Značenje kroz vrijeme: poglavlja iz dijakronijske semantike 9532600817, 9789532600810

Table of contents :
1. UVOD
2. DIJAKRONIJSKA SEMANTIKA I ETIMOLOGIJA
2.1. Počeci dijakronijske semantike
2.2. Dijakronijska semantika - etablirana lingvistička disciplina
3. TEORIJSKE OSNOVE DIJAKRONIJSKE SEMANTIKE
3.1. Dijakronija i sinkronija
3.2. Stabilnost i dinamika - temeljna načela jezične funkcionalnosti
3.3. Od inovacija do promjena
3.4. Dijakronija u sinkroniji
3.5. Komunikacijska i kognitivna funkcija jezika - temeljni čimbenici nedjeljivosti dijakronije i sinkronije
3.6. Zašto dijakronijska semantika?
4. POLISEMIJA I DIJAKRONIJSKA SEMANTIKA
4.1. Polisemija u okviru kognitivne lingvistike
4.2. Stabilnost i dinamika - čimbenici funkcionalnosti polisemnih leksema
4.3. Što je strukturno stabilni dio polisemnoga leksema?
4.3.1. Odnos prototipa i sheme
4.4. Dinamika polisemnih leksičkih struktura
4.4.1. Metafora i metonimija
4.5. Polisemija: sinkronijski odraz dijakronijskih promjena
4.6. Klasifikacija polisemnih leksema
4.6.1. Stabilni polisemni leksemi
4.6.1.1. Polisemni leksemi bliski monosemnim leksemima
4.6.1.2. Metode razlikovanja sinonima
4.6.1.2.1. Primjer starofrancuskih leksema liez (lies) i joians
4.6.1.3. Stabilni uredno ustrojeni polisemni
4.6.1.3.1. Primjer leksema korijen
4.6.2. Stabilno-dinamički polisemni leksemi
4.6.2.1. Primjer leksema oštar
4.6.2.2. Primjer leksema skinuti
4.6.3. Dinamički polisemni leksemi
4.6.3.1. Polisemni leksemi bliski homonimima
4.6.3.1.1. Primjer leksema stanica
4.6.3.2. Polisemni leksemi s metaforičkimmetonimijski motiviranim tipičnim značenjem
4.7. Sinkronijsko svjedočenje o dijakronijskoj dinamici
5. ČIMBENICI SEMANTIČKIH PROMJENA I NASTANAK POLISEMIJE
5.1. Izvori i uzroci semantičkih promjena
5.2. Razlozi semantičkih promjena
5.3. Mehanizmi semantičkih promjena
5.3.1. Klasifikacija mehanizama semantičkih promjena
5.3.2. Razdioba - mehanizam koji nedostaje
6. MOGUĆNOSTI REKONSTRUKCIJE U DIJAKRONIJSKOJ SEMANTICI
6.1. Rekonstrukcija semasiološke strukture
6.2. Poredbena dijakronijska onomasiologija
6.3. Metodološki temelji rekonstrukcije u okviru dijakronijske semantike
6.3.1. Uloga korpusa u dijakronijskoj analizi
6.3.2. Leksikografski izvori i kontekstna analiza - metodološki temelji rekonstrukcije
6.4. Rekonstrukcija stanja: semasiološka struktura u prošlom vremenu
6.4.1. Semasiološka struktura leksema preuz
6.4.2. Semasiološka struktura leksema hardiz
6.5. Rekonstrukcija susljednosti: semasiološka struktura kroz vrijeme
6.5.1. Primjer leksema trudan
6.5.2. Primjer leksema ljut
6.6. Poredbena dijakronijska semasiološka analiza
6.6.1. Primjer leksema fier
7. POREDBENA DIJAKRONIJSKA ONOMASIOLOGIJA - PRAVILNOSTI I POSEBNOSTI KONCEPTNIH SVEZA
7.1. Zvijer, okus, vjetar i čovjek - zašto ih povezujemo?
7.2. STRAH JE DRHTANJE TIJELA - pravilnosti i posebnosti poimanja 'straha' u indoeuropskoj jezičnoj porodici
7.2.1 . Primjer indoeuropskih glagola sa značenjem "tresti"
8. UMJESTO ZAKLJUČKA
LITERATURA
KORPUSI I DIGITALIZIRANE BAZE PODATAKA
RJEČNICI
Summary
Résumé

Citation preview

Ida Raffaelli ZNAČENJE KROZ VRIJEME

Nakladnik DISPUT d.o.o. za izdavačku djelatnost Za nakladnika Josip Pandurić

Urednica izdanja Vesna Muhvić-Dimanovski Recenzenti August Kovačec Milena Ž ic Fuchs Lektura Jasmina Ran Likovno oblikovanje naslovnice Goran Grčić (predložak: minijatura braće Limbourg iz Tres Riches Heures du Duc de Berry, oko 1410.)

