Filozofija religije

Citation preview

ANDRIJA KREŠIĆ

FILOZOFIJA RELIGIJE

(!X) ZAGREB, 1981.

·'

Ova .knDiga ~e pripremlijena u Institutu za :fil1ozofijiu Filiooof\sdmg faknrliteta u Beogradu kao dio studi1 skog proj~a 1

Marksizam i savremena građanska filozofija 'koji finansira Republiička zaje-

dnica za nau'ku SR Srbije.

SADRZAJ

Napomena o metodi

Prvi dio O RELIGIJI Što je religija Otkrivenje i dualizam istine Sekularizacija religije Religija i filozofija

7

13 33 61 78

Drugi dio O SMRTI I BESMRTNOSTI Smrt i religija Besmrtnost i osoba . O besmrtnosti duše

105 123 134

Treći dio O BOZANSTVU

Dokazivanje božje egzistencije Bog i svijet Bog i čovjek Bibliografija Kazalo imena

155 174 186 205 213

NAPOMENE O METODI

"

Filozofsko ispitivanje religije može podleći iskušenju da se lako domogne nekog rezultata procjenjujući vjerodostojnost religijskog vjerovanja sa stanovišta nekog ovdašnje-sadašnjeg iskustva i zdravog razuma. Naime, dosta se lako pokaže da religijski iskazi nisu iskustveno provjerljivi ili da se protive pravilima istinitog mišljepja. Na taj način su se mnogi obračunavali s mitskim kazivanjem i dogmama religije tokom njene historije. Međutim, obraču­ navanje ove vrste otkazuje pred dvjema historijskim činjenicama: 1. unatoč zdravorazumskoj logici i profanom iskustvu, religija oduvijek prati život ljudskog roda i utječe na njegovu sudbinu; 2. u mitskom obliku religije može se skrivatt smisao čije otkriva- ' nje vodi smislenom obliku religije. / mjesto zablude da je religija puka zabluda, dostojna samo da bude prokazana i odbačena u ime filozofske istine, filozofija (koja nije u zabludi o religiji) uzima religiju kao historijsku činjenicu veoma dugog trajanja i pita se o njenom porijeklu, znače­ nju i sudbini. To je u načelu isto kao, na primjer, filozofsko ispitivanje umjetnosti. Umjetničko istraživanje se može lako »kompromitirati« u suočenju s dnevnim iskustvom i zdravorazumskom logikom (kako se nerijetko i čini), ali je takva filozofija umjetnosti ponajviše filozofska zabluda o umjetnosti. Religiju možemo proučavati empirijski, po odabranim uzorcima na manjem ili većem prostoru, u kraćem ili dužem vremenu, nalazeći joj objašnjenje 7

1

i značaj u širem kontekstu kulture. Međutim, cijela filozofska istina o religiji je cjelina historije religije data u teorijskom obliku. (Na primjer, historija religije u cjelini pokazuje tri oblika ili stupnja religije: mitološki, teološki i sekularni. Po njima se razlikuju i kategorije vjernika u jednom istom vremenu i u jednoj istoj religiji, a može ih imati i vjernik pojedinac u svom duhovnom razvoju.) Riječ je o tome da se struktura empirije rekonstruira historijski i tako dobije pojmovno-teorijsko objašnjenje. Pitajući se o istini religije filizofija se obraća historiji religije, ali to ne znači da se sama pretvara u neku opću historiju religije. Filozofska teorija religije ostavlja historiji religije da utvrđuje što se sve zbivalo s religij'Om u toku vremena, tj. kada se nešto dogodilo, kako i zašto. Filozofiju zanima religija uopće, cjelina njene historije kao logika njenih promjena uopće. (Na primjer, Marxova konstatacija - da je tajna nebeske obitelji zemaljska obitelj \ važi uvijek i svugdje za odn'Os profane i svete obitelji. Marx nije zamijenio teoriju razvoja historijom.) Religija se može proučavati (i proučava se) kao suma religijskih vjerovanja i radnji razmotrenih nekim redom, pri čemu taj red može biti manje-više logično povezan sistem tema o religiji. Historijska-teorijska metoda zahtijeva da se otkrije što iz čega slijedi u zbiru religijskih sadržaja. (Nije svejedno, na primjer, slijedi li vjera u boga iz vjere u zagrobni život ili obratno.) Prema tome, logički red tema nije proizvoljan, nego je teorijska reprodukcija historijskog reda. U ovoj knjizi - kao i u većini knjiga o filozofiji religije - najviše se govori o kršćanstvu, maltene kao da je ono religija uopće. To nije ni slučajno niti prvenstveno zato što već ima najviše takve literatu8

