3k: kapital, klasa, kritika - br 7 - Kapitalizam i ekologija [7]

Table of contents :
Sadržaj
1 Kapitalizam i ekologija
Stipe Ćurković - Uvod
John Bellamy Foster - Veliki kapitalistički klimakterij: marksizam i „promjena sistema, ne promjena klime“
Andreas Malm - Dugi valovi fosilnog razvoja: periodiziranje energije i kapitala
Markus Wissen - Između neofosilizma i „zelene ekonomije“: razvojne tendencije globalnog energetskog režima
Bernd Rottger i Markus Wissen - Ekološka klasna borba
Tone Smith - Koliko je radikalan Green New Deal?
2 Društveni oblici proizvodnje bogatstva
Stipe Ćurković - Uvod
Toni Prug - Uloga određenih apstrakcija i društvenih oblika u analizi proizvodnje bogatstva
3. Recenzije
Karolina Leaković - Goran Musić, Making and Breaking theYugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories
Marko Kostanić - Aaron Benanav, Automation and the Future of Work
Matea Grgurinović -
Ozren Biti i Reana Senjković, ur.,Transformacija rada: Narativi, prakse, režimi
Irena Pejić -
Marko Grdešić, The Shape of Populism: Serbia beforethe dissolution of Yugoslavia
Matej Ivušić - Stefan Gužvica, Prije Tita: Frakcijske borbe u
Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936—1940.

Citation preview

3k: kapital, klasa, kritika

broj 7

Časopis centra za radniČke studije god. 7 br. 7, 2021, issn 1849-6210

kapitalizam i ekologija John Bellamy Foster → Andreas Malm → Markus Wissen → Bernd Röttger→ Tone Smith društveni oblici proizvodnje bogatstva Toni Prug

br7

2

3k

Naziv 3k: kapital, klasa, kritika br. 7/2021. ISSN 1849-6210 Naklada 500 Uredništvo Stipe Ćurković, Krešimir Zovak, Marko Kostanić, Mislav Žitko DIZAJN i prijelom Sven Sorić Lektura Stipe Ćurković Tisak Kerschoffset Izdavač Centar za radničke studije, Zagreb Adresa uredništva Ljudevita Posavskog 36, 10000 Zagreb e-mail: [email protected] www.radnickistudiji.org Časopis izlazi jednom godišnje uz potporu Rosa Luxemburg Stiftunga, Southeast Europe

2

3

3k: kapital, klasa, kritika časopis je Centra za radničke studije. Njegov sadržaj je teorijski, njegove intencije su teorijske i političke. Veliko ideološko „čišćenje“ intelektualnog i političkog života postjugoslavenskih društava od svakog traga marksizma za posljedicu je imalo osiromašenje konceptualnog aparata za analizu i kritiku društvenih promjena koje su nastupile s agresivnom i obuhvatnom restauracijom kapitalizma u regiji. To teorijsko samoosiromašenje reflektiralo se i u političkoj i ideološkoj dezorijentaciji ljevice i eroziji njezinog društvenog značaja. Urednička politika 3k proizlazi iz čvrstog uvjerenja da obnova recepcije Marxove kritike kapitalizma i pluralizma suvremenih marksističkih teorija predstavljaju nužan uvjet raskida s intelektualnim i političkim statusom quo. Doprinos obnovi sistemske analize i kritike kapitalizma i teorijskom produbljivanju njihove recepcije u regiji, nadamo se, doprinos je i afirmaciji perspektive njegova nadilaženja.

4

—

Kapitalizam i ekologija

08

UVOD

20

JOHN BELLAMY FOSTER: Veliki kapitalistički klimakterij: marksizam i „promjena sistema, ne promjena klime“

42

ANDREAS MALM: Dugi valovi fosilnog razvoja: periodiziranje energije i kapitala

70

MARKUS WISSEN: Između neofosilizma i „zelene ekonomije“: razvojne tendencije globalnog energetskog režima

94

BERND RÖTTGER I MARKUS WISSEN: Ekološka klasna borba

106

TONE SMITH: Koliko je radikalan Zeleni New Deal?

—

Društveni oblici proizvodnje bogatstva

130

UVOD

134

TONI PRUG: Uloga određenih apstrakcija i društvenih oblika u analizi proizvodnje bogatstva

—

Recenzije

178

MARKO KOSTANIĆ: Aaron Benanav, Automation and the Future of Work

186

MATEA GRGURINOVIĆ: Ozren Biti i Reana Senjković, ur., Transformacija rada: Narativi, prakse, režimi

192

IRENA PEJIĆ: Marko Grdešić, The Shape of Populism: Serbia before the dissolution of Yugoslavia

198

KAROLINA LEAKOVIĆ: Goran Musić, Making and Breaking the Yugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories

204

MATEJ IVUŠIĆ: Stefan Gužvica, Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936—1940.

Kapitalizam i ekologija

Uvod

8

Prijetnja klimatskih promjena ključni je izazov epohe u kojoj živimo. Prognoze klimatskih znanstvenika kao da slijede dramaturgiju neprestane eskalacije: sa svakim novim podatkom, svakom novom varijablom koja se integrira u jednadžbe, procjene o vjerovatnoj razini globalnog zagrijavanja do kraja stoljeća revidiraju se nagore. Sa svakom novom revizijom, do jučer katastrofične procjene ispostavljaju se kao pretjerano optimistične i konzervativne. Svijest o tome da se kockamo s apokalipsom davno je nadišla uske krugove stručnih rasprava. Ni politika ni šira javnost razmjere problema više ne mogu ignorirati. Na prvi pogled, potpisivanje Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama 22. travnja 2016. godine djeluje kao priznanje da se stvari ne mogu nastaviti po starom. Ali upravo to se i dalje događa. Emisije CO2 ne samo da se ne smanjuju, nego i dalje iz godine u godinu rastu (uz privremeni pad rasta za vrijeme kovid lockdowna). Globalni politički konsenzus, ispostavlja se, predstavlja prije svega retorički ustupak, bez stvarnih učinaka na razini politika, s izuzetkom poneke kozmetičke mjere. Proliferacija prijedloga za Green New Deal-ove na lijevo-zelenom političkom spektru tome ne proturječi, jer njihova implementacija još uvijek nigdje nije ozbiljno razmotrena. A sve i da se već sutra počinju provoditi u djelo, upitno je bi li postigli proklamirani cilj skretanja s puta prema klimatskoj katastrofi. Kao što pokazuje Tone Smith u posljednjem tekstu ovog temata, svima im je zajedničko ustrajavanje na viziji ekonomije kontinuiranog rasta, ma koliko to po svim indikatorima planetarnih ekoloških granica bilo neodrživo i „iracionalno“. Navodnici su ovdje indikator problema, jer što je racionalno a što je iracionalno u konačnici ovisi o ciljevima u odnosu na koje se određeni prijedlozi ili postupci ocjenjuju. Racionalno bi bilo ono što je svrsishodno i kongruentno s tim ciljevima, a iracionalno ono što to nije. Cilj zadržavanja globalnog zagrijavanja u okvirima koji neće ugroziti ljudski opstanak na Zemlji rezultira drugačijim kriterijima svrsihodnosti od cilja ustrajavanja u ekonomiji kontinuiranog rasta. Činjenica da se potonja u većini mainstream diskusija ne dovodi u pitanje pokazuje do koje mjere je specifična racionalnost kapitala odavno naturalizirana i predstavlja nešto poput neprelaznog horizonta epohe, makar se na tom horizontu nazirala izvjesna katastrofa. Racionalnost kapitala je jednostavna koliko i neumoljiva. Pogonska logika kapitalističkog načina proizvodnje je profitni motiv. Sva ekonomska aktivnost podliježe kriteriju profitabilnosti kao svom jedinom kriteriju vrednovanja. Marxova opća formula kapitala najapstraktniji je prikaz kapitalističkog načina proizvodnje. N-R-N’ — novac, roba, novac’: kapitalisti ulažu u proizvodnju s ciljem

9

uvećanja svog ulaganja. Ako su u tome uspješni, na kraju proizvodnog ciklusa raspolažu većom količinom novca nego na njegovom početku. Ciklus se tada ponavlja, kako iz intrinzične profitne motivacije, tako i zbog kompetitivnog pritiska drugih kapitala. Uspješna reprodukcija kapitalističkog načina proizvodnje stoga znači reprodukciju kroz kontinuirani rast: mobilizira i pokreće sve veća količina novca, resursa, ljudskog rada. Već na toj najapstraktnijoj razini prikaza razvidna je „tajna“ historijski jedinstvenog dinamizma kapitalizma, ali i činjenica da je kapitalistički način proizvodnje intrinzično ekspanzivan. Kapitalizam bez rasta je oksimoron. To se ogledava i u značenju „krize“ u kapitalizmu — ne samo pad, nego već i stagnacija s gledišta kapitala predstavlja krizu. Sve tehnološke inovacije, postignuća na razini produktivnosti i potencijalne uštede materijala i energije u samom proizvodnom procesu stoga ne znače puno, sve dok logika u koju su upregnuti ostaje kapitalistička. A kao što nas neoliberali i drugi apologeti svakodnevno podsjećaju: svaki pokušaj da se reprodukcija te logike politički ili društveno ograniči iz perspektive kapitala predstavlja iracionalnu interferenciju. Iz perspektive prijeteće ekološke krize, stvari izgledaju točno obrnuto. Način proizvodnje koji intrinzično počiva na kontinuiranom rastu u koliziji je s ograničenim planetarnim resursima i kapacitetima planete da apsorbira njegove biokemijske posljedice. S tog gledišta je nužno iracionalan. Dilema u kojoj se nalazimo stoga se može konceptualizirati i kao kolizija dvaju oprečnih racionalnosti. Parafrazirajući Marxov zaključak da (u sukobu) između jednakih prava na koncu odlučuje sila, možemo reći da između dvije oprečne racionalnosti na koncu odlučuje — politika. Ali što je s politikom? Kako objasniti njenu pasivnost pred prijetnjom klimatske katastrofe? Barem u liberalnim demokracijama kapitalističkog centra, država je formalno nezavisna od svih partikularnih interesa i po svom samoshvaćanju reprezentira opće interese i demokratsku volju većine. Liberalna teorija politike i države obično se zadovoljava tom tvrdnjom. Ali čak ako tu formalnu neutralnost prihvatimo zdravo za gotovo, ostaje pitanje o definiciji i sadržaju te neutralnosti u kontekstu dominacije kapitalističkog načina proizvodnje. Marksistički pristupi teoriji države pokazali su da je neutralnost države paradoksalan oblik afirmacije njenog klasno pristranog karaktera. Ovdje ćemo se fokusirati na samo jedan moment te analize1: 1 Drugi broj 3k iz 2015. sadrži temat posvećen (marksističkoj) teoriji države. Kao uvod u problematiku može poslužiti i 11. poglavlje Uvoda u Marxovu kritiku političke ekonomije Michaela Heinricha. Pdf-ovi obaju izdanja mogu se pronaći među publikacijama CRS-a na stranici Rosa Luxemburg Stiftung SEE: https://rosalux.rs/publishers/centar-za-radnicke-studije-zagreb/

10

na zavisnost države o poreznim prihodima za financiranje vlastitog aparata i javnih i socijalnih usluga koje moderne države osiguravaju. Količina poreznog prihoda raste i pada s ukupnom ekonomskom aktivnošću. U kapitalističkim ekonomijama odluke o ulaganjima u rukama su vlasnika kapitala, a oni se rukovode profitnim motivom. To znači da u po profitabilnost nepovoljnim uvjetima kapital — slijedeći svoju intrinzičnu racionalnost — smanjuje razinu investicija i/ ili proizvodnu aktivnost. Među posljedicama su u pravilu ne samo pad ekonomske aktivnosti nego i rast nezaposlenosti. Za državu to, između ostalog, znači rastuće troškove u obliku nadoknade za nezaposlenost i socijalnih davanja upravo u trenutku kada porezni prihodi padaju. Kriza kapitalističke profitabilnosti tako postaje i krizom državnih financija i — potencijalno — socijalne reprodukcije. Formalna nezavisnost države od partikularnih interesa kapitala stoga ne znači i potpunu autonomiju njene politike u odnosu na kapital. U mjeri u kojoj je sprečavanje pada ekonomske aktivnosti i njenih posljedica i u interesu same države i društva, ona je u strukturno ucijenjena stvarati povoljne uvjete za oplodnju kapitala. Ukoliko to ne čini, riskira ekonomsku krizu — a s njom i financijsku i socijalnu krizu. Što god političari pojedinačno mislili ili preferirali, i neovisno o lobističkim aktivnostima predstavnika kapitala ili o korupciji, već taj odnos strukturne zavisnosti pogoduje usvajanju prioriteta i racionalnosti kapitala kao prioriteta i racionalnosti državne politike. Racionalnost kapitala tako postaje politički common sense. Pred tom pozadinom, glavinjanje politike između proklamacija dobre volje i efektivne pasivnosti pred epohalnim pitanjem klimatskih promjena daleko je manje začudno nego što se na prvi pogled može činiti. Ove kratke skice Marxove opće formule kapitala i marksističkih argumenata o državi u kapitalizmu za cilj imaju ukazati na neke od implikacija koje ti argumenti imaju za razumijevanje klimatske krize i naizgled paradoksalne inertnosti politike u suočavanju s njom. No, kao što će pokazati i prilozi u ovom tematu, relevantnost Marxa i marksizma za pitanja ekologije ne staje s tim apstraktnim općim argumentima. Najkasnije od prijelaza u novo tisućljeće svjedočimo konačnoj konsolidaciji ekološkog marksizma kao propulzivne i utjecajne struje unutar suvremenog marksizma. Marx and Nature Paula Burketta iz 1999. i Marx’s Ecology Johna Bellamyja Fostera iz 2000. danas se već mogu smatrati klasicima reevaluacije Marxove relevantnosti za ekološku problematiku. Recentnije, tom popisu možemo dodati i knjigu Koheia Saitoa Karl Marx’s Ecosocialism: Capital, Nature and the Unfinished Critique of Political Economy iz 2017. godine. Saitovoj

11

knjizi 2018. je dodijeljen Isaac and Tamara Deutscher Memorial Prize, godišnja nagrada za knjigu objavljenu na engleskom koja „predstavlja najbolje i najinovativnije pisanje u ili o marksističkoj tradiciji“. I Bellamy Foster 2020. dobiva Deutschera za The Return of Nature: Socialism and Ecology, opsežni prikaz ekoloških aspekata u marksističkoj tradiciji poslije Marxa. Prije njih, kao prvoj knjizi eksplicitno ekološke tematike, Deutscher je 2016. dodijeljen Fosilnom kapitalu Andreasa Malma, analizi historijskog prijelaza na fosilna goriva u drugoj polovici 19. stoljeća. Malm je u Fosilnom kapitalu uvjerljivo pokazao da prijelaz engleskih kapitalista s vodenica kao dotad glavnog izvora energije u tekstilnoj industriji na parni stroj pogonjen ugljenom nije bio motiviran tehnološkom superiornošću parnog stroja ili zato što bi to predstavljalo jeftiniju alternativu tokovima vode. Razlozi za usvajanje tada još skupe i nepouzdane tehnologije ležali su primarno u mobilnosti parnog stroja (proizvodnja se mogla premjestiti u urbana središta s velikim bazenima jeftine radne snage) i njegovoj nezavisnosti od prirodnih oscilacija tokova vode — i jedno i drugo bitni faktori u kontroli radništva i intenziteta radnog procesa.2 Činjenica da je Deutscher, kao prestižna nagrada u marksističkom svijetu, u svega šest godina tri puta dodijeljen knjigama ekološke problematike, indikator je akutnosti ekološkog pitanja, koje ni marksistička društvena teorija — a možda pogotovo ona — (više) ne može ignorirati. Unatoč svemu što je ranije rečeno o prešutnim ekološkim implikacijama Marxova djela, do pojave eksplicitno ekološkog marksizma, ekološki aspekti kritike političke ekonomije slabo su ili nikako recipirani. I Marxa i marksizam dotad se redovito optuživalo za prometejski, instrumentalistički odnos prema prirodi. Dio odgovornosti za tu vrstu recepcije svakako leži i u historijski prevladavajućim varijantama marksističke teorije, ali i u nekim formulacijama samoga Marxa. Mnogi komentatori su primijetili da Marx u Komunističkom manifestu o historijski revolucionarnoj ulozi buržoazije na nekim mjestima govori retorikom koja bi postidjela i apologete, uspoređujući prevratničku silu proizvodnih kapaciteta koje je kapital oslobodio s historijskim čudima egipatskih piramida, rimskih akvadukata i gotičkih katedrala. Doduše, već u Manifestu to je samo jedna strane medalje. U sada već klasičnoj studiji All That Is Solid Melts Into Air: The Experience of Modernity, Marshall Berman je Marxovu sliku kapitalističke modernosti u Manifestu opisao kao radikalno „dijalektičku“, i pod time mislio na nerazmrsivu isprepletenost kreativnih i 2 CRS je 2021. godine organizirao kružok Fosilnog kapitala, zasad jedine seminalne knjige ekološkog marksizma koja je prevedena na hrvatski. Usp. Fosilni kapital, Zaprešić: Fraktura/ Institut za političku ekologiju, 2018. U 5. broju 3k može se naći i recenzija Krešimira Zovaka.

12

destruktivnih dimenzija istih procesa radikalne društvene transformacije. Međutim, Marx u Manifestu zagovor nužnosti revolucionarnog nadilaženja kapitalizma gradi na tezi o kapitalističkim proizvodnim odnosima kao okovima koje razvoj proizvodnih snaga u konačnici teži nadići. U tom kontekstu buržoaziju uspoređuje s čarobnjakom koji više nije u stanju obuzdati podzemne sile koje je sam prizvao. Problematično je da je taj tip argumentacije teško razlikovati od tehnološkog determinizma, koji ovdje postaje garant revolucionarnog ishoda kontradikcije između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa. Slične se teze mogu pronaći i u Predgovoru Prilogu kritike političke ekonomije iz 1859. (dakle, jedanaest godina poslije objavljivanja Manifesta), uz Manifest jednom od zasigurno najutjecajnijih tekstova u recepciji Marxa u marksizmu II. i III. Internacionale. Oba teksta su bitno kraća od Kapitala i pisana pristupačnijim stilom, ali nauštrb kompleksnosti argumentacije u potonjem. I u Predgovoru iz 1859. iskazi o proturječju između razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa imaju snažan teleološki i tehnološko-deterministički prizvuk. Teza o primatu proizvodnih snaga kao pogonske sile historijskog i društvenog razvoja podvrgnuta je kritici od autora koji kreću od vrlo različitih teorijskih polazišta. Među njima su istaknuta imena poput Michaela A. Lebowitza, „političkih marksista“ Roberta Brennera i Ellen Meiksins Wood, i različiti autori iz struje Novog čitanja Marxa i teorije oblika vrijednosti, poput Michaela Heinricha. Ovo nije mjesto da se te kritike rekapitulira. Za ovaj kontekst je prije svega relevantno da argumentacija o dijalektici razvoja proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa prve identificira kao osnovu budućeg socijalističkog društva. Oslobođeni okova kapitalističkih proizvodnih odnosa, proizvodni kapaciteti razvijeni unutar kapitalizma, sada kao društvene proizvodne snage pod kontrolom neposrednih udruženih proizvođača, u toj viziji su temelj ljudske emancipacije — kako od diktata kapitala, tako i od ekonomije oskudice. Sam rast proizvodnih kapaciteta i potrošnje prirodnih resursa koje implicira u toj formuli nisu predmet kritike. Marxovo upozorenje u Kapitalu da „kapitalistička proizvodnja razvija […] tehniku i kombinaciju društvenog procesa proizvodnje samo istovremenim potkopavanjem izvora svakog bogatstva: zemlje i radnika“ 3, nije spriječilo da se u velikom dijelu marksističke tradicije na tehnološke i organizacijske oblike proizvodnje stvorene realnom supsumpcijom proizvodnog procesa pod kapital gleda puno manje kritično nego što bi takve formulacije zahtijevale. I Lenjin i Gramsci 3 MED 21, str. 446

13

su s fascinacijom pisali o američkom fordizmu i u njemu vidjeli model za socijalističku proizvodnju. Ni oni — revolucionarni marksisti, radikalni kritičari i politički antagonisti kapitalizma — ekspanzivnu produktivističku logiku kapitalističkog načina proizvodnje nisu podvrgavali fundamentalnoj kritici. Taj marksizam, dugo vremena gotovo samorazumljiv, tako je dominantno bio „marksizam proizvodnih snaga“ u kojemu za ekološke aspekte Marxove kritike kapitalizma nije bilo ni mjesta ni sluha. Prioriteti su bili drugačije postavljeni. Isto vrijedi za produktivizam „realno postojećeg socijalizma“. Industrijalizacija i modernizacija tih zemalja odvijala se u geopolitički i ekonomski nepovoljnim i neprijateljskim uvjetima. Sve do razine ikonografije, produktivizam je bio sastavan dio projekta ubrzane i zakašnjele socijalističke modernizacije. Tehnologije i organizacija proizvodnje počivale su na uzorima u kapitalističkom svijetu, prilagođene zahtjevima i mogućnostima sovjetske planske privrede (dakako, sa specifično realsocijalističkim nuspojavama). Pored svih svojih specifičnosti, ni jugoslavenski eksperiment samoupravnog socijalizma po tom se pitanju nije bitno razlikovao od sovjetskog. Razlozi za to zahtijevali bi detaljna historijska istraživanja. Samokritika ljevice po tim pitanjima dio je njenih historijski naslijeđenih obaveza, ali ovo nije mjesto gdje se tim pitanjima možemo dublje baviti4. Ne treba međutim zaboraviti da ekološka pitanja ni u visoko razvijenim kapitalističkim centrima nisu postala dio šireg političkog diskursa sve do 1970-ih, ili čak i 1980-ih. Dugo isključivo stavka instrumentalističkih kalkulacija, priroda je danas razvidna kao posljednja granica ekspanzije kapitala. Prekoračenje te granice ne dovodi u pitanje samo reprodukciju kapitalističkog načina proizvodnje, nego i dugoročni opstanak ljudske vrste na planeti. Cilj ovog temata je predstaviti regionalnoj publici neke linije argumentacije iz recentnijih rasprava oko ekoloških pitanja iz (uglavnom) eksplicitno ekološko-marksističke perspektive. Ograničeni prostorni okvir ovog temata unaprijed je isključio svake pretenzije na iscrpnost ili reprezentativnost. U selekciji smo se rukovodili nastojanjem da se pokrije relativno širok raspon tema, a ne antologijskim ambicijama. Važni autori poput Burketta ili Saitoa nisu uključeni. 4 3k je objavio dva važna priloga kritičke lijeve refleksije o jugoslavenskom samoupravnom iskustvu: 2017. u 4. broju kritiku Kardeljeve teorije i prakse samoupravljanja Krešimira Zovaka; 2020. u 6. broju kritički pregled sporova i rasprava oko recepcije Kapitala u Jugoslaviji Mislava Žitka. Ni jedan ni drugi tekst se ne bave ekološkim pitanjima, ali oba pokazuju do koje mjere su jugoslavenska koncepcija i praksa samoupravljanja, sa svojom vjerom u tržišne mehanizme i upregnuće zakona vrijednosti za socijalističke ciljeve, uvelike ostale u okvirima produktivističke i ekspanzionističke paradigme. Oba broja se mogu naći na stranici RLS SEE.

14

Ne zato što njihov rad ne bi bio zanimljiv, nego zato što su se njihovi najvažniji doprinosi diskusiji dosad događali na terenu filoloških rekonstrukcija elemenata Marxove ekološke kritike kapitalizma. Činilo nam se važnijim dotaknuti se politički neposrednijih i akutnijih pitanja o alternativama fosilnoj ekonomiji i mogućnostima (i preprekama) artikulacije klasne borbe s ekološkom transformacijom. Ipak, prvi tekst u tematu „Veliki kapitalistički klimakterij: marksizam i ‘promjena sistema, ne promjena klime’“ Johna Bellamyja Fostera ne rekapitulira samo razmjere ekološkog problema s kojim smo suočeni, nego predstavlja i pregledan uvod u razvoj ekološkog marksizma. Fosterov prikaz je diferenciraniji od dosad skiciranog i razlikuje različite faze „ekosocijalističke misli“, počevši od autora prve faze poput Alfreda Schmidta, Andrea Gorza i Teda Bentona. Autori prve faze bili su suglasni u svojoj negativnoj ocjeni Marxa kao mislioca koji ostaje zarobljen u instrumentalističko-produktivističkom shvaćanju prirode. Vraćajući se izvornim Marxovim tekstovima, uključujući dotad slabo recipirane rukopise, autori druge faze takvu ocjenu radikalno dovode u pitanje. Foster identificira tri bitna znanstvena proboja kao rezultat reevaluacije Marxove ekologije: 1) počevši s Burkettom, ponovno otkriće „ekološke analize oblika vrijednosti“; 2) vezano uz vlastiti teorijski rad, ponovno otkriće i rekonstrukciju Marxove teorije metaboličkog rascjepa; i 3) identifikacija dvaju tipova ekološke teorije krize unutar Marxove analize. Osim elaboracije tih momenata, Foster se na kraju teksta bavi i strategijama revolucionarne borbe za nužnu ekološku transformaciju. Razlikuje „ekodemokratsku“ od „ekosocijalističke“ faze. Ekodemokratska faza borbe za cilj ima izgradnju širokog saveza velike većine čovječanstva koja će, uslijed ekološke degradacije, biti prisiljena „zahtijevati svijet održivog ljudskog razvoja“. Nadograđujući se na nju, ekosocijalistička faza trebala bi biti usmjerena na stvaranje društva supstancijalne jednakosti, ekološke održivosti i kolektivne demokracije. Drugi tekst u tematu „Dugi valovi fosilnog razvoja: periodiziranje energije i kapitala“ nadovezuje se na problematiku kojom se Andreas Malm iscrpno bavio u Fosilnom kapitalu — odnos razvoja kapitalizma i usvajanja novih energenata i tehnologija. Kao i u Fosilnom kapitalu, Malm u pozadini epohalnih tehnoloških prevrata prepoznaje strategije kapitala za slamanje otpora radništva i obnovu profitabilnosti. U ovom tekstu polazi od Ernesta Mandela i njegova otkrića podudarnosti usvajanja novih energenata i tehnologija s fazama Kondratijevih dugih valova historijskog razvoja kapitalizma. U pokušaju obnove profitabilnosti u silaznim fazama Kondratijevih valova, kapital restrukturira radni proces kroz upotrebu novih

15

energetskih tehnologija. Malm ističe da je Mandel vlastiti doprinos raspravi shvaćao kao integriranje perspektivi Kondratijeva, koji je valove tumačio iz unutarnje logike razvoja kapitala, s kritikom Trockog, koji je naglašavao ulogu egzogenih šokova poput ratova i drugih društveno-političkih kriza. Malmov tekst sadrži i kritiku neošumpeterske teorije dugih valova u kojoj su same tehnološke inovacije pokretač društvenih promjena. Ističe da neošumpeterska teorija, u vlastitom teorijskom jeziku, obnavlja logiku determinizma proizvodnih snaga „starog“ tipa marksizma za koji su društveni odnosi predstavljali samo okove koje endogeni razvoj tehnologije, kao primarni pokretač, neminovno razbija. Nasuprot tome, za Malma i Mandela svaka obuhvatno primijenjena tehnološka inovacija nije prvi pokretač nego pokušaj rješenja krize prethodnog vala. S obzirom na to da se nalazimo na kraju petog vala, postavlja se pitanje može li kapitalizam uspješno zakoračiti u šesti dugi val, i hoće li to značiti odbacivanje fosilnih goriva i tranziciju na obnovljive izvore energije. Malm je skeptičan. Takva obuhvatna energetska tranzicija morala bi omogućiti rast prosječne profitne stope kako bi iz perspektive kapitala imala smisla. No s obzirom na globalni strukturni problem viška proizvodnih kapaciteta u odnosu na ukupnu kupovnu moć, koju neoliberalne mjere štednje samo zaoštravaju, to je daleko od izvjesnog. Javne investicije koje bi stvorile potražnju isto nisu na vidiku. Klimatski kejnzijanizam je i dalje samo spekulativna fikcija. Ostaje mogućnost egzogenog šoka u obliku ekstremnog klimatskog izvanrednog stanja, ali s obzirom na razmjere prijetećih posljedica, to bi moglo značiti i kraj obrazaca smjene dosadašnjih valova i potpuni kolaps — ne samo kapitalističkog načina proizvodnje, nego svih poznatih društvenih struktura. U trećem tekstu temata „Između neofosilizma i ‘zelene ekonomije’: razvojne tendencije globalnog energetskog režima“ Markus Wissen ispituje plauzibilnost peak oil teze, odnosno prognoza o skorom kraju epohe jeftine ekstrakcije nafte. Kapitalizam i fosilna ekonomija već 200 godina tvore simbiozu. Po mnogim svojim karakteristikama nafta se čini idealnim energentom za kapitalistički način proizvodnje i njegovu inherentnu tendenciju prema ekspanziji u prostoru i ubrzanju u vremenu. Nafta se lako skladišti i transportira, izrazito je energetski bogata, i bez tih svojstava teško je zamisliv postojeći globalni transportni sustav i razina produktivnosti. Da bi se na nafti baziranu energiju koja se u svijetu godišnje troši nadomjestilo drugim izvorima bilo bi potrebno 2500 atomskih elektrana (naspram današnjih oko 400) ili 5200 elektrana na ugljen. Wissen prognozu kraja jeftine nafte ispituje na temelju recentnijih empirijskih studija

16

Međunarodne agencije za energiju (MAE), analiza British Petroleuma (BP) i U.S. Energy Information Administrationa, koje istražuju trenutne dinamike energetskog režima na globalnoj razini. Wissen postavlja pitanje u kojim energetskim, geopolitičkim i socijalno-ekološkim razvojima te dinamike konvergiraju i koje političke izazove to postavlja pred ljevicu. Geopolitička dimenzija promjena u sektorima nafte i prirodnog plina uključuje pitanje do koje mjere su boom nekonvencionalnih fosilnih energija i uspon SAD-a do pozicije najvećeg proizvođača nafte učvrstili američku hegemoniju. Socijalno-ekološka dimenzija energetske problematike analizira domete i implikacije rasta korištenja obnovljivih izvora energije. Wissen kritički ispituje o nafti ovisan „imperijalni način življenja“ Globalnog sjevera i implikacije njegova poopćavanja na globalnoj razini. Završno postavlja pitanje o perspektivama fundamentalne socijalno-ekološke transformacije. Napuštanje energetski intenzivnog načina proizvodnje i življenja pretpostavljalo bi demokratsku društvenu kontrolu nad odlukama koje energente koristiti, ravnajući se prema socijalnim i ekološkim kriterijima. To podrazumijeva i odluke o obustavi tipova proizvodnje čija ih socijalno-ekološka destruktivnost čini nepoželjnima — u rasponu od rudnika mrkog ugljena do automobilske industrije. Uz Bernda Röttgera, Markus Wissen je i koautor četvrtog teksta temata — „Ekološka klasna borba“. Autori primjećuju da je historijski odnos klasnog i ekološkog pitanja u velikoj mjeri bio konfliktan. Akomodacija zahtjeva radničke klase u kapitalizmu podrazumijevala je rast konzumacije i, posljedično, ovisila o dominaciji nad prirodom. Danas međutim i jedno i drugo prijeti završiti pod kotačima destruktivnosti kapitalističkog načina proizvodnje. Sve evidentnija je ispravnost Marxova suda da razvoj kapitalističke proizvodnje u konačnici za cijenu ima potkopavanje obaju izvora svakog bogatstva — radništva i prirode. Historijsko proturječje ekologije i emancipacije subalternih stoga ne znači nužno i sistematsko proturječje. Na Globalnom jugu to je oduvijek evidentno. Ekološko razaranje tamo nije podrazumijevalo nikakvu korist po najšire društvene slojeve, nego je samo zaoštravalo klasne i rodne asimetrije. A vrijedi i obrnuto: jednakiji pristup zemlji i resursima nije samo uvjet socijalne emancipacije, nego i ključ drugačijeg odnosa s prirodom. Ekologija i emancipacija stoga mogu — i moraju — stajati u odnosu u kojemu jedno drugo konstituira. Iz toga slijedi nužnost ekološke klasne politike koja će dovesti u pitanje i „imperijalni način življenja“ Globalnog sjevera. Rješenje ne može biti povratak na stari fordistički model integracije u obliku materijalnih ustupaka subalternim na Globalnom sjeveru uz istovremeno širenje imperijalnog

17

načina življenja u dijelovima Globalnog juga, poput Kine i Indije. Ekološke granice to ne dopuštaju. Dodatan problem će predstavljati pojačani migracijski pokreti ljudi koji bježe od ekoloških i socijalnih posljedica dosadašnjeg model, koje disproporcionalno pogađaju Globalni jug. Rast desnih pokreta i stranaka na Globalnom sjeveru, proširenje sigurnosnih i vojnih aparata, napadi na centralne institucije liberalne demokracije simptomi su promijenjene konstelacije. Sjever kao „društvo eksternalizacije“ prijeti izgubiti svoju eksternost kao važan temelj procesuiranja svojih unutarnjih proturječja. Politika zatvaranja granica izbjeglicama i pokušaji suzbijanja uspona novih ekonomskih aktera s Juga trgovačkom ili čak vojnom politikom predstavljaju pokušaje autoritarnog branjenja ekskluzivnosti koja je neophodna za imperijalni način življenja, ali i pokušaj ponovne uspostave prostora eksternosti. Peti i posljednji tekst temata „Koliko je radikalan Green New Deal“ Tone Smith teorijski pripada ekološkoj ekonomiji (ecological economics), interdisciplinarnom polju istraživanja koje ispituje međuodnos ljudskih ekonomija i ekosustava. Tekst analizira četiri prominentna prijedloga Green New Deala (GND): lijeve frakcije američkih demokrata, britanskog Green New Deal Group-a, britanskih Laburista i DiEM-a 25. U njihovoj procjeni Smith se fokusira primarno na dvije dimenzije: 1) realizam pristupa rješavanju trenutne ekološke krize, i 2) aspekt međunarodne solidarnosti. Polazište je teza da je rast produktivnosti u temelju rasta blagostanja zadnjih 200 godina počivao na eksploataciji fosilnih goriva. Napuštanje fosilne energije isključuje zadržavanje iste razine potrošnje energije jer proizvodnja obnovljive energije ima niži povrat energije po jedinici energije iskorištene u njenoj proizvodnji nego što je to slučaj s fosilnim gorivima. Pored toga, mnoge sirovine koje su potrebne za proizvodnju prateće elektronike ne postoje u izobilju i često se crpe pod problematičnim uvjetima, uglavnom na Globalnom jugu. Mnoga navodna „klimatska rješenja“ probleme u konačnici samo prebacuju na druga polja ekologije. Veliki parkovi vjetrenjača degradiraju prirodno okruženje građevinskom i cestovnom infrastrukturom koja je potrebna za njihovo održavanje, mogu ugroziti lokalne vrste (naročito ptice), a njihova proizvodnja iziskuje velike količine betona u čijoj proizvodnji se emitira “. Proizvodnja biogoriva smanjuje biološku raznolikost krčenjem šuma i stvaranjem plantaža, a istovremeno smanjuje dostupnost hrane u mnogim zemljama. Pošto svaka proizvodnja proizvodi i nuspojave, krivo je industriju obnovljivih izvora energije okarakterizirati kao „čistu“ ili „zelenu“, kao što se često čini. Iz toga proizlazi da fokus ekološke transformacije mora ležati na

18

štednji energije i sirovina, a ne samo na preusmjeravanju ekonomije na druge izvore energije. Prijedlozi koji ustrajavaju na ekonomiji kontinuiranog rasta i misle da ju je moguće odvojiti od opterećenja po okoliš ne predstavljaju više od perpetuacije rasprostranjenog mita. Ni na planu međunarodne solidarnosti, stvari ne stoje bolje. Rast se često nereflektirano promiče kao rješenje za siromaštvo i bijedu, ali ne samo da je historijski bio neravnomjerno distribuiran, nego su marginalizirane grupe Globalnog juga često plaćale cijenu rasta Sjevera. Izjednačavanje razvoja s rastom usko je vezano za imperijalističke politike od kojih su profitirale bogate a ne siromašne zemlje. Prijedlozi GND-a koji žele dati realistične odgovore na višestruke ekološke i socijalne krize morali bi integrirati ove argumente. To uključuje potrebu za promjenom samih institucionalnih temelja društva rasta. Smithina analiza četiri GND-a pokazuje međutim da su po orijentaciji primarno socijalni a manje ekološki jer ne dovode u pitanje ekonomiju rasta, ne propituju globalne asimetrije ili kapitalizam kao način proizvodnje, kao ni kulturu očekivanja beskrajnog rasta potrošnje. Za Smith to je i konzekvenca činjenice da teorijski uvelike ostaju u okvirima kejnzijanske teorije. Posljednjih godina u regiji svjedočimo političkom usponu i uspjesima po svom samoodređenju zeleno-lijevih platformi i stranačkih projekata. To pogotovo vrijedi za Hrvatsku. Bilo bi iluzorno očekivati da će temati poput ovoga imati ikakvog utjecaja na te procese. Ono čemu se ipak smijemo nadati je da će argumenti izneseni u tekstovima u ovom tematu zainteresiranim čitateljima pomoći da osvijeste razmjere i raznolike aspekte problema s kojima će se svaka zelena i lijeva politika na koncu morati suočiti… SĆ

19

Veliki kapitalistički klimakterij: marksizam i „promjena sistema, ne promjena klime“

John Bellamy Foster

Čovječanstvo je danas suočeno s nečim što možemo nazvati Velikim kapitalističkim klimakterijem. Po standardnoj definiciji, klimakterij (od grčkog klimaktēr ili prečkva na ljestvama) je period kritičnog prijelaza ili točka zaokreta u životu pojedinca ili cijelog društva. S društvenog gledišta, postavlja pitanja o historijskoj transformaciji uslijed suočenosti s okolnostima koje se mijenjaju.1 U 1980-ima okolišni geografi Ian Burton i Robert Kates referirali su se na „Veliki klimakterij“ kako bi govorili o onome što su vidjeli kao rastući globalni ekološki problem granica rasta, koji seže od 1798. (godine publikacije Malthusova Essay on the Principle of Population) do 2048., 250 godina poslije. „Primijenjen na populacije, resurse, i okoliš diljem svijeta“, pojam Velikog klimakterija, pisali su, „hvata ideju perioda koji je kritičan i u kojemu se mogu dogoditi ozbiljne promjene nagore. To je vrijeme izvanredne opasnosti.“ 2 Ovdje ću koristiti pojam Velikog kapitalističkog klimakterija kako bih označio nužnu epohalnu društvenu tranziciji vezanu za trenutno planetarno stanje akutne prijetnje. Odnosi se i na objektivnu nužnost prelaska na održivo društvo, ali i na prijetnju opstanku Homo sapiensa (kao i mnogih drugih vrsta) ukoliko se logici kapitalističke akumulacije dozvoli da nastavi diktirati društvu u cjelini. Trenutan svijet, u kojemu vlada princip business as usual, obilježen je rapidnom klimatskom promjenom, ali i prekoračenjem ili skorim prekoračenjem brojnih drugih planetarnih granica koje definiraju „siguran prostor djelovanja za čovječanstvo“ 3. Uviđanje tog stanja i promjene zemljinog sustava brzinom bez presedana zbog društveno-historijskih faktora navelo je posljednjih godina znanstvenike na to da uvedu pojam epohe antropocena, čime se markira pojavljivanje čovječanstva kao geološke sile na planetarnoj razini.4 Kao što objašnjava vodeći američki klimatolog James Hansen, 1 Pojam „Veliki klimakteriji“ upotrijebio je 1975. François Bédarida referirajući se na rasprave o promjenama koje su se u Velikoj Britaniji zbivale u Edvardijanskom periodu i poslije, obilježene gubitkom hegemonijske pozicije Britanije u svjetskom kapitalističkom sustavu, pošto je Engleska prestala biti „tvornica svijeta“. Vidi François Bédarida, A Social History of England, 1851–1975 (London: Methuen, 1979), str. 99–103. U slavnom govoru 22. lipnja 1941., Winston Churchill je Hitlerovu invaziju Sovjetskog saveza nazvao „četvrtim klimakterijem“ Drugog svjetskog rata u Europi. Vidi Winston Churchill, “Alliance with Russia,” http://winstonchurchill.org. 2 Ian Burton i Robert W. Kates, “The Great Climacteric, 1798–2048: The Transition to a Just and Sustainable Human Environment,” u: Robert W. Kates i Ian Burton (ur.), Geography, Resources and Environment (Chicago: University of Chicago Press, 1986), vol. 2, str. 393. 3 Johan Rockström, i dr., “A Safe Operating Space for Humanity,” Nature 461, br. 24 (rujan 2009), str. 472–75. 4 Vidi Ian Angus, “When Did the Anthropocene Begin…and Why Does It Matter?,” Monthly Review 67, br. 4 (September 2015): 1–11.

21

„rapidnost s kojom se čovjekom uzrokovano [klimatsko] forsiranje uvodi nema poznate analogije u Zemljinoj povijesti. Stoga je sve teže predvidjeti posljedice ako se ljudskim djelovanjem uzrokovano klimatsko forsiranje nastavi ubrzavati.“ 5 S trenutnom stopom emisija, svijet će probiti globalni budžet ugljičnog dioksida i dosegnuti bilijuntu metričku tonu spaljenog ugljičnog dioksida i izazvati rast globalnih prosječnih temperatura od dva stupnja celzijusa unutar približno jedne generacije.6 Bojazan je: kada jednom dosegnemo porast od dva stupnja, ući ćemo u svijet klimatskih feedbacka i nepovratnosti u kojemu čovječanstvo više neće biti u stanju vratiti se klimatskim uvjetima koji su definirali epohu holocena u kojoj se civilizacija razvila. „Zaštitna ograda“ od dva stupnja celzijusa koju su vlade svijeta usvojile u Kopenhagenu 2009. trebala bi štiti čovječanstvo od pada u ono što je britanski klimatolog Kevin Anderson iz Tyndall Center for Climate Change nazvao „ekstremno opasnom“ klimatskom promjenom. Međutim, zaustaviti emisiju CO2 prije praga od dva stupnja celzijusa, Anderson nam govori, u ovoj će fazi zahtijevati „revolucionarne promjene hegemonije političke ekonomije“, suprotstavljene akumulaciji kapitala ili karakteristikama ekonomskog rasta koje definiraju kapitalistički sistem. Konkretnije, ostati unutar ugljičnog budžeta znači da globalne emisije sada moraju biti srezane oko 3 posto godišnje, a u bogatim zemljama otprilike 10 posto godišnje — krećući se brzo prema stopi od zero net emissions (ili ugljičnoj neutralnosti). Za „minimalnu šansu“ da se ostane ispod dva stupnja celzijusa, Anderson izjavljuje 2012., bogate zemlje (OECD, Annex I) bi morale srezati svoje emisije za 70 posto do 2020., a 90 posto do 2030.7 Pa ipak, unatoč raširenoj svijesti o planetarnoj opasnosti koju predstavlja globalno zagrijavanje, emisije CO2 su nastavile rasti diljem svijeta. Zakazivanje kapitalizma da implementira nužne rezove u emisiji ugljičnog dioksida može se objasniti prijetnjom koju to predstavlja za njegov opstanak kao sistema akumulacije kapitala. Rezultat toga je da civilizaciji prijeti samouništenje koje je dugoročno gledano jednako veliko kao u slučaju nuklearnog 5 James E. Hansen and Makiko Sato, “Climate Sensitivity Estimated from Earth’s Climate History,” draft, 2012., http://columbia.edu. 6 http://trillionthtonne.org, pristup 24. rujna 2015. 7 Kevin Anderson, “Why Carbon Prices Can’t Deliver the 2°C Target,” 13. kolovoz 2013., http://kevinanderson.info, “Avoiding Dangerous Climate Change,” 25. studeni 2013., http://kevinanderson.info, “Climate Change Going Beyond Dangerous: Brutal Numbers and Tenuous Hope,” Development Dialogue (rujan 2012), str. 35, http://whatnext.org; Dawn Stover, “Two Degrees of Climate Change May Be Too Much,” Bulletin of the Atomic Scientists (4. rujan 2015.), http://thebulletin.org; http://trillionthtonne.org.

22

rata — i to u procesu koji je nezaustavljiviji. U trenutnoj realnosti globalnog kapitalizma mora se činiti utopijskim zazivati revolucionarnu strategiju „promjene sistema, ne promjene klime“. Ali cilj zaustavljanja klimatske promjene svijetu ne ostavlja drugu opciju, budući da će izbjegavanje katastrofalne klimatske promjene biti samo još teže — a možda se pokaže i nemogućim — ako globalno stanovništvo ne djeluje brzo i odlučno. Neki su komentatori brzo zaključili da će prag od dva stupnja celzijusa neminovno biti prekoračen s obzirom na prevladavajuću društvenu realnost i neuspjeh trenutnih klimatskih pregovora, i da bi to stoga jednostavno trebali prihvatiti i pomjeriti cilj i pokušati zaustaviti klimatsku promjenu prije nego što dosegne rast od tri ili četiri stupnja celzijusa. To je gledište koje suptilno ohrabruje i Svjetska banka.8 Međutim, treba uzeti u obzir vjerovatne nelinearne učinke takvog globalnog zagrijavanja na cjelokupni sustav zemlje. Iznad dva stupnja, razina neizvjesnosti i prijetnja nekontroliranog zagrijavanja zemlje zbog „sporih feedbacka“ i prekoračenja niza sukcesivnih pragova (prijelomnih točaka ili tipping points) raste enormno.9 Za ljudska nastojanja oko rezanja emisije stakleničkih plinova tada bi moglo biti prekasno, ne samo u smislu porasta katastrofalnih događaja poput ekstremnih vremenskih neprilika ili učinaka rasta razine mora, nego i u puno zlokobnijem smislu gubitka ljudske sposobnosti da stabilizira klimu (i civilizaciju). Ne znamo kada će i gdje takav globalni tipping point biti dosegnut, ali današnja klimatska znanost nam govori da se nalazi puno bliže pragu od dva stupnja celzijusa nego što se mislilo u trenutku kada je ta granica prvobitno predložena. Ono što se nekad smatralo „opasnom klimatskom promjenom“ od dva stupnja celzijusa danas se smatra „izrazito opasnom“.10 Ako se nekontrolirano globalno 8 Svjetska banka (u suradnji s Institutom za klimatske promjene u Potsdamu) u Turn Down the Heat izvještajima tvrdi da je zagrijavanje od 1,5°C „neizbježno“, u smislu da je ostanak ispod 2°C i povratak na 1,5°C najviše što je danas ekonomski i tehnički moguće. U nastavku sugerira da će okvir od 2°C vjerovatno biti probijen i da treba izbjeći svijet sa zagrijavanjem od 4°C — čime suptilno preusmjerava raspravu. World Bank, 4°—Turn Down the Heat: Confronting the New Climate Normal, 23. studeni 2014., xvii, str. 5; Turn Down the Heat: Why a 4° World Must Be Avoided, 2012., http://documents.worldbank.org, xiii. Vidi i Oliver Geden, “Climate Advisers Must Maintain Integrity,” Nature (7. svibanj 2015.), str. 27–28, http://nature.com. 9 Hansen i Sato, “Climate Sensitivity Estimated from Earth’s Climate History,” str. 14; Fred Pearce, “What Is the Carbon Limit?,” Environment 360, 6. studeni 2014., http://e360.yale.edu. 10 James Hansen i dr., “Ice Melt, Sea Level Rise, and Superstorms,” Atmospheric Chemistry and Physics Discussions 15 (2015): 20061–63, 20114–22, http://atmos-chem-phys-discuss. net. Na temu „nesumnjive“ i „ireverzibilne štete“ koja se veže uz prag od 2 stupnja celzijusa i golemih opasnosti koje to podrazumijeva vidi Heidi Cullen, The Weather of the Future (New York: Harper, 2011), str. 261–71.

23

zagrijavanje — pogonjeno redukcijom učinka albedo (refleksivnosti zemlje), oslobađanjem metana iz permafrosta i drugim sporim feedbackovima — pokrene, ljudska bića ne bi imala drugog izbora nego se jednostavno pokušati prilagoditi kako god mogu, svjedočeći kako njihova budućnost, i u još većoj mjeri budućnost budućih generacija, isparava pred njihovim očima.11 Doista, čak i pristup zaštitne ograde od dva stupnja celzijusa je, tvrdi Hansen, previše konzervativan. Ako se želi izbjeći značajno dizanje razine mora koje će potapati otoke i prijetiti obalnim gradovima diljem svijeta i stotine milijuna ljudi pretvoriti u izbjeglice, društvo si mora zadati cilj od 350 dijelova po milijunu (ppm) atmosferskog ugljičnog dioksida (u odnosu na sadašnjih 400 ppm) do 2100., što bi zahtijevalo globalno rezanje neto emisije ugljika od oko 6 posto godišnje.12 Koliko god loša bila, bitno je imati na umu da je klimatska promjena samo dio Velikog kapitalističkog klimakterija s kojim je svijet suočen u 21. stoljeću — iako stoji u vezi sa svim ostalim dijelovima. Svjetska ekonomija je već prekoračila ili je na rubu da prekorači cijeli niz planetarnih ograničenja, svako od kojih uzeto samo za sebe predstavlja planetarnu uzbunu, uključujući zakiseljavanje mora, gubitak biološke raznolikosti, disrupciju ciklusa dušika i fosfora, nestanak pitke vode, promjene u pokrovu zemlje (posebno deforestacija), i rastuću zagađenost sintetičkim kemikalijama (što dovodi do biomagnifikacije i bioakumulacije toksina u živim organizmima).13 Zajednički nazivnik iza svih tih rascjepa (rifts) u biokemijskim ciklusima planete je sistem akumulacije kapitala globalnih razmjera. To upućuje na potrebu za istinski golemim, ubrzanim društvenim promjenama, koje ne nadmašuju samo velike društvene revolucije prošlosti, nego i velike transformacije proizvodnje koju obilježavaju izvorna poljoprivredna revolucija i industrijska revolucija. Potrebna nam je za ekološka revolucija 21. stoljeća. 11 James Hansen je danas glavni zagovornik ideje mogućeg zagrijavanja koje se otelo kontroli, što se prvi put razmatralo 1960-ih. To je vezano za Sindrom Venere, odnosno za predodžbu da bi zagrijavanje Zemljinih oceana do te mjere moglo promijeniti atmosferu da će Zemlja početi sličiti Veneri. Međutim, dugo prije nego što bi se takav scenarij ostvario, čovječanstvo bi izgubilo sposobnost kontrole klimatskih promjena putem vlastitog djelovanja. Zato to postaje ključnim problemom. Vidi Hansen i Sato, “Climate Sensitivity”; James Hansen, Storms of My Grandchildren (New York: Bloomsbury, 2009), str. 226–36. 12 Hansen, et al., “Ice Melt, Sea Level Rise, and Superstorms.” 13 Will Steffen, et al., “Planetary Boundaries: Guiding Human Development on a Changing Planet,” Science 347, no. 6223 (January 15, 2015), https://sciencemag.org. Biogmagnifikacija je magnifikacija toksina u višim karikama prehrambenog lanca, bioakumulacija je koncentracija u individualnom organizmu.

24

Prirodne znanosti nas po tom pitanju mogu dovesti samo do određene točke. Budući da uzrok Velikog kapitalističkog klimakterija leži u historijskoj konstituciji ljudskog društva, zahtijevajući društvenu revoluciju, moramo se okrenuti prema društvenim znanostima kao vodiču. Pa ipak, dominantna društvena znanost kao svoju temeljnu premisu — koja strukturira njezin cjelokupni analitički okvir — ima predodžbu da kritika kapitalizma leži izvan legitimno dopustivog. To je do te mjere slučaj da se čak i naziv „kapitalizam“, kao što je istaknuo John Kenneth Galbraith u The Economics of Innocent Fraud, u 1980-ima sve češće zamjenjivao „besmislenom oznakom“ „tržišni sistem“.14 Ako se danas mainstream mediji uopće referiraju na kapitalizam koriste ga samo kao puki sinonim za razvodnjenu predodžbu o kompetitivnom tržišnom društvu, koje se smatra krajnjom razvojnom točkom (telos) ljudske povijesti — i u smislu da se sva povijest vidi kao razvoj prirodne tendencije prema tržišnom kapitalizmu, i u smislu da se sam kapitalizam smatra „krajem povijesti“.15 Rezultat takvog ahistorijskog mišljenja je da konvencionalna misao, uz neznatne iznimke, ne posjeduje nikakvu ozbiljnu društveno-znanstvenu analizu na koju bi se mogla osloniti u suočavanju s današnjim Velikim kapitalističkim klimakterijem. Oni koji su povjerovali da ne postoji budućnost s onu stranu kapitalizma skloni su zaključiti — činjenicama usprkos — da se klimatsku krizu može ublažiti unutar postojećeg sistema. Taj društveni denijalizam (denialism) lijevo-liberalnih pristupa klimatskoj krizi i dominantne društvene znanosti naveo je Naomi Klein da u This Changes Everything izjavi da je „desnica u pravu“ što klimatsku promjenu vidi kao prijetnju kapitalizmu. Najveća prepreka ispred nas, inzistira Klein, nije otvoreni denijalizam znanosti od strane radikalne desnice, nego društveni denijalizam dominantnog lijevo-liberalnog diskursa, koji se, površinski prihvaćajući znanost, odbija suočiti s realnošću da kapitalizam mora nestati.16 Ako konvencionalnu društvenu znanost u svakom koraku sabotira korumpirana vjernost postojećoj klasnoj realnosti, postmoderni zaokret zadnjih nekoliko desetljeća generirao je lijevi diskurs koji je jednako neosposobljen da se suoči s Velikim kapitalističkim 14 John Kenneth Galbraith, The Economics of Innocent Fraud (Boston: Houghton Mifflin, 2004), str. 3–9. 15 Ellen Meiksins Wood, Democracy Against Capitalism (Cambridge: Cambridge University Press, 1995), str. 146–53; Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man (New York: Free Press, 2006). 16 Naomi Klein, This Changes Everything: Capitalism vs. the Climate (New York: Simon and Schuster, 2014), str. 31–63, usp. Ovo mijenja sve (Zagreb: V.B.Z., 2015).

25

klimakterijem. Napuštajući u velikoj mjeri historijsku analizu (velike narative) i negaciju negacije — tj. ideju revolucionarnog kretanja prema naprijed — ljevica je otvorila mjesto ekstremnom skepticizmu i dekonstrukciji svega što postoji, stvarajući duboku „dijalektiku poraza“.17 Iako se određenu nadu može pronaći u Zelenoj teoriji ili „ekologizmu“ koji se pojavio u kontekstu ekološkog pokreta, takvi pogledi su tipično lišeni bilo kakvih sigurnih uporišta unutar društvene (ili prirodne) znanosti, oslanjajući se na neomaltuzijanske pretpostavke u kombinaciji s apstraktnom etičkom orijentacijom koja je fokusirana na potrebu za novim, ekocentričnim pogledom na svijet s ciljem zaštite Zemlje i drugih vrsta.18 Glavna slabost te nove ekološke svijesti odsutnost je bilo čega što približno liči na „konfrontaciju razuma s realnošću“ u obliku ozbiljne ekološke i socijalne kritike kapitalizma kao sistema.19 Apstraktni pojmovi poput rasta, industrijalizma ili konzumacije zamjenjuju istraživanje zakona kretanja kapitalizma kao ekonomskog i društvenog poretka, i istraživanje kako su ti zakoni kretanja doveli do kolizije sa Zemljinim sustavom. Stoga se moramo okrenuti socijalističkoj tradiciji, izgrađenoj na snažnim temeljima historijskog materijalizma — vraćajući se iznova njegovim radikalnim fundamentima kako bi ga ponovo izumili i re-revolucionirali — i pronašli glavne kritičke alate za suočavanje s Velikim kapitalističkim klimakterijem, kao i s problemom tranzicije u pravedno i održivo društvo. Period samokritike unutar marksističke teorije, počevši 1960-ih i razvijajući se kroz desetljeća, na koncu je doveo do revolucije u njezinom shvaćanju socijalno-ekoloških uvjeta. Ipak, kao kod većine intelektualnih revolucija, novi uvidi su bili mogući samo zato što se stajalo na „ramenima divova“— to jest, temelje se na ponovnom otkriću i rekonstrukciji ranijih shvaćanja u kontekstu izmijenjenih okolnosti. Razvoj marksističke ekologije bio je produkt golemog arheološkog iskapanja u znanstvenim temeljima Marxove misli, što je dozvolilo razvoj puno bogatijeg razumijevanja odnosa materijalističke koncepcije povijesti s materijalističkom koncepcijom prirode — stvarajući dublju, opširniju socijalno-ekološku kritiku kapitalističkog društva. 17 Ovaj izraz je preuzet od Russella Jacobyja, The Dialectic of Defeat (Cambridge: Cambridge University Press, 1981). O odbijanju povijesti u postmodernističkom diskursu vidi John Bellamy Foster, “In Defense of History,” u: Ellen Meiksins Wood i John Bellamy Foster, ur., In Defense of History (New York: Monthly Review Press, 1997), str. 184–93. 18 Za prikaze Zelene teorije i ekologizma vidi Andrew Dobson, Green Political Thought (London: Routledge, 1995); Mark J. Smith, Ecologism (Minneapolis: University of Minneapolis Press, 1998). 19 Paul A. Baran, The Longer View (New York: Monthly Review Press, 1969), str. 32.

26

Do kraja dvadesetog stoljeća, taj povratak Marxovoj ekologiji rezultirao je u tri presudna znanstvena proboja: (1) ponovno otkriće onoga što bismo mogli nazvati „ekološka analiza oblika vrijednosti“; (2) ponovno otkriće i rekonstrukcija Marxove teorije metaboličkog rascjepa; i (3) identifikacija dvaju tipova ekološke teorije krize koje su ugrađene u njegovu analizu. Ti kritični proboji će stvoriti nove strateške uvide u revolucionarnu praksu u antropocenu. TRI KRITIČNA PROBOJA EKOLOŠKOG MARKSIZMA Ono što se često naziva tradicijom Zapadnog marksizma, koja se javila 1920-ih i 1930-ih, primarno se identificiralo po svom odbijanju dijalektike prirode i sovjetskog tipa dijalektičkog materijalizma.20 Interpretacija Marxova pristupa odnosa prirode i društva u zapadnomarksističkoj tradiciji je našlo svoj najsistematičniji rani izraz u 1962. objavljenoj knjizi Pojam prirode u Marksovom učenju Alfreda Schmidta, koja je prvobitno pisana kao doktorski rad pod nadzorom filozofa Frankfurtske škole, Maxa Horkheimera i Theodora Adorna. Schmidt je prepoznao centralni značaj Marxova pojma društvenog metabolizma21 u razvoju revolucionarne, nove koncepcije prirode. Ipak, to je gurnuo u stranu u sklopu šire kritike u kojoj je Marxu pripisao istu usku instrumentalističko-produktivističku viziju koja je navodno karakteristična za „dijalektiku prosvjetiteljstva“ u cjelini.22 1970-ih i 1980-ih Schmidtovu ukupno negativnu ocjenu Marxa o prirodi usvojili su autori koji su pripadali onome što se danas naziva „ekosocijalizmom prve faze“ („first-stage ecosocialism“) poput Teda Bentona i Andrea Gorza.23 Benton je tvrdio da je Marx pretjerao sa svojom kritikom Malthusove teorije stanovništva, do te mjere da je nijekao svako postojanje prirodnih ograničenja.24 Zreli Marx (za 20 Russell Jacoby, “Western Marxism,” in Tom Bottomore, ed., A Dictionary of Marxist Thought (Oxford: Blackwell, 1983), 523–26. 21 U jugoslavenskom prijevodu Kapitala njemačka riječ za metabolizam — „Stoffwechsel“ prevedena je kao „razmjena tvari“, što je doslovan prijevod upitne jasnoće (nap. prev). 22 Alfred Schmidt, The Concept of Nature in Marx (London: New Left Books, 1971), 9–10, 155–62, usp. Pojam prirode u Marksovom učenju (Beograd: Vuk Karadžić, 1981); Max Horkheimer and Theodor Adorno, Dialectic of Enlightenment (New York: Continuum, 2001; originalno 1944), usp. Dijalektika prosvjetiteljstva (Sarajevo: Veselin Masleša, 1974) . 23 O prvoj, drugoj i trećoj fazi ekosocijalističkog diskursa vidi John Bellamy Foster, “Foreword,” u Paul Burkett, Marx and Nature (Chicago: Haymarket, 2014), vii-xiii. 24 Ted Benton, “Marxism and Natural Limits,” New Left Review 178 (1989): str. 55, 60, 64; Andre Gorz, Capitalism, Socialism, Ecolog y (London: Verso, 1994). Za detaljniju procjenu Malthusove teorije i Marxove kritike Malthusa vidi John Bellamy Foster, Marx’s Ecolog y

27

razliku od Marxa iz Ekonomsko-filozofskih rukopisa) tako je shvaćen kao autor lišen pozitivnih ekoloških vrijednosti koji je promicao kruti „prometejski“ produktivizam. Uobičajena praksa ekosocijalizma prve faze bila je da se neomaltuzijanski koncepti i primarno etičko stajalište Zelene teorije (Green theory) kaleme na tradicionalniju marksističku teoriju, stvarajući hibridni ekosocijalizam ili ono što se nazivalo „pozelenjem marksizma“.25 Kao što je Raymond Williams kritički primijetio, rezultat je bila tendencija da se „spajaju dvije vrste mišljenja“, koje se povezivalo sa Zelenom teorijom i marksizmom, umjesto da se ide natrag do korijena historijskog materijalizma kako bi se otkrilo njegove ekološke premise.26 To je bio kontekst u kojemu se 1990-ih pojavio „ekosocijalizam druge faze“ u radu različitih marksističkih političkih ekonomista, dovodeći u pitanje prvi. Socijalistički teoretičari nastavili su kopati u samim temeljima klasičnog historijskog materijalizma i njegova okvira, teorije vrijednosti. Prvi kritični proboj, dramatično mijenjajući naše shvaćanje Marxova odnosa prema ekologiji, ostvario je marksistički ekonomist Paul Burkett, koji je u 1999. u knjizi Marx and Nature ponovo otkrio ekološku analizu oblika vrijednosti u temelju Marxova cjelokupne kritike političke ekonomije.27 Rani sovjetski ekonomist Isaak Iljič Rubin prvi je naglasio dvostruku prirodu Marxove teorije vrijednosti, sastavljenu od: (1) teorije oblika vrijednosti, ili onoga što će marksistički ekonomist Paul Sweezy u Sjedinjenim državama nazvati „kvalitativnim problemom vrijednosti“; i (2) teorije kvantitativne determinacije vrijednosti i cijena. Analiza oblika vrijednosti, fokusirajući se na društveni oblik koji vrijednost poprima i obuhvatnije kvalitativne aspekte kapitalističke oplodnje, povezujući je s klasom i proizvodnjom, predstavljat će Marxovo jedinstveno postignuće — mijenjajući i razumijevanje kvantitativnih aspekata vrijednosti.28 U Burkettovom radu Marxova teorija vrijednosti je elaborirana kako bi po prvi put sistematski (New York: Monthly Review Press, 2000), str. 81–104, 141–49. 25 Ted Benton, ur., The Greening of Marxism (New York: Guilford Press, 1996). 26 Raymond Williams, Resources for Hope (London: Verso, 1989), str. 210. 27 Burkett, Marx and Nature, 79–98. 28 I.I. Rubin, Essays on Marx’s Theory of Value (Detroit: Black and Red, 1972), str. 71–75, 107–23, usp. Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti (Zagreb: Stvarnost, 1978); Paul M. Sweezy, The Theory of Capitalist Development (New York: Monthly Review Press, 1970; originalno 1942), 23–40. Razumijevanje odnosa između analize kvalitativne vrijednosti (ili oblika vrijednosti) i ekologije u Marxovom radu obilježilo je posebno rad japanskog marksiste Shigetoa Tsurua, koji je postao jedan od vodećih ekoloških mislioca u Japanu i svijetu od 1960-ih do 1980-ih. Vidi Shigeto Tsuru, Towards a New Political Economy (Tokyo: Kodansha Ltd., 1976).