Grafička priprema Disput Tisak Kikagraf, Zagreb Godina i mjesec objavljivanja 2009, rujan CIP-zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 7 1 3 1 99 ISBN 978-953-260-08 1 -0

Ida Raffaelli

ZNAČENJE

KRO Z VRIJEME

Poglavlja iz dijakronijske semantike

Mojoj mami

1.

UVOD

osljednjih dvadesetak godina disciplina koj a je nesumnjivo utvrdila i za­

P okružila svoj e mj esto u lingvisticijest dijakronij ska semantika. _Svoj uz­

mah devedesetih godina dvadesetoga stoljeća dijakronij ska semantika dugu­ je postavkama kognitivne lingvistike (semantike). Dva su područja kojima se posebno bavi kognitivna semantika, a koja je dijakronij ska semantika pre­ poznala kao teorijsku okosnicu na temelju koj e je dalje razvij ala cilj eve i za­ daće svoj ih istraživanja. To su istraživanja vezana uz: ( 1 ) prototipni model organizacije konceptnih kategorij a i sukladno tomu leksičkih kategorija te (2) metaforu i metonimiju kao kognitivne procese koj i značajno utj eču na oblikovanj e čovjekova konceptnoga sustava, a potom i na oblikovanj e se­ mantičkih struktura. Sweetser ( 1 990) i Geeraerts ( 1 990, 1 997) smatraju da dij akronij ska semantika koja se poziva na načela kognitivne lingvistike te koja sukladno tomu j ezik promatra kao dio čovj ekovih kognitivnih sposob­ nosti može mnogo bolje odgovoriti na pitanja o uzrocima i izvorima seman­ tičkih promjena od dijakronij ske semantike koja se oslanj ala na postavke strukturalističke semantike. Dijakronijska semantika kako je razrađuju Gee­ raerts, Blank i ostali kognitivni lingvisti uočava spregu s predstrukturalistič­ kim načelima semantičkoga opisa, pozivajući se na velika imena predstruk­ turalizma poput Breala, Meilleta, Erdmanna, Sperbera i drugih, a zanemaruje

6

Uvod

dosege strukturalističkih semantičara poput primjerice Coseriua, kojega za­ sigurno ne možemo i ne smijemo zaobići ukoliko dijakronij skoj semantici želimo izgraditi čvrste teorij ske i metodološke temelje. Stoga ćemo u ovoj knjizi osim sprege s predstrukturalizmom istaknuti i nužnu spregu s nekim postavkama strukturalističke semantike koj e smatramo važnima za cj eloviti­ je oblikovanj e dijakronij ske semantike. Ova knj iga ima za cilj popuniti praznine koje, čini nam se, još uvij ek postoj e u oblikovanju i utvrđivanju dijakronij ske semantike kao lingvističke discipline. Zadaće i područj a istraživanja dijakronij ske semantike različita su. Ovom knj igom zasigurno ne možemo obuhvatiti sva područja kojima bi se dijakronij ska semantika trebala baviti, ali ćemo pokušati definirati i za­ okružiti ona područja istraživanja koja smatramo važnima za njezino obli­ kovanj e i definiranj e kao lingvističke discipline. Knj iga je sastavlj ena od pet velikih poglavlja koja prate cilj eve bitne za oblikovanj e dij akronij ske semantike. Prvo je poglavlje, Dijakronijska semantika i etimologija, posvećeno od­ nosu dijakronij ske semantike s nj oj bliskom i srodnom disciplinom - etimo­ logijom. Nijedan od suvremenih radova, koliko je nama poznato, ne opisuje svezu između etimologije i dijakronij ske semantike. Etimologija je mno­ go starija disciplina od dij akronij ske semantike i bila je cjelovito teorij ski i metodološki oblikovana u vrijeme kada se tek započinjalo s istraživanji­ ma koja smatramo začecima dijakronij ske semantike. Stoga prvo poglavlj e donosi i kratak povij esni pregled istraživanja koj a definiramo o d početaka oblikovanj a dijakronijske semantike u razdoblju predstrukturalizma (Breal, Meillet, Steme i dr.) preko strukturalističkih radova koji već eksplicitno go­ vore o dij akronij skoj semantici (Coseriu, Duchaček, Trier) do suvremenih, kognitivnolingvistički utemeljenih istraživanja u dijakronij skoj semantici. Povijesnim pregledom istraživanja u dijakronij skoj semantici te teorij sko­ -metodološkim ograđivanjem od etimologije kao srodne discipline u prvom poglavlju pokušavamo odrediti i definirati granice, dosege i zadaće dijakro­ nij ske semantike kao suvremene lingvističke discipline. Pritom ističemo da bez obzira na nužno razgraničenj e dijakronij ske semantike od etimologij e te dvije discipline mogu u velikoj mj eri pomoći jedna drugoj u razrj ešavanju određenih leksičko-semantičkih pitanja, što posebice dolazi do izražaja u poglavlju knjige posvećenom rekonstrukcij i u okviru dijakronij ske seman­ tike.

