihov sadržaj. Jer, razume se, inventis aliquid addere facile est, dešava se po katkad da se, po dobro promozganom osnovu, s novijim faktima opet obelodanjuju mnoge stvari. Ovde dakle kao i svugde u svetu vredi ovo pravilo: Novo je retko dobro; jer je dobro samo kratko vreme novo.8 III Što je jednom pismu natpis, to je jednoj knjizi njen naslov. On, dakle, ima u prvom redu svrhu da obznani svom delu publike ono po čemu bi je sadržaj knjige mogao interesovati. Stoga naslov treba da je karakterističan, a pošto je bitno kratak, koncizan, lakoničan, pregnantan i, ukoliko je moguće, monogram sadržaja. Prema tome su rđavi opširni, prazni, razbarušeni, dvosmisleni ili čak lažni naslovi koji zavode i koji mogu da svojoj knjizi spreme sudbinu pogrešno prepisanih pisama. Ali, najgori su ukradeni naslovi, tj. takvi koje već ima koja druga knjiga: jer su, prvo, 8 Da izvestan pisac osigura sebi trajnu pažljivost i sudeoništvo publike, mora ili da napiše štogod što će imati trajne vrednosti ili da piše uvek štogod novo što će, upravo iz toga razloga, izlaziti uvek sve rđavije. Hoću li da koliko toliko ostanem gore, Onda treba da pišem svakog ručka. (Sic fere, Tik.) 26

O pisanju i stilu

plagijat i, drugo, najjasniji dokaz potpunog nemanja originalnosti: jer, ko nije ni toliko originalan da za svoju knjigu izmisli nov naslov, biće još manje sposoban da joj dade nov sadržaj. Ovom su bliski podražavani, tj. upola ukradeni naslovi, na primer, kad daleko kasnije pošto sam napisao O volji u prirodi, Erštet piše O duhu u prirodi. IV Izvesna knjiga nije ništa više do kopija sastavljačevih misli. Vrednost je ovih misli ili u materijalu, dakle u onome o čemu je pisac mislio; ili u obliku, to jest u obradi materijala, dakle u onome što je on o njemu mislio. Ono o čemu vrlo je raznovrsno, pa tako i odlike koje daje knjigama. Ovamo spada svaki empirijski materijal, dakle sve istorijsko ili fizičko ili faktično, uzev po sebi i u najširem smislu. Pri tome, osobeno je u objektu; stoga knjiga može biti važna, ma ko bio sastavljač. Naprotiv, od onoga što je osobeno u subjektu predmeti mogu biti takvi koji su pristupni i poznati svim ljudima: ali oblik shvatanja, ono što je mišljenje, daje ovde vrednost i leži u subjektu. Stoga, je li knjiga s ove strane odlična i bez upoređenja; onda je i njen sastavljač. Odakle sledi da je zasluga čitanog pisca utoliko veća ukoliko je on manje obavezan materijalu, dakle čak ukoliko je materijal poznatiji i obrađivaniji. Tako su, na primer, sva tri velika grčka tragičara zajedno obradila isti materijal. 27

Artur Šopenhauer

Stoga, ako je izvesna knjiga slavna, treba razlikovati da li je radi materijala ili radi oblika. Sasvim obični i plitki ljudi mogu, služeći se izvesnim materijalom, davati vrlo važnih knjiga ukoliko je ovaj dostupan samo njima: na primer, opisivanja dalekih zemalja, retkih prirodnih pojava, učinjenih pokušaja, istorije čiji su svedoci sami bili, ili su utrošili napora i vremena da njen izvor istraže i specijalno studiraju. Naprotiv, gde je stvar do oblika, a materijal svakome dostupan ili čak već poznat; gde dakle samo ono što mišljenje o stvari može da dâ vrednost radnji, u tom će slučaju samo eminentna glava dati nešto što će biti vredno čitanja. Jer, ostali će svaki put da samo ono misle što može i svaki drugi. Oni daju otisak svog duha: ali, od njega već svaki čovek sâm ima original. Ipak, publika poklanja svoje sudeoništvo mnogo više materijalu nego obliku, i upravo stoga zaostaje u svom višem obrazovanju. No smešnije se obelodanjuje ova njena slaba strana u pesničkim delima, jer ovde ona brižno njuška za realnim događajima, ili ličnim pesnikovim prilikama koje su kao poticaj služile stvaranju pesama. Čak, ove su joj prilike najzad interesantnije od samih dela, i odatle se više čita o Geteu nego od Getea, i marljivije studira priča o Faustu nego Faust. A što već Birger veli: „Oni će poduzeti učena istraživanja ko je Leonara uopšte bila“, mi vidimo da se tako upravo radi s Geteom, od reči do reči, pošto već imamo mnogo učenih ispitivanja o Faustu, i priči o Faustu. Oni jesu i ostaju samo veštaci 28

O pisanju i stilu

u sadržaju. – Ova je velika ljubav za materijal prema ljubavi za oblik isto kao kad izvestan čovek ne zapaža oblik i slikariju jedne lepe etrurske vaze ispitujući hemijski njenu glinu i boje. Preduzeće da se na ovaj rđavi nagon dejstvuje samim materijalom, mora se apsolutno zabaciti u strukama gde zasluga izričito treba da leži u obliku, dakle u pesničkim. Pa ipak, čovek često vidi kako se rđavi dramski pisci trude da napune pozorišnu kuću pomoću materijala: tako, na primer, iznesu na pozornicu bilo koga slavnog čoveka, ma koliko njegov život bio nedramatski, štaviše pokatkad ni ne čekajući da umru ličnosti koje s njim istupaju. Razlika, o kojoj ovde govorim, između materijala (sižea) i oblika, potvrdiće svoje pravo i u pogledu konverzacije. Naime, za nju osposobljava izvesnog čoveka najpre pamet, prosuđivanje, duhovitost i živahnost, jer oni daju oblik konverzaciji. A onda se, iza toga, pazi i na njen siže kao ono o čemu se s čovekom može govoriti, na njegovo znanje. Ako je ono vrlo neznatno, onda će samo neobično visok stepen navedenih formalnih osobina dati vrednost njegovoj konverzaciji ukoliko se ona osvrće, u pogledu svog sižea, na opštepoznate ljudske i prirodne odnose i stvari. Obratno je ako izvestan čovek nema ovih formalnih osobina ali njegovo znanje u bilo čemu daje vrednost njegovoj konverzaciji. Ali, u tome se slučaju njegova vrednost osniva potpuno na sižeu konverzacije, po onoj španskoj poslovici: mas sabe el necio en su casa, que el sabio en la agena.

29

O pisanju i stilu

Jer, inače ih hrabre time što je njihova tolerantnost u savezu s autorom i izdavačem, a publici razbojnički otimaju vreme i novac. Po pravilu, pisci su profesori i literati koji, uz neznatnu platu i rđave honorare, pišu iz potrebe za novcem: a pošto je njihova svrha zajednička, uzajamni im je interes da se drže na okupu, da uzajamno potpomažu jedan drugog i svaki pojedini govori reč drugome; odatle nastaju svi pohvalni izveštaji o rđavim knjigama koji čine sadržaj literarnih listova, i stoga bi trebalo da je njihov moto: „Dajte nam da živimo i živimo!“ (A publika je tako ograničena da radije čita novo nego dobro.) Ima li, ili je bio kogod među njima koji bi se mogao pohvaliti da nije nikada pohvalio bezvredno piskaranje, nikada pokudio odlično ili ga podništavao, ili ga opisivao kao beznačajno da bi, s lukavom namerom, svratio s njega pažnju? Postoji li ijedan koji je uvek pogađao izbor onoga što se savesno može prisvojiti prema vrednosti knjiga, a ne prema očuhinskim kompendacijama, kolegijalnim obzirima, ili prema izdavačevom novcu, za polepšanje same stvari? Ne osvrće li se odmah svaki pojedinac koji nije novak, čim je jednu knjigu snažno pohvalio ili silno pokudio, gotovo mehanički na izdavačku firmu? Ali, kad bi postojao jedan književni list kao što se maločas zahtevalo; onda bi odmah bili slomljeni zabrideli pisarski prsti svakom rđavom piscu, svakom neduhovitom kompilatoru, svakom prepisivaču iz tuđih knjiga, svakom tupoglavom, nesposobnom, nameštenja gladnom filozofasteru, svakom nadmenom, taštom poetasteru a ujedno i izgled na pohvalu na kojoj bi 33

Artur Šopenhauer

se diglo njegovo nedonošče odmah i neminovno. A ovo bi bilo pravo spasenje književnosti u kojoj rđavo nije samo beskorisno nego i pozitivno upropaštujuće. No, gle, većina je knjiga rđava i nije ih trebalo uopšte napisati: prema tome, pohvala bi trebala da je tako retka kao što je danas pokuda, pod uticajem ličnih obzira i maksime accedas socius, laudes lauderis ut absens. Sasvim je pogrešno što se i na književnost prenosi tolerantnost koja je potrebna prema ljudima tupim i bez mozga, u društvu koje svugde gamiže od njih. Jer, ovde su oni bestidni nezvani gosti, i ovde je dužnost prema dobrom uništiti rđavo: jer kome ništa nije rđavo, onome nije ništa ni dobro... Uopšte, u literaturi je udvornost koja potiče iz društva neobičan, vrlo često štetan, elemenat: jer, ona zahteva da se rđavo naziva dobrim i tim se upravo nanosi šteta nauci kao i umetnosti. Razume se da bi literarni list, kao što ga ja hoću, mogli pisati ljudi u kojih je neumitno poštenje udruženo s retkim znanjem i još ređom snagom prosuđivanja: prema tome bi čitava Nemačka mogla najviše i jedva dati jedan takav književni list, ali koji bi se onda dizao kao pravedni areopag i u koji bi svakog člana mogli birati svi drugi; mesto što danas književne listove izdavaju univerzitetski esnafi ili literarne klike, ili iz potaje čak i knjižari, na korist svojih knjižara, a po pravilu se od njih uzdržavaju izvesne koalicije rđavih glava koje dobru ne daju da izbije na površinu. Nigde nema više nepoštenja nego u književnosti: to je već Gete rekao kako sam pobliže obavestio u Volji u prirodi, strana 22 (drugo izdanje, 17). 34

O pisanju i stilu

Stoga bi, pre svih drugih stvari, morao ovde otpasti onaj štit svih literarnih nitkovluka, anonimnost. Uvođenje anonimnosti u književne listove ograđivalo se, kao razlogom, time što će ono štititi poštene recenzente, opomenjivače publike, od srditosti autora i njihovih obožavaoca. Samo, što će na jedan slučaj ovakve vrste doći stotinu gde anonimnost prosto služi da onaj otkloni od sebe svaku odgovornost koji ne može braniti ono što kaže, da sakrije sramotu onoga koji je dovoljno kukavan i podao da publici pohvali knjigu za malo izdavačeve napojnice. A često on služi da prosto pokrije opskurnost, impotentnost i beznačajnost ocenjivača. Neverovatno je kako su momci drski i koliko se ne zastrašuju ni od kakvog literarnog podlaštva kad znaju da su sigurni pod senkom anonimnosti. – Kao što postoji univerzalna medicina, takva je, na redu, univerzalna antikritika protiv svih anonimnih recenzija, svejedno da li hvale rđavo, ili kude dobro: „Huljo, kaži se! Jer, napadati ljude zakukuljen i zamumuljen koji idu svetom otvorena čela, to neće učiniti častan čovek: to rade dečaci i nitkovi. – Dakle: kaži se!“ Probatum est. Već je Rusô rekao, u predgovoru Novoj Elojzi: tout honnête, homme doit avouer les livres qu’il publie; što će reći na našem jeziku: „Svaki pošten čovek stavlja ime pod ono što piše“, a opšte se afirmativni stavci dadu obrnuti per contrapositionem. Koliko više ovo vredi za polemične spise, kakve su recenzije većim delom, radi čega Rimer ima sasvim pravo kad u svojim Saopštenjima o Geteu, strana XXIX predgovora, veli: „Otvoren protivnik, koji staje oči u oči, častan je, 35

Artur Šopenhauer

umeren, čovek s kojim se može sporazumeti, dogovoriti, pomiriti; naprotiv, skriven je protivnik podao, kukavan hulja koji nema srca da se drži onoga što ocenjuje, kome dakle ni jednom nije stalo do sopstvenog mišljenja, nego samo do potajnog uživanja da nepoznat i nekažnjen zadovolji svoju voljicu“. Ovo će biti i Geteovo mišljenje: jer ono većim delom govori iz Rimera. Ali, u ostalom, Rusoovo pravilo vredi o svakom retku koji se daje u štampu. Da li bi se trpelo kad bi i maskiran čovek harangirao narod ili inače hteo da govori pred jednom skupštinom? I još kad bi, uz to, druge napadao i zasipao prekorima? Ne bi li odjednom njegovi koraci prema vratima pa napolje okrilatili pod udarcima tuđih nogu? Sloboda štampe koja je u Nemačkoj najzad dobijena i, u isto vreme, najbeščasnije zloupotrebljena, treba da je bar uslovljena zabranom svačije i svake anonimnosti i pseudonimnosti da bi bar svaki mogao za ono što javno obelodani kroz dugačku cev štampe odgovarati svojom čašću ako je još ima; a ako je nema da bar njegovo ime neutralizuje njegov govor. Anoniman je recenzent hulja koji neće da zastupa ono što svetu obaveštava o drugima i njihovom radu, i za to se ne potpisuje. Svako je anonimno recenziranje laž i varanje. Stoga, kao što policija ne dopušta da se po ulicama ide maskiran, ne bi trebalo da trpi ni da se anonimno piše. Anonimni literarni listovi zaista su pravo mesto gde nekažnjeno neznalaštvo sudi učenosti, glupost pameti i gde je publika, nekažnjeno oblagana, prevarena, i za novac i za vreme, hvalenjem rđavoga. I to se još trpi? Nije li anonimnost najčvršća 36

