Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman 9789532032895

Prvo hrvatsko izdanje knjige koja je u 22 godine doživjela brojna izdanja diljem svijeta. Richard Feynman (1918-1988) je

718 122 2MB

Croatian Pages 276 Year 2007

Report DMCA / Copyright

DOWNLOAD FILE

Polecaj historie

Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman
 9789532032895

Citation preview

RICHARD P. FEYNMAN

"VI SE SIGURNO ŠALITE, GOSPODINE FEYNMAN!» AVANTURE JEDNOG RADOZNALOG ČOVJEKA ispričane Ralphu Leightonu

Prevela Tatjana Jambrišak

Izvori Zagreb

PREDGOVOR Priče u ovoj knjizi skupljane su postupno i neslužbeno tijekom sedam godina vrlo ugodnog bubnjanja s Richardom Feynmanom. Mislim da je svaka priča za sebe vrlo zabavna, a zajedno su zadivljujuće: koliko se divnih ludih stvari njemu dogodilo tijekom jednog života, ponekad je teško povjerovati. Čista je inspiracija činjenica da je jedna osoba smislila toliko mnogo nevinih nepodopština u samo jednom životu!

RALPH LEIGHTON

SADRŽAJ UVOD (Albert R. Hibbs) AUTOBIOGRAFSKA BILJEŠKA DIO PRVI OD FAR ROCKAWAYA DO MIT-A ON POPRAVLJA RADIO APARATE RAZMIŠLJAJUĆI MAHUNE TKO JE UKRAO VRATA LATINSKI ILI TALIJANSKI UVIJEK SAM SE NASTOJAO IZVUĆI VODITELJ ISTRAŽIVAČKOG TIMA KORPORACIJE METAPLAST DIO DRUGI GODINE NA PRINCETONU „VI SE SIGURNO ŠALITE, GOSPODINE FEYNMAN!“ JAAAAAAAAAAAAA! KARTA MAČKE? ČUDA OD UMOVA MIJEŠANJE BOJA DRUKČIJA KUTIJA S ALATOM ČITAČI MISLI ZNANSTVENIK AMATER DIO TREĆI BOMBA I VOJSKA NEUPALJIVI UPALJAČI TESTIRANJE KRVOSLJEDNIKA S DNA LOS ALAMOSA OBIJAČ SEFOVA SUSREĆE OBIJAČA SEFOVA UJAK SAM NE TREBA TEBE! DIO, ČETVRTI OD CORNELLA DO CALTECHA, UZ DAŠAK BRAZILA DOSTOJANSTVENI PROFESOR IMA LI PITANJA?

HOĆU MOJ DOLAR! SAMO IH TREBA PITATI? SRETNI BROJEVI O AMERICANO, OUTRA VEZ! ČOVJEK TISUĆU JEZIKA NARAVNO, GOSPODINE BIG! PONUDA KOJU MORATE ODBITI DIO PETI SVIJET JEDNOG FIZIČARA BISTE LI VI RIJEŠILI DIRACOVU JEDNADŽBU? 7-POSTOTNO RJEŠENJE TRINAEST PUTA SVE JE TO ZA MENE ŠPANJOLSKO SELO! ALI, JE LI TO UMJETNOST? JE LI ELEKTRICITET VATRA? RECENZIRANJE PRAZNIH KNJIGA DRUGA POGREŠKA ALFREDA NOBELA KULTIVIRANJE FIZIČARA RAZOTKRIVENI U PARIZU IZMIJENJENA STANJA CARGO KULT ZNANOST

UVOD Nadam se da ovo neće ostati jedini memoari Richarda Feynmana. Sjećanja u ovoj knjizi slikaju istinitu priču njegova karaktera - njegove gotovo kompulzivne potrebe za rješavanjem zagonetki, provokativne nepodopštine, pravednički gnjev zbog pretencioznosti i licemjerja te njegova talenta za nadmetanjem sa svima koji ga pokušavaju izazvati! Ova je knjiga divno štivo: izazovna, šokantna, ali topla i ljudska. I sve to tek je okrznulo kamen temeljac njegova života: znanost. Vidimo je povremeno, kao pozadinu ponekog skeča, ali nikada kao središte njegova postojanja, kakvo poznaju generacije njegovih studenata i kolega. Možda ništa drugo i nije moguće. Ne može se sagraditi serija predivnih priča o njemu i njegovom radu: izazovi i frustracije, uzbuđenje nagrađeno razumijevanjem, duboko zadovoljstvo znanstvenog razumijevanja koje je bilo izvor sreće njegovog života. Sjećam se, kad sam mu bio student, kako je izgledalo ući na neko njegovo predavanje. Stajao bi u sredini dvorane, smješkajući nam se dok smo ulazili, dok su mu prsti tipkali neki komplicirani ritam na crnoj površini katedre u prednjem dijelu dvorane. Kada su pristigli i svi koji su kasnili, uzeo bi kredu i počeo je vrtjeti prstima brzo kao profesionalni kockar koji se igra žetonom, još uvijek se smješkajući kao nekoj skrivenoj šali. I onda - još uvijek uz osmijeh - pričao bi nam o fizici, a njegovi su nam dijagrami i jednadžbe pomagali razumjeti. Taj osmijeh i iskru u oku nije izazvala tajna šala već fizika. Radost fizike! Ta zarazna radost. Sretni su oni koji su se zarazili tom radošću. A ovo je vaša prilika da uživate u radosti života u Feynmanovom stilu.

ALBERT R. HIBBS Jet Propulsion Laboratory, Kalifornijski institut tehnologije

AUTOBIOGRAFSKA BILJEŠKA Neki moji datumi: rođen sam 1918. u malom gradu zvanom Far Rockaway, predgrađu New Yorka, pokraj oceana. Tamo sam živio do 1935. godine kad sam sa sedamnaest godina otišao na MIT prve četiri godine, a poslije na Princeton 1939. godine. U vrijeme studija na Princetonu počeo sam raditi na Projektu Manhattan i na kraju otišao u Los Alamos u travnju 1943. godine. Bio sam tamo do listopada ili studenog 1946. godine kada sam prešao na Cornell. Oženio sam se s Arlene 1941. godine, ali je ona umrla od tuberkuloze 1946. godine, dok sam još uvijek bio u Los Alamosu. Na Cornellu sam ostao do 1951. godine. U ljetu 1949. sam prvi puta posjetio Brazil, a 1951. godine sam tamo proveo pola godine. Vratio sam se na Caltech i ostao do sada. U Japanu sam bio nekoliko tjedana 1951. godine i ponovo, nekoliko godina kasnije, odmah nakon što sam se vjenčao s mojom drugom ženom, Mary Lou. Sada sam oženjen s Engleskinjom Gweneth i imamo dvoje djece, Carla i Michelle.

R. P. F.

Dio prvi Od Far Rockawaya Do MIT-a

ON POPRAVLJA RADIO APARATE RAZMIŠLJAJUĆI! Kad sam imao jedanaest ili dvanaest godina, uredio sam si laboratorij u kući. Sastojao se od starog drvenog sanduka za pakiranje u koji sam stavio police. Imao sam kuhalo na kojem sam stalno pržio krumpiriće. Imao sam i akumulator te na njega spojenu rasvjetu. Da bih složio rasvjetu, otišao sam do trgovine s raznom jeftinom robom i nabavio nekoliko grla za žarulje koje se moglo pričvrstiti na drvenu podlogu te ih povezao žicama. Znao sam da različitim kombinacijama prekidača - spojenih serijski ili paralelno - mogu dobiti različite napone. Ali nisam znao da otpor žarulje ovisi o njezinoj temperaturi pa su se rezultati mojih izračuna razlikovali od onoga što sam dobivao iz strujnog kruga. Ipak, bilo je dovoljno dobro, tako da kad su žarulje bile spojene serijski, sve napola ugrijane, siiiiiijale su vrlo lijepo - i to je bilo divno! U sustavu sam imao i osigurač koji bi pregorio kad bih spojio nešto, krivo. Osigurač je morao biti slabiji od onog na kući pa sam ih sam izrađivao od aluminijske folije koju bi omotao oko starog, pregorjelog osigurača. Uz moj osigurač uvijek je bila i žaruljica od 5 vata, stalno spojena na punjač akumulatora. Kad bi osigurač pregorio, žaruljica bi se upalila. Žaruljica se nalazila na ploči s prekidačima iza komada smeđeg celofana za slatkiše (koji izgleda crveno kad je iza njega žarulja) - pa kad bi nešto pregorjelo, pogledao bih na ploču s velikom crvenom točkom tamo gdje je pregorio osigurač. To je bilo zabavno! Volio sam radioaparate. Počeo sam s kristalnim, prijemnikom kojeg sam kupio u trgovini i slušao ga preko slušalica, noću, iz kreveta, prije nego bih zaspao. Kad bi moja majka i otac izašli navečer i ostali do kasno vani, ušli bi u sobu i skinuli mi slušalice - brinući se što se događalo u mojoj glavi dok sam spavao. U to sam vrijeme izmislio alarm protiv provalnika koji je bio zasta jednostavan: velika baterija i zvono povezano s malo žice. Kad bi se vrata moje sobe otvorila, gurnula bi žicu prema bateriji i zatvorila strujni krug, a zvono bi zazvonilo. Jedne su noći majka i otac stigli kući kasno i vrlo, vrlo tiho, da ne probude dijete, otvorili vrata moje sobe kako bi mi skinuli slušalice. Odjednom se oglasilo strahovito snažno zvono - BONG BONG BONG BONG BONG!!! Iskočio sam iz kreveta vičući, "Radi! Radi!"

Imao sam i Fordovu bobinu - zavojnicu za izazivanje iskri na svjećicama - a na vrhu moje ploče bile su platine također iz auta. Preko njih bih stavio Raytheonovu RH cijev s plinom argonom pa bi iskra zapalila plin u vakuumu i cijev bi zasvijetlila ljubičasto - to je bilo prekrasno. Jednog sam se dana igrao s Fordovom bobinom, iskrama bušio rupe u papiru dok se papir nije zapalio. Uskoro ga više nisam mogao držati, jer mi je palio prste, pa sam ga ispustio u metalnu košaru za smeće u kojoj je bilo mnogo novina. Novine brzo gore, znate, a plamen je bio prilično velik za sobu. Zatvorio sam vrata da majka - koja je igrala bridž s prijateljima u dnevnoj sobi - ne bi vidjela vatru u mojoj sobi, uzeo neki časopis s obližnje hrpe i stavio ga preko košare kako bih ugasio vatru. Kad se vatra ugasila, maknuo sam časopis, ali se soba ispunila dimom. Košara za smeće je još uvijek bila prevruća da bih je dirao pa sam uzeo kliješta i odnio je na drugu stranu sobe i gurnuo kroz prozor da se riješim dima. No vani je bilo vjetrovito te se vatra ponovo rasplamsala, no sad mi onaj časopis više nije bio nadohvat ruke. Ponovo sam kroz prozor uvukao košaru u plamenu kako bih dohvatio časopis te zamijetio da su na prozorima zastori - bilo je to vrlo škakljiva situacija! Dakle, uzeo sam opet časopis, ponovo ugasio vatru i ovoga puta ponio i časopis dok sam istresao žareći sadržaj košare na ulicu, s drugog ili trećeg kata. Onda sam izašao iz sobe, zatvorio za sobom vrata i rekao majci, „Idem se igrati van,“ dok je dim polagano izlazio iz sobe kroz prozor. Zabavljao sam se i s električnim motorima pa sam napravio pojačalo za fotoćeliju koju sam kupio, tako da bi zazvonilo kada sam ispred ćelije stavio ruku. Nisam napravio sve što sam htio, jer me majka stalno slala van igrati se. No, mnogo sam vremena ipak provodio u kući, prčkajući u svom laboratoriju. Kupovao sam radioaparate na rasprodajama starih stvari. Nisam imao novaca, no nisu bili ni skupi - bili su to stari, pokvareni aparati. Kupovao sam ih i pokušavao popraviti. Obično je kvar bio jednostavan - neka bi žica visjela nespojena, zavojnica bi bila prekinuta ih djelomično odvijena - i neke od njih sam popravio. Na jednom od tih radija jedne noći sam uhvatio WACO iz grada Wacoa u Texasu i to mi je bilo strašno uzbudljivo! Na tom sam istom radiju u svom laboratoriju čuo stanicu WGN iz Schenectadyja. Svi smo mi klinci, moja dva bratića, moja sestra i djeca iz susjedstva, slušali program koji se zvao Eno Crime Club (Enov klub zločina) - bile su to uzbudljive i

duhovite priče - prava stvar! Jedne sam noći otkrio taj isti program na WGN-u jedan sat prije nego su ga emitirali u New Yorku! Dakle, unaprijed sam znao što će se dogoditi pa kad bismo svi sjedili dolje i slušali Enov klub zločina, rekao bih, „Znate, nismo dugo čuli tog-i-tog. Kladim se da će se danas pojaviti i spasiti situaciju.“ Dvije sekunde kasnije, ta-daam, evo ga! Svi su se tome čudili, a ja bih predvidio još nekoliko stvari. Onda su shvatili da to mora biti nekakav trik - da sam nekako saznao. Priznao sam im na kraju da sam slušao emisiju u laboratoriju sat vremena prije. Znate, naravno, što se dogodilo. Više nisu htjeli čekati redovno vrijeme. Svi su sjedili u mojoj sobi uz taj krčeći radio po pola sata i slušali Enov klub zločina koji se emitirao iz Schenectadyja. U to smo vrijeme živjeli u velikoj kući; moj djed ju je ostavio svojoj djeci, no osim te kuće nije bilo mnogo novca. Bila je to vrlo velika, drvena kuća pa sam postavljao žice posvuda oko kuće, priključke u svakoj sobi, tako da sam uvijek mogao slušati radio koji je bio gore u mojoj sobi. Imao sam i zvučnik - ne cijeli zvučnik, nego onaj dio bez velikog roga. Jednoga dana kad sam na ušima imao slušalice i spojio ih na zvučnik, otkrio sam da mogu čuti u slušalicama kad stavljam prst u zvučnik. Otkrio sam da zvučnik radi i kao mikrofon, a ni baterije mi nisu trebale. U školi smo učili o Alexanderu Grahamu Bellu pa sam im demonstrirao kako radi zvučnik i slušalice. U to vrijeme nisam to znao, ali to je bio tip telefona kakav je on zaista koristio. Tako sam sada imao mikrofon i mogao emitirati s kata u prizemlje, s prizemlja na kat, koristeći pojačala mojih radija kupljenih na otpadu. U to je vrijeme moja sestra Joan, koja je devet godina mlađa od mene, imala oko dvije ili tri godine, a na radiju se pojavljivao tip pod imenom Striček Don kojega je ona voljela slušati. Pjevao bi pjesmice o „dobroj dječici“ i tako dalje, i čitao bi dopisnice koje su slali roditelji o „toj-i-toj Mary koja u subotu slavi rođendan u aveniji Flatbush broj 25.“ Moj bratić Francis i ja smo jednoga dana posjeli Joan u sobu rekavši joj da je na redu poseban program koji mora poslušati. Onda smo otrčali gore i počeli emitirati: „Ovdje Striček Don. Poznajem vrlo dragu djevojčicu koja se zove Joan i živi u ulici New Broadway; uskoro će imati rođendan - ne danas, nego tog-i-tog datuma. Ona je slatka djevojčica.“ Otpjevali smo pjesmicu i izmislili melodiju: „Deedle leet deet, doodle doodle loot doot; deedle deedle leet, doodle loot doot doo ...“ Sve smo obavili pa sišli u prizemlje: „Kako si čula? Je li ti se sviđao program?“

„Bilo je dobro,“ rekla je, „ali zašto ste mumljali melodiju?“ Jednog sam dana primio telefonski poziv: „Gospodine, jeste li vi Richard Feynman?“ „Da.“ „Zovem iz hotela. Imamo radio koji je pokvaren i voljeli bismo da ga popravite. Rekli su mi da biste to vi mogli.“ „Ali, ja sam samo dječak,“ rekao sam. „Ne znam kako...“ „Da, znamo to, ali bismo voljeli kad biste ipak navratili.“ Taj je hotel vodila moja teta, ali ja to nisam znao. Otišao sam tamo - i oni još uvijek to prepričavaju - s velikim odvijačem u stražnjem džepu. Pronašao sam radio i pokušao ga popraviti. Nisam znao ništa o njemu, ali je u hotelu bio i domar, pa je ili on ili sam ja primijetio da je dugme reostata za pojačavanje zvuka klimavo - dugme se okretalo, ali ništa se nije pomicalo. Domar ga je pričvrstio pa je aparat proradio. Sljedeći radio koji sam pokušao popraviti uopće nije funkcionirao. Bilo je jednostavno: nije bio dobro priključen na struju. Kako su kvarovi bili sve kompliciraniji, postajao sam sve bolji i bolji, a i pažljiviji. U New Yorku sam si kupio miliampermetar i pretvorio ga u instrument za mjerenje napona, koji je imao različite skale koristeći različite dužine (koje sam sâm izračunao) vrlo tanke bakrene žice. Nije bio jako precizan, no bilo mi je dovoljno da odredim gdje su vrijednosti bile pravilne na različitim spojevima u tim radioaparatima. Glavni razlog zašto su mi ljudi davali poslove bila je depresija. Nisu imali novaca za popravak svojih radija, ali su čuli za klinca koji će to učiniti za mnogo manje novca. Pa sam se stoga penjao po krovovima i popravljao antene te obavljao razne druge stvari. Učio sve teže i teže zadaće. Na kraju sam dobio posao da pretvorim jedan sklop na istosmjernu struju u sklop na izmjeničnu struju; bilo je teško smanjiti šum u sistemu i nisam ga sklopio kako treba. Jednostavno, nisam znao. Jedan je poslić zaista bio izvanredan. U to sam vrijeme radio za jednog tiskara, a čovjek, koji je znao da tiskar zna da ja popravljam radio aparate, poslao je teklića po mene u tiskaru. Tip je očito bio siromašan - auto mu je bio prava olupina, a kuća u koju smo došli nalazila se u siromašnom dijelu grada. Još dok smo se vozili pitao sam, „Što ne valja s radijem?“ Rekao je, „Kad ga uključim, čuje se šum, ali to prestane nakon nekog vremena i sve je u redu, ali mi se ne sviđa taj šum na početku.“

Mislio sam u sebi: Pa što onda, do vraga! Ako nema novaca, može pretrpjeti malo šuma neko vrijeme. I cijelo je vrijeme do svoje kuće pričao u stilu: „Znaš li ti išta o radioaparatima? Pa kako znaš - ta ti si samo dječak!“ Cijelo me vrijeme omalovažavao, a ja sam mislio: Što s njim nije u redu? Pa, čuje samo malo šuma. Kad smo stigli do radija, uključio sam ga. Malo šuma? Bože moj! Nije bilo ni čudo da mu se nije sviđala ta buka. Aparat je grmio i tresao se - VA BA BA BA BA buka je bila strašna. A onda se radio smirio i svirao besprijekorno. Počeo sam razmišljati: Kako je to moguće? Hodao sam po sobi gore-dolje razmišljajući i shvatio da to mora biti zato jer su se radio-cijevi zagrijavale pogrešnim redoslijedom - odnosno, pojačalo je zagrijano, cijevi spremne, ali na njih ne dolazi nikakav signal ili postoji neki strujni krug u pozadini ili je nešto krivo na početku - s radio-frekventnim ulazom - i zbog toga buči toliko, jer hvata nešto nepoznato. I kad se RF krug konačno zatvori, naponi rešetkama cijevi se prilagode i sve je u redu. A tip kaže, „Što to radiš? Došao si popraviti radio, a ti se samo šećeš uokolo!“ „Razmišljam,“ kažem ja. A mislim si: U redu, izvadi cijevi i potpuno izmijeni njihov redoslijed u aparatu.“ (Mnogi su radio aparati u to vrijeme koristili iste cijevi na raznim mjestima - tipa 212, mislim da su bile te, ili 212A.) Izmjestio sam cijevi, stao ispred aparata i uključio ga; bio je tih kao mušica, pričekao sam da se ugrije i savršeno je radio - bez buke. Kad je netko prema tebi negativan, a ti izvedeš nešto slično ovome, obično se okrenu za puni krug, postanu ljubazni da se iskupe. Našao mi je i druge poslove i svima pričao kakav sam nevjerojatni genij. „On radioaparate popravlja razmišljajući!“ Cijela ideja razmišljanja prije popravka - dječak koji prvo razmisli i osmisli kako popraviti radio - nije vjerovao da je to uopće moguće. Strujni krugovi u radioaparatima su u to vrijeme bili jednostavni, jer se sve vidjelo. Kad si rastavio aparat (problem je bilo naći pravi alat), vidio si otpornik, kondenzator, ovo je tu, ono je tamo; sve je bilo označeno. A ako je s kondenzatora kapao vosak, značilo je da je prevruć i vidjelo se da je pregorio. Ako je na nekom od otpornika bilo zagorjelih dijelova, vidjelo se gdje je problem. Ili, ako se nije moglo samo gledanjem odrediti, aparat bi se ispitao voltmetrom da se vidi probija li negdje napon. Aparati su bili jednostavni kao i strujni krugovi. Rešetkini naponi uvijek su bili oko jedan

i pol ili dva volta, a anodni sto ili dvjesto, istosmjerne struje. Dakle, nije mi bilo teško popravljati radioaparate, jer sam razumio što se unutra događa, pronašao bih što ne radi dobro i popravio to. Ponekad mi je trebalo više vremena. Sjećam se da sam jednom cijelo popodne tražio pregorjeli otpornik koji se nije vidio. Bio je to radio prijatelja moje majke pa sam imao vremena — nitko mi za vratom nije govorio, „Što to radiš?“ Umjesto toga rekli su, „Hoćeš li malo mlijeka ili kolač?“ Na kraju sam ga ipak popravio, jer sam bio, i još sam uvijek, uporan. Kad se jednom primim zagonetke, ne mogu je pustiti. Da je majčin prijatelj rekao, „Nema veze, previše je to posla,“ poludio bih, jer sam htio pobijediti tu prokletu stvar, kad sam već toliko daleko stigao. Ne mogu ništa pustiti kad se udubim. Moram nastaviti sve dok na kraju ne pronađem o čemu se radi. To je nagon za rješavanjem zagonetki. To objašnjava moju želju da objasnim hijeroglife Maya i da pokušam otvoriti sefove. Sjećam se, u srednjoj školi neki bi mi učenik još na prvom satu donio zadatak iz geometrije ili nešto s grupe naprednih matematičara. Ne bih stao sve dok nisam riješio prokletu zagonetku — sad je li petnaest ili dvadeset minuta, nije bilo važno. A tijekom dana i drugi bi mi donosili isti zadatak koji bih onda riješio u trenu. Tako bi mi za prvog momka trebalo dvadeset minuta dok je ostalih pet momaka mislilo da sam supergenij. Tako sam stekao finu reputaciju. U srednjoj sam školi riješio valjda svaki ikad poznati zadatak ili ludu zagonetku koju su ljudi smislili. Sve sam znao. Kad sam stigao na MIT (Massachusetts Institute of Technology), na jednom mi je plesu prišla djevojka nekog starijeg studenta koja je znala mnogo zagonetki, a on joj je rekao da ih izvrsno rješavam. Prišla mi je i rekla, „Kažu da si pametan, imam zagonetku za tebe: Neki čovjek ima osam metara drva koja treba nacijepati...“ A ja sam rekao, „Počet će cijepati svaki drugi na tri dijela,“ jer sam već čuo tu priču. Otišla bi i vraćala se s novim problemom i ja bih ga uvijek riješio. Trajalo je to neko vrijeme i konačno, pred kraj bala, rekla je, potpuno sigurna da će me ovaj puta uhvatiti u neznanju i rekla: „Majka i kći putuju u Evropu…“ „Kći se zarazila kugom.“ Pala je u nesvijest! Jedva da mi je dala dovoljno podataka: bila je to duga priča o majci i kćeri koje odsjedaju u hotelu u odvojenim sobama i drugi dan majka ne nalazi kćer u sobi, ili je netko drugi tamo, pa ona pita, „Gdje je moja kći?“ a vlasnik hotela odgovara, „Koja kći?“, u knjizi gostiju napisano je samo majčino ime, i tako