7

Drugo poglavlje, Teorijske osnove dijakronijske semantike, definira te­ meljna teorijska načela na kojima bi se prema našemu mišljenju trebala zasni­ vati dijakronij ska semantika kao suvremena lingvistička disciplina. Jedno od temeljnih pitanja j est odnos sinkronija - dijakronija koji je u Saussureovu na­ uku, a sukladno tomu i u Hjelmslevljevu i Coseriuovu, čvrsto ustrojena opre­ ka. Jakobson čvrsto razgraničenj e dijakronij e od sinkronij e smatra neoprav­ danim j er su j ezične strukture obilježene statičnošću i dinamikom kao dvama načelima ustroja koja su svojstvena jezičnim strukturama bez obzira na to promatramo li ih sinkronij ski ili dijakronijski. Kognitivna lingvistika inzistira na nedjeljivosti sinkronij e od dijakronije na temelju motiviranosti leksičkoga značenja. Sweetser ( 1 990) i Winters ( 1 992) govore o "dijakronij i u sinkroni­ j i" na temelju visoko motiviranih sveza među značenj ima polisemnih leksič­ kih struktura. Svaka polisemna struktura u sinkronij skom trenutku odražava dijakronij ske promj ene koje su je zahvatile jer su značenja koja je tvore na­ stajala kroz vrijeme, te su jedna recentnija od drugih. To je glavna teza dviju autorica o nedj elj ivosti sinkronij e od dijakronije, koju zastupa i Gyori (2002). On ističe da se čvrsta sprega sinkronij e i dijakronij e treba temelj iti i na obi­ lježj ima j ezične uporabe jer svaka nova i drukčij a uporaba leksema jezično artikulira novi mentalni sadržaj , što može biti začetak semantičke promjene. Dakle dijakronija počinje jezičnom uporabom i započinje u sinkronij:l. Ta teza u lingvistici nije nova. Inovacij e koje se ostvaruju u govoru, dakle j ezičnom uporabom, Steme ( 1 93 1 ) i Coseriu ( 1 972) smatraju začetkom semantičkih promjena, ali ih s obzirom na različita lingvistička stajališta tumače različito. U drugom poglavlju pokušat ćemo teorij ski cjelovitije negoli to čine Sweet­ ser ( 1 990), Winters ( 1 992) i Gyori (2002) argumentirati tezu o nedjelj ivosti sinkronij e od dijakronij e j er je smatramo ključnom za suvremena dijakro­ nij ska semantička istraživanja. Teorij ske postavke koje podupiru tu tezu, a koje proizlaze iz načela funkcioniranja jezika bez obzira na to promatramo li ga sinkronijski ili dijakronij ski jesu: ( 1 ) odnos stabilnosti i dinamike kao dvaju temeljnih načela jezičnog funkcioniranja, (2) motiviranost semantičke strukture polisemnih leksema i (3) sprega kognitivne i komunikacij ske j ezič­ ne funkcije koj a je u osnovi teze o čovj ekovoj potrebi za komuniciranj em o novom i drukčijemu mentalnom sadržaju, što je začetkom svake semantičke promj ene, dakle dijakronije. Treće poglavlje, Polisemija i dijakronijska semantika, definira polisemne lekseme kao dijakronijski uvjetovane strukture na temelju teze o stabilnosti )