O pisanju i stilu

kula svakog literarnog, u isto vreme publicističkog nitkovluka? Treba je dakle uništiti, do temelja, tj. na taj način da je svugde uz svaki novinski članak sastavljačevo ime, uz tešku odgovornost redakcije za tačnost potpisa. Time će, jer je i najbeznačajniji čovek poznat u svom mestu, otpasti dve trećine novinskih laži i zauzdati se drskost mnogih otrovnih jezika. U Francuskoj se već tako radi. Ali, u književnosti bi trebalo, dok ova zabrana ne bude egzistovala, da se ujedine svi pošteni pisci da proskribuju anonimnost žigosanjem javno, neumorno i dnevno iskazanog krajnjeg preziranja, i na svaki način utvrde da je anonimno recenziranje nitkovluk i nečasnost. Očevidno je nečasno anonimno napadati ljude koji nisu anonimno pisali. Ko anonimno piše i polemizuje, eo ipso ima presumpciju protiv sebe da namerava prevariti publiku ili nekažnjeno darnuti u tuđu čast. Stoga bi trebalo svaku, pa i sasvim mimogrednu i nimalo pokudnu, napomenu jednog anonimnog recenzenta popratiti prosto epitetima kao što su „kukavna anonimna hulja tu i tu“ ili „onaj zakukuljeni anonimni nitkov u onom časopisu“ itd. Ovo je zaista pristojan i prikladan ton da se govori o ovakvim momcima kako bi im se zanat ogadio. Jer, očevidno da svaki čovek može imati prava na bilo kakvo lično poštovanje samo utoliko ukoliko se može videti ko je on, kako bi se moglo znati koga imamo pred sobom; a nikako onaj koji se šunja zakukuljen i zamumuljen i uz to se pravi beskorisnim: takav je čovek mnogo više ipso facto slobodan kao tica. On je Οδυϑυς Οιτις Mr. Nobody (Gospodin Niko), i svakome je slobodno da 37

Artur Šopenhauer

izjavi kako je Mr. Nobody hulja. Stoga treba svakog anonimnog recenzenta, osobito u antikritici, traktirati smesta kao hulju i pseći izmet, a ne kao što iz kukavičluka čine izvesni autori koje je smeće pogadilo sa: „Poštovani gospodin recenzent“. „Pseći izmet koji neće da se kaže!“ treba da bude lozinka svih poštenih pisaca. A ako onda, po tome, takav čovek izvojšti sebi zaslugu da je demaskirao momka koji je protrčao kroz šibe i, uhvativši ga za uho, dovucario ga onde gde treba, onda će noćne sove preko dana nadati gromornu dreku. – Pri svakoj, i najmanjoj kleveti koju čovek čuje, prvi se izliv indignacije, po pravilu, izražava sa „ko to veli?“ – Ali tu će anonimnost ostati dužna odgovora. Osobito je smešna impertinentnost ovakvih anonimnih kritičara što oni, kao kraljevi, govore reč Mi; dok bi ne samo trebalo da govore u singularu, nego u deminutivu, čak u humilitivu, na primer „moja bedna malenkost, moja kukavna pogan, moja zakukuljena nekompetentnost, moje sićušno podlaštvo“ itd. Tako se priliči ovim začaurenim podlacima da govore, ovim slepićima koji ciče iz tamne rupe kakvog „literarnog zakutnog listića“ čiji se zanat mora konačno utući. Anonimnost je u književnosti kao materijalno podlaštvo u građanskoj zajednici. „Kaži se, huljo, ili ćuti!“ mora da postane devizom. Do tada se može, u kritikama bez potpisa, smesta suplirati: Huljo! –Zanat donosi novaca, ali čast ih ne donosi. Jer, kad napada, gospodin anonimus je, bez mnogo reči, hulja, i kladio bih se za sto na jedan da onaj koji neće da kaže svoje ime ide za tim da publiku prevari. Samo je anonimne 38

O pisanju i stilu

knjige opravdano anonimno recenzirati. Uostalom, s anonimnošću će otpasti 99/100 svih literarnih nitkovluka. Dok se ovaj zanat ne proskribuje trebalo bi, u svakom datom razložnom slučaju, prihvatiti se za čoveka koji drži robu (načelnika ili preduzimača anonimnog instituta za recenzije), učiniti ga neposredno odgovornim za ono što su sagrešili njegovi plaćenici i to tonom na koji nam njegov zanat daje pravo. Nijedna laž nije tako drska da je anonimni recenzent ne bi sebi mogao dopustiti: ta, on nije odgovoran. – Ja bih, sa svoje strane, radije bio načelnik kakve igračnice ili bordela, nego jedne takve recenzentske špilje.9 XII Za grehe jednog anonimnog recenzenta treba učiniti odgovornim čoveka koji stvar izdaje i rediguje, i to neposredno tako kao da ju je sam napisao; kao što zanatlijski majstori odgovaraju za loš posao svojih momaka. A uz to s takvim podlacem treba postupati kao što zaslužuje njegov zanat, bez svakih obzira. Anonimnost je literarno podlaštvo kome bi trebalo zauzvrat doviknuti: „Nećeš li da priznaš ono što govoriš protiv ljudi, onda začepi gubicu!“ Anonimna recenzija nema više autoriteta od anonimnog pisma i stoga je treba primiti s istim nepoverenjem kao i ovakvo pismo. Ili zar da se ime takvog čoveka koji je na to spao da stoji na čedu pravom societe anonyme, uzme kao građanska potvrda za verodostojnost njegovih pomoćnika? 9 Varijanta: Zavod za laganje, varanje i klevetanje. 39

Artur Šopenhauer

Kako je malo poštenja među piscima, vidi se po besavesnosti s kojom falsifikuju svoje navode iz tuđih spisa. Našao sam da su mesta iz mojih spisa navođena potpuno pogrešno – i samo su u ovome izuzetak moje najdeklarisanije pristalice. Često se falsifikovanje dešava iz aljkavosti, pošto piscima vise u peru njihovi banalni i trivijalni izrazi i periodi, pa ih pišu po navici: a katkad se to dešava iz rđave namere, – a onda su ovo sramotno podlaštvo i dečačka radnja jednaki falsifikovanju novca koje svom majstoru jednom zauvek oduzima karakter poštena čoveka. XIII Stil je fiziognomija duha. Ona manje obmanjuje od fiziognomije tela. Podražavati tuđi stil znači nositi masku. Bila ona ma kako lepa, ipak je, usled svoje neživotnosti, insipidna i nepodnosiva; stoga je bolje i najružnije živo lice. Na to sliče i pisci koji pišu latinski, koji podržavaju stil starih, samo maskama: čovek, naime, dobro čuje šta oni govore; ali, uz to, ne vidi i njihove fiziognomije stila. On se još izvesno vidi u latinskim spisima samostalnih mislilaca kojima podražavanje nije moglo goditi kao, na primer, Skotu, Erigeni, Petrarki, Bejkonu, Karteziju, Spinozi, i drugim nekim. Afektacije u stilu mogu se usporediti s grimasama na licu. – Jezik, u kome se piše nacionalna je fiziognomija: on utvrđuje razlike – od grčkog do karajbiskog. Stilističke pogreške valja otkrivati u tuđim spisima da ih se čovek kloni u svojima. 40

O pisanju i stilu

XIV Da se približno proceni duhovna vrednost jednoga pisca nije upravo nužno znati o čemu je ili šta je on mislio; radi toga bi trebalo pročitati sva njegova dela; nego je nužno pre svega znati kako je mislio. Od ovoga kako njegovog mišljenja, od ovog bitnog svojstva i kvaliteta mišljenja uopšte stil je tačan odlivak. On, naime, pokazuje formalno svojstvo svih misli jednog čoveka koje uvek mora ostati jednako; pa ma šta i o čemu on mislio. Ujedno, ovde je testo iz koga on pravi sve svoje oblike, bili ma kako različni. Kao što je priklapalo dao na prvi mah neslikovit odgovor „idi!“ onome koji ga je pitao koliko će još ići do obližnjeg mesta, u nameri da po njegovom hodu izmeri dokle će doći u jednom datom vremenu; tako i ja pročitam iz izvesnog autora nekoliko strana, i već znam otprilike dokle će me izazvati. U tihoj svesnosti ovoga stanja stvari, svaki mediokritet traži da maskira sopstveni, njemu osoben i prirodan stil. Ovo ga, pre svega, sili da se odrekne svake naivnosti; a, međutim, naivnost je veliko pravo duhova koji osećaju sami sebe i stoga sa sigurnošću izbijaju na površinu. One, naime, svakodnevne glave ne mogu se pravo odlučiti da pišu onako kako misle; jer slute da bi tada njihova stvar mogla izgledati vrlo glupo. Pa ipak, i to bi čak bilo nešto. Kad bi, dakle, časno prišli delu i jednostavno hteli da saopšte ono malo i obično što su zaista mislili; onda bi se mogli čitati i zaista bi bili poučni u svojoj primernoj sferi. Samo, mesto toga, oni streme da izgledaju da 41

Artur Šopenhauer

su mnogo više i dublje mislili nego što je slučaj. Po tome, oni iznose ono što bi imali kazati u zamršenim, teškim obratima, novoskovanim rečima i u opširnim periodima koji obilaze i prikrivaju misao. Oni kolebaju između nastojanja da misao saopšte i nastojanja da je skriju. Oni žele da je tako podseku kako bi izgledala učena i dubokoumna, kako bi se mislilo da se iza svega ovoga krije mnogo više nego što se može zametiti u prvi mah. Stoga je čas izbacuju delomice, u kratkim i paradoksnim izrekama, s mnogo značenja koje kao da mnogo više nagoveštuju nego što kažu (sjajne primere ovakvog načina pisanja pružaju Šelingovi prirodno-filozofski spisi); čas iznose svoju misao u bujici reči uz nepodnosivu opširnost kao da treba bog zna kakve spreme da se odgonetne njihov duboki smisao, – dok je samo tupoumna dosetljivost, ako ne i trivijalnost (Fihte, u svojim popularnim spisima, i stotinu drugih ubogih glava prepunih slame koje nije vredno ni spominjati, a koje u svojim filozofskim udžbenicima pružaju mnogo ovakvih primera); ili se marljivo brinu da pišu na jedan po volji uzet način, a koji bi trebao da izgleda otmen, na primer pišu na način zapravo ϰατ’ εξοχην temeljit i učen, mučeći, u isto vreme, čoveka do smrti besmisaonim periodima koje je na dugo istkalo narkotično dejstvo (osobito daju ovde, u ovoj stvari, primera oni najbesramniji među svim smrtnicima, Hegelijanci, u Hegelovom listu vulgo Godišnjacima naučne literature); ili čak, ne mareći za duhovito pisanje, hoće da izgledaju poludeli, itd. Svi takvi napori, kojima teraju do kraja ono nascetur ridiculus mus, često zadaju poteškoća da se 42

O pisanju i stilu

iz njihovih stvari iskopa što oni zapravo hoće. Uz to, pišu i reči, čak čitave periode a da ništa ne misle, nadajući se da će ko drugi misliti čitajući ih. U osnovu svih takvih napora nije ništa drugo do neumorno nastojanje, koje se večno okušava na novim putevima, da se reči prodaju kao misli i da se pomoću novih ili u novom smislu upotrebljenih izraza, obrta i skrivanja svake vrste iznese na oči duh da bi se nadomestilo tako bolno osećanje njegove nemaštine. Veseli čoveka da gleda kako se, za ovu svrhu, upotrebljava čas ovaj čas onaj manir koji će se uzeti kao maska koja predstavlja duh, a koja na čas može da i obmane neiskusne ljude dok je oni ne upoznaju kao zaista mrtvu masku, ismeju i onda zamene kojom drugom. Tako ćete videti čas ditirampski raspoloženih, kao pijanih, a čas već s najprve strane, ozbiljno, temeljito učenih koji se silno žure, sve do najtromije, najsićušnije gegucave opširnosti kao u pokojnog Hristijana Volfa, iako u modernom ruhu. Ali, masku najduže zadržava nejasnoća, i to samo u Nemačkoj, gde ju je Fihte uveo, Šeling usavršio, a u Hegelu je, najzad, dostigla najviši klimaks: uvek s najsrećnijim uspehom. Pa ipak, ništa nije lakše nego tako pisati da te ne razume nijedan čovek kao što, naprotiv, nije ništa teže kao iskazati karakteristične misli da ih svako razume. Ali sva ova, maločas navedena, umeća potrebna su neminovno onde gde zaista oskudeva svaki duh: jer, oskudica duha dopušta da se čovek pokaže kakav je, i ona u svako doba potvrđuje Horacijevu izreku: Scribendi recte sapere est et principium et fons. A oni postupaju kao izvesni metalni radnici koji pokušavaju stotine 43

Artur Šopenhauer

različnih kompozicija kako bi zamenili mesto jedinog, nikad nenadomestivog zlata. Međutim, sasvim protivno, jedan se autor ne bi ničega više trebalo čuvati koliko vidljivog nastojanja kako hoće da pokaže više duha nego što ga ima; jer ovo budi u čitaocu sumnju da ga ima veoma malo pošto uvek i na svaki način samo s onim afektira što zaista ne poseduje. Upravo radi toga prava je pohvala kad kogod izvesnog autora nazove naivnim; tim veli da se on sme pokazati onakvim kakav je. Uopšte, naivno privlači: naprotiv, neprirodnost svugde zastrašava i odbija. Tako ćemo videti kako se svaki pravi mislilac trudi da svoje misli izgovori čisto, razgovetno, sigurno i kratko ukoliko je samo moguće. Prema tome, jednostavnost je uvek bila obeležje ne samo istine nego i genija. Stil dobija lepotu od misli; a ne kao u onih prividnih mislilaca, gde misli postaju lepe po stilu. Ta, stil je prost senovit ocrt misli: nerazgovetno ili rđavo pisati znači tupo ili konfuzno misliti. Stoga je prvo, čak gotovo za sebe samog, dovoljno pravilo dobrog stila ovo da čovek ima šta da kaže: o, tako će se daleko doći! Ali zanemarivanje stila glavni je karakterni potez svih filozofskih i uopšte svih reflektirajućih pisaca u Nemačkoj, osobito od Fihtea. Naime, svim takvim pisarima treba primetiti kao da oni nešto hoće da kažu dok nemaju ništa da kažu. Ovaj način, koji su uveli pseudofilozofi univerziteta, može se uopšte posmatrati, pa i kod prvih notabiliteta ove vremenske periode. On je majka privrnutog, nepostojanog, dvosmislenog, čak mnogosmislenog stila, ujedno opširnog i teškog, onog stile empesè, ne 44