28

objasnila ekološku analizu oblika vrijednosti ugrađenu u klasični historijski materijalizam.29 S tog gledišta, Marxova cjelokupna kritika promatrana je kao ukorijenjena u kontradiktornim odnosima između onoga što je nazivao „proizvodnjom uopće“, koja karakterizira ljudsku proizvodnju u svim njezinim oblicima, i historijski specifičnog kapitalističkog procesa rada i proizvodnje.30 U „proizvodnji uopće“ ljudski proces rada transformira proizvode prirode ili upotrebne vrijednosti prirodnog materijala, koje čine stvarno materijalno bogatstvo. Međutim, u kapitalizmu, kao specifičnom načinu proizvodnje, ta karakteristika proizvodnje uopće poprima otuđeniji oblik, budući da je većina radnika otuđena od sredstava za proizvodnju, a naročito od zemlje, i stoga su proletarizirani — mogu preživjeti samo prodajući svoju radnu snagu. Sva vrijednost, tvrdili su klasični politički ekonomisti, dolazi od rada. Ali klasično-liberalni politički ekonomisti vidjeli su to kao univerzalnu, transhistorijsku realnost, dok je Marx to, u oštroj opreci, shvatio kao historijski specifičnu realnost, ograničenu na kapitalizam. Priroda je isključena, kao što je Marx naglasio, iz direktnog stvaranja vrijednosti/razmjenske vrijednosti pod kapitalizmom.31 To se i dalje zrcali u današnjim statistikama nacionalnog dohotka ili BDP-a, koje ekonomski rast u potpunosti svode na dodanu vrijednost ljudskih djelatnosti, mjerenih u obliku nadnica ili dohotka od imovine.32 Kapitalistička kalkulacija vrijednosti ili ekonomskog rasta tako kao jednu od svojih temeljnih premisa ima, da citiramo Marxa, predodžbu o prirodnim elementima koji ulaze u

29 Knjiga The Future of the Market Elmara Altvatera donijela je važnu reinterpretaciju Marxove ekološke analize koja je prethodila Burekettovoj Marx and Nature. Vidi Elmar Altvater, The Future of the Market (London: Verso, 1993). 30 O „proizvodnji uopće“, vidi Karl Marx, Grundrisse (London: Penguin, 1973), str. 85–88, usp. Osnovi kritike političke ekonomije I-II, u Karl Marx/ Friedrich Engels Dela (MED), tomovi 19–20 (Beograd: Prosveta, 1979) 31 U Marxovoj teoriji koncept vrijednosti u svom najopćenitijem obliku obuhvaća i upotrebne vrijednosti i razmjensku vrijednost. U tom smislu, Marx je prirodu (pored rada) vidio kao nešto što doprinosi upotrebne vrijednosti, tj. materijalne aspekte u osnovi svake robe. Ali uobičajenije je shvaćanje vrijednosti kao razmjenske vrijednosti, i to u smislu da priroda ne ulazi direktno u kalkulacije vrijednosti sistema ili u konstituciju kapitala. Za detaljnu diskusiju vidi Paul Burkett, “Nature’s ‘Free Gifts’ and the Ecological Significance of Value,” Capital and Class 23 (1999): str. 89–110. 32 Jedna značajka kapitalističkih obračunavanja dohotka je isključivanje kućanskog rada iz računice jer ne doprinosi direktno profitima i akumulaciji, pa se ne uključuje u BDP. Ne samo da su radnice u kućanstvu — a primarno se radi o ženama — u toj situaciji opljačkane, nego obitelj postaje način na koji kapitalisti eksternaliziraju troškove. Sličnost s isključivanjem prirode iz vrijednosti snažno su naglašavale ekofeminističke teoretičarke. Vidi posebno Marilyn Waring, Counting for Nothing (Toronto: University of Toronto Press, 1999).

29

proizvodnju kao „besplatn[oj] prirodn[oj] sna[zi] kapitala“.33 Snage prirode sistem uzima kao direktne poklone samom kapitalu za koje se ništa ne mora razmijeniti.34 To zapravo znači da se prirodu — ili stvarno bogatstvo — pljačka. Kao što je 1960-ih pisao socijalistički ekološki ekonomist Karl William Kapp, „kapitalizam se mora smatrati ekonomijom neplaćenih troškova“.35 (Tu treba napomenuti da postojanje zemljišne rente i rente za resurse ne mijenja suštinsku činjenicu da je priroda isključena iz kalkulacije vrijednosti. Umjesto toga, rente osiguravaju da se dio viška vrijednosti koje društvo proizvodi redistribuira onima koji su u prilici monopolizirati „prava“ na prirodne resurse.) Drugi kritični proboj u marksističkoj ekologiji bilo je ponovno otkriće onoga što je postalo poznato kao Marxova teorija metaboličkog rascjepa. Marxovo usvajanje koncepta metabolizma kako bi ispitao sistemske odnose prirode i društva postaje evidentno počevši od pisanja Grundrisse u kasnim 1850-ima, a nalazimo ga i u svim velikim političko-ekonomskim spisima poslije toga — sve do Glosa na marginama „Udžbenika političke ekonomije“ Adolpha Wagnera iz 1879–1880. Marx se 1850. susreo s nečim što možemo nazvati ranom ekološkom sistemskom perspektivom koja je proširili koncept metabolizma (Stoffwechsel) na međusobno povezane odnose biljaka i životinja preko knjige Mikrokosmos, njegova bliskog prijatelja i političkog suradnika, socijalističkog liječnika-znanstvenika Ronalda Danielsa.36 33 Cijela rečenica glasi: „Prirodni elementi koji ulaze u proizvodnju kao činioci, a da ništa ne koštaju, pa ma kakvu ulogu mogli igrati u proizvodnji, ne ulaze u nju kao sastavni delovi kapitala, nego kao besplatna prirodna snaga kapitala, tj. kao besplatna prirodna proizvodna snaga rada, koja se, međutim, na osnovici kapitalističkog načina proizvodnje predstavlja, kao i svaka proizvodna snaga, kao proizvodna snaga kapitala“ MED 23, str. 621. [U engleskom prijevodu Kapitala „besplatna prirodna proizvodna snaga kapitala“ glasi “a free gift of Nature to capital”, Karl Marx and Frederick Engels, Collected Works (New York: International Publishers, 1975), vol. 37, 732–33. Poanta na koju cilja Foster u engleskom prijevodu je naglašenija. Međutim, jugoslavenski prijevod iz MED bliži je njemačkom originalu, gdje Marx govori o “Gratisnaturkraft des Kapitals”, MEW 25, str. 754 (nap. prev.)] 34 Donekle analogna situacija postoji po pitanju radne snage. U Marxovoj teoriji kapitalistička proizvodnja općenito zahtijeva da kapital radniku plati vrijednost radne snage, tj. trošak njene reprodukcije. Plaćanje troškova reprodukcije kapitalu dozvoljava aproprijaciju radne snage na određeno vrijeme i da eksploatira njenu sposobnost da proizvodi više od troška vlastite reprodukcije. U slučaju prirode, međutim, kapital je manje obavezan pokriti troškove njene reprodukcije, i otvoreno pljačkanje prirode (prirodnih uvjeta proizvodnje) je norma. 35 K. William Kapp, The Social Costs of Private Enterprise (Cambridge, MA: Harvard University Press, 1971), str. 231. 36 Roland Daniels, Mikrokosmos (Frankfurt am Main: Verlag Peter Lang, 1988; originalno 1851), str. 49. Danielsov rad je slijedio prvi zakon termodinamike i primjenu principa

30

Marx je kasnije bio pod utjecajem njemačkog kemičara Justusa von Liebiga i njegove kritike britanske industrijske poljoprivrede, naročito uvoda u izdanje Liebigova velikog rada o poljoprivrednoj kemiji iz 1862. godine. Liebigova ogorčena kritika kapitalističke poljoprivrede bavila se devetnaestostoljetnom krizom tla. Primijetio je da se esencijalne hranjive tvari tla poput dušika, kalija i fosfora u obliku hrane i vlakana prevoze u nova gusto nastanjena urbano-industrijska središta, gdje su doprinosili zagađenju gradova, a izgubljeni su za tlo. Stoga su i Liebig i Marx o industrijskoj kapitalističkoj poljoprivredi govorili kao sustavu pljačke koji cijedi hranjive tvari iz tla. Britanija je u tom periodu bila prisiljena nadoknaditi svoje pljačkanje hranjivih tvari iz tla imperijalističkim uvozom kostiju s bojnih polja Napoleonskih ratova i iz europskih katakombi, kao i gvana iz Perua, kako bi došla do prirodnog gnojiva za iscrpljena engleska polja. Prema Marxu, globalni metabolički rascjep je značio da je kapitalizam poremetio „večiti prirodni uslov“ samog života. Stoga proizvodi „neizlečiv rascep u pogledu društvenog metabolizma i metabolizma propisanog prirodnim zakonima života“.37 Taj rascjep se mogao uočiti i u nejednakoj ekološkoj razmjeni između zemalja, kojom kapital iz centra sistematski pljačka periferiju, crpeći njeno tlo i resurse.38 Marxovu ukupnu analizu po tom pitanje nabolje je shvatiti kao trijadu koncepata o kojima je raspravljao u Ekonomskim rukopisima iz 1861–1862. i u Kapitalu: „univerzalni metabolizam prirode“. „društveni metabolizam“ i metabolički rascjep.39 Ljudska bića, tvrdio je, postoje unutar „univerzalnog metabolizma prirode“, iz kojega izvlače upotrebne vrijednosti prirode i transformiraju ih u proizvodnji, odnosnu u „društvenom metabolizmu“, kako bi zadovoljili svoje potrebe za opstankom i razvojem. Ali kapitalizam, kao historijski specifičan način proizvodnje, sistematski otuđuje radnike od sredstava za proizvodnju (zemlje, prirode, alata) čime proletarizira rad i čini mogućim kapitalističku eksploataciju i akumulaciju. U tom

očuvanja energije na metabolizam u radu Juliusa Roberta Mayera, jednog od suotkrivača očuvanja energije. Vidi Julius Robert Mayer, “The Motions of Organisms and Their Relation to Metabolism,” u R. Bruce Lindsay, ur., Energ y: Historical Development of the Concept (Stroudsburg, PA: John Wiley and Sons, 1975), str. 284–307. 37 Karl Marx, MED 21, str. 445; MED 23, str. 675 (prijevod izmijenjen — nap. prev.). 38 Vidi Brett Clark i John Bellamy Foster, “Guano: The Global Metabolic Rift in the Fertilzer Trade,” u Alf Hornborg, Brett Clark, and Kenneth Hermele, ur., Ecolog y and Power (London; Routledge, 2012), str. 68–82; John Bellamy Foster i Hannah Holleman, “The Theory of Unequal Ecological Exchange,” Journal of Peasant Studies 41, no. 1–2 (March 2014): str. 199–233. 39 Marx, MED 23, str. 675.

31

procesu se potkopavaju i zemlja i radnici, „izvori svakog bogatstva“ 40, stvarajući metabolički rascjep. Rezultat je, tvrdio je Marx, nužna restauracija tog metabolizma, koja se međutim može dogoditi samo u višem obliku društva, tj. u socijalizmu. S tim razmatranjima na umu, Marx je uveo najradikalniju koncepciju ekološke održivosti koja je ikad razvijena. Kao što je napisao u Kapitalu: Sa stanovišta jedne više ekonomske društvene formacije izgledaće privatna svojina pojedinih individua na Zemljinu kuglu isto tako apsurdna kao privatna svojina nekog čoveka na nekog drugog čoveka. Čak ni neko celo društvo, nacija, pa ni sva istovremena društva uzeta zajedno, nisu vlasnici zemlje. Oni su samo njeni posednici, uživaoci, i imaju je kao boni patres familias [dobri domaćini].41

Kod Marxa je ekološka održivosti zajedno sa supstancijalnom jednakošću definirala cijelu osnovu socijalizma/komunizma. „Sloboda se u ovoj oblasti“, pisao je, „može sastojati samo u tome da podruštvljeni čovek, udruženi proizvođači, racionalno urede ovaj svoj metabolizam s prirodom … da ga vrše s najmanjim utroškom radne snage i pod uslovima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi“.42 Treći kritični proboj ekosocijalizma druge faze bilo je ponovno otkriće Marxove dualne koncepcije ekološke krize u kapitalističkom društvu. U prvom obliku ekološke krize, prikazanom u Kapitalu, fokus je bio na oskudici prirodnih resursa. Ovdje je problem kako rastuća oskudnost resursa i okolišnih pogodnosti općenito vodi do rastućih ekoloških troškova, čime pritišće profitnu marginu. To se može vidjeti u Marxovom tretmanu britanske krize pamuka tijekom Američkog građanskog rata, ulozi resursa u dizanju cijene konstantnog kapitala u njegovoj teoriji tendencije pada profitne stope, i u njegovim raspravama o potrebi kapitala da sačuva konstantni kapital. Rastući troškovi resursa s degradacijom okoliša mogu stvoriti goleme probleme za kapitalističku akumulaciju. Tu postaje evidentno kako imperijalizam, držeći niskim cijene sirovina koje se nabavljaju na međunarodnom tržištu, pomaže promicanju akumulacije kapitala u centru sistema. No kod Marxa nalazimo i teoriju prave ekološke krize, ili krize održivog ljudskog razvoja, koja nadilazi računice vrijednosti samog sistema — kao što to egzemplificira teorija metaboličkog 40 MED 21, vol. 1, str. 446. 41 MED 23, str. 646–647. 42 MED 23, str. 682. (prijevod izmijenjen: „promet materije“ zamijenjen „metabolizmom“ — nap. prev.)

32

rascjepa. Iz jednostavnog razloga što je kapitalizam pljačkaški sistem, u Liebigovom i Marxovom smislu, eksternalizira većinu troškova okolišne (i socijalne) degradacije na prirodu i društvo bez da to direktno utječe na njegovu profitabilnost. Tako fenomeni poput dezertifikacije i deforestacije — a Marx raspravlja i o jednom i o drugom — imaju implikacije za održiv ljudski razvoj, ali ne ulaze direktno u kalkulacije vrijednosti robnog sistema. Metabolički rascjep koji remeti biokemijske cikluse može biti potpuno kompatibilan s kontinuiranom akumulacijom. Svojom relativnom inzulacijom od okolišne degradacije koju sistematski stvara svugdje oko sebe, kapitalizam je jedinstven među načinima proizvodnje. Kao što piše Burkett: „Za Marxa … akumulacija kapitala se može održati kroz ekološke krize. Ustvari, to je jedna stvar koja kapitalizam čini različitim od prethodnih društava. Sposoban je nastaviti sa svojim kompetitivnim, profitno motiviranim obrascem akumulacije unatoč šteti koju tako nanosi prirodnim uvjetima.“ 43 Danas svjedočimo kako se ekonomski rast nastavlja dok disrupcije biokemijskog ciklusa cijela planete o kojemu sva živa bića ovise za svoje postojanje ne ulaze u obračun. Zapravo, te disrupcije i rascjepi kapitalu otvaraju nove prilike za stvaranje profita, poput agrokemijske industrije (gnojiva i pesticidi) ili današnjih karbonskih tržišta (carbon markets). Većina konkretnih istraživanja inspirirana marksističkim teorijama ekološke krize posljednjih godina fokusirala su se na teoriju metaboličkog rascjepa, budući da je kriza održivog ljudskog razvoja ona koja određuje trenutno stanje planetarne uzbune. Štoviše, perspektiva metaboličkog rascjepa osigurala je razumijevanje sistemskih okolišnih promjena koje se ne daju svesti samo na pitanje razmjera ili nosećih kapaciteta ili ekonomskih aspekata sistema. Tako je prodrla u nove dimenzije problema. Marxova analiza metaboličkog rascjepa presijeca se s analizom proizvodnje kao „treadmill of production“ (koja je izrasla iz njegove teorije akumulacije), a istovremeno se odnosi na razvoje u prirodnim znanostima, što je povezuje s najrazvijenijim ekološkim perspektivama.44 Ona upućuje na duboke kontradikcije vezane za način podjele prirode od strane kapitala (pored podjele rada). Primjerice, metabolički rascjep nam dozvoljava da potpunije razumijemo implikacije pokušaja sistema — koje je Marx već u devetnaestom stoljeću kritizirao — da ubrza stopu rasta životinja 43 Burkett, Marx and Nature, str. xx. 44 Klasična neomarksistička teorija ekološke krize unutar sociologije okoliša poznata je kao perspektiva „treadmill of productiom“ („pokretna traka proizvodnje“), i svoj izvor ima u radu Allaina Schnaiberga The Environment (Oxford: Oxford University Press, 1980). Schnaibergova analiza bila je pod jakim utjecajem analiza ekonomske krize i okoliša u časopisu Monthly Review.

33

u tvorničkom stilu uzgoja tako što ih uklanja iz njihovih ekosistema, promijeni im unos hrane, razmnožavanje, i tako dalje. Životinje se razlama na različite dijelove tijela kojima se manipulira, pretvara ih se u puke procese proizvodnje koji se komodificiraju do n-te razine.45 Marx i Engels su analizu metaboličkog rascjepa shvaćali i u kategorijama otvorenog termodinamičkog sistema, u kontekstu kojega, kao što je Engels primijetio 1882., čovječanstvo „rasip[a]“ fosilna goriva povezana s „ranije akumuliran[om] sunčev[om] energij[om]“, dok propušta adekvatno koristiti trenutnu solarnu energiju.46 MARKSIZAM I VELIKI KAPITALISTIČKI KLIMAKTERIJ Na temelju tog seta kritičnih teorijskih proboja — koji konstituiraju znanstvenu revoluciju u marksističkoj teoriji koja povratno mijenja same temelje historijskog materijalizma — moguće je donijeti pet opsežnih zaključaka o ekološkoj i socijalnoj revoluciji koja je nužna u današnjem suočavanju s Velikim kapitalističkim klimakterijem. Prvo, problem koji prijeti globalnom okolišu je akumulacija kapitala u trenutnoj fazi monopolno-financijskog kapitala, a ne ekonomski rast u apstraktnom smislu. To jest, uključena su i pitanja o kvalitativnoj naravi razvoja i ona o kvantitativnom razvoju. To za sobom povlači i pitanje ekološkog oblika vrijednosti koji je povezan s kapitalizmom u njegovoj monopolno-financijskoj fazi, a podešen je za promicanje ekonomskog i ekološkog rasipanja kao stimulusa akumulaciji. Bogate ekonomije su danas dobro razvijene, sposobne zadovoljiti materijalne potrebe svog stanovništva i staviti naglasak na kvalitativan ljudski razvoj. Kapitalizam međutim zahtijeva kontinuiranu ekspanziju vrijednosti i potrošnje roba, s rastućim unosima energije i materijala.47 To se danas promovira posredstvom golemih marketinških napora, koji u SAD-u iznose dobrano preko bilijun dolara godišnje, kao i posredstvom golemih izlijevanja ekonomskog otpada u obliku sintetičkih dobara koja su 45 Marxovi komentari o kapitalističkoj komodifikaciji životinja u velikoj su mjeri bila odgovor francuskom agrarnom ekonomistu Léonceu de Lavergneu, čijim idejama se Marx bavio u Kapitalu i u svojim radnim bilježnicama. Vidi Kohei Saito, “New Insights into Marx’s Ecology through the MEGA-Edition,” Monthly Review 67, no. 9 (February 2016); John Bellamy Foster i Paul Burkett, Marx and the Earth (Leiden: Brill, 2016); Léonce de Lavergne, The Rural Economy of England, Scotland and Ireland (London: William Blackwood and Sons, 1855). 46 Kenneth M. Stokes, Man and the Biosphere (Armonk, NY: M.E. Sharpe, 1992), str. 35–37; Marx i Engels, MED 42, str. 116. 47 John Bellamy Foster, “The Absolute General Law of Environmental Degradation Under Capitalism,” Capitalism Nature Socialism 3, no. 3 (1992): 77–81.

34

toksična za okoliš.48 Kao što je marksistički ekonomist Paul Baran pisao 1960-ih, „ljudi uronjeni u kulturu monopolnog kapitalizma ne žele ono što trebaju i ne trebaju ono što žele“.49 Povrh tog golemog sustava rasipanja i otpada (uključujući vojni otpad) koji pokreće akumulaciju nalazi se financijalizirana nadgradnja koja je sistemu omogućila još brži transfer bogatstva i dohotka u korist najbogatijih 0,01 posto društva.50 U novoj financijskoj arhitekturi koja je nastala, kreditno-dužnički sistem dominira nad cijelom globalnom ekonomijom. Taj iracionalni sistem umjetno stimuliranog rasta, ekonomskog rasipanja, financijaliziranog bogatstva, i ekstremne nejednakosti ono je što se mora nadići ako želimo stvoriti društvo ekološke održivosti i supstancijalne jednakosti. Ako se ekonomski rast u bogatim zemljama nastavi kao i dosad — čak i po standardima trenutnog perioda relativne ekonomske stagnacije — šanse da ćemo izbjeći probijanje klimatskog budžeta svijeta su vrlo male ili nikakve, uz katastrofalne globalne posljedice. Rast razmjera ekonomije i destruktivne tendencije našeg ekološki neefikasnog, tehnološki destruktivnog društva, podešenog za cikluse proizvodnju u kojima se plastične žlice proizvode u Kini, prevoze u SAD, gdje imaju vijek trajanja korisnosti od nekoliko minuta prije nego što ulaze u otpadne tokove, stvarajući cijeli niz toksičnih kemikalija u tom procesu, ono je što predstavlja prijetnju za biokemijske procese cijele planete. Društveno-metabolički procesi kapitala pokušavaju iznova stvoriti planetu na vlastitu sliku, tretirajući sve planetarne granice kao puke prepreke koje treba svladati i time stvaraju globalan metabolički rascjep na planeti koja se rapidno zagrijava. Sve to ukazuje na potrebu da se ekonomskom rastu nametnu granice, a specifično ekspanziji današnjeg kapitalizma katastrofe (disaster capitalism). Drugo, kapitalizam trenutno pati od epohalne krize — i ekonomske i ekološke. To se manifestira u prekomjernoj akumulaciji, stagnaciji, i financijalizaciji, s jede strane, i ekološkog rascjepa i disrupcija, kako u svakom pojedinačnom ekosistemu tako i na planeti u cjelini, s druge strane.51 Te dvije dugoročne strukturne krize ne daju 48 O važnosti ekonomskog i ekološkog rasipanja za Marxovu kritiku kapitalističke ekološke i socijalne destrukcije, vidi John Bellamy Foster, “The Ecology of Marxian Political Economy,” Monthly Review 63, no. 4 (September 2011): str. 1–16. 49 Baran, The Longer View, str. 30. 50 Za svaki dodatni dolar koji je zaradilo donjih 90 posto stanovništva SAD-a u periodu 1992–2000., gornjih 0,01 posto (oko 14 tisuća kućanstava) zaradilo je 18 tisuća dolara. Dopisnici “New York Times-a,” Class Matters (New York: Times Books, 2005), str. 186. 51 O suvremenom fenomenu pretjerane akumulacije, stagnacije i financijalizacije vidi John Bellamy Foster i Robert W. McChesney, The Endless Crisis (New York: Monthly Review Press, 2012).

35

se svesti jedna na drugu, osim u smislu da su obje izazvane logikom kapitalističke akumulacije. Ono što smo nazvali ekološkom krizom u pravom smislu riječi u velikoj je mjeri nevidljivo za knjigovodstvo vrijednosti kapitalističkog sistema, i sistematski mu se dodjeljuje status nižeg prioriteta u odnosu na ekonomske imperative. Društvu se konstantno govori da je rješenje za ekonomsku stagnaciju ekonomski rast pod svaku cijenu, i to obično uključuje promicanje neoliberalnog kapitalizma katastrofe. Ali takvo ekonomsko rješenje — a sistem nije sposoban formulirati rješenje s dugoročnim, stabilnim učincima, već samo privremene i ad hoc varijante — bilo bi fatalno za prirodni okoliš planete, koji zahtijeva manje, a ne više ekonomske ekspanzije. Epohalna kriza ekonomije i ekologije unutar kapitalističkog sistema stoga će se vjerovatno nastaviti, i obje pukotine će se širiti sve dok logika kapitala prevladava. Taj konflikt između ekonomskih i ekoloških ciljeva nije kontradikcija analize, nego samog kapitalističkog sistema. Treće, ako se akumulaciju ili ekonomski rast želi zaustavi u bogatim zemljama, makar samo privremeno, iz čiste ekološke nužnosti, to bi zahtijevalo golemi novi sustav redistribucije. Kao što je Lewis Mumford naznačio 1944. u The Condition of Man, statično stanje ili ekonomija nepromijenjene veličine moguće je samo pod uvjetima „osnovnog komunizma“, što je pojam koji Mumford (slijedeći Marxa) koristi kako bi se referirao na društvo u kojemu je distribucija organizirana „prema potrebama, a ne prema sposobnostima ili produktivnim doprinosima“.52 Mora se dogoditi golemo preusmjeravanje društvenog viške prema stvarnim ljudskim potrebama i ekološkoj održivosti, nasuprot goleme trake proizvodnje koju generira profitni sistem. Stvaranjem društva usmjerenog prema upotrebnim vrijednostima a ne prema razmjenskoj vrijednosti možemo pronaći resurse za razvoj svijeta koji je održiv jer je pravedan i pravedan jer je održiv. Društvo će morati biti presloženo, kao što je rekao Epikur, a Marx se s njim složio, prema principu dovoljnog — to jest, kroz bogat razvoj ljudskih potreba, dostupan svima.53 Četvrto, Marx nam je ponudio model socijalizma kao održivog ljudskog razvoja.54 Kako bi se suočili s izazovom Velikog kapitalističkog klimakterija, bit će nužno preusmjeriti moć prema udruženim proizvođačima koji će, djelujući u skladu sa znanošću i vrijednostima zajednice, morati regulirati kompleksni, međuzavisni 52 Lewis Mumford, The Condition of Man (New York: Harcourt Brace Jovanovich, 1973), str. 411. 53 „Ništa nije dovoljno za nekoga kome je dovoljno malo.“ Epicurus, The Epicurus Reader (Indianapolis: Hackett 1994), str. 39. 54 Paul Burkett, “Marx’s Vision of Sustainable Human Development,” Monthly Review 57, no. 5 (October 2005): str. 34–62.

36

metabolizam između prirode i društva sukladno svojim vlastitim razvijenim ljudskim potrebama i zahtjevima metabolizma zemlje. U današnjem kontekstu to će zahtijevati ono što je Marx nazvao „restauracijom“ esencijalnog metabolizma na relaciji čovjek-priroda, zacjeljujući metabolički rascjep.55 Raspravljajući o principu „metaboličke restauracije“, Del Weston je u svojoj knjizi The Political Economy of Global Warming napisala: „Potrebno je da ljudska društva žive unutar metaboličkih ciklusa u kojima su jedini novi inputi energije oni sunca… Priroda će u novoj ekonomici biti priznata kao konačni izvor svakog bogatstva.“ 56 Štoviše, s obzirom na vladajuće stanje planetarne opasnosti, moramo brzo djelovati kako bi stvorili tu novu ekonomiku i novi ekološki odnos sa zemljom, usmjeravajući goleme resurse prema stvaranju nove energetske strukture koja može operirati unutar solarnog budžeta, dok istovremeno zagovaramo Mumfordov „osnovni komunizam“, ili društvo temeljeno na principu — svakome prema potrebama. Peto, revolucionarna promjena kojoj se nadamo može se dogoditi samo putem ljudskog djelovanja. Iako je naširoko prepoznato da svijetu treba ekološka i socijalna revolucija, ostaje pitanje: otkud i čijim djelovanjem će takva revolucija nastati? Ekološki marksisti sugeriraju da možda već svjedočimo znakovima uspona nečega što bi se moglo nazvati „ekološkim proletarijatom“ u nastajanju — široke mase pripadnika radničke klase koji, kao rezultat krize vlastitih egzistencija, prepoznaju neraskidivu vezu između ekonomskih i ekoloških uvjeta života.57 Velika većina svjetskog stanovništva sada se svakodnevno susreće s pogoršanim materijalnim uvjetima života, povezanim s isprepletenom ekonomskom i ekološkom krizom, i oni utječu na sve aspekte njihovih života. Na terenu, ekonomske i ekološke krize sve više postaju nerazlučive. Krize opskrbe prehranom, prisvajanja zemlje, nestanci struje, privatizacija vode, povećana zagađenost, propadajući gradovi, sve lošije javno zdravlje, porast nasilja protiv ugnjetavanih 55 Marx, Capital, vol. 1, str. 638 (U prijevodu Bena Fowkesa koji Foster citira piše „restoration“. U jugoslavenskom prijevodu prvog toma Kapitala [MED 21, str. 445] nije riječ o restauraciji nego o „uspostavi“. U njemačkom originalu Marx na ovom mjestu [MEW 23, str. 528] koristi glagol „herstellen“ [najdoslovnije: „stvoriti“ ili „proizvesti“]. Jugoslavenski prijevod je značenjski bliži originalu, ali ovdje ipak slijedimo engleski prijevod na koji se Foster poziva, pošto druge varijante ne bi odgovarale usmjerenju Fosterove argumentacije. To međutim ne mijenja ništa na činjenici da je Fowkesove prijevod — a time i Foster argumentacijski izvod na temelju njega — filološki problematičan. — Nap. prev.); Stefano B. Longo, Rebecca Clausen, i Brett Clark, The Tragedy of the Commodity (New York: Rutgers University Press, 2015), str. 175–203. 56 Del Weston, The Political Economy of Global Warming (London: Routledge, 2014), 170–71; Marx, Capital, vol. 1, str. 637–38. 57 Foster, Clark, and York, The Ecological Rift, str. 47, 398, 440.

37

dijelova stanovništva — sve to konvergira s rastućom nejednakošću, ekonomskom stagnacijom, i rastom nezaposlenosti i podzaposlenosti. U Južnoafričkoj republici, primjerice, klasna borba je danas podjednako ekološka i ekonomska borba — i time već naznačuje pojavu ekološke radničke klase.58 Logični rezultat je spajanje materijalnih pobuna protiv sistema — ono što je David Harvey, vrlo korisno, nazvao „ko-revolucionarnim“ borbama.59 To najbolje egzemplificiraju pokret za okolišnu/klimatsku pravdu i pokret radikalne direktne akcije koji Naomi Klein naziva „Blockadia“.60 Tradicionalna politika radničke klase tako ko-evoluira i spaja se s okolišnim borbama, kao i s borbama people of color, žena, i svih onih koji vode osnovne, reproduktivne bitke diljem društva. Takva ekološka i socijalna borba bit će revolucionarna u mjeri u kojoj će svoju snagu crpiti iz onih slojeva društva u kojima su životi ljudi najprekarniji: radnika u trećem svijetu, žena iz radničke klase, ugnjetavanih people of color u imperijalističkim centrima, indigenih ljudi, seljaka/poljoprivrednih ranika bez zemlje, i onih koji se bore za fundamentalno nove odnose seksualnosti, roda, obitelji, i zajednice — kao i visoko eksploatiranih i razvlaštenih radnika diljem svijeta. Revolucionarna borba u tim će se okolnostima morati odvijati u dvije faze. U ekodemokratskoj fazi u neposrednoj sadašnjosti, koja teži izgradnji širokog saveza — u kojem će velika većina čovječanstva izvan vladajućih interesa neljudskim uvjetima svojih života biti prisiljena zahtijevati svijet održivog ljudskog razvoja. S vremenom, to bi trebalo stvoriti uvjete za drugu, odlučniju ekosocijalističku fazu revolucionarne borbe, usmjerenu na stvaranje društva supstancijalne jednakosti, ekološke održivosti, i kolektivne demokracije. Sve to upućuje na prevođenje klasične Marxove ekološke kritike u suvremenu revolucionarnu praksu.61 U ekodemokratskoj fazi cilj je izvesti one radikalne reforme koje će zaustaviti trenutnu destruktivnu logiku kapitala, boreći se za promjene koje su radikalne, čak i revolucionarne, tako što će ići protiv logike kapitala ali su ipak zamislive kao konkretni, smisleni oblici borbe u sadašnjem kontekstu. To bi uključivalo mjere poput: (1) hitnog plana redukcije emisije ugljika u bogatim ekonomijama za 8–10 posto godišnje; (2) implementacije moratorija na ekonomski rast 58 See Weston, The Political Economy of Global Warming, str. 113–52. 59 David Harvey, The Enigma of Capital (Oxford: Oxford University Press, 2010), str. 228–35. 60 Klein, This Changes Everything, str. 293–336. 61 O dvije faze ekološke revolucije vidi Fred Magdoff i John Bellamy Foster, What Every Environmentalist Needs to Know About Capitalism (New York: Monthly Review Press, 2011), str. 123–44.

38

povezano s radikalnom redistribucijom dohotka i bogatstva, čuvanjem resursa, racioniranjem, i redukcijom ekonomskog rasipanja; (3) preusmjeravanje vojnih izdataka, koje se danas univerzalno naziva izdacima za „obranu“ na obranu planete kao mjesta ljudske habitacije; (4) stvaranje alternativne energetske infrastrukture, dizajnirane tako da ostaje unutar solarnog budžeta; (5) zatvaranje elektrana na ugljen i blokiranje nekonvencionalnih fosilnih goriva poput nafte iz škriljca; (6) pristojbe na ugljik i sistem dividendi poput onoga kakav predlaže Hansen, koji bi redistribuirao 100 posto prihoda stanovništva na per capita osnovi; (7) globalnu inicijativu pomoći ekonomijama u razvoju za prijelaz na održivi razvoj; (8) implementaciju principa ekološke pravde diljem društva i njeno povezivanje s prilagodbom klimatskim promjenama (koje se ne daju sasvim zaustaviti) kako bi se osiguralo da ljudi tamnije boje kože, siromašni, žene, indigena stanovništva i populacije trećeg svijeta ne snose najveći teret katastrofe; (9) usvajanje klimatskih pregovora i politika na temelju modela koji je predložen u People’s Agreement on Climate Change u Cochabambi, u Boliviji 2010. godine. Takvi prijedlozi za radikalne promjene mogu se multiplicirati i morali bi imati efekte na sve aspekte društva i individualnog razvoja. Pravilo u ekodemokratskoj fazi razvoja bilo bi da se suočimo s epohalnom krizom (ekološkom i ekonomskom) u kojoj se svijet sada nalazi, i to na načine koji se suprotstavljaju logici business as usual, koja svijet neosporno vodi prema kumulativnoj katastrofi. Logika ekodemokratske faze borbe, ako bi se u potpunosti sprovela, stvorila bi uvjete za ekosocijalističku fazu mobilizacije stanovništva iz vlastitih poriva i kulturnih i ekonomskih promjena do kojih bi to dovelo, koja bi dala zamah stvaranju društva u kojemu bi se prešlo sa svakome prema njegovim sposobnostima na svakome prema njegovim potrebama.62 Sistem društvene metaboličke reprodukcije konstituirao bi se na komunalnijoj osnovi, uzimajući u obzir ne samo sadašnjost i buduće generacije, nego i sam Zemljin sustav i raznolikost života unutar njega. Nužno društveno i ekološko planiranje počinjalo bi od lokalnih potreba i lokalnih zajednica i integriralo bi se s većim političko-egzekutivnim entitetima odgovornim za koordinaciju i implementaciju u odnosu na te potrebe. Takvo bi društvo bilo demokratsko u klasičnom smislu riječi — narodna vladavina nad društvom, vladavina udruženih proizvođača.63 To je ono što je Marx imao na umu kada je naglasio da je 62 Karl Marx, Critique of the Gotha Programme (New York: International Publishers, 1938), str. 10. 63 Za prikaz klasične koncepcije demokracije kao vladavine demosa (siromašnih) vidi Ellen Meiksins Wood i Neal Wood, Class Ideolog y and Ancient Political Theory (Oxford: Blackwell, 1978).

39

cilj da „podruštvljeni čovek, udruženi proizvođači, racionalno urede svoj metabolizam s prirodom… s najmanjim utroškom energije i pod uslovima koji su najdostojniji i najadekvatniji njihovoj ljudskoj prirodi“64 Za Marxa je to u devetnaestom stoljeću bila borba za ljudsku slobodu; danas, u dvadeset i prvom, to je borba za ljudsku slobodu i za ljudski opstanak. 1980. godine britanski marksistički povjesničar E.P. Thompson napisao je esej upozorenja za New Left Review s naslovom „Notes on Exterminism, The Last Stage of Civilization“. Iako usmjerena specifično na rast arsenala nuklearnog oružja i opasnosti globalnog holokausta uslijed uzajamnih nuklearnih napada u finalnoj fazi Hladnog rata, Thompsonova teza se bavila i opsežnijim pitanjem ekološke destrukcije koju sistem izaziva. Rudolf Bahro, komentirajući kasnije Thompsonove ideje u knjizi Avoiding Social and Ecological Disaster, objasnio je: „Da tezu o eksterminaciji izrazimo u marksističkim kategorijama, moglo bi se reći da je odnos između produktivnih i destruktivnih snaga izokrenut naglavačke. Marx je vidio trag krvi koji su provlači kroz nju, i da ‘civilizacija za sobom ostavlja pustinje’“.65 Danas se taj ekološki destruktivni trend proširio na cijelu planetu, a čuvena „kreativna destrukcija“ kapitalizma se preobražava u destruktivnu kreativnost koja ugrožava čovječanstvo i sam život na Zemlji.66 „San da čovjek sebe može pretvoriti u bogoliko biće tako što će svoje energije isključivo usmjeriti na vanjski svijet“, pisao je Mumford u The Condition of Man, „sada je postao najisprazniji od svih snova: isprazan i zlokoban.“ 67 Rezultat je neka vrsta ekonomike eksterminizma. Danas se rat protiv planete vodi kao sredstvo za cilj akumulacije kapitala, u kojemu su same granice Zemlje postale nevidljive za usku vrijednosnu računicu sistema. Naš zadatak usred Velikog kapitalističkog klimakterija je izokrenuti tu ekonomiku eksterminizma i stvoriti pravedniji i održiviji svijet koji živi u miru s planetom. Ako u tome ne uspijemo, čovječanstvo će nestati skupa s kapitalizmom. Proročanstvo svih branitelja trenutnog poretka tijekom posljednjih stotinjak godina tada će biti ispunjeno. Kapitalizam će 64 MED 23, str. 682 (prijevod izmijenjen — nap. prev.) 65 Karl Marx and Frederick Engels, Collected Works (New York: International Publishers, 1975), vol. 42, str. 558–59. 66 E.P. Thompson, Beyond the Cold War (New York: Pantheon, 1982), 41–80; Rudolf Bahro, Avoiding Social and Ecological Disaster (Bath: Gateway Books, 1994), str. 19. Ovaj i sljedeći paragraf temelje se na John Bellamy Foster, The Ecological Revolution (New York: Monthly Review Press, 2009), str. 27–28. 67 Mumford, The Condition of Man, str. 348, 412.

40

označiti kraj ljudske povijesti tako što će dokrajčiti ljudsku civilizaciju — pa čak i ljudski opstanak. Veliki kapitalistički klimakterij suočava nas s fatalnim izborom: promjena sistema, ne promjena klime! S engleskog preveo: Stipe Ćurković Izvorno objavljeno u Monthly Review, November 2015 (sv. 67, br. 6). Tekst je izvorno prezentiran kao keynote predavanje na Manifesti u Ostendu u Belgiji 19. rujna 2015. Manifesta je te godine bila organizirana oko teme klimatskih promjena, u pripremi za COP21 klimatske pregovore (i prosvjede) u Parizu u prosincu 2015.

41

Dugi valovi fosilnog razvoja: periodiziranje energije i kapitala

Andreas Malm

Samo oni koji se najtvrdoglavije drže svog ideološkog poveza preko očiju danas će poricati postojanje veze između kapitalizma i emisija ugljičnog dioksida. Drugo je raslo u paru s prvim i to nije ni najmanje slučajno. No nije uvijek bilo tako. Izvorno, a to vrijedi neovisno o tome kada želimo datirati rođenje ovoga načina proizvodnje — u četrnaesto, petnaesto, šesnaesto ili kasno osamnaesto stoljeće — kapitalizam se oslanjao na ono što bismo danas nazvali obnovljivim izvorima energije: drvo, mišići, vjetar i voda. Potom je prihvatio fosilna goriva, prije svega ugljen. Ovim korakom — nesumnjivo jednim od najsudbonosnijih u povijesti — kapitalizam je stvorio neobičnu formaciju koju opisujem kao fosilnu ekonomiju, koju je najjednostavnije definirati kao ekonomiju samoodrživog rasta zasnovanu na potrošnji fosilnih goriva koja stoga generira neprekidan rast emisija CO2.1 Zamislite si mijeh. Ako je jedna njegova drška neprekidni rast koji definira kapitalizam, druga je sačinjena od ugljena i nafte i plina. Iz mlaznice dolazi snažan nalet CO2 koji raspiruje požar globalnog zatopljenja. Što je više rasta, to će potisak biti snažniji, a time i val CO2. Ipak, ova opservacija ne rješava pitanje kako je točno kapitalistički rast bio vezan za potrošnju fosilnih goriva tijekom povijesti. Ona ga tek postavlja. Najlakši način da se opiše korelacija ta dva elementa bio bi taj da zamislimo kapitalizam kao glatku, pravocrtnu liniju vječne ekspanzije koja emitira mlaz CO2 koji se jednako postojano uvećava. No to bi bilo netočno. Kapitalistički rast je jedinstveno turbulentan proces. On se kreće kroz iznenadne uzlete i usporavanja, stvara i uništava, ubrzava i usporava, čisti teren od postojećih struktura što dovodi do izgradnje viših stadija ili do posrtaja, bez padanja u depresije.2 Svakako, rast kao takav se rijetko zaustavlja. Prije se može reći da je on vezan uz sekularni trend, pa se mnoge devijacije i fluktuacije kreću oko uzlazne

1 Prema ovakvoj definiciji, nekapitalističke fosilne ekonomije su itekako moguće te su doista i postojale u obliku staljinističkih formacija. Za određena razmatranja o ovome, vidi: Andreas Malm, “Who Lit this Fire? Approaching the History of the Fossil Economy,” Critical Historical Studies, 3.2 (Fall 2016) 215–248. 2 Kao što, primjerice, ukazuje Lav Trocki, The First Five Years of the Communist International (London: Pathfinder, 1973) 226; Michael Storper and Richard Walker, The Capitalist Imperative: Territory, Technolog y, and Industrial Growth (Oxford: Basil Blackwell, 1989), 202; Ernest Mandel, Long Waves of Capitalist Development: A Marxist Interpretation (London: Verso, 1995) 120; Chris Freeman and Francisco Louçã, As Time Goes By: From the Industrial Revolutions to the Information Revolution (Oxford: Oxford UP, 2002) 43, 55; Carlota Perez, Technological Revolutions and Financial Capital: The Dynamics of Bubbles and Golden Ages (Cheltenham: Edward Elgar, 2002) 162. “Scena na kojoj se odvija kapitalistička povijest uvijek je u kretanju”. Anwar Shaikh, “The Falling Rate of Profit as the Cause of Long Waves: Theory and Empirical Evidence,” New Findings in Long Wave Research, ur. Alfred Kleinknecht, Ernest Mandel and Immanuel Wallerstein (London: Macmillan, 1992) 174.

43

krivulje.3 No proces rasta teče kroz nepostojane kontradikcije — a ne ravnomjeran, inkrementalni dodatak outputa — te one potiču ekspanziju i obnavljaju zamah ponovno i ponovno. I moglo bi biti da ove kontradikcije i konvulzije koje one generiraju najviše doprinose proizvodnji i reprodukciji fosilne ekonomije u sve većim razmjerima. Ulegnuća na krivulji rasta mogla bi skrivati tajnu njezina smjera. ENERGIJA U VALOVIMA Jedan način da se konceptualizira povijest dinamičke neravnoteže, koji bi mogao imati obećavajući mada iznenađujuće zanemareni potencijal za našu svrhu, predstavlja teorija dugih valova kapitalističkog razvoja. Obično vezana uz fundamentalni doprinos ruskog ekonomista Nikolaja Kondratijeva iz 1920-ih godina, teorija pretpostavlja da se kapitalizam kreće u valovima trajanja od četrdeset do šezdeset godina.4 Svaki val ima dvije faze: „uzlaznu“ karakteriziranu uvjetima booma nakon koje slijedi „pad“ obilježen neprekidnom stagnacijom. Egzaktna periodizacija stvar je beskrajnih kontroverzi, no standardna kronologija izgledala bi otprilike ovako: Prvi dugi val Drugi dugi val Treći dugi val Četvrti dugi val Peti dugi val

Uzlet oko 1780.–1825. oko 1848.–1873. oko 1896.–1914. oko 1945.–1973. oko 1992.–2008.(?)

Pad oko 1825.–1848. oko 1873.–1896. oko 1914.–1945. oko 1973.–1992. oko 2008.–(?)

Tablica 1. Valovi kapitalističkog razvoja5

3 Kako s osobitom jasnoćom naglašava Trocki, The First Five 252; Leon Trotsky, “The Curve of Capitalist Development,” članak se izvorno pojavio na ruskom u Vestnik Sosialisticheskoi Akademii, 1923., dostupan je na marxists.org. 4 N. D. Kondratieff, “The Long Waves in Economic Life,” Review of Economic Statistics, 17 (1935) 105–115. O Kondratijevu, njegovoj teoriji i teorijama njegovih brojnih prethodnika, vidi Freeman and Louçã, As Time 66–92. Klas Eklund “Long Waves in the Development of Capitalism?” Kyklos 33 (1980) 383–419 i dalje predstavlja sjajno istraživanje teorija dugih valova. 5 Ernest Mandel, Kasni kapitalizam (Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost Saveza socijalističke omladine Zagreb, 1981.) 96.; Mandel, Long Waves 1; Freeman and Louçã, As Time 141; Phillip Anthony O’Hara, Growth and Development in the Global Political Economy: Social Structures of Accumulation and Modes of Regulation (London: Routledge, 2006) 6; Tessaleno Devezas, “Crises, Depressions, and Expansions: Global Analysis and Secular Trends,” Technological Forecasting and Social Change 77 (2010) 739–761; Chris Freeman, “Technology, Inequality, and Economic Growth,” Innovation and Development 1 (2011) 11–24; Andrey V. Korotayev & Leonid E. Grinin, “Kondratieff Waves in the World System Perspective,” Kondratieff Waves: Dimensions and Prospects at the Dawn of the 21st Century, ur. Leonid Grinin, Tessaleno Devezas i Andrey Korotayev (Volgograd: Uchitel, 2012) 48–51.

44

Kada je Kondratijev prvi puta predstavio kretanje valova, tvrdio je da ih je otkrio pukim promatranjem: nikakva ekonomska teorija nije predvidjela takav ritam rasta.6 Sve otad najuvjerljiviji argument za postojanje dugih valova bio je onaj empirijski.7 Rijetki ekonomski povjesničari će sporiti to da je rast u naprednim kapitalističkim državama generalno bio brži u periodima koje se označava kao razdoblja uzleta, a sporiji u razdobljima pada: određen tip izmjenjivanja tih perioda ostaje nepobitan.8 Ali zašto bi se kapitalističke ekonomije razvijale na ovako grčevit način? Jedan dio odgovora, na koji se većina teorija dugih valova naslanja, ritam je tehnološke difuzije. Istinski revolucionarne tehnologije, one koje imaju moć da naelektriziraju ekonomije — doslovno i figurativno — i promijene način na koji se robe proizvode te otvore nove puteve za opću ekspanziju, ne stupaju na scenu postepeno. One se pojavljuju poput rafala i uspijevaju zahvaljujući poremećajima; samo ako je kriza oslabila prethodne tehnološke sisteme one mogu napraviti proboj i napredovati.9 Svaki val je stoga povezan s određenim setom tehnologija i konsenzus po pitanju njihova identiteta je širok i na čvrstim temeljima.10 Uobičajen presjek izgledao bi ovako:11 6 Kondratieff, “The Long Waves.” O njegovoj znanstvenoj viziji dobro svjedoči činjenica da je Kondratijev prepoznao obrazac valova na osnovu samo prva dva i pol vala. 7 To ne znači da je samo postojanje dugih valova empirijski nekontroverzno — upravo suprotno — no ukupno gledajući bilo je lakše ukazati na stvarni ritam izmjena uspona i padova koji približno korespondiraju gornjoj kronologiji, nego li teorijski objasniti tu dinamiku. Vidi, primjerice, Eric Hobsbawm, On History (London: Abacus, 1998) 36–37, 66. Za recentniju zbirku impresivnih podataka koji pokazuju relativno visoke razine rasta svjetskog BDP-a u periodima uzleta i niske u periodima pada, vidi Devezas, “Crisis, Depressions,” i Korotayev & Grinin, “Kondratieff Waves.” 8 Eklund, “Long Waves” 412–413. Čak i Angus Maddison, koji je namjeravao odbaciti teoriju dugih valova, završava tako što prihvaća (donekle razvodnjenu) verziju te teorije, pod pritiskom podataka s kojima se suočava: “Bilo je pet zasebnih faza ekonomskih rezultata u kapitalističkoj epohi, a svaka je imala svoj vlastiti zamah”. Angus Maddison, “Fluctuations in the Momentum of Growth within the Capitalist Epoch,” Cliometrica 1 (2007) 171. (Ovo s radošću primjećuje i o tome raspravlja Devezas, “Crisis, Depressions” 752–753.) 9 Freeman & Louçã, As Time, 139–142. Teorija dugih valova tako je bazirana na krucijalnoj distinkciji između invencije i difuzije: “Znanstveno-tehničke invencije, međutim, same po sebi nisu dovoljne da bi donijele stvarnu promjenu u tehnikama proizvodnje. One mogu ostati nedjelotvorne dokle god budu nedostajali pogodni ekonomski uvjeti za njihovu primjenu.” “The Long Waves,” 112. 10 Kako je primijetio Espen Moe, “Energy, Industry and Politics: Energy, Vested Interests, and Long-Term Economic Growth and Development,” Energ y 35 (2010) 1732. 11 Bazirano na Freeman & Louçã, As Time 141. Slični prikazi, uz minimalne varijacije, mogu se pronaći primjerice u: Mandel Kasni kapitalizam 95; Mandel Long Waves 33; Perez, Technological Revolutions 10–11, 14; George F. Ray “Energy and the Long Cycles,” Energ y Economics 5 (1983) 5; Arnulf Grübler and Helga Nowotny, “Towards the Fifth Kondratiev Upswing: Elements of an Emerging New Growth Phase and Possible Development Trajectories,” International Journal of Technolog y Management 5 (1990): 437; Peter Dicken,

45

Konstelacija tehnologija

Vodeće grane i ključni inputi

Prvi val

vodom pogonjena mehanizacija industrije

pamuk i željezo

Drugi val

parom pogonjena mehanizacija industrije i transporta

željeznice, alatni strojevi, pamuk, željezo i ugljen

Treći val

elektrifikacija industrije, transporta i kućanstava

električna oprema, inženjerstvo, kemijski proizvodi, čelik

Četvrti val motorizacija transporta i drugih dijelova ekonomije

automobili, avioni, rafinerije, petrokemijski proizvodi, nafta i plin

Peti val

kompjutori, softver, telekomunikacijska oprema i mikroprocesori

kompjuterizacija ekonomije

Tablica 2. Valovi i s njima povezane tehnologije

Dvije su stvari koje ovdje upadaju u oči. Prvo, čini se da se nastanak fosilne ekonomije dogodio tijekom prijelaza iz prvog u drugi dugi val: od jednog zasnovanog na vodi ka drugom koji se oslanjao na paru. Ovo je konjunktura u kojoj sve počinje.12 Drugo, svaki sljedeći val — uz neobičan izuzetak petog vala — čini se da se uzdigao na osnovi tehnologija koje su proizvodile ili prenosile fosilnu energiju na nove načine. Istraživači dugih valova nisu propustili primijetiti ovaj obrazac. „U svakom valu mogu biti identificirane dominantne tehnologije koje su povezane s primarnim izvorima energije kao što su ugljen, nafta i prirodni plin“, navodi jedan od njih. Sam Kondratijev vidio je jedan od najjasnijih znakova uzleta u „brzini porasta proizvodnje ugljena i potrošnje ugljena“. U kratkom članku inspiriranom naftnom krizom ranih 1980-ih, George F. Ray je tvrdio da glavne inovacije koje potiču duge valove „ili izravno potiču ili su u bliskoj vezi s proizvodnjom energije kao što su to parni strojevi ili željeznice“, te da one uvijek pojačavaju potražnju za energijom, uvijek ovisne o „obilnoj ponudi i gotovo neograničenoj dostupnosti goriva“.13 Implikacije ove tvrdnje Global Shift: Transforming the World Economy. Third Edition (London: Paul Chapman, 1998) 148; Bo Göransson and Johan Söderberg, “Long Waves and Information Technologies: On the Transition towards the Information Society,” Technovation 25 (2005) 205; Chris Papenhausen, “Causal Mechanisms of Long Waves,” Futures 40 (2008) 789; Carlota Perez, “Technological Revolutions and Techno-Economic Paradigms,” Cambridge Journal of Economics 34 (2010) 192, 195–197. 12 Za analizu ove konjunkture, osobito prijelaza s vode na paru u britanskoj industriji, vidi Andreas Malm, Fosilni kapital: Uspon parnoga pogona i korijeni globalnog zatopljenja (Zagreb: IPE i Fraktura, 2018). 13 Craig S. Volland, “A Comprehensive Theory of Long Wave Cycles,” Technological Forecasting and Social Change 32 (1987) 127; “The Long Waves” 109; Ray, “Energy” 5. Nadalje, vidi W. Seifritz and J. Hodgkin, “Nonlinear Dynamics of the Per Capita Energy Consumption,” Energ y 16 (1991) 615–620; Patrick Criqui, “Energy Crises and Economic Crisis: A Long-Period Perspective,” Energ y Studies Review 6 (1994) 34–46; Bruce

46

su značajne: kapitalizam je nadišao svoje ponavljajuće padove i oživio rast na višoj razini, prvo paleći, a onda potpirujući i pojačavajući vatru. Zamislite si mijeh u koji se puše svakih oko pedeset godina, svaki put snažnije, svaki put generirajući novi val CO2 koji se uzdiže prema nebu tijekom čitavog trajanja kapitalizma, a — najvjerojatnije — i nakon toga. Na prvi pogled peti val je anomalija. Računala su jedan korak odmaknuta od fosilnih goriva, barem kad ih se usporedi s parnim strojevima i automobilima, a ipak, val koji je njihova generalizacija, čini se, potaknula donio je najekstremniju eksploziju globalnih emisija CO2 ikad zabilježenu. Vratit ću se ovom prividnom paradoksu nešto kasnije. Ipak, čini se da je nakon prvog prijelaza svaki ekonomski pad prevladan kroz produbljivanje onoga što se obično naziva „ovisnost o ugljiku“ (carbon lock-in). Čvrsti spoj fosilnih goriva i samoodrživog rasta konsolidiran je u tri uzastopna oživljavanja ekonomije (potkraj 19. stoljeća, sredinom 20. stoljeća, potkraj 20. stoljeća), koji su ponovno potvrdili spaljivanje kao put za ekspanziju i preplavili ekonomiju ugljenom, naftom i prirodnim plinom na postepeno sve višoj razini. Tijekom procesa, riječima Alfa Hornborga, svaki val je također proizveo i svoju vlastitu „tehnomasu“: infrastrukturu (trenutno) najnaprednijih tehnologija, poput željeznica, elektroenergetskih sustava, autocesta, naftnih platformi, tankera, aerodroma, podatkovnih centara… stalno rastuću unutrašnjost mijeha.14 Dio fosilne tehnomase odbacuje se sa svakim sljedećim valom — čuvena „kreativna destrukcija“ Josepha Schumpetera — i deponira u Zemljinoj kori. Dio se inkorporira u novi period. Stare željeznice, elektroenergetski sustavi, autoceste i druga infrastruktura koja se i dalje koristi može se promatrati kao materijalna ostavština prethodnih dugih valova, tijelo fosilne ekonomije koje bubri i Podobnik, “Toward a Sustainable Energy Regime: A Long-Wave Interpretation of Global Energy Shifts,” Technological Forecasting and Social Change 62 (1999) 155–172; Jonathan Koehler, “Long Run Technical Change in an Energy-Environment-Economy (E3) Model for an IA System: A Model of Kondratiev Waves,” Working Paper 15, Tyndall Centre for Climate Change Research, 2002; João Carlos de Oliveira Matias and Tessaleno Campos Devezas, “The Fifth Kondratieff Wave: The Fossil Fuel Apogee,” Workshop Presentation, IV International Workshop on Oil and Natural Gas, Lisbon, May 10–20, 2005; Göransson and Söderberg, “Long Waves” 207–208; Robert U. Ayres, “Turning Point: The End of Exponential Growth?,” Technological Forecasting and Social Change 73 (2006) 1196–1197; A. T. C. Jérôme Dangerman & Hans Joachim Schellnhuber, “Energy Systems Transformation,” Proceedings of the National Academy of Science (2013) E554–555. 14 O konceptu tehnomase, vidi Alf Hornborg, The Power of the Machine: Global Inequalities of Economy, Technolog y, and Environment (Walnut Creek: AltaMira, 2001) 11, 17, 85, 94. O izgradnji energetske infrastrukture u dugim valovima, usp. Bruce Podobnik, Global Energ y Shifts: Fostering Sustainability in a Turbulent Age (Philadelphia: Temple UP, 2006) 61–62.

47

okamenjuje se tijekom svoje povijesti. Ona predstavlja tehnologije ostavljene u nasljeđe sadašnjosti.15 Dosad, nijedan val nije donio odbacivanje bilo kojeg fosilnog goriva; ugljen ima centralnu ulogu još od drugog vala.16 Urbano širenje je nasljeđe s kraja trećeg i početka četvrtog vala.17 Rudnici ugljena i aerodromi koji se trenutno grade kako bi povezali točke globalizirane proizvodnje opterećivat će buduće generacije, i tako dalje... Povijest fosilne ekonomije poprima konkretan oblik taloženja slojeva — ne kroz postupan rast, već kroz sukcesivne aluvijalne naslage proizašle iz isprekidanih, često silovitih, dugih valova. Carlota Perez, najutjecajnija teoretičarka dugih valova u ranom dvadeset prvom stoljeću, koja stoji na leđima Schumpetera, piše: „Dakle, svaki veliki nalet [termin koji ona preferira u odnosu na val] predstavlja novu fazu u dubljem ulaženju kapitalizma u živote ljudi i u njegovoj ekspanziji diljem planeta. Svaka revolucija inkorporira nove aspekte života i proizvodnih aktivnosti u tržišni mehanizam. Svaki nalet proširuje skupinu zemalja koje se povinuju [sic] razvijenom centru sistema i svaka proširuje proboj kapitalizma u sve dalje zakutke svijeta, unutar država i među državama“.18 Potpuno istu stvar može se reći o fosilnoj ekonomiji jer je ona u harmoniji s kapitalizmom. Dugi valovi su kapitalistički i fosilni skok koji rasprostire nove tehnologije izgaranja bez kojih bi uobičajeno funkcioniranje sistema bilo i dalje zaglavljeno u dobu pare. Svaki uzlet se ispuše osjetnom krizom koja označava dolazak strukturne krize kapitalističke ekonomije, razriješene — kako se čini — usvajanjem inovativnih tehnologija na fosilni pogon posvuda, sve dok čitav svijet ne počne ličiti na unutrašnjost mijeha. Zašto? Kakvim fosilnim mehanizmom je kapitalizam skakao s jednog vala na veći val? Kako bih mogao potražiti odgovore na ta pitanja, morat ću se pobliže pozabaviti nekim od teorija dugih valova. Među jako brojnim teorijama ponuđenima još od dana Kondratijeva, biram jednu, danas gotovo zaboravljenu. Onu Ernesta Mandela. 15 “Sustavi željeznica koji potječu iz sredine 19. stoljeća danas su i dalje iznimno važni. Električna tehnologija je esencijalni temelj elektronskih sustava, a ni automobil zasigurno nije nestao” As Time 145. 16 Relativni pomak od ugljena prema nafti nakon Drugog svjetskog rata supostojao je s kontinuiranim, apsolutnim povećanjima proizvodnje ugljena, što je važna primjedba koju donosi Podobnik, “Toward a Sustainable” 157. 17 Vidi George A. Gonzalez, Urban Sprawl, Global Warming, and the Empire of Capital (Albany: SUNY Press, 2009). 18 Perez, Technological Revolutions, 20. Treba primijetiti da Perez ni u kojem slučaju nije antikapitalistkinja: ovakvi uvidi ne ovise o suprotstavljanju sistemu.

48

DIJALEKTIKA PROFITA I PRIMARNIH POKRETAČA Ernest Mandel, revolucionarni marksist i lider Četvrte internacionale, prvi je oživio znanstveni interes za duge valove, od 1970-ih naovamo. Njegova vlastita neobična teorija prvi put je skicirana u Kasnom kapitalizmu (1972.), a potom elaborirana u Long Waves of Capitalist Development: A Marxist Interpretation (1995.).19 Dugi valovi su, prema Mandelovoj definiciji, ciklusi „uzastopnih ubrzavanja i usporavanja“ akumulacije kapitala.20 Budući da takva akumulacija proizlazi iz proizvodnje i realizacije roba, uzleti će se manifestirati u visokim stopama rasta industrijskog outputa i svjetske trgovine, a padovi usporavanjem i jednog i drugog, što je ritam za koji Mandel tvrdi da ga može potvrditi statistikom.21 Kontrakcije ne nestaju u periodima uzleta, ali su relativno kratke i blage pa godine energičnog prosperiteta prevladavaju. Nasuprot tome, prolazni boomovi su razasuti među dugim i oštrim recesijama karakterističnim za razdoblje pada.22 Međutim, za Mandela dugi valovi nisu samo, ili čak primarno, statističke pojave. Oni su stvarni segmenti kapitalističke povijesti. Što se ove točke tiče, Mandel je slijedio svog mentora Lava Trockog koji je u ranim 1920-im oštro kritizirao Kondratijeva zbog pripisivanja valovima zakonitosti modelirane na kratkim poslovnim ciklusima. Nema sata koji automatski otkucava početak uzleta ili pada, tvrdio je Trocki. Umjesto toga, prekretnice između pojedinih faza su određene takvim nepredvidivim događajima kao što su ratovi i revolucije, kolonizacija novih zemalja ili otkrića novih resursa —„oni izvanjski uvjeti kroz čije kanale kapitalistički razvoj teče“.23 Nadalje, dvije faze korespondiraju „čitavim epohama“, kako u ekonomiji tako i „u politici, pravu, filozofiji, poeziji [!]“: „u svim sferama društvenog života“.24 One su kvalitativni totaliteti, a ne kvantitativni artefakti, te ih treba proučavati u svoj njihovoj kompleksnosti i, kako bi se danas reklo, kontingenciji.25 19 Mandel, Kasni kapitalizam; Mandel, Long Waves. Sjajnu biografiju Mandela napisao je Jan Willem Stutje: Ernest Mandel: A Rebel’s Dream Deferred (London: Verso, 2009). 20 Kasni kapitalizam 87. (Prijevod prilagođen.) Istaknuto u originalu. Za valove se ističe da su najočigledniji u naprednim kapitalističkim zemljama, nasuprot periferijama sistema koje zaostaju. Long Waves 2. 21 O ulozi ova dva indikatora vidi, primjerice, Kasni kapitalizam 110; Long Waves 6. 22 Kasni kapitalizam 96 Long Waves 21. Također, vidi “The Long Waves” 111, i The First Five 253–254. 23 Trotsky, “The Curve.” Odličan prikaz debate može se naći u Richard B. Day “The Theory of the Long Cycle: Kondratiev, Trotsky, Mandel,” New Left Review br. 99 (1976) 67–82. 24 “The Curve.” 25 Vidi, također: Eklund, Long Waves 389.