8

Uvod

i dinamici jezičnih struktura. Cilj nam je odrediti one elemente polisemnih struktura koji čine stabilni dio strukture te one koj i nastaju na temelju nje­ zinih dinamičkih obilježja. Osim utvrđivanju tipičnoga značenja posebna se pozornost posvećuje definiranju sheme kao pozadinskog koncepta koji obje­ dinjuje polisemnu strukturu, a koji čini stabilni element strukture. Kako ističe Langacker ( 1 987 i 2000a), osim mehanizma proširenja koji uvjetuje stvaranje značenja više ili manj e bliskih tipičnome značenju, na oblikovanje polisem­ nih leksema kao složenih umreženih kategorija utječe i mehanizam razrade koji uvjetuje oblikovanje značenj skih nij ansi koje su posebnija oprimjerenja općenitoga koncepta - sheme. Mehanizmi proširenja i razrade procesi su koji omogućuju dinamičko oblikovanje polisemnih struktura. Te su teorij ske raz­ rade nužan preduvj et temeljne zadaće ovoga poglavlja, a to j e klasifikacija polisemnih leksema kao "sinkronij skih odraza dijakronij skih promjena". Ta tvrdnja kognitivnih lingvista nije oprimjerena na konkretnoj jezičnoj građi, odnosno nitko od njih nije pokušao pokazati na koji su način polisemni lek­ semi odrazom dijakronij skih promjena. Tri su temeljna tipa polisemnih lek­ sema koji na tri temeljna načina odražavaju dijakronij ske procese koji su ih zahvatili, a što definiramo spregom stabilno i dinamički ustroj enih elemenata polisemnih struktura. Trećim poglavljem pokušavamo teorij ski i metodološ­ ki zaokružiti prvu zadaću dijakronij ske semantike kako je oblikujemo u ovoj knjizi - opis polisema kao sinkronij skih odraza dijakronij skih promj ena - ko­ ja se temelji na tezi o nedjeljivosti sinkronije od dijakronije uslijed motivira­ nosti semantičke strukture polisemnih leksema. Č etvrto poglavlje, Čimbeni� i semantičkih promjena i nastanak polisemi­ je, govori o drugoj temeljnoj zadaći dijakronij ske semantike, a to je klasifi­ kacija čimbenika semantičkih promjena. Od samih njezinih začetaka cilj je dijakronij ske semantike definiranje čimbenika koji dovode do semantičkih promjena. U OV()m poglavlju upozoravamo na spregu predstrukturalističke, strukturalističke i kognitivne semantike u klasifikacij i čimbenika, a vlastiti sustav čimbenika gradimo upravo na spoznajama lingvističkih (semantičkih) pristupa svojstvenima trima navedenim lingvističkim razdobljima (pravci­ ma). Iako Geeraerts ( 1 997) smatra neopravdanom razdiobu na uzroke i izvore semantičkih promjena, koju posebno ističe strukturalistička semantika (Ull­ mann, Guiraud, Coseriu), te iako postoje čimbenici koji mogu biti uvršteni u obje kategorij e, smatramo da uzroke ili razloge treba vezati uz ukloplj enost j ezika u društvo, a izvore ili mehanizme uz uklopljenost jezika u čovjekove