dalje i dalje, i gradi se velika misterija oko toga što se dogodilo. Odgovor je da se kći zarazila kugom, hotelu nije odgovaralo da ih zatvore pa su sklonili kćer, očistili sobu i izbrisali svaki trag da je ona tamo bila. To je duga priča, ali sam je već bio čuo. Tako, kada je djevojka počela s rečenicom, „Majka i kći putuju u Evropu,“ znao sam samo jednu priču koja je tako počinjala, pretpostavio da je to ta i pogodio. U srednjoj školi imali smo takozvanu algebra ekipu, koji je činilo petero djece i putovali bismo po školama kao ekipa na natjecanjima. Mi bismo sjedili u jednom redu, a druga ekipa nasuprot nama. Učiteljica koja je vodila natjecanje izvadila bi omotnicu na kojoj je pisalo „četrdeset pet sekundi.“ Otvorila bi, napisala zadatak na ploču i rekla „Krenite!“ Imali smo zapravo više od četrdeset pet sekundi, jer smo razmišljali dok je ispisivala zadatak. Natjecanje se izvodilo tako da smo na komad papira smjeli napisati bilo što. Jedino što je bilo važno, bio je odgovor. Ako je odgovor bio „šest knjiga“, trebalo je napisati „6“ i zaokružiti taj broj. Ako je točan odgovor bio zaokružen, pobijedio si, ako nije, izgubio si. Jedno je bilo sigurno: zapravo nije bilo moguće riješiti zadatak na uobičajeni, konvencionalni način, napisati „A je broj crvenih knjiga, B je broj plavih knjiga,“ hm, hm, hm dok se ne osmisli odgovor „šest knjiga“. Za to je trebalo pedeset sekundi, jer su ljudi koji su smišljali takve zadatke uvijek predvidjeli malo manje vremena nego što je trebalo. Morali smo ovako razmišljati, „Ima li načina to vidjeti?“ Ponekad bismo vidjeli odgovor u trenu, ponekad bi trebalo izmisliti neki drugi način i izračunati što je moguće brže. Bila je to odlična vježba i neprekidno sam se poboljšavao, sve dok na kraju nisam postao vođa ekipe. Naučio sam računati zaista brzo, što mi je dobro došlo na fakultetu. Kad god bismo dobili matematički zadatak, vrlo bih brzo vidio o čemu se radi i brzo izračunao. Osim toga, u školi smo izmišljali probleme i teoreme. Mislim, ako smo radili nešto matematički, pronašao bih praktični primjer za koji će ta matematika biti korisna. Izmislio sam grupu zadataka s pravokutnim trokutima. No, umjesto da zadam dužine dviju stranica kako bi se izračunala dužina treće, zadao bih razliku dviju stranica. Tipičan je primjer bio: S vrha stupa visi konopac. Ako visi ravno prema dolje, tri stope je duži od stupa, kad ga se vodoravno nategne, na pet je stopa od dna stupa. Koliko je visok stup? Smislio sam i neke jednadžbe za rješavanje takvih zadataka i usput primijetio neke povezanosti - možda je to bilo sin² + cos² = 1 - to me podsjetilo na trigonometriju. Nekoliko godina ranije, kad sam imao jedanaest ili dvanaest godina, pročitao

sam knjigu o trigonometriji koju sam posudio u knjižnici, ali uglavnom je se više ne sjećam. Sjećam se da je trigonometrija nešto o odnosima sinusa i kosinusa. Počeo sam rješavati odnose crtajući trokute i dokazujući svaki rezultat sâm. Također sam izračunao sinus, kosinus i tangens za svakih pet stupnjeva, počevši od pet, kako je bilo zadano, zbrajanjem i formulama za polu-kutove koje sam sâm osmislio. Nekoliko godina kasnije, kad sam učio trigonometriju u školi, a sačuvao sam svoje bilješke, vidio sam da su se moji rezultati i dokazi često razlikovali , od onih u knjigama. Ponekad negdje nisam uočio jednostavniji način za izračun, pa sam se vrtio u krug dok nisam točno izračunao. Na nekim drugim mjestima je moj način bio pametniji - standardna rješenja u knjizi bila su mnogo složenija! Dakle, ponekad sam bio bolji, a ponekad baš i nisam. Dok sam se bavio trigonometrijom nisu mi se sviđale oznake za sinus, kosinus, tangens ili slično. Meni je „sin f“ izgledao kao s x i x n x f! Pa sam izmislio drugi simbol, kao znak za drugi korijen, što je bio grčki sigma s dugačkom rukom koja strši iz nje, a f sam stavio ispod. Za tangens sam koristio grčki tau s produženim gornjim dijelom, a za kosinus neku vrstu game, ali je izgledao pomalo kao znak za drugi korijen. Arcsin bio je ona ista sigma, ali obrnuto lijevo-desno, tako da je počinjao s vodoravnom linijom i vrijednošću ispod toga i onda sigma. To je bio arcsin, a NE sin-¹ - to je bilo ludo! To je pisalo i u knjigama! Za mene je sin-¹ značio 1/sin, recipročno. Dakle, moji su simboli bili bolji. Nije mi se sviđao f(x) - izgledalo je kao f puta x. Nisam volio ni dy/dx - imate potrebu pokratiti d - pa sam izmislio različiti znak, nešto kao &. Za logaritme sam koristio veliko L, produženo na desno, s onim iz čega vadite logaritam unutra, i tako dalje. Mislio sam da su moji simboli jednako dobri, ako, ne i bolji, nego uobičajeni simboli - nije važno koje simbole koristite - ali sam kasnije otkrio da ipak postoji razlika. Jednom sam nešto objašnjavao prijatelju iz škole i ne razmišljaju6i pisao moje simbole pa je on rekao, „Što je, dovraga, ovo?“ Shvatio sam da ako ću razgovarati s drugim ljudima, morat ću koristiti standardne znakove pa sam na kraju odustao od vlastitih. Isto sam tako izmislio skup simbola za pisaće strojeve, kao što FORTRAN radi, tako da mogu tipkati jednadžbe. Popravljao sam i pisaće strojeve, sa spajalicama i gumicama (gumice tada nisu pucale kao što pucaju sada u Los Angelesu), ali nisam bio profesionalac; samo bih ih popravljao kako bi opet funkcionirali. Ali, otkrivanje u čemu je bio problem, o tome se zapravo radilo, kao i osmišljavanje što treba napraviti da se to popravi - to me je zanimalo, kao zagonetka.

MAHUNE Imao sam sedamnaest ili osamnaest godina onog ljeta kad sam radio u hotelu koji je vodila moja teta. Ne znam koliko sam zarađivao - dvadeset dva dolara mjesečno, mislim - i radio sam jedanaest sati jedan dan i trinaest drugi dan na recepciji ili kao pomoćni konobar. Popodne je s recepcije trebalo nositi mlijeko u sobu gospođe D----, ona je bila invalid i nikada nije davala napojnicu. Tako se tada živjelo: radilo se dugo i ni za što, svaki dan. Bio je to hotel odmaralište, na plaži u predgrađu New York Cityja. Muževi bi odlazili u grad na posao i ostavljali žene da se kartaju, pa bi uvijek trebalo pripremiti stolove za bridž. A noću bi muškarci igrali poker, stolove je trebalo srediti - očistiti pepeljare i tako dalje. Uvijek bih dugo ostajao budan, do dva ujutro, pa je to zaista i bilo trinaest ili jedanaest sati dnevno. Neke stvari nisam volio, na primjer napojnice. Mislio sam da bi mi trebali platiti više, a da ne računaju na napojnice. Ali kada sam to predložio šefici, samo se nasmijala. Svima je rekla, „Richard ne želi svoje napojnice, hi hi hi; ne želi napojnice, ha ha he.“ Svijet je pun takvih bedastih koji se prave pametnima, a zapravo ništa ne razumiju. No, dobro, jednom je skupina muškaraca, vrativši se s posla u gradu, tražila led za svoja pića i to odmah. Dečko koji je radio sa mnom zaista je bio recepcionar. Stariji od mene i mnogo profesionalniji. Jednom mi je rekao, „Slušaj, tom tipu Ungaru uvijek nosimo led, a on nikad ne daje napojnicu - čak ni deset centi. Sljedeći put kad budu tražili led, nemoj im nositi ništa. Zvat ćete ponovo, a ti im odgovori, 'Oh, žao mi je. Zaboravio sam. Svi mi ponekad zaboravljamo"“. Tako je i bilo, i Ungar mi je dao petnaest centi! Ali kad sada o tome razmišljam, shvaćam da je onaj recepcionar kao pravi profesionalac zaista znao svoj posao reci drugome da riskira i upadne u probleme. Mene je uputio da istreniram tog škrca u napojnicama. On tipu nikada nije ništa rekao; mene je nagovorio da se izborim! Kao pomoćni konobar čistio sam stolove u blagovaonici. Sve sa stolova se naslaže na pladanj i kad je dovoljno visoko, odnese se u kuhinju. I onda dobiješ novi pladanj, je li tako? Trebalo bi to raditi u dva koraka - stari pladanj odnijeti, uzeti novi ali mislio sam da znam bolje, „Učinit ću to u jednom koraku“. Pa sam pokušao istovremeno izvući novi pladanj ispod starog natrpanog, ali on je skliznuo - TRAS! Sve se rasulo po podu. I tada su me, naravno, pitali, „Što si napravio? Kako je to palo?“ Pa,

kako sam mogao objasniti da sam pokušao izmisliti novi način rukovanja s pladnjevima? Među slatkišima bila je i neka vrsta kolača od kave koji je lijepo izgledao na papirnatom podlošku na malom tanjuriću. No, da ste otišli otraga, u kuhinju, vidjeli bi slastičara. Njegov je zadatak pripremati deserte. Mora da je bio rudar ili nešto slično jake građe s vrlo zdepastim, okruglim prstima. Uzeo bi hrpu ornamentiranih podložaka, koje proizvode nekom vrstom otiska pa su međusobno zalijepljeni, i onda ih je svojim zdepastim prstima nastojao razdvojiti i postaviti na tanjuriće. Uvijek je mrmljao „prokleti papirići!“ dok je to radio i sjećam se da sam razmišljao o ironiji situacije, „Kakav kontrast - gost sjedi za stolom i čeka svoj fini kolačić na ukrašenom podlošku, dok slastičar zdepastih prstiju u kuhinji mrmlja 'prokleti papirići!'“ Eto, to je bila razlika između stvarnog svijeta i kako nam je izgledao. Prvog dana na poslu kuharica mi je objasnila da za onog tko radi noćnu smjenu obično pripremi sendvič od šunke. Rekao sam, da volim slatko i da bih volio da ostane koji desert nakon ručka. Sljedeće noći radio sam do 2 ujutro uz pokeraše. Sjedim tako, besposleno, dosađujem se, kad se iznenada sjetim da me čeka desert. Odem do frižidera i otkrijem da mi je ostavila šest deserta! Čokoladni puding, komad torte, kocke s breskvom, puding od riže i žele - svega je bilo! Pa sam zasjeo i pojeo svih šest - bilo je odlično! Sljedećeg mi je dana rekla, „Ostavila sam ti desert...“ „Bili su fenomenalni,“ rekao sam, „apsolutno fenomenalni!“ „Ali, ostavila sam ti šest, jer nisam znala koji će ti se najviše svidati“ I od tada mi je uvijek ostavljala šest slatkiša. Nisu uvijek svi bili različiti, ali ih je uvijek bilo šest. Jednom na recepciji neka je djevojka ostavila knjigu pokraj telefona dok je išla na večeru, pa sam je pregledao. Bio je to Leonardov život i nisam mogao odoljeti: djevojka mi ju je posudila i pročitao sam je cijelu. Spavao sam u maloj sobi u stražnjem dijelu hotela, a svjetla su se obavezno morala gasiti kad se izađe iz sobe, što nisam nikako mogao zapamtiti. Inspiriran knjigom o Leonardu napravio sam spravicu koja se sastojala od sistema uzica i utega boce coca-cole napunjene vodom - koja bi povukla lanac i upalila svjetlo. Otvorio bih vrata, pokrenuo bi se uteg i svjetlo bi zasjalo; zatvorio bih vrata za sobom i ugasilo bi se svjetlo. No moje će pravo dostignuće stići kasnije.

U kuhinji sam često rezao povrće. Mahune je trebalo izrezati na komade od dva i pol centimetra. Trebalo je primiti dvije mahune jednom rukom, nož u drugu i pritisnuti nož preko mahuna prema palcu, tik uz njega. Bio je to spori postupak. Pozabavio sam se time i došao na ideju. Sjeo sam na drveni stol izvan kuhinje, stavio zdjelu u krilo te zabio vrlo oštar nož u stol pod kutom od četrdeset pet stupnjeva, nagnut s smjeru od mene. S obje sam strane noža stavio hrpu mahuna, primio u svaku ruku po jednu mahunu i povukao prema sebi dovoljno brzo da je nož prereže i da komadi padnu u zdjelu u mom krilu. I tako ja režem mahune - cap, cap, cap, cap, cap - i svi mi dodaju mahune, a ja režem punom parom, kad ulazi šefica i kaže, „Što to radiš?“ „Pogledaj što sam smislio za rezanje mahuna!“ - i baš u tom trenutku na nož dospije prst umjesto mahune. Šiknula je krv i prolila se po mahunama te je nastala vika: „Pogledaj koliko si mahuna sad upropastio! Kako si to glupo smislio!“ i tako dalje. Tako da više nisam smio uvoditi nikakva poboljšanja, što se moglo lako srediti - uz malo opreza, čuvara ili nešto - ali, ne, nije bilo izgleda za moja poboljšanja. Još sam nešto slično smislio. Morali smo rezati već skuhane krumpire, za neku vrstu salate od krumpira. Bili su ljepljivi i mokri i teško ih je bilo držati. Na pamet mi je pao cijeli niz noževa, postav1jenih paralelno na stalku, koji se spuštaju i režu gomilu krumpira. Dugo sam o tome mislio i konačno smislio rješenje sa žicama pričvršćenim na stalak. Otišao sam u trgovinu s jeftinom robom da pogledam što imaju i tamo vidio spravu koja je bila točno to što sam želio napraviti: rezač za jaja. Sljedeći puta kad su na red došli krumpiri, izvadio sam rezač za jaja i narezao sve krumpire u vrlo kratko vrijeme te ih poslao kuharu. Kuhar je bio Nijemac, veliki tip, Kralj kuhinje, koji je naglo izletio iz kuhinje, a na pocrvenjelom mu je vratu iskočila velika žila. „Kakvi su to krumpiri?“ rekao je. „Nisu narezani!“ Narezani su, rekao sam, ali slijepili su se natrag. Pitao me je, „Kako ću ih razdvojiti?“ „Stavite ih u vodu,“ predložio sam. „U VODU? BLJAKKKKKKKK!!!!“ Drugi put sam zaista imao dobru ideju. Na recepciji sam odgovarao na telefonske pozive. Kad bi stigao poziv, nešto je zazujalo, a na centrali bi se spustio jedan poklopac tako da se vidi s koje linije dolazi poziv. Ponekad, kad sam pomagao ženama na stolovima za bridž ili popodne sjedio na ulaznom trijemu (kad i nije bilo

mnogo poziva), centrala je bila prilično udaljena i iznenada bi se čulo zujanje. Potrčao bih, ali je recepcija bila sagrađena tako da ju je trebalo potpuno obići da vidim tko zove - gubilo se poprilično vremena. Došao sam na ideju. Za poklopce na centrali sam pričvrstio konce i spustio ih preko ruba recepcijskog pulta; na kraj svakog konca zavezao sam papiriće. Telefon sam stavio s gornje strane recepcije tako da ga mogu doseći s prednje strane. Dakle, kad bi zazvonilo, znao sam koji se poklopac spustio već prema tome koji se papirić podigao: mogao sam odgovoriti na poziv s prednje strane i štedio vrijeme. Naravno, još uvijek sam morao optrčati recepciju kako bi ukopčao žicu, ali barem sam primio poziv. Rekao bih, „Samo trenutak“, obišao pult i spojio poziv. Mislio sam kako je sve savršeno, ali je šefica došla jednog dana i odlučila sama odgovoriti na telefon, ali nije shvatila sustav - bilo joj je to presloženo. „Kakvi su ovo papiri? Zašto je telefon na ovoj strani? Zašto ne ... aaaaa!“ Pokušao sam objasniti - ipak je to bila moja teta - da nema nikakvog razloga da se tako ne radi, ali ne možete to reći nekome tko jc pametan i tko vodi hotel! Naučio sam da inovacije teško prolaze u stvarnom svijetu.

TKO JE UKRAO VRATA? Na MIT-u su razna bratstva nastojala pridobiti brucoše da im se pridruže pa su me u ljeto prije odlaska na MIT pozvali na sastanak Fi Beta Delta, židovskog bratstva, u New York. U to doba, ako ste bili Židov ili ako ste odrastali u židovskoj obitelji, niste imali šanse ući u bilo koje drugo bratstvo. Nitko vas drugi ne bi ni pogledao. Nisam se posebno trudio biti s ostalim Židovima, a dečki iz Fi Beta Delta bratstva nisu marili koliko sam zaista bio Židov - zapravo, nisam u ništa od toga vjerovao, a sigurno nisam ni na koji način bio vjernik. U svakom slučaju, dečki iz bratstva su me pitali nekoliko pitanja i dali mi po koji savjet - bolje je položiti ispit iz matematike na prvoj godini da se poslije ne mora slušati cijeli kolegij - što se pokazalo odličnim savjetom. Sviđali su mi se ti momci koji su stigli u New York, pa kad su me dvojica od njih nagovarala, pristao sam im biti cimer. Na MIT-u je postojalo još jedno židovsko bratstvo zvano „SAM“, što je bila kratica za Sigma Alfa Mi, i ponudili su da me odvezu do Bostona ako želim stanovati s njima. Prihvatio sam prijevoz i prvu se noć smjestio u jednu sobu na katu. Sljedeće sam jutro pogledao kroz prozor i vidio dvojicu iz prvog bratstva (koje sam sreo u New Yorku) kako se uspinju stubama. Neki su članovi Sigma Alfa Mi bratstva izašli porazgovarati s njima, a diskusija se činila žustrom. Povikao sam kroz prozor, „Hej, ja bih trebao biti s njima!“ i istrčao van ne shvaćajući da su se oni svi natjecali da im se pridružim. Fi Beta Delta bratstvo je skoro propalo prethodne godine, jer su se stvorile dvije različite skupine i činilo se da će se bratstvo podijeliti na dva dijela. Postojala je grupa društvenjaka, koji su voljeli plesove i vožnje s autima nakon toga, dok su drugi dečki samo učili i nikad nisu hodali po plesovima. Baš prije nego sam došao u bratstvo, imali su veliki sastanak i napravili važan kompromis. Složit će se i pomagati jedni drugima. Svi su morali imati najmanje dogovorene ocjene iz svih kolegija. Ako bi netko zaostajao, drugi bi mu pomagali u radu i zadaćama. S druge strane, svi su morali ići na ples. Ako netko nije znao ili našao djevojku za izlazak, ostali bi mu je nabavili. Ako netko nije znao plesati, naučili bi ga. Jedna je grupa učila drugu kako misliti, a ovi ih su zauzvrat podučavali društvene vještine. Meni je to savršeno odgovaralo, jer nisam bio jako dobar s ljudima. Bio sam toliko sramežljiv da sam ukočeno prolazio pokraj starijih studenata kad sam išao po po-

štu; nisam znao ni kako proći pored njih! A nije pomagalo kad bi neka djevojka rekla, „O, pa sladak je!“ Malo kasnije su studenti druge godine doveli svoje djevojke i njihove prijateljice da nas nauče plesati. Još kasnije, jedan od njih naučio me voziti auto. Trudili su se socijalizirati i opustiti nas intelektualne tipove, i obrnuto. Bilo je to sve dobro uravnoteženo. Ponekad mi je bilo teško razumjeti što je značilo biti „društven“. Nakon što su me ti društveni momci naučili kako upoznati djevojke, sreo sam simpatičnu konobaricu u restoranu gdje sam jednoga dana sam ručao. Uz mnogo napora konačno sam skupio dovoljno hrabrosti da je pitam hoće li izaći sa mnom na sljedeći ples u bratstvu i ona je pristala. Kad smo razgovarali o sljedećem plesu, rekao sam im da ovaj puta već imam pratilju - koju sam sâm našao. Osjećao sam se ponosnim. Kad su stariji studenti saznali da je moja pratilja konobarica, užasnuli su se. Rekli su mi da to nije moguće, da će mi nabaviti „pravu“ pratilju. Natjerali su me da se osjećam da sam pogriješio, da sam bio u krivu. Odlučili su preuzeti stvar u svoje ruke. Otišli su u restoran, pronašli konobaricu, odgovorili je od plesa i nabavili mi drugu pratilju. Pokušali su educirati svoju „crnu ovcu“, da tako kažem, ali bili su u krivu, mislim. Bio sam tada samo brucoš i nisam još imao dovoljno samopouzdanja kako bi ih spriječio da mi pokvare sudar. Kad sam im se i službeno pridružio, na razne su nas načine zbunjivali. Ponekad bi nas odveli, zavezanih očiju, daleko u prirodu usred zime i ostavili nas kraj smrznutog jezera, u razmacima od tridesetak metara. Bili bismo usred bespuća - bez kuća, bez bilo čega - i trebali smo se vratiti natrag u bratstvo. Bojali smo se, jer smo bili mladi i nismo baš previše govorili - osim jednog koji se zvao Maurice Meyer: nije se prestajao šaliti, igrati riječima, s onim sretno-bezbrižnim stavom, „He, ha, ne treba se brinuti. Nije li ovo zabavno!“ Počeli smo se ljutiti na Mauricea. Uvijek je zaostajao iza svih i smijao se cijeloj situaciji, dok mi ostali nismo znali kako ćemo se ikada izvući iz toga. Došli smo do raskrižja nedaleko jezera - još uvijek nije bilo kuća - pa smo raspravljali kojim putem treba krenuti, kad nas je Maurice sustigao i rekao, „Idemo ovuda".“ „A što dovraga ti znaš, Maurice?“ rekli smo frustrirano. „Ti se uvijek zezaš. Zašto bismo išli ovim putem?“

„Jednostavno: pogledajte telefonske žice. Tamo gdje ih je više, tamo je i centrala.“ Taj tip, koji se činio da ne obraća pažnju ni na što, smislio je odlično rješenje! Ušetali smo ravno u grad bez imalo lutanja. Sljedećeg se dana trebao održati sve-školski mudeo (različiti oblici hrvanja i natezanja konopca, a sve u blatu) između brucoša i studenata druge godine. Kasnije navečer, hrpa studenata druge godine upada u naše bratstvo - neki naši, a neki iz drugih kuća - i kidnapiraju nas: željeli su nas izmoriti kako sljedećeg dana ne bismo pobijedili. Zavezali su ostale brucoše prilično lako - osim mene. Nisam želio da ostali iz bratstva misle da sam „kukavica“ (Nikad nisam bio dobar u sportu. Oduvijek me je plašila teniska loptica koja bi preko ograde sletjela blizu mene, jer je nisam mogao vratiti - obično bi otišla jedan radijan ukrivo.) Činilo mi se da je ovo bila nova situacija, novi svijet i mogu si stvoriti novu reputaciju. Tako sam se, nastojeći da ne ispadne da se ne znam tući, borio kao lud najbolje što sam mogao (ne znajući što radim) pa me je tek tri ili četiri njih uspjelo savladati i zavezati. Odveli su nas u neku kuću duboko u šumi i svezali nas za drveni pod velikim polukružnim čavlima. Pokušavao sam svašta da bih se oslobodio, ali su nas čuvali, pa moji trikovi nisu uspijevali. Sjećam se dobro jednog mladića kojeg su se bojali zavezati, jer je drhtao od straha: lice mu je bilo blijedo žuto-zeleno. Kasnije sam saznao da je došao iz Evrope - ovo se događalo ranih tridesetih - i nije shvatio da je ovo vezanje i zakivanje za pod samo šala; znao je što se događa u Evropi. Bilo ga je strašno gledati koliko je bio preplašen. Do kraja noći ostala su samo trojica čuvara na nas dvadesetak brucoša, ali mi to nismo znali. Nekoliko su se puta autima vozikali uokolo radi buke, kao da se puno toga događa, a mi nismo primijetili da su to uvijek isti automobili i isti ljudi. Nismo pobijedili. Moj otac i majka su tog jutra naišli posjetiti sina u Boston, a bratstvo ih je zadržavalo dok se nismo vratili iz zarobljeništva. Bio sam toliko slomljen i prljav od pokušaja da se oslobodim i nedostatka sna da su s užasom ustanovili kako im loše izgleda sin na MIT-u! Osim toga, ukočio mi se vrat i sjećam se kako sam stajao postrojen tog popodneva na tečaju za pričuvne časnike i nisam mogao gledati ravno ispred sebe. Zapovjednik mi je okrenuo glavu naprijed, vičući, „Ispravi se!“

Trznuo sam se, dok su mi se ramena nakrivila: „Ne mogu, gospodine!“ „O, oprostite mi!“ rekao je, ispričavajući se. U svakom slučaju, zahvaljujući dugom i upornom opiranju da me ne zavežu stekao sam odličnu reputaciju i više nikada se nisam brinuo hoće li me smatrati kukavicom - silno mi je odlanulo. Često sam slušao dok su moji cimeri - obojica na višim godinama - učili za kolegij teorijske fizike. Jednog su se dana mučili s nečim što se meni činilo prilično jednostavnim pa sam rekao, „Zašto ne upotrijebite Baronallaievu jednadžbu?“ „Što to govoriš?“ uzviknuli su. Objasnio sam im na što sam mislio i kako ta jednadžba radi u tom slučaju i kako rješava zadatak. Ispalo je da se to točno zvalo Bernoullijeva jednadžba, ali o svemu sam čitao u enciklopediji i nikada ni s kim razgovarao pa nisam znao dobro izgovarati imena. No, moji su se cimeri uzbudili i od tada uvijek sa mnom razgovarali o svojim zadacima iz fizike - nisam s mnogima od tih zadataka imao tako sretne zamisli - no sljedeće godine, kad sam uzeo taj kolegij, napredovao sam izuzetno brzo. To je bio dobar način obrazovanja, raditi na zadacima viših godina i učiti izgovarati imena. Volio sani odlaziti u plesne dvorane Raymor i Playmor - dvorane su bile međusobno povezane - utorkom navečer. Dečki iz bratstva nisu dolazili na „otvorene“ plesove; više su voljeli svoje, na koje su dovodili djevojke iz društvene „kreme“ koje su upoznavali na „prikladan“ način. Nije me bilo briga gdje sam nekoga upoznao, od kuda su bili i što je stajalo iza njih, pa bih išao na te plesove – mada se dečki s time nisu slagali (u to sam vrijeme već bio na pretposljednjoj godini pa me nisu mogli spriječiti) - i odlično sam se zabavljao. Jednom sam nekoliko puta plesao s nekom djevojkom i nisam mnogo govorio. Konačno je rekla, „Pveses vvlo lieeepo.“ Nisam je dobro razumio - imala je neke govorne teškoće - ali mi se činilo da mi je rekla, „Plešeš vrlo lijepo.“ „Hvala ti“, rekao sam. „Bila mi je čast.“ Vratili smo se do stola gdje je njezina prijateljica sjedila s mladićem s kojim je plesala pa smo svi četvero sjeli zajedno. Jedna djevojka nije dobro čula, a druga je bila gotovo potpuno gluha.