49

Pišući na drugom kraju jednog čitavog vala, Mandel je mogao dodati nove podatke slici koju je stvorio Trocki. Prvi uzlet koincidirao je s Francuskom revolucijom i Napoleonskim ratovima; drugi s vrhuncem slobodnog tržišnog natjecanja i viktorijanskog progresa; treći s klasičnim imperijalizmom i financijskim kapitalom; četvrti sa zlatnim dobom masovne proizvodnje, kejnzijanizma, konzumerizma i države blagostanja; tomu svemu sad se lako može dodati neoliberalizam, globalizaciju, buržoaski trijumfalizam, „kraj povijesti“, umreženo društvo, digitalizaciju, i sve druge znakove petog vala.26 Negdje između leže ništa manje prepoznatljivi periodi društvenih potresa i sukoba. Drugi autori su nudili slične opservacije, među njima i Eric Hobsbawm: Svaki Kondratijev [sic] u prošlosti nije samo činio zaseban period u striktno ekonomskom smislu, već je — nimalo neobično — imao i političke karakteristike koje su ga jasno razlikovale od onoga što je prethodilo i onoga što je slijedilo, i to u oba smisla — bilo da se radi o međunarodnoj politici ili o unutrašnjoj politici različitih zemalja ili regija na svijetu. To je također nešto što će se vjerojatno nastaviti.27

Iz toga proizlazi da valovi ne mogu biti savršeno simetrične oscilacije iste dužine.28 S obzirom na to da se kreću „cik-cak“, kako je tvrdio Trocki; da su oblikovani ne samo jednim faktorom već „nizom socijalnih promjena“, kako je isticao Mandel; da se odigravaju na „društvenom, političkom i kulturnom terenu“, kako navodi Hobsbawm, nema razloga da se očekuje ikakva ustaljena periodičnost.29 Međutim, na ovaj argument Kondratijev je ponudio snažan odgovor. Ako su valovi uvjetovani nasumičnim šokovima — ratovima, revolucijama, osvajanjima, otkrićima — zašto bi uopće postojala ikakva raspoznatljiva sekvenca u kapitalističkom razvoju? Zašto bi se takvi događaji grupirali oko prijelomnih točaka — razmislite o revolucijama 1848., izbijanju Prvog svjetskog rata 1914., naftnoj krizi 1973., konačnoj propasti Sovjetskog Saveza 1991. — ako ne zbog toga što su to simptomi valova, a ne njegovi uzroci.30 Trocki nikada nije ponudio odgovor, ostavivši Mandelu zadaću da pokuša izmiriti dva pogleda: dugi valovi su doista epohe vezane uz političke borbe (Trocki), ali su i proizvodi

26 Long Waves 82. Nadalje, primjerice, vidi 76–81, 99, i Kasni kapitalizam 100–101. 27 Hobsbawm, On History 37. 28 Primjerice, Kasni kapitalizam 104, i Long Waves 76. 29 The First Five 252; Kasni kapitalizam 101; On History 66. 30 The Long Waves 112–113.

50

endogenih tendencija akumulacije kapitala (Kondratijev).31 Kako bi to uopće bilo moguće? Kako bi riješio ovu zagonetku Mandel je uveo koncept „djelomično nezavisnih varijabli“ koje djeluju na kapitalističke zakone kretanja.32 Ilustrirajmo to najjednostavnijim mogućim primjerom: pretpostavimo da su inovatori razvili vitalnu novu tehnologiju koja pritajeno čeka u radionici dok velika investicija ne omogući njezino širenje. Pretpostavimo da kapitalisti oklijevaju jer su očekivani profiti preniski da bi opravdali izdatke. U tom slučaju sve ostaje u okvirima modusa operandi samog načina proizvodnje. Sada pretpostavimo da su se glavni sindikati iznenada raspali. Možda je proguran nekakav antisindikalni zakon; zakulisne ideološke borbe, reducirani izvori financiranja ili vojna okupacija mogli su uzrokovati to da se sindikati — dotad dovoljno snažni da spriječe bilo kakvo rezanje plaća — raspadnu. Nijedan od ovih faktora ne može biti izveden iz bilo kakve intrinzične logike kapitala. Posljedica je da profitna očekivanja dobivaju snažnu injekciju, kapitalisti jure kako bi investirali u novu tehnologiju i uskoro je uzlet u punom jeku. U Mandelovoj teoriji ovo bi bio savršen primjer kako „djelomično nezavisne varijable“— konkretno, smanjenje moći sindikata — djeluju u međuovisnosti sa sistemskim zakonima kretanja, najprije sputavajući akumulaciju, a potom je oslobađajući nakon preslagivanja historijske pozornice. Sam po sebi, takav događaj ne može otvoriti novu epohu, ali u kombinaciji s novim trendovima koji izrastaju iz samog sistema — a to je ono što se događa u momentima preokreta — svi dijelovi slažu se tako da omoguće veliku promjenu.33 Akumulacija kapitala ima stanovite ugrađene tendencije — maksimizirati profite, povećati stopu eksploatacije rada, podići produktivnost u borbi s konkurencijom, kao i tragati za poboljšanim tehnologijama, većim tržištima, jeftinijim sirovinama itd., koje kapitalističkom načinu proizvodnje daju njegov generalni „potisak“.34 No ove tendencije nikada ne djeluju u izolaciji. Kapital se suočava s okruženjem u kojem djeluju izvanjski i često promjenjivi utjecaji: klase s različitim stupnjevima sposobnosti da promoviraju vlastite interese, 31 Vidi, također: Day, The Theory 81. Treći najvažniji izvor inspiracije za Mandelovu teoriju dugih valova je, dakako, Joseph Schumpeter. Vidi, također, Francisco Louçã, Ernest Mandel and the Pulsation of History, The Legacy of Ernest Mandel, ur. Gilbert Achcar (London: Verso, 1999) 104. 32 Ernest Mandel, “Partially Independent Variables and Internal Logic in Classical Marxist Economic Analysis,” Social Science Information 24 (1985) 485–505. 33 Ernest Mandel, “Explaining Long Waves of Capitalist Development,” Futures 13 (1981) 336. 34 Mandel, “Partially Independent” 489

51

države s mijenjajućim savezništvima i geopolitičkim ambicijama, ideološke tradicije s dugim životnim vijekom i nepredvidivim prekidima, ostaci feudalizma ili realno postojećeg socijalizma ili države blagostanja, a svi sa svojim vlastitim gravitacijskim djelovanjem.35 Takve varijable — popis bi se mogao produžiti unedogled — djelomično su nezavisne i autonomne u smislu da imaju korijene na historijskom tlu koje nije endemsko za sam kapital, a ipak moraju na neki način biti uhvaćene u mrežu kapitala u svijetu kojim on dominira.36 Ove varijable nisu u potpunosti inherentne kapitalu, ali ni potpuno izvanjske. Kapitalistički zakoni kretanja stoga se potvrđuju kroz interakciju između unutarekonomskih i vanekonomskih silnica te upravo ovdje, u „konkretnoj dijalektici subjektivnih i objektivnih faktora“, nastaju dugi valovi. Njihove epohalne esencije, takoreći, predstavljaju amalgamacije bezbrojnih varijabli s određenom vremenskom solidnošću, koje u konačnici pucaju pod pritiskom novih kontradikcija.37 Opravdano je zapitati se doprinosi li sve to stvarnom pronalasku teorijskog rješenja. Nije li to samo bjanko ček za analitički eklekticizam? Što se drugo postiže osim reformulacije antinomije Trocki/Kondratijev na višoj razini?38 Mandelovski odgovor bi mogao glasiti da nema formulacije, koliko god suptilna i kompleksna bila, koja može iskazati realnu zbrku kauzalnih puteva između mehanizama akumulacije kapitala i njihovih „izvanjskih uvjeta“: to može raspetljati samo historijsko istraživanje.39 Mandel je ostavio određene putokaze za takav poduhvat. Najprije, istaknuo je da treba posvetiti posebnu pozornost usponima i padovima profitne stope, najpouzdanijeg indikatora uspješnosti akumulacije kapitala. Kako je proizvodnja roba motivirana potragom za profitom, ona će rasti brzo ili sporo ovisno o rastu i padu profita — u vremenima opadajuće profitabilnosti kapitalisti će biti manje skloni investiranju i obratno.40 Kako se nove tehnologije uvode u ranoj fazi uzleta, avangardni investitori koji si 35 “Partially Independent” 490–495. 36 “Partially Independent” 492. 37 Long Waves 133. See also, Louçã, “Ernest Mandel” 107; William Hamilton Sewell Jr., Logics of History: Social Theory and Social Transformation (Chicago: Chicago University Press, 2005) 11. Dakako, moguće je tvrditi da su ove vrste faktora toliko isprepletene da ih je praktički nemoguće razdvojiti — kao što je to često slučaj s analizama zasnovanim na dijalektičkoj metodi. 38 Kao što se tvrdi u “The Theory” 81–82. 39 Vidi također i Marcel van der Linden and Jan Willem Stutje, “Ernest Mandel and the Historical Theory of Global Capitalism”, Historical Materialism 15 (2007) 39–41. 40 Za snažan noviji primjer ovog klasičnog pogleda i demonstraciju njegove validnosti, vidi Andrew Glyn, “Does Aggregate Profitability Really Matter?” Cambridge Journal of Economics 21 (1997) 593–619.

52

osiguraju višu produktivnost ubrat će superprofite koji nadilaze prosjek i tako istovremeno povući i prosječnu stopu prema gore.41 Ipak, u kasnijoj fazi uzleta, oblaci će se prije ili kasnije pojaviti na horizontu u obliku mnogih, različitih kontradikcija: previše upogonjenih strojeva može se pretvoriti u teret; previše sagrađenih tvornica moglo bi dovesti do toga da tržište ne može apsorbirati njihov output; puna zaposlenost mogla bi napuhati moć sindikata; visoka potražnja mogla bi podići cijene sirovina — čemu treba pribrojiti još i različite razine mogućeg utjecaja djelomično nezavisnih varijabli.42 Kakva god točno bila priroda ovih kontradikcija, one će biti ugrađene u profitnu stopu te će ju smanjiti. Bilo da se radi o skupim strojevima, tržištima koja su presušila, militantnom radništvu, skupom gorivu ili bilo kojoj drugoj nevolji, kapitalisti će to iskusiti kao pritisak u smjeru smanjenja profitne stope. Ovdje nalazimo „sintetski indeks ukupne uspješnosti sistema“, „seizmograf povijesti“ koji bilježi i izražava „sve promjene kojima je kapital permanentno podčinjen“: jedinstveno mjesto na kojem endogeni i egzogeni faktori konvergiraju.43 Također, to je i najvažnija mjera za same kapitaliste — ona koja „pokreće sistem“.44 Posljedično, opadajuća profitna stopa nagovijestit će približavanje kraja faze uzleta; u krizi koja slijedi profitna stopa bi mogla biti u slobodnom padu; tijekom rane faze ekonomskog pada ostat će na istoj razini ili će dodatno pasti. „Tek kada specifični uvjeti dozvole oštar rast prosječne profitne stope“ kapitalisti će povratiti svoju glad za investicijama i, ako sve prođe kako treba, pokrenuti novi uzlet.45 Moment oštrog rasta ukazuje na (makar privremeno) razrješenje kontradikcija: nevolje su eliminirane, a profiti su porasli. Drugim riječima, promjene profitne stope odredile su ritam usporavanja i ubrzavanja obuhvaćajući opće uvjete i regulirajući motivacije akumulacije kapitala.46 Međutim, nijedan uzlet se ne može dogoditi, tvrdi Mandel, osim ako nije poražen svaki otpor radničke klase koji prijeti gušenjem 41 Long Waves 20, 110. 42 Za stiliziran scenarij, vidi Long Waves 44–46. 43 Mandel, “Explaining” 335; Stutje, Ernest Mandel 190; Kasni kapitalizam 133. Istaknuto u originalu. Vidi također Minqi Li, Feng Xiao and Andong Zhu, “Long Waves, Institutional Changes, and Historical Trends: A Study of the Long-Term Movement of the Profit Rate in the Capitalist World-Economy,” Journal of World-Systems Research 13 (2007) 33. 44 “Explaining” 335. 45 Kasni kapitalizam 113. (Prijevod prilagođen — nap. prev.) Vidi također 87–88., 91, 95; Long Waves 7, 16. 46 Kasni kapitalizam 88. U profitnoj stopi Mandel, dakle, spaja sve moguće endogene i egzogene varijable u jedan faktor koji je toliko “blizu srca sistema da postaje jasno zašto promjene tog faktora mogu izazvati obrat koji će odrediti hoće li sistem kao cjelina rasti ili ne”. “Explaining” 335.

53

profita. Erupcija strukturne krize obično je praćena visokom nezaposlenošću, deflacijom ili inflacijom, sve gorim radnim uvjetima, agresivnim rezovima plaća jer kapital nastoji svaliti troškove na rad i povećati profitne margine — sve to pogoduje intenziviranju klasne borbe. Integralna u zakuhavanju faze pada, borba između klasa je inherentno nepredvidljiva komponenta. Više nego bilo gdje drugdje, ovdje „subjektivni faktori“ dolaze do izražaja: organizacijska snaga radničke klase, razina njezinog samopouzdanja i autonomije, njezine militantnosti ili sklonosti kompromisu. Sve to — kao i ekvivalentni faktori u taboru buržoazije — odredit će ishod.47 Kapital može postaviti temelje novog perioda ekspanzije samo ako nadjača sve neprijatelje i društvene prepreke, uključujući i organizirani rad — iako ne samo njega.48 Kako se takva pobjeda materijalizira? Što kapital čini nakon svoga trijumfa? Započinje tehnološku revoluciju, koncentriranu u jednoj određenoj sferi. Mandel to ovako objašnjava u Kasnom kapitalizmu: [D]a bi se u potpunosti preobrazio tehnički proces, potrebni su novi strojevi koji su već prije projektirani [...] [P]otrebni su i kvalitativni skokovi u organizaciji rada i energetici [...] Temeljni prevrati u energetskoj tehnici — tehnici proizvodnje pokretačkih strojeva pomoću strojeva — javljaju se kao odlučujući moment u prevratu cjelokupne tehnike. Strojna proizvodnja parnih motora od 1848; strojna proizvodnja elektro-motora i motora s unutrašnjim sagorijevanjem od devedesetih godina 19. stoljeća; strojna proizvodnja elektronskih naprava i onih na nuklearni pogon od četrdesetih godina 20. stoljeća: to su tri opća prevrata tehnike koja je izvršio kapitalistički način proizvodnje nakon “prvobitne” industrijske revolucije druge polovice 18. stoljeća.49

Ako svaki val označava novu fazu u sposobnosti kapitala da obnovi profite nakon krize, veličina i struktura „energetike“ u odnosu na forme rada ovdje je izolirana kao sine qua non dugih valova. Drugim riječima, energetska tehnika je ključ za ekonomski uzlet. „Pošto se zbio prevrat tehničkog načina proizvodnje strojno proizvedenih pokretačkih strojeva“— ili primarnih pokretača, jednostavnije rečeno —„cjelokupni sistem strojeva progresivno biva preobražen“. Svaka od tri historijske 47 Long Waves 33, 36–37, 118–19, 123, 128, 137 48 Usred četvrtog pada — prvo izdanje Long Waves pojavilo se 1980. — Mandel je naveo uvjete za novi uzlet, među kojima su “kvalitativno povećanje stupnja integracije SSSR-a i Kine u međunarodno kapitalističko tržište”, odlučno dokidanje “organizacijske snage i militantnosti radničke klase u ključnim industrijaliziranim zemljama”, “radikalne, a ne tek marginalne promjene pri transformaciji nekih ključnih područja tzv. trećeg svijeta u velika tržišta”, “radikalni porazi narodnooslobodilačkih pokreta”. Long Waves 87–90. 49 Ernest Mandel, Kasni kapitalizam, 89. i 93. Treba primijetiti da je izbor ključnih tehnologija u ovoj shemi odudara od modernog konsenzusa. Vidi također Louçã, “Ernest Mandel” 117. Međutim, ovdje poanta nije u identitetu tehnologija koje je izdvojio Mandel, već u historijskoj ulozi koju im pripisuje.

54

revolucije između prvog i petog vala preobrazila je „cijelu proizvodnu tehniku privrede i dovela do prevrata u tehnici komunikacija i transporta. Razmislimo, primjerice o oceanskim parobrodima“.50 Da bi se udahnuo novi život u klonuli kapitalizam, poticaj mora doći u najosnovnijem, najuniverzalnijem ruhu: energiji.51 Samo energetska tehnologija prožima svaki kutak načina proizvodnje, goneći, prenoseći, podižući, tegleći, zagrijavajući, pumpajući, komunicirajući, donoseći robe svih mogućih vrsta. Ako je rast profita ekonomski preduvjet uzleta, nova generacija primarnih pokretača je njezino materijalno utjelovljenje. No veze između profita i primarnog pokretača kompleksnije su od toga. Kao ekonomska činjenica — ako već ne kao idealna invencija — novi set pokretačkih strojeva ima svoje neposredne korijene u „nastojanjima kapitala da nadiđe rastuće prepreke“ rastu profitne stope: u tvorničkim halama, prije svega.52 Kada kapital očajnički pokušava restrukturirati radni proces i postaviti ga na profitabilniju osnovu, ništa nije korisnije nego li istinski revolucionarna energetska tehnologija. To je upravo onaj alat koji je univerzalno primjenjiv i s kojim kapital može uništiti otpor i dati zamah obnovljenoj ekspanziji. Stoga se ne može reći da pobjeda nad radom prethodi energetskoj revoluciji. Ona dolazi kroz tu revoluciju, nerazdvojna je od nje kako se period pada bliži svome kraju. Međutim, u dvosmjernom procesu tako tipičnom za Mandelovo razmišljanje, primarni pokretač ne doprinosi samo povećanju profita već se rasprostire širom ekonomije kao rezultat tih samih rastućih profita: pozitivna povratna sprega, moglo bi se reći, izvlači kapital iz njegove dugačke krize. Nadalje, nova tehnologija može održati uzlazni zamah samo ako je dovoljno snažna i rasprostranjena da bi mogla održati visoke profite i neutralizirati bilo kakve kratkoročne prijetnje — što, povratno, potiče kapital da još više investira u nju.53 Sve u svemu, primarni pokretač je: (1) primijenjen kako bi se uklonile prepreke za ostvarenje većih profita, prvenstveno one koje je postavio rad; (2) široko raširen kada i kako profiti rastu, djelomično kao rezultat njegovih vlastitih uspjeha; i (3) korišten što je moguće duže kako bi se zajahala uzlazna faza vala, stimulirajući tako akumulaciju u većim razmjerima. U sva tri slučaja energija čini materijalno rješenje kontradikcija strukturne krize. Dok svoje prve učinke proizvodi u fazi pada, procvat doživljava nakon točke preokreta, 50 Mandel. Kasni kapitalizam, 93. i 94. (Prijevod prilagođen — nap. prev.) 51 Kasni kapitalizam 89. 52 Long Waves 33. 53 Kasni kapitalizam 91–92, 94.

55

obično ubrzane nizom međusobno povezanih pobjeda — ne samo u tvorničkim halama, već i na svjetskoj razini. Bilo kakva redovitost dugih valova, nasuprot Trockom, određena je konstelacijom primarnih pokretača i njihovih pomoćnih strojeva.54 Čak i kada bi rad inovatora i inženjera slijedio linearni, kontinuirani ritam, kapitalizam bi se svejedno kretao kroz iznenadne trzaje jer pojava nove konstelacije može biti podudarna samo s oštrim rastom profita — što je uvijek jedinstven događaj, određen kolizijom varijabli svih tipova, prije svega onih u klasnoj borbi. Prelazak s jednog tipa energetske tehnologije na drugi predstavlja iznimno velik pothvat.55 No učinci energetske injekcije, dakako, nisu vječni. Čini se da oni traju nešto duže od pet godina, ali nikad toliko dugo da bi se protegli na pola stoljeća, što je raspon uzleta koji je približan vijeku — ali ne više od toga — jedne generacije. Tada kontradikcije ponovno isplivaju na površinu. Stoga, energetska tehnologija čini materijalističku krajnju točku Mandelovog pokušaja stapanja endogenih zakona i egzogenih šokova, Kondratijeva i Trockog, akumulacije i politike: iznimno originalna skica teorije koju sam autor Kasnog kapitalizma identificira kao njegov vlastiti doprinos ovom polju.56 Međutim, u radu Long Waves tema energije gubi se iz vida.57 Drugi stručnjaci koji se bave dugim valovima šutke prelaze preko toga. Čini se da nitko nije preuzeo ovu nit iz Kasnog kapitalizma te je pratio unazad i unaprijed kroz povijest; sam Mandel dozvolio je da mu ona sklizne iz ruku.58 Kako je ostavljena da skuplja prašinu, njezini potencijali su posve različiti od potencijala bilo koje druge teorije dugih valova, što će nam biti jasnije nakon što je kompariramo s najistaknutijom neošumpeterovskom verzijom — onom Carlote Perez. 54 Kasni kapitalizam 107, 112; Long Waves 19. 55 Kasni kapitalizam 113. 56 Kasni kapitalizam 113. 57 Uz veoma rijetke iznimke, primjerice, tvrdnju da je svaki val povezan s “novim sustavom strojeva, baziranim na drugačijim izvorima energije” (Long Waves 112). U ovoj knjizi, međutim, glavna tema i ono što bi trebao biti originalni doprinos je teorija asimetrije u dugim valovima: početak pada — pojava depresije — uzrokovana je isključivo zakonima kretanja samog kapitala, dok je uzlet potaknut pogodnim ishodom klasne i drugih političkih borbi. Vidi, primjerice, 104. Ovo je dubiozna teorija: čini se da nema apriornog razloga za negiranje uloge egzogenih šokova u izbijanju kriza. Bilo kako bilo, ovdje nas zanima teorija energije iz Kasnog kapitalizma,a ne asimetrija iz Long Waves. 58 Analitička slabost teorije energije u marksističkoj školi dugih valova u punom je sjaju u radu Matthewa Edela, “Energy and the Long Swing,” Review of Radical Political Economics 15 (1983) 115–130, pisanom u vrijeme kada je Mandelov utjecaj bio na svom vrhuncu. Taj rad ne sadrži diskusiju gore navedenih paragrafa iz Kasnog kapitalizma.

56

POPUT BULDOŽERA “Tehnologija je gorivo kapitalističkog motora”, piše Carlota Perez.59 Za Mandela bi vrijedilo obrnuto. Vjerna svome učitelju Schumpeteru, Perez smatra tehnološki razvoj gotovo nepomičnim pokretačem, onim čiji se napredak događa u radionicama i laboratorijima inovatora koji uvijek rade s ciljem poboljšanja efikasnosti; „jednom kada je istinski superiorna tehnologija dostupna“, njezin proboj je „praktično neizbježan“.60 No to zahtijeva prilagodbe njezine okoline. Revolucionarna inovacija vapi za novim financijskim sistemima, novim vladinim politikama, novim formama obrazovanja, navika, ponašanja, „mentalnim mapama svih društvenih aktera“ koje se podudaraju s njezinom vlastitom logikom: računalo ne može podnijeti rigidnost pokretne trake ili nacionalne države.61 To prisiljava društvo da se reorganizira u mreže. Međutim, za razliku od tehnologije, društvene odnose karakteriziraju inercija i otpor, dok postojeći interesi djeluju poput kočnica, uvijek kasneći za najnovijom tehnologijom.62 Kada se nove tehnologije pojave — „što izaziva šok“ — društvo je sputano starim navikama.63 One moraju biti pretvorene u prah. Period instalacije „je vrijeme u kojem nove tehnologije prodiru u razvijene ekonomije i napreduju poput buldožera, rušeći uspostavljeni okvir i artikulirajući nove industrijske mreže, uspostavljajući nove infrastrukture i šireći nove i superiorne načine funkcioniranja“.64 Poput buldožera bez vozača, tehnologija iskorjenjuje sve neadekvatne institucije i uklanja prepreke za vlastitu samorealizaciju.65 „Svaka tehnološka revolucija neizbježno izaziva promjenu paradigme“ u čitavom društvu, pritišće u smjeru pomlađivanja u svakoj sferi — od ekonomije do mentaliteta — u procesu koji je istovremeno neophodan i bolan.66 U trenutku u kojem se buldožer prvi put pojavi, društvo je ukorijenjeno u obrascima zastarjele tehnologije: slijedi kriza „neusklađenosti“. Čitava struktura se raspada sve dok se dva ili tri desetljeća kasnije društvo ne nauči ponašati onako kako to očekuje tehnologija: tada slijedi novi uzlet.67 59 Perez, Technological Revolutions 155. 60 Technological Revolutions 38. Vidi također 15. 61 Technological Revolutions 20–32, 41–43. “Mental maps” 20. 62 Technological Revolutions 6, 26, 153, 155; Vidi također Perez “Technological Revolutions” 198. 63 Technological Revolutions 23. 64 Technological Revolutions 36. Vidi također, primjerice, 145. 65 Technological Revolutions 41–43, and “Technological Revolutions” 188, 194–195. 66 Technological Revolutions 15. 67 Technological Revolutions 26.

57

Kako valovi u interpretaciji Perezove — ili „veliki valovi razvoja“, kako ih ona voli nazivati — počinju „velikim praskom“ revolucionarne inovacije, ona uobičajenu kronologiju mora okrenuti naglavačke: prvo dolazi kriza neusklađenosti, a potom „potpuna ekspanzija“.68 Obično se smatra da Kondratijevov val počinje uzletom (dakle, kreće 1945.) i završava padom (odnosno 1992.), ali Perez obrće redoslijed pa, primjerice, identificira rane 1970-e kao početak krizom obilježene prve faze vala inducirane pojavom računala.69 Očekivano, ona izdvaja pet uobičajenih protagonista — mehanizacija na vodeni pogon, para, električna energija, motorizacija, informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) — ali svakog od njih smatra podstrekačem krize, dok Mandel, s druge strane, tvrdi suprotno: svaki od njih je proizvod krize. U pomalo ezoteričnoj debati o definiranju i vremenskom određivanju valova, možemo vidjeti iznimno različite poglede na problem kauzalnosti. Za Perez, tehnologija je ta koja vuče kapitalistički razvoj, dok Mandel tvrdi obratno. Teorija Perezove ima svog pandana u determinizmu proizvodnih snaga karakterističnom za marksiste iz „stare škole“ u kojemu su društveni odnosi tek okovi koji sputavaju tehnologiju i koji će biti razbijeni nezaustavljivim društvenim napretkom; za Mandela, najhirovitiji aspekt povijesti je klasna borba. Društveni odnosi moći, prema Mandelu, djeluju kao „ultimativna odrednica procesa valovitog razvoja“: vozač upravlja buldožerom kako bi sravnio prepreke, a ne obratno.70 Perez usputno primjećuje da tehnološka revolucija ima tendenciju koncentrirati se na „izvor energije“, prizivajući novu „tehno-ekonomsku paradigmu“ koja će obuhvatiti čitavo društvo — dok kod Mandela tenzije između mnogostrukih društvenih varijabli iniciraju nove energetske tehnologije.71 Dok Perez, u biti, predlaže proširivanje tehnološkog determinizma na povijest industrijskog kapitalizma u cjelini, Mandel nudi inspiraciju za radikalno drugačiju agendu istraživanja povijesti fosilne ekonomije, vođenu dvama sveobuhvatnim pitanjima u neminovnom dijalogu jednog s drugim: (1) Jesu li kontradikcije faza pada generirale i oblikovale nove tehnologije bazirane na fosilnim gorivima i — ako jesu — na koji način? 68 Technological Revolutions 29–30, 48. O događajima koji se karakteriziraju kao “veliki prasak” — neobjašnjivi događaji gotovo kozmološkog karaktera — vidi 11–12, 29. 69 Technological Revolutions 11, 57. 70 Louçã, “Ernest Mandel” 113. 71 Technological Revolutions 8; “Technological Revolutions” 191.

58

(2) Jesu li te tehnologije poslužile za rješavanje kontradikcija i davanje pogona uzletu i — ako jesu — na koji način? U teoriji valova à la Mandel, ono što se događa u jednoj fazi uvijek je vezano uz ono što se dogodilo u prethodnoj. Neoliberalizam petog vala može se razumjeti samo kao izlaz iz slijepe ulice četvrtog, kejnzijanizam četvrtog kao odgovor na disbalanse i katastrofe trećeg i tako dalje — a isto bi vrijedilo i za definiranje tehnološke konstelacije. Ovo se čini kao iznimno obećavajući pristup za proučavanje dugih valova fosilnog razvoja, osobito stoga što omogućuje uviđanje recipročnog djelovanja kapitalističkih zakona kretanja s jedne i niza drugih, djelomično nezavisnih varijabli s druge strane: „Uzajamno djelovanje: to je ono o čemu se radilo kod Mandela“.72 Njegova teorija, kao što sam ovdje pokazao, ostavlja širok prostor za borbu kapitala i rada, no to je samo jedna od mnogih bitaka koje treba uzeti u obzir; doista, ta je teorija otvorena za gotovo pa bilo kakve intervencije: „Nesklon determinizmu, Mandel zagovara integriranu analizu ukupne društvene stvarnosti“.73 Bila je to istovremeno njegova najveća snaga i najveća slabost. Kako je ukazao jedan recentni kritičar, Mandel je završio tako što je dodavao varijablu, na varijablu, na varijablu, na varijablu…sve dok nije došlo do opasnosti da se analitička sinteza raspadne u kaos.74 S druge strane, „velika prednost njegove metode sastoji se, iznad svega, u njezinoj otvorenosti za historijsku kontingenciju“.75 Objašnjenje jednog vala mora biti drugačije od svakog drugog, jer svaki val — kao omeđeni historijski period, a ne interval u predeterminiranom ritmu — je specifičan.76 No to je također utjelovljenje 72 Stutje, Ernest Mandel 191. O važnosti koncepta djelomično nezavisnih varijabli za otvaranje teorije dugih valova prema povijesti, vidi i Louçã, “Ernest Mandel” 111; As Time 58. John McNeill tvrdi da dugi valovi ne mogu baciti svjetlo na ekohistoriju — disciplinu čiji je on doajen — jer oni nisu u vezi s temporalnostima prirode. “Kako uskladiti ovu perspektivu s ritmovima klimatskih promjena koji, u svakom slučaju, nisu uniformni diljem svijeta i koji su nesumnjivo prilično nezavisni od bilo kakvih ekonomskih ciklusa koji mogu proizaći iz čovjekova djelovanja?” J. R. McNeill, “Observations on the Nature and Culture of Environmental History,” History and Theory 42 (2003) 38. No ovo znači pomiješati pitanje kako prirodni procesi utječu na društvo s pitanjem kako društveni procesi utječu na prirodu: ako je potonje u fokusu, dugi valovi itekako mogu biti centralni za objašnjenje. 73 Ernest Mandel 187. 74 Michael R. Krätke, “On the History and Logic of Modern Capitalism: The Legacy of Ernest Mandel,” Historical Materialism 15 (2007) 126–128. 75 van der Linden & Stutje, “Ernest Mandel” 41. 76 Vidi, također, Freeman & Louçã, As Time 111, 131, 150; Rodney Edvinsson, Growth, Accumulation, Crisis: With New Macroeconomic Data for Sweden 1800–2000 (Stockholm: Almqvist & Wiksell International, 2005) 31, 167–168, 285–286, 289–290; Rainer Metz, “Do Kondratieff Waves Exist? How Time Series Techniques Can Help Solve the Problem,”

59

ponavljajućeg fenomena. Mandelova teorija je zbrkana poput labirinta, no to nije slučajno jer je ona, prije svega, vodič za proučavanje „stvarnih povijesnih dinamika“.77 Što nam onda ona može konkretno reći o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti veze kapitala i energije? Ovo je pitanje za mnoge buduće studije, ali ovdje možemo dati barem nekoliko smjernica za daljnja istraživanja. Ponudit ću nekoliko kratkih refleksija o prijelazima prvog u drugi val, četvrtog u peti te iz petog u mogući šesti val koji tek slijedi. Da skratimo priču — ispričanu na drugom mjestu — britanski industrijski kapitalizam izrastao je na prvom valu pogonjenom energijom vode.78 No 1825. značajna kriza je eruptirala u obliku financijskog sloma, a slijedio ju je niz bolnih, dugotrajnih depresija. Izvanredni profiti privukli su previše kapitala, posebno u industriju pamuka, izazvavši prekomjernu gradnju tvornica i posljedično masovnu hiperprodukciju roba, pod čijim je teretom profitna stopa potonula. U isto vrijeme u kojem su banke doživjele kolaps — uspostavljajući tipični obrazac međuigre djelomično neovisnih varijabli — britanska radnička klasa je ustala, oslobođena kriminalizacije svake sindikalne aktivnosti nakon što je Zakon o sprečavanju nezakonitog udruživanja radnika (Combination Law) ukinut, pa su sljedeća dva desetljeća industrijska područja bila potresena nizom gotovo pa revolucionarnih ustanaka. Upravo tada dogodio se zaokret prema pari. Borbenost ključnih segmenata britanske radničke klase — predioničara, ručnih tkalaca, graditelja strojeva, grebenalaca vune — blokirala je put ka oživljavanju profita. Srećom po kapitaliste, međutim, oni su posjedovali oružje kojim su ih se mogli riješiti: automatizirane strojeve. Uvođene u dva desetljeća nakon 1825., vojske samodjelujućih mula, mehanički tkalački stanovi, alatni strojevi i drugi strojevi efikasno su eliminirali pobunjeničke kolektive, očistivši tako put za reduciranje plaća i ubrzanje ritma rada, a time i za dovođenje radničke klase u stanje podčinjenosti i pripitomljenosti karakteristično za kasnoviktorijansku eru. Ta mehanička vojska bila je pogonjena parom. Potpuno razvijena i poznata industrijalcima od sredine 1780-ih, nova pogonska tehnologija (power technology)79 prestigla je jeftinu vodu tek nakon 1825., kada su pritisci kontradikcija prve silazne faze učinili tranziciju imperativom. Cliometrica 5 (2011) 235–236. Za različita objašnjenja koja Mandel daje za svaki val, vidi Kasni kapitalizam 102–104, 113. 77 Eklund, “Long Waves” 414. Vidi, također, Kasni kapitalizam 113; Stutje, Ernest Mandel 169, 194. 78 Vidi Malm, “Who Lit?” 79 Ovdje pri korištenju izraza power na umu imam njegovo dvostruko značenje — snaga i moć.

60

Samo je para mogla pogoniti ofenzivu protiv rada. Voda je bila dio krajolika i integrirana u vrijeme, gotovo besplatna za upotrebu, ali smještena izvan gradova, podvrgnuta fluktuacijama razina rijeka, nesposobna pokretati koncentriranu masu ubrzavajućih strojeva. Parni strojevi, s druge strane, mogu se smjestiti bilo gdje i koristiti bilo kad: jer njihovo gorivo je otkinuto od krajolika, odvojeno od vremenskih ciklusa, izvađeno iz dubine zemlje kao okamenjeni ostatak prastare fotosinteze. Spaljujući ga, kapital oslobađa potpuno novi izvor energije kako bi uništio otpor radnika. Slijedio je oštar rast profitne stope, omogućujući uzlet u kojem je parni pogon otvorio sve moguće puteve za svježu akumulaciju i remodeliranje cjelokupne ekonomije: golemi udar koji dolazi iz mijeha. Suvišno je napominjati da tvorničke hale predstavljaju samo jednu, iako krucijalnu, točku u prijelazu iz prvog u drugi val. Punu ulogu pare tek će trebati razložiti do najsitnijih detalja. Ako ćemo slijediti Mandelove smjernice, trebali bismo uzeti u obzir svaku polugu koju se mora povući kako bi akumulacija kapitala izašla iz strukturne krize i oživjela na višoj razini — ne samo rast stope viška vrijednosti, već i širenje tržišta, redukciju vremena potrebnog za prodaju, pojeftinjenje sirovina i drugih elemenata konstantnog kapitala, da imenujemo samo neke. Kako je parni stroj doprinio pobjedama nad ovim ograničenjima sredinom 19. stoljeća? Studija izvora fosilne ekonomije trebat će zaroniti duboko u empirijske podatke razdoblja prvog vala i podvrgnuti ih onom tipu otvorene, pluralističke, kompleksne analize kakvu je pionirski odradio Mandel.80 Pa ipak, skica centralnih elemenata koji karakteriziraju svaki sljedeći val može se napraviti već na temelju prvog vala. Skočimo sada ravno na prividni paradoks petog vala. Za razliku od parnih strojeva, električne energije, automobila ili nafte, računala nisu ni primarni pokretači ili prijenosnici niti izvori energije sami po sebi, ali je uzlet koji su donijeli uzrokovao najekstremniju eksploziju emisija CO2 u povijesti industrijaliziranog kapitala. Kako rasvijetliti tu povezanost? Možda upravo prihvaćanjem Mandelovog gledišta da je glavna kontradikcija četvrtog vala bio opasno jak radnički pokret u zemljama centra. Kako su rezervne armije radne snage iscrpljene tijekom 1960-ih, dok je samopouzdanje radničke klase uzletjelo u nebo u periodu od 1968. do 1973., visoke stope viška vrijednosti prethodna dva desetljeća više nisu mogle biti održane, a „pad profitne stope postao je neizbježan“.81 Kako bi se razriješila ta 80 Ovaj zadatak će biti obavljen u Fossil Empire, nastavku Fosilnog kapitala. 81 Long Waves 73.

61

kriza temeljito restrukturiranje je bilo neodložno. Među brojnim preduvjetima za peti dugi val, Mandel je izdvojio sljedeće: „Kako bi se podiglo profitnu stopu na razinu potrebnu za promjenu čitave ekonomske klime u uvjetima kapitalizma, kapitalisti moraju najprije odlučno slomiti organizacijsku snagu i militantnost radničke klase u ključnim industrijaliziranim zemljama“.82 Je li im računalna tehnologija pomogla u toj bitki? Ako da, na koji način je to povezano s povećanim spaljivanjem fosilnih goriva? Iscrpno ispitivanje daleko nadmašuje opseg ovog eseja: ovdje nudim samo grubu hipotezu koja glasi otprilike ovako: (1) Globalizacija proizvodnje slomila je snagu rada u naprednim kapitalističkim zemljama. Suprotstavljanjem radnika u tim zemljama onima u Meksiku, Brazilu, post-staljinističkim istočnoeuropskim ekonomijama, ali primarno u Kini, oni su svi postali uzajamno zamjenjivi u opsegu kakav nikad prije nije viđen. Oboružani kapacitetom da premjeste proizvodnju roba u udaljene zemlje i izvoze ih odande, unutar okvira integriranih, prekograničnih lanaca opskrbe, poslodavci su mogli pritisnuti sindikate uza zid, prijeteći im: „ako ne prihvatite naše zahtjeve, premjestit ćemo proizvodnju“. Počevši u kasnim 1970-im, kulminirajući primanjem Kine u WTO 2001., globalizacija proizvodnje uklonila je jednu od glavnih prepreka kapitalističkoj renesansi. Ona je dala ključan doprinos relativnom skoku profitne stope nakon sumorno niskih razina u 1970-im. (2) Upravo taj proces uzrokovao je eksploziju emisija CO2 bez presedana. U Kini je potraga za jeftinim i discipliniranim radnicima, s kojima se svi radnici svijeta moraju natjecati, pokrenula najveću groznicu potrošnje fosilnih goriva u povijesti: prekogranični lanci protegnuti u Kinu i, doista, sva četiri kuta svijeta, trebali su svježu infrastrukturu za opskrbu energijom koja je — slučajno — uglavnom dolazila iz ugljena. Ti su lanci održavani prijevozom dobara, komponenata, sirovina i osoblja vozilima pogonjenim naftom.83 Sve skupa, globalizacija proizvodnje proširila je logiku fosilne ekonomije na nove teritorije dajući glavni poticaj za epohalni boom u spaljivanju fosilnih goriva izvan tradicionalne jezgre. (3) Informacijske i komunikacijske tehnologije (IKT) učinile su globalizaciju proizvodnje mogućom. Jedna od najrevolucionarnijih 82 Long Waves 88. 83 Za detaljniju analizu ove dinamike, vidi Fossil Capital 327–366.

62

usluga ove tehnološke paradigme sastojala se u povezivanju, koordiniranju, podmazivanju proizvodnih lanaca koji obuhvaćaju čitav svijet: bez IKT-a, globalizacija kakvu znamo bila bi nezamisliva. Kako je primijetio jedan geograf, otvaranje vrata od kasnih 1970-ih nadalje poklopilo se s usponom virtualnih mostova: „Na zapadu, kombinacija dviju industrija, računala i komunikacija, počela je osiguravati pogodnu tehnologiju za industrijski kapital potrebnu za traženje i upravljanje jeftinim radom na globalnoj razini“.84 Dozvoljavajući joj da stvori transnacionalne krugove, IKT se pretvorio u ovna za probijanje obrane rada, realizirajući zamjenjivost industrijskih radnika i oslobađajući punu snagu postojećih energetskih tehnologija preko granica. I na kraju, ali ništa manje važno, čovječanstvo je sada suočeno s izglednom katastrofom globalnog zatopljenja, sumom ukupnog CO2 otpuštenog u zrak od industrijske revolucije. U isto vrijeme, od financijskog sloma 2008., centralne komponente kapitalističke svjetske ekonomije — Europska unija, Sjedinjene Države, Narodna Republika Kina — djeluju kao da su zaglibile u relativnoj stagnaciji, različite dubine i nestabilnosti, s nekim pratećim simptomima političke krize: prilično pogodan spoj za peto razdoblje pada. Takav splet okolnosti stvara intrigantnu mogućnost. Može li kapitalizam zakoračiti u šesti dugi val tako što će odbaciti fosilna goriva i prijeći na obnovljive izvore — upravo ono što čovječanstvo treba da izbjegne najnepodnošljivije scenarije klimatskih promjena? Svaki kutak svjetske ekonomije hitno treba odvojiti od ugljena, nafte i plina i povezati s izvorima energije koji će ga približiti nultoj razini emisija: velika tranzicija ka tome da pokrećemo, prenosimo, podižemo, prevozimo, grijemo, pumpamo, komuniciramo i radimo sve uz pomoć snage sunca, vjetra i vode. Može li takvo univerzalno uvođenje novih energetskih tehnologija udahnuti svježi zrak malaksalom kapitalizmu i osigurati da se kolektivno zaustavimo prije ruba litice? Vjerojatno najbolje elaboriran argument u prilog ovakvom viđenju budućnosti dao je John A. Mathews koji se izravno nadovezuje na rad Perezove. On vjeruje da je slom 2008. signalizirao silazak u kriznu fazu još jednog „vala“, koja će nas dovesti do širokog usvajanja tehnologija obnovljivih izvora energije (skraćeno: OIE) koje se već razvijaju, vodeći nas krivudavim putem idućih nekoliko desetljeća do bogatog, zelenog Kondratijevova vala. Ove blagotvorne tehnologije 84 Peter J. Taylor, “Thesis on Labour Imperialism: How Communist China Used Capitalist Globalization to Create the Last Great Modern Imperialism,” Political Geography, 30 (2011) 175.

63

savršeno se uklapaju u profil onih koje donose novi val: omogućuju, prije svega, „drastično smanjenje troškova i cijena“. Njihova je ponuda gotovo neograničena. Imaju „ogroman potencijal za primjenu pa tako i za to da postanu sveprisutne“, uzrokujući tako nagli porast produktivnosti, poticanje drugih novih tehnologija — sustavi punjenja električnih vozila, pametne mreže kojima se upravlja online, gradovi ispunjeni inteligentnim zelenim zgradama — otvarajući tako dotad nezamislive kanale za akumulaciju kapitala. Poanta je uvijek jasna. „Stvar je u tome“, piše Mathews, „da se pokaže kako nove tehnologije osiguravaju superiorne rezultate i profite“: samo zbog ove karakteristike može se očekivati da one izazovu odgovarajući uzlet.85 Stoga će nositelj tranzicije u ovom novom valu kapitala lišenog ugljika biti sam kapital. „Upravo je kapitalističko nastojanje i potraga za profitom ono što će ubrzati usvajanje obnovljivih izvora energije“. Drugim riječima, duh kreativne destrukcije bit će upregnut za postizanje najuzvišenijeg cilja, dok će se firme otimati da zadovolje potrošačku potražnju uz najniže moguće emisije, masno se bogateći u tom procesu.86 Preciznije govoreći, financijski sektor je taj koji će potaknuti preokret. Primjenjujući drugi model Perezove — dolazak novih tehnologija je praćen financijskim mjehurima (prisjetimo se euforije vezane za britanske željeznice 1830-ih i 1840-ih godina ili recentnijeg dotcom booma) — Mathews predviđa da će profitni potencijali OIE-a privući mahnite investicije rizičnog kapitala, čitav čopor avanturističkih špekulanata privučenih mirisom super-profita. „Ako smo u proteklom desetljeću vidjeli OIE kako izrastaju iz svoje duge (produžene) faze inkubacije i ulaze u fazu instalacije, onda možemo anticipirati ‘mjehur obnovljive energije’ nekad, vjerojatno, oko 2015–2020.“— ovo je pisano 2013. —„što će reflektirati val financiranja i kreditiranja polja OIE-a i zelenih tehnologija“.87 Prema ovoj prognozi, budućnost je svijetla i zelena poput propupalih listova. „Kroz izravne tržišne veze i agregatne učinke financijskih instrumenata, čitava ekonomija će biti dovedena unutar granica novih kapitalističkih ekokalkulacija koje ekološka ograničenja donose u centar interesa“.88 No što će se dogoditi ako kao izvor za ove spekulacije izaberemo Mandela umjesto Perezove? Prva lekcija ove teorije je jasna: 85 John A. Mathews, “The Renewable Energies Technology Surge: A New Techno-Economic Paradigm in the Making?” Futures 46 (2013) 12–16. 86 John A. Mathews, “Naturalizing Capitalism: The Next Great Transformation,” Futures 43 (2011) 872. 87 Mathews, “The Renewable Energies” 17. 88 Mathews, “Naturalizing Capitalism” 874.

64

nikad ne podcjenjuj sposobnost kapitalizma da se iznova preobrazi.89 Nikad se nemoj slijepo držati ortodoksnih formula koje neprekidno proklamiraju da je kraj puta blizu. Budi spreman na iznenađenja jer je kapital sa svojom fleksibilnošću i snalažljivošću već opovrgnuo predviđanja sloma mnogo puta dosad. Uzevši to u obzir, ostaju nam brojni upitnici koje možemo pribilježiti uz Mathewsovu priču. Prije svega, shvaćanje konverzije na obnovljive izvore energije kao analogne bilo kojem tehnološkom iskoraku koji se dogodio od sredine 19. stoljeća moglo bi biti kategorijalna pogreška.90 Prijelaz s fosilnih goriva na obnovljive izvore — potpun, bez odgađanja — prilično je različit od dodavanja automobila, aviona i petrokemijskih proizvoda postojećem arsenalu kapitalističkih proizvodnih snaga. Od prvobitnog preokreta između prvog i drugog vala, kada se pojavljuje potpuno formirana fosilna ekonomija, razdoblja uzleta su počivala na tehnologijama koje su još ekstenzivnije trošile fosilna goriva: no ovaj put govorimo o preokretu na kvalitativno drugačiji tip energije. Ako je od kasne viktorijanske ere svaki „veliki val razvoja“, da se poslužimo optimističnom neošumpeterijanskom terminologijom, materijaliziran kroz fosilnu energiju, ovaj bi morao raskinuti s tim obrascem i nanovo se ugraditi u tip energije koji je upravo prva strukturna kriza odbacila. Čini se da bi primjerena analogija bila upravo analogija tranzicije — sada u obrnutom smjeru — i to u nepojmljivo većim razmjerima. Stoga je pitanja koje treba postaviti je li akumulacija kapitala generalno, a posebno njezina faza obnovljene ekspanzije, kompatibilna s ekskluzivnom upotrebom sunca, vjetra i vode. Ili u fosilnim gorivima postoji nešto što njihovu energiju čini neophodnom za kapital? Kao i uvijek, ono što čini „OIE“ ostaje integrirano u krajolike i podložno fluktuacijama vremena. Može li kapital preživjeti zarobljen na mjestima i u vremenu u kojem sunce sija ili vjetar puše? Preciznije: može li prosperirati vezan takvim okovima? Čini se da će ti okovi biti u konfliktu s logikom globalizirane i lean proizvodnje, što je problem koji Mathews taktički ignorira kada pretpostavlja šesti val kao, suštinski, obnovljivu kontinuaciju petoga (a zapravo je nužno ukloniti ovisnost o ugljiku naslijeđenu iz četvrtog vala, u obliku, između ostaloga, industrije nafte).91 No nekakav tip izmirenja vjerojatno jest moguć. Možda bi se moglo povezati nekoliko različitih obnovljivih izvora energije iz brojnih topografskih regija u sveobuhvatne mega-mreže koje će omogućiti nadilaženje konkretnih 89 Kasni kapitalizam 73–74. 90 Iz marksističke perspektive, ovu grešku također čini Podobnik, Global Energ y Shifts. 91 “The Renewable Energies.”

65

odrednica krajolika i vremena, čineći tako energiju dostupnom praktički bilo gdje u bilo koje vrijeme. No to sada, očigledno, zahtjeva sveobuhvatno planiranje, najvjerojatnije od strane nekog drugog umjesto venture kapitalista, vjerojatno država koje će duboko zadirati u tok energije. Može li se kapital uopće pomiriti s takvim uplitanjem, a kamoli profitirati iz njega? Detaljnije, doduše prilično skeptično, razmatranje ovih pitanja ponudio sam na drugom mjestu.92 Ovdje ukazujem na jednu daljnju komplikaciju: svi dosadašnji uzleti oslanjali su se na slobodu trošenja znatno većih količina energije nego li je bio slučaj u prethodnom valu. Nikad nije bilo drugog načina da se potakne rast proizvodnje roba. Ako bi to iskustvo bilo vodilja za budućnost, onda šesti uzlet neće morati samo zamijeniti trenutnu, ukupnu potrošnju fosilnih goriva jednakom količinom energije iz obnovljivih izvora: morat će dodati značajan višak kako bi se omogućio rast — ne 100 posto nafte, ugljena i plina, već 120 ili 150 posto ili čak i više bit će potrebno ekstrahirati iz nefosilnih izvora unutar razdoblja od nekoliko desetljeća. To izgleda kao težak zadatak. Jasno, alternativa bi bilo reduciranje potrošnje energije, počevši od njezinog rasipanja: nešto s čime se nijedan dosadašnji uzlet nije morao zamarati. Rasti i istovremeno mršavjeti djeluje kao nešto strano funkcioniranju kapitala. No, opet, ne bi trebalo podcjenjivati njegovu sposobnost za čudesni preporod. Nadalje, postoje određeni čisto empirijski problemi u Mathewsovoj analizi. Dokazi za pojavu OIE balona su — blago rečeno — oprečni. Ukupan kapital investiran na svijetu u obnovljive izvore energije pao je za 23 posto između 2011. i 2013. godine. U 2014. godini dogodio se rast za 17 posto u odnosu na prethodnu godinu.93 Ukupne investicije u fosilnu energiju bile su otprilike četiri puta veće, što znači — vrijedi ponoviti — da na svaki dolar upotrijebljen za izgradnju kapaciteta obnovljivih izvora energije, dolaze četiri dolara investirana u naftu, ugljen i plin. Međunarodna agencija za energiju predviđa da će se slična distribucija zadržati do 2035. — bez nekakvog čudesnog, spasonosnog rješenja na vidiku — te konstatira kao nepobitnu činjenicu: „Zadržavanje emisija na razini koje će dovesti do zagrijavanja svijeta od 2 stupnja Celzija značilo bi drugačiji investicijski krajolik“.94 Zasad se ne čini da se novac slijeva ka uzdi92 Fosilni kapital. 93 Bloomberg New Energy Finance, Global Trends in Renewable Energ y Investment 2014; Bloomberg New Energy Finance, Global Trends in Renewable Energ y Investment 2015, bnef.com. 94 Podaci i citat preuzeti iz: International Energy Agency, World Energ y Investment Outlook 2014 Factsheet Overview, www.iea.org, 1.

66

zanju zelenog Kondratijeva. Mega projekti za prikupljanje sunčeve energije u pustinjama — poglavito Desertec —„obećavaju onoliko mnogo prilika za udružene investicije koliko ima poduzetnika koji ih traže“, ustvrdio je Mathews, no u stvarnosti su poduzetnici pobjegli s tog broda poput štakora.95 U trenutku pisanja ovog teksta čini se da je projekt Desertec u potpunosti propao. Eko-šumpeterovska priča počiva na pretpostavci o dugoročnom padu cijena energije iz obnovljivih izvora — potpuno realistično — te jednako dugoročnom rastu cijena fosilnih goriva što je nešto što, ipak, direktno proturječi trenutnom kolapsu cijena nafte. Nadalje, tu se čak ni ne uzima u obzir mogućnost da možda baš i neće biti pretjerano unosno prodavati gorivo koje je gotovo pa besplatno. Odakle će dolaziti profiti za opskrbljivača energijom kada se cijena sunčeve energije približi nuli?96 U konačnici, Mandel me vodi ka prilično drugačijem setu pitanja. Kako bi investicije u energiju iz obnovljivih izvora mogle ne samo donijeti profite već poduprijeti nagli rast prosječne profitne stope koji je kapitalu potreban za početak novog uzleta? U kojem smislu to može predstavljati rješenje za kontradikcije pete strukturne krize? Može li poslužiti kapitalu kao buldožer kojim će srušiti rastuće prepreke? Ne čini se da je to samovozeći buldožer, sila koja samostalno napreduje šireći „nove i superiorne načine obavljanja poslova“ dok se društvo tome prilagođava manje ili više fleksibilno. Mathews se nastoji distancirati od tehnološkog determinizma, no on nikad ne postavlja suštinski socijalno pitanje marksističkog pogleda na energiju u valovima: koji izvor energije bi mogao pomoći kapitalu da pobjedi svoje neprijatelje, uključujući sebe? Dakako, odgovor ovisi o točnoj naravi kontradikcija aktualne konjunkture. Prihvatimo, za potrebe argumentacije, pretpostavku da je za kapital sada — suprotno onome što je bio slučaj u 1970-im godinama — problem preslabo radništvo koje ne može kupiti sve masovno proizvedene robe pa su prevelika proizvodnja, preveliki kapaciteti i prevelika akumulacija postali gotovo pa kronične bolesti svjetske ekonomije. Onda bi možda gigantski javni — da, javni — programi investicija u obnovljive izvore energije mogli osigurati upravo injekciju potražnje za kojom kapital toliko očajnički i nemoćno žudi. No to ostaje čista spekulacija. Zasad, nijedna kapitalistička klasa nije poduzela inicijativu u smjeru klimatskog kejnzijanizma na epohalnoj razini. Pod parolama slobodnog tržišta i mjera štednje, ta klasa radije nastavlja gurati države dalje od utjecaja nad investicijama i cijediti 95 “The Renewable Energies” 16. 96 Vidi: Fosilni kapital.

67

do zadnje kapi krvi javne budžete i prihode radničke klase te, kako je elokventno istaknula Naomi Klein, takve strategije za obnavljanje akumulacije idu u suprotnom smjeru od pretpostavki za preokret.97 Mandelovim riječima, klimatski kejnzijanizam, čini se, zahtijeva subjektivni faktor, neki tip društvene sile izvanjske i neprijateljske — a ne interne i srodne — kapitalu. Nešto takvo tek se treba pojaviti. No opet, ne bi trebalo zaboraviti ni djelomično nezavisne varijable. Ovoga puta bi se sami klimatski sistem mogao pokazati kao jedna takva eksternalija. Ekstremno klimatsko izvanredno stanje moglo bi gurnuti ovaj način proizvodnje u nepredviđenom smjeru. Doista, ako je moguće dati bilo kakvo proročanstvo o sljedećoj fazi kapitalističkog razvoja s ikakvom dozom sigurnosti, to je ono da će globalno zagrijavanje biti određujući vanjski faktor kojemu će se taj razvoj morati prilagoditi. Jednom kada dođemo do te točke, svi poznati obrasci po kojima su funkcionirali dosadašnji valovi mogli bi biti okončani, kao i sve ostalo — takav tip sloma ne može biti isključen. Kakogod, prije nego dođemo do te točke, a i kako bismo to učinili nešto manje vjerojatnim, ponovno otkrivanje Mandelove metode i njezina pedantna primjena na realnosti našeg vremena — uz obavezno uzimanje u obzir subjektivnih faktora — mogla bi biti od nekakve pomoći. S engleskog preveo: Krešimir Zovak Tekst je izvorno objavljen u Mediations: Journal of the Marxist Literary Group, Volume 31, No. 2: Special Issue: Materialism and the Critique of Energy, Spring 2018.

97 Naomi Klein, Ovo mijenja sve: kapitalizam protiv klime. (Zagreb: V.B.Z., 2015.).

68

Između neofosilizma i „zelene ekonomije“: razvojne tendencije globalnog energetskog režima

Markus Wissen

Kapitalizam i fosilni izvori energije već preko 200 godina tvore simbiozu. Historijski je masovno korištenje prvo ugljena a onda nafte započelo s uspostavom industrijskog kapitalizma. Kapitalistički način proizvodnje i fosilni energetski režim tako su usko povezani da je itekako plauzibilno pisati povijest prvog iz perspektive drugog, kao što je to činio primjerice Rolf Peter Sieferle (1982), a da pritom nije postao redukcionist. Sieferle (Isto: 6 i dalje) naglašava da je kapitalizam rezultat „situacije križanja“ u kojoj su konvergirali mnogi razvojni procesi od kojih nijedan nije svodiv na neki drugi. Pored otkrića i korištenja energetskog potencijala ugljena tu se prije svega radi o imperativu koji je ovladao sve većim brojem društvenih područje, uključujući i reprodukciju radne snage. Značaj fosilnih izvora energije u konačnici proizlazi iz činjenice da bez nje „razmjeri i univerzalizacija akumulacije kapitala, zajedno s visoko energetski zahtjevnim oblicima društvene reprodukcije“ ne bi bili mogući (di Muzio 2015: 6). Pogotovo nafta je energetski bogata, energija koju daje u usporedbi s energijom koja je potrebna za njezino izvlačenje veća je nego kod bilo kojeg drugog energenta.1 Korištenje strojeva koji se pokreću spaljivanjem naftnih goriva omogućilo je značajan porast produktivnosti rada. Da bi se na nafti baziranu energiju koja se godišnje u svijetu troši osiguralo na drugačiji način bilo bi potrebno 2500 atomskih elektrana (trenutno postoji oko 400) ili 5200 elektrana na ugljen. Nafta se osim toga da lako skladištiti, transportirati i svestrano je primjenjiva (Urry 2013: 5 i dalje). Zbog tih svojstava, nafta omogućuje da se dobra i ljudi u kratkom vremenu transportiraju preko velikih udaljenosti. Transportna sredstava na pogon naftnih derivata omogućuju proboj na tržišta u udaljenim dijelovima svijeta; transportno vrijeme se skraćuje, pa se ubrzava vrijeme okretanja kapitala a profitna stopa raste. Nafta je stoga sirovina koja, čini se, najbolje odgovara (Altvater 2005: 85 i dalje) kapitalističkom načinu proizvodnje, odnosno — točnije — kapitalističkom odnosu inherentnoj tendenciji ka ekspanziji u prostoru i ubrzanju u vremenu (Marx 1857–58: 438). „Nafta nije bilo koji stari izvor energije. Ona je dosad jedini izvor koji ljude i stvari može transportirati u mjeri koja je karakteristična za 20. stoljeće, i ona je svijet zarobila u društvene prakse koje neće moći opstati ako stvarno dođe do apokaliptičnog ‘energetskog kolapsa’“ (Urry 2013: 96).

1 Odnos energetskog utroška i energetskog dobitka naziva se EROI — energ y returned on energ y invested, i tako se mjeri.