9

kognitivne sposobnosti. Razlikovanj e razloga i mehanizama potrebno j e kako bi se sustavnij e i cjelovitije mogle objasniti semantičke promj ene koje zahva­ ćaju leksičke strukture. Peto poglavlje, Mogućnosti rekonstrukcije u dijakronijskoj semantici, određuje najzahtjevniju i najvažniju zadaću dijakronij ske semantike, a to j e mogućnost rekonstruiranj a sveza i odnosa među značenj ima leksičkih struk­ tura u nekom periodizacijski zaokruženom vremenu i tijekom vremena. Dva su temeljna vida rekonstrukcij e koja razrađujemo u ovome poglavlju. Prvi se odnosi na rekonstrukciju semasioloških struktura, a drugi na rekonstruk­ ciju onomasioloških struktura. Rekonstrukcija semasioloških struktura pod­ razumij eva analizu i opis značenj skih struktura polisemnih leksema, tj . us­ postavljanje sveza između pojedinih značenja, te argumentaciju nastanka ili nestanka pojedinih značenja polisemnih struktura. Dva su temeljna vida re­ konstrukcije semasioloških struktura koja pokazuj emo. To su rekonstrukcij a stanja (definiranje semasiološke strukture u nekome prošlom, periodizacij ski zaokruženom razdoblju) te rekonstrukcija suslj ednosti (uspostavljanj e sve­ za i odnosa između značenj a semasiološke strukture kroz vrij eme). Svrha je razdiobe rekonstrukcij e semasiološke strukture na rekonstrukciju stanj;t i su­ sljednosti upozoriti na dva vida pristupa leksičko-semantičkim strukturama u dijakronij skoj semantici. Oba su pristupa "dijakronij ska", dakle bave se opi­ som j ezičnih elemenata u prošlom vremenu, ali im je metodologija analize različita. Rekonstrukcija stanj a ne prati suslj ednosti kroz vrijeme, ne proma­ tra što se sa značenjima događalo tijekom nekoliko stoljeća, već uspostavlj a odnose među značenj ima polisemnih struktura u nekom periodizacij ski za­ okruženome jezičnom razdoblju. Rekonstrukcija susljednosti uspostavlj a sveze i odnose među značenjima kroz vrij eme. Ta j e razdioba bitna za teorij­ ska-metodološko oblikovanj e dijakronij ske semantike. Zadaća je rekonstrukcije onomasioloških struktura utvrditi pravilnosti i posebnosti u strukturiranju konceptnih sveza u različitim, genetski srodnim jezicima. Stoga o poredbenoj dijakronij skoj onomasiologiji govorimo kao o vidu rekonstrukcije onomasioloških struktura koji oblikujemo nešto drukčij e nego što to čini Blank (2003). Poredbena dijakronij ska onomasiologij a bavi se imenovanj em, tj . leksikalizacijom poj edinih konceptnih sveza u indoeu­ ropskoj jezičnoj porodici. Služeći se etimološkim podacima, pokazujemo da se određene konceptne sveze u indoeuropskoj jezičnoj porodici imenuju pri­ lično pravilno, učestalo, te da su postojane, a ujedno upozoravamo i na poseb-

10

Uvod

nosti u strukturiranju nekih konceptnih sveza koje su svojstvene pojedinim jezicima. Poredbenom dijakronij skom onomasiologijom pokazujemo na koji se način dijakronij ska semantika i etimologija mogu ispomoći u razrješava­ nju i tumačenju razvoja leksičko-semantičkih struktura i promjena koje ih zahvaćaju tijekom vremena. Ovom knjigom zasigurno nismo definirali sve zadaće i ciljeve suvremeno oblikovane dijakronij ske semantike, već smo se ograničili na teme vezane uz polisemiju kao sinkronij sku pojavnost koja je dijakronij ski uvjetovana te na načela ustroja i oblikovanja leksičko-semantičkih struktura kroz vrijeme. Jezična grada na kojoj obrazlažemo pojedine teorij ske postavke i metodo­ loški instrumentarij kojim bi se dijakronij ska semantika trebala služiti pro­ izlazi iz hrvatskoga i starofrancuskoga jezika. Starofrancuska jezična grada ima posebnu funkciju u ovoj knj izi. U poglavlju Polisemija i dijakronijska semantika odabrani starofrancuski leksemi pokazuju da je polisemija u bilo kojoj fazi svoga razvoj a sinkronij ski odraz dijakronij skih promjena. To zna­ či da su polisemni leksemi u razdoblju starofrancuskoga kao sinkronij skoga trenutka odražavali dijakronij ske promjene koje su ih dotad zahvatile. U po­ glavlju Mogućnosti rekonstrukcije u dijakronijskoj semantici starofrancuski leksemi imaju dvojaku funkciju. Prvo služe tome da se njima objasni teza o vidu dijakronijske semantike koji se bavi rekonstrukcijom stanja semasiološ­ ke strukture. Oni se rabe kako bi se objasnile metode rekonstrukcije stanja, a hrvatska leksička građa rabi se kako bi se objasnile metode rekonstrukcije susljednošti. Drugo, starofrancuska leksička grada služi i za ilustraciju rekonstrukci­ j e enciklopedij skih podataka, što je jedan od cilj eva dijakronij ske semantike utemelj ene na postavkama kognitivne lingvistike. Tvrdnja da bi dijakronij ­ ska semantika trebala rekonstruirati znanj e o svijetu nekoga prošlog vreme­ na uvijek izaziva nedoumice. Budući da jezična kompetencija ne postoji i da izvornih govornika nema, možemo li proniknuti u strukture znanja o svijetu koji više ne postoji? Premda smo svjesni zahtj evnosti i nezahvalnosti te zada­ će, na primj erima starofrancuskih leksema pokušavamo izgraditi metodološ.,. ki instrumentarij koji bi trebao upozoriti na moguće dosege dijakronijske se­ mantike u rekonstrukcij i enciklopedijskih podataka. Starofrancuska leksička grada preuzeta je iz disertacij e Polisemija i sinonimija u leksiku klasičnoga starofrancuskoga (Raffaelli, 200 1 , Filozofski fakultet Zagreb), ali je temelji-