•

/

re. Kršćanstvo je religija orijentalnog porijekla koja je postala jedina religija Zapada. Ono utječe nošeno snagom zapadnog utjecaja na ostali svijet i, za razliku od ostalih velikih religija, zahvatilo je sve kontinente. (Teško je vjerovati, na primjer, da bi hinduizam mogao uspijevati u Evropi kao kršćanstvo u Indiji.) Kao duh tzv. kršćanske civilizacije, koja je postala avangardna civilizacija u svijetu, kršćanstvo je već doživjelo glavne historijske preobrazbe ili stupn jeve religioznosti uopće. Najzad, u današnjem svijetu ravnopravnijih dijelova, kršćanstvo počinje djelovati bez nekadašnje isključivosti i prozelitizma prema drugim religijama, tolerira njihove karakteristike i adaptira im se, što bi moglo voditi jednoj univerzalnoj religiji. Ovo razmatranje religije »dopušta predmetu da govori o sebi«, tj. daje prednost historijskom svjedočenju same religije o sebi prema razmatranju i suđenju izvana. Zbog objektivnosti i uvjerljivosti takvog istraživačkog postupka, u ispitivanju historijske sudbine religije posvećena je osobita pažnja vjerskim spisima i djelima vjerskih mislilaca. To, naravno, ne znači da su filozofski rezultati ispitivanja rezultati za religiju.

Prvi dio

O RELIGIJI

šTO JE RELIGIJA

Religija kao os3ecanje. - Religija kao svijest. Vjerovanje i znanje. - Religija i moral. Identifikacija konačnog s beskonačnim. - Religija kao način života.

Istraživači

religije vrlo različito poimaju taj svoj predmet i s razlogom je rečeno (John Dewey i drugi) da je teško naći definiciju religije kojom bi svi bili zadovoljni. Po jednoj vrsti određenja religije, ona je smještena u oblast ljudskog osjećanja, čuvstvenosti. J. G. Herder - koji je stekao nadimak »filozof osjećanja« - definira religiju kao mističko doživljavanje božanstva u duši. Karakteristično shvaćanje ove vrste razvijao je Friedrich Schleiermacher. Ovaj njemački mislilac je inzistirao na strogom odvajanju religije od znanja i ponašanja, na razlikovanju religije od metafizike i morala. Za njega je religija nešto sasvim osobeno. To je neko »tajanstveno, panteističko osjećanje jedinstva s beskonačnom cjelinom stvarnosti «, zatim »osjećanje apsolutne zavisnosti«, pa »osjetljivost za beskonačno« ili« »otkrivanje beskonačnog u konačnom«. 1 Religija je, po Schleirmacheru, mistika i zato ne podliježe kritičkom rasuđi­ vanju. »Predstaviti sve događaje u svijetu kao djela jednog boga, to je religija. « Tim predstavama se iz1 Rem B. Edwards: Reason and Religion, Harcourt Brace Jovanovich, Ine„ New York, 1972, str. 59-60.

13

ražava odnos događaja prema beskonačnoj cjelini bivstva. »Ali mudrovanje o bivstvu toga boga može biti dobro i potrebno u metafizici, dok u religiji to postaje prazna mitologija .. .2 « Iz ovakvog poimanja religije slijedilo je, pored ostalog, da ona može biti - kao i svako osjećanje - samo osobna stvar što veoma varira od osobe do osobe. Osjećanje zavisnosti je i za Feuerbacha bitno određenje religije, što on mnogo puta ponavlja i na svoj način tumači, na primjer, u svojim Predavanjima o biti religije. Schleiermacherovo poimanje religije zastupao je u novijem vremenu i Miguel