Kad bi međusobno razgovarale, djevojke su komunicirale brzo izmjenjujući znakove i geste uz poneki zvuk. Nije me smetalo; djevojka je lijepo plesala i bila je draga. Nakon još nekoliko plesova, ponovo smo sjedili za stolom, a znakovi su letjeli na sve strane, dok mi konačno nije rekla što sam shvatio da bi voljela da ih odvedemo u neki hotel. Pitao sam drugog mladića želi li ići s nama. „Zašto one žele da idemo s njima u hotel?“ pitao je. „Do vraga, ne znam. Nismo tako puno razgovarali!“ Ali, nisam morao znati. Sve je to zabava, ne znati što će se dogoditi; čista avantura! On se uplašio i odbio poziv. Taksijem sam se odvezao s djevojkama do tog hotela i otkrio da se tamo održava ples koji su organizirali gluhi i nijemi, vjerovali ili ne. Svi su pripadali istom klubu. Saznao sam da mnogi od njih osjećaju ritam dovoljno da bi plesali uz glazbu i pljeskali bendu na kraju svake pjesme. Bilo je vrlo, vrlo zanimljivo! Osjećao sam se kao u stranoj zemlji čiji jezik ne znam: mogao sam govoriti, ali nitko me nije čuo. Svi su razgovarali znakovima sa svima ostalima, a ja ništa nisam razumio! Pitao sam svoju djevojku hoće li me naučiti neke znakove pa sam nekoliko zapamtio, kao neki strani jezik, radi čiste zabave. Svi su bili sretni i opušteni jedni s drugima, šalili se i smijali cijelo vrijeme; nije se činilo da imaju bilo kakvih poteškoća u komuniciranju. Kao i s bilo kojim drugim jezikom, osim što su cijelo vrijeme mahali rukama i okretali glavu na sve strane. Shvatio sam. Ako netko želi nešto usputno primijetiti ili te prekinuti, ne može uzviknuti, „Hej, ti!“ ili dozvati nekog imenom. Može samo signalizirati, a to ne možeš vidjeti osim ako cijelo vrijeme ne gledaš uokolo. Osjećali su se dobro među sobom. Moje je bilo opustiti se. Iskustvo je bilo prekrasno. Ples je dugo trajao, a kad je završio, otišli smo u kafić. Svi su naručivali pokazujući što žele. Sjećam se da me je netko pitao odakle sam, a moja je djevojka znakovima pokazala slova „N-e-w Y-o-r-k“ Sjećam se da mi je taj mladić znakom pokazao „Dobar si!“ — podigao je palac i dotakao zamišljenu kragnu. Imali su dobar sustav. Svi su sjedili, šalili se i vrlo ljubazno mi pokazivali svoj svijet. Htio sam kupiti bocu mlijeka pa sam otišao do blagajne i ustima, bez glasa, rekao riječ „mlijeko“. Tip me nije razumio.

Napravio sam simbol za „mlijeko“, što su dvije šake koje se pokreću kao da se muze krava, ali on ni to nije razumio. Pokušao sam pokazati na znak koji je pokazivao cijenu mlijeka, ni to nije pomoglo. Konačno je netko pored mene naručio mlijeko i ja sam mu ga pokazao prstom. „A! Mlijeko!“ rekao je, dok sam glavom kimao potvrdno. Dodao mi je bocu, a ja sam rekao, „Mnogo vam hvala!“ „Ti, mangupe!" nasmiješio se. Volio sam se šaliti s ljudima dok sam bio na MIT-u. Jednom na satu tehničkog crtanja, neki je šaljivac uzeo krivuljar i rekao, „Pitam se imaju li ove krivulje neku posebnu formulu?“ Zamislio sam se na tren i rekao, „Naravno da imaju. Krivulje su vrlo posebne. Daj da ti pokažem,“ pa sam uhvatio krivuljar i počeo ga polako okretati. „Krivuljar je napravljen tako da je na najnižoj točki svake krivulje, bez obzira kako je okrenuto, tangenta uvijek horizontalna.“ Svi su dečki uhvatili svoje krivuljare i postavljali olovke na najniže točke i otkrivali da je tangenta uvijek horizontalna. Uzbudili su se zbog tog „otkrića“ — iako su već prije prošli gradivo geometrije i već „naučili“ da je derivacija (tangenta) minimuma (najniže točke) bilo koje krivulje nula (horizontala). Nisu spojili dva i dva. Nisu znali ni što „znaju“. Ne razumijem što je to s ljudima: ne uče s razumijevanjem: uče na neki čudan način, mehanički ili nešto slično. Njihovo je znanje tako krhko! Nekoliko godina kasnije ponovio sam, trik na Princetonu u razgovoru s iskusnim znanstvenikom, Einsteinovim pomoćnikom, koji je proučavao gravitaciju. Zadao sam mu zadatak: Ispališ raketu koja ima uru na upravljačkoj ploči dok je druga ura na Zemlji. Ideja je da moraš doći natrag kad ura na Zemlji pokaže da je prošao jedan sat. E sad, želimo da kad se vratiš tvoja ura ide što je moguće više naprijed. Prema Einsteinu, ako odeš dovoljno visoko, ura će ti ići brže, jer što je viša u gravitacijskom polju, ura ide brže. Ali, ako nastojiš otići vrlo visoko, a imaš samo jedan sat vremena na raspolaganju, moraš putovati što brže da bi tamo stigao, no brzina će usporavati tvoju uru. Znači, ne možeš ići previsoko. Pitanje je koja je to optimalna brzina i visina koje će dati maksimum razlike na tvojoj uri?

Einsteinov je pomoćnik razmišljao dosta dugo dok nije shvatio da je odgovor u pravilnom vertikalnom hitcu. Ako je ispališ pravilno okomito tako da je vrijeme koje treba raketi da se popne i spusti za, recimo, sat vremena, to je pravilni vertikalni hitac. To je osnovno načelo Einsteinove gravitacije — odnosno, ono što se zove „vlastito vrijeme“ je maksimum stvarne krivulje. Ali kada sam to načelo uobličio u priču o raketi i uri, nije ga prepoznao. Baš kao i momci sa sata tehničkog crtanja, ali ovoga puta to nisu bili bedasti brucoši. To je vrsta krhkosti znanja, u stvari vrlo česta, koja se događa i učenim ljudima. Kad sam bio na zadnjim godinama studija, uobičavao sam jesti u jednom restoranu u Bostonu. Odlazio sam tamo sam, često svaku večer. Ljudi su me već poznavali i imao sam stalnu konobaricu. Primijetio sam da svi uvijek nekud žure, trče naokolo, pa sam jednog dana, iz čiste zabave, ostavio napojnicu, obično deset centi (što je bilo normalno u to vrijeme), dakle, dva novčića po pet centi ispod dvije čaše: napunio sam čak do vrha, ubacio novčić i s kartončićem menijem na vrhu, preokrenuo ih da su stajale naopako na stolu. Onda sam izvukao kartončić (voda ne curi, jer zrak ne može ući — rub čaše je uz stol). Stavio sam novčiće ispod čaša, jer sam znao da su uvijek u stisci s vremenom. Ostavio sam dva novčića u dvije čaše, jer će konobarica, nastojeći što prije pripremiti stol za sljedećeg gosta, podići čašu, voda će se proliti i to bi bio kraj. Ali, kad jednom prolije vodu iz prve čaše, što će dovraga napraviti s drugom? Neće tek tako samo podići i drugu! Na izlasku sam rekao konobarici, „Budi oprezna, Sue. Nešto je čudno s čašama koje si mi dala — napunjene su do vrha a na dnu je rupa!“ Sljedećeg dana sam se vratio i našao drugu konobaricu. Moja redovna više nije htjela imati ništa sa mnom. „Sue se jako ljuti na vas,“ rekla je ova nova. „Kad je podigla prvu čašu i voda se posvuda prolila, pozvala je šefa. Malo su proučavali problem, ali nisu imali vremena cijeli dan smišljati što napraviti, pa su čašu na kraju podigli voda se ponovo prolila posvuda po podu. Strašna svinjarija; kasnije se Sue okliznula po vodi. Svi se ljute na vas.“ Nasmijao sam se. Rekla je, „Nije smiješno! Kako bi se vama sviđalo da vam je to netko napravio što biste vi učinili?“

"Uzeo bih tanjur za juhu i povukao čašu pažljivo do ruba stol tako da voda iscuri u tanjur - ne mora se proliti po podu. Onda bi uzeo novčić.“ „O, dobra vam je ideja,“ rekla je. Te sam večeri napojnicu ostavio pod šalicom za kavu, koju sam ostavio preokrenutu na stolu. Sljedeće sam večeri opet ima istu novu konobaricu. „Zašto ste ostavili preokrenutu šalicu zadnji puta?“ „Pa, mislio sam da makar ste u gužvi, da ćete otići u kuhinju i uze tanjur; i onda pooolaaako i pažljivi vući šalicu do ruba stola…“ „I jesam“, žalila se, „ali, nije bilo vode u njoj!“ Moja najbolja šala bila je u bratstvu. Jednog sam se jutra probudio vrlo rano, oko pet ujutro, i nisam mogao zaspati. Sišao sam u prizemlje i pronašao neke natpise koji su visjeli s konopaca, a na njima je pisalo „VRATA! VRATA! TKO JE UKRAO VRATA?“ Netko je skinuo vrata s panti i objesio natpis umjesto njih, „MOLIMO ZATVARAJTE VRATA!“ - natpis koji je bio na vratima prije nego što su nestala. Odmah sam shvatio u čemu je bila stvar. U toj su sobi Pete Barnays i njih još nekoliko učili i htjeli su tišinu. Ako bi netko naleti u sobu tražeći nešto ili ih priupitati za neki zadatak, oni bi uvije vikali, „Molimo zatvarajte vrata!“ Nekome je to bez sumnje prisjelo i skinuo je vrata. No ta je soba imala dvoja vrata pa mi je palo na pamet da skinem i druga vrata dovratka, odnesem ih u podrum i sakrijem ih iza tanka s lož uljen Onda sam se potiho vratio na kat i u krevet. Kasnije toga jutra odglumio sam da sam se probudio te sišao nešto kasnije nego inače. Svi su hodali naokolo, a Pete i njegovi prijatelji bili su uzrujani. Vrata na njihovoj sobi nedostajala su, a oni su morali učiti, bla, bla, bla, bla. Silazio sam niz stube, kad su me pitali, „Feynmane! Jesi li ti uzeo vrata?“ „O, da!“ rekao sam. „Ja sam uzeo vrata. Vidite ove ogrebotine na mojim rukama, to sam ogrebao prste noseći vrata u podrum.“ Nije im se sviđao odgovor, zapravo, nisu mi vjerovali. Dečki koji su uzeli prva vrata ostavili su mnogo tragova - prvi od njih rukopis, na primjer - tako da su ih brzo otkrili. Mislio sam ovako: kad otkriju tko je ukrao prva vrata, svi će misliti da su isti ljudi ukrali i druga. Bilo je savršeno: toliko su ih svi po redu ispitivali i maltretirali, dok na kraju, uz mnogo boli i teškoća, nisu uvjerili svoje mučitelje da su uzeli samo jedna vrata, bez obzira koliko je to nevjerojatno zvučalo.

Kad sam to čuo, bio sam sretan. Druga vrata nisu našli cijeli tjedan, a dečkima koji su nastojali učiti u toj sobi postajalo je sve važnije da se ta vrata pronađu. Konačno, kako bi riješio problem, predsjednik bratstva rekao je za stolom, „Moramo riješiti problem nestalih vrata. Ne mogu ga riješiti sâm. Molim vas za prijedloge kako da ovo ispravimo, jer Pete i ostali pokušavaju učiti.“ Pao je prvi prijedlog, pa drugi. Nakon nekog vremena ustao sam i rekao sarkastično, „U redu, tko god da je ukrao vrata, znamo da si jako pametan! Ne možemo smisliti tko si, znači mora da si super genij. Ne moraš nam se otkriti: svi želim znati samo gdje su vrata. Dakle, ostavi negdje obavijest, reci nam gdje su vrata, mi ćemo te zauvijek hvaliti i poštivati tvoju genijalnost, jer si bio toliko pametan uzeti druga vrata, a da mi ne možemo otkriti tko si ti. Ali, zaboga samo napiši negdje gdje si ih sklonio i bit ćemo ti zauvijek zahvalni.“ Neki drugi tip predložio je: „Imam bolju ideju,“ kaže on. „Mislim da ti kao predsjednik, trebaš pitati svakog od nas da se zakune na bratstvo i odgovori je li uzeo vrata ili nije.“ Predsjednik je rekao, „To je odlična ideja. Zakleti se na bratstvo!“ Pa je krenuo oko stola i pitao jednog po jednog: „Jack, jesi li uzeo vrata?" „Ne, gospodine, nisam uzeo vrata.“ „Tim: jesi li ti ukrao vrata?“ „Ne, gospodine! Nisam ukrao vrata.“ „Maurice. Jesi li ti ukrao vrata?“ „Ne, nisam ukrao vrata.“ „Feynmane, jesi li ti ukrao vrata?“ „Da, ja sam uzeo vrata.“ „Prestani, Feynmane; ovo je ozbiljno! Sam! Jesi li ti ukrao vrata…“ - svi su odgovarali. Svi su bili šokirani. U bratstvu je bio nečastan član koji nije poštivao zakletvu bratstvu! Te sam noći ostavio poruku s malom slikom tanka za lož ulje i vrata kraj njega, pa su drugoga dana vrata našli i postavili. Kasnije sam ipak priznao, da sam bio skinuo vrata i sakrio ih i svi su me optužili za laž. Nisu se mogli sjetiti što sam bio rekao. Sjećali su se samo zaključka nakon prozivanja svakog pojedinog i da nitko nije priznao. Ostala je ideja, ali ne i riječi.

Ljudi često misle da sam prevarant, ali obično sam iskren - tako da mi često nitko ne vjeruje!

LATINSKI ILI TALIJANSKI? U Brooklynu je postojala talijanska radiostanica i kao dječak sam je često slušao. SVIđali su mi se MEkani ZVUkovi tog jezika, kao da sam bio ocean, a valovi nisu bili veliki. Sjedio sam tamo i puštao tu vodu da prelazi preko mene, na tom PREkrasnom TALijanskom. Na talijanskim bi programima uvijek bilo nekih priča o obiteljskim situacijama s dokazivanjima i raspravama između majke i oca: Visoki glas: „Nio teco TIEto capeto TUtto...“ Glasni, duboki glas: „DRO tone pala TUtto!!“ (uz pljeskanje rukama). Odlično je bilo! Naučio sam izražavati sve te emocije: naučio sam vikati, smijati se, sve to. Talijanski je divan jezik. Kraj nas su u New Yorku živjeli neki Talijani. Jednom sam se vozio biciklom, a neki se Talijan, vozač kamiona, naljutio na mene, nagnuo izvan kabine kamiona i, gestikulirajući, vikao nešto kao, „Me aRRUcha LAMpe etta TIche!“ Osjećao sam se glupo. Što mi je to rekao? Što da mu uzvratim? Pitao sam prijatelja iz škole i on je rekao, „Samo vikni, 'A te! A te!' - što znači 'I tebi isto! I tebi isto!...'“ Mislio sam da je to odlična ideja. Uzvikivao bih tako „A te! A te!“ naravno, gestikulirajući. Kasnije, kad sam se odvažio, razvijao sam svoje sposobnosti i dalje. Vozio bih bicikl, a neka je gospođa sjedila u autu koji mi se našao na putu, pa bih joj doviknuo, „PUzzia a la maLOche!“ - a ona bi se prestrašila! Neki grozni Talijančić bacio je na nju strašnu kletvu! Nije lako bilo shvatiti da je to lažni talijanski. Jednom, na Princetonu, kad sam biciklom ulazio na parkiralište Laboratorije Palmer, netko mi se ispriječio. Obično sam uvijek mahnuo rukom, „oREzze caBONca MIche!“ i pljesnuo rukama. Na drugoj strani duge travnate livade vrtlar, Talijan, sadio je neke biljke. Stao je, mahnuo i povikao sretno, „REzza ma LIa!“ Odgovorio sam mu, „RONte BALtaa!“, odzdravljajući. On nije znao da ja ne znam, a ja nisam znao što je on rekao i on nije znao što sam ja rekao. Ali, bilo je OK! Odlično! Funkcioniralo je! U krajnjoj liniji, kad čuju tu intonaciju, odmah je prepoznaju kao talijansku - možda je Milanez umjesto Rimljanina, ali što ima veze. Talijan je! Dakle, sve je super. Ali, najbitnije je bilo samopouzdanje. Samo tako i ništa se krivo neće dogoditi. Kad sam se jednom vratio s fakulteta kući za praznike, sestra mi se činila nesretnom, gotovo da je plakala: njezine su izviđačice organizirale banket očeva i kćeri,

ali je naš otac bio na putu, prodavao je odore. Rekao sam da ću je ja odvesti, kao brat (devet godina sam stariji pa i nije izgledalo tako glupo). Stigli smo tamo i sjeo sam među očeve nakratko, ali su mi ubrzo dojadili. Svi ti očevi doveli su svoje kćeri na taj krasni banketić, a cijelo su vrijeme pričali o burzi - nisu znali kako razgovarati ni s vlastitom djecom, a kamoli s njihovim malim prijateljima. Za vrijeme banketa djevojčice su nas zabavljale recitirajući pjesmice, glumeći kratke scene i tako dalje. I odjednom su iznijele neki smiješni predmet nalik na pregaču, s rupom na vrhu kroz koju se provuče glava. Najavile da će sada očevi zabavljati njih. Svaki je otac morao ustati i provući glavu kroz rupu i nešto reći - jedan je recitirao dječju pjesmicu - nitko nije znao što bi sad trebalo napraviti. Nisam znao niti ja, ali kad sam stao ispred njih, rekao sam da ću recitirati kratku pjesmu i da mi je žao što nije na engleskom, ali da sam siguran da će im se ipak sviđati: A TUZZO LANTO - Poici di Pare TANto SAca TULna TI, na PUta TU chi PUti TI la. RUNto CAta CHANto CHANta MANto CHI la TI da. YALta CAra SULda MI la CHAta PIcha PIno TIto BRALda pe te CHIna nana CHUNda lala CHINda lala CHUNda! RONto piti CA le, a TANto CHINto quinta LALda 0 la TINta dalla LALta, YENta PUCha lalla TALta! I tako recitiram ja tri ili četiri kitice, prolazeći kroz sve one emocije koje sam čuo na talijanskom radiju, a djeca su oduševljena, plješću i smiju se sretno. Kad je banket završio, prišli su mi vođa izviđača i jedan učitelj i rekli mi da su razgovarali o mojoj pjesmi. Jedan od njih mislio je da je na talijanskom, a drugi da je na latinskom. Učitelj me je pitao, „Tko je od nas u pravu?“ A ja sam rekao, „Morat ćete pitati djecu - ona su odmah razumjela o kojem je jeziku riječ.“

UVIJEK SAM SE NASTOJAO IZVUĆI Kad sam studirao na MIT-u, zanimala me samo znanost; nisam bio dobar ni u čemu drugome. Ali na MIT-u su se držali pravila da moraš izabrati i neke društvene i humanističke predmete da bi se „kultivirao“. Osim engleskog, obvezna su bila dva izborna predmeta pa sam pogledao popis i odmah pronašao astronomiju – kao humanistički predmet! Te sam se godine izvukao s astronomijom. Sljedeće sam godine ponovo pročitao popis, preskočio francusku književnost i slične predmete te našao filozofiju. To je bilo najbliže znanosti što sam pronašao. Prije nego vam kažem što se dogodilo na filozofiji, ispričat ću vam o satovima engleskoga. Morali smo pisati o raznim temama. Na primjer, Mill je napisao nešto o slobodi pa smo trebali dati kritički osvrt. Ali, umjesto da se bavim političkim slobodama kao Mill, pisao sam o slobodi ponašanja u društvenim situacijama – problemima laganja i glumljenja kako bismo bili pristojni i vodi li ta igra stalnog pretvaranja u društvu do „uništenja moralnih vlakana društva“. Pitanje je zanimljivo ali nije pogodilo temu o kojoj smo raspravljali. Drugi je zadatak bio kritika Huxleyevog teksta „O komadiću krede“, u kojem je opisao kako je obična kreda koju drži u ruci zapravo ostatak životinjskih kostiju koju su podzemne sile podigle tako da je postala dio Bijelih stijena, gdje su je iskopali i sad se koristi za prenošenje ideja pisanjem po ploči. I opet, umjesto osvrta na esej koji su nam zadali, napisao sam parodiju pod nazivom „O komadiću prašine“, kako prašina boji zalazak sunca i uzrokuje kišu i tako dalje. Uvijek sam se pretvarao, uvijek se nastojao izvući. Ali kada smo morali pisati o Goetheovom Faustu, izgubio sam svaku nadu. Djelo je bilo predugačko da bih ga parodirao ili izmislio nešto drugo. Trčao sam po prostorijama bratstva gore dolje, govoreći, „Ne mogu to. Jednostavno to neću napisati. Neću to napraviti!“ Jedan od članova je rekao, „OK, Feynmane, nećeš to napisati. Ali, profesor će misliti da nisi zato jer ne želiš ispuniti zadatak. Morao bi napisati nešto – s jednakim brojem riječi – i predati to uz napomenu da jednostavno nisi razumio Fausta, da nisi za to sposoban i da ti je nemoguće napisati sastavak na tu temu.“ Pa sam to i napisao. Dugi sastavak na temu „O ograničenosti razuma“. Mislio sam na znanstvene tehnike rješavanja problema i kako uvijek postoje ograničenja: moralne vrijednosti se ne mogu određivati znanstvenim metodama, bla, bla, bla i tako dalje.

Jedan drugi član bratstva savjetovao mi je sljedeće, „Feynmane“, rekao je, „to ti neće uspjeti, predati referat bez ikakve veze s Faustom. Morao bi to što si napisao nekako uklopiti u Fausta. „Smiješno!“, rekao sam. Ali i drugi su mislili kako je to dobra ideja. „Dobro, dobro!“, protestirao sam. „Pokušat ću.“ Pa sam dodao pola stranice onome što sam već napisao i rekao da Mefisto predstavlja razum, a Faust je duh, pa nam Goethe pokazuje ograničenja razuma. Malo sam promiješao, natrpao svašta unutra i predao rad. Profesor je inzistirao da svatko od nas dođe osobno kako bismo prodiskutirali naše referate. Otišao sam očekujući najgore. Rekao je, „Uvodni je tekst u redu, ali je dio o Faustu malo prekratak. Ostalo je vrlo dobro – za četvorku.“ I opet sam se izvukao! E, sad o filozofiji. Predavao je stari bradati profesor Robinson, koji je uvijek mrmljao. Išao bih na nastavu, on bi mumljao i nisam ništa razumio. Činilo mi se da su ga ostali studenti bolje razumjeli, ali nisu pažljivo pratili. Imao sam malo svrdlo, promjera oko milimetar i pol, i od dosade sam ga na satovima vrtio među prstima i bušio rupe na petama svojih cipela, tjedan za tjednom. Konačno je na kraju jednog predavanja, profesor Robinson rekao „mumlj, mumlj, pmpm, brund, zš, mumlj…“ i svi su se uzbudili! Razgovarali su međusobno i raspravljali, pa sam mislio da je rekao nešto zanimljivo, hvala Bogu! Pitao sam se što je to bilo? Nekoga sam pitao i rekao mi je, „Moramo napisati referat i predati ga za četiri tjedna“. „O čemu?“ „O onome o čemu je cijelu godinu predavao.“ Ostao sam bez teksta. Sve što sam čuo tijekom cijelog semestra i čega sam se sjećao bio je taj trenutak kad je profesor izgovorio, „mumlj brunhg tok svijesti mumlj zšt mumlj,“ i tras! – potonulo je u kaos. Taj „tok svijesti“ podsjetio me na zagonetku koju mi je otac ostavio prije mnogo godina. Rekao je: „Pretpostavi da se neki Marsijanci pripremaju spustiti na Zemlju, a nikad ne spavaju već su cijelo vrijeme budni i aktivni. Pretpostavi da ne poznaju taj šašavi fenomen koji mi zovemo spavanje. Pa te pitaju: 'Kako se osjeća spavanje?