11

to dorađena te je njezina analiza prilagođena teorij sko- metodološkim razra­ dama kako ih tumačimo u ovoj knj izi. Kada je o metodološkom instrumentariju riječ, posebna pozornost u knj izi posvećuje se ulozi računalno pripremljenih korpusa u dijakronij skoj semanti­ ci. U suvremeno oblikovanoj dij akronij skoj semantici računalno pripremlj eni korpusi nužan su preduvjet sustavne i cjelovite dijakronij ske semantičke ana­ lize, ali ne smiju biti j edini izvor j ezičnih (leksičko-semantičkih) podataka. Dopunu valja tražiti ponajprije u starim rječnicima (kojima hrvatska leksiko­ grafija obiluje) te u Rječniku hrvatskoga ili srpskoga jezika JAZU (kasnije u tekstu ARj) koji je odličan izvor kontekstnih okvira iz tekstova koji pripadaju različitim razdobljima jezičnoga razvoja, što znači da obiluje raznovrsnim di­ jakronij skim podacima. Ova knj iga odražava bavlj enj e različitim temama vezanim uz dij akronij sku semantiku tijekom više od deset godina. To je razlogom što se služimo i sta­ rofrancuskom leksičkom gradom, koja nam je bila prvim susretom s proble­ mima i zadaćama dij akronij ske semantike. Kasnije smo neke postavke poku­ šali primij eniti i dodatno razraditi na hrvatskoj leksičkoj gradi (svaki razdio u kojemu se služimo prije analiziranom leksičkom gradom navodi izvorni rad u kojemu smo već na drukčiji način obrađivali određene leksičke jedinice), a ova knjiga predstavlja oblikovanj e, premda ne konačno, teorij sko-metodo­ loških postavki, zadaća i ciljeva dijakronijske semanti�e kako ih danas razu­ mijevamo. Iako smo to već na početku istaknuli, ne smatramo suvišnim ponovno napomenuti kako ne mislimo da smo riješili sva pitanja vezana uz dijakro­ nij sku semantiku kao lingvističku disciplinu. Također ne mislimo da su sva rješenja koja ova knj iga nudi najbolja i jedina moguća, ali smatramo da smo uspj eli barem donekle definirati zadaće, ciljeve te teorij ske i metodološke po­ stavke dijakronij ske semantike kao suvremene lingvističke discipline. Nadamo se da smo ovom knj igom popunili praznine koje u lingv*stici postoj e kada je riječ o procesima i promjenama koje zahvaćaju leksičko-se­ mantičke strukture kroz vrijeme te da će ona moći poslužiti kao temelj za daljnja dijakronij ska, ali i sinkronij ska semantička istraživanja.

2. DIJAKRONIJSKA SEMANTIKA I ETIMOLOGIJA

timologija i dijakronij ska semantika dvije su po mnogočemu srodne,

E ali teorij ski i metodološki različite lingvističke discipline. Zajedničke su

točke njihova proučavanja značenje riječi, odnosno leksema i povij esna per­ spektiva proučavanja značenja. 1 One se. ne bave opisom značenja u sadaš­ njemu jezičnom trenutku, već pronalaze što objektivnije i egzaktnije metode kako bi definirale značenje pojedinih leksema u prošlom vremenu. Obje na temelju metodološko ga aparata kojim se služe imaju jasno definiran i zaokru­ žen prostor istraživanja značenja u povijesnoj perspektivi. To je razlogom što su one danas zasebne lingvističke discipline koje valja promatrati odvojeno, ali koje se u velikoj mjeri mogu teorijski i metodološki upotpunjavati. Suvremena lingvistika danas je razvijena znanost s nizom različitih, ali komplementarnih disciplina od kojih svaka izgrađuj e svoj vlastiti teorij sko­ -metodološki aparat s pomoću kojega opisuj e i objašnjava načela j ezičnoga ustroja. Stoga je opravdano, a i nužno, razdij eliti etimologiju od dijakronijske semantike te definirati njihove temeljne zadaće i cilj eve istraživanj a. Ova j e knj iga posvećena oblikovanju i razradama teorij skih postavki i metodološkoga aparata dijakronijske semantike. Iako j e tijekom lingvistič1 Etimologija ima i druge zadaće po kojima se razlikuje od dijakronijske semantike, na što ćemo upozoriti u ovom poglavlju.