O pisanju i stilu

manje beskorisne bujice reči, najzad i sakrivanja one gorke ubogosti misli pod ono neumorno, kao mlin čegrtljivo, zaglušno dvoransko iladžarstvo koje se satima može čitati a da se ne usvoji nijedna jasno kazana i određena misao. Gotovo sasvim izabrane primerke ove vrste i umeća pružaju oni razvikani „Haleovi“, posle „Nemački Godišnjaci“. Međutim, nemačka se strpljivost naučila da čita slično cepidlačenje svake vrste, stranu po stranu, a da osobeno i ne zna šta pisac zapravo hoće; ona upravo misli: tako treba, i ne doseća se da on piše prosto da piše. Naprotiv, dobar, misaon pisac za čas stekne kod svog čitaoca poverenje da mu je na umu ozbiljnost i da zaista ima nešto da kaže kad govori: a ovo razumnom čitaocu daje strpljenja da ga pažljivo prati. A takav će se pisac i izraziti uvek na najjednostavniji i najodlučniji način jer zaista ima nešto da kaže; jer, njemu je mnogo do toga da upravo onu misao koju sad ima probudi i u čitaocu i nijednu drugu. Stoga će on smeti da kaže s Boaloom: Ma pensée au grand jour parout s›offre et s›expose, Et mon vers, bien ou mal, dit toujours quelque chose; dok o onima koje sam malopre opisao vredi ono et qui parlant beaucoup ne disent jamais rien istoga pesnika. Njihovoj karakteristici pripada i ovo da se oni, gdegod je moguće, klone svih odlučnih izraza da, u potrebnom slučaju, uzmognu glavu izvući iz procepa: stoga, u svim slučajevima, biraju apstraktniji izraz; naprotiv, ljudi od duha – konkretniji; jer, 45

Artur Šopenhauer

ovaj približuje stvar očiglednosti koja je izvor svake evidentnosti. Ova se naročita ljubav za apstraktno da potkrepiti mnogim primerima: ali je osobito smešno ovo što će se u nemačkom pisanju ovih poslednjih deset godina gotovo svugde naći „usloviti“ gde bi trebalo da stoji „uticati“ ili „prouzročiti“; jer ovo, kao apstraktnije i neodređenije, manje znači (naime „ne bez ovoga“ mesto „po ovom“), a uz to još uvek ostavlja otvorena i zadnja vratanca koja se sviđaju onima kojima prikrivena svest o njihovoj nesposobnosti stalno uliva strah u kosti od svih odlučnih izraza. U drugih, ovde prosto deluje nacionalni nagon da u književnosti smesta podražavaju svaku glupost kao u životu svaku nevaspitanost, i oni se ovim opasivaju, što brže se hvatajući svega što im je u blizini. Međutim, Englez se savetuje po sopstvenom prosuđivanju kako u onome što piše tako u onome što čini. Naprotiv, ovim se niko ne može manje pohvaliti od Nemca. Posledica je ovakvog postupanja da su reči „uticati“ i „prouzročiti“ gotovo sasvim iščezle iz knjiškog jezika poslednjih deset godina i gotovo je svugde govor o „usloviti“. Ovu je stvar vredno spomenuti radi njene karakteristične smešnosti. Neduhovitost i dosadnost spisa svakodnevnih glava čak bi se mogla i iz toga izvesti što oni uvek govore samo upola svesno, naime, ni sami ne razumeju smisao svojih reči pošto su ih naučili i prihvatili kao gotove; stoga, oni spajaju više čitave fraze (phrases banales) nego reči. Odavde proističe, za njih karakteristično, osetljivo nemanje jasno iskazanih misli; pošto im upravo nedostaje obeležje jasnoće za ovakve 46

O pisanju i stilu

misli, za sopstveno jasno mišljenje: mesto misli naći ćemo neodređeno, tamno tkivo reči, prometne načine govora, otrcane obrte i modne izraze. Posledica je toga da njihovo maglovito piskaranje sliči štampi s već često upotrebljenim tipovima. – Naprotiv, ljudi od duha, u svojim spisima, stvarno govore nama i odatle mogu da nas ožive i zabave; samo oni stavljaju pojedine reči s potpunom svesnošću, ujedno s izborom i namerom. Stoga se njihovo predavanje odnosi prema predavanju maločas opisanih kao stvarno nacrtana slika prema slici dovršenoj po šablonima: onamo je, naime, u svakoj reči, kao u svakom potezu četke, specijalna namera; a ovde je sve mehanički stavljeno. Ista se razlika može posmatrati u muzici. Jer, svugde je uvek potpuna prisutnost duha u svim delovima, koji karakterišu dela genija: ona je, kao što primećuje Lihtenberg, analogna sveprisutnosti Garikove duše u svim mišićima njegovog tela. Osvrćući se na malopre dotaknutu dosadnost spisa, valja dodati opštu primedbu da postoje dve vrste dosadnosti: objektivna i subjektivna. Objektivna, u svakom slučaju, proističe iz nemaštine o kojoj se ovde govorilo, dakle odatle što pisanje uopšte nema da saopšti potpuno jasnih misli ili sudova. Jer, ko ima takvih, njegova je svrha da ih saopšti, u ravnoj liniji, i stoga svugde daje jasno izražene pojmove, pa po tome nije ni opširan ni praznorečiv ni konfuzan, a prema tome ni dosadan. Pa kad bi njegova osnovna misao bila i zabluda; ipak je ona, u takvom slučaju, jasno promišljena i dobro promozgana, dakle bar formalno tačna, a time spis još uvek ima neku vrednost. 47

Artur Šopenhauer

Naprotiv je, iz istih razloga, objektivno dosadan spis u svakom slučaju i inače bezvredan. – Protivno, subjektivna je dosadnost samo relativna: njen razlog leži ni u kakvom interesovanju za predmet, u čitaoca; a čitaočevo neinteresovanje u njegovoj bilo kakvoj ograničenosti. Subjektivno dosadno može biti i najodličnije, to će reći: ovome ili onome; kao što, obratno, može da je i najrđavije ovome ili onome subjektivno zabavno; jer ga interesuju predmet ili piskaralo. Nemački pisci trebalo bi da uvide da, doduše, treba gde je moguće misliti kao veliki duh, pa ipak govoriti istim jezikom kao svaki drugi. Neka se upotrebljavaju obične reči, a govore neobične stvari: ali, oni čine obrnuto. Mi ćemo ih, naime, naći kako se trude da trivijalne pojmove ogrnu u otmene reči i da svoje vrlo obične misli obuku u neobične izraze, najviše tražene, najprecioznije i najređe načine govora. Njihove rečenice stalno koračaju na drvenim nogama. A prema tome što im se lično sviđa bombast, uopšte veoma žurljivi, nadmeni, pretenciozni, hiperbolični i aerobatski stil, njihov je tip zastavnik Pistol kome je jednom njegov prijatelj Falstaf nestrpljivo doviknuo: „Kaži što imaš da kažeš, kao čovek iz sveta!“ Ljubiteljima primera posvećujem narednu tužbu: „Pre malo vremena izašla je u našem izdanju: Teoretičko-praktična naučna fiziologija, patologija i terapija pneumatičnih fenomena poznatih pod imenom vetrova gde su ovi, u svojoj organskoj i kauzalnoj vezi, sistematski izloženi po svojoj bitnosti i biću kao i svi genetički momenti, spoljni i unutarnji, koji ih uslovljavaju, u potpunoj celini njihovih pojava i delovanja, kako 48

O pisanju i stilu

za opšteljudsku tako za naučnu svesnost: slobodan, s ispravljajućim napomenama i olakšavajućim ekskurzima udešen prevod francuskog dela: l’art de peter“. Za stile empesé neće se u nemačkom naći tačan izraz koji bi odgovarao; ali zato češće sama stvar. Ako je u vezi s preciznošću, onda je u knjigama ono što je u ophođenju afektovani gravitet, proračunata otmenost i kaćiperstvo, i isto je tako nepodnosiv. U njega se rado oblači siromaštvo duha; kao u životu glupost u gravitet i formalnost. Ko preciozno piše sliči onome koji se spolja doteruje da ga ne bi zamenili i pomešali s pučinom; opasnost kojoj Gentleman neće pribeći ni u najrđavijem odelu. Stoga, kao što se no izvesnoj kićenosti u odelu i onim tiré à quatre épingles poznaje plebejac, tako se po precioznom stilu poznaje svakodnevna glava.10 Nije manje lažno nastojanje hteti pisati onako kako se govori. Mnogo bi više trebalo da svaki pismen stil ima izvestan trag srodnosti s lapidarnim stilom koji je sviju njih praotac. Stoga ono treba zabaciti kao i ono što je od toga obrnuto, naime hteti govoriti kao što se piše; jer ovo izgleda pedantno i ujedno teško razumljivo. Taman i nerazgovetan izraz, u svakom slučaju i svugde, vrlo je rđav znak. Jer, u devedeset i devet slučajeva od stotinu, ovakav izraz potiče od nerazgovetne 10 Ko ima da kaže štogod vredno kazivanja, ne treba da ga ogrće u preciozne izraze, teške fraze i tamne aluzije; nego ga može izreći jednostavno, razgovetno i naivno, a uz to biti siguran da dejstvo neće izostati. Stoga ko upotrebljava opisana umetna sredstva, izdaje se da nema misli, duha, i znanja. 49

Artur Šopenhauer

misli; a opet, gotovo uvek, ova nerazgovetnost proističe iz nerazumevanja, nekonzistentnosti i, dakle, netačnosti same misli. Kad se u izvesnoj glavi rodi tačna misao, ona već teži da bude razgovetna i uskoro će to postići; jer, ono što je jasno smišljeno lako će naći svoj primeran izraz. Što jedan čovek može da misli, dâ se u svakom slučaju izraziti u jasnim, shvatljivim i nedvosmislenim rečima. Oni koji spajaju tamne, zapletene, dvosmislene govore, sasvim izvesno ne znaju pravo šta hoće da kažu, nego od svega imaju samo jednu tupu svesnost koja se istom bori za misao: a često oni hoće da sakriju i sebe i druge, jer zapravo nemaju uopšte šta reći. Oni žele, kao Fihte, Šeling i Hegel, da izgledaju kako znaju što ne znaju, kako misle što ne misle, i kako vele što ne vele. Ili, da li će se izvestan čovek, koji ima da saopšti nešto tačno, truditi da govori nejasno ili jasno? – Već Kvintilijan veli (Instit. lib. II. c. 3): Plerumque accidit ut faciliora sint ad intelligendum et lucidiora multo, quae a doctissimo quoque dicuntur... Erit ergo etiam obscurior, quo quisque deterior.11 Uostalom, nije se nužno izražavati zagonetno nego znati hoće li se ili neće da kaže izvesna stvar. Neodlučnost u izrazu čini nemačke pisce toliko neprobavljivim. Izuzetak dopuštaju jedino slučajevi gde ima da se saopšti štogod nedozvoljeno, s izvesnom namerom. Kao što svaki suvišak jednog dejstva većinom privodi protivno od onoga što se nameravalo, tako, do 11 Nerazumljivo je srodno nerazumnom, i, svaki put, beskonačno je verovatnije da se tu pre krije izvesna mistifikacija nego velika dubokoumnost. 50

O pisanju i stilu

duše, reči služe da misli učine shvatljivim, ali također samo do jedne izvesne tačke. Nagomilane preko nje, samo potamnjuju misli koje treba da se saopšte. Zadatak je stila i stvar prosuđivačke snage da pogode onu tačku: jer svaka suvišna reč protivno deluje od svrhe kojoj je namenjena. U ovom smislu veli Volter: L’adjectif est l’ennemi du substantif. (Ali, razume se, mnogi pisci upravo traže da bujicom reči sakriju golotinju svojih misli.) Prema ovome, neka se svaka opširnost izbegava i svako uplitanje beznačajnih primedaba koje ne zaslužuju muke kojom ih čovek čita. Treba štedeti s vremenom, obilaziti naprezanje i trpeljivost čitaočevu: tim će se u njega steći poverenja da je ono što stoji ovde napisano zavredelo pažljivog pročitanja i da će se isplatiti njegov na to utrošeni napor. Uvek je bolje da se ispusti štogod dobro nego da se doda štogod praznoreko. Ovde će se najbolje primeniti ono Hesiodovo Ηλεον ήμιου παντος (Opera et dies, v. 40). Uopšte, ne reći sve! Le secret pour être ennuyeux, c’ est de tout dire. Dakle, ukoliko je moguće same kvintesence, same glavne stvari, ništa o čemu bi sam čitalac morao misliti. – Praviti mnogo reči da se malo misli saopšti, svugde je nevarljiv znak osrednjosti; naprotiv, eminentne glave da mnogo misli slije u malo reči. Istina je najlepša naga i utisak, koji čini je utoliko dublji ukoliko je jednostavniji način na koji je izražena; delomice, jer je tada slušaočev duh nesmetano prima celu, nerastrojen nikakvom postranom mišlju; delomice, jer oseća da ovde nije pokraden retorskim umećima, ili prevaren, nego da celo dejstvo proističe 51

Artur Šopenhauer

od same stvari. Na primer, čija će deklamacija o ništetnosti ljudskog života učiniti stvarno veći utisak od Jovove: homo, natus de muliere, brevi vivi tempore, repletus multis miseriis, qui, tanquam flos, egreditur et conteritur, et fugit velut umbra. – Upravo stoga naivna poezija Geteova toliko neuporedivo više stoji nad retoričnom poezijom Šilerovom. Odatle i snažno dejstvo mnogih narodnih pesama. Stoga se, pre svega, treba čuvati, kao u graditeljstvu preopterećenosti nakitima, u umetnostima govora nimalo potrebne retorske kićenosti, svih beskorisnih amplifikacija i uopšte, više od svega, bujice izraza, dakle brinuti se za devičanski stil. Sve izlišno deluje štetno. Zakon jednostavnosti i naivnosti vredi za sve lepe umetnosti, pošto se jedna i druga podudaraju i s najuzvišenijim.12 Prava se kratkoća izraza sastoji u tome da se svugde kaže samo ono što je vredno da se kaže, a kloni svih opširnih raspravljanja o onome čemu se svako može domisliti, i uz to tačno razlikuje potrebno od suvišnog. Ali, nikada se jasnoća ne sme žrtvovati kratkoći, a kamoli gramatika. Oslabiti izraz jedne misli, ili čak potamneti smisao jednog perioda ili ga zatupiti da bude nekoliko reči manje, nerazumnost je dostojna žaljenja. Ali, upravo je ovo ono teranje lažne kratkoće koje je danas u huku, a sastoji se u tome da se ispusti 12 (Varijanta:) Neduhovitost će uzeti svaki oblik da se iza njega skrije: ona se ogrće u bujnost, bombastičnost, uzima ton razboritosti, promišljenosti i otmenosti i stotinu drugih oblika: samo s naivnošću nema nikakvog posla: jer bi se ovde odmah prosto ukočila i iznela na pijacu svoju prostu ograničenost. Pa ni sama dobra glava još ne sme da bude naivna; pošto bi mogla izgledati suva i mršava. Stoga je naivnost časno odelo genija, kao što je golotinja časna odeća lepote. 52