71

Da će doista doći do „apokaliptičnog“ kolapsa u opskrbi naftom i drugim prirodnim resursima sve vjerovatnijim se drži prije svega u marksističkim debatama. Već krajem 1980-ih James O’Connor je razvio argumentaciju o drugoj kontradikciji kapitalističkog načina proizvodnje. Za razliku od prve kontradikcije, dakle opreke između proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa, druga se sastoji u tome da kapitalizam strukturno tendira prema „nedovoljnoj proizvodnji“ vlastitih uvjeta proizvodnje, dakle prema tome da te uvjete — a jedan od bitnih je tu i priroda — stalno podriva, tako da u tendenciji više ne stoje na raspolaganju u zadovoljavajućoj kvaliteti i dostatnom kvantitetu, odnosno da su raspoloživi samo još uz rastuće troškove (O’Connor 1988; za kritičko čitanje O’Connora i drugih ekomarksističkih pristupa vidi Dietz/Wissen 2009). Nadovezujući se na O’Connora, recentnije je Jason Moore argumentirao da kapitalizam sam razara vlastite socijalne i ekološke temelje poslovanja. U ekološkom pogledu, pored opće opskrbe sirovinama centralno je prije svega i pitanje pristupa jeftinoj energiji. Moore tu vidi važno usko grlo. Iako nafta geološki neće nužno postati oskudna, ipak raste radni napor pri njezinoj ekstrakciji u odnosu na energiju koju se time osigurava. Mogućnosti za jeftino prisvajanje prirode stoga će se sve više iscrpiti (Moore 2014: 297). Birgit Mahnkopf argumentira u sličnom smjeru kada tvrdi da nestaju sistemske pretpostavke kapitalizma, u mjeri u kojoj su „resursi opljačkani do razine fizičke iscrpljenosti a ponori za apsorpciju štetnih tvari preopterećeni“ (Mahnkopf 2013: 10). To je razlog zašto trenutačna kriza, za razliku od ranijih, nema uvjete da posluži kao „još jedan ‘izvor pomlađivanja’ postojećeg proizvodnog i društvenog sistema“ (Isto: 7). Do koje mjere je ta teza u odnosu na energiju u njenoj funkciji „jeftine prirode“ (Moore 2014) točna, ovdje ćemo ispitati na temelju recentnijih studija u kojima se empirijski istražuju trenutne dinamike energetskog režima na globalnoj razini. Pitanje koje želim istražiti jest u kojim energetskim, geopolitičkim i socijalno-ekološkim razvojima te dinamike konvergiraju i koje političke izazove to posljedično postavlja pred ljevicu. Prvo ću se baviti razvojima kod najvažnijeg energenta — nafte, i postaviti pitanje do koje mjere je peak-oil teza, prema kojoj je globalni maksimum ekstrakcije nafte već prekoračen, još uvijek održiva. Pritom se, kao i u segmentima koji slijede, prvenstveno oslanjam na projekcije Međunarodne agencija za energiju (MAE), ali i analize British Petroleuma (BP) i U.S. Energy Information Administration.2 Zatim slijedi ispitivanje geopolitičkih implikacija promjena 2 U tendenciji, scenariji različitih organizacija se podudaraju. Razlike u pojedinostima

72

u sektorima nafte i prirodnog plina. Istražit ću prije svega do koje mjere je boom nekonvencionalnih fosilnih energija u SAD-u i uspon te države do pozicije globalno najvećeg proizvođača nafte učvrstilo američku hegemoniju. U trećem segmentu glavnog dijela bavit ću se socijalno-ekološkim dimenzijama energetske problematike i pitanjem kako procijeniti parcijalni greening energetske proizvodnje u obliku sve većeg korištenja obnovljivih izvora energije. Na kraju ću tematizirati o nafti zavisan način proizvodnje i življenja globalnog Sjevera, njegovim globalnim poopćavanjem koje zaoštrava krize, kao i perspektivama jedne fundamentalne socijalno-ekološke transformacije. PEAK OIL? Peak oil označava maksimum ekstrakcije nafte. Pojam se može primijeniti na pojedinačna naftna polja i zemlje ili na ukupnu globalnu ekstrakciju. Nakon peaka raste financijski i radni trošak koji je potreban kako bi se ekstrakciju nafte zadržalo na postojećem nivou. Razlog je da s rastućom eksploatacijom nekog naftnog polja popušta tlak koji naftu gura na površinu, pa se mora unositi sve više vode i energije izvana: „Pad tlaka mora se izjednačiti tako što se ubrizga nova voda u tlo ili nafta uz velik energetski trošak pumpa na površinu. Izjednačiti pad tlaka na taj način ekonomski može postati toliko skupo da se ekstrakcija više ne isplati i naftna polja napuštaju“ (Altvater 2005: 151). Pojam peak oil potječe od američkog geologa Mariona Kinga Hubberta, koji je u 1950-ima na temelju svojih izračuna prognozirao vrhunac američke ekstrakcije nafte u ranim 1970-ima, što se kasnije ispostavilo kao točno. Recentnije, različiti su promatrači globalni peak oil datirali na kraj 1990-ih ili na rane dvijetisućite (Urry 2013: 100). Isprva se činilo da razvoj cijene nafte potvrđuje te prognoze. Dok je mjesečne prosječna cijena barela (159 litara) sirove nafte vrste Brent između svibnja 1987. i prosinca 1998. stajala na gotovo konstantno niskom nivou od 18 američkih dolara (USD), kasnije se popela i do vrhunca od 138 USD u srpnju 2008. godine. Uslijed financijske krize cijena je unutar nekoliko mjeseci pala na 40 USD (prosinac 2008.), ali se brzo opet oporavila i između 2011. i 2014. penjala do vrhunca od 125 USD u ožujku 2012. godine. U ljeto 2014. uslijedio je dugi pad koji je u siječnju 2016. dosegnuo najnižu točku od 31 USD. Otad se cijena nafte opet lagano penjala.3 mogu se svesti na različite pretpostavke o nalazištima plina i nafte, razvoju tehnologija ekstrakcije, brzini strukturnih promjena u Kini, kao i energetskim i okolišnim politikama. Usporedba različitih scenarija nalazi se u BP (2016a: 95). 3 Brojke prema U.S. Energy Information Administration; url: eia.gov; pristupljeno: 29.06.2016. Navode se prosječne mjesečne cijene. 73

Iznenađuje pogotovo pad cijene nakon 2014., s obzirom da se, za razliku od pada iz 2008./2009., ne može objasniti konjunkturnim razvojem. Ovaj put, uzroci leže u izmijenjenim proizvodnim i konkurentskim uvjetima u energetskom sektoru nastalim pod utjecajem tehnoloških i političkih faktora, koji bacaju novo svjetlo na peak oil tezu (vidi Daniljuk 2016: 38 i dalje). Američka naftna korporacija Exxon (od 1999. ExxonMobil, nasljednik Standard Oil Company) već je početkom 1980-ih počela eksperimentirati s eksploatacijom nekonvencionalnih zaliha fosilne energije. Radi se prije svega o asfaltnim pijescima iz kojih se ekstrahira teška sirova nafta i bitumen, a čija najveća nalazišta se nalaze u kanadskoj pokrajini Alberta i u Venezueli, kao i o nafti iz škriljevca i plinu iz škriljevca koji se dobivaju hidrauličkim frekturiranjem (hydraulic frecking) glinenog kamena.4 Zbog velikih ekstrakcijskih troškova i od 1986. niske cijene nafte, Exxon se uskoro povukao iz takvih projekata. Ali američka država nije odustala i nekoliko je godina poslije počela ispitivati mogućnosti komercijalnog korištenja nekonvencionalnih nalazišta nafte i plina. Uz aktivnu podršku američke vlade pod Georgeom W. Bushom od 2005. su se intenzivirale investicije u iskorištavanje nekonvencionalnih nalazišta nafte i plina, tehnički napreci su reducirali troškove eksploatacije, a rastuća cijena nafte obavila je ostalo kako bi ekstrakcija nafte iz asfaltnih pijesaka i nafte i plina iz dubokih slojeva kamena postala isplativa. Zajedno s također rastućom proizvodnjom tekućeg plina, nekonvencionalna ekstrakcija nafte dovela je do toga da je SAD smijenio Saudijsku Arabiju kao globalno najveći proizvođač nafte. Ponuda nekonvencionalne nafte između 2000. i 2014. višestruko se povećala (od 1,2 na 7,6 milijuna barela dnevno), a njen udio u ukupnoj proizvodnji nafte narastao je s 1,6 na 8,5 posto (IEA 2015: 134). Malte Daniljuk je pad cijene koji je nastupio na ljeto 2014. nazvao fracking shock — u analogiji sa supply shock, koji je 1986. inaugurirao fazu niske cijene nafte koja je trajala više od jednog desetljeća. BP (2016b: 1) govori o „US shale revolution“. Za razliku od ranijih kriza, OPEC na taj razvoj nije reagirao smanjenjem kvote ekstrakcije, jer bi porast cijene, koji bi se time vjerovatno izazvao, išao i u korist zemalja koje ne pripadaju OPEC-u. No ako cijena ostane niska, može se očekivati da će patiti prije svega nekonvencionalna ekstrakcija nafte. Pošto je ona isplativa tek od cijene nafte od 70 do 80 USD po barelu, postala bi žrtvom vlastitog uspjeha ako bi cijena po barelu na duže vrijeme ostala ispod 50 USD (Klare 4 Treći oblik nekonvencionalnih fosilnih energija čine nafta i plin iz podmorskih nalazišta.

74

2016). Međutim, to se zasad nije obistinilo. Broj bušotina u SAD-u je doduše od 2014. pao, a investira se i manje novca u pronalazak novih zaliha, ali pad cijene se još nije odrazio na nivo nekonvencionalne ekstrakcije nafte i plina u SAD-u. On ostaje nepromijenjeno visok, što je, prema istraživanju MMF-a koje citira Daniljuk, posljedica rasta produktivnosti kod frakturiranja koja je smanjila osjetljivost poduzeća na pad cijene nafte (Daniljuk 2016: 39). Važno pitanje je do koje mjere je boom nekonvencionalnih fosilnih energenata trajno promijenio energetsko-političku i energetsko-ekonomsku situaciju, ili se radi samo o privremenim promjenama. Michael Klare (2016: 16) pretpostavlja trajnu promjenu. Razvoj koji je započeo padom cijene nafte u ljetu 2014. po Klareu predstavlja „znak radikalnog prevrata: početak epohe u kojoj će globalna potražnja uvijek ležati ispod teoretskih proizvodnih kapaciteta, s posljedicom trajnog viška ponude“. O peak oil stoga nipošto ne može biti riječ. Projekcije Međunarodne agencije za energiju (MAE) u tendenciji potvrđuju Klareovu procjenu, iako ne nužno i zaoštrenost njegove prognoze. U izvještaju World Energy Outlook iz 2015. MAE doduše pretpostavlja da će globalna potražnja za naftom između 2014. i 2040. porasti s 90,6 na 103,5 milijuna barela dnevno, odnosno za oko 14 posto (IEA 2015: 118 i dalje)5, ali postojeće rezerve i resursi6 su po MAE-u dostatni da pokriju taj rast potražnje. Pogotovo važnost nekonvencionalne ekstrakcije će se dodatno povećati. Njezin udio u ukupnoj proizvodnji nafte će po MAE-u rasti s 1,6 posto 2000., preko 8,5 posto 2014. na oko 14 posto 2040. godine.7 Prema tome bi se 2040. proizvodilo 14,5 milijuna barela nekonvencionalne nafte dnevno, nasuprot 7,6 milijuna barela u 2014. godini (Isto: 134). Oskudnost nalazišta nafte koju predviđa peak oil teza stoga u skorijoj budućnosti ne treba očekivati. Na to upućuje i prilično umjeren porast cijene nafte u projekcijama MAE-a na 80 USD po bareli u 2020. i 128 USD u 2040. godini (Isto: 112). Umjesto peaka i posljedičnog pada proizvodnje nafte, vjerovatniji je plato na kojem će se, dijelom i zahvaljujući nekonvencionalnim nalazištima, barem na neko vrijeme stabilizirati (Bridge/Le Billion 2013: 180). Međutim, 5 Ova i sljedeći procentualni navodi izračunati su na temelju podataka iz World Energy Outlook 2015 (IEA 2015). 6 Rezerve su dokazana i na sadašnjem tehnološkom stanju razvoja ekonomski iskoristiva nalazišta. Resursi su poznata i procijenjena nalazišta koja na sadašnjem tehnološkom stanju razvoja ekonomski još nisu iskoristiva, ali bi u budućnosti mogla biti iskoristiva. 7 Ostatak proizvodnje otpada na tekuće plinove poput etana, propana ili butana, koji se koriste primjerice u petrokemiji.

75

treba ukazati i na to da su te prognoze samo uvjetne, zbog inherentne nesigurnosti svih takvih projekcija. MAE ukupno operira sa četiri scenarija. Centralni scenarij, dakle onaj koji sam MAE drži najvjerovatnijim i na koji upućuju i dosad izneseni brojevi, jest tzv. New Policies Scenario. Za razliku od Current Policies Scenario, on u obzir uzima ne samo 2015. već pokrenute mjere za redukciju potrošnje fosilnih energenata, nego i one koje su u ovom trenutku tek najavljene.8 Posljedično pretpostavlja da će države u narednim godinama intenzivirati napore po tom pitanju. Pritom se oslanja primjerice na energetski relevantne komponente nationally determined contributions, izjave o namjeri redukcije stakleničkih plinova, koje su države članice Okvirne konvencije Ujedinjenih naroda o promjeni klime (UNFCCC) iznijele u kontekstu Konferencije stranaka iz 2015. u Parizu (IEA 2015: 34). Na pariškoj konferenciji o klimi doista je naglašena voljnost da se intenziviraju napori u borbi protiv klimatskih promjena. Čini se da sve veći broj investitora reagira na to povlačenjem novca iz poslova s fosilnim gorivima (divestment) kako bi ga ulagali u perspektivnije aktivnosti. Odluka obitelji Rockefeller da će svoje bogatstvo, stečeno radom njihove Standard Oil Company, uložiti izvan njihove nekadašnje centralne domene poslovanja, u tom kontekstu ima posebnu simboličku težinu. Ipak, ostaju neizvjesnosti. Tako nipošto nije samorazumljivo da države na buduće krize, kao već i poslije 2008., neće opet reagirati strategijom rasta koja će počivati na intenzivnom korištenju resursa i povećanju emisija, i tako opovrgnuti izjave o namjerama koje su iznesene u kontekstu pariške klimatske konferencije. Time bi se približili Current Policies Scenario, prema kojem će potražnja za naftom i njezina cijena bitno snažnije rasti nego u New Policies Scenario (Isto: 113). Dodatna neizvjesnost leži u političkim krizama i vojnim sukobima na Bliskom istoku, dakle u onoj regiji u kojoj se nalaze najveća dokazana nalazišta nafte i koja bi rastom proizvodnje trebala pokriti daleko najveći dio rastuće potražnje za naftom. Tako MAE primjerice očekuje u apsolutnim brojkama najveći porast proizvodnje 8 Treći scenarij, 450 Scenario, buduće korištenje fosilnih energija promišlja polazeći od određenog, politički poželjnog rezultata: rast globalnih prosječnih temperatura oko maksimalno dva stupnja celzijusa. Za to bi, glasi pretpostavka, koncentracija CO2 u atmosferi morala biti stabilizirana oko 450mm (parts per million), dakle 450 molekula CO2 na milijun molekula zraka. Potrošnja fosilnih energija bi se snažnije ograničila nego u New Policies Scenario. Četvrti scenarij, Low Oil Price Scenario, nasuprot tome, polazi od trajnog nastojanja proizvođača nafte da cijenu nafte zadrže na niskim razinama kako bi povećali svoj tržišni udio i spriječili zamjenu nafte drugim energentima. Pritom se pretpostavlja relativno nizak ekonomski rast (IEA 2015: 34 i dalje).

76

nafte u Iraku, a pritom se oslanja na veličinu i „low-cost nature“ tamošnjih resursa (Isto: 140). Politička nestabilnost zemlje i loše stanje državnog budžeta doduše ulaze u kalkulacije kao faktori koji inhibiraju investicije, ali upitno je do koje mjere ih je uopće moguće prikazati matematičkim modelima. Te poteškoće pogađaju i članice OPEC-a izvan Bliskog istoka poput Libije, Nigerije i Venezuele, kod kojih MAE unatoč oružanim sukobima odnosno političkim i ekonomskim poteškoćama pretpostavlja rast proizvodnje nafte. U konačnici, projekcije MAE ukupno počivaju na tome da će puno novca biti uloženo u osvajanje novih naftnih polja, jer proizvodnja postojećih naftnih polja bi trebala pasti za oko dvije trećine (Isto: 133). Čini se dakle da se peak oil teza iz geološke perspektive ne potvrđuje, odnosno da je peak barem odgođen, ali nipošto se ne mogu isključiti oskudice iz političkih i ekonomskih razloga. NEOFOSILIZAM I GEOPOLITIKA Važno je i pitanje o geopolitičkim i geoekonomskim implikacijama „neofosilističke“ američke energetske politike, koja se kladi na iskorištavanje nekonvencionalnih fosilnih nalazišta. Malte Daniljuk je, oslanjajući se na koncept američkog imperija Lea Panitcha i Sama Gindina (2003), nedavno zastupao tezu da je SAD svoju međunarodno vodeću ulogu uspješno konsolidirao u velikoj mjeri i zahvaljujući svojoj energetskoj politici (Daniljuk 2015). S parcijalnim vojnim povlačenjem s Bliskog istoka, SAD pod Obamom je, prema Daniljuku, na planu sigurnosne politike raskinuo s imperijalizmom Bushove ere, dok je na razini ekonomske i energetske politike nastavio put Bushove administracije i forsirao iskorištavanje domaćih nekonvencionalnih nalazišta nafte i plina. To je SAD-u osiguralo i tehnološku prednost i mogućnost da zapadnoeuropske zemlje opskrbi plinom i tako na planu energetske politike prodre u njih i oslobodi ih zavisnosti o ruskoj isporuci plina, pod uvjetom da se proširi infrastruktura za likvidizaciju i transport brodovima američkog plina. Napuštanje direktne kontrole sirovinama bogatih teritorija i konfliktnih regija i istovremeno iskorištavanje vlastitih resursa prema tome bi predstavljalo efikasnu i koherentnu strategiju da se američku hegemoniju učvrsti „mekim“ sredstvima. Kao što smo vidjeli, SAD se zadnjih godina uspeo do pozicije globalno najvećeg proizvođača nafte; i ekstrakcija nekonvencionalne nafte i plina je, čini se, do te mjere tehnološki dozrela da pad cijene nafte od 2014. dosad nije uspio naštetiti snažnoj poziciji američke naftne industrije. Makroekonomski očito prevladavaju

77

prednosti, u mjeri u kojoj pad cijene, prema MMF-u, djeluje poput „gigantskog programa ekonomskog poticaja“ (Daniljuk 2015: 539). Osim toga, Rusija kao važan konkurent SAD-u, koja trenutno u Siriji i Ukrajini podcrtava svoje geopolitičke ambicije, time je oslabljena u recentno za nju centralnom području energetske politike. Pad cijene nafte opterećuje trgovinsku bilancu, a uslijed ukrajinskog sukoba od Zapada nametnute sankcije ugrožavaju pristup Rusije onim tehnologijama koje su potrebne za iskorištavanje arktičkih nalazišta nafte kao i novih, konvencionalnih i nekonvencionalnih, onshore resursa. MAE stoga pretpostavlja da će ruska proizvodnja nafte između 2014. i 2018. pasti za 18 posto (IEA 2015: 135 i dalje). Ipak, postavlja se pitanje do koje mjere je konsolidizacija američke hegemonije putem energetske politike trajna. U potrazi za odgovorom u obzir treba uzeti dvije točke: prvo, dinamike odnosa snaga između SAD-a i geopolitičkih konkurenata; drugo, energetsko-političke opreke interesa koje postoji između različitih kapitalističkih središta. GLOBALNE ENERGETSKO-POLITIČKE KONKURENCIJE I PROMJENE Po pitanju prve točke, u vremenskom periodu koji razmatra MAE treba očekivati promjene u korist globalnog Juga. SAD će prema MAE doduše i 2040. s udjelom od dvije trećini biti globalno najveći proizvođač nafte iz škriljaca, ali ukupna američka nafta proizvodnja će početkom 2020. dosegnuti svoj vrhunac. Prema MAE, poslije toga će padati, da bi sredinom stoljeća ponovo zaostajala za Saudijskom Arabijom. Očekivani rast u području nekonvencionalnih fosilnih energija događat će se s teškom naftom i bitumenom iz asfaltnog pijeska. Tu će, prognozira se, prije svega Kanada i — u sklopu OPEC-a — Venezuela proširiti svoju proizvodnju (IEA 2015: 130 i dalje). Rast nekonvencionalne naftne proizvodnje u zemljama koje nisu članice OPEC-a prema MAE neće moći kompenzirati pad konvencionalne proizvodnje, tako da će ukupna naftna proizvodnja u ne-članicama OPEC-a dosegnuti svoj vrhunac oko 2020. a do sredina 2030-ih pasti ispod nivoa proizvodnje iz 2014. godine. Njihov udio u svjetskoj proizvodnji će pasti s 59 posto (2014.) na 51 posto (20140.). Nasuprot tome, OPEC će povećati svoju proizvodnju i udio u svjetskoj proizvodnji s 41 na 49 posto. Globalni rast potražnje stoga će u potpunosti pokriti proizvodnja OPEC-a (Isto: 132 i dalje).9 9 U toj točci MAE i BP dolaze do različitih procjena. BP pretpostavlja da će rast proizvodnje nafte u ne-OPEC državama biti veći nego u državama OPEC-a (BP 2016: 21).

78

Dinamika u korist OPEC-a zrcali se i u opskrbljenosti sirovinama. Pretpostavlja se doduše da se najveći naftni resursi nalaze na američkom kontinentu, odnosno u vodama ispred njegovih obala. Konkretno, radi se o oko 2,2 bilijuna barela, od kojih 1,9 bilijun barela čine nekonvencionalna nalazišta (pri čemu nafta iz škriljevaca, na kojoj počiva boom frakturiranja u SAD-u, s 83 milijardi barela čini najmanji dio). Naftni resursi Bliskog istoka, najvećim dijelom konvencionalni, naspram toga čine 1,2 bilijuna barela. No dokazani resursi, dakle oni koji se s vjerovatnošću od 90 posto daju profitabilno ekstrahirati, na Bliskom istoku čine 811 milijardi barela, što je znatno više nego 233 milijardi barela u Americi (Isto: 131). „Golema većina rezervi i proizvodnih kapaciteta“, naglašava Di Muzio (2015: 199), „pomaknula se s međunarodnih naftnih kompanija na globalni Jug“, što je i razlog zašto Financial Times već govori o „new seven sisters“.10 Misli se na sedam državnih naftnih kompanija Saudijske Arabije, Irana, Iraka, Venezuele, Kine, Rusije i Brazila, od kojih je saudijska kompanija Aramco najveća (Isto: 119–120). Promjena u korist OPEC-a i drugih zemalja globalnog Juga za zapadne zemlje će vjerovatno biti relevantna prije svega s gledišta kontrole naftne proizvodnje i distribucije, a manje po pitanju zavisnosti o uvozu. Potonja će prije predstavljati problem za zemlje u razvoju na globalnom Jugu, nego za etablirana kapitalistička središta. Prema analizama BP-a Sjeverna Amerika bi već u narednim godinama mogla biti autarkična po pitanju opskrbe naftom (BP 2016a: 27). To je, s jedne strane, posljedica booma nekonvencionalne fosilne energije, koji se, kao što smo vidjeli, odvija prije svega u SAD-u i Kanadi. Razlog za to su mjere podizanja energetske efikasnosti u transportnom sektoru i u industrijskoj proizvodnji, kao i strukturna promjena u korist uslužnog sektora.11 10 U 20. stoljeću su se najmoćnija naftna društva (IOC — International Oil Companies) globalnog Sjevera nazivala „seven sisters“; među njima i današnji BP, ExxonMobil i Royal Dutch Shell. 11 Iz toga se ne smije izvesti zaključak o apsolutnom odvajanju rasta u OCED zemljama od potrošnje energije i materijala. Podaci MAE-a ne govore ništa o tome na čijem teritoriju se nafta koristi u kojim količinama. Niti govore u koju svrhu se to zbiva. Kada primjerice neko petrokemijsko postrojenje u Kini proizvodi robe za izvoz, onda se potrošnja nafte koju to podrazumijeva i CO2 koji se pritom emitira pripisuje Kini, a ne zemlji u koju se te robe izvoze i u kojoj se konzumiraju. Nasuprot tome, material footprint (Wiedmann i dr. 2013) predstavlja indikator koji se temelji na potrošnji. On čini vidljivim „eksternalizaciju resursima intenzivnih procesa zrelih ekonomija“ (Isto: 3). Konkretno, mjeri ekvivalent resursa konzumiranih dobara u nekoj zemlji i pritom uzima u obzir i resurse koji ulaze u gotov proizvod (npr. metale), ali i one koji su potrebni u njegovoj proizvodnji (npr. voda), odnosno koji proizlaze iz proizvodnog procesa (npr. otpad) a ne pojavljuju se u gotovom proizvodu. Razlika između ekvivalenta resursa uvezenih roba plus domaća ekstrakcija resursa i ekvivalent resursa izvezenih roba daje material footprint neke zemlje. Ako se polazi od tog indikatora, u većini OECD zemalja nije došlo ni do kakvih poboljšanja

79

U zemljama koje nisu članice OPEC-a doduše pada naftna intenzivnost, što znači da se smanjuje količina nafte koja se koristi po jedinici bruto društvenog proizvoda (BDP), ali BDP raste jače nego što naftna intenzivnost pada, pa stoga raste i apsolutna potražnja za naftom.12 Najviše bi trebala rasti u Aziji, i to prije svega u Indiji, koja se razvija u „globalni broj jedan kao izvor potražnje za naftom“ (IEA 2015: 72). Kina, gdje se između 2005. i 2015. trošilo 60 posto globalne potrošnje nafte, nasuprot tome, ulazi u manje energetski intenzivnu fazu, što međutim samo znači da slabi rast potražnje. U apsolutnim razmjerima, naftna potražnja Kine će rasti i u periodu 2014–2050. Obje zemlje će, prema tome, biti sve ovisnije o uvozu nafte (Isto: 115 i dalje; usp. BP 2016a: 13). Pogonska snaga rasta potražnje za naftom su transportni i petrokemijski sektor. Kod potonjeg se radi o najvećem potrošaču nafte u industrijskom sektoru. Prije svega u novoindustrijaliziranim zemljama, to je posljedica rastuće potražnje za plastikom. U rastu potražnje za naftom u transportnom sektoru zrcali se širenje automobilnosti, prije svega u obliku rasta privatnih osobnih vozila, u novoindustrijaliziranim zemljama. Prema projekcijama BP-a, broj automobila će se na globalnoj razini udvostručiti: s 1,2 milijarde 2015. na 2,4 milijarde 2015. godine. Taj rast se događa gotovo isključivo u ekonomijama u usponu koje nisu članice OPEC-a. Njihov vozni park će se utrostručiti s pola milijarde na 1,5 milijardu vozila. Rast energetske efikasnosti ne može slijediti taj ritam. Prema BP-u, osobna vozila će 2050. u prosjeku trošiti 40 posto manje goriva nego 2015. (BP 2016a: 23 i dalje). S tim povezane uštede energije poništit će međutim rast globalnog voznog parka osobnih automobila. A tome treba dodati i činjenicu da u zadnje vrijeme naročito snažno raste broj resursno intenzivnih vozila poput sport utility vehicles (SUV-ovi). Iz tog razloga u Kini, nakon godina pada, od 2013. ponovo raste energetska intenzivnost prodanih vozila (IEA 2015: 120 i dalje). Pred tom pozadinom postaje jasno i intenziviranje nastojanja Kine da preko svojih nacionalnih naftnih kompanija poveća svoje globalne energetsko-političke kontrolne kapacitete. Dok se SAD energetsko-politički regionalizira, kineska poduzeća ulažu na globalnoj razini i time „diversificiraju opskrbne izvore zemlje za naftu i plin“ (Daniljuk 2016: 74; usp. Schmalz 2015: 553). Pritom se angažiraju i u zemljama i regijama u kojima je SAD smanjio svoj vojni angažman, produktivnosti trošenja resursa, što znači da je material footprint rastao ravnomjerno s BDP-om (Isto: 3). 12 Između 2000. i 2014. rast je iznosio skoro 62 posto, a za period od 2014. do 2040. MAE računa s rastom od 48 posto (IEA 2015: 115 i dalje).

80

pa tako primjerice i u Iraku. Pitanje stoga glasi: do koje mjere SAD svojim povlačenjem s Bliskog istoka ostavlja geopolitičku prazninu, koju pokušava popuniti jedan od njegovih najvećih konkurenata. U tom slučaju, konsolidacija američke hegemonije putem snažnije na vlastitu unutrašnjost koncentrirane opskrbe energijom proizvela bi i svog konkurenta. Razlikama u prostornoj orijentaciji treba dodati i različite ekonomske i političke strategije osiguranja dominacije, pri čemu se čini da se kineska strategija ispostavlja kao uspješnija. Kao što je pokazao Jannik Schritt (2016) na primjeru Republike Niger, strategija zapadnih država — u ovom slučaju SAD-a i Francuske — slijedi neokolonijalni obrazac, koji uključuje industrijalizaciju države u enklavama, a u korist međunarodnih naftnih kompanija: intenzivira se ekstrakcija nafte, a zanemaruje se izgradnja industrijskih grana koje prethode naftnoj ili slijede nakon nje. To ide ruku pod ruku s direktnom vojnom prisutnošću. Kina, nasuprot tome, svoje interese osigurava hegemonijski, tako što naoružava i obučava domaću vojsku i podržava državnokapitalističku izgradnju unutarnjih ekonomskih veza. Umjesto kao neokolonijalna sila, Kina se stoga više percipira kao partner i soft power.13 INTERESNE OPREKE IZMEĐU KAPITALISTIČKIH SREDIŠTA Što se tiče međuodnosa različitih kapitalističkih središta, čini se da je boom nekonvencionalnih fosilnih energija učvrstio ulogu SAD-a u odnosu na partnere i proširio njihove energetsko-političke opcije. To se, s obzirom na pogoršane odnose EU-a i SAD-a s Rusijom, odnosi prije svega na opskrbu plinom. Rastući značaj nekonvencionalnog plina, velika nalazišta istog u SAD-u i tehnološka prednost kod ekstrakcije kojom raspolažu američke kompanije (IEA 2015: 229 i dalje), korespondiraju s nastojanjem EU-a da u opskrbi plinom postane manje ovisna o Rusiji. Čini se dakle da mnogo toga govori u prilog prognozi da će kapitalistička središta po pitanju opskrbe plinom biti sve bliže povezana, dok istovremeno Kina i Rusija intenziviraju svoja nastojanja oko energetsko-političke suradnje (Isto: 205). Ti razvoji se međutim sijeku i dijelom su poništeni divergencijama unutar EU-a, kao i između EU-a i SAD-a. Tako je proces koji je 2014. doveo do usvajanja europskih klimatsko-političkih i energetsko-političkih ciljeva do 2030. otkrio duboke interesne opreke 13 Međutim, mora se uzeti u obzir da su mnoge kineske investicije zbog nestabilnosti regija u kojima se zbivaju vrlo riskantne i da su kineskim poduzećima u novije vrijeme nerijetko uzrokovale velike gubitke (Daniljuk 2016: 73 i dalje).

81

pogotovo između zapadnoeuropskih pionira po pitanju obnovljive energije i istočnoeuropskih država koje se primarno uzdaju u ugljen i atomsku energiju. Rezultat je bio da je europskim državama ustupljen širok prostor, koji će one vjerovatno ispunjavati vrlo različitim nacionalnim energetsko-političkim strategijama. Nejasno je do koje mjere će se toj tendenciji ka fragmentaciji i renacionalizaciji europske energetske politike (Fischer 2014) uspjeti suprotstaviti 2015. pokrenuta Europska energetska unija. Daniljuk (2016: 57) uočava „načelnu promjenu u europskoj energetskoj politici. Prva značajna reorijentacija sastoji se u tome da je EU po prvi put uopće izrazio ambiciju da formulira zajedničku energetsku politiku. Kao drugo, pod natuknicom ‘energetska nezavisnost’ se radi na tome da se smanji udio uvoza nafte i plina iz Ruske federacije.“ Međutim, više je nego upitno hoće li to i uspjeti. S energetskom unijom zasad ne dolaze nikakve supstancijalne promjene. Radi se prije svega o pokušaju Komisije da klimatsko-političke i energetsko-političke aktivnosti EU-a sabere i nastavlja formulirati pod jednim krovom. Simbolika se ovdje čini važnija od materijalnog sadržaja: Komisija se želi simbolički pozicionirati protiv centrifugalnih tendencija na polju energetske politike i time snažiti i vlastitu energetsko-političku ulogu u odnosu na Vijeće Europske unije, Europsko vijeće i države članice. Prema Severinu Fischeru i Oliveru Gedenu, debatu oko energetske unije stoga „prije treba tumačiti kao simptom krize europske integracije“ (Fischer/Geden 2015: 4). Materijalni napreci će se u perspektivi vjerovatno dogoditi prije svega po pitanju unutarnjeg tržišta energije, koje bi trebalo olakšati prekogranični transport struje i plina unutar EU-a. Pored toga, diversifikacija opskrbe plinom percipira se kao posebno hitan zadatak — što treba razumjeti pred pozadinom da je ruski udio u uvozu plina 2014. iznosio 42 posto (European Commission 2015: 5), a vlastita proizvodnja unutar EU-a snažno pada.14 Diversifikacija proizvodnje plina zahtijeva proširenje postojećeg pipeline sistema kojim se plin, kada jednom stigne u EU, može proslijediti i u pojedinačne zemlje članice. Osim toga zahtijeva dodatne „external entry points“ (European Commission 2016: 7), preko kojih plin uopće može ući u Europu. EU po tom pitanju planira stvaranje južnog koridora kojim bi se plin iz Turkmenistana i Azerbajdžana — dvaju zemalja čija proizvodnja plina će se prema MAE (IEA 2015: 2016) u naredna dva desetljeća značajno povećati — preko Turske trebao 14 Između 2000. i 2013. proizvodnja plina u EU je pala s 264 na 173 milijardi kubičnih metara (bcm), dakle za nešto više nego trećinu. Za vremensko razdoblje od 2013. do 2040. MAE računa s padom od 47 posto, na 92 bcm (IEA 2015: 206).

82

transportirati u Europu. Pored toga, planira se stvaranje odnosno razvijanje lučkih i skladišnih infrastruktura putem kojih tekući plin brodovima može stizati u Europu. Očekivanje uže energetsko-političke koordinacije unutar American Empire — u ovom slučaju između SAD-a i EU-a — počiva prije svega na izgradnji i proširenju potonjih infrastruktura (Daniljuk 2016). Međutim, za to neće biti potrebne samo infrastrukturne nego i institucionalne pretpostavke. Među njih spada i trgovinski sporazum, poput dosad planiranog Transatlantic Trade and Investment Partnership (TTIP). No vjerovatnost da će se TTIP doista dogoditi sve je manja. TTIP-u se ne suprotstavljaju samo društveni pokreti i lijevi NGO-i, nego i unutar Europske unije, kao i između nje i SAD-a, postoje snažne interesne opreke koje koče napredak pregovora i njihov uspješan dovršetak čine vrlo malo vjerovatnim. To u još većoj mjeri vrijedi nakon izglasavanja Brexita u Velikoj Britaniji, „u trgovinskim pitanjima najužeg saveznika SAD-a […][koji je] izgubio velik dio svoga utjecaja“ (Mühlauer 2016). Tome treba dodati da diversifikaciju opskrbe plinom unutar EU-a ne slijede svi akteri s istom konzekventnošću. Tako trenutno konzorcij sastavljen od ruskog energetskog koncerna Gazproma, njemačkih poduzeća Uniper i BASF/Wintershall, englesko-nizozemskog koncerna Royal Dutch Shell, austrijskog OMV-a i francuskog poduzeća Engie gura izgradnju drugog pipelinea kroz Baltičko more (Nord Stream 2), kojim bi plin trebao biti isporučen direktno iz Rusije u Njemačku. Taj projekt, nad kojim Europska Komisija snažno negoduje (European Commission 2016: 6), podržava međutim primjerice i njemački ministar za ekonomiju Sigmar Gabriel. Postavljanje cijevi je planirano za proljeće 2018. godine.15 Kapacitet novog pipelinea prema konzorciju iznosi 55 milijarde kubičnih metara godišnje.16 Time bi se moglo pokriti deset posto europske potražnje za plinom koja, za razliku od potražnje za naftom, i dalje raste.

15 To se i dogodilo, unatoč diplomatskom otporu SAD-a, koji je prijetio sankcijama ako se izgradnja Nord Stream 2 nastavi. Bez obzira na to, ruska strana je nastavila s polaganjem cijevi. Antony Blinken, Državni sekretar u Bidenovoj administraciji, izjavio je u lipnju 2021. da je dovršetak Nord Stream 2 neizbježan. Biden i Merkel u srpnju 2021. postižu dogovor koji SAD-u omogućuje pokretanje sankcija u slučaju da Rusija pipeline bude koristila kao „političko oružje“. Cilj dogovora je spriječiti odsijecanje Ukrajine i Poljske od ruskog plina. Peripetije oko Nord Stream 2 time međutim nisu okončane: u studenom 2021. Njemačka agencija za energiju zaustavlja proces izdavanja odobrenja za rad Nord Stream 2. Posljedično, 16. studenog cijena prirodnog plina u Europi skače za 17 posto. (nap. prev.) 16 Vidi „Nord-Stream treibt Erdgas-Pipeline durch Ostsee voran“, url: faz.net, pristupljeno 09.07.2016.

83

Sukladno tome, pretpostavka MAE-a (IEA 2015: 221) da će Europa i u budućnosti ostati u velikoj mjeri ovisna o uvozu ruskog plina čini se plauzibilna. To korespondira s očekivanjem da će proizvodnja plina u Rusiji do 2020. doduše padati, ali će onda ponovo rasti, i do 2030. premašiti nivo iz 2013. godine (Isto: 206). Geopolitičke napetosti između sfere američke hegemonije i njezinog ruskog konkurenta po svemu sudeći se dakle sijeku s interesnim oprekama koje presijecaju samu sferu američke hegemonije ili ih potonje čak poništavaju. Naziru se raznolike linije sukoba koje teku kako duž granica između kapitalističkih središta i njihovih energetsko-političkih i geopolitičkih konkurenata, tako i dijagonalno u odnosu na te granice. ENERGIJA I SOCIJALNO-EKOLOŠKA KRIZA Socijalno-ekološke konzekvence (neo)fosilizma su, nasuprot tome, relativno nedvosmislene. Globalno se oko polovica nafte proizvodi u zemljama u kojima se ljudska prava štite samo vrlo nedostatno (Bridge/ Le Billon 2013: 119). Ekstrakcija i rafiniranje nafte prijete zdravlju i životu radnika i njihovih obitelji, pri čemu je razina pogođenosti posredovana klasom i bojom kože: „pri ekstrakciji i rafiniranju fosilnih goriva radnici i stanovnici izloženi su kontaminaciji, ozljeđuju se i gube živote. I doista, više radnika gubi živote pri ekstrakciji nafte, plina i ugljena nego u svim drugim industrijama zajedno. Pritom su ljudi s niskim prihodima, tamnije boje kože i indigene zajednice snažnije pogođene iskorištavanjem fosilnih goriva nego druge grupe stanovništva“ (Just Transition Alliance, citirano prema Brie/Candeias 2012). I klimatske promjene su rezultat fosilističkog energetskog režima, jer energetski sektor je izvor dvije trećine svih emisija stakleničkih plinova (IEA 2015: 56): ne samo da spaljivanje nafte, plina i ugljena oslobađa CO2 u količinama koje prirodni ponori poput šuma i oceana više ne mogu apsorbirati — i ekstrakcija fosilnih energenata bitno doprinosi zagrijavanju zemlje, u mjeri u kojoj se kod nje oslobađa staklenički plin metan, čiji potencijal za zagrijavanje zemlje višestruko nadmašuje CO2. MAE procjenjuje da energetski sektor kao cjelina sa 100 milijuna tona uzrokuje trećinu antropogenih emisija metana. Sektori nafte i plina doprinose 55 a rudnici ugljena 30 milijuna tona (Isto: 212; usp. Kapp 1988: 89 i dalje).17 Boom nekonvencionalnih fosilnih energenata taj problem još zaoštrava, u mjeri u kojoj ekstrakcija nafte iz asfaltnog pijeska, pretvaranje u sirovu naftu i rafiniranje u normalne naftne 17 Preostalih 15 milijuna tona pretežno spadaju na nepotpuno spaljivanje biomase.

84

proizvode zahtijeva goleme količine materijala i energije. Pored toga, ekstrakcija nafte iz asfaltnog pijeska uzrokuje emisiju tri puta veće količine stakleničkih plinova od konvencionalne proizvodnje nafte. I izvlačenje nafte iz dubokog mora izrazito je problematično. Zahtijeva velike financijske i energetske napore i sadrži izrazite opasnosti za čovjeka i prirodu. Kod eksplozije naftne platforme Deepwater Horizon na kojoj su poduzeća BP, Halliburton i Transocean vršila istraživanja podmorske nafte u Meksičkom golfu 20. travnja 2010. je poginulo jedanaest radnika. U narednim je tjednima gotovo pet milijuna tona sirove nafte isteklo u more. Riječ je o dosad najtežem zagađenju okoliša te vrste (Urry 2013: 103 i dalje). Ekstrakcija nafte iz škriljaca putem frakturiranja zbog korištenih kemikalija, koje se skupa s vodom i pijeskom pumpa u bušotine kako bi se razbio glineni kamen u kojemu se nafta nalazi, uzrokuje kontaminaciju podzemnih voda. Osim toga, u pogođenim se regijama povećava opasnost od zemljotresa (Bridge/Le Billon 2013: 14). Paralelno s boomom nekonvencionalnih energenata u mnogim dijelovima svijeta pojačana su nastojanja da se povećanjem energetske efikasnosti smanji potrošnja nafte, plina i ugljena, i da ih se (dijelom) zamijeni obnovljivim izvorima energije. U transportnom se sektoru, primjerice, agrofuels (etanol odnosno biodizel) miješaju s fosilnim energentima kako bi se mobilnost dobara i ljudi učinilo manje štetnom za klimu. Oko 60 zemalja do danas je donijelo odgovarajuće odredbe. Pritom SAD, Brazil i EU predstavljaju najvažnija tržišta za biogoriva, ali potrošnja raste i u Kini i u Indiji. MAE (2015: 67) procjenjuje da će se svjetska potražnja za agrofuels do 2040. utrostručiti. Iz socijalno-ekološke perspektive, proizvodnja biogoriva je međutim više nego upitna. U novije vrijeme su doduše razvijeni i dobrovoljni i obavezni sistemi certifikacije, ali s jedne strane je upitno do koje mjere oni doista djeluju u korist prirodnog okoliša i marginaliziranih grupa stanovništva (Pichler 2013). S druge strane, sama količina biogoriva koja bi bila potrebna da se zadovolji rastuću potražnju govori protiv socijalno i ekološki održive proizvodnje. Treba očekivati da će se pojačati tendencija agrarnoindustrijskog prisvajanja zemlje, koje ne uključuje samo izrazito energetski i emisijski intenzivne oblike poljoprivrede, nego ide i ruku pod ruku s protjerivanjem sitnih seljaka i uništenjem ekosustava (vidi Dietz, Engels i Pye 20XX: XX i dalje; Dietz i dr. 2015; Brad i dr. 2015). Energetski problemi i problemi emisije transportnog sektora neće se dati riješiti ni s prijelazom pogonskog način s motora s unutarnjim izgaranjem na elektromotor. Automobili na električni pogon pri vožnji ne emitiraju CO2 samo ako ih pokreće struja iz

85

obnovljivih izvora energije. To bi se u slučaju ograničenog prijelaza na elektroautomobilnost još dalo izvesti, ali ne i u slučaju potpunog preustroja sistema uz sadašnji nivo mobilnosti. Osim toga, energetska bilanca električnih vozila ne ovisi samo o pogonu nego i u njihovoj proizvodnji, a ona troši velike količine materijala i energije. Za ekstrakciju metala koji se koriste u elektromotorima (i vjetroturbinama) „u velikom se stilu troši neobnovljiva fosilna energija“; a energetski utrošak raste u mjeri u kojoj sadržaj metala u rudama opada i nalazišta postaju teže dostupna (Exner i dr. 2016: 13). U drugom centralnom području korištenja energije, elektroenergetskom sektoru, jasnije se nazire napuštanje fosilnih energenata, u ovom slučaju ugljena. Trenutno se globalno još uvijek 60 posto struje proizvodi spaljivanjem ugljena. Ukupna potražnja za tim energentom, koja, pored elektroenergetskog sektora, otpada prije svega na tešku industriju, između 2000. i 2013. je, prije svega zbog rasta kineske ekonomije, porasla za 68 posto. Prema New Policies Scenario MAE-a potrošnja ugljena će na globalnoj razini doduše i u narednim desetljećima rasti, ali će pasti stope rasta, pa će 2040 potražnja za ugljenom biti samo 12 posto veća nego 2013. (IEA 2015: 269 i dalje). Udjeli pojedinačnih energenata u proizvodnji struje prema MAE-u se pomjeraju nauštrb ugljena i u korist atomske energije i obnovljivih izvora energije. Pogotovo potonje trenutno doživljavaju globalni uzlet koji će se nastaviti i u nerednim desetljećima. Tu najveći udio ima Kina (slijede je EU, Indija i SAD). Početkom 2030-ih obnovljivi izvori energije bi trebali nadmašiti ugljen kao najvažniji energetski izvor u proizvodnji struje. Udio ugljena bi međutim i tada trebao iznositi 30 posto; a samo pet posto proizvodnje struje na temelju ugljena će dolaziti iz elektrana koje će uz pomoć carbon capture and storage — ionako kontroverznom tehnologijom — sprečavati emisiju CO2 u atmosferu (Isto: 271, 343 i dalje). Unatoč toj tendenciji prema dekarbonizaciji, fosilni energenti u svim scenarijima MAE-a i 2040. pokrivaju najveći dio globalne potrebe za primarnom energijom (Isto: 270). Samo trećina proizvodnje struje, šestina toplinske energije i oko pet posto potrošnje pogonskih goriva bit će pokriveni obnovljivim izvorima energije (Isto: 67). Padajući ali ipak i dalje visoki udio fosilnih energenata u pokrivanju potreba za primarnom energijom ujedno znači da će emisija CO2 i dalje rasti. Kapitalistička inovacijska dinamika je doduše u stanju da iznad određenog standarda razvoja ekonomski rast relativno odvoji od potrošnje prirodnih resursa i opterećenja ponora za apsorpciju

86

CO218, pa potrošnja resursa i emisije po jedinici BDP-a u mnogim dijelovima svijeta padaju. No taj pad hiperkompenziraju razmjeri veličine ekonomskog rasta, tako da su globalni kapitalizam i njegov energetski režim vrlo udaljeni od potrebnog apsolutnog odvajanja. Stoga ne iznenađuje pretjerano da se svijet čak i u oprezno optimističnom New Policies Scenario MAE-a sve više udaljava od cilja ograničavanja zagrijavanja zemlje na dva stupnja celzijusa (Isto: 57). SELEKTIVNI GREENING ILI TRANSFORMACIJA ENERGETSKI INTENZIVNOG NAČINA ŽIVOTA? Pregled razvojnih tendencija globalnog energetskog režima pokazao je da je vrhunac ekstrakcije nafte, po svemu sudeći, odgođen zahvaljujući boomu nekonvencionalnih fosilnih energenata. Taj boom je pokrenut u doba rastuće cijene nafte, pošto je nekonvencionalna ekstrakcija nafte i plina financijski i energetski zahtjevnija od konvencionalne i stoga je isplativa tek iznad određenog nivoa cijene nafte. SAD se zahvaljujući boomu frakturiranja uspeo do globalno najvećeg proizvođača nafte. Zbog rasta produktivnosti u američkoj proizvodnji nafte iz škriljaca to zasad nije promijenio ni pad cijene nafte od 2014. godine19. Upitno je međutim do koje mjere je SAD svoju geopolitičku i geoekonomsku poziciju energično osnažio i doprinio učvršćivanju američke hegemonije. Svojim djelomičnim povlačenjem iz naftom bogatih konfliktnih područja poput Bliskog istoka, SAD je ostavio prazninu koju bi mogla ispuniti Kina. U drugim regijama se kineska soft power strategija čini uspješnijom od neokolonijalnog nastupanja SAD-a i drugih zapadnih država. U unutrašnjosti sfere američke hegemonije moguće intenziviranje kooperacije oko energetskih pitanja sječe se sa sukobima oko TTIP-a. Tome treba dodati i interese relevantnih frakcija kapitala oko zapadnoeuropsko-ruske suradnje u sektoru plina, kakva se upravo forsira sa projektom Nord Stream Pipeline.

18 Ponori su ekosistemi koji apsorbiraju više štetnih tvari nego što ih oslobađaju, dakle primjerice šume u slučaju CO2. 19 Pad cijene sirove nafte na koji s ovdje aludira nastavio se do prosinca 2015. na 43,52 dolara po barelu. Nakon toga, cijena je međutim opet počela rasti i u rujnu 2018. dosegnula čak 80, 65 dolara po barelu, poslije čega ponovo pada. COVID lockdown uzrokovao je vrtoglav pad, pa je u travnju 2020. cijena barela iznosila samo 20,42 dolara. U međuvremenu se cijena sirove nafte opet oporavila i u trenutku pisanja ove bilješke, u studenom 2021., iznosi 66 dolara po barelu; vidi: https://www.macrotrends.net/1369/crude-oil-price-history-chart (nap. prev.).

87

Neofosilistički smjer razvoja globalnog energetskog režima parcijalno modificira selektivni greening. Prije svega opskrba strujom u mnogim se zemljama reorijentira na obnovljive izvore energije (za Njemačku i EU vidi Tobias Haas 2006; Ulrich Schachtschneider 2016); osim toga, raste energentska efikasnosti, što znači da energetski utrošak po jedinici BDP-a pada. Kao što smo vidjeli, u socijalno-ekološkom pogledu, to neće biti dovoljno sve dok se ne dovede u pitanje nivo potrošnje energije i „imperijalni način proizvodnje i življenja“ (Brand/Wissen 2011) na kojemu počiva. A to se zasad ne nazire. Upravo suprotno: energetski intenzivni, velikim dijelom o nafti zavisni način življenja, kakav je na globalnom Sjeveru već dugo normalnost i usidren u svakodnevnom razumu, infrastrukturama, institucijama i društvenim odnosima snaga (Huber 2013), upravo se snažno širi među srednjim i višim klasama zemalja u razvoju. Očekivano udvostručavanje globalnog voznog parka osobnih automobila, gotovo u cijelosti posljedica rasta vlasništva nad osobnim automobilima u ne-OECD državama, dobar je indikator za to. Taj razvoj nema samo ekološku, nego i klasnu i rodnu dimenziju. Neupitno je da se s imperijalnim načinom življenja poopćava nešto što iz ekoloških razloga nije poopćivo. Nasuprot tome, klasni karakter tog razvoja na prvi pogled nestaje iza egalizirajućeg rasta materijalnog blagostanja na globalnom Jugu. To blagostanje rastuće „transnacionalne klase potrošača“ (Wuppertal Institut für Klima Umwelt Energie 2005: 82 i dalje) — dakle srednjih i viših klasa globalnog Sjevera i Juga, kojima je zajednički materijalno i energetski intenzivni način potrošnje — plaća se međutim mizernim radnim uvjetima u ekstrakciji i preradi resursa. Pored toga, povećava egzistencijalne prijetnje kojima su izložene radnice i radnici na globalnom Jugu uslijed varijacija cijena sirovina na svjetskom tržištu. Tim di Muzio (2015: 9–10) za to je naveo zanimljiv primjer. Kada je 2010. zbog erupcije islandskog vulkana Eyafjallajokull paraliziran cjelokupni zračni promet u Europi, to je značilo da su u izvozno orijentiranoj kenijskoj poljoprivredi tisuće radnika i radnica izgubili posao jer se proizvodi njihova rada više nisu mogli transportirati u Europu. Tu se pokazuje ne samo ekološka iracionalnost imperijalnog načina življenja — hrana se proizvodi energetski intenzivnom kapitalističkom poljoprivredom na mjestima koja su jako udaljena od mjesta njihove potrošnje, i onda se energetski intenzivno transportira potrošačima. Očite postaju i strukture zavisnosti u koje se gura neposredne proizvođače, dakle klasni karakter imperijalnog načina življenja.

88

Rodna dimenzija se očituje tamo gdje automobilne infrastrukture doduše omogućuju vožnju na plaćeno radno mjesto, ali otežavaju puteve skrbničkog rada (Bauhardt 2007); očituje se i u automobilskoj industriji u kojoj dominiraju muškarci i u rodno specifičnim simbolikama automobilnosti (Paterson 2007); i, ništa manje važno, očituju se i tamo gdje nivo energetske potrošnje varira duž rodnih demarkacija (Appel 2010). Dovesti u pitanje energetski intenzivan način proizvodnje i življenja pretpostavljalo bi da se proizvodnju i potrošnju energije stavi pod demokratsku društvenu kontrolu (usp. Hendrik Sander 2016). Odluke o tome koje energente će se koristiti, o uvjetima proizvodnje i distribucije energije, kao i o količini potrošnje energije morale bi biti donesene kolektivno i orijentirati se prema socijalnim i ekološkim kriterijima. Učiniti količinu potrošnje energije predmetom demokratskog procesa deliberacije prema socijalno-ekološki orijentiranim kriterijima, ujedno bi značilo usuglasiti se oko aktivnosti čija energetska opskrba zbog socijalno-ekološke destruktivnosti društveno više nije poželjna, barem dok je se ne transformira iz temelja. Te aktivnosti — a ne opskrbu strujom ljudima koji zbog svog prekarnog socijalnog položaja više nisu u stanju plaćati račune — treba u doslovnom smislu riječi isključiti. To bi vjerovatno moralo uključivati obustavu proizvodnje automobila i zatvaranje rudnika mrkog ugljena. Njihovo gašenje stoga ne bi primarno proizlazilo iz iscrpljivanja „jeftine prirode“ („cheap nature“), nego iz odbijanja daljnjeg prihvaćanja socijalno-ekološke destruktivnosti prevladavajućih odnosa s prirodom — i to puno prije nego što oni dospijevaju do granica postojećih resursa. To je ujedno centralna poruka pokreta za klimatsku pravdu i energetsku demokraciju: politička sposobnost djelovanja ne proizlazi samo iz apsolutnog iscrpljivanja energetskih potencijala kapitalističkog načina proizvodnje. Socijalno-ekološki cross-over projekti moraju politizirati i oblike dominacije koji su upisani u sam imperijalni način življenja. S njemačkog preveo: Stipe Ćurković Tekst je izvorno objavljen u časopisu PROKLA, sv. 46, br. 184, 2016. Zahvaljujemo autoru i redakciji na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda u 3k.

89

LITERATURA Altvater, Elmar (2005): Das Ende des Kapitalismus, wie wir ihn kennen. Eine radikale Kapitalismuskritik, Münster. Appel, Anja (2010): „Die Genderbilanz des Klimadiskurses. Von der Schieflage einer Debatte“, u: Kurswechsel. Zeitschrift für gesellschafts-, wirtschafts- und umweltpolitische Alternativen 25(2), str. 52–62. Bauhardt, Christine (2007): „Feministische Verkehrs- und Raumplanung“, u: Schöller, Oliver/Canzler, Weert/Knie, Andreas (ur.): Handbuch Verkehrspolitik, Wiesbaden, str. 301–319. BP (2016a): BP Energ y Outlook, London, URL: bp.com, pristupano: 13.7.2016. BP (2016b): BP Statistical Review of World Energy, London, URL: bp.com, pristupano: 13.7.2016. Brad, Alina/Schaffartzik, Anke/Pichler, Melanie/Plank, Christina (2015), “Contested territorialization and biophysical expansion of oil palm plantations in Indonesia”, u: Geoforum 64: str. 100–111. Brand, Ulrich/Wissen, Markus (2011): „Sozial-ökologische Krise und imperiale Lebensweise. Zu Krise und Kontinuität kapitalistischer Naturverhältnisse“, u: Demirović, Alex/Dück, Julia/Becker, Florian/Bader, Pauline (ur.): VielfachKrise. Im finanzdominierten Kapitalismus, Hamburg, str. 79–94. Bridge, Gavin/Le Billon, Philippe (2013): Oil, Cambridge. Brie, Michael/Candeias, Mario (2012): Just Mobility. Postfossil Conversion and Free Public Transport, Berlin, Rosa-Luxemburg-Stiftung, URL: rosalux .de, pristupano: 11.4.2016. Daniljuk, Malte (2015): „America’s T-Strategy. Die US-Hegemonie und die Korrektur der US- Außen- und Energiepolitik“, u: Prokla 45(4), str 529–544. Daniljuk, Malte (2016): Globale Umordnung. Geopolitische und geoökonomische Veränderungen im Umfeld der EU — Aktuelle Konjunkturen der Energiepolitik, Berlin, Rosa-Luxemburg-Stiftung, URL: rosalux.de, pristupano: 4 .7 .2016 . di Muzio, Tim (2015): Carbon Capitalism. Energy, Social Reproduction and World Order, London. Dietz, Kristina/Engels, Bettina/Pye, Oiver/Brunnengräber, Achim (ur.) (2015): The Political Ecolog y of Agrofuels, London/ New York .

90

Dietz, Kristina/Wissen, Markus (2009): „Kapitalismus und ‚natürliche Grenzen‘. Eine kritische Diskussion ökomarxistischer Zugänge zur ökologischen Krise“, u: Prokla 39(3), str. 351–369. European Commission (2015): State of the Energ y Union 2015. Commission Staff Working Document on the European Energy Security Strategy. SWD(2015) 404 final, Brussels, European Commission, URL: ec.europa.eu, pristupano: 9 .7 .2016. European Commission (2016): Communication from the Commission to the European Parliament, the Council, the European Economic and Social Committee and the Committe of the Regions on an EU strategy for liquefied natural gas and gas storage. COM(2016) 49 final, Brussels, European Commission, URL: ec.europa.eu, pristupano: 9.7.2016. Exner, Andreas/Held, Martin/Kümmerer, Klaus (2016): „Einführung: Kritische Metalle in der Großen Transformation“, u: Exner, Andreas/Held, Martin/Kümmerer, Klaus (ur.): Kritische Metalle in der Großen Transformation, Berlin/Heidelberg, str. 1–16.   Fischer, Severin (2014): Der neue EU-Rahmen für die Energie- und Klimapolitik bis 2030: Handlungsoptionen für die deutsche Energiewende-Politik, SWP-Aktuell 73, Berlin, Stiftung Wissenschaft und Politik, URL: swp-berlin.org, pristupano: 21.04.2015. Fischer, Severin/Geden, Oliver (2015): Die Grenzen der „Energieunion“, SWP-Aktuell 36, Berlin, Stiftung Wissenschaft und Politik, URL: swp-berlin.org, pristupano: 9.7.2016. Haas, Tobias (2016): „Die Energiewende unter dem Druck (skalarer) Kräfteverschiebungen: Eine Analyse des EEG 2.0“, PROKLA, 46(184), str. 365–381. Huber, Matt (2013): “Fueling Capitalism: Oil, the Regulation Approach, and the Ecology of Capital”, u: Economic Geography 89(2), str. 171–194. IEA (2015): World Energy Outlook 2015, Paris, International Energy Agency, URL: iea.org, pristupano: 22.7.2016. Kapp, K. William (1988): Soziale Kosten der Marktwirtschaft. Das klassische Werk der Umwelt-Ökonomie, Frankfurt am Main. Klare, Michael T. (2016): „Zu billiges Öl. Die Folgen des Preisverfalls“, u: Le Monde diplomatique 22(4).

91

Mahnkopf, Birgit (2013): Peak Everything — Peak Capitalism? Folgen der sozial-ökologischen Krise für die Dynamik des historischen Kapitalismus. Working Paper 02/2013 der DFG-KollegforscherInnengruppe Postwachstumsgesellschaften, Jena, URL: kolleg-postwachstum.de, pristupano: 22.7.2016. Marx, Karl (1857–58): Grundrisse der Kritik der politischen Ökonomie, Berlin, 1974.; usp. Osnovi kritike političke ekonomije I-II, MED 19–20, Beograd, 1979. Moore, Jason W. (2014): “The End of Cheap Nature. Or How I Learned to Stop Worrying about ‘The’ Environment and Love the Crisis of Capitalism”, u: Suter, Cristian/Chase-Dunn, Chris- topher (ur.): Structures of the World Political Economy and the Future of Global Conflict and Cooperation, Berlin: str. 385–314. Mühlauer, Alexander (2016): „Klares Ja, mit Einschränkung. In Brüssel und Washington wachsen die Zweifel an der Zukunft des TTIP-Abkommens“, u: Süddeutsche Zeitung (9./10.7.2016), str. 30. O’Connor, James (1988): “Capitalism, nature, socialism — A theoretical introduction”, u: Capitalism Nature Socialism 1(1), str. 11–38. Panitch, Leo/Gindin, Sam (2003): “Global Capitalism and American Empire”, u: Panitch, Leo/Leys, Colin (ur.): The New Imperial Challenge, Socialist Register 2004, London: str. 1–42. Paterson, Matthew (2007): Automobile Politics. Ecology and Cultural Political Economy, Cambridge MA. Pichler, Melanie (2013): “’People, Planet & Profit’: Consumer-Oriented Hegemony and Power Relations in Palm Oil and Agrofuel Certification”, u: The Journal of Environment and Development 22(4), str. 370–390. Schachtschneider, Ulrich (2016): „Jenseits des Bürgerinvestors: Energiewende need Degrowth“, PROKLA 46(184), str. 441–450. Sander, Hendrik (2016): „Die Bewegung für Klimagerechtigkeit und Energiedemokratie in Deutschland: Eine historisch-materialistische Bewegungsanalyse“, PROKLA, 46(184), str. 403–421. Schmalz, Stefan (2015): „An den Grenzen des American Empire. Geopolitische Folgen des chinesischen Aufstiegs“, u: PROKLA 45(4), str. 545–562. Schritt, Jannik (2016): “The petro-political configuration: entanglements of Western and Chinese oil zones in Niger“, u: Zeitschrift für Wirtschaftsgeographie 60(1–2), str. 40–56.

92

Sieferle, Rolf Peter (1982): Der unterirdische Wald. Energiekrise und industrielle Revolution, München. Urry, John (2013): Societies Beyond Oil, London-New York . Wiedmann, Thomas O ./Schandl, Heinz/Lenzen, Manfred/Moran, Daniel/Suh, Sangwon/West, James/Kanemoto, Keiichiro (2013): “The material footprint of nations”, u: PNAS 112(20), str. 6271–6276. Wuppertal Institut für Klima Umwelt Energie (2005): Fair Future. Begrenzte Ressourcen und globale Gerechtigkeit, München.

93

Ekološka klasna borba

Bernd Röttger i Markus Wissen

HISTORIJSKO PROTURJEČJE IZMEĐU EKOLOGIJE I EMANCIPACIJE Ekologija i emancipacija radničke klase historijski gledano predstavljaju proturječje. To vrijedi barem za globalni Sjever. Kao što pokazuje Timothy Mitchell (2011) u knjizi Carbon Democracy, borbe za socijalna i politička prava bitno su profitirale od toga da je u kasnom 19. i ranom 20. stoljeću ugljen počeo igrati iznimnu ekonomsku ulogu kao izvor energije. Ugljen se ekstrahirao iz centralnih ležišta i putem infrastrukture poput željeznice i kanala transportirao do odredišta. I ležišta i infrastruktura bile su lake mete radničkih borbi. Štrajkovi radništva koje je bilo koncentrirano u velikim brojevima u velikim poduzećima, pa ga je stoga bilo i lako organizirati, mogli su paralizirati cijeli energetski sistem. Ugljen kao energent — čije izgaranje je, kao što danas znamo, u bitnoj mjeri odgovorno za klimatske promjene — istovremeno je predstavljao materijalnu osnovu za rast organizacijske i strukturne moći radničke klase.1 Radnici i radnice su koristili to povećanje svoje moći kako bi izborili politička i socijalna prava u dotad neviđenim razmjerima. Historijski kompromis između rada i kapitala na globalnom Sjeveru — načelno prihvaćanje kapitalističkog načina proizvodnje od strane radničke klase pod uvjetom da i ona ima koristi od rasta blagostanja koji je taj način proizvodnje omogućio, dakle da ima udjela u „društvenom bogatstvu“ (Marx) i može snažnije participirati u okviru liberalne demokracije — utoliko ima i svoju socijalno-ekološku drugu stranu. Počiva na uništenju prirode kao i na eksternalizaciji posljedica tog uništenja u prostoru i vremenu: u prostoru, zato što se prirodni ponori koji apsorbiraju CO2 koji se oslobađa izgaranjem fosilnih energenata na globalnom Sjeveru pretežno nalaze na globalnom Jugu (primjerice u obliku velikih tropskih prašuma); u vremenu, zato što emisije CO2 zbog svoje goleme količine nadilaze apsorpcijske kapacitete prirodnih ponora, pa se koncentriraju u atmosferi i već danas uzrokuju osjetne klimatske promjene. S jedne strane, s porastom značaja nafte za uznapredovalu kapitalističku akumulaciju oslabila je uska veza između fosilnih energenata i socijalnih i političkih prava. Ekstrakcija i transport su kod nafte kapitalno intenzivnije nego kod ugljena, a osim toga se odvijaju preko mreže lokacija, cjevovoda i flota tankera koja je daleko manje osjetljiva na ciljane radničke borbe od centralizirane ekstrakcije i transporta ugljena. S druge strane, automobilska se 1 Zahvaljujemo članovima kružoka „Zukunft. Auto. Umwelt. Mobilität“ („Budućnost. Auto. Okoliš. Mobilnost“) Zaklade Rosa Luxemburg na sugestijama i kritikama ovog priloga.

95

industrija u mnogim državama globalnog Sjevera uspela do pozicije ključnog sektora. Pogonjen naftom, automobil je postao luksuzni i masovni proizvod. Revolucionirao je način života najamnih radnika, postao ključnim simbolom blagostanja, doprinio formiranju (muških) identiteta i osigurao radničkoj klasi u inicijalno jako vertikalno integriranim tvornicama nove resurse moći. Ekološka problematika u suštini je ostala ista. Fosilna automobilnost je, slično na ugljenu baziranoj proizvodnji struje i topline, bitan uzrok klimatskih promjena. Strukturna i organizacijska moć radničke klase koja je proizlazila iz automobilizacije razvijenih društava u fordizmu počivala je na ekološkom razaranju kao i na suzbijanju demokratskih pokreta (u zemljama u kojima se nalaze naftna polja primjerice putem saveza političkog islama i američkog imperijalizma). U velikim dijelovima globalnog Sjevera ekstrakcija ugljena danas je izgubila na značaju, a njemu prilagođene infrastrukture dijelom su devalvirane. Automobilska industrija danas sve dublje klizi u krizu. No s ugljenom i kasnije s naftom i automobilom povezane predodžbe o atraktivnom životu, kao i socijalni kompromisi koji su omogućili njihovu realizaciju za mnoge, i dalje važe. Duboko su usidrene u svakodnevnoj percepciji i praksi, u društvenim odnosima snaga, kao i u državnim institucijama i aparatima. To se u Njemačkoj očituje i u načinu na koji Industrijski sindikat rudarstva, kemije i energije (IG Bergbau, Chemie, Energie) u uskoj suradnji s ministarstvima privrede uključenih saveznih pokrajina brani još uvijek aktivne rudnike mrkog ugljena od iz socijalno-ekoloških razloga hitno potrebnog zatvaranja. A pokazuje se i u trenutnoj krizi automobilske industrije u kojoj se korporacije, država a u tendenciji i sindikati zajednički odupiru fundamentalnoj transformaciji jednog u konačnici imperijalnog oblika prometa — jer počiva na nadproporcionalnom prisvajanju prirode i radne snage (negdje drugdje) –, čak iako je sve više pogonjen električnim motorima. Veza između ekološkog i klasnog pitanja oblikuje se dakle, čini se, na način da se jedno može riješiti samo na račun drugog. A historijski je pritom uvijek ekologija bila ta koja je završila po kotačima, u mjeri u kojoj se socijalna i politička emancipacija radničke klase odvijala i posredstvom intenzivirane dominacije nad prirodom, odnosno preko povećane potrošnje resursa i preopterećivanja prirodnih ponora za apsorpciju CO2. Danas, međutim, i jedno i drugo prijeti završiti pod kotačima.Kapitalistička proizvodnja se razvija, kako je Marx primijetio u Kapitalu, „istovremenim potkopavanjem izvora svakog bogatstva: zemlje i radnika“ (MED 21, 446).