14

Dijakronijska semantika i etimologija

ke povijesti dijakronijska semantika bila izgradivana kao zasebna disciplina, u nekim se razdobljima lingvistike nije precizno i jasno razgraničavala od etimologije. Dapače, često su njezine metode bile integralnim dijelom etimo­ loških izučavanja. Cilj nam je da ovom knjigom definiramo zadaće, granice, metode i teorijske temelje dijakronijske semantike koji bi pridonijeli njezinu nedvosmislenu oblikovanju kao zasebne lingvističke discipline ravnopravne etimologiji. Budući da poglavlja koja slijede razrađuju teorijske osnove i me­ todološki instrumentarij relevantan za određenje dijakronijske semantike, u ovom ćemo poglavlju pokušati definirati obilježja kojima se jasno razgrani­ čuju te dvije lingvističke discipline, ali i pokazati smjerove kojima se tijekom recentnije lingvističke povijesti kretao razvoj dijakronijske semantike. Strukturalistički utemeljeno tumačenje etimologije definiralo je njezine dvije osnovne zadaće: ( 1) utvrditi podrijetlo riječi te (2) utvrditi modele koji dovo­ de do semantičkih promjena tijekom jezičnoga razvoja, pri čemu se uočava postojanje određenih pravilnosti medu susljednim elementima. Drugim rije­ čima, utvrđivanjem modela pokazuje se da promjene značenja nisu povijesna slučajnost, već pravilnosti koje nisu svojstvene samo jednoj leksičkoj skupini ili samo jednom jeziku, nego zahvaćaju različite leksičke skupine i svojstve­ ne su različitim jezicima. Tako zadaće etimologije definira Guiraud u knjizi Structures etymologiques du lexique fram;ais ( 1967), napominjući da je eti­ mologija po svojoj naravi dijakronijska. Slično tumačenje etimologije nala­ zimo i u Duboisovu rječniku Dictionnaire de linguistique et des sciences du languge ( 1994), u kojem ističe da utvrđivanje podrijetla riječi nije jedina za­ daće etimologije. Zadaća joj je također pratiti što se s pojedinom riječi doga­ đa tijekom njezina povijesnoga razvoja i kakve promjene doživljava u različi­ tim razdobljima jezičnoga razvoja. Pritom Dubois ističe da osim semantičkih promjena etimologija proučava i morfonološke promjene koje tijekom vre­ mena zahvaćaju pojedinu leksičku jedinicu. Time se naglašava da etimologiju istovremeno zanimaju i morfonološke promjene i promjene značenja. Zadaća je etimologije opisati što je dovelo do promjene značenja od lat. intendere "pripaziti" do fran. entendre "čuti". Jednako tako etimologija mora opisati i morfonološke promjene koje su se od latinskoga intendere odvijale preko vulgarnoga latinskog, starofrancuskoga, te dovele do suvremenoga francu­ skog oblika entendre. U Simeonovu Enciklopedijskom rječniku lingvističkih naziva ( 1969) etimologija prema ondašnjemu suvremenom shvaćanju nije sa-