Stanu li odjednom sve naše misli, ili se kreću sve spoooorije i spoooooooooriiiiijeeeee? Kako se to um zapravo gasi?“ Zainteresirao sam se. Trebao sam odgovoriti na pitanje: Kako se završava tok misli kad zaspimo? Tako sam svako popodne u sljedeća četiri tjedna radio na referatu. Spustio bih rolete u mojoj sobi, ugasio svjetla i legao u krevet. I pratio sam što se događa, a onda zaspao. A onda ponovo noću, kad bih legao, tako da sam dva puta dnevno provodio promatranja – zaista je bilo dobro! Prvo sam primijetio dosta usputnih pojava koje nisu imale mnogo veze sa spavanjem. Primijetio sam, na primjer, da sam dosta razmišljao razgovarajući sam sa sobom unutra. Osim toga, mogao sam zamišljati slike. A onda, kad bih se umorio, primijetio sam da mogu misliti o dvije stvari istodobno. Otkrio sam to dok sam sâm sa sobom razgovarao i pritom besposleno zamišljao dva konopca, privezana za dno moga kreveta, kako se preko kolotura i valjaka okreću i podižu mi krevet. Nisam bio svjestan da zamišljam te konopce dok se nisam počeo brinuti da će se jedan konopac zapetljati s drugim i da se neće pravilno namotavati. Rekao sam sebi u glavi, „Oh, pa napetost će se za to pobrinuti“ i to je prekinula prva misao te sam postao svjestan da razmišljam o dvije stvari odjednom. Također sam primijetio da kad padam u san, ideje se nastavljaju, ali postaju sve manje logički povezane. Ne primjećujete da logika prestaje dok se ne zapitate, „A zašto ovako mislim?“ i pokušate se vratiti, ali se često ne možete sjetiti što vas je zaista potaklo da o tome razmišljate! Dakle, postoji iluzija logičke povezanosti, ali činjenica je da vaše misli sve više i više olabavljuju dok ne postanu sasvim razdvojene i nakon toga ste zaspali. Nakon četiri tjedna neprekidnog spavanja napisao sam referat i objasnio rezultate svojega promatranja. Na kraju sam naglasio da je to sve rezultat promatranja samoga sebe dok padam u san i da zaista ne znam zapravo što je to zaspati ako se ne promatram. Zaključio sam rad sa stihom koji sam izmislio, koji je naglašavao taj problem introspekcije: Pitam se zašto. Pitam se zašto. Pitam se zašto se pitam. Pitam se zašto se pitam zašto. Pitam se zašto se pitam!

Predali smo referate i sljedeći je puta profesor naglas čitao jedan: „Mum pmpm mlj mrmlj mum mlj…“ Nisam znao što je kolega napisao. Počeo je čitati drugi: „Mumlj,mumlj, mum, brlj, mrmlj, mum…“ Nisam ni zada znao o čemu je referat ali završavao je ovako: Pmpm s zmt. Pmpm s zmšt. Pmpm s zmšt s pmpm. Pmpm s zmšt s pmpm zmšt. Pmpm s zmšt s pmpm. „Aha!“, rekao sam. To je moj referat!“ Zaista ga nisam prepoznao sve do kraja. Nakon tog rada i dalje me je zanimala tema pa sam vježbao promatranje sebe kako padam u san. Jedne sam noći u snu shvatio da se promatram dok sanjam. Sišao sam dolje u sâm san! U prvom dijelu sna nalazio sam se na krovu vlaka i približavali smo se tunelu. Uplašio sam se, spustio što je moguće niže i zuuum! ušli smo u tunel. Rekao sam si, „Dakle, možeš osjetiti strah, čuješ zvukove drugačije nego izvan tunela.“ Isto sam tako primijetio da vidim boje. Neki ljudi kažu da sanjamo crno-bijelo, ali ne, ja sam sanjao u boji. U međuvremenu sam ušao u jedan od vagona i osjećao kako vlak vuče. Rekao sam si, „Dakle, u snu imaš i kinetičke osjete.“ Bilo mi je teško hodati kroz vagon, a prozor je izgledao kao veliki izlog dućana. Iza njega bile su – ne lutke, nego tri žive djevojke u kupaćim kostimima i prilično su dobro izgledale! Nastavio sam hodati do drugoga vagona, pridržavao se za rukohvate i rekao si, „Hej! Bilo bi zanimljivo uzbuditi se – seksualno - pa mislim da ću se vratiti u onaj prvi vagon!“ Otkrio sam da se mogu okrenuti i hodati prema natrag – mogao sam kontrolirati smjer svoga sna. Vratio sam se do vagona s posebnim prozorom i vidio tamo tri starca kako sviraju violine – ali, pretvorile su se opet u djevojke! Znači, mogao sam mijenjati smjer svoga sna, ali ne savršeno. Pa, počeo sam se uzbuđivati, intelektualno, ali i seksualno, govoreći sam sebi, „Au! Funkcionira!“ i probudio se. Primijetio sam i druge stvari dok sanjam. Osim što sam sebe stalno pitao, „Sanjam li ja to u boji?“ zanimalo me i, „Koliko detaljno vidim u snu?“ Sljedeći puta kada sam sanjao, neka je djevojka ležala u visokoj travi i imala crvenu kosu. Nastojao sam otkriti vidim li svaku vlas. Znate kako postoji onaj dio na

kojem sunce odražava boju – efekt difrakcije, i mogao sam i to vidjeti! Vidio sam svaku vlas kose potpuno jasno: savršeni vid. Drugi put sam sanjao čavlić utisnut u dovratak. Vidio sam ga, prešao prstima po dovratku i osjetio ga. Dakle dio mozga „za gledanje“ i dio za „osjete“ bili su povezani. Onda sam se pitao, „Je li moguće da ne moraju biti povezani? Pogledao sam dovratak a tamo više nije bilo čavlića. Ali, prstima sam ga osjetio. U nekom drugom snu sam čuo „kuc-kuc; kuc-kuc“. Nešto se u snu događalo što je to kuckanje objašnjavalo, ali ne posve – činilo se stranim. Mislio sam: „Apsolutno garantiram da ovo kuckanje dolazi od izvan moga sna i da sam izmislio ovaj dio sna da kuckanje uklopim u njega. Moram se probuditi i otkriti koji je to vrag.“ Kuckanje se nastavilo, probudio sam se i… potpuna tišina. Ništa se nije čulo, Dakle, nije imalo veze sa svijetom izvan sna. Drugi su mi ljudi rekli da su često uključivali vanjske zvukove u svoje snove, ali kad se to meni dogodilo, dok sam „pažljivo promatrao odozdo“ i bio siguran da je zvuk bio izvan sna, to nije bilo tako. Dok sam promatrao svoje snove, plašio sam se buđenja. Kad se počinjete buditi, postoji trenutak u kojem se osjećate ukočeno i sapeto, ili kao ispod mnogo slojeva pamuka. Teško je to objasniti, ali postoji trenutak kad mislite da se nećete izvući; niste sigurni da se možete probuditi. Morao bih si reći – nakon što sam se probudio – da je to smiješno. Ne postoji bolest za koju znam s kojom zaspite i više se ne probudite. Uvijek se možete probuditi. Nekoliko sam puta razgovarao sâm sa sobom i sve sam se manje bojao, i na kraju mi je taj proces buđenja postao prilično uzbudljiv – poput vlaka smrti: nakon nekog vremena više se ne bojite i počinjete malo i uživati u tome. Možda će vas zanimati kako je prestalo moje promatranje snova (uglavnom; dogodilo se još samo par puta nakon toga). Jedne noći sanjam kao i obično, promatram, a na zidu ispred sebe vidim zastavu. Po dvadeset peti put si govorim, „Da, sanjam u boji“, i onda shvatim da spavam s glavom naslonjenom na mjedenu šipku. Stavljam dlan na zatiljak i osjećam kako mi je stražnji dio glave mekan. Mislim, „Aha! Zato sam mogao ovako dobro promatrati svoje snove: mjedena je šipka pritiskala moj vizualni korteks. Samo trebam spavati s mjedenom šipkom pod glavom i uvijek ću moći ovako promatrati snove. Dakle, mogao bih prestati promatrati baš ovaj i dublje zaspati.“

Kad sam se kasnije probudio, nije bilo mjedene šipke, a niti je stražnji dio moje glave bio mekan. Nekako sam se bio umorio od svih tih promatranja i moj je um smislio lažne razloge zašto bih to morao prestati raditi. Rezultat svih tih opažanja bio je mala teorija. Jedan od razloga zašto sam volio promatrati snove bio je što sam želio otkriti kako vidim sliku nekog čovjeka, na primjer, ako su mi oči zatvorene i ništa u njih ne ulazi. Mogli bismo reći da su to slučajna, nepravilna pražnjenja živaca, ali se živce ne može natjerati da stvaraju baš takve delikatne uzorke dok spavate isto kao i kad budni u nešto gledate. Dakle, kako to da sam „vidio“ u boji i mnogo detaljnije dok sam spavao? Zaključio sam da mora postojati „odjel za interpretacije“. Kad zaista nešto promatrate – čovjeka, svjetiljku ili zid – ne vidite zapravo samo mrlje boje. Nešto vam govori što to jest; mora postojati interpretacija. Kad sanjate, ovaj odjel za tumačenje i dalje radi, ali se već prelijeva. Govori vam da vidite ljudsku kosu u najsitnijim detaljima kada to nije istina. Tumači slučajno smeće koje ulazi u vaš mozak kao jasnu sliku. I druga stvar oko snova. Imao sam prijatelja koji se zvao Deutsch, čija je žena potjecala iz obitelji psihoanalitičara iz Beča. Jedne večeri, za vrijeme duge rasprave o snovima, rekao mi je da snovi nose značenje: u snovima postoje simboli koje se može tumačiti psihoanalitički. U većinu toga nisam vjerovao, ali sam te noći usnuo zanimljiv san: igrali smo biljar sa tri kugle – bijelom, zelenom i sivom – i igra se zvala „cicice“. Trebalo je ubaciti tri kugle u rupe: bijela i zelena su išle lako, ali sivu nisam mogao pospremiti. Probudio sam se i vrlo lako protumačio san: ime igre otkrivalo je značenje, naravno, to su bile djevojke! Bijelu kuglu sam brzo shvatio, izlazio sam potajno s udanom ženom koja je tada radila kao blagajnica u menzi i nosila bijelu odoru. Zelena je isto bila jasna, jer sam dvije noći prije toga išao u kino na otvorenom s djevojkom u zelenoj haljini. Ali, siva – što je dovraga predstavljala siva kugla? Znao sam da to isto mora biti netko; osjećao sam. Kao kada se pokušavate sjetiti nekog imena, na vrhu vam je jezika, ali se ne možete prisjetiti. Pola dana mi je trebalo da se sjetim da sam se oprostio s djevojkom koja mi se jako sviđala, koja je bila otputovala u Italiju prije mjesec ili dva. Bila mi je draga i odlučio sam je ponovo viđati kad se vrati. Ne znam je li nosila sivu odjeću, ali bilo mi je savršeno jasno čim sam na nju pomislio, da je ona bila siva kugla.

Posjetio sam prijatelja Deutscha i rekao mu da je u pravu – ipak postoji neki smisao u analiziranju snova. Ali kad je čuo za moj zanimljiv san, rekao je, „Ne, taj je san presavršen – izrezan i suh. Obično je potrebno malo više analize.“

VODITELJ ISTRAŽIVAČKE EKIPE KORPORACIJE METAPLAST Nakon studija na MIT-u namjeravao sam naći posao preko ljeta. Prijavio sam se dva ili tri puta u Bellov laboratorij i posjetio ih nekoliko puta. Bill Shockley, koji me je znao iz laboratorija na MIT-u, uvijek bi me prošetao po laboratoriju, što mi se posebno sviđalo, ali nikada me tamo nisu zaposlili. Imao sam pisma nekih mojih profesora za dvije tvrtke. Jedna je bila Bausch i Lomb za praćenje loma zraka kroz leće; druga Electrical Testing Labs iz New Yorka. U to vrijeme nitko nije ni znao tko su zapravo fizičari. Električar, to već da; ali fizičari - nitko nije znao kako ih iskoristiti. Zanimljivo je da će vrlo skoro, nakon rata, situacija biti posve obrnuta; fizičare su svugdje trebali. Dakle, ništa mi nije pomagalo to da sam nezaposlen fizičar za vrijeme kasnih godina Depresije. U to sam vrijeme sreo starog prijatelja na plaži moga grada Far Rockawaya, gdje smo zajedno odrasli. Išli smo zajedno u školu kad smo imali jedanaest ili dvanaest godina i bili dobri prijatelji. Obojica smo mislili kao znanstvenici. On je imao „laboratorij“ i ja sam imao „laboratorij“. Često smo se zajedno igrali i razgovarali o svemu. Pripremali smo magične predstave - magija od kemije - za djecu iz kvarta. Moj je prijatelj bio dobar zabavljač a i meni se to sviđalo. Izvodili smo trikove na malom stolu, s Bunsenovim plamenicima na svakoj strani koji su stalno gorjeli. Na plamenicima smo imali plitke staklene posudice s jodom koji je proizvodio prekrasni ljubičasti dim što se podizao s obje strane stola dok je predstava trajala. Odlično je izgledalo! Izvodili smo mnogo trikova, kao pretvaranje „vina“ vodu i druge kemijske promjene boja. Za kraj smo izvodili trik koji je koristio nešto što smo otkrili. Prvo bih ruke stavio (potajno) u vodu, a onda u benzin. Tada bih „slučajno“ prešao rukama preko jednog od Bunsenovih plamenika i jedna bi se ruka zapalila. Pljesnuo bih rukama i obje bi ruke bile u plamenu. (Ne boli, jer izgara brzo, a voda hladi.) Onda bih mahao, rukama, trčao naokolo i vikao, „VATRA! VATRA!“ a svi bi se uznemirili. Istrčali bi iz sobe i to bi bio kraj predstave! Kasnije sam na fakultetu prepričavao tu priču prijateljima u bratstvu i rekli su, „Glupost! To se ne može napraviti!“ (Često sam demonstrirao mojim prijateljima nešto u što nisu vjerovali - kao onda kad smo raspravljali izlazi li urin zbog gravitacije, pa sam im morao pokazati da nije tako, jer se može mokriti i stojeći na glavi. Ili onaj puta kad je netko izjavio da tko

popije aspirin s Coca-Colom, trenutno pada u nesvijest. Rekao sam im da je to gomila gluposti i ponudio da uzmem aspirin s Coca-Colom. Tada su se počeli svađati treba li uzeti aspirin prije Cole, odmah nakon Cole ili zajedno s njom. Pa sam popio šest aspirina i tri Cole, jedno za drugim. Prvo sam popio aspirine, a onda Colu, onda smo rastopili dva aspirina u Coli i popio sam to i na kraju jednu Colu i dva aspirina. Svaki puta su idioti, koji su u to vjerovali, stajali oko mene i čekali da se onesvijestim pa da me uhvate da ne padnem. No, ništa se nije dogodilo. Sjećam se da te noći nisam dobro spavao, pa sam ustao i razmišljao, na kraju razradio neke formule za ono što se zove Riemann-Zeta funkcija.) „U redu, dečki,“ rekao sam. „Idemo po benzin.“ Pripremili su benzin, gurnuo sam ruke pod vodu pa u benzin i zapalio ... peklo je kao sam vrag! Razumijete, u međuvremenu su mi na rukama narasle dlake koje su benzin zadržavale kao fitilji na mjestu gdje je gorio, dok prije nisam imao dlaka na gornjoj strani šake. Nakon što sam demonstrirao svojim prijateljima pokus, više nisam imao dlačica po rukama. Pa, moj prijatelj i ja smo se sreli na plaži i on mi je rekao da je izumio proces za metaliziranje plastike. Rekao sam da je to nemoguće, jer plastika nije vodljiva; žica se ne može pričvrstiti. No, on je rekao da se sve može prevući metalom i još se sjećam kako je podigao košticu breskve iz pijeska, govoreći da bi i to mogao metalizirati — nastojao me je impresionirati. Bilo je lijepo od njega što mi je ponudio posao u svojoj maloj tvrtki, koja se nalazila na najvišem katu neke zgrade u New Yorku. U njoj je radilo samo četvero ljudi. Otac mu se brinuo o novcu i bio, mislim, „predsjednik“. Prijatelj je bio „potpredsjednik“ a još jedan je bio trgovački putnik. Ja sam. postao „voditelj istraživačkog tima“, a brat mog prijatelja, koji baš i nije bio pametan, prao je boce. Imali smo šest kupki za metaliziranje. Imali su razrađen taj proces za metaliziranje plastike ovako: Prvo, postaviti srebro na predmet odvajanjem srebra iz kupke srebrnog nitrata uz pomoć reduktivnog agensa (kao kad se rade ogledala); a onda se uroni predmet, sa srebrom kao vodičem, u kupku i posrebri se. Pitanje je bilo drži li se srebro na predmetu? Ne drži. Lako se skida. Pa su smislili postupak između faza kako bi se srebro bolje držalo na predmetu. Ovisio je o materijalu. Za predmete kao bakelit, što je u to doba bila važna vrsta plastike, moj je prijatelj otkrio da ako ga prvo pjeskari, a onda

uroni nekoliko sati u kositrenom hidroksidu, koji bi ulazio u pore bakelita, srebro bi se odlično držalo za površinu. No, funkcioniralo je samo za neke vrste plastike, a nove su se neprekidno pojavljivale, kao što je bio metil metakrilat (kojeg danas zovemo pleksiglas), koje nismo mogli odmah izravno metalizirati. Celulozni acetat, koji je bio vrlo jeftin, isto nije odmah prihvaćao metal, iako smo na kraju otkrili da ako ga ostavimo u natrijevom hidroksidu na neko vrijeme prije kositar hidroksida, metalizacija je dobro ispadala. Bio sam uspješan kao „kemičar“ u tvrtki. Prednost mi je bila da moj prijatelj nije imao pojma o kemiji; nikad nije izvodio pokuse; samo je znao kako će nešto raditi, jednom. Primio sam se posla stavljajući mnogo različitih grumena u boce i mnogo raznih kemikalija u njih. Pokušavao sam sve i svašta i bilježio rezultate pa sam otkrio nove načine metaliziranja plastike, koje on nije ni pokušao. Isto tako sam pojednostavio proces. Iz knjiga sam otkrio da je formaldehid bolji reducirajući agens od glukoze pa sam mogao izvući 100 posto srebra odmah, umjesto da ga kasnije vadim iz otopine. Također se kositar hidroksid bolje miješao s vodom kad sam dodao malo solne kiseline - toga sam se sjećao još s kolegija iz kemije na faksu - tako da je korak, koji je inače trajao satima, sada izvođen za pet minuta. Moje je pokuse stalno prekidao trgovački putnik, koji bi se vraćao s nekom plastikom moguće mušterije. Poslagao sam boce u red, sve označio, kad bi on iznenada upao, „Moraš prekinuti pokus i obaviti `super posao' za odjel prodaje!“ Tako da sam mnogo svojih pokusa morao počinjati ispočetka. Jednom smo upali u velike nevolje. Neki je umjetnik želio napraviti sliku za naslovnicu časopisa o automobilima. Vrlo je pažljivo izradio kotač iz plastike, a trgovački mu je putnik očito obećao da možemo posrebriti bilo što, pa je umjetnik htio da metaliziramo felgu da bude sjajna i srebrna. Kotač je napravio od nove plastike koju nismo znali dobro obrađivati - činjenica je bila da trgovački putnik nije znao čime možemo, a čime ne možemo raditi, pa je svašta obećavao - i prvi puta nije uspjelo. Dakle, kako bismo to popravili, prvo smo morali skinuti staro srebro, a nije se baš dalo. Odlučio sam upotrijebiti koncentriranu dušičnu kiselinu, koja je skinula srebro, ali i napravila rupe po plastici. Ovoga smo puta zaista zabrljali! Zapravo, često bismo zabrljali pokuse. Ostali dečki u tvrtki odlučili su da trebamo dati oglas u časopisu Modern Plastic. Nekoliko stvari koje smo napravili izgledale su zaista lijepo. Posebno u oglasima.

Stavili smo i par predmeta u vitrinu kako bi mušterije mogle razgledavati, ali u oglasima i u vitrini nitko nije mogao opipati koliko se dobro držao metalni sloj. Nešto od toga zaista je bilo dobro napravljeno. Ali, te smo uzorke posebno izradili, nisu to bili naši uobičajeni proizvodi. Ubrzo nakon što sam otišao s tog posla pri kraju ljeta kako bih se javio na Princeton, dobili su dobru ponudu od nekoga tko je htio posrebriti plastične penkale. Zahvaljujući tome, sad su postojale srebrne pisaljke, koje su osim toga bile lagane, jednostavne i jeftine. Dobro su se prodavale posvuda i bilo je dobro vidjeti kako ljudi posvuda nose te penkale - i znati kako su i gdje nastale. Ali, tvrtka nije imala mnogo iskustva s tim materijalom - ili s aditivom u plastici (većina plastike nije čista, nego ima „dodataka“ koji u to vrijeme nisu bili dobro kontrolirani) - i na prokletoj bi stvarčici uvijek nastao mjehurić. Kad u ruci imate nešto s mjehuri6ern koji se počinje ljuštiti, ne možete prestati igrati se time. Dakle, svi su se igrali penkalama i ljuskicama koje su s njih otpadale. Tvrtka je morala hitno riješiti taj problem, a moj je prijatelj odlučio da mu treba veliki mikroskop i tako dalje. Nije znao u što će njime gledati, ili zašto, a tvrtku je taj istraživački projekt koštao mnogo novaca. Rezultat je bilo još nevolja: nikad nisu riješili problem. Tvrtka je propala, jer je njihov prvi veliki posao bio tako neuspješan. Nekoliko godina kasnije bio sam u Los Alamosu s čovjekom koji se zvao Frederic de Hoffman. Neka vrsta znanstvenika, no bio je i više od toga, znao je s administracijom. Nije imao mnogo škole, ali volio je matematiku i radio mnogo; kompenzirao je nedostatak obrazovanja upornim radom. Kasnije je postao predsjednik ili potpredsjednik General Atomicsa i na kraju je postao velika faca. Ali, u to je vrijeme bio samo vrlo energičan, otvoren dečko pun entuzijazma, koji je pomagao Projektu kako je najbolje znao. Jednog smo dana ručali u restoranu Fuller Lodge kad mi je rekao da je radio u Engleskoj prije nego li je došao u Los Alamos. „Što si tamo radio?“ pitao sam. „Razrađivao sam proces metaliziranja plastike. Radio sam u laboratoriju.“ „I kako je išlo?“ „Prilično dobro, mada smo imali problema.“ „Da?“ „Na samom početku razvoja našeg procesa postojala je jedna tvrtka iz New Yorka …“

„Koja tvrtka iz New Yorka?“ „Zvali su se Korporacija Metaplast. Stigli su dalje od nas.“ „Po čemu si to znao?“ "Dali su oglas u Modern Plastics na cijeloj stranici pokazujući što sve mogu posrebriti i shvatili smo da su napredniji od nas. „Jesi li naručio nešto od njih?“ „Ne, ali iz oglasa se vidjelo što sve mogu napraviti. Naš je proces bio prilično dobar, ali nije se mogao uspoređivati s tom američkom tehnologijom.“ „Koliko je kemičara radilo u vašem laboratoriju?“ „Šestero.“ „Što misliš koliko su kemičara imali u Metaplastu?“ „O, pa oni su morali imati cijeli pravi odjel za kemiju!“ "Možeš li mi opisati što misliš kako je izgledao glavni istraživač u Metaplastu i kako je funkcionirao njegov laboratorij?“ „Pretpostavljam da su imali barem dvadeset pet ili pedeset kemičara, a glavni je imao svoj vlastiti ured — poseban, stakleni. Znaš, onako kako ponekad imaju na filmu — ljudi ulaze i izlaze cijelo vrijeme s projektima na kojima rade, on ih savjetuje i šalje da istražuju dalje, stalno neka gužva. Kako smo se, dovraga, mogli takmičiti s dvadeset pet ili pedeset kemičara?“ „Pa, bit će ti drago čuti da upravo razgovaraš s glavnim istraživačem korporacije Metaplast, čije se osoblje sastojalo od još jednog perača boca!“

Dio drugi Godine na Princetonu

„Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman!“ Zaista sam volio prve godine studija na MIT-u. Mislio sam kako je to divan fakultet i, naravno, želio sam tamo nastaviti studij i nakon diplome. No, kada sam profesoru Slateru ispričao što namjeravam, rekao je, „Nećemo te primiti.“ Pitao sam, „Što ste rekli?“ Slater je odgovorio, „Zašto misliš da trebaš studirati na MIT-u?“ „Zato jer je MIT najbolji znanstveni fakultet u zemlji.“ „Misliš?“ „Aha.“ „Zato i moraš otići na neki drugi fakultet. Moraš otkriti i ostatak svijeta.“ Tako, sam se odlučio upisati na Princeton. Princeton je imao neki štih elegancije. Djelomično je oponašao engleske fakultete. Dečki iz bratstva, koji su znali da sam prilično sirov i neformalan, komentirali su „Čekaj samo da otkriju tko im dolazi na Princeton! Vidjet će kakvu su pogrešku napravili!“ Stoga sam, stigavši na Princeton, odlučio biti pristojan. Otac me je vozio do Princetonu, dobio, sam sobu i on je otišao. Nije prošao niti sat kada je došao čovjek koji mi je rekao s naglašenim britanskim izgovorom: „Kao nadzornik ovoga doma, volio bih Vas obavijestiti da Vas Dekan poziva na čaj danas popodne. Molim Vas da obavijestite svog sustanara, Mr. Serettea.“ To je bilo moje upoznavanje sa školom na Princetonu, gdje su živjeli svi studenti. Gotovo kao imitacija Oxforda ili Cambridgea — uključujući naglaske (nadzornik doma bio je profesor francuske književnosti i izgovarao je te rije6i britanski pompozno). Portir je bio, na ulazu, sve su sobe bile udobne i zajedno smo objedovali, odjeveni u akademske toge, u velikoj sali s vitrajima na prozorima. Dakle, već prvo popodne na Princetonu popit ću čaj s dekanom, mada nisam znao ni što taj „čaj“ znači, ni zašto! S ljudima sam bio nevješt; nisam imao iskustva s ovakvim događanjima. Stigao sam do vrata gdje je Dekan Eisenhart pozdravljao nove studente: „O, vi ste gospodin Feynman“, rekao je. „Drago nam je što ste s nama.“ To mi je malo pomoglo, jer ipak me je, nekako, prepoznao. Prošao sam kroz vrata gdje je već bilo nekoliko žena i djevojaka. Sve je bilo izrazito formalno i, dok sam razmišljao gdje sjesti, pokraj ove djevojke ili ipak ne, i kako se trebam ponašati, začuo sam glas iza sebe.