96

Historijsko proturječje ekologije i emancipacije subalternih stoga ne znači nužno i sistematsko proturječje. Tako je primjerice u mnogim dijelovima globalnog Juga situacija oduvijek izgledala drugačije. Tu ekološko razaranje često ne služi nikakvoj socijalnoj ili političkoj emancipaciji, nego je upravo sprečava i zaoštrava asimetrije u klasnim i rodnim odnosima. I obrnuto, socijalna prava koja oblikuju jednakiji pristup zemlji i resursima ne predstavljaju samo emancipacijsku samosvrhu, nego i ključ za refleksivniji odnos s prirodom. Ekologija i emancipacija mogu dakle itekako stajati u ko-konstitutivnom umjesto u oprečnom odnosu. Iz lijeve perspektive je, s obzirom na razorne posljedice „imperijalnog načina življenja“ (Brand/Wissen 2017), neophodno identificirati dodirne točke između ekologije i emancipacije, i pobliže odrediti konture ekološke klasne politike (koju shvaćamo kao konstitutivan dio jedne „nove klasne politike“; usp. Brie/Candeias 2016). To pretpostavlja odvajanje klasnog pitanja od njegova socijaldemokratskog sužavanja na osiguranje udjela najamnih radnika u plodovima ekonomskog rasta, bez da se pritom odustaje od nivoa socijalnih i političkih prava koji je osiguran na globalnom Sjeveru. O „OBITELJSKOJ SRODNOSTI“ SOCIJALNIH I EKOLOŠKIH POKRETA Društvene pretpostavke za to čine se date u mjeri u kojoj „obiteljska srodnost“ socijalnih i ekoloških pokreta, koju je dijagnosticirao Alain Lipietz (1998), danas opet snažnije izbija u prvi plan.2 Tako reprodukcija radničke klase na globalnom Sjeveru doduše i dalje profitira od dominacijskog posezanja za jeftinom prirodom i radnom snagom diljem svijeta, a socijalno i ekološki destruktivna obećanja imperijalnog načina življenja još uvijek posjeduju iznimnu privlačnu snagu. No njihova ostvarivost za sve već broj ljudi postaje sve upitnija. To je razlika između fordističke i današnje društvene konstelacije, koju se pokušava zahvatiti konceptima poput „društva socijalnog pada“ („Abstiegsgesellschaft“) (Nachtwey 2016): ne samo očekivanje rastućeg blagostanja i širenje prava sudjelovanja ispostavlja se kao sve iluzornije, nego je čak i održavanje postojećeg nivoa blagostanja i participacije sve samo ne garantirano. Što se zemlje poput Kine ili Indije više ekonomski razvijaju, to snažnije konkuriraju i u socijalnom i ekološkom pogledu s rano industrijaliziranim zemljama 2 Ekološko pitanje je već u 19. i ranom 20 stoljeću bilo i klasno pitanje u mjeri u kojoj su radnici i radnice ekološke i zdravstvene posljedice industrijalizacije na radnim mjestima i mjestima stanovanja puno snažnije osjetili nego pripadnici srednjih i viših klasa.

97

globalnog Sjevera po pitanju resursa, radne snage i prirodnih ponora za apsorpciju CO2 čije korištenje i eksploatacija blagostanje tek čine mogućim — i to u vrijeme kada prirodne pretpostavke tog blagostanja erodiraju u dosad neviđenim razmjerima. Što više imperijalni način življenja, povrh toga, uništava uvjete života u velikim dijelovima globalnog Juga, to više raste i spremnost njegovih stanovnika da bijegom uteknu tom razaranju kako bi i sami imali udjela u blagoslovima potrošačkih i proizvodnih obrazaca čije troškove su dosad morali snositi prije svega oni koji žive na globalnom Jugu. Trenutnu popularnost desnih pokreta i stranka na globalnom Sjeveru, širenje sigurnosnih i vojnih aparata, kao i permanentni napadi na centralne institucije liberalne demokracije možemo shvatiti kao pojavne oblike te promijenjene konstelacije. „Društvo eksternalizacije“ (Lessenich 2016) prijeti izgubiti svoju eksternost, a s njom i važnu osnovu procesuiranja svojih internih proturječja. Prevladavajuća reakcija na to sastoji se u autoritarnom branjenju odnosno ponovnoj uspostavi te eksternosti, a s njom i za imperijalni način življenja neophodne ekskluzivnosti: putem politike zatvaranja u odnosu na izbjeglice i nastojanja da se novopridošle ekonomske igrače trgovačkom politikom ili čak vojno sreže na mjeru. Društveno, ta politika autoritarne stabilizacije svoju analogiju ima u strategijama prilagođavanja viših srednjih i viših klasa u kojima automobil i politika automobilnosti igraju centralnu ulogu. Tako se SUV-boom — između 2008. i 2015. udio terenskih vozila među osobnim vozilima u Njemačkoj se više nego udvostručio — može shvatiti kao izraz nastojanja da se oboruža u odnosu na sve naglašenije socijalne i ekološke poteškoće. Sa SUV-om potvrđujem svoju socijalnu poziciju, u doslovnom smislu riječi stojim odnosno sjedim iznad drugih (ukoliko oni ne sjede za volanom još većeg modela). Voziti SUV je gesta superiornosti. Podcrtava zahtjev za nadproporcionalnim pristupom prirodnim resursima i radnoj snazi u globalnim razmjerima. A već i tenkovski oblik takvih automobila naglašava volju vlasnika (odnosno socijalne klase kojoj pripada) da imperijalni način življenja brane svim sredstvima. Ono što je paradoksalno jest da se fenomeni čijim posljedicama se na taj način pokušava što je moguće bolje prilagoditi — dakle, ekološka kriza, rastuća društvena konkurencija i sve naglašenije međunarodne tenzije — samim oblikom te prilagodbe tek stvaraju i zaoštravaju. Općenito, automobilsku industriju možemo smatrati u potpunosti „paradokslanom industrijom“ (Nieuwenhuis/Wells 2003, 5): s jedne strane, karakteriziraju je gotovo stalni prevrati po pitanju koncepcija menadžmenta, modela proizvodnje i palete proizvoda; s

98

druge strane, njezina dominantna pozicija u ekonomskim razvojnim modelima globalnog Sjevera jednako je stabilna kao što su u njoj razvijeni sistemi industrijskih odnosa (a time i participacije radnika) naizgled otporni na svaku promjenu. SUV boom, koji je automobilsku industriju 2009. izvukao iz duboke ekonomske krize jer je prodaja SUV-a omogućavala nadproporcionalne profite, utoliko predstavlja simbol istovremenosti krize i ustrajnosti imperijalnog načina življenja. Povrh toga stoji za konstelaciju u kojoj klasni karakter tog načina življenja upravo kroz pokušaje njezine autoritarne stabilizacije opet jasnije izlazi na vidjelo. Nadproporcionalan pristup resursima, ponorima za apsorpciju CO2 i radnoj snazi diljem svijeta danas samo još uvjetno služi procesuiranju klasnih opreka na globalnom Sjeveru. Svim izjavama desnih, konzervativnih, neoliberalnih ili fosilističko-socijaldemokratskih ponovnih otkrivača „socijalnih neravnoteža“ i pitanja pravednosti unatoč, obrana „našeg načina života“ je postala klasni projekt. Zaoštrava u perspektivi ne samo ekološku krizu i imperijalističku konkurenciju, nego i socijalnu i političku nejednakost na samom globalnom Sjeveru tako što stvara prilike malobrojnima da se na račun mnogih prilagode sve zaoštrenijoj klimi. Opredmećena bezobzirnost SUV-a kojom se nakon desetljeća masovne automobilizacije dolijeva ulje na vatru klasnog sukoba na ulicama, izraz je te konstelacije. Na njoj se pokazuje da blagostanje i prava mnogih više ne ovise o perpetuaciji nego o nadilaženju imperijalnog načina življenja i proizvodnje i njenih socijalno-ekološki destruktivnih posljedica. Od 1990-ih klasni kompromis u automobilskoj industriji je izgubio svoju vodeću funkciju na razini obuhvatne tarifne politike. Dogovori o uvjetima rada i zaštite proizvodnih pogona od zatvaranja i relokacije više nisu imali ulogu smjernice prema gradualističkom napretku i proširenju klasnih kompromisa, nego su drugim branšama dale signal za forsiranje interesno-političke regresije (usp. Jürgen/ Krzywdzinski 2006). „Da ‘sve ide dalje kao i prije’ upravo jest ono što čini katastrofu“, zabilježio je Walter Benjamin u svome Passagen-Werk(V/1, 592). Katastrofa je stanje mirovanja, „kontinuitet povijesti“, prividna stabilnost postojećih kompromisa društvenih klasa, od kojih međutim postoji samo još ljuska, interesi oplodnje kapitala njen sadržaj su erodirali. Od Marxa smo naučili da cikličke ekonomske krize moramo shvatiti kao nužan izraz proturječja kapitalističkog načina proizvodnje, koje ga uvijek iznova tjeraju u slijepe ulice. Međutim, također prema Marxu, moramo polaziti i od toga da „[k]apitalistička proizvodnja stalno teži da savlada ove svoje imanentne granice, ali

99

ih ona savlađuje samo sredstvima koja joj ove granice nanovo i u silnijem razmeru suprotstavljaju“ (MED 23, 211). Ono što je novo je da se granica kapitala spaja s granicom prirode u prepreku koju više ne može svladati nikakvo rješenje po formuli „sve-po-starom“. Stoga vrijedi: „Crveno ide samo još u spoju sa zelenim, pravednost samo s ekologijom“ (Thie 2013, 12). To je historijsko-društveni kontekst u kojem istovremeno postaje moguća ekološka klasna politika i nadilaženje historijske kontradikacije između ekologije i emancipacije. POLAZNE TOČKE EKOLOŠKE KLASNE POLITIKE Ipak, ekološka klasna politika nije nešto što će se dogoditi samo od sebe. Obrana postojećeg još uvijek se može činiti puno plauzibilnija i povezana s manjim brojem neizvjesnosti. Spoznaja da pretpostavke za to sve brže erodiraju i stoje na raspolaganju samo još manjini imućnih, koji se mogu oboružati protiv očekivanih socijalno-ekoloških nesigurnosti, probija se samo vrlo polako. Ekološka klasna politika stoga je u sadašnjoj situaciji prije svega strateški izazov koji stoji pred društvenom i političkom ljevicom u socijalnim pokretima, sindikatima i strankama, kako bi nadvladala „robustan lanac utvrda i kasamata“ (Gramsci) koji okružuje prevladavajući razvojni model. Već je Marx u principu identificirao takve strateške izazove za socijalističku klasnu politiku. U Osamnaestom brumaireu Luisa Bonapartea zabilježio je da „[l]judi prave svoju sopstvenu istoriju“, ali je istovremeno konstatirao da je „ne prave po svojoj volji, pod okolnostima koje su sami izabrali, nego pod okolnostima koje su neposredno zatekli, koje su date i nasleđene“ (MED 11 91). To znači da se put u bolju budućnost mora „osloboditi borbom“ (Abendroth 1982, 28). To još nije nadilaženje postojećih načina proizvodnje i življenja, ali krči teren. Radi se o tome da se nadoveže na iskustava nejednakosti i toliko ih politizira da se omogući i konkretna poboljšanja u radnim i životnim uvjetima ljudi i strukturne promjene i prijelome. U tom smislu možemo govoriti o „dvostrukoj transformaciji“ (Klein 2013), odnosno o „ofenzivnoj dvostrukoj strategiji“ (Brie/Candeias 2016). Vidimo dva razloga zašto je taj izazov u sadašnjoj historijskoj konfiguraciji moguće prihvatiti, zašto nije „individualna tlapnja“ (Gramsci), nego ima korijene u „minama“ koje je postavilo staro društvo, a bez kojih je — prema Marxu — nikakva emancipatorna perspektiva ne može razoriti. Jer „kad u društvu kakvo ono jest ne bismo zatekli, prikrivene, materijalne uslove proizvodnje i njima odgovarajuće odnose prometa za besklasno društvo, svi pokušaji

100

miniranja bili bi donkihoterija“ (MED 19, 64). To vrijedi i za nadilaženje historijske kontradikcije između ekologije i emancipacije. „Prevrati se događaju u slijepim ulicama“ (Brecht, GW 12, 515). — Iz perspektive teorije regulacije možemo razlikovati krize unutar nekog socio-ekonomskog načina razvoja i krize samog načina razvoja koju nije moguće nadići uhodanim praksama. U krizi automobilske industrije do izražaja dolazi potonje. Strategije nadilaženja krize koje kruže oko e-mobilnosti manevriraju je samo u novu slijepu ulicu, a pored toga ruše fundamente u kojima su ostaci klasnih kompromisa na Sjeveru bili usidreni. Pokrenuta unutarkapitalistička konverzija od motora s unutarnjim izgaranjem prema elektromotoru uzrokuje dramatične pomake u postojećim strukturama isprepletenosti i hijerarhije automobilskog lanca vrijednosti. Sa sukcesivnom reorijentacijom pogonske tehnologije otpadaju ne samo centralna područja kompetencije krajnjih proizvođača, nego i centralne prateće industrije motora, mjenjača, ventila, radilice, dinama, turbopunjača itd. S e-mobilnošču povezana dematerijalizacija proizvodnje na globalnom Sjeveru već danas ugrožava proizvodne pogone proizvođača sastavnih dijelova za motore s unutarnjim izgaranjem. Istovremeno nastaju novi strateški akteri unutar „industrijskog kompleksa“ i njegovih struktura kompromisa koje su dosad bile koncentrirane oko poduzeća automobilske industrije: novi ponuđači, konkurenti i nove prateće industrije, naročito u industriji čipova i digitalnih tehnologija, s bitno drugačijim odnosima kapitala i rada i radnim uvjetima. I interesna politika krajnjih proizvođača suočena je s granicama: „Pakt o budućnosti 2025“ kod Volkswagena doduše predviđa za pojedinačne proizvodne lokacije specifične Centres of Excellence za novu pogonsku tehnologiju; no upareno s planiranim rastom produktivnosti od 25 posto, već do 2020. planirano je ukidanje 14.000 radnih mjesta u Njemačkoj (usp. MITBESTIMMEN! Zeitung des Volkswagen-Betriebsrats, studeni 2016). Ni očuvanje radnih mjesta više se ne čini mogućim preko uhodanih praksi klasne i interesne politike u poduzećima. Još uvijek postojeća moć radničkih savjeta i sindikalnih struktura može se dakako koristiti kako bi se i dalje korporativno suoblikovalo već započete radikalne strukturne promjene krajnjih proizvođača i davalo vlastite prijedloge — ali samo pod cijenu podređivanja ciljevima poduzeća, koje iz subalterne pozicije „juniorskih partnera na stražnjem sjedalu, daleko od volana“ (Streeck, 2015, 58) nije moguće dovesti u pitanje. Iskustvo pokazuje da se sve rigorozniji ustupci koje se iznuđuje od radnika na uobičajene korporatističke načine više ne daju spriječiti. Moguće je, međutim, i da će sužavanje prostora za kompromise u poduzećima,

101

koje se već nazire, biti iskorištena za ponovno oživljavanje koncepta jedne demokratske konverzije. Ekološka klasna politika tako može generirati nove oblike klasne solidarnosti s onu stranu tendencije prema „fraktalnoj sindikalnoj politici“ (Dörre 2011) orijentiranoj prema sve bezuspješnijem osiguranju postojećeg i steći resurse moći koji su u starom razvojnom modelu bili zaboravljeni. „Sindikati se moraju ponovo izmisliti kao društveni pokreti, ne osjećati se više nadležni samo za radne uvjete svojih članova, nego za opće životne uvjete.“ (Räthel/Uzzel 2011, 1221) „Prava granica kapitalističke proizvodnje jeste sam kapital“ (Marx, MED 23, 211). — Interesi oplodnje i profitni interesi automobilnosti danas dospijevaju u oštro proturječje s materijalnim i ekološkim interesima ljudi. Marx je govorio o „dvostrukom karakteru“ rada kao konkretnog rada koji proizvodi upotrebne vrijednosti i apstraktnog rada koji proizvodi vrijednost, pri čemu je konkretna korisnost proizvoda tek nužan apendiks proizvodnji vrijednosti. Danas se orijentacija na upotrebnu vrijednost utrošenog rada čini akutnije potrebna nego ikad. Ta orijentacija je 1970-ih i 1980-ih prvi put ušla u klasno-političke sukobe. Kada su postali poznati planovi o gašenju radnih mjesta u britanskom poduzeću Lucas Aerospace, koje je u velikoj mjeri ovisilo o državnim ugovorima o proizvodnji naoružanja, (različiti) sindikati u poduzeću osnovali su zajednički Shop Stewards Combine Committee koje je 1976. razvilo corporate plan za reorijentaciju proizvodnje na toplinske pumpe, ultrazvučne strojeve, hibridne motore. Plan se shvaćao kao element u borbi za „pravo na rad na razumnim proizvodima […], kako bi se rješavalo stvarne probleme ljudi, umjesto da ih se iznova stvora“. Po prvi put je spojena sindikalna borba za očuvanje radnih mjesta s borbom za razvoj nove palete proizvoda. U vrijeme krizi njemačke industrije brodogradnje u jesen 1981. stvorena je prva radna grupa alternativne proizvodnje — Alternative Produktion, u poduzeću Blohm und Voss AG u Hamburgu. Do sredine 1980-ih u Njemačkoj je stvoreno preko 40 takvih radnih grupa u poduzećima — ne samo u Bremenu, Hamburgu, Emdenu ili Kielu, nego i u Nürnbergu kod AEG-a. Slijedile su obrazac britanske prakse: reprezentativna tijela i radnički savjeti aktivirali su sve zaposlene i onda zajednički radili na alternativnim konceptima proizvodnje. Sve radne grupe suočile su se sa strukturnom barikadom: iz vlasničkih odnosa rezultirajućim pravom raspolaganja vlasnika kapitala nad sredstvima za proizvodnju, koji kontrolu nad konceptima proizvodnje nisu htjeli ispustiti iz svojih ruku. I ekološka klasna politika mora postaviti pitanje o demokratskoj kontroli nad politikom proizvodnje. Ona može dati signal za (ponovno) spajanje

102

borbi oko poboljšanja u najamnom radnom odnosu sa strategijama za nadilaženje rada koji je određen tuđom voljom. Može odrediti promjenu smjera ne samo u automobilskoj politici, nego i ravnati puteve koji će voditi u drugačiji način proizvodnje i življenja. S njemačkog preveo: Stipe Ćurković Tekst je izvorno objavljen u časopisu LuXemburg, Sonderheft „Neue Klassenpolitik“, kolovoz 2017.; dostupno na: www.zeitschrift-luxemburg. de/eine-frage-der-klasse-neue-klassenpolitik-als-verbindender-antagonismus. Zahvaljujemo Mariju Candeiasu i redakciji LuXemburg na dopuštenju za objavljivanje prijevoda.

103

LITERATURA Abendroth, Wolfgang, 1982: „Die Bedeutung von Otto Bauer und Antonio Gramsci für die Diskussion der Eurolinken“, u: Detlev Albers (ur.), Kapitalistische Krise und Strategien der Eurolinken. Fragen einer sozialistischen Politik in Westeuropa, Berlin, str. 25–33 BMVI, 2015: Verkehr in Zahlen 2015/16, Bundesministerium für Verkehr und digitale Infrastruktur, Hamburg, www.bmvi.de Brand, Ulrich, i. Markus Wissen, 2017: Imperiale Lebensweise. Zur Ausbeutung von Mensch und Natur im globalen Kapitalismus, München Brie, Michael, u. Mario Candeias, 2016: „Rückkehr der Hoffnung: Für eine offensive Doppelstrategie“, u: LuXemburg-Online, studeni 2016, www.zeitschrift-luxemburg.de Dörre, Klaus, 2011: „Funktionswandel der Gewerkschaften. Von der intermediären zur fraktalen Organisation“, u: Th. Haipeter u. K. Dörre (ur.), Gewerkschaftliche Modernisierung, Wiesbaden, str. 267–301 Jürgens, Ulrich, i Martin Krzywdzinski, 2006: Globalisierungsdruck und Beschäftigungssicherung. Standortsicherungsvereinbarungen in der deutschen Automobilindustrie zwischen 1993 und 2006, WZB Discussion Paper SP III 2006–303, Berlin Klein, Dieter, 2013: Das Morgen tanzt im Heute. Transformation im Kapitalismus und über ihn hinaus, Hamburg Lessenich, Stephan, 2016: Neben uns die Sintflut: Die Externalisierungsgesellschaft und ihr Preis, Berlin Lipietz, Alain, 1998: „Die politische Ökologie und die Zukunft des Marxismus“, u: Isti, Nach dem Ende des „Goldenen Zeitalters“. Regulation und Transformation kapitalistischer Gesellschaften, Hans-Peter Krebs (ur.), Hamburg, str. 59–76 Marx, Karl, 1975: Osamnaesti brumaire Louisa Bonapartea, u: MED 11, Beograd, str. 87–168 Marx, Karl, 1979: Osnovi političke ekonomije I, MED 19, Beograd Marx, Karl, 1974: Kapital I, MED 21, Beograd Marx, Karl, 1974: Kapital III, MED 23, Beograd Mitchell, Timothy, 2011: Carbon Democracy. Political Power in the Age of Oil, London-New York

104

Nachtwey, Oliver, 2016: Die Abstiegsgesellschaft. Über das Aufbegehren in der regressiven Moderne, Berlin Nieuwenhuis, Paul, i Peter Wells, 2003: The Automotive Industry and the Environment, Cambridge Räthzel, Nora, i David Uzzel, 2011: Trade unions and climate change: the jobs versus environment dilemma, in: Global Environmental Change, 21(4), str. 1215–23 Streeck, Wolfgang, 2016: „Von Konflikt ohne Partnerschaft zu Partnerschaft ohne Konflikt: Industrielle Beziehungen in Deutschland“, u: Industrielle Beziehungen 1/2016, str. 47–60 Thie, Hans, 2013: Rotes Grün. Pioniere und Prinzipien einer ökologischen Gesellschaft, Hamburg

105

Koliko je radikalan Green New Deal?

Tone Smith

UVOD Svjedočimo brojnim prijedlozima Zelenog New Deala (Green New Deal; GND) koje su iznijele zelene stranke, (skupine unutar) lijevih stranaka, think tankovi i organizacije. Unatoč popriličnim varijacijama, svi se bave aktualnom, kombiniranom socijalno-ekološko-ekonomskom krizom, uz naročit fokus na prijelaz s fosilne ekonomije na ekonomiju koja se temelji na obnovljivoj energiji i stvaranju novih radnih mjesta. O ideji GND-a raspravljalo se već 1990-ih, unutar koalicije njemačkih zelenih i socijaldemokrata (Candeias, 2013.), a prvi prijedlog GND-a objavila je 2008. organizacija iz Ujedinjenog Kraljevstva The Green New Deal Group. No, zanimanje javnosti je naraslo tek u veljači 2019., nakon što su članovi američkog kongresa, demokrati Alexandria Ocasio-Cortez i Senator Ed Markey podnijeli novu rezoluciju za prijedlog zakona o GND-u. Otada su brojne progresivne skupine unutar lijevih stranaka pokrenule vlastite GND-ove. Ti recentniji prijedlozi imaju širi socijalni fokus koji ide dalje od stvaranja radnih mjesta, a uključuje pitanja poput pravde, nejednakosti i marginaliziranih društvenih skupina. Srž ideje GND-a je nadovezati se na Rooseveltov opsežan program adresiranja socijalnih i ekonomskih problema koji su proizašli iz Velike depresije 30-ih godina 20. stoljeća. Rooseveltov New Deal sastojao se od poticanja ekonomije stvaranjem radnih mjesta, a time i prihoda, za nezaposlene i simultanog stvaranja potražnje (odnosno potrošnje), kako bi se ekonomija izvukla iz recesije. Projekt se temeljio na Keynesovoj ekonomskoj teoriji, koja naglašava potrebu za stimuliranjem potražnje umjesto ponude. Aktualni prijedlozi GND-a ciljaju ne samo na „ponovno pokretanje ekonomije” otvaranjem novih radnih mjesta, već taj cilj žele kombinirati s restrukturiranjem ekonomije u skladu s potrebama rješavanja okolišnih izazova kojima je svijet trenutno izložen, naročito klimatske krize. Uzevši u obzir popularnost GND pristupa, koji se bavi kombiniranim izazovima našeg doba, te prijedloge treba temeljito propitati. Iz progresivne crveno-zelene perspektive važno je procijeniti u kojoj su mjeri ti prijedlozi u skladu s prijedlozima za radikalnu socijalno-ekološku transformaciju. Stoga ću u ovom članku posebno razmotriti kako se prijedlozi bave problemima ekonomskog rasta iz ekološke perspektive, i, vezano uz to, potrebom da bogati globalni Sjever smanji svoj nerazmjerno visok udio u globalnoj potrošnji, uključujući proizvode, resurse i prirodne ponore (enviromental sinks) — dakle, da smanji svoj „imperijalni način življenja“ (Brand/Wissen, 2017.). Analiza se uglavnom vodi socijalno-ekološkom

107

ekonomskom teorijom, upotpunjenom širim područjem istraživanja koje se bavi socijalno-ekološkom transformacijom (Brand, 2014.). Započet ću s detaljnijim predstavljanjem odabranih prijedloga GND-a. Zatim ću predstaviti biofizičku perspektivu ekonomije, temeljenu na ekološkim ekonomijama, kao osnovu za raspravu o tome koliko su ovi prijedlozi okolišno realistični. Analiza se koncentrira na sadržaj različitih prijedloga i ne bavi se pitanjima političke izvedivosti ili političke strategije1. Pokazujem i relevantnost procjene prijedloga GND-a u trenutnim raspravama o planiranju post-Covid ekonomskog oporavka i stimulativnih paketa. Sve u svemu, tvrdim da GND-ovi isključuju neka pitanja koja su ključna za socijalno-ekološku transformaciju, iako istovremeno uključuju mnoge elemente koji bi mogli biti dijelom takve transformacije. KRATAK PREGLED NEKIH PRIJEDLOGA ZELENOG NEW DEALA Niže ukratko predstavljam četiri prijedloga. To nije zamišljeno kao opširan prikaz, već kao ilustracija dijela povijesti GND-ova i pregled nekih naprednijih prijedloga. Započinjem izvještajem The Green New Deal Group iz 2008., jednostavno zato što je bio prvi, a možda i jer ima najrigorozniju kejnzijansku osnovu. Predstavljam i prijedlog američkih Demokrata, jer je, na međunarodnoj razini, dobio mnogo medijske pozornosti. Na kraju, predstavljam britanski „Labour for a Green New Deal“ prijedlog i prijedlog Pokreta za demokraciju u Europi 2025 (DieM25), zbog njihovih radikalnih elemenata. Green New Deal Group (Ujedinjeno Kraljevstvo, 2008.) The Green New Deal Group (na koju ću se nadalje referirati kao na GND Group) na početku se sastojala od devet članova povezanih s nevladinim organizacijama, britanskim The Guardianom, think tank-ovima, istraživačima i politikom (npr. jedan od članova je parlamentarni zastupnik iz stranke Zelenih). Skupina se tijekom godina malo promijenila i sada uključuje i laburističkog zastupnika. Okupila se i započela rad 2007. godine, kada su se počeli javljati niske stope ekonomskog rasta, nezaposlenost i ekološki izazovi, što je izazvalo zabrinutost. Kada je skupina objavila svoje prvo izvješće (The Green New Deal Group 2008) u lipnju 2008., tj. prije ekonomske krize (bankrot Lehman Brothersa), upozorila je da se krećemo prema ekonomskoj 1 Ovo također znači da ne ulazim u analizu Bidenovog plana, tj. Bidenove umjerenije verzije GND-a, u usporedbi s originalnom verzijom.

108

depresiji razmjera kakvima nismo svjedočili još od Velike depresije. U izvješću je skupina identificirala trostruku krizu: financijsku, klimatsku i energetsku (cijene, peak oil), a kao srž uzroka situacije identificirana je opsežna deregulacija globalne ekonomije, započeta 1980-ih. Skupina izričito traži načine poticanja ekonomije na ponovni rast i kreiranja radnih mjesta, uzimajući pritom u obzir okoliš (u praksi stvarno razmatra samo klimatske promjene). U tu svrhu predlaže da se iskoriste povijesne lekcije iz Rooseveltovog New Deala i mobilizacije za Drugi svjetski rat. Utvrđujući da je deregulacija globalnog financijskog sektora ključna za stvaranje financijske krize, skupina predlaže rješenja fokusirana na ponovnu regulaciju tog sektora, uz istodobno smanjenje upotrebe fosilnih goriva te rješavanje problema nezaposlenosti i smanjene potražnje. S klimatske strane, izvještaj se u velikoj mjeri oslanja na Sternovo izvješće (Stern Review on the Economics of Climate Change) i u njemu predstavljeno cost-benefit razmišljanje, s čuvenim zaključkom da je potrebno utrošiti samo oko 1% BDP-a godišnje kako bi se izbjegli najgori utjecaji klimatskih promjena (Stern et al., 2006.). Glavne preporuke GND Groupa su: — strukturna transformacija propisa o nacionalnim i međunarodnim financijskim sustavima i velike promjene poreznih sustava; — poziv na održivi program ulaganja u sustave očuvanja energije i obnovljive izvore energije te njihovu primjenu; — tradicionalno kejnzijansko upravljanje ekonomijom polazeći od stvaranja potražnje. Američki demokrati (2019.) Dana 7. veljače 2019. članovi američkog kongresa, demokrati Alexandria Ocasio-Cortez i Senator Ed Markey, podnijeli su novu rezoluciju: prijedlog zakona o GND-u (sada je to „Rezolucija 109“, na koju se u daljnjem tekstu referiram kao na SAD GND ili SAD-ov prijedlog). Rezoluciju je potpisalo više od 70 demokratskih članova Kongresa, takozvanih „Justice Democrats“. Događaj je obilježen konferencijom za medije ispred zgrade Kongresa i privukao je veliku pozornost na nacionalnoj i međunarodnoj razini. Kratak dokument od 14 stranica nudi niz razloga za reformu te viziju o tome kako se zemlja tijekom sljedećeg desetljeća može boriti protiv nejednakosti i klimatskih promjena, a istovremeno stvarati dobro plaćena radna mjesta i štititi ranjive zajednice.

109

Konkretno, rezolucija predstavlja desetogodišnji plan mobilizacije za prelazak na ekonomiju s nultom stopom emisija ugljičnog dioksida. To bi se, između ostalog, trebalo postići prelaskom na obnovljivu energiju i proširenjem javnog prijevoza. Međutim, rezolucija pokriva i niz drugih područja zaštite okoliša, s ciljem osiguranja pristupa čistom zraku i vodi, zdravoj hrani i prirodi te održivog okruženja za sve Amerikance, uz istodobno saniranje odlagališta opasnog otpada. Rezolucija, međutim, ne govori ništa o ulozi nuklearne energije, ili hvatanju i skladištenju ugljika (CSS). Sa socioekonomske strane, rezolucija poziva na zajamčen posao s poštenom plaćom, ali i na obiteljski i liječnički dopust, plaćeni godišnji odmor te mirovinsko osiguranje. Uz to, poziva na univerzalnu, visokokvalitetnu zdravstvenu zaštitu, besplatno visoko obrazovanje i pristup povoljnom, sigurnom i adekvatnom stanovanju. Iako su ovi prijedlozi u američkom kontekstu definitivno radikalni i ambiciozni, najupečatljiviji aspekt rezolucije je njezina fokusiranost na pravdu. Razvijena u bliskom kontaktu s pokretima za ekološku pravdu (The Sunrise Movement), rezolucija poziva na zaštitu onih skupina koje su već suočene s degradacijom okoliša, uključujući siromašne, ljude drugih rasa te autohtona stanovništva i zajednice. Laburisti za GND (Ujedinjeno Kraljevstvo, 2019.) Ubrzo nakon lansiranja američke rezolucije, grupa britanskih laburista, nadahnuta Amerikancima, pokrenula je grassroots kampanju kako bi potaknula stranku da usvoji radikalan i socijalistički GND „za transformiranje britanske ekonomije, borbu protiv nejednakosti i rješavanje eskalirajuće klimatske krize“ 2. Poput američkog prijedloga, i britanski laburistički GND (nadalje: laburistički GND ili laburistički prijedlog) također karakterizira snažan aspekt pravde, koji je, međutim, više usmjeren na „pravednu tranziciju”. Pod time se misli na to da je nužno voditi posebnu brigu o stvaranju novih radnih mjesta za one koji u tranziciji izgube posao. Laburistički GND također ima eksplicitno socijalistički profil, otvoreno prezentirajući klimatske promjene kao klasno pitanje: „Klimatske promjene u osnovi se tiču klase, jer za mnoge znače kaos, dok nekolicina profitira” (Taylor, 2019.). Zato je laburistički pokret smješten na čelo zelene transformacije. Sve u svemu, kampanja zahtijeva regionalno jamstvo zelenih radnih mjesta, širenje javnog vlasništva i demokratsku kontrolu niza sektora, kao i masovna ulaganja u javnu infrastrukturu i obnovljive izvore energije. 2 https://www.labourgnd.uk/

110

Laburistički GND sastoji se od popisa devet konkretnih promjena. U pogledu klimatskih promjena, prijedlozi su za (apsolutnu) nultu stopu emisije ugljičnog dioksida do 2030. godine. Da bi se to postiglo, nužan je rapidan prestanak korištenja svih fosilnih goriva u kombinaciji s velikim ulaganjem u obnovljive izvore energije, ako se to pokaže nužnim. Nadalje, zeleni plan integriranog javnog prijevoza uključuje potpuno nov sustav prometa koji se hvata u koštac s pitanjima nejednakosti, javnog zdravlja i klimatske krize. U tim će se sektorima povećati broj radnih mjesta, dok će se ona smanjivati u sektorima koji će se postupno ukidati. Da bi se postigla pravedna tranzicija, laburisti pozivaju na „dobro plaćene sindikalizirane zelene poslove“ u kombinaciji s pružanjem Univerzalnih osnovnih usluga (Universal basic services, UBS), koje će svima osigurati osnovna prava. UBS je predložen kao ključan za nužnu ekonomsku transformaciju i izgradnju nove socijalističke ekonomije, gdje bi „svima trebale biti zadovoljene osnovne potrebe kako bi mogli prosperirati“. UBS pokriva sljedeće sektore: obrazovanje, zdravstvo i socijalnu skrb, energiju, vodu, stanovanje, prijevoz, informacijsku tehnologiju i hranu. Usko povezan s planom UBS-a je cilj širenja javnog, demokratskog vlasništva, uključujući u prometnom i energetskom sektoru. Naposljetku, sporazum ima i međunarodni element koji se sastoji od podrške klimatske tranzicije zemalja u razvoju i primanja klimatskih izbjeglica, uz istovremeno sprečavanje raseljavanja. Na konferenciji Laburističke stranke u rujnu 2019. dogovoren je prijedlog GND-a3. U tom je procesu promijenjeno ili razvodnjeno nekoliko izvornih prijedloga. Iako su mnogi ambiciozni socioekonomski ciljevi ostali, ekološke ambicije su ublažene. Najveća je promjena napuštanje ambicioznog plana za nultu stopu emisija ugljičnog dioksida do 2030. godine, na cilj neto nulte emisije, koji je više mainstream. Također, cilj postupnog prestanka korištenja svih fosilnih goriva zamijenjen je zabranom hidrauličkog frakturiranja, tzv. frackinga. Analiza koja slijedi vrednuje izvorni plan „Laburisti za GND“. DiEM25 (Europa, 2019.) Pokret za demokraciju u Europi (DiEM25, u daljnjem tekstu jednostavno DiEM), kojeg je 2016. pokrenuo bivši grčki ministar financija Yanis Varoufakis, sebe opisuje kao paneuropski progresivni pokret. Prema njegovoj web stranici, DiEM želi „demokratizirati EU prije 3 https://www.labourgnd.uk/agreed-conference-motion

111

nego što se raspadne“ 4. U tome ključnu ulogu igraju kampanja Zeleni New Deal za Europu, pokrenuta u travnju 2019., i znamenito izvješće o politici Nacrt pravedne tranzicije za Europu (Adler et al. 2019.)5. Cilj kampanje je ujediniti europske zajednice, sindikate, stranke i aktiviste putem zajedničke vizije ekološke pravde. Ambicija izvještaja je da bude sveobuhvatan putokaz za održivu transformaciju europskog društva na temelju prepoznavanja činjenice da su financijski, ekonomski i ekosustavi usko isprepleteni te da je za transformaciju ekosustava ključna ekonomska transformacija. Inicijativa ima sličnosti s američkom i laburističkom inicijativom, na primjer kada je riječ o preporukama mjera poput zajamčenih radnih mjesta ili univerzalnih osnovnih usluga na području stanovanja, infrastrukture i zdravstva. Međutim, u nekoliko područja ide mnogo dalje od toga. Po pitanju pravde, nacrt predlaže osnivanje Povjerenstva za okolišnu pravdu, tj. „međunarodnog tijela čiji će zadatak biti osigurati da zelena tranzicija ujedno bude pravedna“ (Adler et al. 2019: 10). Nacrt je pretočen u 10 stupova6. Jedan od njih osporava trenutnu predanost ekonomskom rastu i poziva na „kraj dogme o beskrajnom ekonomskom rastu“. Preciznije, poziva na napuštanje rasta BDP-a kao primarnog mjerila napretka te na usvajanje holističnijih mjera napretka. Bilo bi pretjerano reći da kritika ekonomskog rasta predstavlja središnji element nacrta, no on ipak ističe da prevladavajući model ekonomskog rasta u zemljama globalnog Sjevera počiva na izvlačenju resursa iz globalnog Juga. Uz to, u njemu se navodi da „Zeleni New Deal za Europu ne smije podržavati destruktivni program ‘zelenog rasta’“ (Adler et al. 2019: 27). TEORETSKE OSNOVE Pri procjenjivanju prijedloga GND-a posebno ću se fokusirati na dvije dimenzije: 1) realizam pristupa rješavanju trenutne ekološke krize i 2) aspekt međunarodne solidarnosti. Kako bismo procijenili bave li se prijedlozi GND-a ekonomskom i ekološkom krizom na integriran i transformativan način, prvo moramo shvatiti da je ekonomija biofizička i što to podrazumijeva. Stoga ću započeti s kratkim pregledom glavnih argumenata i koncepata iz ekološke ekonomije (za detaljniji pregled vidi Spash/Smith, 2019.). 4 https://diem25.org/ 5 DiEM je pokretač kampanje, ali podržava je koalicija koja se sastoji od 14 organizacija. 6 https://www.gndforeurope.com/...ew-deal-for-europe

112

Razumijevanje biofizičke ekonomije Svi GND-ovi žele se odmaknuti od ekonomije fosilnih goriva ili „ugljika“. Održiva strategija za takav prijelaz treba uzeti u obzir u kojoj mjeri fosilna energija omogućuje našu modernu industrijsku ekonomiju, uključujući pristupačnost jeftinim i velikim količinama tog jedinstvenog izvora energije kojeg karakterizira izuzetno velika gustoća energije. Upravo pristup ovom specifičnom izvoru energije leži u pozadini ogromnog porasta materijalnog životnog standarda u mnogim dijelovima svijeta u posljednja dva stoljeća. Ova je perspektiva oprečna generalnom shvaćanju da je aktualni životni standard uzrokovan modernom visokom produktivnošću, s obzirom na to da je produktivnost rada narasla prije svega jer smo ljudski (i životinjski) rad zamijenili fosilnom energijom i strojevima, a ne zato što smo jako učinkoviti. Ipak, ovaj je razvoj događaja pružio priliku za proizvodnju ogromnih količina roba i materijalnog bogatstva. Problem je, međutim, što je isti proces doveo do degradacije prirode i do prevelikih količina stakleničkih plinova u atmosferi. Ako napustimo fosilnu energiju ne možemo zadržati istu razinu potrošnje energije. Zašto? Zato što povećanje proizvodnje obnovljive energije samo po sebi zahtjeva ogromne količine energije i sirovina. Proizvodnja obnovljive energije ima niži povrat energije po jedinici energije iskorištene u njenoj proizvodnji nego što je slučaj s fosilnim gorivima. Nadalje, mnogih sirovina potrebnih, na primjer, za proizvodnju prateće elektronike, nema u izobilju i često se crpe pod problematičnim uvjetima (uglavnom na globalnom Jugu). Još jedna važna implikacija prelaska na obnovljivu energiju je činjenica da mnoga „klimatska rješenja“ jednostavno prebacuju probleme na druga polja ekologije. Na primjer, veliki parkovi vjetrenjača degradiraju lokalno prirodno okruženje, naročito kroz građevinsku i cestovnu infrastrukturu potrebnu za njihovo održavanje. Oni također mogu ugroziti lokalne vrste (naročito ptice). Uz to, izgradnja vjetrenjača nije bez CO2, jer iziskuje velike količine betona. Proizvodnja biogoriva još je jedan primjer obnovljive energije koji je više puta doveo do smanjenja biološke raznolikosti i to krčenjem šuma i uspostavljanjem plantaža (istovremeno smanjujući dostupnost hrane u mnogim zemljama). Stoga je industrijska obnovljiva energija često pogrešno okarakterizirana kao „čista“ ili „zelena“, jer svaka proizvodnja ima nuspojave. Zato fokus treba biti na štednji energije i sirovina, a ne samo na preusmjeravanju izvora energije. Činjenica da je ekonomija biofizički znači da se ona sastoji od protoka energije i materijala. Sve ekonomske aktivnosti zahtijevaju

113

upotrebu resursa i energije te, uz traženi proizvod, stvaraju i otpad. To znači da apsolutno razdvajanje ekonomskog rasta i okolišnog opterećenja (što je rašireni mit) nije moguće. Nadalje, ono ograničava mjeru u kojoj nas inovacije mogu „spasiti“. Naposljetku, vrijedi spomenuti ograničenja trenutno popularne strategije „kružne ekonomije“ (Giampietro, 2019.). Iako ime konotira ekonomiju temeljenu na cikličkim biološkim procesima, to nema puno veze s industrijskim kružnim gospodarstvom. S obzirom na to da je iz proizvoda teško povratiti materijale u malim količinama, da recikliranje zahtijeva mnogo energije te da materijali mogu izgubiti svoja korisna svojstva, smanjenje potrošnje energije i smanjena upotreba materijala jedini su put naprijed. Trenutne okolišne politike generalno naglašavaju potrebu za učinkovitošću i prikladno izostavljaju temu upotrebe agregatne energije ili resursa. Iako se resursi u mnogim slučajevima mogu koristiti učinkovitije, poboljšanja učinkovitosti su ograničena. Ono što je još važnije jest činjenica da, uslijed povratnog učinka, poboljšanja učinkovitosti bez postavljanja gornjih granica upotrebe resursa i energije neće dovesti do smanjenog korištenja resursa. Stanley Jevons prvi je opisao ovaj učinak nakon što je primijetio da poboljšanja učinkovitosti goriva u parnom stroju dovode do povećane, a ne smanjene upotrebe ugljena. Međunarodna solidarnost i socijalna strana ekonomije rasta Zbog biofizičkog pristupa proučavanju ekonomije, u središtu ekološke ekonomske teorije nalaze se ograničenja rasta. Ovo shvaćanje se posljednjih godina sve više kombinira s uvidima kritike političke ekonomije i literature o odrastu (degrowth). Na taj način su obrađena pitanja o pokretaču strukturalnog rasta u kapitalističkom ekonomskom sustavu i ovisnosti o rastu ako želimo izbjeći nezaposlenost i s njom povezane socijalne nemire. Postoji i socijalna strana ekonomije rasta kojoj se tradicionalno poklanjalo malo pažnje. Standardna priča (na ljevici i desnici) je da ekonomski rast „izvlači siromašne iz siromaštva“. Međutim, sve je jasnije da to ne vrijedi za sve i da neke grupe zapravo skupo plaćaju rast materijalnog bogatstva drugih grupa ili rast koji se događa negdje drugdje (vidi npr. Kothari/Shrivastava, 2012.). Ova perspektiva nadilazi teorije o nejednakom razvoju, iako se istodobno nadovezuje na njih. Već je 1970-ih Johan Galtung (1971.) formulirao svoju teoriju strukturalnog imperijalizma, koja je pokazala kako i elita i radnička klasa u industrijskim zemljama imaju

114

koristi od eksploatacije zemalja u razvoju, dok je siromašna/radnička klasa u zemljama u razvoju bila glavni gubitnik. U novije vrijeme Brand i Wissen (2017.) tu su pojavu teoretizirali kroz koncept „imperijalnog načina življenja“. Jedan od elemenata ovog razvoja je da su sindikati postali sve više nacionalno usmjereni, dok je međunarodna solidarnost usahnula. Danas stoga upravo međunarodni pokret za okolišnu pravdu predstavlja glavnu socijalnu snagu koja nas podsjeća, uz pomoć koncepta „klimatske pravde“, kako se visoka i sve veća potrošnja na globalnom Sjeveru i među srednjim i višim klasama na globalnom Jugu, odvija na štetu marginaliziranih zemalja i grupa na globalnom Jugu. Možda ekonomski rast nije rješenje za siromaštvo, već ga zapravo stvara, zajedno s bijedom i nepravdom? Ako je tako, postoji još više razloga da se pažljivije pozabavimo cijelim „mehanizmom rasta“. Post-razvojna literatura dokumentirala je kako je izjednačavanje razvoja s rastom zapravo bila imperijalistička politika od koje su profitirale bogate, a ne siromašne zemlje (Sachs 1999./2015.)7. Pokret odrasta, započet u Francuskoj 1970-ih, povezao je antropološku kritiku uništavanja drugih kultura s kulturnom kritikom razvojnog modela u samim zapadnim društvima (vidi Muraca (2013.) za dobar pregled). Stoga se ovdje ne radi samo o globalnom Jugu i o problemima s kojima se on suočava kada mu se nametne zapadni model rasta. To je također kritika samog „društva rasta“, moderne kulture i zapadnog razvojnog modela kojeg karakterizira vječna čežnja i težnja za „više“, kritika akumulacije i komodifikacije ljudskih odnosa. Ako se žele uspješno nositi s višestrukim krizama kojima se žele baviti GND-ovi moraju ozbiljno shvatiti različite elemente predstavljene u ovom poglavlju. To uključuje potrebu za promjenom samih institucionalnih temelja društva rasta. Pitanje je u kojoj mjeri aktualni prijedlozi GND-a uključuju ove uvide i ambicije. Time ćemo se baviti u sljedećem poglavlju. PROCJENA PRIJEDLOGA GND-A Implikacije uvida predstavljenih u 3. poglavlju su da moramo smanjiti potrošnju energije i sirovina te ujedno odrediti gornju granicu ukupne upotrebe tih resursa. Radikalnija implikacija je potreba za restrukturiranjem ekonomskih sustava, tako da njihovo funkcioniranje ne ovisi o ekonomskom rastu. Ovdje ću ispitati u kojem opsegu prijedlozi GND-a obrađuju aspekte o kojima smo raspravljali u prethodnom 7 Za detaljniju analizu mnogih problematičnih aspekata ekonomije rasta, uključujući militarizaciju i sekuritizaciju opskrbnih lanaca, kompeticiju, hedonizam, produktivizam pa čak i eugeniku, vidi Spash (2020.)

115

poglavlju i, najvažnije, predlažu li dovoljno radikalne političke mjere, koje će se uspjeti u odgovarajućoj mjeri nositi s glavnim problemima aktualne političke ekonomije. Smanjenje upotrebe energije i materijala Korištenje mainstream jezika poput „čista“ ili „zelena“ energija/tehnologija prisutno je u sva četiri GND-a. Središnja tema je i energetska učinkovitost, naročito kod GND Groupa. Mnogo manje se raspravlja o potrebi ili cilju smanjenja ukupne potrošnje energije (treba smanjiti upotrebu fosilnih goriva, emisije ugljičnog dioksida i nejednakost). DiEM u tom pogledu odskače, prepoznajući nužnost da se smanje potrošnja energije i protok materijala. S energetske strane, o ovome se uglavnom raspravlja kroz načine smanjenja potražnje za energijom. DiEM vjeruje da će njegove preporuke politika za integrirano stanovanje, komunalne usluge i strategije mobilnosti osigurati ogromno smanjenje potražnje za energijom. Međutim, DiEM također predlaže donošenje zakona s ciljem smanjenja protoka materijala u europskim opskrbnim lancima, prijedlog koji u samom startu ima mnogo zajedničkog s kružnom ekonomijom. Zanimljivo je da su autori svjesni povratnog učinka i predlažu (pomičnu) gornju granicu upotrebe materijala kako bi to kompenzirali: „To bi se moglo izvesti putem prijelazne gornje granice godišnjeg protoka materijala, koja bi se svake godine zaoštravala“ (Adler et al. 2019: 66). S obzirom na ove uvide, iznenađuje da DiEM podržava novu EU taksonomiju za socijalna i zelena ulaganja, koja je kritizirana zbog svog velikog greenwashing potencijala (Hache 2020.). Ključna razlika: cilj nulte stope emisije naspram cilja nulte neto stope emisija Ciljevi različitih prijedloga GND-a vezani uz emisiju stakleničkih (ili CO2) plinova usko su povezani s ambicijama koje se tiču korištenja energije i resursa. Postupno ukidanje fosilnih goriva dovelo bi do ogromnog smanjenja emisije CO2. Ipak, to ne bi bilo dovoljno da se postigne nulta emisija, zbog drugih značajnih izvora emisija (npr. proizvodnje cementa). Međutim, vrlo malo zemalja i tvrtki zapravo cilja na potpunu eliminaciju svojih emisija, unatoč naizgled ambicioznom cilju „neto nule“ — koji je posljednjih godina sve rasprostranjeniji. Cilj neto nulte emisije isto je što i dopustiti emisije, ali osigurati da se one „kompenziraju“ kupnjom ofseta negdje drugdje ili putem tehnologija s negativnim emisijama.

116

Kritički nastrojeni znanstvenici i organizacije za zaštitu okoliša kritizirali su ofset rješenje kako zbog nedostatka stvarnih rezultata smanjenja emisija, tako i zbog nepovoljnih socijalnih i okolišnih rezultata (naročito kada je riječ o biološkoj raznolikosti), posebno na globalnom Jugu, gdje se provodi većina ofset projekata. Oslanjanje na neto nulte ciljeve može čak dovesti do povećanja emisija. To je zato što ofset opravdava nastavak upotrebe fosilnih goriva, dok kompenzacija ima nizak učinak. Nedavno je koalicija organizacija za klimatsku pravdu objavila izvješće koje napada prevladavajuće neto nulte ciljeve i činjenicu da oni zapravo prikrivaju odsustvo klimatskog djelovanja (Actionaid et al. 2020.). Slično tome, pretpostavka uspješnog i opsežnog uvođenja tehnologija s negativnim emisijama dio je ambicija mnogih zemalja da do određenog datuma dosegnu neto nulu. Presudnu ulogu je igrala i za Pariški sporazum (Spash, 2016.). Međutim, kao što su istaknuli klimatski znanstvenici, te tehnologije još uvijek ne postoje ili je malo vjerojatno da će biti dostupne u potrebnom opsegu u zadanom vremenu. Uvaženi klimatski znanstvenici stoga ih nazivaju „spekulativnim“ (Anderson, 2019.). Ipak, i DiEM i SAD se oslanjaju na neto nulte ciljeve. SAD je pritom naoko nekritičan, dok DiEM upozorava na ofsete u fusnoti: „pravedna tranzicija ne može se temeljiti na kontinuiranom ofsetu emisija primjenom opsežnih strategija dekarbonizacije“ (Adler et al. 2019: 58). Suprotno tome, laburistički GND je iznimno ambiciozan i ne cilja na ništa manje od apsolutne nule do 2030. To ne samo da je krajnje ambiciozno, već pokazuje i da su laburisti shvatili važnu razliku između nultih i neto nultih emisija. Problemi ekonomskog rasta S obzirom na ekonomski rast, sva četiri prijedloga GND-a kreću se u rasponu od onih koji ga promiču do onih koji ukazuju na neke s njim povezane probleme. Iako SAD i GND Group eksplicitno ističu kako će njihovi planovi dovesti do ekonomskog rasta, laburisti ne koriste terminologiju rasta (ali ni suprotnu). Eksplicitno problematiziranje stoga nalazimo samo u DiEM-ovom izvješću. GND Group priznaje postojanje biofizičkih ograničenja. U predgovoru izvještaja čak se pozivaju na ekološkog ekonomistu Hermana Dalyja, navodeći da „predlaganjem GND-a ovo izvješće priznaje ograničenja našeg ekosustava; da je ‘biosfera koja nas podržava konačna, nerastuća, zatvorena i ograničena zakonima termodinamike’“. Međutim, ovo priznanje ili uvid nije provedeno kroz izvješće koje se u

117

velikoj mjeri oslanja na konvencionalnu (klimatsku) ekonomiju, i kao što je ranije spomenuto, posebno na Sternovo izvješće koje je jasno usmjereno na ekonomski rast, a koje koristi argumente zelenog rasta i promiče klimatske promjene kao poslovnu priliku. U novije vrijeme Stern zajedno i njegove kolege tvrde da će energetska transformacija u „novu klimatsku ekonomiju“ potaknuti ekonomski rast (GCEC, 2014.)8. Rast predstavlja središnji fokus mnogih ekonomista koji su trenutno popularni kod socijaldemokratske ljevice, poput Ha-Joon Changa i Mariane Mazzucato. Chang (2011.) je, na primjer, istaknuo da je problem kapitalizma slobodnog tržišta taj što usporava ekonomski rast. Srodne argumente nalazimo i kod (post)kejnzijanaca koji promiču socijalnu zaštitu, manje nejednakosti i veću inkluzivnost, upravo zato što to, tvrde, dovodi do većih stopa ekonomskog rasta9. Mazzucato je sudjelovala u preporukama politika za GND, fokusirajući se na održivi rast i na pretvaranje klimatskih promjena u pozitivne prilike za ulaganje i inovacije (Mazzucato/McPherson, 2018.) te se služi jezikom koji je mnogo više u skladu s diskursom zelenog rasta od nedavnog ljevičarskog GND diskursa. U tom pogledu Mazzucato i Stern imaju mnogo toga zajedničkog. Međutim, općenitije problematične strane ekonomskog rasta jedva da su prepoznate u ijednom od četiri GND-a. Najjasniji znak da GND-ovi nisu shvatili ili ne žele raspravljati o čitavom spektru problema rasta možda je činjenica da oni rast ne smatraju sistemskim problemom. Na primjer, niti jedan od GND-ova se ne bavi činjenicom da naš ekonomski sustav ovisi o kontinuiranom rastu ako želimo izbjeći nezaposlenost i socijalne probleme, niti činjenicom da je za dinamiku kapitalističke ekonomije ključna akumulacija. Umjesto toga, prijedlozi se implicitno oslanjaju na varijante ideje o promjeni smjera rasta. Na primjer, DiEM eksplicitno dovodi u pitanje određene tipove rasta, poput ekstraktivnog ili zelenog rasta. Međutim, iako svi GNDovi pažljivo izbjegavaju riječ decoupling, čini se da su svi uvjereni u mogućnost promjene sadržaja rasta — što znači da vjeruju u decoupling. Na prvi pogled, čini se da DiEM dovodi u pitanje probleme povezane s društvom rasta općenito, s obzirom na njihov 8. stup: 8 Globalna komisija za ekonomiju i klimu (GCEC), čiji je Lord Stern sada član, izvrnula je argument naglavačke: „Dugoročno gledano, ako se klimatske promjene ne riješe, i sam rast će biti ugrožen“ (GCEC u: Spash, 2016.). Vodeći projekt GCEC-a, tzv. Nova klimatska ekonomija, naručile su u 2013. vlade sedam zemalja u svrhu „pomaganja vladama, biznisima i društvu da donesu bolje informirane odluke o tome kako da postignu ekonomski napredak i razvoj, a da se pritom ujedno pozabave klimatskim promjenama“. Projekt je odigrao ključnu ulogu u pripremi za Pariški sporazum, kroz publikacije znakovitih naslova poput „Bolji rast, bolja klima“ (GCEC, 2014.) i „Iskorištavanje globalnih mogućnosti“ (GCEC, 2015.) 9 Vidi npr. ovaj opis ‘Nordijskog modela’: https://www.sv.uio.no/...h/theme/the-nordic-model/

118

„Raskidanje s dogmom o beskrajnom rastu“. Prateći tekst prepoznaje opsjednutost ekonomskim rastom kao primarni pokretač klimatskih i okolišnih kriza. Međutim, je li problem „opsjednutost“ rastom ili sam rast? DiEM se usredotočuje na prvo. Osporavaju se uglavnom rast BDP-a kao opći društveni cilj i neuspješne politike usmjerene na rast. Kao što je često slučaj u popularnoj literaturi koja ne vjeruje u rast (npr. tzv. „doughnut economics“(„ekonomija krafne“)), fokus je na razini ideja, kao da ne postoje ekonomsko-strukturna ograničenja. Iz takve argumentacije se može izvući problematičan zaključak: da možemo jednostavno promijeniti svoje indikatore i problemi povezani s društvom rasta će nestati. Iako se DiEM-ov prijedlog jedini dotiče nekih problema društva rasta, on ne ide dovoljno daleko: osporavanje ekonomije rasta ne smije se miješati s osporavanjem BDP-a kao ukupnog pokazatelja politika. Problem produktivizma Činjenica da se rast ne dovodi u pitanje mogla bi se objasniti predanošću kejnzijanskom pristupu, koji u bilo kojoj verziji „new deala“ zauzima središnje mjesto. Sama polazna točka „new deala“ otežava osporavanje rasta, jer su produktivizam i korištenje „neiskorištenih resursa“ (tj. radne snage) srž tog pristupa. To vidimo na primjer kod DiEM-a, čiji stup br. 2 poziva na iskorištavanje neaktivnih resursa, ili preciznije: „Navođenje neaktivnih resursa na javnu službu“. Izvještaj je također zabrinut oko produktivnosti prilikom promicanja zadružnog vlasništva, ali ističe da ono može „povećati sigurnost posla, osnažiti radnike i biti barem jednako produktivno kao kapitalistički poslovni modeli“ (Adler et al. 2019: 49). Laburistički GND spominje krizu britanske razine produktivnosti, a nadu pronalazi u djelima Mariane Mazzucato. Povezujući fokus na punu zaposlenost s raspravama u post-work literaturi (npr. Hoffmann i Paulsen, 2020.), mogli bismo se umjesto toga zapitati: čemu ta opsjednutost punom zaposlenošću? Zašto ljudi ne bi mogli uživati luksuz više slobodnog vremena, dokolice, trošenja vremena na zajednicu, na brigu o drugima, na umjetnost ili politički rad? Ako zaista postoje stvari koje društvo treba proizvoditi, a istodobno postoji besposlena radna snaga, to je druga priča. Ali rasprava se uglavnom ne prezentira na taj način. Zašto ne bismo započeli s pitanjem što se treba proizvoditi kako bi građani imali dobar i smislen život? Ako započnemo s time, brzo bi postalo jasno da bi se više radnih resursa moglo osloboditi prekidanjem nepotrebne proizvodnje (npr. fosilnih goriva, oružja, automobila,

119

luksuznih predmeta, jeftine i po okoliš štetne robe široke potrošnje) i eliminiranjem svih nepotrebnih zadataka koji se trenutno obavljaju u svijetu rada (usp. „bullshit jobs“, Graeber, 2018.). U isto vrijeme, ako uzmemo u obzir potrebu za postupnim ukidanjem upotrebe fosilnih goriva i za energetski manje intenzivnom ekonomijom, zapravo ćemo se morati osloniti na više ljudskog rada kako bismo izvršavali iste zadatke. To je zato što je naša takozvana radna produktivnost u stvarnosti više usmjerena na zamjenu ljudskog rada strojevima i drugim izvorima energije, umjesto na to da sami ljudi rade pametnije i učinkovitije. Stoga je zaključak da u post-growth ekonomijama produktivnost mora opasti (Mair et al., 2020.) — što je zaključak koji očito dovodi u pitanje kejnzijanski pristup. Socijalni aspekti i međunarodna solidarnost Iako je u svim GND-ovima socijalni aspekt vrlo snažan, on uglavnom poprima nacionalnu perspektivu i usredotočuje se na smanjenje nejednakosti na nacionalnoj razini. Kada se spominje međunarodna dimenzija, to je obično povezano s financijskim ili tehnološkim transferima, dok tema strukturne neujednačenosti svjetskog ekonomskog sustava izostaje. Čak se aspekt međunarodne ekološke pravde jedva spominje, iako se stavlja jak naglasak na pravdu i iako je američki GND jako povezan sa skupinama za zaštitu okoliša. Osim što se ne bave ekološkim problemima povezanim s ekonomskim rastom, GND-ovima nedostaje i kritika društva rasta u općenitijem smislu, onoga što se u literaturi o odrastu naziva imaginarijem rasta (growth-imaginary), odnosno naše kulturne kondicioniranosti da uvijek želimo „više“. To znači da postoji se uglavnom zanemaruju problemi „potrošačkog društva“ i prosječne obrasce potrošnje i življenja na globalnom Sjeveru. Umjesto toga, u ovim GND-ovima prisutna je zabrinutost oko ravnomjernijih prihoda (i potrošnje?), „dobro plaćenih sindikaliziranih poslova“ (Laburisti), pa čak i „podizanja životnog standarda“ (DiEM, 5. stup). Iako u prijedlozima Laburista i DiEM-a postoje reference na transformiranje ekonomskog sustava i onkraj prijelaza s fosilne ekonomije na ekonomiju temeljenu na obnovljivim izvorima energije, rijetko izravno dovode u pitanje standarde života srednje — pa čak i radničke klase — na globalnom Sjeveru i njihovu ovisnost o globalnom Jugu. Fokus je stavljen na najbogatije dijelove društva, kao da životni standard ili razina potrošnje drugih klasa nisu problematični. U obranu DiEM-a mogli bismo priznati da on ne teži eksplicitno višem materijalnom životnom standardu, već „podizanju

120

svih zajednica prema većem prosperitetu, sigurnosti i slobodi“. Ipak, premda suptilno pokušavaju redefinirati „životni standard“, ovakav način prezentiranja teme nije dobar. Naime, izostavlja potrebu da se ukaže na problem zapadnjačkog materijalnog životnog standarda, u svim klasama, te na problem suvremenog „imperijalnog načina življenja“ (Brand i Wissen 2017) koji se temelji na nesrazmjerno visokom udjelu u globalnoj potrošnji, što uključuje proizvode, resurse i prirodne ponore. Budući da je prevladavajući model ekonomskog rasta u zemljama diljem globalnog Sjevera zasnovan na izvlačenju — i financijskih i materijalnih resursa — s globalnog Juga, pravilno rješavanje ovog pitanja nadilazi nacionalnu preraspodjelu i mora razmotriti pitanje temeljnog funkcioniranja svjetskog ekonomskog sustava. ZELENI NEW DEALOVI, ZELENI RAST I PAKETI ZA OPORAVAK NAKON COVIDA Sve veći broj čelnika EU-a traži da se EU-ov Zeleni Deal stavi u središte EU-ovog post-pandemijskog plana oporavka. To je dio šireg zahtjeva da oporavak, uz stvaranje rasta i radnih mjesta, treba biti i zelen10. Iako u Europskom New Dealu postoje neki progresivni elementi, prije svega predstavlja dogovor o zelenom rastu11 i ne bavi se ranije istaknutim problemima. Stoga se od takvog zelenog plana oporavka u EU ne može previše očekivati, ako bude išao puno dalje od svog inicijalnog sadržaja. Svi prijedlozi GND-a imaju namjeru baviti se ekonomskom i financijskom krizom koja je bila prisutna i prije korone. Iako su korona virus i mjere poduzete za njegovo suzbijanje pogoršali ekonomsku situaciju nekih skupina koje su i prije imale poteškoća, to ne znači da društvo poslije korone mora razmatrati mjere koje bi bile bitno različite od onih o kojima se prethodno raspravljalo. Prije svega, moramo dovesti u pitanje percepciju da „ekonomski oporavak“ znači ekonomski rast. Umjesto toga, mogao bi značiti temeljitu reorganizaciju ekonomije tako da se o većem dijelu proizvodnje, korištenja i distribucije resursa odlučuje socijalno, tako da sama ekonomija ne ulazi u krizu kada ne raste, a osnovne ljudske potrebe mogu biti zadovoljene bez ovisnosti o najamnom radu. Naravno, to se ne može promijeniti preko noći. Dakle, što da radimo s činjenicom da trenutno imamo ekonomiju rasta? Kako izbjeći kaos a istovremeno osigurati da krenemo u pravom smjeru? 10 htps://www.euractiv.com/...ng-for-green-recovery/ 11 Ursula von der Leyen eksplicitno je promovirala Green Deal kao „europsku novu strategiju rasta“, vidi: https://ec.europa.eu/...024/european-green-deal_en.