O pisanju i stilu

ono što služi za izvesnu svrhu, čak ono što je gramatički ili logički nužno. Ova je kratkoća dan-danas obuzela u Nemačkoj rđave skribente kao kakva manija, i oni je čine s neverovatnom nerazumnošću. Ne samo da se oni služe, da bi jednu reč uštedeli, jednim verbom i jednim adjektivom u više i različnih perioda ujedno, čak, u raznim pravcima, i koje sad valja sve pročitati, mada se ne mogu razumeti i mada se mora tapati kao u pomrčini dok najzad ne dođe zaključna reč i baci nam na njih malo svetla; nego oni traže kako će drugim mnogostrukim, sasvim nečuvenim, uštedama reči da iskažu ono što njihova ograničenost misli pod kratkoćom izraza i zbijenim načinom pisanja. Tako će, ekonomski ispuštajući jednu reč, koja bi odjednom osvetlila izvestan period, učiniti ga zagonetkom koju će čovek pokušavati da odgonetne ponovnim čitanjem. Oni osobito proskribiraju partikule (Wenn) Ako i (So) Tako i svugde ih nadomeštavaju stavljajući verba napred i ako nemaju pojma gde je potrebna diskriminacija, razume se isuviše suptilna za ovakve lubanje, gde je ovaj obrt zgodan, a gde nije; a odatle proističe često ne samo bezukusna tvrdoća i afektacija nego i nerazumljivost. S ovim je u srodstvu danas opšte omiljena jezična kratica koju će ovaj primer najbolje pokazati: mesto da se kaže „dođe li mi, onda ću mu reći“ itd., piše devet desetina današnjih mastioničkih mrljala: „bude li mi došao, rekao bih mu“13 itd., što je ne samo nevešto nego pogrešno; pošto sa „bude“ sme otpočeti samo upitni period, a hipotetična rečenica u najboljem slučaju samo u prezentu, 13 Nemački: „käme er zu mir, so würde ich ihm sagen“. – „Würde et zu mir kommen, ich sagte ihm“. Prim. prev. 53

Artur Šopenhauer

a nipošto u futuru. Ali, njihov talenat u skraćivanju izraza ne ide dalje do li da broji reči, i misli samo na lukavstvo kojim bi se bar jedan slog mogao da izbaci po svaku cenu. Samo oni traže u ovom zbijen stil i srčiku predavanja. Stoga će žurno otkasapiti svaki slog čija se logična ili gramatička ili eufonska vrednost izmiče njihovoj tupoumnosti, a čim takav jedan magarac učini ovakvo junačko delo, stotine će doći za njim da klikćući pobedonosno učine što je on učinio. I nigde kakve opozicije! Nigde opozicije protiv gluposti; nego ako kogod učini pravu magaraštinu, onda mu se svi čude i hitaju da je podražavaju. Posledica je toga da su ova neznalačka mastionička mrljala, u 1840-im godinama, sasvim prognala iz nemačkog jezika perfekat i pluskvamperfekat, nadoknađujući ga svugde imperfektom radi omiljene kratkoće; stoga je on jedini preterit u jeziku na trošak ne samo svake finije tačnosti nego i svake gramatičnosti fraze; ne, često na trošak sve ljudske pameti, jer odatle se rađa čista besmislenost. Stoga je među svim onim kvarenjima jezika ovo najbezočnije, pošto juriša na logiku i time na smisao govora; ono je lingvinistička infamija.14 Hteo bih se kladiti da će 14 (Varijanta:) Između svih infamija koje se, dan-danas, čine u nemačkom jeziku, izbacivanje je perfekta iz jezika i supstituisanje imperfekta najopasnije; jer, ono neposredno pogađa ono što je logično u govoru, ruši smisao govora, ukida fundamentalne razlike, i odatle se on drukčije veli, nego što se namerava. U nemačkom se imperfekat i perfekat smeju samo onde staviti gde bi se stavili u latinskom; jer, temeljna je, glavna postavka u oba jezika ista: da se razlikuje radnja koja još uvek traje, koja je nedovršena, od radnje koja je svršena i leži u prošlosti. 54

O pisanju i stilu

se u ovih deset poslednjih godina naći celih knjiga u kojima ne dolazi ni jedan pluskvamperfekat, čak, možda nijedan perfekat. Misle li gospoda zaista da imperfekat i perfekat imaju isto značenje, da se stoga mogu, jedan kao drugi, upotrebiti promiscue? – Ako to misle, onda, bi im se moralo pribaviti jedno mesto u terciju. Šta bi bilo od starih autora da su pisali tako aljkavo? – Gotovo bez izuzetka ovaj se zločin protiv jezika čini u svim novinama, a, većim delom, i u učenim časopisima,15 međutim, pošto u Nemačkoj kao što sam već spomenuo, svaka glupost u literaturi i svaka nevaspitanost u životu nalaze gomile podražavaoca, a niko se ne osmeluje da stoji na sopstvenim nogama; jer zaista, što ne smem kriti, prosuđivačka snaga nije na domu nego kod suseda, u posetama. – Usled rečene ekstirpacije onih dvaju najvažnijih vremena, jedan jezik gotovo pada na stepen najsurovijeg. Stoga bi bilo potrebno da se za nemačke pisce osnuje jedna mala jezička škola u kojoj bi se učilo o razlici između imperfekta, perfekta i pluskvamperfekta; a uz to i između genitiva i ablativa, pošto se, sve uopštenije, ovaj upotrebljava mesto onoga i piše, sasvim otvoreno, na primer „das Leben von Leibnitz“ (Život Lajbnica) i „der Tod von Andreas Hoffer“ (Smrt od Andreja Hofera) mesto Leibnitzens Leben, Hoffers Tod, Lajbnicov život, Hoferova smrt. 15 U Getinškim Proglasima, koji se nazivaju učenim (februar 1856), našao sam čak glupi imperfekt, radi omiljene kratkoće, mesto Plusquamperfecti Conjuctivi koji se svakako tražio čim se ljudski razum stavio u frazu: a napao sam ga u frazi „on izgledaše“ mesto „on beše izgledao“. Na to sam rekao: „Jadna propalico!“ 55

Artur Šopenhauer

Kako bi se u drugim jezicima dočekao ovakav posao? Šta bi, na primer, Talijani rekli kad bi izvestan pisac zamenio di i da (tj. genitiv i ablativ)! Ali, pošto su u Francuskoj oba ova partikula zastupana tupim, kusim de, a moderno poznavanje jezika nemačkih knjigopiskarala obično ni za nokat ne prelazi francuskog, misle oni da smeju ovu francusku siromaštinu prikačiti i za nemački jezik i imaju, kao gluposti obično, i pristajanja i podražavanja.16 Iz istog važnog razloga naša besmislena mastionička mrljala svugde stavljaju „Für“, jer u francuskom prepozicija pour, radi siromaštine, mora da vrši službu četiri ili pet nemačkih prepozicija, i ako bi na takvom mestu trebalo da stoji gegen, um, auf, ili inače kakva prepozicija, ili nikakva; a sve samo da se majmunski podražava francusko pour pour. Tu je stvar tako daleko došla da prepozicija „Für“ u šest pet puta pogrešno stoji.17 Isto tako obrti kao: „Ovi ljudi, oni nemaju nikakve 16 Ablativ sa von formalno je postao sinonimom genitiva: Svaki misli da mu je na biranje šta će upotrebiti. On će, malo po malo, potpuno zauzeti mesto genitiva i onda će svet pisati kao Nemac-Francuz. Samo, to je sramotno. Gramatika je izgubila svaki autoritet a na njeno je mesto došla drljačka samovolja. Genitiv se, u nemačkom, izražava sa „des“ i „der“, a von označava ablativ: zapamtite to jednom za uvek, moji dragi; ako hoćete, naime, da pišete nemački, a ne nemačkofrancuskim žargonom. 17 Ovde sam ispustio jednu opširnu belešku pod tekstom u kojoj Šopenhauer navodi bezbroj rđavih jezičnih upotreba sa für. Sve su pokupljene iz jedne knjige Jakoba Grima, Govori o Šileru, po izvatku u literarnim listovima, januar 1860. Stvar je od interesa samo za uži filološki krug. U srpskom jeziku nemoguće je naći tačne izraze za sve ove slučajeve koji spadaju isključivo u domen nemačke jezičke strukture. 56

O pisanju i stilu

prosuđivalačke snage“, i uopšte opasni galicizmi mnogo pomažu da se uvodi uboga gramatika jednog skrpljenog patois (narečja) kao što je francuski u nemački, mnogo plemenitiji jezik; ali ne, kao što misle bornirani puristi, što se u jezik unose pojedine strane reči: one se asimiluju i obogaćavaju jezik. Gotovo se polovica nemačkih reči može izvesti iz latinskog; i ako je pri tome sumnjivo koje su reči zaista primljene od Rimljana, koje prosto od pradeda Sanskrita. – Jezička škola koju sam predložio mogla bi stavljati i natecajnih zadataka, na primer da se razjasni smisao ovih dvaju pitanja: „Jeste li juče bili u pozorištu?“ i „Bejaste li juče u pozorištu?“18 ... Trebalo bi takve popravioce jezika, bez razlike osobe, linčovati kao školsku decu. Svaki dobronameran uviđavan čovek podržaće dakle moju stranku za nemački jezik protiv nemačke gluposti. Kako bi se takvo svojevoljno, čak besramno postupanje s jezikom, kakvo sebi dan-danas dozvoljava svaki mastionički mrljalo u Nemačkoj, dočekalo u Engleskoj, u Francuskoj ili u Italiji kojoj bi trebalo zavideti na njenoj academia della crusca? Pogledajte, na primer, u Biblioteka de’ Classici italiani (Milano 1804, sqq. Tom. 142) život Benevenuta Ćelinija kako tu izdavač smesta, ispod linije, u belešci kritikuje i napominje svako, pa i najmanje, odstupanje od čistog toskanskog narečja, pa ma se ono ticalo jednog jedinog 18 Ovde je izostavljen deo koji se bavi daljnjim zloupotrebljavanjem i sakaćenjem reči u nemačkom jeziku. Za širi krug čitalaca je bez interesa. Videti: Parerga und Paralipomena, Zweiter Band, Herausgeben von Eduard Grieschbach, Leipzig. S. 564-566. – Prim. prev 57

Artur Šopenhauer

slova! Isto tako izdavači Moralistes francais 1838. Na primer, Vovnarž piše: ni le degout est une marque de santé, ni l’ appetit est une maladie: izdavač odmah primećuje da to mora značiti i n’est. A u nas svako piše kako hoće! Je li Vovnarž napisao: La difficulté est à les connaitre, izdavač će odmah primetiti: il faut, je crois, de les connaitre. U jednom engleskom listu našao sam da se jako zamerilo nekom govorniku što je rekao: my talented friend, što nije engleski: pa ipak, čovek ima spirited od spirit. Tako druge nacije strogo paze na svoj jezik:19 naprotiv, svaki nemački drljalo sklepa, bez straha, bilo kakvu nečuvenu reč, i mesto da u žurnalima protrči kroz šibe, svugde nailazi na odobravanje i podražavaoce. Nijedan pisar, pa ni najneznatniji mastionički mrljalo, nimalo ne razmišlja kad upotrebi verbum u izvesnom smislu koji mu se još nije nikada davao; ako će, čitalac će, u svakom slučaju ispipati šta on misli: pošto to vredi kao originalna dosetka i nalazi podražavanja. Bez ikakvog obzira na gramatiku, jezično upotrebljavanje, smisao i ljudsku pamet svaka budala piše što mu taj čas projuri kroz glavu, a što gluplje tim bolje! – Upravo sam čitao Centro-Amerika, mesto Centralna Amerika! – Opet ušteđeno jedno slovo, na trošak upravo spomenutih potencija! – To će reći da su Nemcu u svim stvarima omrazni red, pravilo i zakon: on se zaljubio u idealnu samovolju i sopstveni kapris zamenjuje ponešto otrcanom jevtinoćom po 19 Ova strogost Engleza, Francuza, Talijana, nije nikako pedantnost nego opreznost da ne bi mogao svaki mastionički mrljalo jurišati na nacionalnu svetinju jezika, kao što se dešava u Nemačkoj. 58

O pisanju i stilu

sopstvenoj oštroj prosuđivalačkoj snazi. Stoga sumnjam da li će se Nemci ikada naučiti da se svaki put drže desne strane na ulicama, putevima i stazama kao što to svaki Brit neizostavno čini u tri ujedinjena kraljevstva i u svim kolonijama; – ma kako od toga bila i velika i očevidna korist. Pa i u društvima, klubovima i sličnom može se videti kako mnogi rado iz obesti krše najshodnije društvene zakone, i ako to neće doneti nikakve koristi njihovoj ličnoj udobnosti. Ali Gete veli: Živeti po svom smislu prosto je: Plemenit čovek teži za redom i zakonom. (Ostavština, Sv. 17, r. 297.) Univerzalna je manija za sakaćenjem jezika, koja proističe iz rečene nemačke osobenosti: Sve je prionulo da ovaj jezik demolira, bez milosti i poštede; štaviše, kao pri lovu na tice, svako nastoji da odvali koji komad, gde i kako samo može. Dakle, u vreme, kad u Nemačkoj ne živi ni jedan jedini pisac čija bi dela smela obećavati duže trajanje, dozvoljavaju sebi fabrikanti knjiga, literati i novinska piskarala želju da reformišu jezik, i tako vidimo ovaj sadašnji, uza sve duge brade, impotentni, tj. za svaku duhovnu produkciju višeg roda nesposobni naraštaj koji svoje slobodno vreme traći da na najsvojevoljniji i najbestidniji način nakazi jezik kojim su pisali veliki pisci, kako bi se tako domogao herostratskog spominjanja. Što su nekad tek korifeji literature, pojedinačno, dopuštali sebi dobro promišljeno popravljanje jezika, to se 59