„Želite li mlijeko ili limun u čaju, gospodine Feynman?“ Gospođa Eisenhart točila je čaj. „Oboje, hvala,“ rekao sam, još uvijek tražeći mjesto za sjedenje, kad sam iznenada začuo smijeh „He-he-he-he-he. Vi se sigurno šalite, gospodine Feynman.“ Šalim? Šalim? Što sam sad dovraga rekao? A onda sam shvatio. To je bilo moje prvo iskustvo sa čajankama. Kasnije, nakon dužeg vremena na Princetonu, shvatio sam što znači taj „Hehe-he-he-he“. Zapravo sam već na kraju tog čaja shvatio da znači „napravili ste gaf.“ Jer sljedeći puta kad sam čuo to isto smijuljenje „He-he-he-he-he“ gospode Eisenhart, netko joj je ljubio ruku na odlasku. Možda godinu dana kasnije, na još jednoj čajanci, razgovarao sam s profesorom Wildtom, astronomom koji je osmislio teoriju o oblacima na Veneri. Oblaci su navodno bili od formaldehida (lijepo je znati o čemu smo se nekad brinuli) i sve je razradio, kako formaldehid pada kao kiša i tako dalje. Bilo mi je izuzetno zanimljivo. Pričali smo o tome kad je neka sitna žena došla do nas i rekla, „Gospodine Feynman, gospođa Eisenhard želi s Vama razgovarati".“ „OK, samo trenutak…“ Nastavio sam razgovarati s Wildtom. Ženica se vratila i ponovila, "Gospodine Feynman, gospođa Eisenhard želi s Vama razgovarati.“ „OK, OK!“ Pa sam otišao do gospođe Eisenhart, koja je točila čaj. „Biste li željeli kavu ili čaj, gospodine Feynman?“ „Ona je gospoda rekla da želite sa mnom razgovarati.“ „He-he-he-he-he. Biste li željeli kavu ili čaj, gospodine Feynman?“ „Čaj“, „hvala lijepa.“ Nekoliko trenutaka kasnije stigla, je kći gospođe Eisenhart i njezina prijateljica pa su nas predstavili. Smisao tog „he-he-he“ nije bio da je gospođa Eisenhart htjela razgovarati sa mnom već da budem blizu čaja kad stignu njezina kći i prijateljica kako bi imale s kim razgovarati. Tako je to funkcioniralo. Do tada sam već shvatio što trebam raditi kad čujem „He-he-he-he-he“ i nisam rekao, „Što vam znači to 'He-hehe-he-he'?“; znao sam da „he-he-he“ znači "gaf" i bolje bi mi bilo da ga ispravim. Svakog smo dana oblačili akademske toge za večeru. Prve sam se noći nasmrt isprepadao, jar nisam volio formalnosti. No, ubrzo sam shvatio, da su toge velika prednost. Dečki bi igrali tenis, uletjeli u sobe i navukli toge na brzinu. Nisu imali vremena presvlačiti se ili tuširati. Tako, su pod togama bile gole ruke, majice, bilo što.

Osim toga, postojalo je pravilo da se toge nikad ne čiste, tako da se lijepo vidjela razlika između studenta prve, druge ili treće godine i neurednog prasca! Toga se nikad nije prala i popravljala, pa su brucoške bile relativno čiste, ali su ih do treće godine pretvorili u nešto što je kao karton visjelo s ramena u prnjama. I tako sam stigao u Princeton, obavio čajanku u nedjelju popodne i večerao navečer u „Koledžu“, odjeven u togu. Ali, sve što sam želio vidjeti u ponedjeljak bio je ciklotron. Još dok sam bio na MIT-u, tamo su sagradili novi ciklotron i bio je prekrasan! Sam ciklotron nalazio se u jednoj sobi, dok se njime upravljalo iz druge. Izgledao je divno. Žice su iz kontrolne sobe ulazile vodovima u ciklotron odozdo, a imao je i cijelu ploču s tipkama i mjeračima. Zvao sam ga "zlatnim" ciklotronom. Pročitao sam mnogo radova o pokusima ciklotronom i nije bilo mnogo pokusa izvedenih na MIT-u. Možda su tek počinjali. No, mnogo je rezultata stizalo s Cornella i Berkleya, a najviše s Princetona. Zbog toga sam zaista želio vidjeti, i čemu sam se stvarno veselio, PRINCETONOV CIKLOTRON. Sigurno je bio poseban! U ponedjeljak rano ujutro otišao sam do zgrada za fiziku i pitao, „Gdje je ciklotron - koja zgrada?“ „Dolje je, u podrumu - na kraju hodnika.“ U podrumu? Bila je to Stara zgrada. U podrumu nije bilo mjesta za ciklotron. Prešao sam hodnik, ušao kroz vrata i shvatio zašto je Princeton bilo pravo mjesto za mene - najbolji fakultet za moj studij. Soba je bila prepuna isprepletenih žica. Prekidači su visjeli na krajevima, voda za hlađenje kapala je s ventila, soba je bila natrpana svime i svačime, sve na otvorenom. Na stolovima su posvuda stajale hrpe alata; bila je to najgora zbrka koju sam ikada vidio. Cijeli je ciklotron bio u toj jednoj sobi, bio je to potpuni, apsolutni kaos! Podsjetilo me na moj laboratorij kod ku6e. Na MIT-u me nikada ništa nije podsjećalo na moj laboratorij kod kuće. Shvatio sam odjednom zašto je Princeton ostvarivao rezultata. Radili su s instrumentom. Sagradili su instrument; znali su gdje što ide, znali kako sve radi, nije bilo inženjera, osim onih koji su radili ovdje. Bio je mnogo manji od ciklotrona na MIT-u i potpuno suprotan mojoj „zlatnoj“ ideji. Ako su htjeli popraviti vakuum, nakapali bi gliptal (alkidnu smolu), pa su posvuda po podu bile kapljice gliptala. Bilo je to prekrasno! Zato jer su radili na njemu. Nisu samo sjedili u drugoj sobi i pritiskali tipke! (Usput, u toj je sobi izbio i požar zbog kaosa i previše žica, pa je uništio ciklotron. Ali, bolje da ne pričam o tome!)

(Na Cornellu sam otišao pogledati njihov ciklotron. Nije ni trebao biti u posebnoj sobi: imao je nešto manje od metra u promjeru. Najmanji ciklotron na svijetu, ali je davao izvanredne rezultate. Koristili su svakovrsne posebne tehnike i trikove. Kad su željeli promijeniti nešto na „D“ - polukrugovima u obliku slova D po kojima se čestice kreću - uzeli bi odvijač i ručno skinuli taj D, popravili i pričvrstili natrag. Na Princetonu je to išlo malo teže, a na MIT-u je trebala stropna dizalica s kukama, što je bio grozan posao.) Mnogo raznih stvari naučio sam na različitim fakultetima. MIT je vrlo dobar; ne omalovažavam ga, zapravo sam jednostavno bio zaljubljen u njega. Razvio je poseban duh, tako da su svi vjerovali da je to najljepše mjesto na svijetu. Kao što Njujorčanin misli o New Yorku: ostatak zemlje se zaboravlja. Pa, iako tamo ne stekneš dobar osjećaj za razmjere, dobiješ snažan osjećaj zajedništva i pripadanja, imaš motivaciju i želju za napredovanjem - osjećaj da si posebno odabran i sretan što si tamo. Dakle, MIT je bio dobar, ali Slater me je s pravom uputio studirati na drugi fakultet. I svoje studente često savjetujem tako. Naučite kakav je ostatak svijeta. Raznolikost vrijedi truda. Jednom sam obavljao pokus s ciklotronom u laboratoriju na Princetonu i dobio iznenađujuće dobre rezultate. Postojao je zadatak u udžbeniku hidrodinamike o kojem su svi studenti raspravljali. Zadatak je bio sljedeći: imate prskalicu za travu u obliku slova S - rotirajuću cijev zakrivljenu kao slovo S - i voda prska pod pravim kutom na osovinu i time je okreće u određenom smjeru. Svi znaju u kojem smjeru; ide unatrag, suprotno od vode koja izlazi. Problem je sljedeći: ako imaš jezero, ili bazen - veliku količinu vode - i prskalicu posve utopiš u vodu, vodu uvlačiš u cijev umjesto da iz nje prska, u kojem će se smjeru tada okretati? Hoće Ii se okretati na isti način kao kad voda prska u zrak, ili na suprotan? Isprva je odgovor izgledao savršeno jasan. Problem je što su neki smatrali da je savršeno jasno da se okreće u jednom, a drugima je bilo savršeno jasno da će se okretati u drugom smjeru. Svi su o tome raspravljali. Sjećam se jednog seminara, ili čajanke, kada je netko otišao do profesora Johna Wheelera i rekao mu, „U kojem smjeru Vi mislite da će se okretati?" Wheeler je rekao, „Jučer me je Feynman uvjerio da će ići unatrag. Danas me je jednako lako uvjerio da će se okretati u drugom smjeru. Ne znam u što će me uvjeriti sutra!“

Reći ću vam argumente zbog kojih ćete odabrati prvo jedan, a onda i drugi smjer, u redu? Prvi je argument taj da kad se voda uvlači u cijev, vodu na neki način povlačite mlaznicom, pa ide prema naprijed, prema vodi koja dolazi. Ali, onda se pojavi netko s argumentom: „Pretpostavimo da je cijev nepomična i pitajmo se kakav je zakretni moment potreban da bi održao cijev nepomičnom. U slučaju kad voda izlazi, znamo da je treba držati zbog centrifugalne sile vode koja ide oko nje. No, ako voda oko iste krivulje ide u suprotnom smjeru, još uvijek postoji ista to centrifugalna sila prema van. Dakle, oba su slučaja ista, prskalica će se okretati u istom smjeru, bez obzira prska li voda van ili je uvlačimo unutra.“ Malo sam razmišljao i konačno smislio odgovor, a kako bih to i dokazao, želio sam provesti pokus. U Princetonovom ciklotron laboratoriju imali su jedan veliki stakleni balon — ogromnu bocu vode. Mislio sam da je idealna za moj pokus. Nabavio sam komad bakrene cijevi i savinuo je u oblik slova S. U sredini sam izbušio rupu, učvrstio komad gumene cijevi i proveo je do rupe u čepu od pluta na vrhu boce. Čep je također imao još jednu rupu u koju sam stavio drugi komad gumene cijevi i povezao ga na izvor komprimiranog zraka u laboratoriju. Upuhujući zrak u bocu mogao sam natjerati vodu u bakrenu cijev baš kao da je uvlačim. Bakrena cijev u obliku slova S neće se okretati, ali će se zakretati (zbog savitljive gumene cijevi), a ja ću mjeriti brzinu protoka vode mjereći koliko će daleko prskati s vrha boce. Sve sam pripremio, uključio zrak i začulo se „puup!“ Tlak zraka izbio je naime pluteni čep iz boce. Pričvrstio sam ga jače kako mi ne bi više iskakao. Zasada je pokus prilično dobro prolazio. Voda je izlazila, S-cijev se zakretala, pa sam povećao pritisak, jer će s većim brzinama i mjerenja biti preciznija. Pažljivo sam izmjerio kut i opseg zakreta i ponovo povećao tlak. Iznenada je sve eksplodiralo, a staklo i voda letjeli su po cijelom laboratoriju. Jedan je promatrač bio potpuno mokar i morao se otići presvući (čudo je bilo da ga staklo nije izrezalo), a mnogo je slika sudara čestica u ciklotronu, strpljivo snimljenih oblačnom komorom, bilo smočeno, ali zbog nekog razloga ja sam stajao dovoljno daleko ili na takvom mjestu, da nisam bio jako mokar. No, uvijek ću se sjećati što mi je strogo rekao veliki profesor Del Sasso, zadužen za ciklotron, „Brucoški pokusi izvode se u brucoškom laboratoriju!

JAAAAAAAAAAAAA! Srijedom su u Princetonu razni ljudi držali predavanja. Govornici su često bili zanimljivi, a razgovori nakon predavanja vrlo zabavni. Na primjer, jedan od studenata bio je izrazito antikatolički nastrojen i unaprijed je podijelio pitanja za religiozne govornike, pa smo namučili predavača. Drugi put je netko kratko govorio o poeziji; o strukturi pjesme i emocijama u njoj. Sve je podijelio u svojevrsne razrede. Kasnije, u diskusiji, pitao je, „Nije li tako i u matematici, Dr. Eisenhart?“ Dr. Eisenhart bio je dekan škole i odličan profesor matematike. Osim toga je bio vrlo pametan. Rekao je, „Volio bih znati što Dick Feynman misli o tome u odnosu na teorijsku fiziku.“ Uvijek me je uvaljivao u ovakve situacije. Ustao sam i rekao, „Da, vrlo je slično. U teorijskoj fizici je analogija riječi matematička formula, analogija strukture pjesme je međusobni odnos teorijskog bla-bla s tim-i-tim“ — i nastavio sam čitav govor, uspostavljajući savršene analogije. Predavačeve su oči sretno sjajile. A onda sam rekao, „Čini mi se da bih, bez obzira što vi rekli o poeziji, mogao izmisliti analogija s bilo kojim pojmom, baš kako to čini i teorijska fizika. Ne smatram da takve analogije imaju smisla.“ U velikoj blagovaonici s vitrajima na prozorima gdje smo uvijek jeli, odjeveni u naše sve lošije akademske toga, dekan Eisenhart bi svaku večeru počinjao molitvom na latinskom. Nakon jela često bi ustajao i najavljivao neke događaje. Jedne je večeri Dr. Eisenhart ustao i rekao, „Za dva tjedna će profesor psihologije održati predavanje o hipnozi. On smatra da bi bilo bolje da izvedemo demonstraciju hipnoze umjesto da o njoj samo razgovaramo. Prema tome volio bih kad bi se neki od vas dobrovoljno javili da vas hipnotizira …“ Sav sam se uzbudio: nije bilo sumnje da moram otkriti sve o hipnozi. To 6e biti fenomenalno! Dekan Eisenhard je nastavio kako bi se trojica ili četvorica nas prijavili na vrijeme da nas hipnotizer iskuša i vidi koje će uspjeti hipnotizirati, pa nas lijepo moli da se što prije javimo. (Gubio je vrijeme, to uopće nije trebao govoriti, zaboga!) Eisenhard se nalazio na jednom kraju dvorane, a ja na drugom, u pozadini. Između nas je bilo stotinu ljudi. Znao sam da će se svi htjeti prijaviti i plašio sam se da me neće vidjeti tako daleko straga. Jednostavno sam morao sudjelovati u toj demonstraciji!

Konačno je Eisnehart rekao, „Ima li dobrovoljaca …“ Podigao sam ruku, iskočio sa stolice, vičući što sam jače mogao kako bi me svi čuli: "JAAAAAAAAAAA!" Naravno da me je čuo, jer se nitko drugi nije javio. Glas mi je odjekivao dvoranom - postalo mi je neugodno. Eisenhart je odmah odgovorio, „Da, naravno, znao sam da ćete se vi odmah javiti, gospodine Feynman, ali sam se pitao hoće li se naći još koji drugi dobrovoljac.“ Na kraju se javilo još nekoliko studenata pa je tjedan dana prije demonstracije čovjek došao vježbati na nama, kao i da vidi hoće li itko od nas biti pogodan za hipnotiziranje. Čuo sam za taj fenomen, ali nisam znao kako je to biti hipnotiziran. Počeo je sa mnom i ubrzo rekao, „Ne možete otvoriti oči.“ Rekao sam sâm sebi, „Kladim se da bih mogao, ali ne želim pokvariti demonstracije; hajde da vidim dokle to ide.“ Situacija je bile zanimljiva: malo ste omamljeni, i mada ste ponešto izgubljeni, sigurni ste da oči možete otvoriti. Ali, naravno, ne otvarate ih, dakle, u nekom smislu ne možete otvoriti oči. Iskušao je razne stvari i odlučio da sam prilično pogodan. Kad je počela prava demonstracije, natjerao nas je da hodamo po pozornici, hipnotizirani pred cijelim koledžom. Ovoga je puta učinak bio jači; mislim da sam naučio kako biti hipnotiziran. On je izvodio razne demonstracije, radio sam što nikad inače ne bih mogao i na kraju je rekao da nakon što se probudim iz hipnoze, da se neću vratiti ravno na svoje mjesto, što je bilo logično, nego da ću obići sobu i do sjedala doći sa stražnje strane. Cijelo sam vrijeme bio nejasno svjestan svega što se događalo i surađivao sam, ali ovoga sam puta odlučio, „Prokletstvo, sada je dosta! Otići ću ravno do mog sjedala.“ Kad je bilo vrijeme da siđem s pozornice, počeo sam hodati ravno prema mom mjestu. Ali, iznenada me obuzeo neugodan osjećaj: toliko sam se loše osjećao da nisam mogao nastaviti. Obišao sam cijelu dvoranu. Kasnije me je jedna žena ponovo hipnotizirala. Rekla je, „Zapalit ću šibicu, puhnuti i ugasiti je, pa odmah potom taknuti šibicom vašu nadlanicu. Nećete osjetiti bol.“ Mislio sam, „Kakva glupost!“ Uzela je šibicu, zapalila je, puhnula i dotakla mi ruku. Bilo je toplo. Oči su mi bile zatvorene cijelo vrijeme, a ja sam mislio, „Ovo je la-

ko. Upalila je jednu šibicu, a nadlanicu mi je dotakla drugom. Ubrzo je narastao mjehurić, ali nije me boljelo čak ni kad je puknuo. Dakle, hipnoza je vrlo zanimljivo iskustvo. Cijelo vrijeme si govorite, „To bih mogao napraviti, ali ne želim“ - što je samo na drugi način rečeno ne možeš.

KARTA MAČKE? U blagovaonici koledža u Princetonu svi su sjedili zajedno s ostalima iz svoje grupe. Sjedio sam s fizičarima, ali nakon nekog vremena sam pomislio: bilo bi lijepo znati što i ostatak svijeta radi, pa bih sjedio po tjedan ili dva u drugim grupama. S filozofima sam slušao njihove diskusije o vrlo ozbiljnoj knjizi Proces i stvarnost od Whiteheada. Koristili su riječi na čudan način i nisam sasvim razumio sve što su govorili. Nisam ih htio prekidati u razgovoru i stalno zapitkivati da mi objašnjavaju, ali nekoliko puta jesam, pa su mi nastojali objasniti o čemu se radilo, ali ja i dalje nisam shvaćao. Konačno su me pozvali na jedan njihov seminar. Njihova su se predavanja održavala kao u razredu. Jednom tjedno su se sastajali i raspravljali o novom poglavlju iz Procesa i stvarnosti - netko bi održao referat i nakon toga se diskutiralo. Obe6ao sam sâm sebi da ću šutjeti na seminaru, podsjećajući se da ništa nisam znao o temi, dakle, da ću samo promatrati. Ono što se dogodilo tipično je - toliko tipično da je nevjerojatno, ali istinito. Prvo sam sjedio šutke, što je isto nevjerojatno, ali isto istinito. Neki je student referirao o poglavlju koje je trebalo proučiti toga tjedna. U njemu je Whitehead stalno koristio riječi „esencijalni objekt“ u vrlo stručnom smislu za kojeg se pretpostavljalo da ga je već definirao, ali ga ja nisam razumio. Nakon kratke diskusije o značenju „esencijalnog objekta“, profesor je rekao nešto što je trebalo pojasniti definiciju i nacrtao na ploči nešto slično munji. „Gospodine Feynman,“ rekao je, „biste li rekli da je elektron esencijalni objekt?“ E, sad sam nadrljao. Priznao sam da zapravo nisam pročitao knjigu i nisam imao pojma što je Whitehead mislio s tim izrazom; samo sad došao slušati. „Ali“, rekao sam, „Pokušat ću odgovoriti na profesorovo pitanje ako ćete mi prvo odgovoriti na moje, da bih bolje shvatio što znači 'esencijalni objekt' Je li opeka esencijalni objekt?“ Namjeravao sam saznati jesu li mislili da su teorijski konstrukti esencijalni objekti. Elektron je teorija koju mi koristimo; toliko je koristan za razumijevanje kako priroda funkcionira, da ga zamalo doživljavamo stvarnim. Želio sam objasniti ideju teorije analogijom. U slučaju opeke, moje sljedeće pitanje bilo bi, „A što je s unutrašnjosti opeke?" - i onda naglasiti da nitko nije vidio unutrašnjost opeke. Kad prelomite opeku, opet vidite samo površinu dvije manje opeke. Da opeka ima unutrašnjost, to je tek teorija koja nam pomaže razumjeti opeku. Teorija elektrona je analogna tome. Pa sam započeo s pitanjem, „Je li opeka esencijalni objekt?“

I odgovori su stigli. Jedan je čovjek ustao i rekao, „Opeka je pojedina, specifična opeka. To je Whitehead mislio pod esencijalnim objektom.“ Drugi je rekao, „Ne, pojedina opeka nije esencijalni objekt; opće, zajedničko svojstvo svih opeka – njihova 'opekost' - to je esencijalni objekt.“ Treći je ustao, i rekao, „Ne, ne radi se o samim opekama. 'Esencijalni objekt' znači ideja u umu koju dobijete kad mislite na opeku.“ Studenti su ustajali redom i kažem vam da nikada prije nisam čuo genijalnije različite načine promatranje opeke. I, baš kako i treba biti u svim pričama o filozofima, završilo je u totalnom kaosu. U svim svojim prethodnim raspravama nikada se nisu zapitali je li tako jednostavan predmet, kao opeka, o elektronima da ne govorimo, zapravo „esencijalni objekt“. Za jednom sam večerom sjedio kod biologa. Oduvijek me je zanimala biologija, a dečki su pričali o zanimljivim stvarima. Neki su me pozvali na seminar o fiziologiji stanice. Znao sam ponešto o biologiji, ali ovo je bio napredni kolegij. „Mislite li da ću moći pratiti? Hoće li me profesor pustiti?“ pitao sam. Upitali su svog profesora, E. Neton Harveya, koji je puno istraživao bakterije koje proizvode svjetlost. Harvey je rekao da smijem slušati ovo posebno, napredno predavanje ako ću sudjelovati u radu i držati referat o znanstvenim radovima kao i svi drugi. Prije prvog seta, dečki koji su me pozvali, htjeli su mi pokazati neke stvari pod mikroskopom. Imali su neke biljne stanice i mogle su se vidjeti male zelene točkice zvane kloroplasti (proizvode šećer kad ih obasja svjetlost) kako se miču naokolo. Pogledao sam ih i pitao: „A kako se miču? Što ih gura naokolo?“ Nitko nije znao. Ispalo je da se u to vrijeme to još nije otkrilo. Dakle, odmah sam shvatio nešto o biologiji; bilo je lako naći pitanje koje je bilo zanimljivo i na koje nitko nije znao odgovor. U fizici je potrebno zaći malo dublje prije nego što se pojavi zanimljivo pitanje na koje ljudi nisu znali odgovoriti. Kad je počeo kolegij, Harvey je na ploči nacrtao veliku sliku stanice i napisao nazive svih dijelova stanice. Onda)'e pričao o njima i razumio sam većinu onoga što je rekao. Nakon predavanja, jedan od onih koji su me pozvali rekao je, „Pa, kako ti se sviđalo?“ „Prilično.“ rekao sam. „Jedino nisam razumio dio o lecitinu. Što je lecitin?“

Tip je počeo objašnjavati monotonim glasom: „Sva živa bića, biljke i životinje, napravljeni su od dijelova koje zovemo 'stanice' …“ „Slušaj“, rekao sam nestrpljivo. „Znam sve to, inače ne bih mogao pratiti nastavu. Što je lecitin?“ „Ne znam.“ Pisan sam referate kao i svi drugi, a prvi je bio o učinku tlaka na stanice Harvey je izabrao tu temu za mene, jer je imala veze s fizikom. Iako sam razumio što sam trebao napisati, sve sam krivo izgovarao dok sam čitao referat, pa su se svi histerično smijali kad sam pričao o „blastosferama“ umjesto o „blastomerima“ ili nešto slično. Sljedeći moj zadatak bio su red Adriana i Bronka. Oni su pokazali da su živčani impulsi oštri, jednopulsni fenomeni. Radili su pokuse na mačkama i mjerili voltažu na živcima. Počeo sam čitati rad. Stalno su spominjali ekstenzore i fleksore i gastronemni mišić i tako dalje. Imenovani su neki mišići, ali nisam imao blagog pojma o tome gdje se nalaze u odnosu na živce ili mačku. Stoga sam otišao do knjižničarke u biološki odjel i pitao je ima li kartu mačke. „Kartu mačke, gospodine?“ pitala je ustrašeno. „Mislite na zoološki prikaz!“ Od tada je kružila prica o studentu koji se raspitivao o „karti mačke“. Kad je došlo vrijeme za moje predavanje, najprije sam nacrtao sliku mačke i imenovao sve mišiće. Ostali su me prekinuli: „Znamo sve to!“ „Oh“, rekao sam. „dakle znate? Nije ni čudo da vas ne mogu stići nakon vaše četiri godine biologije.“ Izgubili su vrijeme pamteći sve te detalje, a moglo ih se naučiti za petnaest minute. Nakon rata sam svako ljeto putovao negdje po Americi. Jedne godine nakon boravka na Caltechu, mislio sam, „Ovo ljeto, umjesto da idem na drugo mjesto, posjetit ću drugo područje.“ Bilo je to odmah nakon Watsonovog i Crickovog otkrića DNK zavojnice. Na Caltechu su radili neki vrlo dobri biolozi, jer je Delbrueck tamo imao laboratorij, a Watson je došao na Caltech održati neka predavanje o sustavima kodiranja DNK. Slušao sam to predavanje i seminare na odjelu biologije s velikim oduševljenjem. Bilo je to uzbudljivo razdoblje u biologiji, a Caltech odlično mjesto za sve to.