121

Kratkoročno se može povećati potražnja, pazeći da više troše siromašniji segmenti društva. To bi značilo da treba izbjeći opće ekspanzivne mjere poput smanjenja PDV-a ili poreza, koje bi omogućile svima da troše više. Ekspanzivne mjere imaju brz učinak, ali bi jednostavno održale problematičnu strukturu ekonomije. Umjesto toga, bolje je pouzdati se u transfere na grupe s niskim prihodima. Ali to mora biti popraćeno javnom debatom o tome koliko razina potrošnje na Sjeveru ovisi o globalnom Jugu, kao i širim problematiziranjem potrošačkog društva. Tek tada možemo očekivati da ćemo se postupno odmaknuti od „rješenja“ kojima je cilj samo preraspodjela bogatstva u korist siromašnih a koja istovremeno održavaju na životu modernu čežnju za beskrajnim materijalnim rastom i blagostanjem. Međutim, najvažnija kratkoročna mjera koju bi vlade mogle poduzeti je da ljudima koji su izgubili posao i/ili prihod tijekom pandemije osigura osnovne potrebe poput hrane i smještaja. Takva kratkoročna politika mora se dalje nadopunjavati dugoročnim planiranjem post-growth ekonomije. To bi trebalo uključivati i demokratsko vlasništvo ili kontrolu esencijalne proizvodnje i pružanje univerzalnih osnovnih usluga. Mnogi od ovih elemenata već su prisutni u GND-ovima. Međutim, u aktualnim GND-ima dva aspekta naročito zahtjevaju ponovnu procjenu: fokus na rast i produktivnost te fokus na punu zaposlenost/otvaranje novih radnih mjesta. Svakako moramo izbjegavati ekonomske aktivnosti koje se suprotstavljaju potrebama društva i zelenim vizijama zbog cilja stvaranja radnih mjesta. To ne znači da su ciljevi „poštenih poslova“ (SAD), „sindikaliziranih poslova“ (Laburisti) i „pristojnih poslova“ (DiEM) pogrešni. Ipak, moramo se usuditi — posebno na ljevici — upustiti u post-work raspravu i njenu problematizaciju rada, umjesto da svu svoju energiju usmjerimo na zajamčene poslove i pravo na rad. ZAKLJUČCI Svim prijedlozima GND-a koje sam predstavila i o kojima sam raspravljala u ovom radu zajedničko je to što ozbiljno shvaćaju klimatske promjene i vide nužnost za radikalnom transformacijom naših ekonomija i društava. Ipak, čini se da niti jedan od prijedloga ne shvaća izazove prijelaza s fosilne energije visoke energetske gustoće na obnovljive izvore s mnogo manjim povratom energije. U ovim prijedlozima definitivno ima mnogo progresivnih i ambicioznih elemenata. Pitanje je međutim jesu li i dovoljno ambiciozni s obzirom na nadolazeće izazove. Nakon temeljite procjene, moj odgovor glasi: ne. Njihova glavna slabost je nespremnost — ili

122

oklijevanje — da se izravno usprotive ekonomiji rasta. Naravno, smještanje ove teme u pozadinu predloženih strategija može biti strateški potez. Moglo bi biti i da im je, s obzirom na pristup nadahnut kejnezijanskim teorijama, nadilaženje rasta i produktivizma teorijski preizazovno. U svakom slučaju, u suočavanju s pitanjima ekološke pravde rast je neizbježna tema kojom se moramo pozabaviti ako želimo imati ikakvu nadu da će demokratske odluke pomaknuti globalni Sjever iz njegovih ekološki destruktivnih ekonomija i imperijalnog načina življenja i rada. Nadalje, svi prijedlozi skrivaju činjenicu da obnovljivi izvori energije nisu ni „zeleni“ ni „čisti“. Izbjegavanjem riječi „čisto“ bolje bi se komunicirala činjenica da obnovljivi izvori energije ne predstavljaju rješenje bez problema. Korištenje tih termina naročito iznenađuje s obzirom na činjenicu da neki prijedlozi propituju i ekološke probleme trenutne situacije koji nadilaze pitanje klimatskih promjena. Sve u svemu, jedan od zaključaka je da su GND-ovi više socijalni nego zeleni, zbog nedovoljnog suočavanja s bazičnom termodinamikom i teorijom energije. Mogli bismo napraviti i popis kritika koje nedostaju u ovim prijedlozima GND-a, uključujući kritiku društva rasta (imaginarija), kritiku ovisnosti o rastu (kapitalizma), razine potrošnje na globalnom Sjeveru (modernosti) ili potrošačkog društva općenito. Nadalje, nedostaje prijedloga za ograničavanje potrošnje energije i resursa (DiEM ovdje predstavlja izuzetak), kao i angažmana oko pitanja ekstenzivnog iskorištavanja već marginaliziranih skupina na globalnom Jugu od strane globalnog Sjevera. Pored toga, ne dovode se u pitanje ni aktualni načini proizvodnje, razina proizvodnje, ni proizvodni odnosi. To upućuje na ključno pitanje: je li GND jednostavno projekt spašavanja kapitalizma? To je očito bio i Keynesov izvorni cilj, s njegovim prijedlozima za ekonomski oporavak. A budući da se svi prijedlozi GND-a izričito pozivaju i na New Deal i na Keynesa, lako bismo mogli zaključiti da je odgovor potvrdan — čini se da jest. Tome u prilog govori i činjenica da nijedan od prijedloga eksplicitno ne propituje kapitalizam. U isto vrijeme, mnogi elementi, naročito u prijedlozima DiEM-a i Laburista, pokazuju u postkapitalističkom smjeru. U tom pogledu, unatoč gore navedenim kritikama i činjenici da GND-ovi nisu dovoljno ambiciozni, doista postoji mnogo elemenata koji bi se mogli iskoristiti u istinski transformativnoj crveno-zelenoj strategiji. To su: pružanje univerzalnih osnovnih usluga (mimo tržišta), demokratizacija dijelova ekonomske proizvodnje, prijedlozi za alternativne ekonomske institucije, ( javno) ulaganje u

123

javni prijevoz, briga za pravdu i nejednakost, briga za marginalizirane skupine, ambicije postupnog prestanka korištenja fosilne energije, zamjena BDP-a drugim pokazateljima socijalnog uspjeha, i kritika nereguliranog financijskog kapitalizma. Duboka socijalno-ekološka transformacija iziskuje da o ekonomiji (ponovno) počnemo razmišljati kao o sustavu socijalne opskrbe (social provisioning). Moramo zajednički definirati kako koristimo zajedničke fizičke resurse, a ne samo radnu snagu, koja je tradicionalni fokus kejnzijanaca. No, moramo također iznova početi razmišljati o radu s onu stranu afirmacije snažne radne etike, toliko rasprostranjene u socijaldemokratskim/ljevičarskim strankama. Umjesto zajamčenog radnog mjesta i nužnosti da ljudi imaju posao kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe, možda postoje drugi načini organiziranja i druge institucije koje bi valjalo razmotriti. Radikalniji GND-ovi, poput onih koje su predstavili Laburisti i DiEM, imaju mnogo dobrih prijedloga politika koji bi mogli biti dio strategije oporavka od korona pandemije i dio dugoročnijeg projekta crveno-zelene transformacije. U kombinaciji s uvidima iz ekološke ekonomije, odrastom i post-razvojnom teorijom, to bi moglo znatno doprinijeti skiciranju istinski transformativne strategije. Međutim, oznaka „new deal“ previše je usko vezana s kejnzijanskim produktivizmom i rastom pa bi bilo bolje da je napustimo. S engleskog prevela: Sana Perić Tekst je izvorno objavljen u PROKLA sv. 51, br. 202, 2021. Zahvaljujemo uredništvu PROKLA i autorici na dopuštenju za objavljivanje ovog prijevoda.

124

LITERATURA Actionaid / Corporate Accountability / Friends of the Earth International / Global Campaign to Demand Climate Justice / Third World Network / What next? (2020): NOT ZERO: How „net zero“ targets disguise climate inaction. Joint technical briefing by climate justice organisations. Adler, David / Wargan, Pawel / Prakash, Sona (ur.) (2019): A Blueprint for Europe’s Just Transition: The Green New Deal for Europe. Anderson, Kevin (2019): „Brief response to the UK Government’s ‘net-zero’ proposal“, URL: https://kevinanderson.info/, 15.10.2019. Brand, Ulrich (2014): „Social ecological transformation: a crossover project between the left and the greens?“, URL: https://www. degrowth.info/, 1.12.2020. Brand, Ulrich/ Wissen, Markus (2017): The imperial mode of living, u: Spash, Clive L. (ur.): Routledge Handbook of Ecological Economics. Nature and Society, Abingdon-New York, str. 152–161. Candeias, Mario (2013): Green Transformation. Competing strategic projects, Berlin. Chang, Ha-Joon (2011): 23 things they don’t tell you about capitalism, London. Europäische Kommission (2019): Der europäische Grüne Deal. COM (2019) 640 final. Galtung, Johan (1971): „A Structural Theory of Imperialism“, u: Journal of Peace Research 8(2), str. 81–117. GCEC (2014): Better Growth Better Climate. The New Climate Economy Report, Washington, D.C. GCEC (2015): Seizing the Global Opportunity. The 2015 New Climate Economy Report, Washington, D.C. Giampietro, Mario (2019): „On the circular bioeconomy and decoupling: Implications for sustainable growth“, u: Ecological Economics 162, str. 143–156, DOI: https://doi.org/10.1016/j. ecolecon, 2019.05.001. Graeber, David (2018): Bullshit Jobs: A Theory, London. Hache, Frederic (2020): 50 Shades of Green. Sustainable Finance 2.0. The securitization of climate and biodiversity policies. Green Finance Observatory, Brüssel. Hoffmann, Maja / Paulsen, Roland (2020): „Resolving the ‘jobs-environment-dilemma’? The case for critiques of work in sustainability research“, u: Environmental Sociology 6(4), str. 343–354, DOI: https://doi.org/10.1080/23251042, 2020.1790718.

125

Kothari, Ashish/Shrivastava, Aseem(2012): „Why Is India Still Poor?“, u: Yes! Magazine, lipanj 2012. Mair, Simon / Druckman, Angela / Jackson, Tim (2020): „A tale of two utopias: Work in a post-growth world“, u: Ecological Economics 173, str. 1–11. Mazzucato, Mariana / McPherson, Martha (2018): The Green New Deal: A bold mission-oriented approach, UCL: Institute for Innovation and Public Purpose. Muraca, Barbara (2013): „Décroissance: A Project for a Radical Transformation of Society“, u: Environmental Values 22(2), str. 147–169. Sachs, Wolfgang (2015): Planet dialectics: Explorations in environment and development, London. Spash, Clive L. (2016): „The political economy of the Paris Agreement on human induced climate change: a brief guide“, u: Real-World Economics Review 75, str. 67–75. – (2020): „Apologists for growth: passive revolutionaries in a passive revolution“, u: Globalizations, DOI: http://doi.org10.1080/1 4747731.2020.1824864. – / Smith, Tone (2019): „Of ecosystems and economics: re-connecting economics with reality“, u: Real World Economics Review 87, str. 212–229. Stern, Nicholas i dr. (2006): Stern Review: The Economics of Climate Change, London. Taylor, Matthew (2019): „Labour members launch Green New Deal inspired by US activists“, URL: www.theguardian.com, 22.3.2019. The Green New Deal Group (2008): A Green New Deal. Joined-up policies to solve the triple crunch of the credit crisis, climate change and high oil prices: New Economics Foundation.

126

Društveni oblici proizvodnje bogatstva

Uvod

„Uloga određenih apstrakcija i društvenih oblika u analizi proizvodnje bogatstva“ Tonija Pruga ulazi u red tekstova regionalnih autora koji su teorijski integrirali lekcije novijih diskusija o Marxovoj kritici političke ekonomije. Krešimir Zovak je u 4. broju 3k teoriju i praksu jugoslavenskog samoupravljanja kritički analizirao kroz prizmu pitanja o teorijskoj održivosti ideje socijalističke robne proizvodnje kao temelja samoupravnog socijalizma. U 6. broju Mislav Žitko je dao kritički prikaz povijesti recepcije Kapitala u jugoslavenskim raspravama. Zovak se teorijski oslanjao na autore poput Michaela Heinricha, Davida McNallyja i Michaela A. Lebowitza, koji su — svaki na svoj način — razvili kritike koncepcija tržišnog socijalizma. Od domaćih autora, Zovak se primarno oslanjao na recentnije radove Darka Suvina i kratku teorijsku polemiku Kapital i rad u SFRJ trojice slovenskih autora, Igora Bavčara, Sreče Kirna i Bojana Korsike. Kapital i rad u SFRJ, objavljen 1985. na slovenskom i hrvatskom, predstavljao je radikalnu kritika samoupravne socijalističke robne proizvodnje preko osporavanja dominantnih čitanja Kapitala u jugoslavenskom kontekstu. I Žitko se oslanjao na Bavčara, Kirna i Korsiku, i suprotstavio njihove argumente prilozima u zbornicima koji dokumentiraju rasprave na konferencijama „Marks i suvremenost“, održanim između 1963. i 1989. godine. Za razliku od tih tekstova, tekst koji slijedi ne bavi se jugoslavenskim samoupravnim eksperimentom ni recepcijom Marxa u jugoslavenskom kontekstu. Njegov primarni doprinos dosadašnjim raspravama u regiji sastoji se u uvođenju autora i koncepata koji dosad nisu imali značajniju recepciju. CRS i 3k dosad su težište stavljali na posredovanju novijih tendencija u recepciji Marxa iz njemačkih rasprava, naročito iz tradicije tzv. Novog čitanja Marxa. To je uključivalo prijevod Uvoda u Marxovu kritiku političke ekonomije Michaela Heinricha, polemike oko Heinrichova interpretacije Marxa (s Wolfgangom Fritzom Haugom i Karlom Reitterom) i tekstove o njemačkim doprinosima teoriji države (Ingo Stützle, Heide Gerstenberger, Werner Bonefeld). Fokus na njemački kontekst posljedica je nastojanja da se barem donekle korigira recepcijska asimetrija u korist tekstova koji su pisani na engleskom. A velik dio važnih njemačkih rasprava nije preveden ni na engleski ni na druge jezike (Heinrich je zadnjih godina iznimka). Posljedično, mnogi važni teorijski razvoji u recepciji Marxa ostali su nedostupni zainteresiranim čitateljima koji ne čitaju njemački. Korektivni fokus na njemačke rasprave dakako ne znači da u anglofonom kontekstu nije bilo značajnih teorijskih doprinosa rekonstrukciji ili daljnjem razvoja Marxove kritike političke ekonomije. Teorijska tendencija koja se u njemačkom kontekstu često vodi

131

pod imenom Novo čitanje Marxa, u anglofonom kontekstu uobičajeno se naziva value form theory (i u njemačkom kontekstu, analogan naziv je Wertformtheorie). Među važne anglofone autore iz te široke teorijske struje spada i Patrick Murray. Kao i srodni njemački autori i rani pioniri poput Isaaka Iljiča Rubina, i Murray stavlja snažan naglasak na centralnost koncepta društvenih oblika za Marxovu kritiku političke ekonomije. Marxova radikalna kritika klasične političke ekonomiju sastojala se u naglašavanju da njene kategorije ahistorijski univerzaliziraju i naturaliziraju kapitalistički način proizvodnje. Ta kritika primjenjiva je i na suvremenu neoklasiku. Poistovjećivanje kapitalističke proizvodnje sa proizvodnjom kao takvom konceptualno briše samu mogućnost teoretizacije nekapitalističkih oblika proizvodnje. Marxova kritika počiva na analizi društvenog određenje ekonomskih kategorija. Ali ta linija argumentacije nije specifična za Murrayja, isticali su je i mnogi drugi autori. Njegova specifična inovacija leži u uvođenju i sistematizaciji distinkcije između općih i određenih apstrakcija, koja je kod Marxa implicitna. Prug prikazuje i elaborira logiku Murrayjeve argumentacije i, polazeći od nje, otvara perspektivu primjene te metodološke distinkcije i s njom povezane problematike društvenih oblika na konceptualizaciju nekapitalističkih oblika proizvodnje. Iako je ta perspektiva u tekstu samo naznačena kao polje za buduća istraživanja, njene implikacije su jasno navedene. Prug u proširenju metodoloških distinkcija izvorno razvijenih za analizu specifičnosti kapitalističkog načina proizvodnje na oblike nekapitalističke proizvodnje (počevši od proizvodnje u javnom sektoru, civilnom sektoru i kućanskom radu, što su primjeri koji se u tekstu navode), koje ekonomske teorije koje univerzaliziraju kapitalističku proizvodnju čine konceptualno nevidljivima, vidi doprinos teorijskom fundiranju zagovoru njihove važnosti za ukupno društvenu reprodukciju. Teorijska afirmacija nekapitalističkih oblika proizvodnje i njihova analiza kao specifičnih društvenih oblika otvora i perspektivu osporavanja kapitalizma kao tobože neizbježnog usuda i univerzalnog oblika proizvodnje. Tradicija minucioznih kritičkih rekonstrukcija i sistematizacija Marxovih kategorija kritike političke ekonomije — počevši od analize oblika vrijednosti — često se optužuje za ezoteričnost i akademizam. Etiketa „marksologije“ polemički sumira tu skepsu. Ali kao što pokazuje i tekst koji slijedi, rigorozna kritika ekonomskih kategorija uvijek nosi i dalekosežne političke implikacije. SĆ

132

Uloga određenih apstrakcija i društvenih oblika u analizi proizvodnje bogatstva

Toni Prug

UVOD Od ranih dana političke ekonomije, ekonomisti su proizvodnju shvaćali kroz set koncepata koji su bili naturalizirani i de-socijalizirani, tretirajući ključne kategorije kojima objašnjavaju svoje objekte istraživanja kao zadane za sve društvene aranžmane. Historijski važan primjer je tvrdnja Adama Smitha da podjela rada, koju je smatrao ključnom za rast produktivnosti i stvaranje bogatstva, „izvorno nije efekt ljudske mudrosti“, nego nastaje „kao vrlo spora i postepena posljedica određene sklonosti u ljudskoj prirodi […] sklonosti da trampaju i razmjenjivanju jedne stvari za druge“.1 Taj atribut ranog oblika kapitalističke proizvodnje po Smithu je proizlazio iz prirodnih svojstava ljudi, a ne iz oblika društvene organizacije. „Unutar tog prirodno-pravnog okvira“, ističe D. P. O’Brien, „ljudi su trebali težiti ostvarenju svojih sebičnih interesa“, što bi rezultiralo društvenom harmonijom.2 Utjecaj ideja o prirodnom pravu na Smitha bio je golem, do te mjere da se „cijeli taj pristup razvio iz prirodno-pravnih temelja“.3 Filozofija prirodnog prava utjecala je na veliku većinu ekonomskih škola, od fiziokrata, čija doktrina se na njoj temeljila, preko klasične političke ekonomije sve do Hayeka.4 Takav pristup, sa svojom logikom argumentacije koja pretpostavlja prirodni a ne društveni karakter nekih ekonomske aktivnosti, naslijedila je i suvremena mainstream ekonomika, iako u promijenjenom obliku5, blokirajući sposobnost ekonomista da proizvodnju i njene outpute vide kao društveno određene i podložne razvoju i promjeni. Taj pristup operira na visokoj razini apstrakcije, fiksirajući kapitalističku proizvodnju kao daleko najbolji, najprirodniji i jedini poželjan način proizvodnje. Iako se priznaje postojanje drugih oblika proizvodnje, poput primjerice javnog zdravstva ili obrazovanja, nema razvoja kategorija i mogućih zakona kretanja u skladu s njihovim specifičnim značajkama i karakterom. Umjesto toga, ključne značajke kapitalističke proizvodnje se projiciraju na sve prošle i moguće buduće oblike proizvodnje. Tako se karakter centralnih kategorija koje su konstruirane kako bi se zahvatilo kapitalističku proizvodnju upisuje u bezvremenski analitički okvir koji briše razlike između različitih društvenih oblika koje proizvodnja poprima. Na nižoj razini apstrakcije, specifične konfiguracije različitih inačica kapitalističke 1

Smith, 1981 [1776], str. 25

2

O’Brien, 2017, str. 34

3

Ibid., str. 35

4

Angner, 2009; Myrdal, 1954; Schumpeter, 2006 [1954]; Taylor, 1929

5

Mirowski, 1991

135

proizvodnje često se tretiraju kao pitanje društvenih aranžmana. Historijska i društvena obilježja kategorija jesu predmet rasprave, ali samo unutar kapitalističke proizvodnje. Naturalizacija i desocijalizacija proizvodnje imaju goleme političke posljedice, pošto pitanje specifičnog karaktera različitih društvenih aranžmana u proizvodnji čine besmislenim i blokiraju vidljivost važnih pitanja koja bi se inače moglo postaviti. Dinamika i obilježja razvoja proizvodnje bogatstva u velikoj mjeri ostaju nevidljivi, skriveni setom navodno univerzalnih, ahistorijskih i nesocijalnih kategorija. Isto vrijedi i za društvene oblike proizvodnje bogatstva koji se razlikuju od onih koji prevladavaju u kapitalističkoj proizvodnji. Činjenica da su kategorije ekonomike razvijene specifično za kapitalističku proizvodnju ne vidi se kao problem, budući da se pretpostavlja da je kapitalistička proizvodnja jedini poželjan način proizvodnje bogatstva. Iako većina škola ekonomske misli dijeli ovaj pristup, razlike u shvaćanju ključnih kategorija — poput kapitala — goleme su.6 Pa ipak, kanoniziran i predstavljen kao jedinstven i koherentan korpus znanja, bez referiranja na probleme koje ovdje navodim, naturalizirajući i desocijalizirajući pristup dominira suvremenim ekonomskim teorijama, posebno na najvišoj razini teorijske apstrakcije. Sredstva za proizvodnju se supsumiraju pod singularnu kategoriju kapitala, i to se predstavlja kao vječno i prirodno stanje stvari. Taj pristup nalazimo diljem popularnih udžbenika.7 Marx je takvo shvaćanje doveo u pitanje još i prije nego što je napisao svoja najvažnija djela. Razvio je duboko društveno shvaćanje proizvodnje bogatstva na temelju oblika, definirajući svoj objekt istraživanja kao kapitalistički način proizvodnje. Svojom metodom istraživanja dospio je do kategorija koje su bile adekvatne teorijskom razumijevanju tog načina proizvodnje. Već u ranim fazama svoga rada, kritizirajući Proudhona, načine proizvodnje je shvaćao kao društvene, historijske i promjenjive. Prema interpretacijama Marxa koje naglašavaju tu liniju argumentacije, Marxov cilj je bio „pokazati da u društvenoj domeni ne postoje naturalistički entiteti“, i da su ljudske potrebe, korisnost i bogatstvo uvijek definirane i supsumirane „unutar društveno-historijske konstelacije“.8 Taj pristup u središte stavlja pojmove društvenih i ekonomskih oblika.9 Nekolicina autora, posebno marksističkih i 6

Hodgson, 2014

7

Blanchard, 2016, str. 234; Mankiw, 2010, str. 47; Samuelson i Nordhaus, 1998, str. 10; Varian, 2010, str. 333

8

Reuten, 2003, str. 153

9

Heinrich, 2015, str. 12, 48–52, 63–70, 80, 90, 101, 121, 179

136

heterodoksnih ekonomista,10 prepoznalo je da se analiza društvenih fenomena kroz oblike, posebno pojam društvenih oblika, može koristiti u kritici mainstream ekonomike i njezina naturalizirajućeg pristupa.11 Ono što razlikuje rad Patricka Murrayja od srodnih čitanja, koja možemo okvirno svrstati u ono što se nazvalo Novim čitanjem Marxa,12 njegova je specifična metodološka interpretacija Marxova pristupa i inzistiranje na važnosti te metode za znanstvenu analizu. Ovaj tekst započinje Murrayjevom klasifikacijom apstrakcija — ili kategorija — u opće i određene. Time dobivamo generalni interpretacijski okvir.13 U naredne dvije sekcije razmatram Marxove tekstove iz različitih perioda i demonstriram da Murrayjeva interpretacija ispravno identificira ključne aspekte Marxova pristupa od ranih spisa nadalje. Posebnu pažnju posvećujem konceptu društvenih oblika. Komentirat ću kratko i sličan pokušaj zahvaćanja te metode upotrebom antonima transhistorijsko i historijsko za vrste kategorija, ali daljnje komparativne analize pokušaja sličnih Murrayjevom nadilaze okvir ovog teksta. Konačno, u tekstu se tvrdi da razumijevanje Marxova pristupa kroz vizuru općih i određenih apstrakcija nudi obećavajuću metodološku osnovu za prepoznavanje i istraživanje drugih oblika proizvodnje, s onu stranu dominante kapitalističke. ODREĐENE APSTRAKCIJE SU NUŽNE ZA RAD U DRUŠTVENIM ZNANOSTIMA U svojoj analizi kapitalističkog načina proizvodnje, Marx je razvio cijeli niz kategorija od kojih mnoge u drugim teorijskim pristupima ne postoje (višak vrijednosti, organska kompozicija kapitala itd.), ili imaju bitno drugačije značenje (kapital, teorija vrijednosti, eksploatacija itd.).14 Murrayjeva metodološki usmjerena interpretacija Marxova shvaćanja i razvoja apstrakcija polazište je i centralni uvid na kojoj se gradi argumentacija ovog teksta. Murray tvrdi da je „Marx posvetio 10

Hein, 2014, str. 50

11

Badeen i Murray, 2016; Murray, 1997; Reuten i Williams, 1989, str. 62; Smith, 1997, str. 182–186

12

Za razlike unutar ove široke grupacije interpretacija, vidi Bidet, 2007; Elbe, 2013; Heinrich, 2009

13

Murray, čini se, pojmove apstrakcije i kategorije koristi naizmjenično, kao istoznačne. Mi ćemo u ovom članku činiti isto. Vidi Murray, 1988, str. xviii, 115

14 U nacionalnom knjigovodstvu postoji kategorija slična višku vrijednosti, s imenom „neto poslovni višak“ („net operating surplus“), vidi OECD, World Bank, European Commission, i dr., 2009; Paul Mattick Jr. zastupa slično viđenje: „Marxova kritika — njegova ‘znanstvena revolucija’ — stoga nije uključivala samo puko prerađivanje ekonomskih kategorija, nego i konstrukciju novog seta koncepata, eksplicitno društvenih i historijskih.“, 1993, str. 124

137

pomnu pažnju logici i sadržaju znanstvenih kategorija“,15 ispitujući njihovu konstrukciju, kritizirajući idealističko mišljenje koje objektima pristupa s „nekom eksternom, unaprijed određenom logikom“.16 Nasuprot tome, slijedeći Marxa, Murray tvrdi da znanstveni rad zahtijeva konstrukciju određenih (determinate) apstrakcija kako bi se razumio objekt istraživanja u oblicima u kojima doista postoji, oblikovan društvenim procesima.17 Kao dio tog pristupa, apstrakcije se moraju kategorizirati ili kao opće ili određene, što je metoda koju je Marx primijenio, iako uz manje eksplikacije analitičkog procesa.18 Tu je važna distinkcija između društvenih znanosti i prirodnih znanosti, budući da se prirodni procesi odvijaju i bez nužnog ljudskog upliva. Marx je razvio niz određenih apstrakcija, kategorije poput kapitala, robe, zemljišnog vlasništva, apstraktnog rada, viška vrijednosti i najamnog rada u kapitalističkog proizvodnji. Opće apstrakcije, neadekvatne za rad u društvenim znanostima, ekonomisti često koriste istovremeno s određenim, ne znajući da to rade. Primjerice, to se događa kada se kategorija poput kapitala — određena apstrakcija vezana za kapitalistički način proizvodnje — spaja sa zemljom i radom, kategorijama čiji društveni oblik ostaje neodređen, pa one ostaju opće apstrakcije. Novo čitanje Marxa, interpretacijska tendencija u koju se može svrstati i Murrayjev pristup, započelo je tijekom 1960ih u nekoliko zemalja kao reakcija na tada dominantna tradicionalna čitanja Marxa koja su propagirale lijeve političke stranke i u istočnoeuropskim socijalističkim zemljama i drugdje u svijetu. Nova čitanja se nisu bazirala samo na Marxovom Kapitalu, nego i na pripremnim rukopisima i manje recipiranim verzijama objavljenih tekstova. Naglasak je stavljen na metodološka pitanja i razvoj Marxovih ideja i njihovih glavnih interpretacija, uključujući i utjecaj ponekad kaotičnih putanja prevođenja i objavljivanja Marxovih djela na različitim jezicima, s ponekad golemim vremenskim razlikama.19 15

Murray, 1988, str. xiv

16

Ibid., str. 41

17

I Clarke je koristio pojam „određenih apstrakcija“ kako bi diferencirao Marxovu metodu od one političkih ekonomista, navodeći da takve apstrakcije odgovaraju „određenim (determinate) društvenim procesima“, Clarke, 1991, str. 141

18 U svakodnevnom govoru izraz „apstraktno“ često izražava udaljenost od realnosti, u društvenim znanostima kao pojam označava „misaono izoliranje jednostranog ili parcijalnog aspekta nekog objekta […] U tom smislu, apstraktan koncept može biti precizan a ne mutan; nema ničeg mutnog u apstrakcijama poput ‘temperature’, ‘valencije’, ‘roda’, ‘dohodovne elastičnosti potražnje’ ili ‘kružnog toka novčanog kapitala’. […] Ono na što se te apstrakcije referiraju ne mora biti manje realno od stvari na koje se referiraju konkretniji koncepti.“, Sayer, 2010, str. 59 19 Heinrich, 2009, str. 71–73

138

Isaak Iljič Rubin je bio među prvim interpretatorima koji su naglašavali aspekte koji su igrali važnu ulogu u Novom čitanju Marxa.20 Rubin je istaknuo da je Marxova kritika primjenjiva i na jednu od prvih prepoznatljivih škola ekonomske misli: već fiziokrati su ignorirali „društveni oblik kapitala“, naglašavajući umjesto toga „tehničke funkcije sredstava za proizvodnju koji fungiraju kao kapital“.21 Klasični ekonomisti općenito slijedili su isti pristup, brkajući „materijalne i tehničke elemente proizvodnje (poput sredstava za proizvodnju kao takva) s danim društvenim oblikom (tj. s njihovom funkcijom kao kapitala)“. Tipičan je primjer Adam Smith, koji „nije bio sposoban diferencirati društveni oblik rada od njegova materijalnog sadržaja“.22 Ta kritika je primjenjiva i na neoklasičnu ekonomiju, čije samo-modeliranje po uzoru na fiziku,23 prirodne znanosti,24 i naročito njen radikalno subjektivistički temelj je „sprečavaju da te fenomene tematiziraju“ na način na koji to može marksistička društvena teorija, u kojoj „društveni oblik determinira (a ne samo modificira) fenomene koje treba identificirati, objasniti i predvidjeti“.25 Teza koja se u ovom tekstu brani i proširuje, a izvor ima u Murrayjevoj prvoj knjizi Marx’s Theory of Scientific Knowledge, može se sažeti u sljedeću premisu: razlikovanje općih i određenih apstrakcija ključna je konceptualna i metodološka procedura za znanstveni rad, i istovremeno predstavlja jedno od Marxovih najvažnijih postignuća.26 Iako Marx tu metodologiju diskutira na mnogim mjestima, Murrayjeva konceptualna formalizacija nam pomaže razjasniti i slijediti razvoj u Marxovom radu. Počevši od uvida iz 1846. o promjenjivom i historijskom karakteru ekonomskih oblika i nadograđujući tu ideju u svom prvom ekstenzivnom rukopisu iz 1857–58., Marx piše: „Proizvodnja uopće jest apstrakcija, ali razumna apstrakcija ukoliko stvarno ističe, fiksira ono zajedničko i time nam ušteđuje ponavljanje“.27 Njeni ele20 Njemački prijevod Rubinovog ključnog djela, i to ne cijelog nego samo polovice o vrijednosti, objavljen je tek nakon prvog vala interpretacija koje danas svrstavamo u Novo čitanje Marxa, u Rubin i Bessonov, 1975, vidi i Rubin, 1978 [1928] 21

Rubin, 1979 [1929], str. 148

22 Ibid., str. 208–215 23 Mirowski, 1984; 1991 24 Porter, 1994 25 Murray, 2016, str. 82. Konkretnija i detaljnija analiza neuspjeha neoklasične ekonomije da daje robustan teorijski okvir za svoje centralne kategorije nadilazila bi razmjere ovog članka, ali kontroverze oko koncepta kapitala i problemi vezani za proizvodne funkcije predstavljali bi dobre polazne točke. Vidi Cohen i Harcourt, 1, 2005; Felipe i McCombie, 2013 26 1988 27 Marx, MED 20, 1979 [1857–1858], str. 6

139

menti, rad i prirodni resursi, pojavljuju se u svim društvenim oblicima proizvodnje i u svim vremenima. Otkad su ljudi počeli izrađivati alate, i oni se javljaju kao element koji je zajednički svim oblicima proizvodnje. Murray te apstrakcije naziva općim apstrakcijama: „U svojoj općenitosti one opisuju svaki objekt na isti način i ne dozvoljavaju znanstvenom misliocu da dopre do specifičnosti objekta koji istražuje“.28 Murray nastavlja: znanost se „bavi razumijevanjem stvarnog, a budući da je stvarno uvijek određeno, opće apstrakcije su u principu neadekvatne za znanstvena objašnjenja“.29 Radnici i sredstva za proizvodnju su opće apstrakcije, ili rečeno Marxovim riječima: „ma kakvi bili društveni oblici proizvodnje, radnici i sredstva za proizvodnju uvek ostaju njenim činiocima.“ 30 Međutim, nastavlja Marx, kada se jednom spoje, a to je preduvjet da se proizvodnja može dogoditi, ono što je bitno je „poseban način na koji se ovo spajanje vrši“.31 Drugim riječima, proizvodnja se uvijek zbiva u društvenom okviru. Kada se faktore proizvodnje pojmi kategorijama koje su adekvatne njihovom društvenom okviru, tj. specifičnom obliku i načinu proizvodnje, prema Murrayju, više nemamo posla s općim apstrakcijama, nego s određenim apstrakcijama, koje su „prikladne specifičnostima stvarnog objekta“.32 Marx je komentirao kako opće apstrakcije divergiraju u različita određenja, i kako neka određenja mogu biti zajednička različitim historijskim epohama: „Proizvodnja uopće […] ovo opće, ili poređivanjem izdvojeno zajedničko, i samo je nešto mnogostruko raščlanjeno, nešto što se rastavlja na različita određenja. Ponešto od toga pripada svim epohama; ponešto je nekolikima zajedničko.“ 33 Tony Smith to razjašnjava u odnosu na obilježja ekonomskih kategorija: robe, novac, profiti, i tako dalje, naći ćemo i u pretkapitalističkim društvima, ali one nisu bili isti društveni oblici kao robe, novac i profiti u kapitalizmu, iako koristimo iste riječi. U Kapitalu, Marx ispituje te društvene oblike utoliko što su momenti društvenog poretka čiji organizirajući princip je samooplodnja vrijednosti (ili, ekvivalentno, sistemska reprodukcija izrabljivačkog odnosa kapital/rad). To nije bio organizirajući princip pretkapitalističkih društava.34

28 Murray, 1988, str. 122 29 Ibid. 30 Marx, MED 22, 1974 [1865–1878], str. 38 31 Ibid., str. 120 32 Murray, 1988, str. 122 33 Marx, MED 19, 1979 [1857–1859], str. 6 34 Smith, 2006, str. 336

140

Jednostavne apstrakcije Ta zajednička određenja ističu postojanje treće vrste apstrakcije, pored općih i određenih. Čitanje Jairusa Banajija tu nam je od pomoći. Banaji ističe da je Marx pojam „jednostavnih kategorija“ definirao tako da označavaju kategorije koje su „zajedničke različitim epohama proizvodnje … u tom jednostavnom određenju ‘najamni rad’, odnosno, roba radna snaga, postojali su pod različitim oblicima društvene proizvodnje prije kapitalističke epohe“.35 Međutim, Banaji tvrdi i da je poopćavanje robe radne snage i njene mobilnosti „postalo esencijalno za zakone kretanja kapitala kao sposobnost samog kapitala da djeluje na svjetskoj razini“. Vrlo slično Murrayjevom čitanju, za Banajija stoga u kapitalističkom načinu proizvodnje imamo posla s najamnim radom kao „historijski određenom apstrakcijom“, čiji sadržaj je za Marxa „rad koji stvara kapital“.36 Stoga imamo posla s tri tipa apstrakcija: općim, jednostavnim i određenim. Najvažnija operacija koju putem analize treba obaviti za Marxa je da se „[o] dređenja koja važe za proizvodnju uopće […] moraju izdvojiti, da se zbog jedinstva […] ne bi zaboravila bitna različitost“.37 Drugim riječima, apstrakcije treba razdvojiti, klasificirati u one koje pripadaju specifičnim oblicima proizvodnje, kao i u one koje su primjenjive na proizvodnju uopće, budući da se tek tada može razlikovati različite društvene oblike proizvodnje. Ekonomisti, nastavlja Marx, svu svoju mudrost grade upravo na propustu da razlikuju dvije vrste apstrakcija: „U tome zaboravljanju je […] sva mudrost modernih ekonomista koji dokazuju vječnost i harmoniju postojećih socijalnih odnosa.“ 38 Zanemarivanje društvenih oblika proizvodnje takvim ekonomistima dozvoljava naturalizaciju i desocijalizaciju kapitalističke proizvodnje: „kapital je univerzalan i vječan odnos dan prirodom — to jest, pod uvjetom da izostavimo upravo one specifične faktore koji ‘instrument proizvodnje’ ili ‘akumulirani rad’ pretvaraju u kapital.“ 39 Fiziokrati su bili među prvima, pisao je Marx nekoliko godina kasnije, koji su počinili tu grešku, tretirajući rad koji pripada specifičnim društvenim aranžmanima proizvodnje kao rad uopće:

35 Banaji, 2010, str. 54 36 Ibid. 37 Marx, MED 19, 1979 [1857–1859], str. 6–7 38 Ibid., str. 7 39 Marx, MECW 28, 2010 [1857], str. 23

141

kao i svi njihovi sledbenici, ove predmetne oblike egzistencije kapitala, kao oruđe, sirovinu itd., razmatraju odvojeno od društvenih uslova u kojima se u kapitalističkoj proizvodnji javljaju; ukratko, […] razmatraju [ih] u obliku u kome su oni elementi radnog procesa uopšte, nezavisno od njegovog društvenog oblika, kao kapitala, i time kapitalistički oblik proizvodnje čine večnim prirodnim oblikom proizvodnje.40

Marxov argument je da izostavljanje društvenog oblika — kapitalističkog oblika proizvodnje u kojemu se opće apstrakcije poput sredstava za proizvodnju i rada javljaju u konkretnim, historijski specifičnim društvenim uvjetima — vodi do naturalizacije dominantnog načina proizvodnje. Drugim riječima, kada se određeni društveni oblici poput kapitala i najamnog rada uposlenog u proizvodnji viška vrijednosti unutar kapitalističke proizvodnje u teorijskom prikazu te proizvodnje pojavljuju kao opće kategorije — kao alati i radnici, kapitalistički oblik proizvodnje se desocijalizira, prikazuje kao vječan i prirodan, umjesto da ga se tretira kao specifičan društveni aranžman proizvodnje. Materijalni sadržaj i društveni oblik Dok Murrayjeva interpretacija Marxovoj konstrukciji i klasifikaciji apstrakcija daje dodatnu jasnoću, čitanje Michaela Heinricha uvijek iznova ukazuje na iste bitne momente po pitanju grešaka ekonomista kada brkaju kategorije koje su specifične za kapitalistički način proizvodnje s prirodnim svojstvima proizvodnje kao takve. Heinrich pritom sa zavidnom jasnoćom uspijeva inkorporirati velik broj aspekata i kategorija prisutnih u Marxovom radu.41 Čitajući početak prvog toma Kapitala, Heinrich razjašnjava kako Marx shvaća razliku između materijalnih i društvenih aspekata korisnih objekata: „Materijalni sadržaj“ neke stvari (njezin „prirodni oblik“) razlikuje se od njezina „društvenog oblika“ (ponekad Marx govori i o „ekonomskom određenju oblika“). „Prirodni oblik“ stolice jednostavno čini njezin materijalni sastav ( je li, primjerice, načinjena od drva ili metala), dok se pod „društvenim oblikom“ misli na to da je stolica „roba“— predmet koji se razmjenjuje pa time posjeduje i „razmjensku vrijednost“. Da je stolica roba ne proizlazi iz nje same kao stvari, nego iz društva u kojemu ta stvar postoji.42 Dok apstrakcije poput stolice mogu označavati materijalne oblike potencijalno beskrajnog raspona, u kontekstu istraživanja 40 Marx, MED 24, 1969 [1862–1863], str. 10 41

Heinrich, 2015

42 Ibid., str. 49

142

proizvodnje bogatstva, odsutnost društvenog konteksta proizvodnje i karaktera koji objekti stječu kroz društvena i ekonomska određenja oblika, one uvijek ostaju preopćenite. Problematičnost te pretjerane općenitosti tiče se društvenog konteksta, konteksta svrhovite ljudske proizvodne aktivnosti, a ne — Rubinovim riječima rečeno — materijalno-tehničkog karaktera ili sastava. Materijalni i tehnički aspekti elemenata proizvodnje mogu napredovati od jednostavnih alata do napredne tehnologije koja se sastoji od brojnih sofisticiranih materijala, kombiniranih u kompleksne mehanizme. Iako historijski ipak postoji korespondencija između vrtoglavog revolucioniranja samih tehnika proizvodnje s kapitalizmom, o čemu Marx govori kada govori o realnoj supsumpciji, promjene materijalnog sastava i tehnika proizvodnje same po sebi nemaju nikakve nužne implikacije po društveni oblik i karakter proizvodnje. Drugim riječima, to što duguje svoju historijsku genezu i razvoj društvenim formacijama kojima dominira kapitalistički način proizvodnje ne znači da povratno na logičkoj razini vrijedi da tehnološki visoko razvijena proizvodnja nužno i uvijek mora poprimati kapitalistički društveni oblik. Stoga materijalno-tehničke elemente proizvodnje treba opisati uvijek i u njihovoj društvenoj konkretnosti, u našem primjeru — kao dio kapitalističkog oblika proizvodnje. Pomiješane apstrakcije u Trinitarnoj formuli Najjasniju demonstraciju Murrayjeve interpretacije Marxove analize kao metodološkog pristupa temeljenog na distinkciji općih i određenih apstrakcija dobivamo u njegovom čitanju Trinitarne formule. Murray tvrdi da Marx ovdje kritikom kategorija razvijenih za razumijevanje izvora prihoda demonstrira da ekonomisti kapitalizam ne shvaćaju kao „specifičan historijski način proizvodnje, nego kao ekonomiju uopće“.43 To je ono što Murray naziva iluzijom ekonomskog. U toj su iluziji opće i određene apstrakcije pomiješane. U Trinitarnoj formuli kapital, zemlja i rad određeni su kao izvori prihoda, odnosno kao izvori profita, rente i nadnica. Marx ističe da se time kapital, „određen […] društveni oblik”, stavlja u isti niz sa zemljom, „neorgansk[om] prirod[om] kao takv[om]“, i s radom, „koji nije ništa drugo do apstrakcija i koji uzet za sebe uopšte ne postoji“.44 Umjesto općih apstrakcija poput rada i zemlje treba koristiti „najamni rad i zemljišn[u] svojin[u]“, koji su „istorijski određeni društveni oblici; jedan rada, drugi monopolisane 43 Murray, 2002, str. 250 44 Marx, MED 23, 1974 [1865], str. 678

143

Zemljine kugle“.45 Te određene apstrakcije, kako ih Murray imenuje, „oblici [su] koji odgovaraju kapitalu i koji pripadaju istoj ekonomskoj društvenoj formaciji.“ 46 Marx je greške inherentne Trinitarnoj formuli najjasnije izrazio na sljedeći način: Što u ovom obrascu prvo pada u oči jeste to da se pored kapitala, pored ovog oblika elementa proizvodnje, oblika koji pripada određenom načinu proizvodnje, određenom istorijskom vidu društvenog procesa proizvodnje, pored elementa koji je skopčan sa određenim socijalnim oblikom i koji se predstavlja u tom obliku, bez daljega stavlja u isti red: na jednoj strani zemlja, na drugoj rad, dva elementa realnog procesa rada, koji su u ovom materijalnom obliku zajednički svima načinima proizvodnje, koji su materijalni elementi svakog procesa proizvodnje i sa njegovim društvenim oblikom nemaju nikakve veze.47 U Murrayjevom čitanju, Marxovo rješenje te greške bilo je da razvije određene apstrakcije, kategorije koju su adekvatne objektima istraživanja i s kojima se identificiraju određeni društveni oblici kakvi se pojavljuju unutar specifičnog procesa kapitalističke proizvodnje, poput najamnog rada, kapitala, zemljišne svojine i robe. Ključan dodatak bilo je dodavanje nove kategorije — viška vrijednosti, koncepta koji ne postoji u klasičnoj političkoj ekonomiji i suvremenoj ekonomskoj teoriji.48 Marx je te određene apstrakcije razvio za centralni objekt njegova istraživanja — za koncept kapitalističkog načina proizvodnje, koji je i sam apstrakcija.49 Nas međutim zanima je li moguće istu proceduru — konstrukciju adekvatnih određenih apstrakcija — primijeniti i na druge načine proizvodnje, kakav god bio njihov društveni oblik. Nadalje, postavlja se pitanje da li to nužno podrazumijeva teoretizaciju na razini načina proizvodnje ili se takva metodologija može primijeniti i na nešto što bismo mogli nazvati društvenim oblicima proizvodnje drugačijih i manjih razmjera.

45 Ibid. 46 Ibid. 47 Ibid., str. 679 48 Heinrich, 2015, str. 89. Campbell tvrdi da Marxove kategorije poput robe i kapitala nemaju „pandan … ni su klasičnoj teoriji ni u teoriji korisnosti“, budući da se elementi proizvodnje konstituiraju kao specifični društveni oblici (Campbell, 1993, str. 152). 49 Važno je naglasiti da je do novih apstrakcija Marx došao kritikom kategorija političke ekonomije, počevši od njene najapstraktnije kategorije, vrijednosti, te ključnog odnosa vrijednosti i rada (Heinrich, 2015, str. 43).

144

PROBLEMATIČAN ALI ESENCIJALAN KONCEPT NAČINA PROIZVODNJE Iako u ovom tekstu nemamo prostora za detaljnije bavljenje konceptom načina proizvodnje kao takvog, važno je naglasiti da se za njega vežu mnogi problemi, kako u Marxovoj verziji tako i u razradama kasnijih generacija autora. Neki od tih problema daju se uočiti već u prvoj rečenici Susan Himmelweit u natuknici o konceptu načina proizvodnje iz A Dictionary of Marxist Thought: „[Iako] Marx [koncept načina proizvodnje] nije koristio na ujednačen, konzistentan način, poslije njega se elaborirao kao suštinski element sistematskog prikaza povijesti kao sukcesije različitih načina proizvodnje“.50 Bob Jessop u odgovarajućoj natuknici iz The New Palgrave: Marxian Economics dolazi do sličnog zaključka kada kaže da „postoje različiti pristupi u definiranju i razlikovanju različitih načina proizvodnje“.51 Dajući prikaz duge historijske pozadine tradicionalnog shvaćanja koncepta u kontekstu izazova koji nastaju u desetljećima poslije Drugog svjetskog rata, recentniji pristup Erika K. Olsena identificira isti problem, primjećujući da su pojmovi načina proizvodnje i društvene formacije „imali čudnovatu karijeru u marksističkoj teoriji“, budući da ih je „Marx koristio često ali ne uvijek konzistentno, a nikad nije dao eksplicitne definicije.“ 52 Niz autora koji su istraživali zemlje periferije 1960-ih dovelo je u pitanje tradicionalno shvaćanje koncepta, što je dovelo do kontroverzi i rasprava,53 a ni danas ne postoji jasan konsenzus oko tog pitanja.54 Bez obzira na sve te probleme, ovdje ćemo morati pokušati razviti interpretaciju koncepta načina proizvodnje koja će biti metodološki konzistentna s dosad izloženim pristupom. Dijelom zrcaleći način na koji ga je Marx koristio, koncept bi se mogao koristiti naizmjenice s konceptima poput oblika proizvodnje ili društvenog oblika proizvodnje. Time međutim ne bi puno dobili. Općenito formulirano, ovaj istraživački projekt s nizom drugih pristupa55 dijeli cilj da teorijski zahvati društvene oblike proizvodnje, s onu stranu onoga što nam je Marx ostavio u svojim spisima. U tome i konceptu načina proizvodnje pripada važna uloga. 50 Himmelweit, 199 51 Jessop, 1990 52 Olsen, 2009, str. 177 53 Foster-Carter, 1978; Laclau, 1971 54 Banajijeva rekonceptualizacija načina proizvodnje istovremeno je vrlo kontroverzna i produktivna, vidi Brass, 2012; Campling, 2014; Post, 2014 55 Althusser i Balibar, 1970; Bettelheim, 1975; Chayanov, Thorner i Kerblay, 1966; Lebowitz, 2010

145

Supostojeći načini ili društveni oblici proizvodnje Budući da se Marxova metoda kako je ovdje diskutiramo kreće oko ideje da ljudska proizvodnja nije jedinstven oblik organizirane aktivnosti, postavlja se pitanje koji su sve oblici i načini u kojima su ljudi proizvodili i kako konceptualno možemo razumjeti njihovu pluralnost? Koristeći dostupne prirodne resurse, ljudi su razvili više supostojećih i danas uvelike povezanih oblika proizvodnje. U epohi u kojoj živimo, jedan jedini, kapitalistički, dominira nad svima ostalima. Marx ga je nazvao kapitalističkim načinom proizvodnje. Međutim, pojam načina proizvodnje može služiti dvjema svrhama. Omogućuje nam da shvatimo multiplicitet supostojećih društvenih oblika proizvodnje, njihove kategorije i zakone kretanja. Također nam omogućuje da konceptualiziramo kapitalistički način proizvodnje kao dominantan, čija logika proizvodnje vrijednosti u striktno ekonomskom smislu pogoni ukupnu proizvodnju bogatstva, pri čemu prodire i u značajnoj mjeri preoblikuje i druge načine proizvodnje, s tendencijom da ih pretvara u kapitalističku proizvodnju.56 U tradicionalno marksističkom smislu, ropstvo, feudalizam i kapitalizam shvaćani su kao načini proizvodnje koji su se razvili tijekom ljudske povijesti. U ortodoksnijim shvaćanjima, danas rijetkima ali i dalje prisutnima diljem starije marksističke literature, taj razvoj se zbiva u sukcesiji stadija razvoja, dok više empirijski fundirana i konceptualno suptilnija čitanja načine proizvodnje često shvaćaju kao supostojeće i međusobno isprepletene. Slično Rubinu popisu različitih načina na koje je Marx pisao o oblicima, Banajijevo čitanje Marxove upotrebe pojma načina proizvodnje otkriva da se Marx nikad nije do kraja odredio za jedan jedini koncept, nego je koristio cijeli niz koncepata kako bi označio ono što je imao na umu: „oblike proizvodnje“, „oblike društvenog procesa proizvodnje“, „epohe ekonomskog razvoja društva“, „epohe proizvodnje“, „periode proizvodnje“, „historijsku organizaciju proizvodnje“. Na temelju raznolikosti pojmova koje je Marx koristio, Banaji zaključuje da je način proizvodnje za Marxa „označavao ‘društveni oblik proizvodnje’ ili ‘društveni oblik procesa proizvodnje’“.57 Izbor tih pojmova sugerira da Banajijevo čitanje upućuje u istom smjeru kao i metode koje se u ovom članku prikazuju. Međutim, detaljnije čitanje njegova rada otkriva da Banaji načine proizvodnje koristi kao vrlo obuhvatne koncepte koji pokrivaju vrlo velika povijesna razdoblja. Kapitalistički način proizvodnje za Banajija obuhvaća 56 Vidi sekciju „How Capital Shapes and Subsumes“ u Murray, 2019 57 Banaji, 2010, str. 52

146

stoljeća kapitalističkog razvoja, a povijest toga razvoja shvaća kao konfiguracije kapitalističkog načina proizvodnje. Taj pristup je suprotan logici čitanja Marxove metode koju ovdje diskutiramo. Fokus na razvoj adekvatnih određenih apstrakcija i koncepte društvenog i ekonomskog određenja oblika vodi prema logici kombinacije načina proizvodnje, kako tijekom faze ranog razvoja kapitalističke proizvodnje, tako i danas, kada ona dominira svim drugim oblicima proizvodnje. Produktivniji pristup različitim oblicima proizvodnje od njihova svrstavanja pod jedinstven i obuhvatan koncept ili umbrella concept jest da se zahvati njihove specifičnosti putem kategorija, zakona kretanja i društvenih odnosa koji su prikladni specifičnom karakteru svakog od tih oblika proizvodnje. Ako se koncept načina proizvodnje svodi na obuhvatne epohe, na stoljećima duge periode, koje pojmove koristiti za nekapitalističku proizvodnju unutar tih epoha? U današnjoj situaciji, počevši od dominacije kapitalističkog načina proizvodnje, kako konceptualizirati rad nevladinih organizacija, samozaposlenih, proizvodnju javnog sektora ili aktivnosti domaćinstava nužne za reprodukciju društva? Kojem načinu ili društvenom obliku proizvodnje oni pripadaju? S obzirom na to da Marx u cijelom drugom dijelu prvog toma Kapitala raspravlja o transformaciji novca u kapital, kako shvatiti i imenovati društveno i ekonomsko određenje oblika novca u nekapitalističkim proizvodnjama? Nazvati ga prosto novcem značilo bi ostati na razini općih apstrakcija, a takvo nešto u području proizvodnje jednostavno ne može postojati — ne postoji generička ili prirodna proizvodnja kao takva, ona uvijek već poprima oblike koji su društveno i ekonomski određeni. Novac je opća apstrakcija; njegov društveni karakter se mora zahvatiti putem određenih apstrakcija koje su adekvatne karakteru specifičnog oblika proizvodnje. Drugim riječima, ako se načine proizvodnje ograniči na oznaku za epohe, onda se nekapitalistička proizvodnja različitih tipova pod dominacijom kapitalističkog načina proizvodnje ne može pokriti konceptom načina proizvodnje. U najboljem slučaju, mogli bi ih nazvati društvenim oblicima proizvodnje, a tek eventualni uspon do epohalne dominacije bi ih pretvorio u načine proizvodnje. Prema tom shvaćanju, imali bismo posla s multiplicitetom društvenih oblika proizvodnje, pri čemu bi jedan od tih oblika postao načinom proizvodnje sa svojim usponom do pozicije dominacije nad svima drugima. Druga opcija je da prihvatimo supostojanje različitih načina proizvodnje, uz jedan dominantni. Obje opcije se čine razumne, budući da nam dozvoljavaju da izrazimo ono što je konceptualno i analitički neophodno: prisutnost bitno različitih društveno oblikovanih proizvodnji.

147

Analitička smislenost i utemeljenost u Marxovom radu Legitimno je međutim postaviti pitanje koja od tih dvaju opcija je konceptualno i analitički smislenija, i koja se može dosljednije izvesti iz Marxova rada, kao vjernija interpretacija. S prvom opcijom — oblicima proizvodnje — brzo nailazimo na probleme u odnosu na Marxove spise. Primjerice, u Teorijama o višku vrijednosti, Marxovim pripremnim ekonomskim rukopisima za Kapital, raspravljajući o „rad[u] zanatlija i seljaka u kapitalističkom društvu“, Marx piše: „iako su proizvođači robe […] njihova proizvodnja nije potčinjena kapitalističkom načinu proizvodnje“.58 Marx time nedvosmisleno potvrđuje supostojanje različitih društvenih oblika proizvodnje kao načina proizvodnje. Ovdje je važno primijetiti da kod zanatlija i seljaka tada, kao i kod recimo freelancera danas, više ima smisla govoriti o jednostavnim apstrakcijama. Cilj njihovog rada nije oplodnja vrijednosti već vlastita reprodukcija. Stoga ni njihov uloženi novac niti sredstva za proizvodnju nisu kapital. Isto tako, Marxova tvrdnja o važnosti dominacije jednog načina proizvodnje nad drugima iz prve rečenice prvog toma Kapitala — u društvima „u kojima vlada kapitalistički način proizvodnje“ bogatstvo se „ispoljava … kao ogromna zbirka roba“ 59— tvrdnja je koju nalazimo diljem njegova rada. Bez obzira na raznolikost terminologije koju koristi za načine proizvodnje i nedostatak definicijske konzistentnosti, postoji jedan način proizvodnje koji dominira. Po definiciji, neki način proizvodnje je dominantan kada dominira nad drugim načinima proizvodnje. Nadalje, da bi način proizvodnje bio historijski specifičan, mora postojati razdoblje povijesti kada nije postojao ili nije dominirao nad drugima. Tijekom njegova uspona do pozicije dominacije morali su postojati drugi načini proizvodnje u odnosu na koje se uspinjao, što potvrđuje da različiti načini proizvodnje doista supostoje. Bez tih uvjeta, Marxovo shvaćanje kapitalističkog načina proizvodnje kao dominantnog — što pretpostavlja simultano postojanje drugih načina proizvodnje — bilo bi potpuno besmisleno. No ostaje legitimno pitanje da li te nedominantne tipove proizvodnje, u skladu s navedenim Marxovim iskazima, nužno moramo konceptualizirati kao načine proizvodnje ili se oni mogu konceptualizirati i kao društveni oblici proizvodnje koji nemaju nužno status načina proizvodnje. To za sobom povlači i pitanje o 58 Marx, MED 24, 1969 [1862–1863], str. 311 59 Marx, MED 21, 1974 [1872], str. 43

148

metodama i kriterijima razlikovanja tih konceptualizacija. Kako bismo na ta pitanja odgovorili potrebno je imati jasnu predodžbu o tome kako je Marx klasificirao i razvijao kategorije kada je kritizirao političke ekonomiste, ali i o logici kojom je diferencirao kategorije i tipove apstrakcija kojima pripadaju. Time ćemo se baviti u sljedećem odjeljku. NATURALIZACIJA I DESOCIJALIZACIJA: ODREĐENE APSTRAKCIJE KOLONIZIRAJU OPĆE Rad u društvenim znanostima — a tu se nadograđujem na Murrayjeve teze — mora razviti određene apstrakcije kako bi „znanstvenom misliocu dozvolile da uhvati specifične razlike objekta koji istražuje“.60 Međutim, kao što je Marx demonstrirao, to nije ono što su činili klasični politički ekonomisti. Umjesto toga, „postali su žrtve kategoričke greške kada određene apstrakcije prešutno stavljaju na mjesto općih apstrakcija“.61 Tako se dogode naturalizacija i desocijalizacija. Murray nastavlja: objekti istraživanja se „supsumiraju pod logiku općih apstrakcija“, što dovodi do toga da se „kategorije proizvodnje čine nepromjenjive“.62 Kako bi podupro tu tvrdnju, Murray navodi sljedeći citat: „Proizvodnja se prikazuje […] u razlici spram distribucije, itd., kao da podliježe vječnim prirodnim zakonima, neovisno od povijesti, a onda se to koristi za prešutno podmetanje buržoaskih odnosa kao apstraktnih nepromjenjivih prirodnih zakona društva.“ 63 Prema Murrayju, ovaj citat „jasno pokazuje da Marx logiku političkih ekonomista interpretira kao paralogičku ili kao da uključuje kategoričku grešku“.64 No ovdje se zbiva i dodatan potez koji zaslužuje našu pažnju. Specifičnosti (objekta koji se istražuje) koje su vezane za određene apstrakcije kapitalističke proizvodnje smještaju se u opće apstrakcije. To dovodi do toga da opće apstrakcije poprimaju karakter određenih apstrakcija: rad kao takav/„rad uopće“ postaje kapitalističkim najamnim radom, sredstva za proizvodnju kao takva/ „uopće“ postaju kapital, novac kao takav/“uopće“ postaje kapital. Čak i ljudske sposobnosti kao takve/“uopće“ postaju socijalnim i ljudskim kapitalom u kasnijem razvoju sociologije, pri čemu se koncept kapitala proširuje na sve moguće resurse, a takva upotreba se onda 60 Murray, 1988, str. 122. 61 Ibid. 62 Ibid., str. 123 63 Marx, MECW 28, 2010 [1857], str. 25 64 Murray, 1988, str. 123

149

proširila i postala uobičajena i u svakodnevnom govoru.65 Murray taj postupak naziva „bait and switch“, dakle podvalom: ekonomisti se „pretvaraju da analiziraju ‘ekonomiju’ [u nekom općem, apstraktnom smislu] a onda brzo prokrijumčare karakteristike društvenih oblika i svrha buržoaskog društva i kapitalističkog načina proizvodnje“.66 Iako je Murray u pravu kada piše da se objekti istraživanja i „kategorije proizvodnje“ „supsumiraju pod logiku općih apstrakcija“ i time „izgledaju nepromjenjivi“, o tom postupku se može reći i nešto više iz perspektive blago drugačijeg čitanja koje je možda nešto preciznije i produktivnije. Opće apstrakcije, lišene društveno-historijskog sadržaja, imaju vrlo malo — ako i toliko — društvenog konteksta. Prema Marxu, označavaju faktore proizvodnje van svih veza, u obliku u kojemu se proizvodnja ne može odvijati, budući da su društvene veze uvijek već prisutne.67 Opće apstrakcije su koncepti koji označavaju objekte i aktivnosti koji vrijede za sve historijske epohe. Kroz cijelu ljudsku povijesti postojali su zemlja, rad, proizvodi rada, a već od vrlo rano i određeni tipovi alata koji su služili kao sredstva za proizvodnju. Kada klasični politički ekonomisti koriste opće apstrakcije poput rada, proizvoda i zemlje kako bi razumjeli kapitalistički oblik proizvodnje, što je praksa koju nastavljaju i današnji mainstream ekonomisti, posljedica je da društveni objekti koje bi trebalo zahvatiti određenim apstrakcijama (kao elemente/entitete kapitalističke proizvodnje) svoju logiku prenose na opće apstrakcije. Društveni objekti koji se istražuju — nespecificirani kategorijama prikladnim njihovom društvenom obliku koji postoji u historijski konkretnom proizvodnom procesu kojega su dio — projiciraju svoje specifičnosti na opće apstrakcije. Specifični društveni oblik koji rad poprima u kapitalističkoj proizvodnji kao najamni rad koji proizvodi robe ispunjava inače ispraznu kategoriju rada kao takvog ili “rada uopće“. Kapitalistički najamni rad tako kolonizira rad kao takav, prikazujući se kao rad uopće. Tom se operacijom drugi društveni oblici rada brišu iz teorijskog i konceptualnog imaginarija. Oni postaju nešto što je teško promišljati, bez obzira na činjenicu da zaista postoje u velikom opsegu u aktivnostima koje unatoč tome što operiraju pod dominacijom kapitalističke proizvodnje nisu direktno dio nje.