Artur Šopenhauer

danas svaki mastionički mazalo, svaki novinski piskaralo, svaki izdavač koga estetičkog zakutnog lista smatra overovljenim da svoje šape stavi na jezik i da iz njega iskine, po svom kaprisu, ono što mu se ne sviđa, ili da umetne i novih reči. Najlepše je, kao što je rečeno, besnilo ovih podrezivača reči upereno na prefiks i afiks svih reči. Šta oni žele da postignu takvim amputacijama reči, biće da je kratkoća, a, po njoj, veća pregnantnost i energija izraza: jer, ipak se s hartijom, na kraju krajeva, sasvim malo štedi. Oni bi želeli, dakle, da ono što treba kazati kontrahiraju po mogućnosti. Ali, za ovo se ište jedna sasvim druga procedura nego što je kraćenje reči; naime ta da se vezano i koncizno misli: a upravo ovim svako ne može raspolagati. Uz to, snažna kratkoća, energija i pregnantnost izraza mogući su samo tako da jezik dobije za svaki pojam jednu reč i za svaku modifikaciju, čak za svako nijansiranje ovoga pojma modifikaciju reči koja će ovom nijansiranju tačno odgovarati; jer samo će pomoću nje, u njenoj tačnoj primeni, biti moguće da svaki period, tek što se izgovori, izazove u slušaocu upravo i tačno misao koju govornik ima na umu, ne puštajući ga nijedan trenutak da sumnja da li je on mislio ovo ili ono. Uz to, svaka korenita reč u jeziku mora da bude jedno multimodis modificationibus da bi se mogla priljubiti uz sve nijanse pojma, i po tome uz sve finoće misli kao mokro ruho. A ovo je moguće samo pomoću prefiksa i afiksa: oni su modulacije onog osnovnog pojma na klavijaturi jezika. Stoga su i Grci i Rimljani uz pomoć prefiksa modulisali i 60

O pisanju i stilu

nijansirali značenje gotovo svih verba i mnogih supstantiva. Ovo se može eksemilifikovati na svakom latinskom glavnom verbu, na primer na ponere modifikovano u deponere, disponere, exponere, componere, adponere, subponere, superponere, seponere, praeponere, proponere, interponere, transponere itd. Isto se da pokazati i na nemačkim rečima: na primer supstantiv Sicht modifikuje se u Aussicht, Einsicht, Durchsicht, Nachsicht, Vorsicht, Hinsicht, Absicht itd.20 Ili verbum Suchen, modifikovan u Aufsuchen, Aussuchen, Untersuchen, Besuchen, Ersuchen, Versuchen, Heimsuchen, Durchsuchen, Nachsuchen itd.21 Ovo, dakle, čine prefiksi: odbace li se radi tražene kratkoće, i veli li se, u mogućem slučaju, mesto svih navedenih modifikacija svaki put samo ponere, ili Sicht ili suchen; onda će sve bliže oznake izvesnog vrlo širokog osnovnog pojma ostati neoznačene i prepuštene na razumevanje bogu i čitaocu; ali, jezik usled toga postaje ujedno ubog, krut i sirov. A upravo je ovakvo umeće oštroumnih popravioca jezika „današnjice“. Neotesani i neznalački, oni zaista pogrešno misle da su naši umni pradedovi stavili prefiks iz dokonosti, iz čiste gluposti, i veruju da, sa svoje strane, genijalno rade odbacujući ih svugde, žurno i hitno, gdegod koji smotre; dok u jeziku nijedan prefiksum nije bez značenja, nijedan koji ne služi da osnovni pojam provede kroz sve njegove modulacije i time upravo učini mogućim određenost, 20 U srpskom: gledanje: nadgledanje, ugledanje, izgledanje, ogledanje, pogledanje itd. Prim. Prev. 21 Tražiti, modifikovano u: potražiti, istražiti, pretražiti, itd. Prim. Prev. 61

Artur Šopenhauer

jasnoću i finoću u izrazu; koji onda mogu u energiji i pregnantnosti prevazići i sam prefiksum. Naprotiv, izbacujući prefikse, oni od više reči prave jednu; a, na taj način, jezik postaje siromašniji. Ali, još više: nisu samo reči koje se ovim gube nego pojmovi; jer, onda, nedostaju sredstva da se fiksiraju, i čovek mora da se zadovolji u svom govoru, čak i u samom svom mišljenju, s onim à peu près, a time se gubi energija govora i razgovetnost misli. Naime, ne može se, kao što se dešava ovakvim podsecanjem, umanjiti broj reči, a ujedno proširiti značenje ostalih koje preostaju, a opet ni ovo a da im se ne oduzme njihova tačna određenost; prema tome, ovim se načinom radi za dvosmislenost, a ujedno nejasnoću i time čini nemogućim svaka preciznost i jasnoća izraza, a kamoli energija i pregnantnost. Ovo će objasniti već pre zamereno proširenje značenja reči nur (samo) koja smesta čini izraz dvosmislenim, pa čak pokatkad i iskrivljenim. – Ta šta vredi u stvari što će jedna reč imati više dva sloga, kad je njima pojam bliže određen! Ili, zar da čovek misli kako ima tupoglavaca koji pišu indiferencija gde misle indiferentizam – da bi samo lukrirali ova dva sloga! Za jasnoću i određenost izraza, a uz to za pravu kratkoću, energiju i pregnantnost govora, upravo su oni prefiksi neophodno sredstvo, koji izvesnu korenitu reč provode kroz sve modifikacije i nijanse u njihovoj primeni, a isto tako afiks, dakle i raznovrsni slogovi na kraju onih supstantiva koji potiču od verba; a ovo je već pre razjašnjeno pokusom i 62

O pisanju i stilu

iskušenjem itd. Stoga su oba modulaciona načina reči i pojmova naši pradedovi razdelili po jeziku vrlo mudro, pametno i s pravim taktom i utisnuli ih u reči. Ali, iza njih je, u naše dane, došao naraštaj sirovih, neznalačkih i nesposobnih mazala koji se, s ujedinjenim silama, baca na posao da dilapidacijom reči razori ono staro umetničko delo; jer, pravo, razume se, ova pahidermata nemaju nikakvog smisla za umetnička sredstva koja su određena da fino nijansiranim mislima služe za izraz: No stoga izvesno razumeju da broje slova. Ima li, stoga, jedan takav pahiderma da bira između dve reči od kojih jedna, pomoću svog prefiksa ili afiksa, tačno odgovara pojmu koji valja izraziti, a druga ga označava samo otprilike ili uopšte, ali ipak broji manje tri slova; onda će se naš pahiderma, ne razmišljajući, baciti na ovu poslednju reč i zadovoljiće se s onim à peu près, u pogledu na smisao: jer, njegovo mišljenje ne treba ovih finoća; ta, ovde se i onako radi đuture: – ali, samo što manje slova! Od toga zavisi kratkoća i snaga izraza, lepota jezika. Treba li, na primer, da, kaže: „Ova mi stvar nije pri ruci“ on će reći: „ova stvar nije tu“; radi velike ušteđevine u slovima. – Njihova je najviša maksima da se jedan shodan i tačan izraz žrtvuje radi kratkoće nekom drugom koji mora da služi kao surogat; odavde će, malo po malo, nići izvestan vrlo iznuren i najzad nerazumljiv žargon i, na taj način, obesno uništiti jedina stvarna odlika koju ima nemačka nacija nad ostalim evropskim, jezik. Naime, nemački je jezik jedini kojim 63

Artur Šopenhauer

se može pisati gotovo tako dobro kao grčki i latinski; a bilo bi smešno da se ovim diče drugi evropski glavni jezici koji su prosto patois. A upravo odatle ima nemački jezik, upoređen s njima, neobične plemenitosti i uzvišenosti. – Ali, kako da takav jedan pahiderma ima osećaja za nežni život jednog jezika, ovog dragocenog mekog materijala koji je predan misaonim duhovima da uzmognu primiti i sačuvati tačnu i finu misao? Naprotiv, slova brojiti, to je za pahidermata! Stoga pogledajte kako uživaju u kasapljenju jezika, ovi plemeniti sinovi „današnjice“. Pogledajte ih samo! Ćelave glave, duge brade, naočari mesto očiju, kao surogat misli cigara u životinjskoj gubici, vreća na leđima mesto kaputa, otimanje bogu dana mesto vrednoće, arogantnost mesto znanja, surovost i kamaradarija mesto zasluga.22 Plemenita „današnjico“, božanski epigoni, naraštaju odnjihan majčinskim mlekom Hegelovske filozofije! Vi bi hteli da na večnu uspomenu utisnete svoje šape u naš stari jezik da otisak, kao ihnolit, za sva vremena sačuva trag vašeg ispraznog i besmislenog života. Ali, Di meliora! Do vraga, pahidermata, do vraga! Ovo je nemački jezik! Kojim su se ljudi izražavali, štaviše, kojim su pevali veliki pesnici i pisali veliki mislioci! Šape sebi! – ili ćete – gladovati. (Jedino ih ovo straši). – 22 Pre četrdeset godina boginje su usmrtile dve petine dece, naime svu slabu, a poštedele su samo snažniju koja su izdržala ognjeno krštenje. Njih su uzele u zaštitu kravlje boginje. Pogledajte, sad, ove dugobrade patuljke koji vam svugde trčkaraju između nogu, a čiji su roditelji ostali na životu samo po milosti kravljih boginja! 64

O pisanju i stilu

I interpunkcija je dopala šaka iskaranom „današnjem“ kvarenju kao popravljanju jezika, dečacima koji su prerano protrčali kroz škole i izrasli u neznalaštvu. Dan-danas se njome rukuje s gotovo opštom, namernom nemarnošću, već kako se kome svidi. Teško je reći šta piskarala zapravo misle pri tome: ali, verovatno će budalaština predstavljati kakvu francusku ljupku légèreté, ili će dokazati pismenima i pretpostaviti i lakomislenost u shvatanju. Znak se interpunkcije u štampi obilazi kao da je od zlata: stoga su ispuštane tri četvrtine potrebnih zapeta (neka se snađe ko može!); a gde bi trebala tačka da stoji, najpre stoji zapeta, ali najviše semikolon. Prva je posledica ovakvog posla da se svaki period mora dva puta čitati. A, eto, u interpunkciji se krije deo logike svakog perioda u koliko se on njome obeležava: stoga je takva namerna nemarnost upravo zločinačka, a najviše kad je upotrebljavaju, kao što se danas vrlo često dešava, filozofi si Deco placet, čak na samim izdanjima starih pisaca i, time, znatno otežavaju da ih razumemo. Pa ni sam Novi Zavet nisu poštedeli od ovoga, u novijim izdanjima. Ali, ako je svrha kraćenja za kojim težite gnječeći slogove i prebrajajući slova da čitaocu uštedite vremena; onda bi mu ga mnogo više uštedeli da mu date da odmah vidi, uz dovoljnu interpunkciju, koje reči pripadaju jednom a koje drugom periodu. Kao dan je jasno da se razuzdana interpunkcija, kakvu dopuštaju francuski jezik radi svog strogo logičnog i uz to kratko vezanog reda reči, i engleski radi velike siromaštine u svojoj gramatici, ne mogu primeniti na relativne prajezike. Jer, oni imaju, kao 65

Artur Šopenhauer

takvi, komplikovanu i učenu gramatiku koja pruža mogućnosti umetničkijim periodima; a takvi su grčki, latinski i nemački jezik.23 Da se, dakle, vratim na kratkoću, konsinitet i pregnantnost predavanja, o kojima je ovde reč. Oni proističu jedino iz bogatstva i teškog sadržaja misli, i stoga najmanje trebaju onog ubogog podsecanja reči i fraza shvaćenog kao sredstvo za pokraćivanje izraza, a koje sam ovde jednom čestito izgrdio. Jer, pune, bogate, sadržajne, dakle misli koje je uopšte vredno pisati, davaće dovoljno materijala i oblika da do sitosti ispune periode koji ih izgovaraju, pa i u gramatičkoj i leksikalnoj savršenosti svih njihovih delova. One neće biti šuplje, prazne i lagane, nego predavanje ostaje svugde kratko i pregnantno; misao nalazi u njemu svoj shvatljiv i ugodan izraz, čak se s gracijom razvija i kreće. Ne treba, dakle, stapati reči i jezičke oblike nego misli povećavati. Kao što konvalescent može da onako kao pre bude pun samo s povratkom zdravlja, a nikako použavajući svoje odelo.

23 (Varijanta:) U jezicima, kao što je francuski, pa i u engleskom gde se povrh svega u gramatici koja nije sposobna da fleksira reči, zahteva strog logičan red reči, sme i interpunkcija da bude više oskudna i razuzdanija. Ali, gde savršenija gramatika dozvoljava više umetničku građu fraza, premeštanja reči u njihovom redu (a ovo daje velikih retoričkih i poetskih preimućstava) tu se moraju reči, koje ne spadaju jedna na drugu neposredno, rastaviti interpunkcijom da smisao smesta bude jasan: tako u grčkom, latinskom i nemačkom. 66

O pisanju i stilu

XV Dan-danas je, pri palom stanju literature i pokraj zanemarivanja starih jezika, subjektivnost stila jedna pogreška koja je sve češća, ali koja se udomaćuje samo u Nemačkoj. Subjektivnost stila sastoji se u tome da je samom pisaru dovoljno da zna šta misli i šta hoće: a čitalac neka razglêda o čemu se radi. Ne brinući se za njega, on piše upravo kao da drži monolog. A, u stvari, to bi trebao da bude dijalog, i to takav u kome se treba utoliko razgovetnije izražavati, ukoliko se ne zamećuju pitanja drugoga. Upravo stoga stil ne sme biti subjektivan nego objektivan; a za to je potrebno stavljati reči upravo tako da čisto prisile čitaoca da misli tačno ono što je autor mislio. Ovo se samo onda može učiniti ako je autoru uvek na umu da misli, ukoliko se povinuju zakonu težine, mnogo lakše prevaljuju put od glave na hartiju, nego s hartije do glave, i stoga im moramo, u ovome, pomoći svim sredstvima kojima raspolažemo. Je li se to dogodilo, tada reči deluju čisto objektivno, isto onako kao savršena uljana slika; dok subjektivni stil ne deluje mnogo sigurnije od mrlja na zidu u kojima samo onaj vidi figure u koga su slučajno uzbudile fantaziju, dok drugi opažaju samo mrlje. Razlika, o kojoj se ovde govori, proteže se na ceo način opisivanja, ali se može dokazati i u pojedinom: malopre, na primer, čitam u jednoj knjizi: „Da bih masu priručnih knjiga pomnožio, ja nisam pisao“. Ovim se veli protivno od onoga što pisar hoće da kaže, a po vrhu je joga besmislica.