Nisam mislio, da sam spreman za biološka istraživanja, pa sam mislio da ću za vrijeme moje ljetne posjete biološkom laboratoriju samo promatrati što su radili i „prati epruvete.“ Otišao sam do biološkog laboratoriju gdje mi je Bob Edgar, mladi doktor znanosti koji je vodio laboratorij, rekao da mi neće to dopustiti. Rekao je, „Stvarno biste morale radio neko istraživanje, baš kao i drugi studenti, pa ćemo vam dati neki zadatak da radite na njemu.“ To mi je sasvim odgovaralo. Upisao sam kolegij o fagima, koji nas je učio kako proučavati bakteriofage (fag je virus koji sadrži DNK i napada bakterije). Odmah sam shvatio da će mi biti lako, jer sam znao ponešto fizike i matematike. Znao sam kako se atomi ponašaju u tekućinama i centrifuga mi nije bila misterij. Znao sam dovoljno statistike da bih razumio statističke pogreške u brojenju točkica u posudici. Dakle, dok su ostali biolozi nastojali razumjeti te „nove“ stvari, vrijeme sam provodio učeći o biološkom dijelu istraživanja. Ima jedna korisna laboratorijska tehnika koju sam naučio na tom kolegiju, a koristim je i danas. Naučili su nas kako držati epruvetu i skinuti poklopac s jednom rukom (srednjakom i kažiprstom) dok je druga ruka slobodna za nešto drugo (kao na primjer, držati pipetu s kojom usisavate cijanid). Danas mogu Držati četkicu za zube u jednoj ruci, drugom držati pastu za zube, odvrnuti čep i zavrnuti ga natrag. Bilo je već otkriveno je da fagi mogu mutirati, što će utjecati na njihovu sposobnost napadanja bakterija, i trebali smo proučiti te mutacije. Postojali su i fagi sa sekundarnom mutacijom, koji bi rekonstruirali svoju sposobnost napadanja bakterija. Neki fagi su se mutirali na prvobitno stanje. Neki nisu: postojale su male razlike u njihovom djelovanju na bakterije — djelovali bi brže ili sporije od normale, a bakterije bi onda rasle brže ili sporije. Drugim riječima, "inverzija mutacije" bila je moguća, ali nije uvijek bila savršena: ponekad bi fagi povratili samo dio svoje sposobnosti koje su prethodno izgubili. Bob Edgar predložio je da izvedem pokus koji će pokušati otkriti događaju li se te inverzije mutacija na istom mjestu na DNK zavojnici. Pažljivo i s mnogo truda pronašao sam tri primjera inverzije mutacije koje su se dogodile vrlo blizu jedna drugoj — bliže nego što se ikada prije primijetilo — koji su djelomično obnovili fagovu sposobnost. Bio je to spor posao. Zapravo više slučajnost: trebalo je čekati dok se ne dogodi dvostruka mutacija, što je bilo rijetko. Pokušavao sam smisliti načine kako faga natjerati da češće mutira i kako brže otkriti te mutacije, ali prije nego sam smislio stvarno dobru tehniku, ljeto je završilo i nije mi se više dalo baviti tim problemom.

Međutim, sljedeću sam godinu imao slobodnu pa sam odlučio raditi u istom biološkom laboratoriju na nekom drugom problemu. Radio sam s Mattom Meselsonom neko vrijeme, a kasnije sa simpatičnim Englezom po imenu J. D. Smith. Istraživanje je obuhvaćalo ribosome, „strojeve“ stanica koje izrađuju protein iz onoga što danas zovemo glasničkom RNK. Pomoću radioaktivnih tvari pokazali smo da RNK može izaći iz ribosome i može se u njih vratiti. Dobro sam obavio mjerenje i kontrolu, ali mi je trebalo osam mjeseci da shvatim da smo jedan korak šlampavo izveli. Pripremajući bakterije, kako bi ribosomi izašli, u to vrijeme miješalo ih se s glinicom u mužaru. Sve je ostalo bilo kemijski i pod kontrolom, ali nikad se ne bi ponovio isti pokret tučka dok melje bakterije. Dakle, pokus nije uspio. Mislim da vam moram ispričati o vremenu koje sam proveo s Hildegarde Lamfrom na otkrivanju može li grašak koristiti iste ribosome kao i bakterije. Pitanje je bilo mogu li ribosomi bakterija proizvesti ljudske proteine ili nekih drugih organizama. Hildegard je upravo bile razvila shemu za izdvajanje ribosoma iz graška i ubacivanje glasničke RNK u njih kako bi proizveli proteine graška. Shvatili smo da je dramatično i vrlo važno pitanje bilo hoće li ribosoma iz bakterije, ako im je dana glasnička RNK iz graška, proizvoditi protein graška ili bakterije. Trebao je to biti dramatičan i temeljni pokus. Hildegarde je rekla, „Trebat ću mnogo ribosoma iz bakterija.“ Meselson i ja smo izdvojili ogromne količine ribosoma iz E. coli za neki drugi pokus. Rekao sam, „Dovraga, dat ću vam ribosome koje već imamo. Imamo ih dovoljno u mom frižideru u laboratoriju.“ Da sam bio bolji biolog, to bi bilo fantastično i bitno otkriće. Imali smo ideju, dobar pokus, pravu opremu, ali ja sam zeznuo: dao sam joj - zaražene ribosome najveća moguća pogreška koju možete napraviti u takvom pokusu. Moji su ribosomi stajali u frižideru gotovo cijeli mjesec i zarazili su se nekim drugim živim tvarima. Da sam im i dao svježe i pažljivo pripremljene ribosome, da je sve bilo pod kontrolom, pokus bi uspio, i mi bismo bili prvi koji bi pokazali uniformnost života: strojeve za proizvodnju proteina, ribosome, koji su isti u svim živim bićima. Bili smo na pravom mjestu, radili prave stvari, ali ja sam se ponašao kao amater - glupo i nepažljivo. Znate li na što me to podsjeća? Na supruga madame Bovary iz Flaubertovog romana, dosadnog seoskog doktora koji je otprilike znao kako izliječiti urođeni deformitet nogu, ali je samo još više unakazio ljude. Bio sam isti kao neiskusan liječnik.

Drugi rad o fagima nisam nikad napisao - Edgar me je stalno podsjećao, ali nisam nikad stigao. To je problem kad se ne radi o vašem području znanosti: ne uzimate ništa za ozbiljno. Pisao sam nešto neformalno o toj temi. Poslao sam Edgaru koji se nasmijao kad je pročitao. Rad nije slijedio standardni oblik koji biolozi koriste - prvo procedure i tako dalje. Proveo sam mnogo vremena objagnjavaju6i stvari koje su svi biolozi znali. Edgar je skratio rad, ali to nisam razumio, mislim da ga nikad nisu objavili. Barem ja nisam. Watson je mislio da je nešto od onoga što sam radio s fagima bilo zanimljivo pa me je pozvao na Harward. Održao sam predavanje na odjelu biologije o dvostrukim mutacijama koje nastaju blizu jedna drugoj. Rekao sam im da pretpostavljam da je jedna mutacija promijenila protein, kao što je promjena pH aminokiseline, dok je druga mutacija izvela obrnutu promjenu na drugoj aminokiseline na istom proteinu i na taj način djelomično izbalansirala prvu mutaciju - ne savršeno, A dovoljno da fag ponovo funkcionira. Mislio sam da su to dvije promjene na istom proteinu, koje su se međusobno kemijski kompenzirale. Ispalo je da to nije točno. Nekoliko godina kasnije drugi su razvili tehniku za brže poticanje i otkrivanje mutacija. Ono što se događalo je da je u prvoj mutaciji nestala jedna čitava DNK baza. „Kôd“ je promijenjen i više se nije mogao „pročitati“. Druga mutacija je ili dodala novu bazu ili maknula druge dvije. I kôd se ponovo mogao čitati. Što je druga mutacija bila bliže prvoj, manje je poruka promijenjeno drugom mutacijom i fag bi potpunije povratio svoju izgubljenu sposobnost. Činjenica da postoje tri „slova“ za kodiranje svake aminokiseline je time dokazana. Dok sam bio na Harvardu taj tjedan, Watson je predložio pokus pa smo ga izvodili nekoliko dana. Pokus je bio nepotpun, ali sam naučio neke nove laboratorijske tehnike od najboljeg stručnjaka na tom području. I to je bio moj veliki trenutak: održao sam seminar na harvardskom odjelu za biologiju! Uvijek sam tako upadao u situacije kako bih vidio dokle mogu dogurati. Puno sam naučio o biologiji i stekao mnogo iskustva. Pravilnije sam izgovarao pojmove, znao što ne treba ubacivati u radove ili seminare i otkrio loše tehnike eksperimentiranja. Ali, ja volim fiziku i volim joj se vratiti.

ČUDA OD UMOVA Na Princetonu sam radio na istraživanjima kao asistent Johna Wheelera. Zadao mi je zadatak koje je bio težak i nisam ga uspijevao riješiti. Vratio sam se ideji koju sam osmislio ranije na MIT-u. Radilo se o tome da elektroni ne djeluju na same sebe već samo na druge elektrone. U tome je i bio problem: ako uzdrmate elektron, on zrači energiju, dakle imamo neki gubitak. To znači da na njega djeluje neka sila. A drukčija je sila kad je nabijen nego kad nije. (Da su to sile potpuno iste, u jednom bi slučaju gubio energiju, u drugom ne bi. Ne mogu postojati dva različita odgovora za isti zadatak.) Standardna je teorija bile da elektron djeluje na samog sebe i to stvara silu (zvanu sila radijacijske reakcije), a ja sam imao samo elektrone koji djeluju na druge elektrone. Dakle, shvatio sam da imam problem. (Na MIT-u mi je ta ideja pala na pamet, a da nisam uočio problem, ali kad sam došao na Princeton, znao sam ga.) Ono što sam razmišljao, bilo je: zdrmat ću taj elektron. On će pak zdrmati neki susjedni elektron, a povratni efekt susjednog elektrona bilo bi porijeklo sile radijacijske reakcije. Napravio sam neke proračune i pokazao ih Wheeleru. Wheeler je odmah rekao, „Pa, to nije točno, jer se mijenja obrnuto razmjerno kvadratu udaljenosti od drugih elektrona, premda ne bi smjela ovisiti ni o kojoj od ovih varijabli. Također će zavisiti obrnuto razmjerno o masi drugih elektrona; bit će razmjerno naboju drugih elektrona.“ Mučilo me što sam mislio da bi on, da dođe do tih zaključaka, morao obaviti proračune. Tek sam kasnije shvatio da će čovjek poput Wheelera odmah vidjeti cijelu to stvar kad mu pokažete zadatak. Ja sam morao računati, ali on, on je mogao vidjeti. A onda je rekao, „I kasnit će - val se vraća prekasno - dakle, sve što ste opisali je reflektirano svjetlo.“ „Oh! Pa, naravno,“ rekao sam. „Ali, čekajte,“ rekao je. „Pretpostavimo da se vraća putem naprednih valova reakcije unatrag u vremenu - tako da se vraća u pravo vrijeme. Vidimo efekt obrnuto razmjeran kvadratu udaljenosti, ali pretpostavimo da ima mnogo elektrona, i to posvuda; broj je razmjeran kvadratu udaljenosti. Dakle, možda se sve mote kompenzirati.“ Otkrili smo da je moguće. Ispalo je vrlo zgodno i slagalo se sa svime. Bila je to klasična teorija koja je mogla biti točna, čak i ako se razlikovala od Maxwellovog

standarda ili Lorentzove standardne teorije. Nisam imao problema s beskonačnosti kakva se javlja pri samodjelovanju, i bilo je to sjajno. Imalo je djelovanja i kašnjenja, prema naprijed i prema natrag kroz vrijeme - nazvali smo to „polunapredni i poluzaostali potencijali“. Wheeler i ja mislili smo da se dalje moramo posvetiti kvantnoj teoriji elektrodinamike, koja je imala probleme (tako sam mislio) sa samodjelovanjem elektrona. Mislili smo, ako se možemo riješiti problema prvo u klasičnoj fizici i onda iz toga napraviti kvantnu teoriju, ispravit ćemo i samu kvantnu teoriju. Klasična nam je teorija bile ispravna pa je Wheeler rekao, „Feynmane, ti si mlad - trebaš o ovome održati seminar. Treba ti i iskustvo s predavanjem. U međuvremenu ću poraditi na dijelu s kvantnom teorijom i održati seminar o tome kasnije.“ Tako je to ispalo moje prvo stručno predavanje, a Wheeler se dogovorio s Eugeneom Wingerom da ga stavi na redoviti raspored predavanja. Dan ili dva prije seminara sreo sam Wignera u hodniku. „Feynmane,“ rekao je. „Mislim da je to što s Wheelerom radiš vrlo zanimljivo, pa sam pozvao Russella na seminar.“ Henry Norris Russell, poznati, veliki astronom toga vremena, stiže na moje predavanje! Wigner je nastavio. „Mislim da će i profesor von Neumann biti zainteresiran.“ Johnny von Neumann je tada bio najveći matematičar. „A i profesor Pauli izgleda dolazi iz Švicarske pa sam ga pozvao na predavanje.“ - Pauli je bio vrlo slavan fizičar - a ja sam postajao sve bljeđi. Konačno je Wigner rekao, „Profesor Einstein vrlo rijetko dolazi na naše tjedne seminare, ali je tvoj red toliko zanimljiv da sam ga posebno pozvao, tako da i on dolazi.“ Do tada sam već bio zelen, jer je Wigner rekao, „Ne, ne! Ne brini! Samo da te upozorim: ako profesor Russell zaspi - a to će se sigurno dogoditi - to ne zna6i da je seminar loš, jer on zaspi na svim seminarima. S druge strane, ako profesor Pauli kima glavom cijelo vrijeme i čini se da se slaže sa svime što se govori, ne obraćaj pažnju, profesor Pauli ima drhtavicu.“ Vratio sam se Wheeleru i nabrojio sve velika, poznata imena koja dolaze na predavanje koje me je natjerao pripremiti i rekao sam mu da nisam sasvim siguran u sebe. „U redu je,“ rekao je. „Ne brini. Ja ću odgovarati na pitanja.“ Tako sam spremio predavanje i kad je došao taj dan, napravio sam ono što neiskusni mladići često rade: na ploči sam napisao previše formula. Vidite, mladi

znanstvenici ne znaju reći, „Naravno, to je obrnuto razmjerno i ovo ide ovako …“, jer svi koji slušaju, već to znaju; oni to vide. Ali, mladić to ne zna. On će to prikazati cijelim računom, znači, kobasicama jednadžbi. Dok sam ispisivao te jednadžbe po ploči prije predavanja. Einstein je ušao i ljubazno pitao, „Pozdrav, stigao sam na vaš seminar. Ali, prvo, gdje je čaj?“ Rekao sam mu i nastavio ispisivati jednadžbe. Došlo je vrijeme za predavanje, a preda mnom su bila ta čuda od umova i čekala! Prvo, to je bilo moje prvo stručno predavanje - i to pred tom publikom! Mislio sam da će me slomiti! Sjećam se jasno kako su mi se ruke tresle dok su iz smeđe omotnice vadili moje bilješke. No, onda se dogodilo čudo, kao što su se i kasnije često događale čudne i sretne okolnosti: onog trena kad sam počeo misliti o fizici i morao se koncentrirati na objašnjenje, u mom umu nestalo je svega drugoga - postao sam potpuno imun na nervozu. Dakle, počeo sam i jednostavno više nisam znao tko je u sobi. Samo sam objašnjavao tu ideju, to je bilo sve. Na kraju predavanje je vrijeme za pitanja. Prvi je bio Pauli, koji je sjedio do Einsteina. On je ustao i rekao, „Mislim da ova teorija ne može biti točna, jer ne može biti ovo, ne može ono, i ono,“ pa se okrenuo Einsteina i pitao, „Slažete li se, profesore Einstein?“ Einstein je rekao, „Neeeeeeee!“ krasnim njemačkim naglaskom - vrlo pristojno. „Mislim da bi bilo vrlo teško napraviti odgovaraju6u teoriju za gravitacijsko međudjelovanje.“ Mislio je na svoju opću teoriju relativnosti, na kojoj je radio. Nastavio je: „S obzirom da sada nemamo mnogo eksperimentalnih dokaza, nisam potpuno siguran u točnu teoriju gravitacije.“ Einstein je prihvaćao mogućnost da bi njegova teorija mogla biti pogrešna; tolerirao je druge ideje. Volio bih da se sjećam što je Pauli rekao, jer sam kasnije otkrio da ta teorija nije zadovoljavala kad se radilo o kvantnoj teoriji. Moguće je da je veliki um odmah vidio probleme i u pitanju mi ih objasnio, ali je meni toliko bilo drago da ne moram odgovarati na pitanja da ih više nisam pažljivo slušao. Sjećam se da sam se penjao stubama Palmerove knjižnice s Paulijem, koji mi je rekao, „Što će Wheeler reći o kvantnoj teoriji u svom predavanje?“ Rekao sam, „Ne znam. Nije mi rekao. Radi sam na tome.“

„A da?“ rekao je. „On radi i svojem asistentu ne govori što radi na kvantnoj teoriji?“ Približio mi se i rekao tihim, tajnovitim glasom, "Wheeler nikada neće održati taj seminar.“ I to je bila istina. Wheeler ga nije održao. Mislio je da će biti lakše odraditi kvantni dio; mislio je da je shvatio, skoro. Ali, nije. I kad je došlo vrijeme za seminar, shvatio je da ne zna kako će ga napraviti, dakle, nije imao što reći. Ni ja taj problem nikad nisam riješio - kvantnu teoriju polu-naprednih, poluzaostalih potencijala - a godinama sam na tome radio.

MIJEŠANJE BOJA Razlog zašto kažem da sam „nekulturan“ ili „antiintelektualan“ potječe vjerojatno još iz srednje škole. Uvijek sam se brinuo da ne ispadnem mekušac; nisam želio biti previše nježan. Za mene, pravi muškarci nisu obraćali pažnju na poeziju i takve stvari. A tko je pisao poeziju - to mi nikad nije palo na pamet! Tako sam razvio negativan stav prema tipu koji bi studirao francusku literaturu ili bi se previše bavio glazbom ili poezijom - svim tim „mekim“ stvarima. Više sam se divio radniku u čeličani, zavarivaču i1i prodavaču u željezariji. Uvijek bih mislio da su pravi muškarci oni koji stvaraju opipljive predmete. To je bio moj stav. Biti praktičan, za mene je bila pozivna vrlina, a biti „kulturan“ ili „intelektualan“ nije. Prvo je, naravno, točno, drugo je glupost. I na zadnjoj sam godini Princetona isto to mislio, kako ćete vidjeti. Često sam ručao u lijepom malom restoranu zvanom Papa's Place. Jednoga dana, dok sam tamo sjedio, soboslikar u radnom odijelu je sišao s kata gdje je ličio zidove i sjeo pokraj mene. Nekako smo započeli konverzaciju pa je počeo pričati o tome kako treba puno učiti o soboslikarstvu. „Na primjer“, rekao je, „u ovom restoranu, kojim biste bojama obojili zidove, da je to vaš posao?“ Rekao sam da ne znam pa je nastavio, „Imate tamnu traku do te-i-te visine, jer, vidite, ljudi koji sjede za stolovima laktove trljaju o zidove, pa ne želite lijepe bijele zidove. Prebrzo se prljaju. Ali, iznad toga, želite bijelo kako bi restoran izgledao svježe i čisto.“ Čini se da je znao o čemu priča, a ja sam sjedio tamo i razmišljao o njegovim riječima, kad je rekao, „A trebate znati nešto i o bojama - kako dobiti različite boje kad se miješaju. Na primjer, koje biste boje vi izmiješali da dobijete žutu?“ Nisam imao pojma kako dobiti žutu miješajući boje. Ako trebam svjetlost, pomiješa se zelena i crvena, ali znao sam da me pita za boje za ličenje. Pa sam rekao, „Ne znam kako dobiti žutu, a da ne koristim žutu.“ „Pa“, rekao je, „ako pomiješate crvenu i bijelu, dobit ćete žutu.“ „Sigurni ste da ne mislite na roza boju?“ „Ne,“ rekao je, „dobit ćete žutu“, i vjerovao sam mu jer je bio profesionalni soboslikar, a uvijek sam se takvim dečkima divio. Iako sam se ipak pitao kako je to moguće. Sinulo mi je. „Mora da se radi o nekoj kemijskoj reakciji. Jeste li koristili neke posebne pigmente koji uzrokuju kemijsku promjenu?“

„Ne,“ rekao je, „bilo koji pigment će raditi isto. Pođite do trgovine i nabavite boje - običnu kantu crvene boje i jednu bijele - ja ću ih izmiješati i pokazati vam kako dobiti žutu boju.“ Na ovome sam mjestu u razgovoru mislio ovako: Nešto nije u redu. Znam dovoljno o bojama i znam da na taj način ne mogu dobiti žutu boju, ali on očito zna kako, prema tome, nešto se zanimljivo događa. Moram vidjeti što je to! Pa sam rekao, „OK, idem po boje.“ Soboslikar se vratio na kat završiti posao, a vlasnik restorana mi je prišao i rekao, „Zašto raspravljate s tim čovjekom? Pa on je ličilac, to je cijelog života. I on kaže da može izmiješati žutu. Zašto raspravljate o tome s njim? Pa valjda mu vjerujete.“ Posramio sam se. Nisam znao što reći. Konačno sam rekao, „Cijelog sam života proučavao svjetlost. I mislim da se od crvene i bijele ne može dobiti žuta - samo roza.“ Otišao sam po boje i donio ih natrag u restoran. Soboslikar je sišao s kata, a i vlasnik je bio tamo. Spustio sam kantice na staru stolicu i soboslikar je počeo miješati boje. Dodao bi malo crvene, pa malo bijele - meni je još uvijek to izgledalo roza - pa je miješao još malo. Onda je promrmljao nešto kao, „Imao sam malu tubu žute boje da mješavinu zaoštrim - onda bi to bilo žuto.“ „Ah!“ rekao sam. „Naravno! Ako dodate žutu, dobit ćete žutu, ali bez nje to nije moguće.“ Soboslikar je nastavio svoj posao na katu. Vlasnik restorana je rekao, „Taj tip ima hrabrosti ovako raspravljati s nekim tko je svjetlost proučavao cijeloga života!“ Ali ovo vam pokazuje koliko sam vjerovao tim „pravim momcima“. Soboslikar mi je ispričao toliko razumnih stvari da sam mu bio spreman povjerovati da postoji neki čudan fenomen za koji nisam znao. Očekivao sam roza boju, ali sam ovako mislio: Jedini način za dobivanje žute boje bit će nešto novo i zanimljivo i to moram vidjeti. Često sam u svojoj fizici napravio pogrešku misleći da teorija nije toliko dobra koliko je zaista bila, misleći da će je pokvariti mnogo kompliciranih detalja - taj stav, da se bilo što može dogoditi, usprkos tome da ste poprilično sigurni u to što će se zaista dogoditi.