65 Za genealogiju i kritiku koncepta socijalnog kapitala vidi Fine, 2010 66 Murray, 2016, str. 97 67 Marx, MED 22, 1974 [1865–1878], str. 38

150

Opće apstrakcije — nužne za iluziju ekonomskog (the economic) Promatrajući istu problematičnu proceduru iz drugog ugla, opće apstrakcije poprimaju logiku specifičnog društveno-historijskog konteksta i neke od njegovih određenih apstrakcija. Proširujući Murrayjev inicijalan rad na tu temu, možemo reći da za klasične političke ekonomiste — i u još većoj mjeri za neoklasične — opće apstrakcije poput rada, proizvoda i zemlje, samo nominalno označavaju rad, proizvode i zemlju u svakom društveno-historijskom kontekstu, neovisno o specifičnim vezama koje određuju društveno-historijski specifične aranžmane proizvodnje. Njihova stvarna ali prešutna supstanca postaje ona određenih apstrakcija specifičnih za kapitalistički način proizvodnje. To znači da primjerice rad, kao opća apstrakcija bez stvarnog empirijskog korelata, prešutno poprima logiku najamnog rada u kapitalističkoj robnoj proizvodnji, dakle vrlo specifičnog i empirijski utvrdivog oblika rada.68 Umjesto da poput Murryaja kažemo da su objekti istraživanja „supsumirani pod logiku općih apstrakcija“, sada možemo biti precizniji: objekti istraživanja, kategorije određene vrste proizvodnje, prodiru u opće apstrakcije, apstrakcije koju su inače ispražnjene od svakog društveno-historijskog sadržaja i empirijski utvrdive realnosti i praksom konstituiranih određenja. Objekti istraživanja tu prazninu popunjavaju svojim vlastitim određenim sadržajem, vlastitim oblikom i karakterom, koji su određeni proizvodnim procesom kojega su dio, dok izvana i dalje izgledaju kao opće apstrakcije. Prividni karakter tih apstrakcija kao općih ključan je element koji omogućuje „iluziju ekonomskog“. Tom operacijom, koju omogućuje nedostatak znanstvene metode koja bi diferencirala opće od jednostavnih i određenih apstrakcija, kapitalistički način proizvodnje se čini najopćenitijim i najprirodnijim oblikom proizvodnje. Nedostatak te znanstveno-metodološke diferencijacije prepreka je prepoznavanju mogućnosti drugačijih oblika proizvodnje od kapitalističke.69 Marx je tu proceduru naturalizacije opisao kao cilj ekonomista poput Milla, dajući upečatljivu ekspoziciju njenih učinaka: „proizvodnja […] treba da bude prikazana, za razliku od raspodjele itd., kao obuhvaćena 68 Nisu svi oblici najamnog rada kapitalistički. Nekapitalistički najamni rad je postojao u pretkapitalističkim društvima, a postoji i danas. 69 I Heinrich čita efekt naturalizacije koji je Marx razotkrio kao prepreku vidljivosti svake proizvodnje osim kapitalističke: „Marx je pokazao kako kapitalistički način proizvodnje proizvodi sliku samoga sebe, sliku u kojoj su društveni odnosi postvareni, u kojoj kapitalistički odnosi proizvodnje naizgled proizlaze iz uvjeta svake proizvodnje, tako da ni o čemu drugome ni ne može biti riječ, osim o promjenama unutar kapitalističkih odnosa.“, Heinrich, 2015, str. 193

151

vječnim, od historije nezavisnim prirodnim zakonima, kojom prilikom se onda sasvim ispod žita poturaju građanski odnosi kao neoborivi prirodni zakoni društva in abstracto“.70 U svom kasnijem radu, Murray je tim inicijalnim uvidima dodao tvrdnju da greške „iluzije ekonomskog“ proizlaze iz „projekcije određenih percipiranih ili stvarnih karakteristika kapitalističkog procesa proizvodnje na radni proces općenito“, što dovodi do sljedeće greške, ideje da „radni proces općenito može stajati sam za sebe, da može postojati neovisno od svih određenih društvenih oblika“.71 Posljednja točka je presudna, budući da se tako, kroz proces naturalizacije i desocijalizacije kao procedure brisanja društvenih oblika, uklanja i konceptualni prostor nužan za smisleni razvoj određenih apstrakcija. Drugim riječima, ako su opće apstrakcije sve što nam je potrebno kako bismo teorijski razumjeli određeni način proizvodnje bogatstva, time se briše i mogućnost da drugačije oblike proizvodnje bogatstva razumijemo adekvatno, u skladu s njihovim vlastitim karakterom, putem konstrukcije prikladnih apstrakcija koje bi uhvatile njihove specifičnosti i razlike. Bez svjesne konstrukcije određenih apstrakcija, ostajemo bez konceptualnog aparata i metodologije za razumijevanje razlika između različitih oblika proizvodnje. SRODNI METODOLOŠKI PRISTUPI: HISTORIJSKE I TRANSHISTORIJSKE KATEGORIJE I mnogi drugi marksisti su se nadovezali na isti aspekt Marxova rada, razvijajući različite pristupe razumijevanju te metode. Iako bi komparativna analiza tih pristupa — koje bi identificirala njihove međusobne razlike i procijenila prednosti i slabosti svakoga od njih — bila vrlo korisna, ona bi nadrasla okvire ovog teksta.72 Stoga slijedi samo vrlo kratka analiza jednog primjera. Nadovezujući se na Marxovu tvrdnju o upotrebnoj vrijednosti kao supstanci svakog bogatstva, Derek Sayer, slično Murrayju, zaključuje da je „upotrebna vrijednost stoga ono što ću nazvati transhistorijskom kategorijom, tj. konceptom koji se može primijeniti na sve načine proizvodnje“.73 Sayerove transhistrorijske kategorije odnose se dakle na iste objekte kao Murrayjeve opće apstrakcije. Mjesto određenih apstrakcija za Sayera zauzimaju historijske kategorije, „koncepti koji se mogu 70 Marx, MED 20, 1979 [1857–1858], 8 71

Murray, 2002, str. 257

72 Za drugačiji pristup — razlikovanje medijacija prvog i drugog reda, vidi Arthur, 1986, str. 12–19 73 Sayer, 1979, str. 13

152

primijeniti samo unutar historijski limitiranih parametara“.74 Pojam transhistorijskog dobro pokriva sadržaj koji zahvaća i paralelni koncept općih apstrakcija, dok pojam historijskog ispravno označava historijski ograničeni karakter određenih apstrakcija, onih koje zahvaćaju elemente nekog društvenog oblika proizvodnje. Ni historijske ni određene kategorije ne isključuju mogućnost istovremenog postojanja različitih društvenih oblika istog materijalnog sadržaja u istom historijskom periodu. Primjerice, dok javne fontane pitke vode nude upotrebnu vrijednost bez troškova za konačne korisnike, istu upotrebnu vrijednost i zadovoljenje iste potrebe na istom mjestu mogle bi ponuditi i fontane na plaćanje kovanicama. Ono što ih razlikuje jest društveni oblik proizvodnog procesa kojim se upotrebne vrijednosti čine dostupne korisnicima. Oba društvena oblika mogu postojati u isto historijsko vrijeme. U našem slučaju, to ilustrira prisutnost javnih izvora pitke na brojnim javnim mjestima uz istovremenu sveprisutnost komodificiranih boca vode, koje se danas u razvijenim zemljama prodaju gotovo na svakom koraku. Takva praksa nije postojala prije nekoliko desetljeća, stoga možemo govoriti o promjeni društvenog oblika vode. Iako pojam historijskih kategorija omogućuje shvaćanje istovremenog postojanja različitih društvenih oblika stvaranja bogatstva, ne upućuje na ono što ih diferencira od transhistorijskih kategorija, s izuzetkom same historijske vremenitosti. Sam Marx je svakako u svojim radovima pojam historijskog eksplicitno koristio na načine koji opravdavaju Sayerovo čitanje. Međutim, vrijedi razmotriti distinkcije koje dobivamo ako umjesto toga koristimo pojam određenih apstrakcija. U njemu historijski aspekt nije eksplicitno prisutan, njegov fokus je na značajkama koje diferenciraju dva društvena oblika korisnih objekata. Distinktivna svojstva se oblikuju u procesima kojima se korisne objekte proizvodi, distribuira i nudi na potrošnju. Društveni oblik u kojemu se korisni objekti pojavljuju kao definitivni, empirijski postojeći oblici bogatstva — kao roba u slučaju vode u bocama, u neimenovanom obliku u slučaju javnih fontana pitke vode75 — uvijek je ujedno historijski specifičan i određen.76 74 Ibid., str. 31 75 Proizvode poput javnih fontana s pitkom vodom često se naziva javnim dobrima kako bi se sugerirao njihov javni karakter. Iako je privlačnost common sense značenja pojma javnog dobra evidentna i razumljiva, tu kategorije je stvorena i definirana unutar neoklasičnog okvira, unutar seta uglavnom općih apstrakcija koji su Marx i marksistički autori precizno kritizirali zbog nedostatka određenih apstrakcija, historijskih kategorija, i naturalizacije kapitalističke proizvodnje. 76 Za raspravu o javnim investicijama u znanost i tehnologiju i za free software kao drugačijim društvenim oblicima proizvodnje i bogatstva, vidi Bilić, Prug i Žitko, 2021.

153

Međutim, Sayerov primjer historijske kategorije otkriva i određeno ograničenje: „razmjenska vrijednost je očito historijska kategorija; drugim riječima, koncept koji se može valjano primijeniti samo kada postoje vrlo određeni historijski uvjeti za to“.77 Izjava je točna, voda u bocama kao oblik bogatstva proizlazi iz specifičnih historijskih uvjeta, ali isto vrijedi i za javnu fontanu. Jedno je rezultat kapitalističke proizvodnje, drugo proizvodnje javnog sektora. Iako dijele isto historijsko vrijeme, iste historijske uvjete, ono što ih diferencira je njihovo društveno određenje. Stoga smatram da pojam određenih apstrakcija nosi sugestivnu snagu koju pojam historijskog ne posjeduje. Sažmimo još jednom: iako je upotreba antinomijskog para transhistorijsko/historijsko konzistentna s Marxovom upotrebom tih pojmova, historijski period mogu dijeliti — i često dijele — oba društvena oblika koja smo u gornjem primjeru naveli. Njihovo određenje, s druge strane, uvijek je različito. Marx je na mnogim mjestima napisao da je za razvoj adekvatnih apstrakcija ključno da zahvate kako se društveni oblici razlikuju. Murrayjeva alternativa ima tu prednost da naznačuje određenje kao razliku između oblika koji se istražuju i pokušaju zahvatiti prikladnom apstrakcijom. U nastavku ćemo prikazati kako je Marx razvio tu metodu u svojoj upotrebi koncepta društvenih oblika i pritom primijeniti Murrayjevu interpretaciju i demonstrirati da je konzistentna s Marxovom metodom. MARXOVA KRITIKA NERAZUMIJEVANJA OBLIKA KOD EKONOMISTA: RANIJI RADOVI U možda prvom značajnijom doprinosu kritici političke ekonomije, pismu Pavelu Vasiljeviču Anjenkovu iz 1846. godine, Marxovo polazište je bila kritika Proudhonove aksiomatske tvrdnje da svaki rad stvara višak (eksces), što je, po njemu, univerzalna i apsolutno istinita propozicija „koju možemo smatrati sažetkom cjelokupne ekonomske znanosti“.78 Marxov glavni prigovor tiče se Proudhonove problematične generalizacije i zanemarivanja specifičnosti kapitalističke proizvodnje. Kritizirajući Proudhona, koji „pada u zabludu buržoaskih ekonomista, koji u tim ekonomskim kategorijama vide večite zakone, a ne istorijske zakone koji važe samo za određeni istorijski razvitak“,79 Marx sažima vlastiti pristup: „ekonomski oblici u kojima ljudi proizvode, troše, razmenjuju, prolazni su i istorijski 77 Sayer, 1979, str. 14 78 Proudhon, 1846, str. 113 79 Marx, MED 34, 1978 [1862–1863], str. 428

154

oblici“.80 Osim društvenog karaktera ekonomskih oblika, Proudhon ne shvaća ni da se sami društveni odnosi proizvode i da oni „koji stvaraju društvene odnose saobrazno svojoj materijalnoj proizvodnji, stvaraju i ideje, kategorije, to jest apstraktne, idealne izraze tih istih društvenih odnosa“, pa „ni kategorije nisu večite kao ni odnosi koje one izražavaju […][već] istorijske i prolazne tvorevine“.81 Marx je ovdje po prvi put razvio nekoliko ključnih ideja, uključujući vezu između ideja, društvenih odnosa i načina na koji proizvodimo, kao i uvid o njihovom promjenjivom karakteru: „ekonomske kategorije su samo teorijski izrazi, apstrakcije društvenih odnosa proizvodnje“ a „ideje i kategorije“ su „isto tako malo vječite kao i odnosi koje izražavaju. One su istorijski i prolazni proizvodi.“ 82 Marx je izbjegao klopku da društvene aspekte potrošnje, korištenje objekata, izjednači s njihovim društvenim karakterom u proizvodnji, s njihovim robnim oblikom kao specifičnim oblikom bogatstva koji poprimaju u kapitalističkoj proizvodnji. Unatoč materijalnog sadržaja koji ih čini korisnim, proizvedeni objekti koji konstituiraju bogatstvo imaju svoj vlastiti društveni karakter, individualno i relacijski kao elementi proizvodnje: „Ma kakav bio društveni oblik bogatstva, upotrebne vrijednosti sačinjavaju uvijek njegov sadržaj, u prvi mah indiferentan prema tom obliku. […] Iako je predmet društvenih potreba, i stoga uključena u društvenu vezu, upotrebna vrijednost ipak ne izražava društveni produkcioni odnos.“ 83 Tako Marx razlikuje korisnost objekata od društvenog karaktera koji poprimaju u proizvodnji. Marx daje primjer Friedricha Lista, „koji nikada nije mogao da shvati […] razliku između rada koji pomaže u stvaranju nečeg korisnog, neke upotrebne vrijednosti, i rada koji stvara određeni društveni oblik bogatstva“.84 Marx ovdje ističe da je karakter rada u proizvodnji vezan za društveni oblik rezultirajućeg proizvoda, proizvoda kao društvenog oblika bogatstva, ali istovremeno implicira da je korisnost nekog objekta odvojena od društvenog oblika (bogatstva) koji objekt poprima u određenom tipu proizvodnje. No, društveni oblik ipak utječe na sadržaj korisnih objekata, njegovu upotrebnu vrijednost, jer se samo „u prvi mah“ čini da društveni oblik na nju ne utječe. Diferencijacija između korisnosti kao takve i društvenog oblika koji korisnost poprima kao oblik bogatstva, kao specifična vrsta proizvoda, i promjene koje 80 Ibid., str. 426 81 Ibid., str. 430 82 Marx, 1977 [1847], str. 61 83 Marx, MED 20, 1979 [1857–1858], str. 338 84 Ibid., str. 345

155

društveni oblik može nametnuti na upotrebnu vrijednost bogatstva, nevidljiva je za ogranke ekonomske znanosti poput neoklasične, gdje se korisnost nekog objekta uzima kao centralna determinanta vrijednosti putem kategorije korisnosti (utility).85 U takvom pristupu društveni oblik koji proizvod poprima ne ulazi u analitički okvir. Čitajući Marxov pristup kroz Murrayjevu interpretaciju, kako bi shvatili što diferencira dva vrsta rada koji proizvode korisne objekte, nužno je razviti određene apstrakcije koje su adekvatne društvenom obliku u kojemu se korisni objekte pojavljuju kao bogatstvo. Isto vrijedi i za rad. I njegov oblik je determiniran društvenim i ekonomskim karakterom proizvodnog procesa, što traži određene apstrakcije kako bi ga se znanstveno zahvatilo. Ne razlikovati rad koji proizvodi koristan objekt od rada koji proizvodi kapitalističke robe — za što je Marx kritizirao Lista, greška je koja proizlazi iz nedostatka svijesti o društvenom karakteru proizvodnje. Bez adekvatnih određenih apstrakcija koje bi tu razliku diferencirale, analiza prividno zastaje na razini općih apstrakcija, služeći se općim pojmovima rada kao takvog i korisnih objekata kao takvih. Ali kao što smo pokazali u prethodnom dijelu teksta, ono što se zapravo događa jest da elementi konkretnog kapitalističkog proizvodnog procesa, najamni rad i robe, upisuju svoje karakteristike u rad i korisne objekte kao opće apstrakcije, čime se stvara iluzija ekonomskog, iluzija da postoji samo jedan, prirodan, način da se proizvodi. Analizirajući robe u Prilogu kritike političke ekonomije iz 1859., Marx je zaključio: da bi neki proizvod stekao društveni oblik mora biti otuđen od proizvođača. U to vrijeme, smatrao je to zakonom: „Nakon prisvajanja putem rada, ili objektivizacije rada, otuđenje proizvoda rada, ili njegova transformacija u društveni oblik, javlja se kao sljedeći zakon.“ 86 Za Marxa je bilo ključno uočiti kako ekonomski proces determinira oblike: „Kada općenito razmatramo društveni odnos pojedinaca unutar njihova ekonomskog procesa, jednostavno se moramo držati determinacija oblika samog procesa.“ 87 85 Pokušavajući obraniti svoj koncept od kritika, primarno onih koje su se ticale problema nemogućnosti mjerenja korisnosti, neoklasični autori su tijekom prošlih stotinjak godina razvili različite verzije kategorije korisnosti pod različitim imenima, počevši od Paretova koncepta ordinalnih preferencija, preko Hicksove i Allenove granične stope supstitucije, do Samuelsonove teorije otkrivene preferencije i krivulja indiferencije. Kritičari nikad nisu bili zadovoljni tim rješenjima, ističući da prvobitni problem ostaje. U jednom od najrasprostranjenije korištenih ekonomskih udžbenika autor priznaje da unatoč svim tim pokušajima i dalje imamo posla s istim konceptom: korisnost i krivulje indiferencije „su dva načina da se kaže ista stvar“., Mankiw, 2017, str. 433 Za marksističku kritiku, vidi Murray i Schuler, 2017, str. 141–3 86 Marx, MECW 29, 1859, str. 464 87 Ibid., str. 473

156

Kritika u pripremama za pisanje Kapitala i Rubinovo čitanje Jednu od najjasnijih ekspozicija svog novog shvaćanja društvenog karaktera proizvodnje Marx je dao u bilješkama iz godina 1861– 63. — djelomično posthumno objavljenih pod naslovom Teorije o višku vrijednosti88 — gdje svoje viđenje suprotstavlja onome tadašnjih političkih ekonomista. Marx razvija svoje polazište iz 1846. prema kojemu su „ekonomski oblici u kojima čovjek proizvodi, konzumira i razmjenjuje prijelazni i historijski“ kritizirajući političke ekonomiste zbog propusta da uvida da se u kapitalističkoj proizvodnji elementi pojavljuju u specifičnom, nužnom, društvenom obliku. Čitajući Georgea Ramsaya, primjećuje da autor ne shvaća da se dio kapitala mora koristiti kako bi se platilo radnike, mora se pojaviti kao najamni rad. Raspravljajući o transformaciji novca u kapital, Marx dalje napominje da radni proces poprima specifičan društveni oblik, do te mjere da „proces oplodnje u stvarnosti nije ništa do li radni proces u specifičnom društvenom obliku — ili specifični društveni oblik radnog procesa“.89 Specifični društveni oblik koji rad poprima u kapitalističkoj proizvodnji — oblik najamnog rada, nije puka opcija ili slučajnost, kao što je Ramsey mislio. Upravo suprotno, najamni rad je „nužan uvjet formacije kapitala i ostaje stalan, nužan preduvjet kapitalističke proizvodnje. […] Bez njega, novac ne postaje kapitalom, rad ne postaje najamni rad i stoga se ni cjelokupni radni proces ne podvrgava kontroli kapitala […]; [a] stoga se ne događa ni proizvodnja viška vrijednosti“.90 Marx ovdje potvrđuje kako specifičan oblik proizvodnje transformira same njegove elemente, kako ono za što se može činiti da predstavlja samo tehničke elemente i aspekte proizvodnje poprima svoj društveni i ekonomski oblik determiniran specifičnošću određenog načina proizvodnje. Rubin je naveo različite načine na koje je Marx govorio o svojoj metodi, fokusiranoj na „oblik“ i „određenje oblika“, a tu ideju je izrazio različitim sintagmama: „ekonomski oblik“, „društveni oblik“, „historijsko-društveni oblik“, „društvena određenost oblika“, „ekonomska određenost oblika“, „socijalna određenost oblila“, „historijsko-socijalna određenost“.91 Ovo shvaćanje objekta istraživanja putem „razlik[a] oblika“ predstavlja, ističe Rubin, „posve 88 Heinrich, 1989, str. 64; Roth i Moseley, 2002 89 Marx, MECW 30, 1861, str. 140 90 Ibid., str. 116 91 Rubin, 1978 [1928], str. 44

157

novo metodološko postavljanje ekonomskih problema“ 92. Marxova je „pažnja usmjerena na analizu društvenih oblika privrede i na zakone njihova postanka i razvoja, na ‘istinski proces stvaranja oblika (Gestaltungsprozess) u njegovim različitim fazama’“.93 Komplementarno s metodološkim uvidima Murrayja i Banajija, Rubin zaključuje: „Posebnost te Marxove […] metode nije, kao što vidimo, samo u njenom povijesnom, nego i u njenom sociološkom karakteru, u velikoj pažnji obraćenoj društvenim oblicima privrede […][kojima] nastoji objasniti postanak i karakter društvenih oblika koje poprima materijalni proces proizvodnje“.94 U sljedećem odjeljku okrećemo se međusobnom odnosu apstrakcija koje je Marx razvio, pitanju kako ih razumjeti u kontekstu koncepta društvenih oblika, i onome što Rubin naziva Marxovim „osnovn[im] zanimanje[m]“— interesom za to kako se oblici određuju, ili, Marxovim riječima, interesom za „‘određenosti oblika’ (Formbestimmtheiten)“.95 RAZVOJ DRUŠTVENIH OBLIKA I REALNI MEHANIZMI Marx piše o kapitalističkoj proizvodnji, čiju centralnu značajku predstavlja ono što naziva procesom oplodnje.96 Proizvodnja je radni proces u određenom društvenom obliku. Kao generički opis nužno društvenog karaktera svakog procesa proizvodnje i njegovih elemenata, pojam društvenog oblika predstavlja opću apstrakciju. Oplodnja i oblici vrijednosti na kojima kapitalistička proizvodnja počiva stoga predstavljaju društvene oblike specifičnog proizvodnog procesa, i kao takvi nisu primjenjivi na proizvodnju općenito, na svaki oblik proizvodnje. U takvom čitanju, pojam društvenih oblika kako ga Marx koristi omogućuje nam da uhvatimo i specifičnosti kapitalističkog procesa proizvodnje i karakter općih apstrakcija kao kategorija koje su nedostatne za zadatak znanstvene teoretizacije proizvodnog procesa. Slično shvaćanje je ponudio Tony Smith, krećući od ideje da se „u Marxovom Kapitalu može slijediti sistematsko razvrstavanje [ordering] ekonomskih kategorija“.97 U kapitalističkom načinu proizvodnje „oblik vrijednosti“ predstavlja „najosnovniju strukturu poopćene robne razmjene“, a „determinacije oblika vrijednosti su robni oblik, novčani 92 Ibid., str. 47 Kurziv u originalu. 93 Ibid., str. 48 Kurziv u originalu. 94 Za Marxovu analizu oblika u kontekstu ekonomske sociologije, vidi Prug, 2022. 95 Rubin, 1978 [1928], str. 48 96 Oplodnja kapitala je u Marxovom originalu „Kapitalverwertung“. Za probleme prevođenja, vidi Ćurković, 2015, str. 19 97 Smith, 1997, str. 177

158

oblik i oblik kapitala, koji inkorporira druga dva“.98 Razvoj oblika vrijednosti koji Smith sugerira, viđen kroz leću društvenih oblika, mogao bi se ovako izložiti: oblik vrijednosti → oblik kapitala → robni oblik, novčani oblik. Tražeći potvrdu za to u Marxovim tekstovima, naići ćemo na vrlo srodne formulacije, poput ove: Oblik vrednosti proizvoda rada najapstraktniji je, ali i najopštiji oblik buržoaskog načina proizvodnje, koji način proizvodnje time dobija obeležje naročite vrste društvene proizvodnje, a time ujedno i svoje istorijsko obeležje. Pa stoga, kad se u njemu pogrešno vidi večiti prirodni oblik društvene proizvodnje, onda se nužno previđa i ono što je specifično na obliku vrednosti, dakle na robnom obliku, a u daljem razvitku na novčanom obliku, kapitalskom obliku itd.99

Redoslijed je kod Marxa ovdje drugačiji, robni oblik je društveni oblik koji se prvi razvija, prije novca i oblika kapitala: oblik vrijednosti → robni oblik → novčani oblik, oblik kapitala. Za Tonyja Smitha, Marxova metoda vodi do rezultata da „svako određenje nekog društvenog oblika u Kapitalu eksplicira realne mehanizme koji djeluju u kapitalističkom načinu proizvodnje“.100 Slijedeći Andrewa Sayera, Smith realne mehanizme shvaća kao „različite načine kako strukture društvenih odnosa mogu ‘determinirati što se događa’“. Kao primjere navodi zakon vrijednosti i eksploataciju kao aproprijaciju viška vrijednosti od strane onih koji „posjeduju i kontroliraju kapital“.101 Ukupni razvoj kategorija objašnjava sljedećom logikom: „svaka kategorija u Kapitalu definira neko određenje nekog društvenog oblika, a svako određenje specificira neki realni mehanizam koji djeluje u kapitalističkom načinu proizvodnje“.102 Smithovo čitanje Murrayjevoj eksplikaciji Marxove metode dodaje još jedan ključni aspekt konstrukcije i diferencijacija određenih apstrakcija: shvaćanje kauzalnih odnosa koji djeluju među kategorijama i unutar polja načina proizvodnje bogatstva. Sažetak i primjena metodologije na kapitalistički način proizvodnje Kroz leću metodološke interpretacije koju smo ovdje razvili, koncept društvenog oblika predstavlja opću apstrakciju. Poput riječi proizvodnje, njegova primjena nam omogućuje izbjegavanje ponavljanja, 98 Ibid., str. 178 99 Marx, MED 21, 1974 [1872], str. 82 100 Smith, 1997, str. 181 101 Ibid. 102 Ibid., str. 190

159

ali nam ne govori ništa o specifičnim elementima ili strukturi nekog realno postojećeg tipa proizvodnje. Kroz analizu konkretnih instanci, opće apstrakcije se moraju konvertirati u adekvatne određene apstrakcije, uhvatiti objekt koji se istražuje, odgovoriti na pitanje: koji društveni oblici se mogu detektirati i koje ćemo određene apstrakcije primijeniti kako bi ih imenovali sukladno njihovoj ulozi i karakteru. Marxov odgovor, u čitanju koje ovdje predstavljamo, glasi da je u kapitalističkom načinu proizvodnje oblik vrijednosti predstavlja najosnovniju određenu apstrakciju. Oblik vrijednosti međutim odražava ukupnu logiku kapitalističkog načina proizvodnje, neku vrstu kišobrana, određenu apstrakciju visoke razine, koju treba finalno odrediti konkretnim praksama, realnih mehanizmima čiji društveni i ekonomski oblici moraju biti uhvaćeni potpuno određenim apstrakcijama.103 Te potpuno određene apstrakcije su kategorije koje prikazuju društvene oblike u kojima elementi proizvodnog procesa poput zemlje, radnika, sredstva za proizvodnju i novca operiraju pod specifičnom ukupnom logikom koju zovemo kapitalističkim načinom proizvodnje. Takva poopćena robna razmjena rezultira razvojem oblika vrijednosti koji se dalje manifestira kao društveno i ekonomsko oblikovanje proizvodnje. Kategorijama poput robe, kapitala i viška vrijednosti dolazimo do društvenih oblika koji predstavljaju razvijeni oblik vrijednosti unutar takvog načina proizvodnje. Smithovim riječima, „svaka kategorija u Kapitalu definira određenje [oblika vrijednosti]“, ili „svaka kategorija Kapitala definira određenje nekog društvenog oblika“.104 Opisani proces predstavlja društveno i ekonomsko određenje oblika bogatstva u kapitalističkom načinu proizvodnje.

103 Marx u predgovoru prvom izdanju prvog toma Kapitala piše da je „oblik vrednosti … vrlo prazan i jednostavan“, dok je njegov „gotovi lik (shape) novčani oblik“ ( Marx, MED 21, 1974 [1872], str. 13). Svako zna, „makar ne znao ništa drugo“, piše Marx, „da robe imaju zajednički oblik vrednosti … novčani oblik ... koji je do krajnosti upadljivo suprotan šarenim prirodnim oblicima njihovih upotrebnih vrednosti“ ( Ibid., str. 54). Znanstveni je zadatak, kojeg „buržoaska ekonomija nije čak ni pokušavala“, pokazati razvoj oblika vrijednost (Ibid), a ne samo fokusirati se na novčani oblik kao finalni rezultat. Takvom analizom dobivamo uvid kako se u procesu razmjene roba rad odvojenih proizvođača socijalizira, tj. kako zadobiva „specifično društveni karakter ( Heinrich, 2015, str. 54–5). 104 Slično čitanjima Chrisa Arthura, Geerta Reutena i Michaela Williamsa, i za Tonyja Smitha je Hegelov utjecaj na Marxa od iznimne važnosti za razumijevanje Marxove ukupne metode, koju treba shvatiti kao „sistematsku dijalektiku društvenih oblika“ (Smith, 1997, str. 178). Suprotnu poziciju zauzimaju autori poput Heinricha, koji gleda vrlo kritički na tumačenje Marxove „dijalektičke metode“ prikaza razvoja kategorija u Kapitalu kao „primjene“ neke već postojeće univerzalne dijalektike. Otud i njegova skepsa prema svakom apriornom izjednačavanju Marxova „dijalektičkog prikaza“ s Hegelovom dijalektikom (Heinrich, 2015, str. 45–47). Iako je ovo važna diskusija, ona nadilazi okvira ovog teksta.

160

DRUŠTVENI OBLICI RADA I PROIZVODNJE S ONU STRANU KAPITALA Marxov objekt istraživanja je kapitalistički način proizvodnje, ali taj fokus ne mora nužno ograničavati prostor našeg teorijskog istraživanja. Isto vrijedi za njegovo razvijanje određenih apstrakcija koju su adekvatne za analizu specifično kapitalističke proizvodnje poput kapitala, najamnog rada, robe i viška vrijednosti. Upravo suprotno. Da postoje alternative, drugi društveni oblici u kojima se proizvodnja može odvijati sam Marx je artikulirao krajnje jasno: „Najamni rad nije apsolutan, nego historijski oblik rada. Za proizvodnju nije nužno da radnik sredstva potrebna za njegovo održavanje susreće u otuđenom obliku kao kapital. Ali isto vrijedi i za sve druge elemente kapitala.“ 105 Drugim riječima, faktori proizvodnje (kako to naziva mainstream ekonomija), elementi koji sudjeluju u proizvodnji, „drugi elementi kapitala“, kako ih Marx ovdje naziva, poput radne snage, novca, sredstava za proizvodnju, mogu poprimiti različite oblike od onih koje imaju u kapitalističkoj proizvodnji. Ako se karakter kapitala ne shvaća kao specifičan historijski društveni oblik, upozorava Marx, onda on postaje „samo drugo ime za objekte koji su nužni u svakom procesu proizvodnje, kakav god bio njegov društveni oblik; kapital bi sukladno tome bio samo stvar, tehnološki određena. Specifična značajka koja ga čini kapitalom tako je izbrisana“.106 U interpretaciji koju ovdje razvijamo, sposobnost da zahvatimo specifičnu značajku koja kapital čini kapitalom, njegove društvene oblike, ovisi o razumijevanju razlike između općih i određenih apstrakcija i njihovom razvoju. Prelazeći s kapitala na najamni rad, Marx identificira istu grešku primjene krive vrste apstrakcije na primjeru političkog ekonomista Pellegrina Rossija, koji brka najamni rad s radom općenito i time propušta uvidjeti da najamni radni odnos u kojemu kapital isplaćuje nadnicu „nije nužan oblik proizvodnje“ i da najamni rad nije „nužan oblik rada“.107 Rossi stoga zaboravlja da „kapital nije nužan oblik […] uvjeta rada ili proizvodnje“, on je „samo specifičan historijski oblik“.108 To Marxa dovodi do važnog zaključka koji otvara konceptualni prostor za primjenu njegove metode i s onu stranu kapitalističke proizvodnje: „Drugim riječima: radni proces 105 Marx, MECW 30, 1861, str. 139 106 Ibid., str. 140 107 Ibid., str. 141 108 Ibid.

161

se može odvijati i bez da je supsumiran pod kapital; ovaj specifični društveni oblik nije nužan preduvjet za proizvodnju; proizvodni proces kao takav nije nužno kapitalistički proces proizvodnje.“ 109 Marx ovdje eksplicitno ukazuje na mogućnost organizacije nekapitalističke proizvodnje, proizvodnje izvan društvenog oblika kapitala. To otvara vrata istraživanju tih procesa proizvodnje, ali se postavlja i pitanje kako to adekvatno činiti. Ekstenzija Murrayjeve interpretacije Marxove metode, tj. razlikovanje općih i određenih apstrakcija, omogućilo bi nam upravo to: istraživanje specifičnosti tih nekapitalističkih proizvodnih procesa, bez nužnosti reteriranja na koncept proizvodnje općenito. Marx nas, međutim, upozorava da ekonomisti ne mogu priznati relativni karakter kapitala i društvenih odnosa na kojima počiva. Oni „prikazuju kapital kao večiti odnos proizvodnje“, reducirajući ga „na opšte odnose rada prema njegovim materijalnim uslovima, koji su zajednički svakome načinu proizvodnje i ne sadrže ništa od specifičnog karaktera kapitala.“ 110 Gledište koje Marx predlaže omogućuje nam da shvatimo „istorijsko-tranzitorni karakter“ društvenog odnosa proizvodnje, koji „sam stvara sredstva za svoje ukinuće“.111 Drugim riječima, jedan od preduvjeta za razumijevanje kako bi mogli nadići kapitalističku proizvodnju kao dominantan oblik proizvodnje jest razvoj znanja o društvenim određenjima koja dominantnom sistemu proizvodnje daju specifičan, historijski promjenjiv set atributa i odnosa koje nazivamo kapitalističkim načinom proizvodnje. To nipošto ne znači da je nadilaženje kapitalizma samo pitanje adekvatnijeg teorijskog razumijevanja. Ipak, iako je nadilaženje kapitalizma moguće samo putem organizirane političke borbe, čini se puno izglednijim uz bolje razumijevanje oblika proizvodnje koji se zagovaraju i preferiraju nad kapitalističkim. Važnost ove točke podcrtavaju historijske lekcije neuspjelih pokušaja nadilaženja kapitalističke proizvodnje putem pukog preuzimanja kolektivnog i društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, bez puno brige o društvenom obliku i svrsi proizvodnje, bez razumijevanja metode prepoznavanja i konstrukcije određenih apstrakcija koje bi bile adekvatne društvenim oblicima onoga što se zamjenjuje — kapitalistička proizvodnja; i onoga što je zamjenjuje — alternativne prakse proizvodnje i alokacije bogatstva.

109 Ibid. 110 Marx, MED 26, 1972 [1861–1863], str. 205 111 Ibid., str. 204

162

DRUŠTVENI OBLICI U PRVOM TOMU KAPITALA I NJEGOVIM RANIJIM RUKOPISIMA Vrlo kratak pregled prvog toma Kapitala i njegovih rukopisa pomaže izoštrenijem shvaćanju koncepta društvenog oblika. Marx prvi tom Kapitala započinje s robama, objašnjavajući razliku između njihove upotrebne vrijednosti i njihova društvenog oblika. Korisnost neke stvari, ono što je čini upotrebom vrijednošću, „uslovljena [je] svojstvima samog robnog tijela“ i „bez njega ne postoji“. Upotrebne vrijednosti „čine materijalnu sadržinu bogatstva ma kakav mu bio društveni oblik“.112 Slijedeći metodu koju je uspostavio u ranijim tekstovima113, Marx ovdje uspostavlja novu diferencijaciju: bogatstvo ima svoj materijalni sadržaj i svoj društveni oblik, a ti društveni oblici mogu biti vrlo različiti. Drugačije rečeno, proizvodnja onoga što je korisno može poprimiti društvene oblike koji se razlikuju od dominantne kapitalističke robne proizvodnje, odnosno: robni oblik je samo jedan mogući (iako u kapitalističkim društvima dominantni) društveni oblik koji mogu poprimiti upotrebne vrijednosti. Prema Marxu, proizvodnja u kapitalističkom društvu je privatna i uvijek spekulativna, sve do trenutka razmjene. Tek tada proizvođači „stupaju u društveni dodir“, a „specifična društvena obeležja njihovih privatnih radova pokazuju [se] tek u okviru te razmene“.114 Stoga se i „privatni radovi potvrđuju […] kao članovi ukupnog društvenog rada tek putem odnosa u koje razmena dovodi proizvode rada, a preko ovih i proizvođače.“ 115 Na koncu, Marx u često citiranoj rečenici određuje odnos korisnosti, odnosno fizičkih svojstava korisnih predmeta, i vrijednosti: „Tek u okviru svoje razmene dobijaju proizvodi rada društveno jednaku predmetnost vrednosti odvojenu od njihove čulno različite upotrebne predmetnosti.“ Da bi se to dogodilo, „korisne stvari“ se moraju proizvoditi „u svrhu razmene, kad se, dakle, već pri samoj njihovoj proizvodnji uzima u obzir njihov karakter kao vrednosti“.116 Marx nastavlja: „društveno korisni karakter […] privatnih radova“ odražava se u tome „što proizvod rada mora biti koristan, i to za druge, — društveni karakter jednakosti raznovrsnih radova u obliku 112 Marx, MED 21, 1974 [1872], str. 44 113 Pismo Pavelu Vasiljeviču Anjenkovu iz 1846., Marx, MED 34, 1978 [1862–1863]; Osnovi kritike političke ekonomije, Uvod, Marx, MED 19, 1979 [1857–1859], str. 5–26 114 Marx, MED 21, 1974 [1872], str. 75 115 Ibid. 116 Ibid.

163

zajedničkog vrednosnog karaktera tih materijalno različitih stvari, proizvoda rada“.117 Taj zajednički karakter, vrijednost koju korisni predmeti dobivaju u procesu kapitalističke proizvodnje i razmjene, u procesu kojim različite vrste rada postaju komenzurabilne, njihov je društveni aspekt. Vrijednost izražava društveno potvrđeni karakter korisnosti privatnog rada. Elementi takve produktivne aktivnosti poprimili su specifično kapitalističke oblike robe, najamnog rada i kapitala. Marxov koncept društvenog karaktera aspekata proizvodnje pomaže nam razumjeti razvoj društvenih oblika. U gornjem citatu koncept se koristi kako bi se prikazala logika izjednačavanja različitih vrsta rada putem robne proizvodnje i razmjene. Apstrahiranjem različitih konkretnih značajki različitih vrta rada dobiva se „oblik [njihova] zajedničkog vrednosnog karaktera“, a to apstrahiranje se postiže podruštvljenjem u razmjeni, čime rad stječe doista društveni karakter. Proces podruštvljenja tu međutim ne staje. Marx u novcu vidi ultimativni društveni aspekt bogatstva: „Širenjem robnog prometa raste moć novca, tog uvek pripravnog, apsolutno društvenog oblika bogatstva.“ 118 Marx u svojoj prezentaciji kreće od robe i društvenih karakteristika koje elementi proizvodnje stječu kada se proizvodnja organizira u svrhu razmjene, te naglašava: „ma kakav bio društveni oblik procesa proizvodnje, on uvek mora biti kontinuelan, tj. mora periodično prolaziti stalno nanovo kroz iste stadijume“, a to znači da je „svaki [..] proces društvene proizvodnje ujedno i proces reprodukcije“.119 Pitanje reprodukcije se stoga mora uzeti u obzir kod primjene Marxove analize na nekapitalističke oblike proizvodnje. Jedna o najjasnijih ekspozicija razumijevanja društvenog oblika proizvodnje kao metode koju Marx primjenjuje kako bi diferencirao svoj rad i kritizirao političke ekonomiste nalazi se u Rezultatima neposrednog procesa proizvodnje, tekstu koji je izvorno trebao činiti zadnje poglavlje prvog toma Kapitala, ali ga je Marx pred objavljivanje iz kompozicijskih razloga odlučio izbaciti. Tu je „tema specifičnog društvenog oblika i svrhe rada i bogatstva obrađena eksplicitno i emfatično“.120 Uvjet za kapitalističku proizvodnju kao društvenog oblika i za uspješnu reprodukciju kapitalističkog procesa proizvodnje je da robna razmjena mora biti toliko razvijena da postaje „opšti oblik proizvoda“, „opšti elementarni oblik proizvoda“, „opšti elementarni

117 Ibid., str. 76 118 Ibid., str. 124 119 Ibid., str. 499 120 Murray, 2009, str. 163

164

oblik bogatstva“.121 Samo kada postoji „razvijena razmena roba“, „oblik robe“ postaje „opšte potrebni društveni oblik samog proizvoda“, a kao takav „rezultat je tek kapitalističkog načina proizvodnje“.122 Primjenjujući metodološki pristup koji smo u ovom tekstu prikazali, možemo reći da ovim citatima Marxa možemo razlikovati dvije razine apstrakcije: proizvod kao opći oblik svake proizvodnje, i robu kao društveni oblik proizvoda. Proizvod ili proizvedena korisna stvar je opća apstrakcija, dok je roba određena apstrakcija. Međutim, u svojim počecima, robna proizvodnja nije bila univerzalna i nužna, kapitalistička proizvodnja nije bila potpuno konstituirana, nije bila dominantna. Iako ova točka zahtjeva zasebno istraživanje, vrijedi napomenuti da bi u tom slučaju, zbog ograničene raširenosti i nedostatka potpuno konstituiranog kapitalističkog načina proizvodnje, vjerojatno bilo smisleno govoriti o robi kao jednostavnoj apstrakciji, obliku proizvoda koji još nije podvrgnut sistemskom djelovanju društveno poopćenog načina proizvodnje. Kada se robna proizvodnja širi i postaje univerzalno nužna, roba postaje određenom apstrakcijom kapitalističkog načina proizvodnje. Prije nego što je Marx konceptualizirao ovaj tip analize, jedva da je postojala svijest o toj problematici, kako među političkim ekonomistima, tako i među ljudima općenito. Marx tu argumentaciju produbljuje raspravom o elementima proizvodnje. Nedostatak svijesti o specifičnom društvenom karakteru elemenata proizvodnje ima dalekosežne posljedice: budući da se kapital „sastoji od sredstava za proizvodnju, sirovina, pomoćnih materijala i sredstava za rad, oruđa, zgrada, mašina itd., izvlači se iz toga zaključak da su sva sredstva za proizvodnju […] kapital, da je kapital stoga nužan moment ljudskog procesa rada uopšte, bez obzira na svaki njegov historijski oblik, te da je otud nešto večno i uslovljeno prirodom ljudskog rada“.123 Na sličan način, rad općenito brka se s radom u procesu kapitalističke proizvodnje: „Isto tako se, jer je proces proizvodnje kapitala uopšte proces rada, izvlači zaključak da je proces rada kao takav, proces rada u svim društvenim oblicima nužno proces rada kapitala“.124 Sažimajući, možemo reći da je Marx shvatio da je diferenciranje specifičnih aspekata proizvodnje nužan teorijski korak za konstrukciju kategorija koje će biti adekvatne objektu istraživanja. Murray je sistematizirao Marxovu proceduru i prepoznao je eksplicitnije kao 121 Marx, 1977 [1864], str. 91. Kurziv u originalu. 122 Ibid., str. 90. Kurziv u originalu. 123 Ibid., str. 11. Kurziv u originalu. 124 Ibid.. Kurziv u originalu.

165

metodu. Time ju je ujedno učinio dostupnom za daljnju primjenu. U ovom tekstu smo pokazali da je tu metodu moguće primijeniti na druge društvene oblike proizvodnje, s onu stranu dominantnog kapitalističkog. Dok je sam Marx taj pristup razložio u mnogim tekstovima, radovi drugih autora koje smo komentirali pomogli su nam dodatno rasvijetliti njegovu metodu, nudeći nam alternativnu klasifikaciju tipova apstrakcije, demonstrirajući njihovu nužnost za društvene znanosti. Rubin je Marxovu važnost za razumijevanje ekonomskih fenomena izrazio krajnje jasno: „Prevrat, koji je Marx izvršio u političkoj ekonomiji sastoji se u tome što je on pod stvarnim postvarenim kategorijama otkrio društvene proizvodne odnose — taj pravi objekt političke ekonomije kao društvene znanosti.“ 125 ZAKLJUČAK Jedan od Marxovih najvažnijih doprinosa bilo je razotkrivanje činjenice da su politički ekonomisti prije njega kapitalističke oblike proizvodnje poistovjećivali s proizvodnjom uopće i time specifične društvene značajke kapitalističke proizvodnje apsolutizirali u tobože prirodan način proizvodnje.126 Mnogi marksistički istraživači bavili su se i temama vezanim za nekapitalističke proizvodne oblike. To posebno vrijedi za rasprave o socijalističkom planiranju, socijalističkoj robnoj proizvodnji, ulozi tržišta u socijalizmu, ali i za rasprave o „artikulaciji“ različitih načina proizvodnje u povijesti.127 U suvremenijom kontekstu, na takve teme nailazimo u sklopu feminističkih rasprava o društvenoj reprodukciji128, u teorijama zajedničkih dobara i teorijama o peer to peer proizvodnji.129 Pa ipak, ono što je nedostajalo jest razumijevanje Marxovog pristupa kako smo ga ovdje prikazali — kao metodu kategorijalno diferenciranog pristupa različitim tipovima proizvodnje. U primijeni te metode na suvremene fenomene, prvi zadatak je razvoj adekvatnih određenih apstrakcija, nakon čega mora slijediti utvrđivanje njihovih odnosa i implikacija, prilagođeno specifičnom društvenom obliku proizvodnje koji se istražuje. Taj teorijski nedostatak utoliko 125 Rubin, 1973 [1928], str. 47 126 Za drugačiji pristup ovom problemu putem Marxova koncepta fetišizma, vidi Heinrich, 2015 127 Za rasprave o SFRJ samoupravljanju i teoriji socijalističke robne proizvodnje, vidi Zovak, 2017; Žitko, 2020 128 Arruzza, 2015; Bhattacharya, 2017; Ferguson, 2016 129 Angelis, 2017 Vidi i Journal of Peer Production i specijalno izdanje Söderberg i Maxigas, 2014

166

je dalekosežan što dovodi u pitanje univerzalnost Marxove metode i otvara put kritikama prema kojima je kapitalistička proizvodnja jedini oblik proizvodnje na koji je Marxova analiza oblika primjenjiva. Centralna logika Marxove kritike političke ekonomije, sa sidrištem u ideji društvenog i ekonomskog određenja oblika proizvodnje, i njegove eksplicitne izjave koje smo prikazali u ovom tekstu ne ostavljaju prostora za sumnju da je vjerovao u mogućnost postojanja drugih oblika proizvodnje. Ovaj tekst argumentira da nam prepoznavanje metode koju je Marx razvio nudi početnu točku za istraživanje drugih oblika proizvodnje, čime pristup koji je izvorno razvijen kao kritika političke ekonomije i kapitalističkog načina proizvodnje dižemo na razinu istovremeno preciznijeg i šireg teorijskog okvira. Demonstracija da je ključan dio Marxova rada klasifikacija i konstrukcija kategorija kao općih (zemlja, sredstva za proizvodnju, rad, proizvod, višak), jednostavnih (najamni rad, roba) ili određenih (zemljišno vlasništvo, kapital, najamni rad i roba unutar kapitalističkog načina proizvodnje, apstraktni rad, višak vrijednosti) predstavlja korak u tom smjeru.130 Prikazavši kako je Marx razvio tu metodu s fokusom na društvene oblike, i istovremeno primijenivši Murrayjevu interpretaciju, ovaj tekst demonstrira kako koncepti općih, jednostavnih i određenih apstrakcija dosljedno hvataju centralnu logiku Marxovog znanstvenog pristupa. Dok odnos između koncepta društvenog oblika i drugih aspekata Marxovog rada zahtijeva detaljniju razradu, neke inicijalne zaključke ipak možemo donijeti: koncept društvenog oblika predstavlja specifičnu vrstu opće apstrakcije te upućuje na potrebu za razvojem određenih apstrakcija kako bi se zahvatila specifičnost elemenata proizvodnje u svakom načinu proizvodnje. Koncepti koje je Marx razvio kroz analizu društvenih oblika — poput oblika vrijednosti, robnog oblika, novčanog oblika — predstavljaju određene apstrakcije koje su specifične za kapitalistički način proizvodnje. I Murrayjeva sve učestalija upotreba kategorije društvenih oblika u recentnijim radovima, čini se, upućuje u tom smjeru.131 Drugačije rečeno, dok društveni oblik predstavlja svojevrstan meta-jezik s mnogim historijskim determinacijama, oblik vrijednosti je njegovo primarno određenje u kapitalističkom načinu proizvodnje. Oblik vrijednosti stoji iznad drugih determinacija, obuhvaćajući na najvišoj razini apstrakcije metamorfoze vrijednosti u sistemskoj logici kapitalističkog načina 130 Pitanje o ulozi i limitacijama određenih apstrakcija u teoretizaciji konkretnih društvenih objekata, relacija i tendencija predstavlja kompleksnu i kontroverzu temu, kako u marksizma tako i u filozofiji znanosti općenito. Za elaborirano argumentiran i diferenciran pregled kroz leću kritičkog realizma, uključujući kritiku nekih raširenih marksističkih pristupa, vidi Sayer, 1998 131 Badeen i Murray, 2016

167

proizvodnje, čiju pogonsku logiku čini profitna motivacija. U procesu kapitalističke proizvodnje, elementi proizvodnih aktivnosti, poput finalnog proizvoda, rada, sredstava za proizvodnju i viška zadobivaju oblike vrijednosti kao roba, najamni rad, kapital i višak vrijednosti. Zadatak za buduće istraživanje je primijeniti metodu koju smo ovdje skicirali na društvene oblike proizvodnje koji se — pošto im nedostaju važne značajke kapitalističke proizvodnje — čine drugačijim društvenim oblicima. Najistaknutiji kandidati za takvu analizu su proizvodnja u javnom sektoru u svojim različitim oblicima, civilni sektor i kućanski rad, čiji su doprinosi ukupnoj proizvodnji bogatstva golemi unatoč dominaciji kapitalističke robne proizvodnje.132 Ako se razumijevanje ključnog aspekta Marxove metodologije koji smo ovdje prikazali pokaže korisnim za taj zadatak, to bi ujedno demonstriralo njenu primjenjivost izvan uskih parametara kapitalističke proizvodnje za koju je ta metodologija izvorno razvijena. To bi nam osiguralo i polazište za zahtjevnije istraživanje odnosa koji operiraju unutar drugih oblika proizvodnje. Time bismo se smjestili u polje konkretnih, realno postojećih entiteta, realnih mehanizama i tendencija unutar određenog društvenog oblika proizvodnje, uključujući njihovu ulogu u sveukupnoj društvenog reprodukciji, a sve to pod utjecajem dominantnog kapitalističkog načina proizvodnje. Ukratko, polazeći od uvida da „svaka kategorija Kapitala definira određenje nekog društvenog oblika, a svako određenje specificira neki realni mehanizam koji djeluje u kapitalističkoj proizvodnji“ 133, metodologija koju smo ovdje prikazali pruža nam inicijalan set smjernica kako započeti istraživanje drugih oblika proizvodnje i njihovih realnih mehanizama.

132 Ako zanemarimo transfere poput mirovina i naknada za nezaposlenost, u zemljama OECD-a proizvodnja javnog sektora iznosi oko 20 posto BDP-a. Kada bi se rad u kućanstvima plaćao u skladu s prosječnim plaćama za isti tip plaćenog rada, BDP bi, ovisno o studijama, narastao između 20 i 70 posto. 133 Smith, 1997, str. 190

168

LITERATURA Althusser L. i Balibar E. 1970, Reading Capital. London: NLB. Angelis MD. 2017, Omnia Sunt Communia: On the Commons and the Transformation to Postcapitalism. Zed Books. Angner E. 2009, Hayek and Natural Law. 1 edition.Place of publication not identified: Routledge. Arruzza C. 2015, “Functionalist, Determinist, Reductionist: Social Reproduction Feminism and its Critics”. Science & Society 80, 1:9–30. 10.1521/siso.2016.80.1.9. Arthur CJ. 1986, Dialectics of Labour: Marx and His Relation to Hegel. Oxford Oxfordshire ; New York, NY, USA: Blackwell Pub. Badeen D. i Murray P. 2016, “A Marxian Critique of Neoclassical Economics’ Reliance on Shadows of Capital’s Constitutive Social Forms”. Crisis and Critique 3, 3:8–28. Banaji J. 2010, Theory as History: Essays on Modes of Production and Exploitation. Leiden ; Boston: Brill Academic Publishers. Bettelheim C. 1975, Economic Calculation and Forms of Property. New York: Monthly Review Press. Bhattacharya T. 2017, “Introduction: Mapping Social Reproduction Theory”. U: Bhattacharya T ur. Social Reproduction Theory: Remapping Class, Recentring Oppression, London: Pluto Press, str. 1–21. Bidet J. 2007, “New Interpretations of Capital”. U: Kouvelakis S i Bidet J ur. Critical Companion to Contemporary Marxism, Leiden: Brill, str. 369–383. Bilić P., Prug T. i Žitko M. 2021, The Political Economy of Digital Monopolies: Contradictions and Alternatives to Data Commodification. Bristol, UK: Bristol University Press. Blanchard O. 2016, Macroeconomics. 7 edition.Boston: Pearson. Brass T. 2012, “Jairus Banaji’s Mode of Production: Eviscerating Marxism, Essentialising Capitalism”. Journal of Contemporary Asia 42, 4:707–716. 10.1080/00472336.2012.706429. Campbell M. 1993, “Marx’s Concept of Economic Relations and the Method of Capital”. U: Moseley F ur. Marx’s Method in Capital: A Re-Examination, New Jersey, USA: Humanities Press, str. 135–156. Campling L. 2014, “Debating Modes of Production and Forms of Exploitation: Introduction to the Symposium on Jairus Banaji’s Theory as History”. Historical Materialism 21, 4:3–10. 10.1163/1569206X-12341330.

169

Chayanov AV., Thorner D. i Kerblay B. 1966, (A.V.) Chayanov on the Theory of Peasant Economy: Published for the American Economic Association. Homewood, Ill. Clarke S. 1991, Marx, Marginalism and Modern Sociology: From Adam Smith to Max Weber. 2. izd.Hampshire: Palgrave Macmillan. Cohen AJ. i Harcourt GC. 2005, “Introduction capital theory controversy: scarcity, production, equilibrium and time”. U: Capital Theory, 1, Cheltenham,UK: Edward Elgar Publishing, str. xxvii–2. Ćurković S. 2015, «Urednički predgovor». U: Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije, Zagreb: Centar za radničke studije, str. 8–20. Elbe I. 2013, “Between Marx, Marxism, and Marxisms – Ways of Reading Marx’s Theory”. Viewpoint Magazine, listopada. https:// viewpointmag.com/2013/10/21/between-marx-marxism-andmarxisms-ways-of-reading-marxs-theory/ (10. ožujka 2015.). Felipe J. i McCombie JSL. 2013, The Aggregate Production Function and the Measurement of Technical Change: Not Even Wrong. Edward Elgar Publishing. Ferguson S. 2016, “Intersectionality and Social-Reproduction Feminisms”. Historical Materialism 24, 2:38–60. 10.1163/1569206X12341471. Fine B. 2010, Theories of Social Capital: Researchers Behaving Badly. Pluto Press. Foster-Carter A. 1978, “The Modes of Production Controversy”. New Left Review , 107:47–77. Hein E. 2014, Distribution and Growth after Keynes: A Post-Keynesian Guide. Edward Elgar Publishing. Heinrich M. 1989, “Capital in general and the structure of Marx’s Capital”. Capital & Class 13, 2:63–79. 10.1177/030981688903800105. ——— 2009, “Reconstruction or Deconstruction? Methodological Controversies about Value and Capital, and New Insights from the Critical Edition”. U: Bellofiore R i Fineschi R ur. Re-reading Marx: New Perspectives After the Critical Edition, Basingstoke; New York: Palgrave Macmillan, str. 72–98. ——— 2015, Uvod u Marxovu kritiku političke ekonomije. Zagreb: Centar za radničke studije. Himmelweit S. 1998, “Mode of production”. U: Bottomore T, Harris L, Kiernan VG i Miliband R ur. A Dictionary of Marxist Thought, 2nd izd., Oxford, UK ; Cambridge, Mass: Blackwell, str. 379–381.

170

Hodgson GM. 2014, “What is capital? Economists and sociologists have changed its meaning: should it be changed back?”. Cambridge Journal of Economics:beu013. 10.1093/cje/beu013. Jessop R. 1990, “Mode of Production”. U: Eatwell J, Milgate M i Newman P ur. The New Palgrave: Marxian Economics, London: Macmillan, str. 289–296. Laclau E. 1971, “Feudalism and Capitalism in Latin America”. New Left review 1, 67:19–38. Lebowitz M. 2010, The Socialist Alternative: Real Human Development. Monthly Review Press,U.S. Mankiw N. 2017, Principles of Microeconomics. 8th edition edition. Australia: South-Western College Pub. Mankiw NG. 2010, Macroeconomics (7th ed). Seventh Edition.Worth Publishers. Marx K. 1859, “The original text of the second and the beginning of the third chapter of a contribution to the critique of political economy”. U: Collected Works: 1857–1861, MECW 29, Lawrence & Wishart Ltd, str. 430–507. ——— 1861, “Economic Manuscript of 1861–63, Theories of Surplus Value”. U: Collected Works: Marx 1861–3, MECW 30, London: Lawrence & Wishart Ltd, str. 348–455. ——— 1969 [1862–1863], Dela - Teorije o višku vrijednosti 1. MED 24, Beograd: Prosveta. ——— 1972 [1861–1863], Dela -Teorije o višku vrednosti 3. MED 26, Beograd: Prosveta. ——— 1974 [1865], Dela - Kapital III. Kritika političke ekonomije. MED 23, Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta : Prosveta. ——— 1974 [1865–1878], Dela - Kapital II. Kritika političke ekonomije. MED 22, Beograd: Institut za izučavanje radničkog pokreta : Prosveta. ——— 1974 [1872], Dela - Kapital I. Kritika političke ekonomije. MED 21, Beograd: Prosveta. ——— 1977 [1847], Bijeda filozofije: odgovor na „Filozofiju bijede“ gospodina Prudona. Beograd: Prosveta - BIGZ. ——— 1977 [1864], Rezultati neposrednog procesa proizvodnje. Beograd: Izdavacki centar Komunist. ——— 1978 [1862–1863], „Karl Marx P. V. Anjenkovu u Pariz, 28.12.1846.“. U: Dela - Pisma 1837 - Decembar 1851, MED 34, Beograd: Prosveta, str. 424–433. ——— 1979 [1857–1858], Dela - Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857–1858) 2. MED 20, Beograd: Prosveta.

171

——— 1979 [1857–1859], Dela - Osnovi kritike političke ekonomije (Ekonomski rukopisi 1857–1859) 1. MED 19, Beograd: Prosveta. ——— 2010 [1857], “Economic Manuscripts of 1857–58 (First Version of Capital)”. U: Collected Works: Marx 1857–61, MECW 28, Lawrence & Wishart Ltd. ——— 2010 [1863–1864], “Chapter Six. Results of the Direct Production Process”. U: Collected Works: Marx 1861–64, MECW 34, London: Lawrence & Wishart, str. 355–474. Mattick PJr. 1993, “Marx’s Dialectic”. U: Moseley F ur. Marx’s Method in Capital: A Re-Examination, Atlantic Highlands, N.J.: Prometheus Books, str. 115–135. Mirowski P. 1984, “Physics and the ‘marginalist revolution’”. Cambridge Journal of Economics 8, 4:361–379. ——— 1991, More Heat than Light: Economics as Social Physics, Physics as Nature’s Economics. New Ed.Cambridge University Press. Murray P. 1988, Marx’s Theory of Scientific Knowledge. Atlantic Highlands, NJ: Humanities Press International. ——— 1997, “Redoubled Empiricism: The Place of Social Form and Formal Causality in Marxian Theory”. U: Campbell M i Moseley F ur. New Investigations of Marx’s Method, Humanities Press, str. 38–65. ——— 2002, “The Illusion of the Economic. The Trinity Formula and the ‘religion of everyday life’”. U: Campbell M i Reuten G ur. The Culmination of Capital: Essays on Volume Three of Marx’s Capital, New York: Palgrave, str. 246–272. ——— 2009, “The Place of „The Results of the Immediate Production Process“ in Capital”. U: Bellofiore R i Fineschi R ur. Re-reading Marx: New Perspectives After the Critical Edition, Basingstoke; New York: Palgrave Macmillan, str. 163–177. ——— 2016, The Mismeasure of Wealth: Essays on Marx and Social Form. Leiden ; Boston: Brill. ——— 2019, “Capital: A Revolutionary Social Form”. U: Vidal M, Smith T, Rotta T i Prew P ur. The Oxford Handbook of Karl Marx, Oxford University Press, str. 210–230. 10.1093/ oxfordhb/9780190695545.013.7. Murray P. i Schuler J. 2017, “The Commodity Spectrum”. Continental Thought and Theory 1, 4:112–152. Myrdal G. 1954, The Political Element in the Development of Economic Theory. Routledge and Kegan Paul. O’Brien DP. 2017, The Classical Economists Revisited. Reprint edition. Princeton: Princeton University Press.