67

Artur Šopenhauer

XVI Ko nemarno piše, sam najpre priznaje da svojim mislima ne daje nikakve velike vrednosti. Jer, samo se iz osvedočenja o istinitosti i važnosti naših misli rađa oduševljenje koje se traži ako se hoće da se s neumornom istrajnošću svugde pazi na najjasniji, najlepši i najsnažniji izraz misli; kao što se samo za svetinje ili neprocenjiva umetnička dela uzimaju srebrne ili zlatne kutije. Stoga su s neobičnom pažnjom pisali stari čije misli, u njihovim sopstvenim rečima, žive već hiljade godina, a oni stoga imaju počasne nadevke klasičara; sâm je Platon sedam puta sastavljao uvod u svoju Republiku, različno ga modifikujući. – Naprotiv, Nemci se ističu iznad ostalih nacija nemarnim stilom kao u odelu, a obe aljkavosti imaju svoj isti izvor u nacionalnom karakteru. Ali, kao što zanemarivanje odela odaje potcenjivanje društva u koje se ulazi, tako zahuktan, aljkav, rđav stil znači uvredljivo podništavanje čitaoca, koje će on s pravom kazniti nečitanjem. Pokatkad su, opet, recenzenti zabavni kad najaljkavijim plaćeničko-piskaračkim stilom kritikuju tuđa dela. To je isto kao kad bi izvestan čovek stao pred sud u spavaćem kaputu i noćnim papučama. Kako se, međutim, brižno sastavljaju Edinburgh’ review i Journal des Savants! Ali, kao što ću se najpre premišljati da li da se upustim u razgovor s čovekom rđavo i prljavo obučenim; tako ću odložiti i knjigu ako mi smesta udari u oči njen nehatan stil. Pre nekih stotinu godina učenjaci su, osobito u Nemačkoj, pisali latinski: u ovom bi jeziku 68

O pisanju i stilu

kojekakav posao bio sramota; čak se većina ozbiljno trudila da latinski elegantno piše; i mnogima je to uspevalo. Sad, pošto su se, oslobodivši se ovih okova, dočepali da smeju pisati svojim rođenim žensko-materinjim jezikom, očekivalo se da će nastojati da ga bar pišu sa što više korektnosti i što je moguće elegantnije. U Francuskoj, Engleskoj, Italiji, ovo je još slučaj. Ali u Nemačkoj, protivno! Tu oni žurno prljaju, kao plaćeni lakeji, ono što imaju da kažu, izrazima koji im pravo padnu u neopranu gubicu, bez stila, čak bez gramatike i logike: jer, oni svugde stavljaju imperfekat mesto perfekta i pluskvamperfekta, ablativ mesto genitiva, upotrebljavaju mesto ostalih prepoziciju „für“ (za) koja stoga stoji pet puta pogrešno u šest slučajeva, ukratko, čine sve stilističke magareštine o kojima sam nešto malopre doneo. XVII U kvarenje jezika računam također naopaku upotrebu, koja postaje sve više opšta, reči supruge (Frauen) mesto žene (Weiber), jer se ovim još jednom siromaši jezik: jer supruga znači uxor, a žena mulier (devojke nisu supruge, ali žele da postanu); iako su se već i u XIII stoleću jednom desile takve zamene, ili se ovi nazivi istom docnije odelili. Žene se više neće da zovu ženama, iz istog razloga i iz koga se Čivuti hoće da zovu Izraelićanima, a krojači „zgotovljačima odela“, iz koga trgovci svoj komptoar titulišu biroom, a svaka šala ili dosetka hoće da se 69

O pisanju i stilu

i reši zagonetku. To im se osobito sviđa a ako su još po sredi precioznost i bombastičnost i afektovana σεμνοτχς onda se autor rastapa od zadovoljstva: ali, neka čitaocu nebesa dadu strpljenja. – Pri tome se oni od reda odlično brinu da im izraz bude što je moguće neodlučniji i neodređeniji; usled čega sve kao da pliva u magli: kao da je njihova svrha da se, delom, ostave otvorena jedna stražnja vrata za svaku rečenicu, a, delom, da izgleda kao da govore više nego što su uopšte mislili; a, delom, čista je zatupljenost i mlitavost ove osobenosti na dnu same stvari, koji su upravo i skrivili što je inostrancima omrzlo sve nemačko piskaranje jer oni nisu navikli i ne žele da tapaju po pomrčini; naprotiv, našim zemljacima ovo izgleda kongenijalno. U prvom redu, pamćenje se zaista mori onim periodima, obogaćenim rečenicama koje su zatvorene jedna u drugu i čisto nabijene kao pečene guske jabukama; dok bi se, mnogo više, trebalo pozivati na razum i prosuđivalačku snagu čije se dejstvo upravo ovim otežava i slabi. Jer, ovakvi periodi daju čitaocu tek upola dovršene fraze koje bi sad njegovo pamćenje trebalo da brižno sabere i očuva kao deliće razderanog pisma dok se one ne razjasne drugim narednim, respektivnim polovicama, a onda dobiju izvestan smisao. Prema tome, on bi trebalo da čita neko vreme ne misleći uopšte ništa; nego da sve samo prosto memoriše, s nadom u završetak koji će dati čitaocu izvesnog svetla; a istom će mu on pomoći da štogod misli. On će imati da tako mnogo nauči napamet pre no štogod najzad razume. To je očevidno 73

Artur Šopenhauer

rđavo i zloupotrebljavanje čitaočeva strpljenja.25 Ali belodana ljubav običnih glava za ovakav način pisanja zasniva se izvesno na tome što istom posle nekog vremena i muke orazumljuje čoveka u onome što bi on, i bez toga, smesta razumeo: a usled toga, tobože, izgleda kao da pisar ima više dubine i razuma od čitaoca. I ovo, dakle, spada u maločas spomenuta umeća pomoću kojih mediokriteti, nesvesno i s mnogo nagona, sakrivaju svoju duhovnu golotinju i trude se da očigledno izgledaju protivno. Njihova domišljatost, u ovom, čak je zavredela da joj se čudi. Ali, očevidno je protiv svakog zdravog uma ukrštavati jednu misao drugom kao kakav drveni krst. Ipak, ovo se dešava ako se prekida ono što se počelo kazivati, a, kazuje između toga nešto sasvim drugo, i tako jedan otpočeti period, pokatkad bez ikakvog smisla, daje čitaocu na čuvanje, dok ne dođe razjašnjenje. To je otprilike kao kad bi ko svom gostu metnuo u šake prazan tanjir, u nadi da će u njega još štogod doći. U stvari, među delovi su iz iste porodice iz koje su i beleške pod tekstom i parantese usred teksta; čak sve troje je, u stvari, samo po stepenu različno. Što su pokatkad Demosten i Cicero pravili slične zatvorene periode, bolje bi bili uradili da su to ispustili. Jer, ovakvo građenje fraze postiže najviši stepen bezukusnosti, ako umetnute rečenice nisu organski 25 (Varijanta:) Pisar tako dugog, zatvorenog perioda zna kud će stvar izbiti i šta će na kraju doći, stoga mu je sasvim dobro pri duši dok izrađuje svoj lavirint; ali čitalac ne zna i probija ga znoj: jer, on mora da sve klauzule nauči napamet dok mu se u poslednjim rečima ne baci malo svetla, te i on najzad dozna o čemu je govor. 74

O pisanju i stilu

dodate, nego su kao klin zabijene direktnim kidanjem jednog perioda. Ako je, na primer, impertinentnost prekidati druge, nije manja prekidati samog sebe, kao što se dešava u izvesnom izgrađivanju fraze koje od nekoliko godina primenjuju na svakoj strani po šest puta, s osobitim zadovoljstvom, sva rđava, aljkava, hitra piskarala kojima je pred očima samo dragi hleb. Stvar se ta sastoji u tome što se – treba, gdegod se može, u isto vreme dati pravilo i primer – što se jedna fraza lomi da se druga između nje uklješti. Oni to ne čine iz lenjosti nego i iz gluposti smatrajući ovo ljupkom légèreté koja oživljuje govor. – U pojedinim, ređim slučajevima ovo se može i oprostiti. XX Već bi se u logici moglo uzgred pomenuti, u nauci o analitičkim sudovima, da oni ne bi trebalo da se nađu u dobrom predavanju: jer glupo izgledaju. Ovo je najjasnije kad se o individui predicira što već pripada vrsti: kao, na primer, vo koji ima rogove; lekar čiji je posao bio da leči bolesnike, i sl. Stoga ih treba upotrebljavati samo onde gde valja dati razjašnjenje ili definiciju. XXI Upoređenja su vrlo važna; ukoliko ona nepoznat odnos svode na poznat. Pa i opširna su upoređenja koja se dižu do parabole ili alegorije samo svođanje bilo kakvog odnosa na njegov najjednostavniji, 75

Artur Šopenhauer

najočigledniji i najbliži opis. – Čak, i svako obrazovanje pojmova u stvari se osniva na upoređenjima; ukoliko ono nastaje okupljavanjem onoga što je slično, i odbacivanjem onoga što nije slično u stvarima. Dalje, svako se pravo razumevanje, konačno, sastoji u shvatanju odnosa (un saisir de rapports); ali svaki će se odnos utoliko jasnije i čistije shvatiti u koliko se kao isti ponovno upozna u različitim slučajevima, koji su daleko jedan od drugoga, i između sasvim heterogenih stvari. Ukoliko mi je, naime, izvestan odnos poznat kao na ruci samo u jednom jedinom slučaju, utoliko, dakle, imam o njemu prosto individualnu, dakle zapravo samo još očiglednu spoznaju: ali čim, ma samo u dva različna slučaja, shvatim isti odnos, već imam jedan pojam o celoj vrsti odnosa, dakle jednu dublju i savršeniju spoznaju. Upravo stoga što su upoređenja tako moćna poluga za spoznaju, postavljanje iznenadnih i uz to tačnih upoređenja svedoči o jednoj dubokoj pameti. Shodno ovome veli i Aristotel: πολυ δε μεϰιστον το μεταφοριϰον ειναι, μονον ϫαρ τουτο ουτε παρ’ αλλου εοτι λαβειν, ευφϊας τε δημειον εδτιν το ϫαρ μεταφερειν τοδμαιον ϑεωρειν εστιν. (at longe maximum est, metaphoricum esse: solum enim hoc neque ab alio licet assumere, et boni ingenii signum est. Bene enim transferre est simile inteuri) De poetica, c. 22. Jer isto tako: ϰαι εν πολυ δεχουσι ϑεωειν ευστοχου (etiam in philosophia simile, vel in longe distantibus, cernere perpicacis est.) Rhet. III, 11.

76

O pisanju i stilu

XXI Bis Kako su bili veliki i dostojni čuđenja oni drevni duhovi ljudskog roda koji su, ma kada to bilo, izmislili ono najčudnovatije umetničko delo, gramatiku jezika, koji su stvorili partes orationis, razlikovali uz supstantiv, adjektiv i pronomen tenera i kazus, uz verbum tempora i mode, i utvrdili ih, odelivši brižno i fino imperfekat, perfekat i pluskvamperfekat između kojih, u grčkom, stoje još i aoristi. Sve u najplemenitijoj nameri da imaju primeran i dovoljan materijalan organ za pun i dostojan izraz ljudskog mišljenja; organ koji će moći primiti i tačno ponoviti svaku njegovu nijansu i modulaciju. A, sad, posmatraj, prema njima, naše današnje popravljače ovog umetničkog dela, ove neotesane, tupe, masivne nemačke zanatlijske šegrte iz piskaralačkog ceha: da bi uštedeli prostora hoće kao suvišna da odstrane ona brižna odelivanja; oni, prema tome, sve preterite stapaju u imperfekat i govore jedino u samim imperfektima. U njihovim su očima hvaljeni izumevači gramatičkih oblika bile prave bene koje nisu shvatale da se sve može nabiti na jedan kalup i s imperfektom izaći na kraj kao svejedinim, univerzalnim preteritom: a tek Grci kojima nisu bila dovoljna tri preterita, nego su još dodali i oba aorista, kako su im istom oni izgledali ograničeni! Dalje, oni hitno odsecaju sve prefikse, kao nepotrebne izrasline, a neka po onome što ostane bude pametan ko hoće! Sitne logične partikule kao „samo, kad, da, doduše, i“ itd. koji bacaju svetlo na izvestan čitav period, izbacuju da bi uštedeli prostora, 77

Artur Šopenhauer

a čitalac ostaje u tami. Ipak, ovo je mnogom pisaru dobro došlo, koji, naime, namerno hoće da piše teško razumljivo i tamno, jer misli da će tim čitaocu uliti respekta, bekrija. Ukratko, (oni) drzovito dozvoljavaju sebi svako gramatikalno i leksikalno kasapljenje jezika da bi slogove lukrirali. Beskonačni su njihovi bedni lopovluci kojima se služe da bi, ovde i onde, izbacili koji slog, u glupom besnilu da će tim postići kratkoću i zbijenost u izrazu. Kratkoća i zbijenost u izrazu, drage moje ovčje glave, zavise od sasvim drugih stvari nego od brisanja slova, i zahtevaju osobina koje vi toliko shvatate koliko ih imate. Ali, eto, za to ih neće niko pokuditi. – Što će rečeno popravljanje jezika naći velikog, opšteg, čak gotovo beziznimnog posledovanja, može se time razjasniti što odsecanje slogova, čije se značenje ne razume, iziskuje toliko mozga koliko ga ima najgluplji. Jezik je umetničko delo i treba ga kao takvo, dakle objektivno shvatiti, i prema tome treba da je sve u njemu izrečeno po pravilu tačno i da odgovara svojoj nameri; stoga se u svakoj rečenici mora ono što ona veli zaista dokazati kao ono što je u njoj objektivno: a ne, da se jezik prosto subjektivno uzima i njime izražava kao od nevolje, u nadi da će izvesno drugi dokučiti o čemu se misli; kao što čine oni koji kazum uopšte ne označavaju, sve preterite izražavaju imperfektom, prefikse odbacuju, itd. Koliko je, pak, odstojanje između onih koji su jednom pronašli i odelili tempora i mode, verba i kazus, supstantiva i adjektiva – i između onih bednika koji bi sve želeli da bace kroz prozor da bi za sebe, izražavajući se tako otprilike, 78

O pisanju i stilu

zadržali hotentotski žargon koji im je primeran. To su kukavna mastionička drljala današnjeg literarnog perioda koji je bankrotirao sa svim duhom. Jezička podsecanja, koja otpočinju novinarski pisari, naći će u učenjaka u literarnim listovima i knjigama poslušno i zadivljeno posledništvo, mesto što bi sami trebali da stvar uzmu u svoje ruke i vode je bar svojim suprotnim primerom, čuvajući dobar i pravi nemački jezik: ali ovo niko ne čini; ne vidim da i jedan jedini ovu stvar podupire; ni cigli cigliti čovek ne preskače u pomoć jeziku koga zlostavlja niska literarna pučina. Ne, oni idu i idu, kao ovce, i idu za magarcem. To je stoga što nijedna nacija, koliko nemačka, nije manje sklona da sama prosuđuje (to judge for themselves), i, prema tome, osuđuje ono za što život i literatura daju svaki sat razloga. Oni su bez žuči kao golubovi, a ko je bez žuči bez pameti je: žuč već rađa izvesnu acrimonia koja će izazvati u životu, u umetnosti i književnosti svakodnevno potrebnog unutarnjeg prekoravanja i podrugljivosti hiljadama stvari; ona nas upravo i zaustavlja da ih ne posledujemo. Najzad, upućujem čitaoca na ono što je rečeno u dvanaestom poglavlju druge knjige mog glavnog dela.26

26 Grizebahovo izdanje: 12. Kapitel, Zur Wissenschaftslehre, S. 138. u f. Dokaz, hipoteza protivnosti između analitičkog i sintetičkog metoda. Studiranje Starih koje će sačuvati od preopširnosti, itd. Prim. prev. 79

DODATAK27 O PISANJU I STILU I Kad mi se jedna misao samo nerazgovetno začne u glavi i lebdi pred očima kao slaba slika, onda me obuzima neizreciva požuda da je shvatim; onda se manem svega, i progonim je, kao lovac divljač, kroz sve poševice, oblećem je sa svih strana i istrčavam joj na put dok je ne uhvatim, odgonetnem i kao ubijenu stavim na hartiju. Ali mi se ipak pokatkad izmigolji: onda mi valja čekati dok mi koji drugi slučaj ne dâ da je jednom ulovim; jer, upravo su one misli najbolje koje sam uhvatio posle više uzaludnih lovova. Ali, ako me pri ovakvom progonjenju štogod prekine, osobito kakav životinjski urlik, koji sune među moje misli kao dželatov mač između glave i trupa, – onda ću osetiti jedan između onih bolova koje smo ispaštali kad smo se spustili u jedan svet sa psima, magarcima, patkama. II Za istoriju je najshodniji, tj. zaista filozofski stil, ironičan. Tacitov je stil gorko – ironičan. 27 Iz Neue Paralipomena. Prim. prev.