15

mo nauka o podrijetlu riječi ili istraživanje i proučavanje postanka riječi, već je grana lingvistike koja se bavi proučavanjem srodnosti medu riječima istog ili drugih jezika te podrijetlom i razvitkom njihova značenja. Vinja (1986: 20-21) upravo u dosezima strukturalističke lingvistike vidi mogućnost širenja vidika etimologije kao lingvističke discipline. On se prilič­ no kritički osvrće na povijesno-poredbene metode mladogramatičarske ling­ vistike, koje su vodile računa: isključivo o izrazu jezičnoga znaka, a ne i o nje­ govu sadržaju. Mladogramatičari su razvoj izraza slijedili na temelju fonet­ skih zakona koji su dovodili do promjena. Kako napominje Vinja, kada su taj razvoj opisali, kad su mu utvrdili polazno stanje, smatrali su da je njihov zada­ tak izvršen. Mogućnost "širenja vidika" etimologije na temelju metoda struk­ turalističke lingvistike Vinja vidi ponajprije u činjenici da jezični znak valja promatrati kao cjelinu koja se sastoji od izraza i od sadržaja. Etimologija se ne može ograničiti na proučavanje samo jednoga dijela jezičnoga znaka jer tada neke tvrdnje mogu ostati nepotpunima, a i netočnima. Etimolog prema Vinji­ nu mišljenju mora biti i semantičar. Opisujući etimologiju naziva za jadran­ sku faunu, Vinja ističe važnost sadržaja, ali i poznavanja izvanjezične stvari.2 Osim što je u paradigmatskim i sintagmatskim odnosima, svaki je jezični znak u posebnom odnosu sa stvari koju označuje. Jezični znakovi rabe se za ozna­ čavanje neke stvari, stoga etimolog mora poznavati tu stvar, njezina obilježja, jer ona su konceptualizirana u sadržaju jezičnoga znaka. Tako sadržaj i stvar postaju bitnim elementima etimološkoga opisa, jer povijest riječi, kako napo­ minje Vinja, u pokret stavlja višestrukost različitih sustava i odnosa, tako da ispitivanje samo oblika etimologiji ne može ni izdaleka biti dostatno.3 U suvremenoj lingvistici etimologija kao svoju temeljnu zadaću ističe defi­ niranje, odnosno rekonstruiranje podrijetla neke riječi, dakle identificiranje etimona te uspostavu odnosa između etimona i njegova leksičkoga odraza. Etimon je morfonološko, ali i semantičko ishodište određenog leksema. Lek­ sički odraz svaki je leksem koji na temelju određenih pretpostavki njegova razvoja povezujemo s određenim etimonom. Etimologiju također zanima ka. 2 Vinjini raniji radovi (1955 i 1978) već pokazuju njegovo razumijevanje etimologije kao lingvističke discipline koja se u velikoj mjeri može, a i mora, ispomoći metodama struktura­ lističke semantike, točnije, semičke (komponencijalne) analize kako bi se opisali i objasnili nazivi za morske životinje. 3

Vinja (1986: 2 1 ).

16

Dijakronijska semantika i etimologija

da je neki leksem, odraz nekoga etimona, prvi put posvjedočen u jeziku koje­ ga se etimološke strukture opisuju.4 Leksički odraz ne mora biti ni morfološki ni semantički identičan svomu etimonu. lako semantičke podudarnosti nisu rijetkost, postoje primjeri koji pokazuju i morfološ�e podudarnosti. Guiraud (1967: 5) navodi primjer fran­ cuskoga leksema poubelle, "kanta za smeće'', koji je oblik identičan svomu etimonu - prezimenu Poubelle. 5 U hrvatskom je sličan primjer leksema pen­ kala, koji je također oblik morfonološki identičan prezimenu Penkala. Neke su riječi autentične, što znači da u nekom jeziku postoje od njego­ vih početaka, dakle naslijeđene su iz jezika pretka, dok su neke posuđene iz nekoga drugog jezika i ušle su u jezik u kasnijoj fazi njegova razvoja. U hr­ vatskome jeziku etimon je nekog leksema praslavenski rekonstruirani oblik te ukoliko je posvjedočen, valja voditi računa i o staroslavenskom odrazu to­ ga etimona. 6 U francuskome jeziku etimon je nekoga leksičkog odraza latinska riječ, a ako je potvrđena ili ju je moguće rekonstruirati, navodi se riječ iz vulgamoga latinskoga (riječ koja je dijelom pučke, svjetovne uporabe latinskoga jezika) koja je neposredno prethodila razvoju suvremene francuske riječi. Etimon francuskim riječima nije uvijek latinskoga podrijetla. Mnoge su riječi primje­ rice germanskoga, odnosno franačkoga podrijetla. Za oba jezika rekonstrukcija indoeuropskoga korijena potvrđuje mor­ fološke i semantičke pretpostavke kojima se određuje pojedinačni leksički odraz. Skokov Etimologijski rječnik hrvatskoga i srpskog jezika (1971-1974) te Gluhakov Hrvatski etimološki rječnik (1993) navode i rekonstrukcije indo­ europskih korijena za hrvatske lekseme. Jednako tako za francuske lekseme indoeuropske korijene navodi Dictionnaire etymologique du fran