DRUKČIJA KUTIJA S ALATOM Na Princetonu su odjel za fiziku i odjel za matematiku imali zajedničko predvorje i svakog bismo dana u četiri popodne zajedno pili čaj. Tako smo se opuštali u popodnevnim satima, osim što smo imitirali engleske fakultete. Ljudi su sjedili naokolo i igrali go ili raspravljali o teoremima. U to vrijeme puno se pričalo o topologiji. Još uvijek se sjećam jednog koji je sjedio na kauču, razmišljajući intenzivno, dok je drugi stajao ispred njega i govorio, „I zato je to-i-to točno.“ „Zašto je tako?“ pitao je onaj s kauča. „Trivijalno je! Trivijalno!“ stojeći je odgovarao i prošao kroz niz logičkih koraka: „Prvo, pretpostavljaš to-i-to, a onda imamo Kerchoffov taj-i-taj; a onda je to Waffenstoferov teorem pa zamijenimo ovo i konstruiramo ono. Sad stavi vektor koji ide oko ovoga i onda tako-i-tako …“ Onaj na kauču trudio se razumjeti sve to što se događa velikom brzinom nekih petnaest minuta! Konačno onaj stojeći završi tiradu, a sjedeći kaže: „Da, da. Trivijalno je.“ Mi fizičari smijali smo se, nastojeći ih razumjeti. Pa smo zaključili da „trivijalno“ znači „dokazano“. Pa smo se žalili s matematičarima: „Imamo novi teorem: matematičari mogu dokazati samo trivijalne teoreme, jer je svaki dokazani teorem trivijalan.“ Matematičarima se nije sviđao taj teorem i zbog toga sam ih zezao. Rekao sam da nema nikakvih iznenađenja - da matematičari mogu dokazati samo očite stvari. Topologija nije matematičarima bila tako očita. Postojalo je previše čudnih mogućnosti koje nisu bile „intuitivne“. A onda sam dobio ideju. Postavio sam im zadatak: „Kladim se da ne postoji teorem za kojeg biste mi mogli reći - koje su pretpostavke i što je teorem na način koji ja mogu razumjeti -- za koji vam ne bih odmah mogao reći je li točan ili nije.“ Išlo je ovako: objasnili bi mi, „Imaš naranču, u redu? lzrežeš je u beskonačno mnogo, dijelova i ponovo sastaviš, a velika je kao Sunce. Točno ili netočno?“ „Nema rupa?“ „Nema rupa.“ „Nemoguće! To ne postoji.“ „Ha! Uhvatili smo ga! Dođite svi ovamo! Taj-i-taj teorem je nemjerljiv!“ I kad su zaista mislili da su me uhvatili, podsjetio sam ih, „Ali, rekli ste naranča! Ne možete izrezati narančinu koru na manje od atoma.“ „Ali, imam uvjet kontinuiteta: možemo rezati i dalje!“

„Ne, rekli ste naranča, pa sam pretpostavio da mislite na pravu naranču.“ I tako sam uvijek bio u pravu. Ako sam dobro pogodio, odlično. Ako sam krivo pogodio, uvijek je bilo neko u njihovom pojednostavljivanju što su izostavili. Zapravo, to moje pogađanje imalo je i neke kvalitete. Imao sam shemu koju i danas koristim ako mi netko objašnjava nešto što pokušavam razumjeti: postavljam im primjere. Na primjer, matematičari smisle odličan teorem i vrlo su uzbuđeni. Dok mi objašnjavaju uvjete teorema, ja smišljam nešto što odgovara svim tim uvjetima. Znate, imate skup (jedna lopta) — disjunkciju (dvije lopte). Onda se lopte oboje, narastu im dlake, ili nešto slično, u mojoj glavi dok oni dodaju uvjete. Kad konačno izraze teorem, koji je neko bez veze o lopti koja nije istinita, o mojoj zelenoj dlakavoj lopti, ja kažem, „Krivo!“ Ako je točno, oni se razvesele pa ih pustim neko vrijeme. Onda navedem moj suprotni primjer. „Oh. Zaboravili smo ti reći da je Hausdorffov homomorf druge klase.“ „E, pa“, kažem ja, „To je trivijalno! To je trivijalno!“ Do tada već znam točno rješenje, iako nemam pojma što znači Hausdorffov homomorf. Obično sam točno pogađao, jer iako su matematičari mislili da su njihovo topološki teoremi neintuitivni, zapravo nisu bili različiti od onoga što se činilo. Možete se naviknuti na smiješne odlike ovog ultra-finog rezanja i prilično dobro pogađati kako će ispasti. Iako sam namučio matematičare, uvijek su se prema meni pristojno ponašali. Bili su hrpa sretnih momaka koji su razvijali teorije i strašno im se veselili. Diskutirali bi o svojim „trivijalnim“ teoremima i uvijek vam pokušavali nešto objasniti ako biste postavili jednostavno pitanje. Paul Olum i ja imali smo zajedničku kupaonicu. Sprijateljili smo se i on me pokusao naučiti matematiku. Doveo me do homotopnih grupa i onda sam odustao. Ali, sve prije toga sam prilično dobro razumio. Nikad nisam, naučio plošno integriranje. Naučio sam rješavati integrale različitim metodama prikazanim u knjizi koju mi je svojedobno dao moj srednjoškolski nastavnik fizike, gospodin Bader. Jednog mi je dana rekao da ostanem nakon sata. „Feynmane,“ rekao je, „previše pričaš i preglasan si. Znam zašto. Dosadno ti je. Stoga ću ti dati jednu knjigu. Sjedni otraga u kut i prouči je, a kad budeš znao sve što u njoj piše, smiješ opet govoriti.“

Tako na svakom satu fizike nisam pratio što se događalo s Pascalovim zakonom ili s bilo čim što se predavalo. Sjedio sam otraga s knjigom: Napredna matematička analiza od Woodsa. Bader je znao da sam malo proučavao Matematička analiza u praksi pa mi je dao pravi zadatak - na razini treće ili četvrte godine fakulteta. Bilo je Fourijerovih redova, Besselovih funkcija, determinanti, eliptičnih funkcija - hrpa divnih stvari o kojima ništa nisam znao. Knjiga me je također naučila kako diferencirati parametre pod znakom integrala, to je određena operacija. Ispada da se ne podučava baš na fakultetima; ne naglašavaju je. Ali, shvatio sam kako koristiti to metodu i često sam je koristio kao alat. Sâm sam se učio s tom knjigom, pa su moje metode izračunavanja integrala bile neobične. Rezultat svega je bio taj da kad su drugi na MIT-u ili Princetonu naišli na teškoće s određenim integralom, standardnim ga metodama naučenima u školi nisu mogli riješiti. Da se radilo o plošnim integralima pronašli bi rješenje; da je bila jednostavna serijska ekspanzija, pronašli bi ga. A onda bih ja pokušao diferenciranje pod znakom integrala i često je uspijevalo. Stekao sam tako dobru reputaciju za integrale samo zato jer je moja kutija s alatom bila drukčija od svih ostalih; svi bi iskušali svoje alate na zadatku prije nego što bi ga zadali meni.

ČITAČI MISLI Moj se otac oduvijek zanimao za iluzije i sajamske trikove i želio znati kako se oni izvode. Znao je puno o čitačima misli. Dok je odrastao u malom gradu Patchogue, usred Long Islands, jednom su polijepili oglase posvuda najavljujući čitača misli koji je trebao doći sljedeće srijede. Plakati su upućivali viđenije građane - gradonačelnika, suca, bankara — da negdje sakriju novčanicu od pet dolara, a čitač misli će je pronaći kad dođe u grad. Došao je i ljudi su se skupili gledati predstavu. Za ruke je primio bankara i suca, koji su sakrili novčanice i hodao niz ulicu. Kad je stigao do raskršća, skrenuo je i hodao sljedećom ulicom, onda još jednom, sve do kuće koju je tražio. Ušao je s njima, držeći ih za ruke, u kuću, na prvi kat, u pravu sobu, došao do ureda; pustio im ruke, otvorio pravu ladicu i tamo je bile novčanica od pet dolara. Dramatično! U to je vrijeme dobro obrazovanje bilo skupo pa su čitača misli unajmili da podučava moga oca. Pa, moj je otac, nakon jednog sata poduke, zamolio čitača misli da mu objasni kako je pronašao novac, a da mu nitko nije rekao gdje su ga sakrili. Čitač misli je objasnio da ih je držao lagano za ruke i blago tresao. Dođeš na raskršće, gdje se može ići ravno, lijevo ili desno. Zatreseš malo lijevu ruke, i ako pravac nije točan, osjeti se određeni otpor, jer oni ne očekuju da ćeš tamo krenuti. Ako krećeš u dobrom smjeru, zato jer oni misle da ti znaš koji je smjer dobar, opušteni su i nema otpora. Dakle, uvijek treba pomalo tresti, ispitivati koji je lakši način. Otac mi je ispričao tu price, jer je mislio da bi taj trik zahtijevao mnogo vježbanja. Nikad ga nije sam isprobao. Kasnije, kad sam pisao maturalnu radnju na Princetonu, odlučio sam isprobati čitanje misli s prijateljem koji se zvao Bill Woodward. Iznenada sam izjavio da mogu čitati misli i da ću mu to napraviti. Rekao sam mu da uđe u „laboratorij“ — veliku sobu s redovima stolova prekrivenim raznom opremom, elektrotehničkom, alatom i svakakvim sme6em — izabere neki predmet, bilo gdje i izađe. Objasnio sam. mu, „Sad ću ti u mislima pročitati koji si predmet izabrao i odvesti te do njega.“ Ušao je u laboratorij, zabilježio predmet i izašao. Uzeo sam ga za ruke i počeo lagano tresti. Hodali smo između redova stolova, pa izmedu drugog, ravno do izabranog predmeta. Isprobali smo tri puta. Jednom sam isprva pogodio predmet — a nalazio se u cijeloj hrpi ostalih. Drugi puta sam došao do pravog mjesta, ali promašio

predmet za nekoliko centimetara. Treći je put nešto pošlo po krivu. Ali, funkcioniralo je bolje nego sam mislio. Bilo je vrlo lako. Kasnije, kad sam imao oko dvadeset i šest godina ili tako nešto, otac i ja smo išli u Atlantic City, gdje su se održavale razne sajamske priredbe na otvorenom. Dok je otac obavljao neke poslove, potražio sam čitača misli. Sjedio je na pozornici, leđima okrenut publici, odjeven u široki ogrtač s turbanom na glavi. Imao je pomoćnika, malenog čovjeka koji je trčao naokolo kroz publiku, govoreći, „O, Veliki Majstore, koje je boje ova bilježnica?“ „Plava!“ rekao je majstor. „A, Visosti, kako se ova žena zove?“ „Marie!“ Netko je ustao: „Kako se ja zovem?“ „Henry.“ Nije odgovorio. Prethodni je očito sudjelovao u predstavi, ali nisam shvaćao kako čitač misli izvodi ostale trikove, recimo pogađa boju bilježnice. Je li imao slušalice ispod turbana? Ponovo sam se našao, s ocem i ispričao mu o predstavi. Rekao mi je, „Imaju razrađene šifre, ali ne znam koje su. Idemo vidjeti.“ Vratili smo se do pozornice i otac mi je rekao, „Evo ti pedeset centi. Idi da ti pročitaju sudbinu na onom štandu, vidimo se za pola sata.“ Znao sam što će napraviti. Razgovarat će s njima, izmislit će nešto, a to će svakako bolje upaliti ako pokraj njega nije sin koji govori, „Oo, oo!“ cijelo vrijeme. Sklonio me s puta. Kad se vratio, rekao mi je cijeli sustav šifara: „Plavo je 'O, Veliki Majstore'. Zeleno je 'O, Najpametniji'…“ i tako dalje. Objasnio mi je, „Otišao sam do njega nakon predstave i rekao mu da sam izvodio predstave u Patchogueu i da smo imali šifre, ali nisam mogao pogađati toliko brojeva, a i izbor boja mi je bio ograničen. Pitao sam ga, 'Kako pamtite toliko podataka?'“ Čitač misli je bio toliko ponosan na svoj sustav šifri da je mome ocu potanko objasnio cijeli trik. Otac je bio trgovac. Mogao je osmisliti takve situacije. Ja to ne mogu.

ZNANSTVENIK AMATER Kao dijete imao sam „laboratorij“. Nije to bio laboratorij u smislu da sam mjerio ili izvodio važne pokuse. Umjesto toga sam se igrao: napravio bih motor, neku stvarčicu koja bi se upalila kad bi nešto prošlo ispred fotoćelije. Igrao sam se sa selenijem: cijelo vrijeme bih se igrao nečim. Nato sam i proračunavao za rasvjetno tijelo, nizom prekidača i žaruljica koje sam koristio kao otpornike za kontrolu napona. Ali, sve je to bilo primjena. Nikada nisam izvodio pokuse. Imao sam i mikroskop i volio sam gledati kroz njega. Trebalo je strpljenja: stavio bih nešto ispod mikroskopa i promatrao beskrajno dugo. Vidio sam mnogo zanimljivih stvari, koje i drugi vide - dijatomeja bi se polako kretala preko stakalca, i tako dalje. Jednog sam dana promatrao papučicu i vidio nešto što nije bilo opisano u školskim knjigama - čak ni fakultetskim. Te knjige pojednostavnjuju stvari kako bi svijet bio onakav kakvog oni žele: ako govore o ponašanju životinja, uvijek počinju slično: „Papučica je izuzetno jednostavna; ponaša se jednostavno. Gmiže kroz vodu dok ne udari u nešto, onda se skupi, okrene pod kutom i ponovo krene.“ To baš nije točno. Kao prvo, svi znaju da se papučice povremeno međusobno druže i izmjenjuju jezgre. Kako znaju da je vrijeme za to? (Nema veze: to nije bila ona moja opservacija.) Gledao sam te papučice kako udaraju u nešto, grče se, okreću pod kutom i ponovo kreću. Ideja je da je sve to mehanika, kao kompjuterski program - ali ne izgleda tako. Putuju preko različitih udaljenosti, različito se grče, okreću se pod raznim kutovima, ne uvijek na desno; vrlo se nepravilno ponašaju. Čini se da je sve slučajno, jer ne znam u što to udaraju; ne znaš koje to kemikalije namirišu i tako dalje. Jedna od stvari koje sam želio promatrati je što se dogodi papučici kad presuši voda. Rekli su da se papučica isto isuši u neku vrstu stvrdnutog sjemena. Imao sam kap vode pod mikroskopom i u njoj papučicu i nešto „trave“ - na povećanju za papučicu, činilo se kao mikado mreža. Kako je voda isparavala, kroz petnaest ili dvadeset minuta, papučica se nalazila u sve većim problemima: sve se više pomicala naprijed-natrag, sve dok se više nije mogla micati. Zapela je između tih „štapića.“ A onda sam vidio nešto što prije nisam ni vidio ni čuo: papučica je izgubila svoj oblik. Mogla se skupiti, kao ameba. Počela se gurati u jedan štapić i dijeliti u dva roga sve dok podjela nije došla otprilike do polovice papučice, kada je odlučila da to nije bila dobra ideja i povukla se.

Tako sam stekao dojam da je ponašanje tih životinjica u knjigama previše pojednostavljeno. Nije u stvarnosti toliko mehaničko i jednodimenzionalno kako kažu. Trebali bi opisati ponašanje tako jednostavnih životinja u potpunosti i točno. Dok god ne vidimo koliko dimenzija ponašanja ima čak i jednostanična životinjica, nećemo potpuno razumjeti ponašanje složenijih životinja. Uživao sam promatrati i kukce. Imao sam knjigu o kukcima kad sam imao oko trinaest godine. U knjizi je pisalo da vretenca nisu štetna, jer ne bodu. U susjedstvu su svi znali da su ove „bodljice“, kako smo ih zvali, bile vrlo opasne kada ubodu. Bili smo negdje vani i igrali bejzbol ili nešto slično, a jedan od njih je letio naokolo dok bi se svi sklanjali, mahali rukama, vikali, „Bodljice! Bodljice!“ Jednog sam dana bio na plaži, a upravo sam pročitao tu knjigu gdje je pisalo da vretenca ne bodu. Jedna je bodljica naišla i svi su vrištali i trčali naokolo dok sam ja ostao sjediti. „Ne brinite!“, rekao sam. „Bodljice ne bodu!“ Sletjela je na moje stopalo. Svi su vikali i bio je nered i panika, jer je ta bodljica sjedila na mojem stopalu. A ja, u znanstvenom zanosu i znatiželji, govorio sam kako me neće ubosti. Sigurno mislite da je ovo priča kako me je vretence ubolo - ali nije. Knjiga je bila u pravu. No, ipak sam se malo znojio. Imao sam i mali ručni mikroskop. Bila je to igračka pa sam izvadio staklo za povećavanje iz nje i držao ga na ruci kao povećalo, mada je povećavalo samo četrdeset ili pedeset puta. Pažljivim rukovanjem mogao se zadržati fokus. Išao bih naokolo i razgledavao predmete po ulici. Na fakultetu u Princetonu jednom sam ga izvadio iz džepa kako bih pogledao neke mrave koji su puzali naokolo po nekom bršljanu. Glasno sam uzviknuo, toliko sam bio uzbuđen. Vidio sam mrave i biljne uši za koje su se mravi brinuli - nosili bi ih od biljke do biljke ako je njihova biljka umirala. Zauzvrat bi mravi dobivali djelomično probavljeni sok biljne uši, koji se zove „medna rosa“. Znao sam za to; otac mi je o tome pričao, ali nikada to nisam vidio. Tako je tamo bila ta biljna uš i zaista je došao mrav i potapšao je nogicama posvuda ju je opipao, tap, tap, tap, tap, tap. Strašno je bilo uzbudljivo! Onda je sa stražnje strane uši procurio sok. Imao sam povećalo pa je sok izgledao kao velika, prekrasna, bliješteća lopta, kao balon zbog površinske napetosti. Leća. nije bila baš kvalitetna, pa je kap soka bila malo jače obojena zbog kromatske aberacije - bilo je prekrasno!

Mrav je uzeo tu loptu s dvije prednje noge, podigao je s uši i držao je. Na toj je razini svijet toliko različit da se voda može podići i držati! Mravi vjerojatno na svojim nogama imaju masno ili nauljeno tkivo koje ne probija površinsku napetost vode kad je nose. No tada je mrav probio površinu kapljice svojim ustima pa je kapljica upala ravno u mravlju utrobu. Bilo je vrlo zanimljivo promatrati cijeli događaj! U sobi na Princetonu sam imao nišu s prozorima i prozorsku dasku u obliku slova U. Jednoga su dana neki mravi izašli na dasku i šetali malo po njoj. Zanimalo me kako pronalaze stvari. Pitao sam se kako znaju kuda trebaju ići? Mogu li drugima red gdje je hrana, kao što to rade pčele? Imaju li osjećaj za geometriju? Ovo su sve amaterska pitanja; stručnjaci znaju odgovore, ali ja ih nisam znao, pa sam prvo razvukao konac preko prozora i objesio komadić savijenog kartona sa šećerom. Htio sam izolirati šećer od mrava, da ga ne pronađu slučajno. Želio sam sve držati pod kontrolom. Onda sam napravio mnogo trakica papira i savio ih kako bih mogao pokupiti mrave i odnijeti ih s jednog mjesta na drugo. Stavio sam presavijene papirnate trake na dva mjesta: Neke pokraj šećera da vise s konca i druge blizu mrava. Sjedio sam tamo cijelo popodne, čitao i promatrao, dok se jedan mrav nije slučajno popeo na jedan od mojih papirnatih trajekata. Odnio sam ga do šećera. Nakon što sam nekoliko mrava prebacio do šećera, jedan se slučajno popeo na najbliži trajekt pa sam ga odnio natrag. Htio sam vidjeti koliko će ostalim mravima trebati da shvate poruku i odu do „trajektne luke“. Počelo je polako, naglo se ubrzavalo, sve dok nisam luđačkom brzinom prevozio mrave u oba smjera. Odjednom, dok se sve brzo odvijalo, počeo sam isporučivati mrave sa šećera na drugo mjesto. Pitanje je bilo, nauči li mrav vratiti se otkud je došao, ili ide gdje je išao i prije? Nakon nekog vremena gotovo nije bilo mrava koji je išao na prvo mjesto (koje bi ga odvelo do šećera), dok su mnogi išli na drugo mjesto, motali se naokolo, nastojeći pronaći šećer. Znači, išli su tamo otkuda su upravo došli. U drugom pokusu postavio sam mnogo mikroskopskih stakalaca i natjerao mrave da hodaju po njima, naprijed-natrag, sve do šećera koji sam stavio na prozorsku dasku. Onda sam, zamjenjujući staro stakalce s novim, ili premještanjem stakalaca, pokazao da mravi nemaju osjećaj za geometriju; nisu znali gdje se što nalazi. Ako

su stigli do šećera jednim putem, a postojao je kraći put natrag, nikad ne bi shvatili gdje je taj kraći put. Jasno je bilo zbog premještanja stakalaca da mravi ostavljaju neku vrstu traga. Onda sam napravio mnogo laganih eksperimenata kako bih otkrio koliko treba tragu da se osuši, može li se obrisati i tako dalje. Otkrio sam također da trag nije bio usmjeren. Ako bih podigao mrava na papiriću i okrenuo ga nekoliko puta pa vratio na trag, on ne bi znao da ide krivim putem, sve dok nije sreo drugog mrava. (Kasnije, u Brazilu, naišao sam na neke mrave koji su rezali lišće i ponovio pokus na njima. Oni su znali, već nakon nekoliko koraka, idu li prema ili od hrane - vjerojatno prema informacijama na tragu, koje su vjerojatno bile nizovi mirisa u nekom uzorku: A, B, praznina, A, B, praznina i tako dalje). U jednom sam trenutku pokušao natjerati mrave da hodaju u krug, ali nisam imao dovoljno strpljenja pripremiti pokus. Nije bilo drugog razloga, osim nedostatka strpljenja, zašto to ne bi bilo moguće. Eksperimentiranje je otežavala činjenica da su se mravi uznemirivali i ubrzavali ako bi osjetili disanje. Moralo se to događati instinktivno kao obrana od drugih životinja koje ih jedu ili uznemiravaju. Ne znam je li to bila toplina, vlaga ili miris moga daha koje ih je smetalo, ali sam uvijek zadržavao dah i gledao u stranu da ne pokvarim pokus dok sam ih prevozio papirićima. Pitao sam se zašto je mravlji trag toliko ravan i uredan. Čini se kao da oni znaju što rade, kao da imaju dobar osjećaj za geometriju. Ipak, moji pokusi s geometrijom i mravima nisu uspijevali. Mnogo godina kasnije, na Caltechu, živio sam u maloj kući u ulici Alameda, kad su neki mravi izašli oko kade. Mislio sam, „Ovo je odlična prilika“. Postavio sam malo šećera na drugi kraj kade i sjedio tamo cijelo popodne dok jedan konačno nije pronašao šećer. Radilo se samo o strpljenju. Čim je mrav našao šećer, uzeo sam bojicu koju sam pripremio (prije sam dokazao da mravima ne smeta trag boje - hodaju ravno preko nje - pa sam znao da ih neću omesti), i nacrtao liniju kako bih znao gdje je ostavio trag. Mrav je neko vrijeme krivo lutao kako bi se vratio u rupu, pa je crta bila prilično zavojita, malo slična tipičnom mravljem tragu. Kad je sljedeći mrav našao šećer i vraćao se, obilježio sam i njegov trag drugom bojicom (usput, slijedio je povratni trag prvog mrava, a ne svoj dolazni. Moja je

teorija da kad mrav nađe hranu, ostavlja mnogo jači trag nego kad tek besciljno lunja naokolo.) Ovaj se drugi mrav žurio i slijedio, uglavnom, prvotni trag. Međutim, s obzirom da je žurio, išao je ravno, preko zavojitog traga. Svako malo bi iznova nabasao na trag. Već je bilo očito da je povratak drugog mrava ravniji. Sljedeći mravi slijedili su to „poboljšanje“ brzo i nemarno. Bojicom sam slijedio osam ili deset mrava sve dok njihovi tragovi nisu postali uredna linije ravno preko kade. Slično je skiciranju: prvo se nacrta linija otprilike, pa se prelazi preko nje nekoliko puta i nakon nekog vremena nastane uredna linija. Sjećam se da bi mi otac, kad sam bio mali, pričao kako su mravi divna stvorenja, kako surađuju. Pažljivo bih promatrao tri ili četiri mrava dok su odnosili komadiće čokolade u svoj mravinjak. Na prvi pogled sve izgleda kao učinkovita, divna, fenomenalna suradnja. Ali, ako pažljivo pogledate, vidjet ćete da to nije točno: svi se ponašaju kao da je čokolada negdje pričvršćena. Vuku je na jednu i na drugu stranu. Mrav se popne na nju dok je drugi vuku. Sve se miče, ljulja, sve su upute zbunjujuće. Čokolada se ne pokreće uredno prema mravinjaku. Brazilski mravi koji režu lišće, koji su inače predivni, razvili su zanimljivu glupost za koju se čudim da nije dalje evoluirala. Mrav uloži veliki trud u rezanje okruglog luka kako bi uzeo komad lista. Kad je rezanje gotovo, izgledi su pola-pola da će ga mrav početi vući s krive strane, tako da komadić padne na zemlju. U pola slučajeva, mrav će vući i trzati i trzati i vući s krive strane lista, dok ne odustane i počne rezati novi komad. Neće nastojati pokupiti dio koji je on, ili neki drugi mrav, već prije odrezao. Dakle, prilično je jasno, ako promatrate pažljivo, da to nije divno uređen posao rezanja lišća i odnošenja; oni odlaze do lista, režu luk, i u pola slučajeva potežu krivi kraj dok se odrezani sam ne otrgne. Na Princetonu su mravi pronašli moj ormar u kojem sam držao marmeladu i kruh i ostalo, koji se nalazio na priličnoj udaljenosti od prozora. Duga linija mrava marširala je preko poda dnevne sobe. Bilo je to u vrijeme mojih eksperimenata s mravima pa sam mislio: „Što mogu učiniti kako bi ih spriječio da dođu do mog ormara, a da ih ne ubijem? Nikakav otrov, treba biti human prema mravima!“ Na oko dvadeset centimetara od njihove rupe za ulazak u sobu pripremio sam malo šećera za koji nisu znali. Opet sam napravio papirnate trajekte i kad god bi se mrav s hranom vraćao preko trajekta, odnio bih ga i stavio na šećer. Svakog mrava, koji je dolazio do ormara i popeo se na trajekt, također sam odnio do šećera. Na

kraju su svi mravi pronašli put od šećera do svoje rupe, tako da je ovaj novi trag pojačan, dok se stari koristio sve manje i manje. Znao sam da će za pola sata stari trag presušiti i da će za sat vremena nestati iz mog ormara. Nisam oprao pod; ništa nisam napravio, osim prevozio mrave.