Artur Šopenhauer

III Kome je na srcu daleko putovanje do potomstva, ne sme da vuče za sobom beskorisnu bagažu: jer, on mora da postane lakim kako bi mogao plivati širokom strujom vremena. Ko hoće da piše za sva vremena, neka je kratak, vezan, ograničen na ono što je najbitnije: on treba da misli, do tvrdoće, pri svakoj frazi i svakoj reči da li ih se ne bi mogao i rešiti; kao što onaj koji oprema putni sanduk za daleko putovanje premišlja pri svakoj sitnici koju stavi u njega, da li bi mogao da je i ne uzme.28 To je svaki osetio i učinio koji je pisao za sva vremena. Širokim, neprobavljivim, beskonačnim brbljavcima, kao na primer Fihteu, ovo nije nikad palo na um: pa čemu bi i trebalo? IV Velika je poteškoća u svakom predavanju u tome što, s jedne strane, bogati pun izraz podiže utisak govora na najviši stepen snage, a s druge svaka suvišna misao i izraz slabe jačinu zgodnog i tačnog govora; kao što dolevana voda slabi jedno piće. Stoga je Volter rekao: l’adjectif est l’ennemi du substantif. Umetnost predavanja sastoji se u tome da se ovde ima prava mera i oštrim prosuđivanjem izabere ono što je bitno i što izvesnu stvar snažio označava, a odbaci sve nebitnije i slabije. Stoga se ište isto 28 (Docnije:) Isto stoji u Volterovim Pensées par... in 120, koje tada još nisu bile izašle. 82

O pisanju i stilu

toliko mudrosti za ispuštanje koliko za nadometanje. Ovde je odnos govorničkih umeća jednak odnosu u arhitekturi. Herder je po pravilu upotrebljavao tri reči gde je s jednom mogao izaći na kraj. V Ko čita Xamana unapređuje smeonost u izrazu i sastavljanju: ali ona dan-danas treba više da se ograniči, nego unapređuje. VI Samo one misli zaslužuju da budu napisane i štampane, kako bi stvarno postale sastavni deo literature jedne nacije i stoleća živele, koje može da misli sasvim neobičan individuum, pa i on samo u sasvim neobičnom trenutku. Jer, samo takve su misli koje je čovečanstvo moglo da razvije iz sebe samo jedanput i verovatno nikada više, i koje su stoga zavredele da se čvrsto održe i sačuvaju. Činjenice i njihovu najbližu vezu može svaki i sposoban napisati u svako vreme. Ali za prava dela duha, za misli koje kao takve i po sebi imaju trajnu vrednost, običan čovek nije nikada sposoban, a genij samo u retkim trenucima. Stoga je svako delo duha, koje treba da nastane, neuspelo i osuđeno na propast, ako je autor imao samo normalne snage duha i onda, i ako manje i docnije, kad ga je pisao kao posao koji teče, na koji se davao onakav kakav je bio svaki put, 83

Artur Šopenhauer

sedajući za sto s mišlju: „Sad ću da pišem“. Jer, u tom on slučaju piše samo po sećanju i po jednom potpuno uopštenom sećanju, apstrahovanom od svih mnogih raznovrsnih pogleda na svet: njemu su taj čas na umu samo prosti pojmovi: – naprotiv, u oduševljenom momentu on piše po jednom sadašnjem pogledu na svet, po jednom novom svežem appersu pred kojim mu iščezava sav ostali svet. Sve drugo mišljenje je jedno prosto razbacivanje i nabacivanje već zaključenih, gotovih pojmova, razdvajanje i ujedinjavanje njihovo, slično kao s algebarskim veličinama u jednačinama: to je kao ovo algebarsko računanje prosto objašnjavanje onoga što je dato već u samom zadatku, promenjivanje implicite datog u explicite poznato; ali tako neće nijedna zaista nova spoznaja ući u svet. Takva nastaje jedino iz principijelnog shvatanja stvari s bilo koje nove strane. Ona nastaje sama od sebe, a ne kao mišljenje uz napor koji najzad proističe od volje: volja tamo nema nikakvog posla. VII Svaki koji je pisao genijem, video je duhove. Jer, da je smotrio stvarnost akomodovao bi se ljudskom mnenju uopšte, ili ludosti svog doba, obema pravo u susret, izražavao bi se tačno i ne bi često s oporošću prošao pokraj vladajuće zablude, ne udostojivši je ni zabeleške, pa ma je u njoj i opovrgnuo.

84

O pisanju i stilu

VIII Mnogim citatima čovek se poziva na svoju veliku učenost, ali na neznatnu originalnost, a šta je učenost prema originalnosti! Treba ih stoga samo onde upotrebljavati gde je zaista potreban tuđ autoritet. Jer će se, uz to, odmah zlobno reći, ako svoje mišljenje potkrepljujemo sličnom izrekom jednog pređašnjeg velikog pisca, da smo ga samo otud i stvorili (na primer, Rece pomoću jedne reči Jakoba Bemea). Ali, ako nađemo da se veliki raniji autoriteti slažu s nama; onda nam je ovo na veliku uslugu jer će osnažiti i potkrepiti naše uverenje da je tačno ono što velimo. Ali to navoditi nije potrebno: izuzevši osobite slučajeve: na primer, Štalovu fiziologiju, i uopšte više iz sasvim stranih struka nego iz naše sopstvene. Jer, ako imamo pravo, onda ćemo ga imati i bez navođenja ranijih sličnih izreka. Jer, ako je istina na našoj strani, ne vredi bog zna koliko da imamo za sebe još ovog ili onog autora, bio on ma kako velik: to je uvek samo jedno αυτος εφα i nije nikada opšte priznato. IX Sve misli koje sam napisao, nastale su spoljnim povodom, većim delom na jedan jasan utisak i napisane su proizilazeći od objektivnog, bez ikakve brige kuda će voditi: ali one sliče radijusima koji polaze s periferije, i svi trče jednom središtu koje su osnovne misli moje nauke: oni do ovih vode od različitih strana i shvatanja. 85

Artur Šopenhauer

X Ima misli koje, po sebi i za sebe samo i jedino, nisu bile vredne da se napišu, ali koje je vezanost stvorila potrebnim: od takvog se cementa sastoji bar polovina gotovo svake knjige. – Naprotiv, ako može da se tekst izvesne knjige sastavi od samih misli koje su već jedino i samo radi samih sebe bile vredne da se napišu, i napisane su, a sad deluju zadružno, i to tako da je ono što je vrednosno ujedno nužno i obrnuto, analogno organskoj prirodi gde je ono εξ αναϫϰης ujedno ono χαριν του βελτιονος; onda, evo čuda kao što je čudo zid izliven od stopljenog kamena! XI Što više počivki (poteza) u jednoj knjizi, utoliko manje misli.

86

O ČITANJU I KNJIGAMA

I Neznanje istom onda degradira čoveka kad se nađe u društvu bogatstva. Siromaha sputaje nemaština i nevolja; njegovi napori nadoknađuju mu znanje i zabavljaju njegove misli. Naprotiv, bogataši koji su neznalice, žive samo za svoja uživanja i sliče stoci; kao što se ovo može svakodnevno videti. A ovome se još pridružuje prigovor da se bogatstvo i dokolica nisu upotrebili za ono što im daje najveću vrednost. II Kad čitamo, onda za nas misli neko drugi: mi samo ponavljamo njegov mentalni proces. Ovo je isto kao kad učenik, učeći da piše, perom povlači poteze za potezima koje je učitelj napisao. Prema tome nam je pri čitanju posao mišljenja, većim delom oduzet. Odatle osetno olakšanje kad od zabavljanja sopstvenim mislima pređemo na čitanje. Ali, za vreme čitanja naša je glava ipak samo sastajalište tuđih misli. Odatle se događa da onaj, koji vrlo mnogo i gotovo ceo dan čita, ali, međutim traći vreme bez ikakvih misli, da takav čovek malo po malo gubi sposobnost da sam misli, – kao što najzad zaboravi da ide onaj koji uvek jaše. Ali, ovo je slučaj vrlo mnogih naučenjaka: oni su se načitali do gluposti. Jer, stalno čitanje koga se

Artur Šopenhauer

čovek hvata smesta, u svakom slobodnom trenutku, još mnogo više zatupljuje duh nego ručni posao; jer se, pri ovom poslednjem, ipak može pratiti sopstvena misao kao što odskočno pero konačno izgubi svoju elastičnost, ako ga stalno tišti izvesno strano telo; tako i duh izgubi svoju usled neprestanog tištanja tuđih misli. I kao što se želudac kvari suviše mnogom hranom i stoga celokupnom telu nanosi štetu; tako može da se isuviše mnogim hranjenjem duha duh pokvari i zaguši. Jer, ukoliko se više čita, utoliko pročitano ostavlja manje tragova na duhu; on postaje kao tablica na kojoj se mnogo pisalo jedno preko drugog. Stoga ovo ne dovodi do ruminacije: a samo se njom može pročitano prisvojiti. Ako se čita besprekidno, a da se docnije ne misli o tome što se čitalo, onda neće pustiti korena ono što je pročitano i većim delom se izgubi. Uopšte, s duhovnom je hranom isto kao i s telesnom: jedva se pedeseti deo asimiluje od onoga što čovek uzme: ostalo iščili usled evaporacije, respiracije, ili čega drugog. Ovome se svemu još i to pridružuje što misli, stavljene na hartiju, nisu uopšte ništa više do trag pešaka u pesku: sasvim se dobro vidi put koji je on uzeo; ali da se sazna šta je na putu video, valja se poslužiti sopstvenim očima. III Nijednu spisateljsku osobinu ne možemo steći čitajući pisce koji ih imaju, na primer, snagu govora, ni bogatstvo u slikama, ni dar za upoređenja, ni smelost 88

O pisanju i stilu

Prepredeno i rđavo, ali unosno je delo što je literatima, pisarima za nasušni hleb i pisarima na veliko, uspelo, nasuprot dobrom ukusu i pravom obrazovanju ovog doba da vode za nos sav elegantni svet priučivši ga da a tempo čita, naime najnovije, kako bi imao u svojim kružocima materijala za konverzaciju: ovoj svrsi služe rđavi romani i slične produkcije iz jednom renomiranih pera, kao pre romani Špindlera, Bulvera, Evžena Sia itd. Ali šta je bednije od sudbine ovakve beletrističke publike koja se smatra obavezanom da čita u svako vreme najnovije piskaranje većim delom običnih glava koje pišu samo radi novca i stoga ih uvek ima bezbroj; oni stoga i poznaju imena retkih i silnih duhova svih vremena i zemalja samo po imenu! – Osobito je beletristička dnevna štampa lukavo izmišljeno sredstvo da estetičkoj publici otima vreme koje bi ona mogla upotrebiti za prave produkcije u svojoj struci na spasenje svog obrazovanja da ne padne šaka dnevnim petljarijama svakodnevnih glava. Stoga je, obzirom na našu lektiru, vrlo važna umetnost ne čitati. Ona se sastoji u tome da se ono čime se veća publika bavi u svoje vreme, upravo stoga ne uzima u ruke, kao politički i crkveni pamfleti, romani, pesme i slično, koje dižu buku samo radi što više izdanja u svojoj prvoj i poslednjoj godini života: bolje bi bilo da čovek u to vreme misli da će onaj koji piše za budale uvek naći veliku publiku, i svoje za čitanje uvek tačno odmereno, određeno vreme upotrebi isključivo za dela velikih duhova u svim vremenima i narodima koji nadmašuju ostalo čovečanstvo, a koje 91

Artur Šopenhauer

je kao takve označio glas slave. Samo oni stvarno obrazuju i poučavaju. Rđavo se ne može nikada suviše malo čitati, a dobro nikada često: rđave su knjige intelektualni otrov, one kvare duh. Pogodba je da se dobro čita, da se rđavo ne čita: jer, život je kratak i snage omeđene. VIII Knjige se pišu čas o ovom čas o onom velikom duhu prethodnog vremena a publika ih čita, ali njih samih ne čita; jer, ona hoće da čita samo sveže štampano i jer similis simili gaudet i jer joj je homogenije i poćudnije plitko, bezukusno brbljanje jedne današnje površne glave od misli velikog čoveka. Ali, ja zahvaljujem sudbini što me je već u mladosti navela na jedan lep epigram A. V. Šlegela koji je od tada postao moja zvezda vodilja: „Čitajte vredno stare, samo prave stare; Što o njima novi vele, ne znači mnogo“. O, kako jedna obična glava sliči drugoj! Kako su sve slivene na jedan kalup! Kako svakom od njih pri istoj prilici isto pada na um, i ništa drugo! A uz to još njihove niske lične namere! A sasvim bezvredno naklapanje takvih obešenjaka čita jedna stupidna publika, samo ako je danas štampano, a velike duhove ostavlja da počivaju u miru u bibliotečkim ormarima. Ipak je neverovatna ludost i naopakost publike koja ne čita najplemenitije, najređe duhove u svojoj grani iz svih vremena i zemalja, da bi čitala piskaranja svakodnevnih glava koja se dnevno javljaju i 92