172

OECD., World Bank., European Commission., UN. i IMF. 2009, System of National Accounts 2008. New York: OECD. Olsen EK. 2009, “Social Ontology and the Origins of Mode of Production Theory”. Rethinking Marxism 21, 2:177–195. https:// doi.org/10.1080/08935690902743096. Porter TM. 1994, “Rigor and practicality: rival idelas of quantification in nineteenth-century economics”. U: Mirowski P ur. Natural Images in Economic Thought: Markets Read in Tooth and Claw, Cambridge England; New York, NY, USA: Cambridge University Press, str. 128–170. Post C. 2014, “Capitalism, Laws of Motion and Social Relations of Production”. Historical Materialism 21, 4:71–91. 10.1163/1569206X-12341323. Proudhon P-J. 1846, “The Philosophy Of Misery”. U: System Of Economical Contradictions: Or, The Philosophy Of Misery, Volume 1, S.l.: Nabu Press. Prug T. 2022, “Marxova analiza društvenih oblika i ekonomska sociologija”. Revija za sociologiju 52, 1:87–113. 10.5613/rzs.52.1.4. Reuten G. 2003, “Karl Marx: His Work and the Major Changes in its Interpretation”. U: A Companion to the History of Economic Thought, Malden, MA: Blackwell, str. 148–166. Reuten G. i Williams M. 1989, Value Form and the State: The Tendencies of Accumulation and the Determination of Economic Policy in Capitalist Society. London; New York: Routledge. Roth R. i Moseley F. 2002, “Guest Editors’ Introduction”. International Journal of Political Economy 32, 1:3–13. Rubin II. 1973 [1928], Essays on Marx’s Theory of Value. 3rd edition. Black Rose Books. Rubin II. 1978 [1928], Ogledi o Marxovoj teoriji vrijednosti i „Odgovor kritičarima“. Zagreb: Stvarnost. Rubin II. 1979 [1929], History of Economic Thought. London: Inklinks. Rubin II. i Bessonov SA. 1975, Dialektik der Kategorien: Debatte in der UdSSR (1927–29). Westberlin, Germany: Verlag für das Studium der Arbeiterbewegung. Samuelson P. i Nordhaus WD. 1998, Economics. 16th ed.Boston Mass: Irwin/McGraw-Hill. Sayer A. 1998, “Abstraction”. U: Bhaskar R, Archer M, Collier A, Lawson T i Norrie A ur. Critical Realism: Essential Readings, London ; New York: Routledge, str. 120–143. ——— 2010, Method in Social Science: Revised 2nd Edition. 2 edition. London ; New York: Routledge.

173

Sayer D. 1979, Marx’s Method: Ideology, Science and Critique in „Capital“. Sussex, UK: The Harvester Press. Schumpeter JA. 2006 [1954], History of Economic Analysis. Routledge. Smith A. 1981 [1776], An Inquiry into the Nature and Causes of the Wealth of Nations. Indianapolis: Liberty Classics. Smith T. 1997, “Marx’s Theory of Social Forms and Lakatos’s Methodology of Scientific Research Programs”. U: Moseley F i Campbell M ur. New Investigations of Marx’s Method, Humanities Press, str. 176–198. ——— 2006, Globalisation a Systematic Marxian Account. Boston: Brill. Söderberg J. i Maxigas. ur. 2014, Book of Peer Production. NSU Press. https://www.academia.edu/9274420/Book_of_Peer_Production (2. srpnja 2020.). Taylor OH. 1929, “Economics and the Idea of Natural Laws”. The Quarterly Journal of Economics 44, 1:1–39. 10.2307/1885439. Varian HR. 2010, Intermediate Microeconomics: A Modern Approach. 8th International student edition edition.W. W. Norton & Company. Zovak K. 2017, “Teorija i praksa radničkog samoupravljanja u Jugoslaviji – kritički pogled”. 3k: kapital, klasa, kritika 1, 4:123–175. Žitko M. 2020, «„Socijalistička robna proizvodnja“ i recepcija Kapitala u Jugoslaviji». 3k: kapital, klasa, kritika 1, 6:155–200.

174

Recenzije

Goran Musić, Making and Breaking the Yugoslav Working Class: The Story of Two Self-Managed Factories, CEU Press, 2021.

„Podrhtavale su mariborske zgrade dok se ulicama valjala štrajkaška masa“ — ta moćna slika — svjedočanstvo svojedobnog lidera lokalne Partije Francija Piveca, mora se dojmiti (svake) angažirane čitateljice, kao i više no amblematska „Pred Skupštinu došli su (kao) radnici, a otišli (kao) Srbi“, kako je novinar Jagoš Đuretić izvijestio o protestima rakovičkih radnika ispred Savezne Skupštine u oktobru 1988. godine. I doista, ova studija historičara i ekonomista Gorana Musića o nastanku i transformacijama jugoslavenske radničke klase, o radničkom samoupravljanju u kontekstu dvaju metalskih tvornica — Industriji motora Rakovica i Tovarni avtomobilov Maribor — napeta je poput trilera. Izabravši jednu slovensku i jednu srbijansku — i baš te dvije, proizvodno povezane tvornice — autor postavlja okvir za pojašnjenje okolnosti u kojima se stvarala i rastakala radnička klasa u Jugoslaviji i kako su ti procesi povezani s njezinim raspadom. Historiografski pristupi analizi jugoslavenskog društveno-političkog i ekonomskog uređenja, dominantni u postjugoslavenskom narativu, fokusiraju se uglavnom na identitetske razlike, one u etnicitetu ili religijskoj pripadnosti, tražeći (i pronalazeći?) odgovore na pitanja o raspadu federacije. Tek recentno, kao da se (iznova) otkriva, preciznije rečeno, iznova propituje, valorizira se status i uloga radničke klase u, posebno, posljednja dva desetljeća Jugoslavije. Sustavnije se pokušava povijest radništva u SFRJ promatrati u kontekstu globalne radničke povijesti, a to je, navodi autor, i njegova intencija. Studija ovih dvaju slučaja, nipošto reprezentativnih za iskustvo jugoslavenske radničke klase, no simbolički važnih, kako zbog lokacije, tako i veličine i mjesta u federativnom industrijskom kompleksu, priča je o bazi samoupravljanja, o uspjesima i posrtajima, o socijalističkoj modernizaciji koja je industriji privela više od 2,6 milijuna ljudi (toliko je industrijskih radnika bilo u Jugoslaviji 1990. godine). Priča je to i o evoluciji društveno-političkih i ekonomskih institucija koje su u samoupravljanju — na dnevnoj bazi — trebale izgrađivati politički identitet radničke klase. Becoming by doing, možda bi to bio neki pojednostavljen opis intencije samoupravljanja. Radničku klasu autor pritom razumijeva kao historijsku kategoriju, podcrtavajući da zaposlenje, radno mjesto nije i njezino utemeljenje. Naslanja se tako na E. P. Thompsona i njegovu definiciju, koji klasu ne promatra ni kao strukturu niti kategoriju, nego „ono što nastaje u međuljudskim odnosima“. Zato je posebno zanimljiva i instruktivna ova Musićeva mikrohistorija, prepuna detalja, podataka, svjedočanstava (ponegdje, ipak, pretjerana pa se čini da se od drveća ne vidi šuma). Dinamika društvenog i političkog života u tvornici kao „najopipljivijoj socijalističkoj instituciji s kojom su radnici

179

poistovjećivali svoje blagostanje, prava i dužnosti“, dobro ocrtava višedesetljetnu putanju polaganog, ali upornog udaljavanja radnika od Partije (ili Partije od radnika?). Musić minuciozno opisuje prva desetljeća rada IMR-a i TAM-a, uvodeći nas u kompleksnost proizvođačkog, međutvorničkog nadmetanja u socijalizmu. Djelujući usklađeno prema ostvarivanju generalnih razvojnih ciljeva, od tvornica se istodobno očekivalo i kresanje troškova i povećanje produktivnosti — socijalistički ciljevi itekako su se kvantificirali. Krećući se u tom smjeru, povećavao se i ekonomski i politički utjecaj upravljačkih, tržišno-natjecateljski orijentiranih struktura. Povijest odnosa TAM-a i IMR-a povijest je promjena u jugoslavenskom razvojnome modelu — od centralnog odlučivanja do decentralizacije i odluke da se tvornice u razvijenijim dijelovima proglase „lokomotivama razvoja“. Bio je to odgovor na probleme s kojima su se u proizvodnji susretali: manjak resursa i nedostatak kvalificirane radne snage, ali i (pre)ambiciozno postavljeni ciljevi, rezultirali su nemogućnošću njihova ispunjavanja. „Birokratski centralizam“ i „ekonomski partikularizam“ ugrožavali su usklađen razvoj: partijski su se funkcioneri dijelili po republičkoj liniji, sitnosopstvenički. Radničko je samoupravljanje tome trebalo stati nakraj, dajući snažan alat u ruke samim proizvođačima. Oni su trebali upravljati, a menadžeri na vrhu administrirati, pod nadzorom samoupravnih struktura. Musić opisuje kako je to zapravo funkcioniralo u praksi — između ostaloga i tako što su se eventualne krize pokušavale rješavati na samome vrhu, kod Tita. Partija je uvođenjem samoupravljanja, pokušala (i donekle uspijevala) osnažiti svoju poziciju u tvornicama, no ni administracija nije stajala postrani. Predstavnike radnika vrbovala je s jedne strane Partija, s druge direktori, bildajući kolektivni identitet, lojalnost tvornici, namećući natjecateljski duh. Čini se da su se radnici poistovjećivali s radnim kolektivom, baš kao što bi bili odani nogometnom klubu, primjećuje Musić (sjećam se kako je isti taj osjećaj pripadnosti Đuri iskazivala moja majka, radnica u Restoranu društvene prehrane SOUR-a Đuro Đaković u Slavonskom Brodu). Tu su lojalnost znali iskoristiti socijalistički direktori, poput TAM-ovog Staneta Perhavca, koji je imao gotovo pa legendaran status među radnicima. Čini se da je točno znao u kojem kriznom trenutku stati na stranu radnika, a kada popustiti inženjerima. Stvarao se tako odnos povjerenja, pa nije rijetkost bila da su samoupravljačka tijela zapravo prepuštala donošenje odluka menadžmentu (na što, recimo, upozorava mariborska partija). Ekonomska liberalizacija već u drugoj polovici pedesetih, u tandemu s prevladavajućom tržišnom orijentacijom poduzeća, nije uvijek nailazila na odobravanje partijskih organa. Ipak, standard

180

radnika, uvjeti rada i života poboljšavali su se, a povećavala se i potražnja. Problem potražnje i inače je obilježavao prva poslijeratna desetljeća. Sve do sredine šezdesetih moglo se bez problema plasirati sve što se proizvelo, praktički neovisno o kvaliteti. Tada, međutim, nastupa era liberalizacije, izvozne orijentacije i značajnije tržišne orijentacije. Paralelno, i Partija se morala demokratizirati, a vidjelo se to i u prioritetima novog partijskog kadra — republički interesi prije i iznad saveznih. Već potkraj šezdesetih, država od radnih organizacija očekuje više inicijative u stvaranju i raspolaganju dohotkom, povećava njihovu autonomiju, a to slabi utjecaj samoupravljačkih struktura. Pritisak „profesionalnog“ kadra sve je veći, oni naprosto žele voditi poslovnu politiku, a ne slijediti odluke samoupravljača (valja, ipak, primijetiti kako organi samoupravljanja nisu uvijek bili reprezentativni i nisu predstavljali interese radnika, koji, uostalom, u izboru tih svojih predstavnika u velikoj mjeri nisu ni sudjelovali). Radnici su bilo relativno slabo zainteresirani za sudjelovanje u samoupravnim strukturama, a ništa bolje nije bilo ni s Partijom. Podaci o članstvu niskokvalificiranih radnika u SK-u pokazuju da ih je 1970. ondje bilo svega oko 5 posto, onih sa srednjim kvalifikacijama oko 16 posto, dok je udio visokoobrazovanih dosegnuo čak 44 posto. Koliko je ta Partija bila reprezentativna? U njezinim su organima dominirali pripadnici srednje klase, a radnici su ih često — s razlogom — optuživali za privatizaciju dnevnoga reda i djelovanje na vlastitu korist. Nezadovoljstvo se lako pretvaralo u manje ili više organiziranu pobunu u halama. Sindikati, koji su dotada imali ograničeni utjecaj i sporednu ulogu, postaju adresati radničkog nezadovoljstva, od njih se zahtijeva aktivnija uloga i zalaganje za interese radnika. Slučajevi IMR-a i TAM-a svjedoče o dva različita pristupa, koja Musić detaljno opisuje. Jedan je izgradnja radničkog utjecaja u partijskim organima, a drugi orijentacija na izvantvorničke i izvanpartijske mehanizme, uz inzistiranje na autonomiji poduzeća. Saveznike za radničke zahtjeve moralo se tražiti (i) izvan radničkoga kruga, jaz između plavih i bijelih ovratnika u tvornicama postao je nepremostiv. Zakon o udruženom radu iz 1976. godine trebao je ojačati status radnika, adresirajući postojeće neravnoteže u upravljanju. Bilo je to potkraj desetljeća obilježenog političkom napetošću, još ranije i studentskim protestima, ukazivanjem na rastuću nejednakost u jugoslavenskom društvu i pobunom protiv „crvene buržoazije“. Musić u širokim potezima podsjeća na političku i društvenu klimu kraja šezdesetih, sve do početka osamdesetih, napominjući kako je Zakon o udruženom radu trebao doprinijeti ponovnom

181

otkrivanju značaja manualnoga rada, proizvodnje. Drugim riječima, ojačavanju uloge radnika u društvu, u novoj dogovornoj ekonomiji u kojoj djeluju osnovne organizacije udruženog rada (OOUR-i), slobodne udružiti se u složene organizacije (SOUR-e), a sve pod kontrolom direktnih proizvođača. Deklarativno, bio je to put ka uzvišenom revolucionarnom cilju — uspostavljanju radničke kao vladajuće klase. Proklamirani cilj trebao je zasade imati u tvorničkoj hali, iz nje se prelijevajući na cjelokupnu društvenu strukturu. Ključno je zato bilo ostvarivati proizvodne ciljeve, unapređivati materijalnu bazu, a kad se to, uslijed prvenstveno eksternih, a tek onda internih, među kojima i unutartvorničkih okolnosti, nije događalo, odgovornost za neuspjeh upravljačke elite pripisivale su nepotrebno kompliciranoj i dugotrajnoj deliberaciji u samoupravljačkim strukturama, koje su se u ekonomiju, tvrdilo se, slabo razumjele. Sjeme razdora posijano je među radnicima samima, čini se da se radnička, vladajuća klasa, uspješno rastočila iznutra. Bilo bi, međutim, pogrešno zaključiti kako je riječ o organskom procesu. Priča o samoupravljanju kompleksnija je od svođenja na psihološke karakteristike aktera. Ilustracije napetosti između proizvodnje i režije, tzv. produktivnih i neproduktivnih, brojne su, čitateljici mogu biti i zanimljive jer su anegdotalne, no mogu i zavarati. Samoupravljanje je trebalo biti odgovorom na ranije spomenute birokratsku centralizaciju i ekonomsku partikularizaciju, tendencije označene prijetećima za opstanak i razvoj projekta socijalističke modernizacije, emancipaciju stanovništva i uspostavu drukčijih društveno-političkih i ekonomskih odnosa. Kako god, ovisnost o međunarodnim kreditorima, različiti stabilizacijski aranžmani i izloženost globalnim fluktuacijama, nisu se mogli zanemariti. Promjene uslijed oourizacije poduzeća označavaju povratak partijskih kadrova u rukovodeće organe i slabljenje utjecaja menadžera, pokazuje se to na primjeru promjena u TAM-u. Ipak, i uza sve promjene koje su trebale učvrstiti utjecaj partije među radnicima, njihov je udio u SK-u postojano nizak — u IMR-u je partijsku knjižicu imalo oko 20%, u TAM-u svega 10% radnika. Čini se da je ta činjenica, odnosno slab interes za partijski rad, bila jedna od rijetkih stvari koja je vrijedila za sve „plave ovratnike“. Razlike među njima bile su veće no što se na prvi pogled može pretpostaviti: u dobi, rodu, socijalnom statusu. Najočitije su one bile u rješavanju stambenoga pitanja, o čemu Musić ekstenzivno piše u trećem poglavlju. Dotiče se i razlika u pristupu poslu urbanoga proletarijata i radnika sa sela, navodeći lepezu konkretnih primjera. Spominje tako česte izostanke s posla (povezane s radovima na polju), otuđenje imovine, upotrebu društvene imovine u privatne svrhe i slično. Ne pripisuje se to,

182

doduše, nekom karakternom nedostatku radničke klase kao takve, ali pomoglo bi kada bi se ovi primjeri ipak kontekstualizirali. Možda je takvo ponašanje radnika u proizvodnji proizlazilo iz nezadovoljstva preraspodjelom? Tako je rastao animozitet između tzv. režije odnosno administracije i proizvodnje. Plaća radnika ovisila je o ispunjavanju norme i mogla je značajno varirati, dok administracija nije bila izložena takvom vrednovanju. Razlika između onih koji stvaraju novu vrijednost i onih koji od nje žive, u pogonima je sve prisutnija. Priče o letargičnim službenicima završavale su i u tvorničkim časopisima, na karikaturama. No ni oni radnicima nisu ostajali dužni, optužujući ih za neobrazovanost, nekultiviranost i iracionalnost. No, jesu li radnički zahtjevi za boljim životom bili doista tako iracionalni? Čini se da su osamdesete pokazale da jesu. Jugoslavija je tada, naime, ušla u period ekonomske stabilizacije, odnosno stezanja remena. Naravno, radničkoga. Nije to bio prvi put da se od radnika traži samoodricanje za opće dobro (ili viši cilj). Razlika je sada bila u tome što period oporavka nakon krize nije bio na vidiku — ušli smo u depresiju. Ona poduzeća koja su to mogla, okrenula su se internim rezervama, pokušavajući premostiti krizno razdoblje vlastitim snagama, no nisu blagonaklono gledali na dvostruke standarde koje je centralna vlast primjenjivala u slučaju privrednih subjekata koji krizu nisu mogli prebroditi sami. TAM je tu stajao mnogo bolje od IMR-a, opisuje autor, čiji radnici ne bi mogli preživjeti bez sindikalne pomoći ili re-orijentacije na proizvodnju hrane, u mjeri u kojoj je to bilo moguće. Pauperizacija radništva pokušala se ublažiti socijalnim iskaznicama, nekom vrstom socijalne pomoći, što je naišlo na neodobravanje u partiji. Je li to sudbina socijalističkoga čovjeka, s pravom visoke partijske dužnosnike pitaju povjerenici iz tvorničke hale. Partija nije imala za ponuditi ništa ako radnicima nije mogla omogućiti niti osnovno preživljavanje. No zahtjevi Međunarodnog monetarnog fonda i inozemnih kreditora bili su neumoljivi i ovisili su o unutarnjim ekonomskim reformama. Trebalo je napustiti samoupravljanje, jer se smatralo da nije ispunilo očekivanja. Trebalo je, drugim riječima, razvlastiti nekompetentne upravljače — radničku klasu i okrenuti se profesionalcima. Raskid s udruženim radom značio bi i potrebu reformiranja jugoslavenskih brižljivo dizajniranih političkih institucija. I bez obzira na to, promjena se činila neizbježnom, a značajnu ulogu u njoj željela je, uz partijsku, imati i menadžerska klasa (kasnije ćemo ih susretati pod nazivom tehnomenadžeri). „Radnici su zaokupljeni pukim preživljavanjem, dok jedan sloj bogatih lagodno živi,“ sukus je višemjesečnih rasprava koje je Savez komunista inicirao 1984.

183

godine, kako bi osluhnuo gibanja u bazi. Nezadovoljstvo ekonomskim položajem radnika podcrtano je i političkim nesuglasicama, upozoravanjem na nacionalističke tendencije i klerikalizaciju. Prvenstveno, tražila se socijalna pravda, tražila se ekonomska jednakost, tražilo se sankcioniranje bogaćenja, tražio se taj izgubljeni emancipatorski duh. Savez komunista tome nije znao odgovoriti, možda nije ni želio. Njime je dominirala aspirirajuća srednja klasa, a njoj je, valjda, bilo dosta i partije same. Doduše, slučaj Slobodana Miloševića i njegov odgovor na radničko nezadovoljstvo sugerira i drugačija čitanja. Musić polako gradi priču o okolnostima koje dovode do Miloševićeva uspona, ne zaboravljajući napomenuti da su i on, kao i Ivan Stambolić, potekli iz rakovičkog industrijskog okruženja, iz Tehnogasa, ilustrirajući tako povezanost i međuovisnost velikih privrednih subjekata i visoke savezne politike. Osamdesete su i inače značile povratak tehnokrata na velika vrata. Mjere štednje, restrukturiranja i primat tržišnog principa zapaljiv su koktel, ali su ga (partijski) tehnokrati ipak pripremili i servirali, najprije u Sloveniji. Stabilizacija je nemoguća bez reorganizacije udruženog rada: „nemojmo podgrejavati prošlost“— tako je TAM-ovo rukovodstvo reklamiralo potrebu pretvaranja složene radne organizacije u poslovnu zajednicu 1984. godine. Ukratko — riješimo se samoupravljanja već jednom! Inzistiralo se na nagrađivanju usklađenom s radnim učinkom, a protiv uravnilovke („jer ne želimo biti jednaki u siromaštvu“, kako se to i ranije govorilo). Napuštanje samoupravljanja predstavljalo se u nekim slučajevima i kao unapređenje statusa direktnih proizvođača, koji su sada imali slobodu gotovo poduzetničkog djelovanja bez političkog upletanja (Milošević je u takvoj argumentaciji bio osobito elokventan). Kriza se, međutim, produbljivala, a radničko nezadovoljstvo bujalo. Kraj 1980-ih u Jugoslaviji značio je proliferaciju štrajkova pa je 1988. godine u njih više od 1850 sudjelovalo 136 tisuća radnika. Njihovi su se prioriteti razlikovali od prioriteta tehnobirokracije koja je zavladala ekonomijom. „Interesi albanske i srpske radničke klase isti su, oni dijele probleme svakodnevice, ali ih privremeno razdvaja nacionalno obojena i korumpirana tehnobirokracija“, kaže Musić, označavajući tako opadanje utjecaja radnika i partije ključnima za raspad socijalističkog društva a uskoro i savezne države. Tko je, dakle, (s)rušio Jugoslaviju — ne kao saveznu državu, nego kao ideju? Musićevo istraživanje, kombinacija arhivskog materijala, intervjua, analize radničke štampe i obimne literature jasno upućuje na materijalističku podlogu rasapa. Karolina Leaković

184

Ozren Biti i Reana Senjković, ur., Transformacija rada: Narativi, prakse, režimi, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2021.

Zbornik Transformacija rada: Narativi, prakse, režimi, nastao u sklopu četverogodišnjeg projekta znanstvenoistraživačkog projekta Transformacija rada u posttranzicijskoj Hrvatskoj, podijeljen je u nekoliko tematskih cjelina. U prvoj cjelini u kojoj je riječ o hegemonijskoj proizvodnji znanja o radu Sven Cvek se u članku „Transformacija rada, proizvodnja znanja i klasna borba“ bavi pitanjem kako je transformacija rada povezana s deindustrijalizacijom shvaćena u dominantnim strujama tadašnje politike i sociologije. Društvene promjene i transformacije 1989. godine su, naime, slično — pa čak i identično — razumjeli sociolozi (dakle, oni čiji je zadatak te promjene bio tumačiti) i pripadnici partijske birokracije ili političke klase (dakle, oni koji su bili u poziciji donositi odluke). Obje strane su promjene tumačili kao „novu normalnost“ na koju se trebalo priviknuti. Kako bi objasnio tu konvergenciju između sociološke i politokratske misli Cvek poseže za člancima u Reviji za sociologiju, brojevima časopisa Naše teme i odabranim sociološkim publikacijama posvećenima pitanjima sociološkog razvoja, većinom iz osamdesetih te pokazuje kako je tehnokratska struja u sociologiji — kao jedna od silnica koja je doprinijela stvaranju društvene stvarnosti koju sada živimo — „kroz specifično razumijevanje svoga društvenog trenutka pridonijela kako normaliziranju uvođenja kapitalističkih odnosa u Jugoslaviji, tako i daljnjem urušavanju pozicije rada“. U tekstu „Prekarni život: od političke do moralne ekonomije“ Mislav Žitko bavi se pojmovima prekarijata (nova klasa) i sintagmom prekarna zaposlenost (obilježje tržišta rada u kojem se bilježi rast nestandardnih oblika zaposlenja) koji se sve više i intenzivnije koriste u hrvatskom javnom diskursu. Nema precizne definicije niti pojma prekarijata, niti sintagme prekarna zaposlenost, tvrdi Žitko, a poteškoće nalazimo i kada je riječ o empirijskom statusu prekarnog rada. Kao jedan od primjera uzima studiju Josepha Choonare koja je kroz analizu Ankete o radnoj snazi pokazala da je ukupno gledano privremena zaposlenost u Ujedinjenom Kraljevstvu 1997. godine dosegla osam posto te nakon 2000. ostala na razini od šest do sedam posto. Nije, dakle, riječ „o tome da fenomen prekarnosti nije dio suvremenih kapitalističkih režima, nego njegovo pojavljivanje ne korespondira s najavama iznesenima u značajnom korpusu literature“. Prema najavama vodećih teoretičara, prekarnost bi se, kako tvrdi Žitko, „trebala jasnije empirijski očitovati u različitim segmentima društva, možda ponajprije u domeni rada i zaposlenosti“, ali to nije slučaj. Jedan od zanimljivih blokova je onaj koji tematizira deindustrijalizaciju, nostalgiju i strukture sjećanja. Sanja Potkonjak i

187

Tea Škokić u svom tekstu „Višestruke temporalnosti: konceptualni izazovi u promišljanju postindustrijske etnografije Siska“ koriste pojam „višestruke temporalnosti“ koji im pomaže da razumiju i opišu etnološka istraživanja koja su provodile u Sisku, gradu koji je nekoć spadao među velika industrijska središta socijalističke Jugoslavije. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku u Sisku je 1989. godine bilo zaposleno 32.489 ljudi, dok je 2020. godine u cijelom gradu bilo zaposleno tek 13.065 ljudi, što je manje od broja ukupno zaposlenih samo u Željezari Sisak 1989. godine. Naime, Željezara je te godine zapošljavala 13.692 radnika i radnica. Iako ove brojke nisu u potpunosti usporedive zbog različitih metodologija, jasno je koliko je Sisak izgubio radnog stanovništva te da je ovaj nekoć industrijski grad izgubio i svoju identitetsku odrednicu. Navedeno prepoznaju i same autorice koje navode da je njihovo promišljanje Siska određivala i činjenica da ga „zatiču, promatraju i na njega reagiraju kroz ideju da je rad koji je taj grad, zapravo, činio industrijskim gradom — gotov“. Možda to najbolje opisuje jedan od sugovornika autorica koji govori: „Ovo je grad bez budućnosti“. U članku „Interpretacija gubitka posla i propasti tvornice: primjer tekstilne tvornice Mura u Sloveniji“ Nina Vodopivec se bavi tvornicom Mura u kojoj je bilo zaposleno 10,5 posto radno aktivnih stanovnika Pomurja i čija je propast za tu regiju predstavljala društvenu katastrofu, a osobito za radnice te tvornice kada ih je ujesen 2009. godine čak 2.635 ostalo bez posla. Autorica se bavi doživljajima radnica koje su radile u proizvodnji za vrijeme stečajnog postupka, a čije je živote snažno obilježio gubitak. Međutim, ne radi se samo o gubitku posla, već i o gubitku autonomije, društvene vrijednosti, poštovanja. Radnice se više ne promatra kao „aktere društvene modernizacije“, već kao neprilagodljive, kao socijalni problem ili pak ostatak prošlosti. Vodopivec se dotiče i (izrazito bitne) teme utjecaja stečaja i gubitka posla na radnice, posebice stresa i drugih simptoma (umor, gubitak sna, nesanica, bol u nogama i rukama) s kojima su se suočavale. Međutim, problemi radnica nisu bili prepoznati kao problemi na nekoj višoj, strukturnoj razini, već su tonuli u „intimu čuvstvenog svijeta“. Izrazito je bitno i ono što autorica sama ističe — živote radnica snažno je obilježila propast tvornice, ali one nisu tek puke žrtve. Njihove priče nisu (samo) priče o gubitku, već i priče o izdržljivosti, snalažljivosti i (međusobnoj) skrbi. Romana Pozniak se u članku „Briga o sebi u (post)humanitarnom sektoru: prijepori i prakse rada u izbjegličkom režimu u Hrvatskoj“ bavi humanitarnim radnicima i radnicama koji pružaju pomoć izbjeglicama duž balkanske rute. Autorica u intervjuima koje

188

je vodila primjećuje dvije struje interpretacije o iskustvima rada. Prva se odnosila na kazivanja volontera i radnika lokalnih NGO-a o izgaranju, burnoutu, zapostavljanju sebe i potresenosti (briga o sebi naspram brige o drugima). Druga se odnosi na intervju koji je vodila s jednim bivšim zaposlenikom međunarodne organizacije i „promišljanj[e] pojma brige o sebi kao potencijalnog mehanizma kontrole u formalnom okruženju humanitarnog sektora“. Naime, taj je radnik u više navrata istaknuo da je za većinu organizacija (barem u sklopu onih u kojima je sam bio angažiran) ovaj tip djelatnosti predstavljao isključivo profit. Agencija u kojoj je radio nije se u pojedinim slučajevima usudila progovoriti o kršenjima ljudskih prava osoba smještenih u zatvorene dijelove Zimsko-prihvatnog tranzitnog centra u Slavonskom Brodu. Kada je na to upozoravao i pitao za takve slučajeve, to ponašanje je protumačeno kao pokazatelj neprofesionalnog ponašanja, pa i potencijalno narušenog mentalnog zdravlja, što samo dokazuje lakoću manipulacije ovim konceptima. Istraživanje Danijele Majstorović u radu „Rad i rod između ‘tamo’ i ‘ovdje’: naracije trećeg vala bosansko-hercegovačkih migrantkinja u Njemačkoj nakon 2015. godine“ bavi se tzv. trećim valom migracija sa Zapadnog Balkana i „što danas znači u Njemačkoj biti migrantkinja iz BiH“. Prvi val bili su gastarbajteri 1960-ih i 1970ih godina, dok se drugi odnosi na migracije zbog ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Treći val, pak, kako naglašava autorica, „predstavlja puko preživljavanje, i eventualno stvaranje uvjeta za njihovu djecu jer je uzlazna socijalna mobilnost postala umnogome nedostižna i samim Nijemcima“. BiH je, s druge strane, u tzv. „negativnom miru“ („Rat kao da ovdje nikada nije završio“), a njena dijaspora „jedna je od razmjerno najvećih u Europi“. Iako migracija za mnoge ekonomske migrante iz srednje klase znači i svojevrsni deskilling, pa samim time i društveni/simbolički pad, Njemačka mnogima još uvijek nudi sigurno zaposlenje, kao i bolje uvjete za podizanje djece. Sve, ili većina, onoga o čemu piše Majstorović može se s lakoćom „prevesti“ i na Hrvatsku — dok su gastarbajteri odlazili da se u konačnici vrate, migranti „trećeg vala“ o kojima piše Majstorović odlaze zauvijek. Autorica navodi da je primjetno duboko nezadovoljstvo situacijom u domovini — kao jedan od bitnijih razloga za odlazak sugovornice navode i smrt Davida Dragičevića, 21-godišnjeg mladića iz Banja Luke čija smrt još uvijek nije istražena i zbog koje su u Bosni i Hercegovini organizirani masovni prosvjedi. Sve sugovornice ističu da su u Njemačkoj postigle „poboljšanje životnog standarda“. Zbornik Transformacija rada uz navedeno sadrži i tekstove koji se bave uvjetima rada odgojiteljica sa stažem na određeno vrijeme

189

u dječjim vrtićima, iznajmljivačima privatnog smještaja u Zagrebu kao „dnevnim kapitalistima“, tradicijskim pjevanjem, postkomunističkom nostalgijom, promjenama u kvaliteti radnih mjesta u automobilskim kompanijama preseljenima u Mađarsku (transformacijom radnih mjesta koja idu „južnije“, iz centra u periferiju), intenzifikacijom rada i povećanjem rizika po zdravlje radnika te predstavlja vrijedan doprinos razumijevanju transformacije rada na području bivše Jugoslavije i srednjoistočne Europe. Neki radovi, poput onoga Mislava Žitka, mogu poslužiti ne samo znanstvenicima, nego i primjerice medijskim radnicima, za bolje razumijevanje koncepta prekarijata i prekarne zaposlenosti upravo zbog činjenice koliko su ti koncepti postali sveprisutni u javnom diskursu, a da se njihovo korištenje ili utemeljenost više uopće ne preispituju. Naravno, ostaje pitanje koliko ovakav tip zbornika može uopće prodrijeti u (medijski) mainstream kojim dominiraju brzopotezna i površna rješenja te reprodukcija vječno istog sadržaja. Matea Grgurinović

190

Aaron Benanav, Automation and the Future of Work, London: Verso, 2020.

Unatoč redovitim krizama, financijskim i pandemijskim, rasprostranjen je stav da suvremeni kapitalizam u posljednjih desetak godina bilježi značajan tehnološki napredak. S tim bi se, bez obzira na učinke tog navodnog napretka na vlastiti financijski status, vrlo vjerojatno složila većina stanovništva razvijenih zemalja. Takav dojam neosporno proizlazi iz sve dostupnijih i sve atraktivnijih svakodnevnih elektroničkih uređaja koji postaju integralni dio svakodnevice. Naime, za razliku od brojnih drugih roba, poput stambenih kvadrata ili zdravstvenih usluga kojima cijene kontinuirano rastu, elektroničkim uređajima već niz desetljeća opadaju. Takav nesrazmjer, uvjetovan nizom karakteristika suvremenog kapitalizma, u kombinaciji s aplikacijama za sve i sve bešumnijim i elegantnijim pristupom digitalnom svijetu stvaraju iluziju eksplozivnog rasta produktivnosti. No, nije samo prosječan čovjek žrtva spontane ekonometrije. Nezanemariv broj ekonomista i teoretičara tehnologije u posljednja dva desetljeća na obzoru vidi tehnološki prijelom izazvan rastom produktivnosti. Valja naglasiti i ideološku raznorodnost tih ekonomista i teoretičara: među njima možemo pronaći „organske intelektualce“ Silicijske doline, odmjerene ekonomiste koji u rezultatima tehnološkog razvoja vide rješenja problema suvremenog kapitalizma, ali i proklamirane komuniste koji u tehnološkom iskoraku vide pomoćno sredstvo prijelaza u komunističko društvo lišeno klasa i oskudice. Pojam, ili možda bolje rečeno šifra u ovom slučaju, kojom se krsti taj povijesno-tehnološki fenomen jest automatizacija. Ona predstavlja specifičan tip tehničke inovacije koji potpuno zamjenjuje ljudski rad umjesto da „samo“ podiže njegovu produktivnost i smanjuje potrebnu količinu radne snage u određenoj proizvodnoj djelatnosti. Spomenuti dijagnostičari i propovjednici automatizacije postali su prilično glasni u svojim tvrdnjama i prognozama u proteklih nekoliko godina. S tim se tvrdnjama i prognozama argumentacijski suočio mladi povjesničar ekonomije Aaron Benanav. Inspiriran, ali očito i frustriran sve rasprostranjenijim diskursom o automatizaciji, Benanav je odlučio postaviti pitanje jesu li svi ti zastupnici teze o epohalnoj ulozi automatizacije u pravu. Prvi javni korak u tom smjeru učinio je krajem 2019. godine. Tada je u dva uzastopna broja New Left Reviewa objavio poduži dvodijelni članak naziva „Automation and the Future of Work“. Nedugo zatim članak je u prilagođenom i donekle proširenom izdanju zaživio kao istoimena knjiga objavljena kod poznate izdavačke kuće Verso. Odmah i bez uvijanja: Benanav je i više nego uvjerljiv u svom dokazivanju da dionici automatizacijskog hajpa nisu (bili) u pravu. Perfektni oblik u zagradama je tu jer su dokazivanje Benanavu u prilog u određenoj

193

mjeri naknadno odradili i pandemija i lokdauni koji su pokazali koliko je društvena reprodukcija i dalje ovisna o takozvanim esencijalnim radnicima i koliko smo daleko od automatizacije proizvodnje i distribucije. Naime, Benanavova knjiga izašla je netom nakon izbijanja novih pandemijskih okolnosti i novi prilozi nisu mogli biti uvršteni u argumentaciju. Prije empirijskog i analitičkog pobijanja teze o automatizaciji i snažnom rastu produktivnosti kroz prikaz kratke ekonomske povijesti kapitalizma od Drugog svjetskog rata naovamo, Benanav je ponudio i uvod u prilog svojoj tezi. U njemu objašnjava da je diskurs o automatizaciji zapravo spontani diskurs kapitalističkih društava i da se ciklično pojavljuje kroz povijest prateći krize kapitalističkog sistema. Svojevrsna inflacija prognoza automatizacijskih iskoraka i posljedične katastrofične nezaposlenosti pojavljivala se već tridesetih godina prošlog stoljeća, pa netom nakon Drugog svjetskog rata, tijekom krize osamdesetih i u periodu koji je slijedio nakon izbijanja financijske krize 2008. godine. Međutim, Benanav upozorava da te prognoze ne treba samo tako otpisivati kao promašene kladioničarske listiće. To što se tehnološki napredak u smjeru gotovo pa potpune automatizacije ekonomije nije dogodio ne znači da jednom neće. Problem je, smatra, Benanav u pristupu koji u automatizaciji i tektonskim tehnološkim promjenama vidi podlogu za utopijske mogućnosti koje će se otvoriti nakon (privremene) katastrofe masovne nezaposlenosti. Drugim riječima, ne postoji tehnološki prečac prema pravednijem društvu. Tehnološki napredak može biti koristan, ali iza promjena moraju stajati društvene i političke ideje i snage. Kao što smo već spomenuli, Benanav u raspravi nudi i kratku povijest kapitalizma u posljednjih sedamdesetak godina. Podaci i trendovi koje iznosi u prilog svojoj tezi nisu samo korisno štivo iz perspektive razumijevanja same teze, već nude i neke „lateralne“ uvide koji dodatno obogaćuju samu studiju i predstavljaju kvalitetan resurs za izgradnju raznih političko-argumentacijskih taktika na ljevici u raspravama s političkim protivnicima. No, skicirajmo sada samo osnovu Benanavove teze koja opovrgava dijagnoze izraženog rasta produktivnosti i objašnjava „objektivni“ razlog nastanka iluzija koje stoje iza tih dijagnoza. Kako bi što plastičnije ilustrirao tezu Benanav koristi jednostavnu jednadžbu: stopa rasta outputa minus stopa rasta produktivnosti jednako je stopa rasta zaposlenosti. Dakle, što više stopa rasta outputa nadmašuje stopu rasta produktivnosti viša je stopa rasta zaposlenosti. Naprosto je u uvjetima niže stope rasta produktivnosti potrebno više radnika za proizvodnju većeg outputa. Ako rast produktivnosti nadmašuje rast outputa onda to znači da opada stopa

194

zaposlenosti. Tu upravo leži korijen spomenute iluzije. Produktivnost danas raste, doduše manjim stopama nego u takozvanom zlatnom dobu nakon Drugog svjetskog rata, ali zbog toga ne raste nezaposlenost. Produktivnost je snažnije rasla šezdesetih godina prošlog stoljeća, ali je još većim stopama rastao i output, što prema Benanavovoj jednadžbi znači — što i empirijski znamo — da je tada rasla i zaposlenost. Danas raste nezaposlenost (ili kako Benanav kasnije objašnjava podzaposlenost), ali ne zbog rasta produktivnosti i automatizacije, već zbog ekstremno niskih stopa rasta outputa. Vratimo se jednaždbi: ako je stopa rasta produktivnosti veća od stope rasta outputa, zaposlenost opada. Da ponovimo: da, produktivnost raste, ali taj nam se rast čini snažnim samo zbog niske razine rasta outputa. Ili kako je to Benanav slikovito opisao u članku u Guardianu: „Zamislite da sjedite u vlaku koji usporava prilikom ulaska u stanicu. Automobili koji prolaze cestom pored vas će vam izgledati kao da se kreću brže iako se kreću istom brzinom kao i prije nego što je vlak usporio.“ Dakle, automatizacija ne pridonosi padu zaposlenosti jer naprosto rast produktivnosti nije dovoljan za to. A što onda pridonosi? Kao što se može vidjeti iz jednadžbe: slabiji rast outputa, odnosno slabiji ekonomski rast. No, da bi do kraja objasnio svoju tezu i osporio zagovornike epohalnih učinaka automatizacije, Benanav mora objasniti razloge slabog ekonomskog rasta. Za taj manevar je u pomoć prizvao poznatog marksističkog ekonomista Roberta Brennera, po kojemu je ime dobila čuvena debata o nastanku kapitalizma (tzv. Brenner debate). No, Benanav ne ide toliko daleko u prošlost već se oslanja na Brennerove radove o suvremenom kapitalizmu. Da pojednostavimo za domete prikaza: glavni razlog slabog rasta outputa su prekomjerni proizvodni kapaciteti. Posrijedi je jedan od osnovnih paradoksa kapitalizma: sama snaga njegova razvoja, rast proizvodnih kapaciteta, u ovom slučaju u industrijskoj konkurenciji nakon Drugog svjetskog rata, dovodi do prepreka daljnjem rastu. Dolazi do zasićenja tržišta koje ne dopušta izraženiji ekonomski rast. Kompanije daju sve od sebe da se izbore za veće postojeće tržišne udjele jer je rast u uvjetima prekomjernih kapaciteta ograničen. To objašnjava, tvrdi Benanav, zašto je od 70-ih godina prošlog stoljeća produktivnost rasla višim stopama od outputa: kompanije i dalje nastoje povećati produktivnost jer im to omogućava „krađu“ tržišnih udjela od konkurencije. I tu se, zapravo, upozorava nas Benanav u tandemu s Brennerom, kriju uzroci iluzija o tehnološkom popravku/ nadilaženju kapitalizma, ovisno o sklonostima. So far, so good, reklo bi se. No, kao što to obično biva u ovakvom žanru ljevičarskih knjiga, na samom kraju, nakon uvjerljive

195

kritike, i sam autor mora ponuditi barem nekakvu skicu pravednijeg društva ili efikasnijeg načina dolaska do pravednijeg društva. I kako to uglavnom ispadne, ti dijelovi uglavnom predstavljaju antiklimaks. Bilo da su posrijedi ambicioznije ideje, bilo skrivanje u „filozofiranju“. Tome, naravno, nisu krivi sami autori jer nijedan pojedinac ne može sam iznijeti teret takvog zadataka. Benanavljevo zaključno poglavlje, koje se bavi eventualnom postkapitalističkom budućnošću, pati od nekih klasičnih boljki žanra, ali sigurno spada među bolje eskivaže zamki. Možete tako saznati koje su sve mane univerzalnog osobnog dohotka, ali i naučiti kako baratati nekim „eteričnijim“ pojmovima u konkretnijim raspravama. Nije malo. Marko Kostanić

196

Marko Grdešić, The Shape of Populism: Serbia before the dissolution of Yugoslavia, University of Michigan Press, 2019.

Knjiga Marka Grdešića predstavlja jedan specifičan iskorak u istraživanju pojma i koncepta populizma, uzimajući u obzir bogatu istraživačku građu, ali i teorijske i metodološke pretpostavke od kojih se kreće. U pitanju je bogat istraživački rad o populizmu na primeru Srbije u kontekstu raspada socijalističke Jugoslavije koja je, kako autor navodi, krajem osamdesetih godina prošlog veka kada je proces mobilizacije i pojava populističkog diskursa koji je konstruisao i slavio „narod“ bio u punom jeku. Grdešić populizam posmatra kroz različite pristupe koji se mogu pronaći u literaturi: one koji dolaze iz političke sociologije, one koji obuhvataju brojne pristupe pojmu populizma, ali i one koji se bave bivšom Jugoslavijom. Sva tri pristupa nude velike teorijske i istraživačke doprinose, no njihovo ukrštanje u analizi ovo istraživanje čini bogatijim a time i značajnijim. Grdešić polazi od teze da je populizam politička praksa koja je u porastu i na levoj i na desnoj strani političkog spektra, u bogatim zapadnim demokratijama jednako kao i u zemljama trećeg sveta. Pružajući čitav niz primera različitih populističkih lidera i stranaka i na levom i na desnom političkom polju, Grdešić pruža i pregled istorijskih i savremenih populističkih lidera i aktera na svetskom nivou: tu su Donald Tramp, Occupy Wall Street pokret, Marin Le Pen, Nicolas Maduro, Recep Tayyip Erdogan ali i Siriza i Podemos samo su neki od njih. Šta je zajedničko ovim pokretima i liderima? Centralno pitanje na koje istraživanje pokušava da odgovori jeste kako populizam funkcioniše, koristeći primer socijalističke Srbije iz kasnih 1980-ih. Na ovom primeru Grdešić pronalazi obrise dinamike populizma i njen način funkcionisanja, pokazuje da je populizam interaktivni set političkih praksi u jednom društvu, nudi odgovore na pitanja šta ga pokreće i, kako autor sam kaže, šta mu daje zamah. Istraživanje je rađeno kombinacijom kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja, što se u sociološkoj praksi često pokazuje kao izuzetno dobar način prikupljanja građe, ali i obrade prikupljenih podataka u cilju donošenja valjanih naučnih zaključaka koji mogu doprineti široj društvenoj raspravi. Studija podrazumeva bogatu građu: katalog sa više od 300 protestnih događaja i preko 800 političkih karikatura iz nekoliko novina. Istraživanje se takođe oslanja na šest fokus grupa sprovedenih sa trideset četiri učesnika koji su učestvovali na skupovima krajem 1980-ih kako bi se, kako autor navodi, čitava epizoda dovela u sadašnjost i ispitalo dugoročno nasleđe populizma. Svako poglavlje studije nudi osvrt na bogate podatke. Nakon što drugo poglavlje istorijski i kontekstualno uvodi u srpski slučaj, sledeća poglavlja nude empirijski potkrepljene analize istraživanog

199

perioda. Analiza kasnijih poglavlja se fokusira na nekoliko meseci 1988. godine, kroz analizu medijske građe, i kros analizom zapisnika sa sednica Saveza komunista Srbije, ali i događajne istorije. Grdešić izlazi iz okvira literature koja populizam vidi samo kao vrstu diskursa: „on to jeste, ali nije samo to.“ Autor populizam analizira kao diskurs ali i kao način političke mobilizacije, kratkoročno i dugoročno. Koristeći dosadašnje doprinose teorija o populizmu Grdešić ide korak dalje od pežorativnog posmatranja populizma kao puke manipulativnosti desnog političkog diskursa, već populizam analizira kao interakciju elite i mase. Autor polazi od metafore fraktala, koja u osnovi ukazuje na argument da su mehanizmi populizma sebi slični, odnosno na pojavu istih mehanizama interakcije između masa i elite na različitim posmatranim i proučavanim nivoima populizma. Na osnovu ovog argumenta autor gradi empirijski potkrepljenu naučnu analizu, čime je pokušao da odgovori na dosadašnje nedostatke u proučavanju fenomena populizma. Kako Grdešić navodi, nije dovoljno da se potcrta da je populizam kompleksan fenomen, potrebno je pokazati kako je kompleksan, ali i da kroz analizu teze o fraktalnoj prirodi populizma pokaže kako se isti mehanizmi pojavljuju u različitim interakcijama svih aktera — od opšte političke mobilizacije, preko nižih nivoa interakcije, pojedinačnih i situacionih posmatranih delova tog složenog odnosa. Grdešić populizam vidi kao način vođenja politike, odnosno kao set političkih praksi, koje su oblikovane načinom na koji elite podstiču, pojačavaju, oblikuju i manipulišu participacijom običnih građana. No, autor definiciju gradi i dopunjuje sa kritičkih pozicija spram dosadašnjih pristupa populizmu, te napominje da ne postoje oštre granice između aktera, ali i da razlike između „dobrih i loših momaka“ nisu moguće kada je reč o populizmu. Ono što je iz Grdešićeve studije jasno jeste da je razumevanje koncepta populizma sveobuhvatnije ukoliko se prati pristup koji osvetljava i drugu stranu u tom interaktivnom dvojcu — ne samo ono što nudi elita koja ima populistički diskurs, već i ono što građani traže i na šta reaguju iz takvih politika. Tako kompletna definicija po Grdešiću podrazumeva višeslojnu analizu — s jedne strane analizu organizacije i mobilizacije, a sa druge strane analizu diskursa i ideja. Tako se osvetljavaju sve strane procesa koji predstavlja populizam. Kako autor kaže: „kada se usvoji fraktalni pristup, postaje neophodno istražiti ne samo stranu ponude već i stranu potražnje populizma.“ Grdešić kao primer populizma uzima događaje u Srbiji s kraja osamdesetih godina dvadesetog veka koje su oblikovale tadašnju

200

srpsku i jugoslovensku politiku. Reč je o burnom periodu tik pred raspad Jugoslavije koji se najčešće proučavao kroz analizu bujajućeg nacionalizma. Ono što i sam autor navodi kao nedostatke dosadašnje literature o bivšoj Jugoslaviji jeste ono što je pokušao da svojim istraživanjem prevaziđe — to je posmatranje ove dekade u Jugoslaviji kroz analizu populizma a ne nacionalizma jer je bio obeležen svim elementima definicije populizma na koju se poziva: Jugoslavija je bila zemlja na periferiji u kojoj su propadale institucije, postojala je ekonomska kriza, harizmatični vođa i podela društva na elitu i narod, sama pojava diskursa koji slavi „narod“ i uspešna mobilizacija ljudi na ulicama. Drugi nedostatak koji Grdešić pokušava da prevaziđe jeste razumevanje (srpskog) populizma kasnih 1980-ih kao posledice delovanja jednog aktera, tako što je ovaj slučaj posmatrao kao interakciju više njih. Iako Slobodan Milošević jeste bio sposoban političar koji jeste zloupotrebljavao svaku priliku i infrastrukturu da politički profitira, nije bio jedini akter u seriji masovnih mitinga i propagandnih kampanja, niti je u tome bio sam jer su oni podrazumevali i masovnog aktera, odnosno narod. Kroz istorijski osvrt na razvoj i promene jugoslovenske države i samoupravnog socijalizma, Grdešić se posebno osvrće na burno leto i jesen 1988. godine i antibirokratsku revoluciju u Jugoslaviji. Slučaj srpskog populizma autor prati kroz rastuće procese mobilizacije na protestima na koje su značajno uticale populističke prakse Miloševića i njegovih saradnika, ali i njegovog uticaja na medije krajem osamdesetih, koji su u velikoj meri postajali njegovi saveznici i održavali populizam na nivou na kom je postojao. Epizoda antibirokratske revolucije je, po Grdešiću, bila ključna karika u raspadu socijalističke Jugoslavije. Brojni problemi koji su obeležili osamdesete, poput nezaposlenosti, smanjenja životnog standarda stanovništva i rasta inflacije su dovodili do brojnih protesta i političke krize u Jugoslaviji. 1988. godina se nije desila sama od sebe, i Grdešić argumentuje uzroke protesta koji su već sredinom te decenije bili česti. Pitanje odnosa srpske vlasti prema političkoj krizi na Kosovu je od velikog značaja zbog činjenice da se on menja dolaskom Miloševića na mesto predsednika CK Saveza komunista Srbije, kao i da je Milošević Kosovo koristio kao temu uz pomoć koje se obračunavao sa svojim političkim suparnicima. Njegov politički manir se ogledao u autoritarnoj vladavini ali i stavu koji se dobro sažima u izjavi koju je autor izdvojio: „ustavno ili protivustavno, institucionalno ili vaninstitucionalno, statutarno ili van statutarno, uradićemo ono što narod od nas traži.“ Takav stav je od Miloševića stvorio čoveka „naroda“.

201

Autor pokazuje da je jedan od osnovnih ciljeva populizma da kreira kolektivni identitet i entitet naroda koji postoji i deluje za sebe. Grdešić argumentuje da konstrukcija takvog kolektivnog identiteta iza sebe uvek ima agente sa stvarnim interesima, i da je — mada nije nikada eksplicitno precizirano — „narod“ u srpskom slučaju bio ograničen na etničke Srbe, ali je u istraživanju pored analize protesta u Srbiji, bilo reči i o onima koji su se dešavali u Crnoj Gori. Kako je nacionalizam u to vreme još uvek bio politički tabu, takav je populistički diskurs postao „alternativa“— politička platforma koju su nacionalistički akteri mogli lakše da eksploatišu. Narod je tako postao konstrukt koji su gradile elite uz pomoć medija, ali i mase, u tzv. populističkom pačvorku (patchwork). Konačno, poslednje poglavlje unosi savremenu perspektivu ove epizode populizma u Srbiji kroz analizu fokus grupa učesnika u protestima s kraja osamdesetih. One su se bavile traženjem odgovora na važna pitanja koja je taj period nametnuo — npr. kakav je stav učesnika jogurt revolucije prema tim događajima danas? Autor je ovim dodatkom hteo da analizi populizma „srpske epizode“ doda i bottom-up perspektivu i analizu dugoročnih posledica. Knjiga, iako nastala kao adaptacija Grdešićeve disertacije, nije samo akademska studija, već nudi i širu perspektivu društveno angažovanih pitanja time što pokušava da odgovori na savremene izazove u politici, postavljanjem pitanja kako se iz primera Jugoslavije osamdesetih može učiti i šta današnja levica može naučiti iz tog primera, odnosno šta iz populizma treba a šta ne treba koristiti u stvaranju političkih praksi. Autor prepoznaje mogući pravac novog levog populizma koji bi bio u stanju da iskoristi diskurzivne i idejne strane ovog fenomena, iako se on u literaturi i javnom diskursu i dalje pretežno shvata pežorativno. Grdešić se poziva na autore koji su argumentovali da je u današnjoj političkoj klimi moguće uz pomoć populizma stvoriti političku platformu koja bi mogla da napadne postojeću neoliberalnu hegemoniju. No, kako i sam autor upozorava „ako savremena levica želi da prihvati populizam kao novu osnovu za radikalnu demokratsku politiku, trebalo bi da bude jasno šta takav izbor podrazumeva“, a to su nedvosmisleni ustupci koji mogu podrazumevati masovnost ali oduzeti autonomiju pokreta, ili na diskurzivnom nivou lako upasti u eskluzivnost konstruisanog „naroda“. Ova knjiga svakako predstavlja inovativan pristup analizi koncepta populizma, istraživačima/cama i teoretičarima/kama ostaje da ovu studiju koriste u daljem istraživanju populizma, jer nas razvijanje teze fraktala može dovesti do interesantnih nadgradnji ove studije. Irena Pejić 202

Stefan Gužvica, Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936—1940., Zagreb: Srednja Europa, 2020.

Stefan Gužvica doktorand je na Sveučilištu u Regensburgu, gdje se bavi međunarodnim komunističkim pokretom u međuratnom periodu. Rođen 1993. godine, za standarde je historiografije veoma mlad. Međutim, ta ga činjenica nije spriječila da objavi kvalitetno i zrelo djelo te ispriča intrigantnu priču. Radi se o knjizi Prije Tita: Frakcijske borbe u Komunističkoj partiji Jugoslavije 1936–1940., objavljenoj 2020. godine u Zagrebu. Treće je to izdanje proširene verzije Gužvičina magistarskog rada, obranjenog na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. Knjiga je prvotno objavljena na slovenskom, zatim na engleskom, da bi se zasad posljednje izdanje pojavilo na hrvatskom jeziku, u vrlo dobrom prijevodu Dore Kosorčić s engleskog. Ovakav put knjige do hrvatskih čitatelja može se ocijeniti neobičnim, pogotovo kad se uzme u obzir da je riječ o autoru s ovih prostora, čiji je materinji jezik BHS. Vrijedi istaknuti i da knjiga na neki način predstavlja iznimku unutar uredničke politike nakladničke kuće Srednja Europa, koja u pravilu ne objavljuje autore naglašeno lijeve provenijencije kakav je Gužvica, premda je specijalizirana za objavljivanje kvalitetnih historiografskih publikacija. Kako je istaknuo u jednom od intervjua vođenih povodom objave knjige u Hrvatskoj, Gužvica je pokušao popuniti posljednju nepoznanicu u mozaiku povijesti Komunističke partije Jugoslavije, odnosno razdoblje njezina djelovanja za vrijeme Velike čistke u Komunističkom pokretu, što mu je i uspjelo. Premda se ne može reći da je Gužvica pionir u polju, za posljednje se suvisle radove na tu temu mora zagrabiti duboko u 20. stoljeće, sve do početka osamdesetih godina, kada se protagonistima Gužvičine knjige bavio gotovo zaboravljeni povjesničar Ivan Očak, koji je tada objavio biografije Milana Gorkića, Vladimira Ćopića i braće Cvijić. Ubrzo nakon objave Očakovih radova, to će polje upasti u dugotrajnu hibernaciju uslijed reorijentacije domaće historiografije na druge teme koja traje do danas, što Gužvičinu knjigu istodobno čini nastavkom bogate tradicije i ugodnim osvježenjem. U međuvremenu došlo je do izvrtanja paradigme o Josipu Brozu Titu, koji je prošao put od sveca u ranijoj jugoslavenskoj historiografiji do (uglavnom) demona u biografijama koje su pisali istraživači i novinari u postjugoslavenskim državama, kojima se Gužvica ne ustručava udijeliti packe kada uoči da su pretjerali. Naravno, ovo nije knjiga koja se bavi isključivo Titom, ali njegov put, u svojstvu pobjednika frakcijskih borbi, zauzima najviše prostora. Tita se tako stavlja u kontekst pretendenata na „prijestolje“ KPJ, gdje je on, konačno, običan čovjek od „krvi i mesa“, kontekst koji se u postjugoslavenskoj historiografiji i publicistici rijetko susreće. Isto tako, rijetkost je da netko obiđe arhive van područja Balkana, što je Gužvica učinio prošavši kroz građu Izvršnog komiteta

205

Kominterne, Balkanskog sekretarijata i KPJ pri Ruskom državnom arhivu socio-političke povijesti (RGASPI) u Moskvi. Osim Tita, u galeriji likova koje je moguće upoznati studiranjem ove knjige, na samom se početku kratkim biografijama i fotografijama apostrofiraju: Milan Gorkić (1904–1937), Ivan Gržetić — Fleischer (1896–1937), Vladimir Ćopić (1891–1939), Kamilo Horvatin (1896–1938), Petko Miletić (1897–1943), Ivo Marić (1894–1968) i Labud Kusovac (1898–1967). Spisak je, ako se pozornije promotri, nalik na osmrtnice koje stradali u čistkama nikada nisu dobili, što je svakako bila jedna od Gužvičinih namjera. Time se svjesno gubi napetost i upućuje na ton knjige, koja neće biti još jedan senzacionalističko-publicistički politički triler, nego trijezna analiza događaja koji su oblikovali gotovo 50 godina jugoslavenske povijesti. Gužvičina priča tako počinje u Moskvi 1937. godine, kamo je Gorkić stigao na poziv Kominterne, ne sluteći da će put na koji se bio otisnuo biti posljednji u njegovom životu. Zatim se klupko počinje razmotavati: Gužvica čitatelja vraća u začetke KPJ, to jest u frakcijske borbe unutar iste. Kratak je to pregled najvažnijih linija borbe između 1919. i 1936. godine bez kojih je teško shvatiti ono što se dogodilo kasnije. To „kasnije“ period je između 1936. i 1940. godine, istaknut u naslovu knjige, kada se Partija, obezglavljena Gorkićevim padom, podijelila na četiri struje koje su željele preuzeti vodstvo. Titova je linija ona koju Gužvica naziva Privremenim rukovodstvom, konkurenti u Parizu (Marić i Kusovac) su Paralelni centar, moskovski je kandidat Kamilo Horvatin, a vahabite u Srijemskoj Mitrovici predvodi Petko Miletić. Između priče o frakcijama prije i poslije Gorkića umetnuta je priča o njegovu razdoblju za kormilom KPJ i razlozima zbog kojih je spomenuti nastradao. Nakon uspostavljanja frakcija, kreće razdoblje borbe koje će potrajati do trenutka kada je Tito dobio mandat Kominterne. Frakcijske borbe u KPJ gotovo se u potpunosti preklapaju s takozvanim četvrtim razdobljem Kominternina djelovanja, to jest s vremenom Narodne fronte (1935–1939) kada su na sve strane traženi saveznici u borbi protiv rastuće opasnosti fašizma, bili oni socijaldemokrati, liberali ili čak pripadnici različitih vjerskih grupa. Ta će politika svoju kulminaciju doživjeti sa Španjolskim građanskim ratom (1936–1939). Upravo se u (ne)razumijevanju ove politike Kominterne, prema Gužvici, mogu tražiti razlozi Gorkićeva pada i Titova uspona. Privremeno rukovodstvo tako se naziva u historiografiji jer — uočit će Gužvica stari klišej — povijest pišu pobjednici. Među pobjednike su se svrstali gotovo svi partijski teškaši koji će obilježiti rat i poraće, uglavnom mlađi ljudi, neopterećeni ranijim sukobima i bez školovanja u Sovjetskom Savezu. S druge strane, Paralelni centar

206

sastojao se od osovine Ivo Marić — Labud Kusovac, emigranata u Parizu, a ime je dobio od strane protivnika koji su aludirali na „Paralelni antisovjetski trockistički centar“ Karla Radeka, Georgija Pjatakova i Grigorija Sokolnjikova. Do ovog istraživanja nepoznanica, treći takmac bio je Kamilo Horvatin, Krležin i Cesarčev prijatelj te jedini Moskovljanin iz redova KPJ koji je bio aktivno uključen u frakcijske borbe, ali nije formirao organizaciju sličnu prvima i drugima (vjerojatno jer je to, s obzirom na mjesto i vrijeme, bilo preopasno). Nazvani prema islamističkom pokretu, posljednji u ovom rasporedu protivnika, bili su vahabiti Petka Miletića, to jest ultra-ljevičari iz zatvora u Srijemskoj Mitrovici, gdje se na odsluženju kazne nalazio pozamašan broj jugoslavenskih komunista. Miletić je, nakon Horvatinove smrti u Moskvi i ispadanja iz utrke Marića i Kusovca, bio posljednji Titov protivnik, koji će također skončati u Sovjetskom Savezu, kamo se uputio poslije izlaska iz zatvora ne bi li dobio mandat Kominterne. Dakako, u duhu transnacionalne komunikacije unutar Kominterne, važnu su ulogu u borbama imali i inozemni komunisti poput Georgija Dimitrova i Wilhelma Piecka, gdje je prvi kao svog favorita vidio Tita, a drugi Horvatina. Prema Gužvici, Tito je pobijedio jer je pokazao inicijativu, za razliku od, primjerice, Marića i Kusovca, ali i zato što su, za razliku od, primjerice, Miletića, njegova odstupanja od partijske linije uvijek ostajala u okvirima onoga što je Kominterna smatrala dopuštenim. Zaključno, knjiga je, ne računajući prolog i epilog, podijeljena u četiri veća poglavlja: „O jedinstvu Partije“: frakcijske borbe u KPJ 1919–1936, Vrhunac i pad Milana Gorkića, Frakcije i Borba. Opremljena je i shematskim prikazima Igora Nađalina koji uvelike olakšavaju snalaženje u frakcijskim borbama. Također, njena originalna namjena kao magistarskoga rada nalaže da ima komentar dosadašnje historiografije, pregled izvora i metodologije te pozamašnu količinu bilješki. Sve navedeno stalo je u zaista minimalnih 156 stranica, što knjigu čini kompaktnom i konciznom, mjestimice i na njezinu štetu, s obzirom na to da autor, prije svega, komunicira sa svojim mentorima i recenzentima. Zainteresiranu publiku to donekle isključuje iz jednadžbe jer zahtijeva mnogo predznanja, prvenstveno iz područja funkcioniranja Kominterne u drugoj polovici tridesetih godina. Nadalje, spektar ljudi čije kraće biografije Gužvica izlaže pretežito u bilješkama golem je. Koliko god te životne priče bile zanimljive, dojam je da se ograničeni prostor mogao bolje iskoristiti, a ovako knjiga ponekad nalikuje učenom telefonskom imeniku. Ipak, riječ je o vrlo dobrom djelu koje će pronaći svoju publiku i pridonijeti prijeko potrebnoj promjeni fokusa domaće historiografije. Matej Ivušić 207

br7

3k