O pisanju i stilu

svake godine legu u bezbrojnoj množini kao muhe, – a samo radi toga što su danas štampana i još vlažna od štampe. Mnogo bi više trebalo da ove produkcije već na dan njihovog rođenja ostanu tako napuštene i prezrene kao što će postati posle nekoliko godina, a onda zauvek, prosto materijal za smejanje nad prošlim vremenima i njihovom vetrogonjstvu. – A pošto ljudi čitaju najnovije mesto onoga što je najbolje u sva vremena, pisci ostaju u uskom krugu ideja koje cirkulišu, a ovo doba sve dublje tone u svoje sopstveno đubre. IX U svako vreme postoje dve literature koje se mimoilaze prilično strano: jedna stvarna i jedna samo prividna. Ona se prorasta do trajne literature. Negovana od ljudi koji žive za nauku ili pesništvo, ona korača ozbiljno i tiho, ali vrlo polagano; produkuje u Evropi jedva tuce dela u stoleću, ali koja ostaju. Druga, negovana od ljudi koji žive od nauke ili poezije, ona kasom juri, uz silnu viku i povike sudeoničara, i godišnje donosi na pijacu mnogo hiljada dela. Ali, posle nekoliko godina, čovek se pita: Gde su ona? Gde je njihova ranija i tako glasna slava? Stoga se može nazvati i tečnom, a ona čvrstom literaturom. X Knjige bi bilo dobro kupovati, kad bi se s njima moglo kupiti i vreme dok se čitaju, ali, većim se 93

Artur Šopenhauer

delom kupovina knjiga zamenjuje s prisvajanjem njihovog sadržaja. Zahtevati da onaj zadrži u glavi sve što je ikada pročitao, isto je kao zahtevati da još u sebi nosi sve ono što je ikada pojeo. Od ovoga je telesno živeo, od onoga duhovno, i od toga je postao ono što mu je homogeno, tako će svaki zadržati ono što ga interesuje, tj. što pristaje u njegov sistem misli ili u njegove svrhe. Ovo poslednje dakako da ima svaki čovek; ali ih veoma malo ima nešto što je slično jednom sistemu misli: stoga se oni i objektivno ni za šta ne interesuju, i odatle se od njihove lektire u njima ništa ne ustaljuje: oni od nje ništa ne zadržavaju. Repetitio est mater studiorum. Svaku bilo za šta važnu knjigu treba smesta dvaput čitati, delom što će se stvari dvaput bolje shvatiti u njihovoj vezanosti, a i početak se onda bolje razume kad se zna konac; delom, što se drugi put za svako mesto donosi drugo raspoloženje i volja, nego prvi put, usled čega je utisak različan, i isto je kad se izvestan predmet vidi u drugom osvetljenju. Dela su kvintesenca jednog duha: ona će stoga, ma on bio najveći, biti uvek nejednako bogata sadržinom prema njegovom saobraćaju, pa će ga i nadomestiti, – čak, daleko nadmašiti ili ostaviti iza sebe. Štaviše spisi jedne osrednje glave mogu biti poučni, vredni da se čitaju i zabavni, upravo stoga što su njegova kvintesenca, rezultat, plod svega njegovog mišljenja i studiranja; – dok nam njegovo saobraćanje ne može biti dovoljno. Stoga se mogu čitati knjige od ljudi čije nam saobraćanje ne može učiniti nikakvog 94

O pisanju i stilu

zadovoljstva, i stoga nas visoka duhovna kultura odvodi dotle da zabave još jedino nalazimo u društvu knjiga, a ne više u društvu ljudi. Nema, većeg osveženja za duh do lektire starih klasičara: čim čovek bilo koga od njih uzme u ruke, pa ma samo na pola sata, smesta se oseća osvežen, olakšan, podignut i ojačan; nije drugačije nego kao da se okrepio na svežem planinskom vrelu. Leži li razlog ovome u starim jezicima i njihovoj savršenosti, ili u veličini duhova čija dela ostaju neozleđena i neoslabljena od stoleća? Verovatno, u jednom i u drugom. Ali to znam da će nastati nova literatura, ako se jednom ukine učenje starih jezika, kao što se danas preti, koja će se sastojati od varvarskog površnog i bezvrednog piskarenja, kao što ga nije nikada bilo; pogotovo pošto nemački jezik, koji ima nešto od savršenstva starih jezika, današnja piskarala žurno i metodski kvare, pa će malo po malo osiromašen i zakržljao preći u jedan bedan žargon. Postoje dve istorije: politička i istorija literature i umetnosti. Prva je povest volje, druga povest intelekta. Stoga je prva potpuno strašna, čak grozna: teskoba, nevolja, prevara i užasna ubijanja, u masi. Naprotiv, druga svugde razveseljava i vedri, kao izolovani intelekat, pa i onde gde ona opisuje zablude. Njena je glavna grana istorija filozofije. Zapravo je ova njezin osnovni bas, koji se razleže i u drugim povestima, pa i tamo, iz fundamenta, izvodi misao: ona gospodari svetom. Stoga je filozofija, stvarno i dobro razumevana, ujedno najsilnija materijalna moć; pa ipak deluje vrlo lagano. 95

Artur Šopenhauer

XI U svetskoj istoriji pola stoleća uvek znači mnogo; jer, njen materijal večno teče, i u njoj se uvek nešto dešava. Naprotiv, u istoriji literature isto se vreme često ne može ni za kakvo računati; jer se stvarno nije ništa desilo: jer, nje se ne tiču petljarski pokušaji. Nalazimo se, dakle, onde gde smo bili pre pedeset godina. Da se ovo objasni, neka čovek razmišlja o napredovanjima spoznanja u čovečjem rodu u slici jedne planetne staze. Onda se mogu zablude, do kojih se dospeva, većim delom posle gotovo svakog značajnog napretka, predstaviti Ptolomejskim epiciklima, jer kad se pretrči svaki od njih čovek se nalazi na istom mestu gde je bio pre no što ih je napustio. Ipak velike glave koje zaista napred vode ljudski rod na onoj planetskoj stazi, ne prolazi svaki put onaj epiciklus. Odavde je jasno zašto se slava u potomstvu većim delom plaća gubitkom odobravanja savremenika, i obrnuto. – Jedan je takav epiciklus, na primer, filozofija, Fihteova i Šelingova okrunjena na koncu Hegelovom karikaturom filozofije. Ovaj epiciklus je ušao najposle preko Kanta do tada vođene kružnice, odakle sam je ja docnije preuzeo da je dalje vodim: a u ovom međuvremenu pretrčavali su rečeni tobožnji filozofi i još neki drugi uz njih njen epiciklus koji je upravo sada dovršen usled čega će publika, koja je s njima trčala, saznati da se upravo onde nalazi odakle je pošla. 96

O pisanju i stilu

S ovim je tokom stvari u vezi i to što danas vidimo da je naučni, literarni i artistički duh otprilike svih ovih 30 godina bankrotirao. Naime, u to su se vreme toliko povisile svakovrsne zablude da se lome pod teretom svoje apsurdnosti, a ujedno je uz njih opozicija ojačala. No sad se cela stvar stavlja na glavu: ali, često sad izvesna zabluda protiče u suprotnom pravcu. Pokazati ovaj tok stvari u njegovom periodičnom povraćanju, bio bi pravi pragmatički materijal literarne povesti: ali ona na to malo misli. Uz to je često teško sakupiti, radi srazmerne kratkoće takvih perioda, njihova data iz udaljenijih doba; stoga se ova stvar može najlakše posmatrati na sopstvenom dobu. Želi li se za ovo jedan primer iz realnih nauka, onda se može uzeti Bernerova neptunistička geologija. Ali, ja ću ostati kod već navedenog primera koji nam je bliže. Posle sjajnog Kantovog perioda došao je u nemačkoj filozofiji jedan drugi u kome se težilo da se imponuje umesto da se uverava; umesto da se bude temeljit i jasan, sjajan i hiperboličan, ali ujedno nerazumljiv; štaviše da se intriguje umesto da se traži istina. Uz takvo stanje stvari filozofija nije mogla napredovati. Najzad su cela ova škola i metod bankrotirali. Jer je u Hegelu i njegovim pomoćnicima dostiglo kolosalnu veličinu bezobrazno prljanje besmislenošću, s jedne strane, i bezobrazno hvalisanje s druge strane, uz očevidnu nameru celog ovog neslanog posla da su se najzad svima morale da otvore oči pred ovim celokupnim šarlatanstvom, a onda i usta, kad je ovoj stvari zaštita odozgo bila uskraćena usled izvesnih otkrića. Fihteovske i Šelingovske 97

Artur Šopenhauer

antecedencije ovih najbednijih između svih filozofasteraja što ih je ikada bilo oni su survali u bezdan diskredita. Usled toga dan-danas postaje očigledna sve više celokupna filozofska nekompetentnost prve polovine stoleća koje je u Nemačkoj došlo posle Kanta, pošto se, nasuprot inostranstvu, svet kiti filozofskim darovima Nemaca, – osobito otkako je jedan engleski pisac bio toliko zlobno ironičan da ih nazove narodom mislioca. Ali ko hoće podataka za istoriju umetnosti za maločas postavljenu opštu shemu epicikla, neka samo posmatra cvetnu skulptorsku školu Berninija, osobito u njenoj francuskoj daljnjoj izgradnji, koja je mesto antičke lepote predstavljala prostu prirodu i mesto antičke jednostavnosti i gracije francusko igranje menueta. Ona je bankrotirala kad se, prema tačnom Vinkelmanovom ustanovljenju, povratila školi starih. – Opet, jedan podatak iz slikarstva daće prva četvrtina ovog stoleća koje je umetnost smatralo jednim prostim sredstvom i oruđem za izvesnu srednjevečnu religioznost i stoga odabralo za svoju jedinu temu crkvene prekore; njih sad obrađaju slikari koji su izgubili pravu ozbiljnost vere, i koji su ipak, usled rečenog ludila, kao uglede uzeli Franćeska Franćija, Pjetra Peruđina, Anđela di Fizola i slične, čak su ih više cenili od pravih velikih učitelja koji su došli posle njih. Obzirom na ove zablude, a i stoga što su se u pesništvu bile javile u isto vreme analogne težnje, Gete je napisao parabolu: „Popovska igra“. A onda se uvidelo da se i ova škola osniva na mušicama, bankrotiralo se, a posle toga je sledio povratak prirodi i obelodanio se 98

O pisanju i stilu

u žanr-slikama i svakovrsnim scenama iz života, iako se pokatkad spuštao i do prostote. Odgovarajući opisanom toku ljudskih napredaka, literarna istorija je, po svom najvećem delu, katalog jednog kabineta mrtvorođenčadi. Spirit u kojima se ona najduže konzerviraju jeste svinjeća koža. Malo srećno rođenih, naprotiv, ovde ne valja tražiti: ta su deca ostala na životu i srešćete ih svugde u svetu gde idu kao besmrtnici s večito svežom mladošću. Jedino oni stvaraju pravu književnost, o kojoj sam govorio u prošlom paragrafu, i čiju mi, lično ubogu, povest učimo od malih nogu iz usta svih obrazovanih ljudi, a ne istom iz kompendija. Protiv dan-danas prevladne megalomanije da se čitaju literarne istorije kako bi se o svemu moglo čavrljati, preporučujem jedno Lihtenbergovo mesto, vredno čitanja, sveska II, strana 302 starog izdanja. Ali, izvesno bih želeo da kogod jednom pokuša jednu tragičnu literarnu istoriju u kojoj bi opisao kako su razne nacije, između kojih se svaka najviše ponosi svojim velikim piscima i umetnicima, postupale s njima za njihova života; tu bi nam, dakle, izneo pred oči onu beskonačnu borbu koju je dobro i pravedno u svim vremenima i zemljama moralo da izdrži protiv naopakosti i rđavštine koje svaki put gospodare; u kojoj bi opisao mučeništvo gotovo svih pravih svetionika čovečanstva, gotovo svih velikih učitelja u svakom znanju i umenju; u kojoj bi nam prikazao kako su se oni, sem nekoliko izuzetaka, mučili bez priznanja, bez udela, bez učenika, u sirotinji i nevolji, dok su u deo padali slava, čast i bogatstvo 99

Artur Šopenhauer

bezvrednicima u njihovim strukama; kako im je dakle bilo kao Isaku kome je Jakov, preobučen u njegovo odelo, ukrao očev blagoslov, dok je on za oca lovio i divljač ubijao; i kako ih je ipak sve održala na snazi ljubav prema njihovoj stvari dok se najzad nije dokončala teška borba jednog takvog vaspitača čovečanskog roda, besmrtni lovor mu domanuo i kucnuo čas u koji se i za njega reklo: „Teški oklop postao mu je krilima, Kratak je bol, beskonačna je radost“.

100

SADRŽAJ

PREDGOVOR - - - - - - - - - - - - 5 O PISANJU I STILU - - - - - - - - - -19

DODATAK O PISANJU I STILU - - - - - - - - - -81 O ČITANJU I KNJIGAMA - - - - - - -87

Artur Šopenhauer O pisanju i stilu 1. izdanje Izdavač Centar za izučavanje Tradicije UKRONIJA Urednik Marko Furtula Tiraž 500 Štampa Print&Gift, Beograd Beograd, 2022.

CIP - Каталогизација у публикацији Народна библиотека Србије, Београд 81'38 028 ШОПЕНХАУЕР, Артур, 1788-1860 О pisanju i stilu / Artur Šopenhauer ; [prevod Borivoje Jevtić]. - 1. izd. - Beograd : Centar za izučavanje Tradicije Ukronija, 2022 (Beograd : Print&Gift). - 100 str.; 21 cm. (Biblioteka F / [Centar za izučavanje Tradicije Ukronija]) Prevod dela: Über Schriftstellerei und Stil / Arthur Schopenhauer. - Tiraž 500. ISBN 978-86-6002-081-1 a) Стилистика COBISS.SR-ID 61150473