Dio treći Feynman, bomba i vojska

NEUPALJIVI UPALJAČI Kad je počeo rat u Evropi, dok u Americi još nije bio proglašen, mnogo se pričalo o pripremama i patriotizmu. Novine su donosile velike članke o poslovnim ljudima koji su se dobrovoljno javljali u Plattsburg u New Yorku, na vojnu obuku i tako dalje. Razmišljao sam da i sam nekako doprinesem svemu. Kad sam završio s obrazovanjem na MIT-u, prijatelj iz bratstva, Maurice Meyer, koji je bio pripadnik Army Signal Corpsa, dijelu američke vojske zaduženom za komunikacije, odveo me do pukovnika u njihov ured u New Yorku. „Htio bih pomoći svojoj zemlji, sir, a s obzirom da sam tehnički tip, možda ima načina da to i napravim.“ „Pa, najbolje da odeš do Plattsburga i prođeš osnovnu vojnu obuku. Onda ćemo te moći iskoristiti,“ rekao je pukovnik. „A ne bismo li mogli moj talent iskoristiti nekako izravnije?“ „Ne. Vojska je tako, organizirana. Idi redovnim putem.“ Izašao sam i sjeo u park da razmislim. Mislio sam i mislio: možda je najbolji način doprinijeti domovini ići njihovim putem. Ali, na nesre6u, razmišljao sam malo dalje i rekao, „Dovraga! Pričekat ću malo. Možda će se dogoditi nešto gdje će me moći učinkovitije iskoristiti.“ Otišao sam na Princeton pisati diplomski, a u proljeće sam se vratio u Bellow laboratorij u New Yorku i natjecao se za posao preko ljeta. Volio sam razgledavati Bellow laboratorij. Bill Shockley, onaj koji je izumio tranzistore, vodio me je kroz laboratorij. Sjećam se nečije sobe gdje su označili prozor: most Georga Washingtona se gradio, a oni u laboratoriju promatrali su napredak. Izračunali su prvu krivulju kada je prvi puta postavljen glavni kabel i mjerili male razlike kako su o kabel vješali ostatak mosta, dok se krivulja pretvarala u parabolu. Bilo je to točno ono što bih ja volio, da sam se sjetio napraviti. Divio sam im se; nadao sam se da ću raditi s njima jednoga dana. Neki od momaka iz laboratorija izveli su me u jedan riblji restoran na ručak i veselili se da će jesti kamenice. Živio sam pokraj oceana a nisam podnosio ni gledati morske plodove, nisam mogao jesti ribu, a kamoli ostrige. Mislio sam: Moram biti dobar. Moram jesti oštrige.

Kušao sam jednu kamenicu i imala je očajan okus. Ali, ponovo sam si rekao: To ne dokazuje da si muškarac. Nisi znao koliko će biti grozno. Bilo je lako dok nisi bio siguran. Ostali su i dalje pričali kako su ostrige bile odlične, pa sam kušao još jednu, a to je ovoga puta bilo još teže. Već sam četvrti ili peti puta bio u Bellovom laboratoriju i prihvaćali su me. Veselio sam se tome. U to je vrijeme bilo teško naći posao s drugim znanstvenicima. A i na Princetonu je bilo uzbudljivo. General Trichel navratio je održao nam govor: „Moramo imati fizičare! Fizičari su nama u vojsci vrlo važni! Trebamo tri fizičara!“ Morate razumjeti da u to doba ljudi jedva da su znali što je fizičar. Einsteina su znali kao matematičara, na primjer, pa je zaista bile neobično da netko traži fizičare. Mislio sam, „Ovo je moja prilika za sudjelovanje,“ pa sam se dobrovoljno javio u vojsku. Pitao sam u Bellovom laboratoriju bi li mi oni dopustili da radim u vojsci to ljeto, ali su rekli da i kod njih mogu raditi za vojsku ako je to ono što želim. Zaražen patriotskom groznicom propustio sam dobru priliku. Bilo bi pametnije da sam ostao raditi u Bellovom laboratoriju. Ali, u to su vrijeme ljudi često donosili glupave odluke. Otišao sam u Frankfortov arsenal (skladište oružja) u Philadelphiji i radio na dinosaurusu: mehaničkom računalu za usmjeravanje topničke paljbe. Kad su prelijetali avioni, topnici bi ih promatrali teleskopom, a ovo bi mehaničko računalo, s mnogo zupčanika i cilindara i svačega, nastojalo predvidjeti gdje će se avion kasnije nalaziti. Bio je to prekrasno dizajniran i napravljen stroj, a jedna od važnih ideja u njemu bili su zupčanici koji nisu bili okrugli, ali su se uklapali jednako dobro. Radijusi zupčanika su se mijenjali, pa se jedna poluga okretala kao funkcija druge. Međutim, ovaj stroj bio je na kraju svog radnog vijeka. Ubrzo nakon toga došla su elektronska računala. Fizičari su, dakle, bili važni za vojsku pa su mi prvo zadali da proučim nacrte zupčanika i provjerim izračune. Trajalo je to neko vrijeme. Onda je, malo pomalo, tip zadužen za odjel počeo uviđati da mogu biti koristan i za druge stvari, pa kako je ljeto odmicalo provodio je sve više vremena razgovarajući sa mnom. Jedan od inženjera strojarstva u Frankfortu vječno je pokušavao dizajnirati stvari i nikada nije sve uspješno izvodio. Jednom je izradio cijelu kutiju punu zupčanika, od kojih je jedan bio dvadesetak centimetara velik, sa šest žbica. Tip je uzbuđeno pitao, „Pa, šefe, kakav je? Kakav je?“

„Sasvim dobar!“ odgovorio je šef. „Sve što još moraš napraviti je specificirati paser osovine za svaku polugu tako da se zupčanik može okretati!“ Tip je dizajnirao osovinu koja je prolazila točno izmedu žbica! Šef nam je ispričao da zaista postoji paser osovine (mislio sam da se šalio). Izmislili su ga Nijemci za vrijeme rata kako bi spriječili britanske minolovce da zapinju za kablove koji su držali njemačke mine na određenoj dubini pod vodom. Zbog tih pasera njemački kablovi propuštali su britanske minolovce pokraj sebe kao kroz rotiraju6a vrata. Dakle, bilo je moguće staviti pasere osovine na sve žbice, ali šef nije mislio da bi trebalo ulagati daljnji trud u dizajn; tip je jednostavno sve trebao ponovo osmisliti i staviti osovinu negdje drugdje. Ponekad bi vojska poslala nekog poručnika da provjeri kako napredujemo. Šef nam je rekao da smo civilni odjel pa stoga poručnik ima viši rang od svih nas. „Ništa mu nemojte reći“, rekao je. „Jednom kad bude mislio da shvaća što mi ovdje radimo, počet će nam naređivati i sve će zabrljati.“ Već sam i sam dizajnirao neke stvari, ali kad je poručnik stigao, pravio sam se da nemam pojma što radim i samo slijedim naredbe. „Što vi radite, gospodine Feynman?“ „Pa, crtam niz linija pod rastućim kutovima, a onda ću izmjeriti od središta različite udaljenosti prema ovoj tabeli i postaviti ovako…“ „A što je to?“ „Mislim da je cilindar.“ Zapravo sam ga sâm konstruirao, ali sam se pravio kao da mi je netko rekao što je to. Poručnik nije ni od koga uspio dobiti nikakve informacije pa smo sretno nastavili raditi na mehaničkom računalu, bez ikakvih ometanja. Jednoga je dana poručnik navratio i postavio nam jednostavno pitanje: „Pretpostavimo da promatrač nije na istom mjestu kao i topnik — kako to rješavate?“ Šokirali smo se. Dizajnirali smo sve to koristeći polarne koordinate, kutove i radijus udaljenosti. Ako su X i Y koordinate, lako je ispraviti pogrešku za dislociranog promatrača. To je stvar jednostavnog zbrajanja ili odbijanja. Ali, s polarnim koordinatama to je veliki problem! Ispalo je da nam je poručnik, od kojeg nismo htjeli dobivati upute, na kraju rekao nešto vrlo važno što smo zaboravili pri dizajniranju tog stroja: mogućnost da top i promatrač nisu na istom mjestu! Trebalo je puno rada da se to ispravi.

Pri kraju ljeta dali su mi prvi pravi zadatak: dizajnirati stroj koji će iz niza točaka napraviti neprekinutu liniju - svaka je točka udaljena petnaest sekundi - za neki novi izum koji su razvijali u Engleskoj za praćenje aviona, nazvan „radar“. Prvi sam se puta bavio strojarskim konstrukcijama pa mi nije bilo svejedno. Pitao, sam jednog kolegu, „Ti si strojarski inženjer; a ja o tome nemam pojma, a baš su mi zadali…“ „To je lako“, rekao je. „Vidi, pokazat ću ti. Postoje dva pravila koja moraš znati kad konstruiraš te strojeve. Prvo, trenje na svakom ležaju je toliko-i-toliko, a na svakom spoju zupčanika ovoliko-i-ovoliko. Iz toga možeš sam izračunati koliko ti je snage potrebno da se stvar pokreće. Drugo, ako, imaš odnos zupčanika, recimo 2 na 1, i pitaš se treba li ti 10 na 5 ili 24 na 12 ili 48 na 24, ovako ćeš odlučiti: pogledaš u Bostonski katalog zupčanika i izabereš one koji su u sredini popisa. Oni na jednom kraju popisa imaju toliko zubaca da ih je teško izraditi. Da mogu napraviti zupčanike s još sitnijim zupcima, popis bi išao još dalje. Zupčanici na donjem dijelu popisa imaju toliko malo zubaca da se lako lome. Dakle najbolji dizajn koristi zupčanike iz sredine popisa.“ Dobro sam se zabavljao konstruirajući taj stroj. Birao sam zupčanike iz sredine popisa i dodavao, im male zakretne momenta s ona dva broja koja mi je dao, dakle, mogao sam biti inženjer! Vojska nije htjela da se na kraju ljeta vratim na Princeton i završim studij. Davali su mi te patriotske zadatke i ponudili cijeli projekt da ga vodim ako ostanem. Zadatak je bio konstruirati stroj kao i onaj prvi - kojeg su zvali upravljač - ali sam ovoga puta smatrao da je zadatak jednostavniji, jar će topnik sjediti u avionu iza prvog, a na istoj visini. Topnik bi u moj stroj ubacio visinu i procjenu udaljenosti od prvog aviona. Stroj bi automatski nagnuo top pod potrebnim kutom i aktivirao upaljač. Kao direktor ovog projekta bio, bih putovao do Aberdeena po tablice paljenja. Međutim, već su imali neke preliminarne podatke. Primijetio sam da za veće visine na kojima bi ti avioni letjeli nije bilo podataka. Nazvao sam ih i pitao zašto nema tih podataka i rekli su mi da ti upaljači, koja su namjeravali koristiti, nisu bili satni, nego fitilji od barutnog praha, koji nisu funkcionirali na tim visinama — gasili bi se sami od sebe i rasipali na rijetkom zraku. Mislio sam da ću samo trebati uračunati otpor zraka na različitim visinama. Umjesto toga sam trebao izumiti stroj koji će zapaliti metak u pravo vrijeme, u uvjetima kad fitilj ne može gorjeti! Zaključio sam da je to preteško za mene i vratio se na Princeton.

TESTIRANJE KRVOSLJEDNIKA Kad sam bio u Los Alamosu i ugrabio malo vremena, često bih navraćao do moje supruge, koje je bile u bolnici u Albuquerqueu, udaljenom nekoliko sati putovanja. Jednom sam je došao posjetiti, ali sam morao pričekati pa sam prvo navratio u bolničku knjižnicu. Pročitao sam članak u časopisu Science o krvosljednicima i kako imaju odličan njuh. Autori su opisivali različite eksperimente koje su izvodili — krvosljednici mogu prepoznati koji su predmet doticali ljudi i tako dalje — pa sam počeo razmišljati: zanimljivo je kako su ti psi tako dobri u njuškanju, kako mogu pratiti trag ljudi i tako dalje, ali koliko smo mi zapravo u tome dobri? Kad je došlo vrijeme za posjetu mojoj supruzi, rekao sam joj, „Napravit ćemo eksperiment. Vidiš one boce tamo (imala je paket od šest praznih boca Coca-Cole koje je čuvala) — nisi ih dirala nekoliko dana, zar ne?“ „Tako je.“ Donio sam joj paket ne dodirujući boce i rekao, „OK. Sad ću izaći, a ti izvadi jednu bocu, drži je u rukama jedno dvije minute i vrati je natrag. Potom ću ući i pokušati pogoditi koju si bocu držala.“ Izašao sam iz sobe, ona se zabavljala jednom bocom neko vrijeme — dosta dugo, mislim, jer ja nisam krvosljednik! Prema članku, oni bi znali koju se bocu samo dirnulo. Vratio sam se i bilo je apsolutno očito! Nisam morao ni pomirisati glupe boce, jer, naravno, temperature se razlikovala. A i miris. Čim se boca stavi blizu lica, osjećaš da je vlažnija i toplija. Dakle, pokus nije uspio, jer je rezultat bio preočit. Onda sam pogledao na policu s knjigama i rekao, „One knjige već dugo nisi čitala, je li tako? Ovaj put, kad izađem, ti uzmi jednu knjigu s police i samo je otvori — to je sve — i zatvori, pa je vrati na policu.“ Tako sam ponovo izašao, a ona je uzela knjigu, otvorila je i zatvorila te vratila natrag. Ušao sam i opet nije bilo teško pogoditi! Samo treba pomirisati knjige. Teško je objasniti, jer nismo naviknuti o tome govoriti. Svaka se knjiga stavi pred nos i pomiriši nekoliko puta i odmah se zna. Različito je. Knjiga koja je stajala na polici neko vrijeme ima suhi, nezanimljivi miris. Ali, kada je dotakne ruka, dobro se osjeća vlaga i miris.

Napravili smo još nekoliko pokusa, a ja sam otkrio da, mada su krvosljednici zaista vrlo talentirani, ljudi nisu toliko nesposobni koliko misle da jesu: samo im je nos toliko daleko od zemlje! (Primijetio sam da moj pas točno zna na koju sam stranu izašao iz kuće, pogotovo ako sam bos, samo mirišući tragove mojih stopala. Pokušao sam to napraviti i sam: puzao sam po tepihu na sve četiri, mirišući i nastojeći otkriti razliku između mjesta po kojem sam hodao i po kojem nisam, i nije mi uspjelo. Dakle, pas je mnogo bolji u tome od mene.) Mnogo godina kasnije, kad sam prvi puta došao na Caltech, održavala se zabava u kući profesora Bachera na kojoj je bilo mnogo ljudi s fakulteta. Ne znam kako smo o tome počeli pričati, ali ispričao sam im priču o mirisanju boca i knjiga. Nisu mi vjerovali ni riječi, naravno, jer su oduvijek mislili da izmišljam. Morao sam im demonstrirati. Pažljivo smo skinuli osam ili devet knjiga s polica a da ih nismo dirali rukama i ja sam izašao. Tri različita čovjeka dotakli su tri različite knjige: uzeli su je u ruke, otvorili, zatvorili i vratili na stol. Onda sam ja ušao i pomirisao im svima ruke, pa onda sve knjige — ne sjećam se kojim redoslijedom — i pronašao sve tri knjige; pogriješio sam samo jednu osobu. Još uvijek mi nisu vjerovali; mislili su da je neki mađioničarski trik. Pokušavali su smisliti kako sam to izvodio. Postoji sličan poznati trik, kad imaš suučesnika u publici koji ti daje znakove i na taj način pomaže otkriti pravi predmet ili osobu, pa su pokušavali otkriti tko je taj moj suučesnik. Poslije sam često razmišljao o tome kako bi to bio dobar trik s kartama da se zamoli nekoga da izabere kartu i vrati je u špil dok ste vi u drugoj sobi. Vi kažete, „Sada ću vam reći koja je to bila karta, jer sam pas krvosljednik: Pomirisat ću sve karte i reći ću vam koju ste kartu bili izabrali.“ Naravno, uz takav uvod, nitko ne bi ni na trenutak pomislio što ste zapravo radili! Ljudima ruke različito mirišu — zato psi prepoznaju ljude; morate to pokušati! Sve ruke mirišu vlažno, a pušači imaju drukčiji miris od nepušača: žene nose razne parfeme i tako dalje. Ako netko ima u džepu kovanice i igra se njima, i to možete namirisati.

S DNA LOS ALAMOSA1 Kada kažem „S dna Los Alamosa“, to i mislim. Iako sam sada donekle poznat u svojoj struci, u to vrijeme nisam bio nitko i ništa. Niti sam imao završen doktorat kad sam počeo raditi na Projektu Manhattan. Mnogi ljudi će vam pričati o Los Alamosu oni viših rangova - kako su se brinuli o velikim odlukama. ja se nisam brinuo o velikim odlukama. Uvijek sam lepršao negdje pri dnu. Radio sam u svojoj sobi na Princetonu kada je jednoga dana ušao Bob Wilson i rekao mi da su dobili novce za posao koji je tajan, i o kojem nikome ne smije pričati, ali će meni reći, jer je znao da čim čujem o čemu se radi, uvidjet ću da se moram pridružiti. Rekao mi je da rješavaju problem odvajanja različitih izotopa uranija kako bi na kraju napravili bombu. Imao je ideju za proces odvajanja uranijevih izotopa (različitu od one koja je na kraju primijenjena) koji je namjeravao dalje razvijati. Ispričao mi je i rekao, "Sastanak je…“ Rekao sam da ne želim raditi na tome. Rekao je, „U redu, sastanak je u tri sata. Vidimo se tamo.“ Rekao sam, „Nema veze što si mi ispričao tajnu, jer neću nikome reći, ali neću raditi na tome.“ Nastavio sam raditi na disertaciji - oko tri minute. Ustao sam i šetao po sobi razmišljajući o projektu. Nijemci su imali Hitlera i mogućnost razvoja atomske bombe prije nas, što je bilo prilično zastrašujuće. Odlučio sam otići na sastanak u tri sata. Do četiri sam već imao svoj stol i pokušavao izračunati je li ta metoda ograničena ukupnim zbrojem struje koju dobijemo iz ionske zrake i tako dalje. Neću ulaziti u detalje. Ali, imao sam stol, imao sam papir i radio sam što sam bolje i brže mogao, kako bi dečki, koji su izrađivali aparaturu, mogli odmah izvesti pokus. Bilo je to kao na filmu gdje vidite dio opreme kako bruji bruuum, bruuuuum, bruuuuum. Svaki puta kada bih digao pogled, aparatura bi bila veća. Naravno, svi su odlučili raditi na tome i prekinuti vlastita znanstvena istraživanja. Sva se znanost zaustavila za vrijeme rata, osim ono malo u Los Alamosu. A i to baš nije bila znanost već uglavnom inženjerstvo.

1

Priređeno na temelju predavanje na Prvoj godišnjoj Santa Barbara konferenciji o znanosti i društvu na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari 1975. godine. „S dna Los Alamosa“ je jedno od devet predavanje u seriji objavljenoj kao Sjećanja iz Los Alamosa, 1943. - 1945., uredio L. Badash i dr., str. 105-132.

Sva je oprema iz svih istraživačkih projekata prikupljena za ovu novu aparaturu za pokus - pokušati odvojiti uranijeve izotope. Prekinuo sam svoj vlastiti rad iz istog razloga, iako sam ipak uzeo šestotjedni odmor nakon nekog vremena i završio disertaciju. I obranio sam je malo prije nego smo otišli u Los Alamos - tako da nisam baš bio na samom dnu ljestvice, kao što sam vas naveo da mislite. Jedno od prvih zanimljivih iskustava u tom projektu na Princetonu bilo je upoznavanje velikih ljudi. Nikad ih nisam toliko mnogo susreo. A imali smo komisiju za procjenu koja nam je pokušavala pomoći i odlučiti koji će biti pravi način za razdvajanje uranijevih izotopa. U komisiji su sjedili ljudi poput Comptona i Tolmana i Smytha i Ureya i Rabija i Oppenheimera. Bio sam sastancima, jer sam razumio teoriju odvajanja izotopa pa bi me ispitivali i razgovarali sa mnom o tome. U tim razgovorima netko bi iznio tezu. Onda bi Compton, na primjer, objasnio suprotnu mogućnost. Rekao bi da to mora biti ovako i bio bi savršeno u pravu. Netko drugi bi rekao, pa, da, možda, ali postoji i ova mogućnost koju moramo razmotriti. Nitko se nije slagao s drugim, svi su imali različita mišljenja. Čudio sam se da Compton ne ponavlja ili naglašava svoju tezu. Konačno bi na kraju, Tolman, koji je bio predsjedavajući, rekao, „Pa, s obzirom da smo saslušali sve ove argumente, mislim da je Comptonov najbolji od svih pa ćemo nastaviti prema tome.“ Šokirao sam se kako je to komisija mogla predstaviti toliko mnogo ideja, svaka o nekoj novoj faceti, istovremeno pamteći što je netko drugi rekao, tako da se na kraju odluka donese o najboljoj ideji - pri tome sumiraju6i sve zajedno - a da se sve ne mora tri puta ponoviti. To su zaista bili veliki ljudi. Na kraju su odlučili da to nije bio projekt koji će se koristiti pri odvajanja uranijevih izotopa. Rekli su nam da moramo prestati raditi, jer će u Los Alamosu u Novom Meksiku započeti projekt koji će zapravo izraditi bombu. Svi ćemo otići tamo i pomoći. Trebat će izvoditi pokuse, razraditi teoriju, što je bio moj zadatak. Svi ostali radit će na eksperimentalnom dijelu projekta. Pitanje je bilo - što sada? Los Alamos još nije bio spreman. Bob Wilson je pokušao iskoristiti vrijeme pa me je, osim drugih zadataka, poslao u Chicago kako bih naučio više o bombi i problemima. A onda bismo u laboratorijima mogli početi slagati opremu, računala raznih vrsta i tako dalje, kako bi sve bilo korisno i spremno kad stignemo u Los Alamos. Nije se gubilo vrijeme. Poslali su me u Chicago s uputama da posjetim svaku grupu, kažem im da ću s njima raditi i da mi dovoljno detaljno objasne kakve probleme imaju kako bih mo-

gao razmisliti i početi raditi na tome. Nakon toga sam trebao ići kod drugih i pitati o sljedećem problemu. Na taj bih način najbolje razumio detalje svega. Bila je to odlična ideja, ali me je savjest malo mučila, jer su se oni toliko trudili da mi sve objasne, a ja bih odlazio, a da im nisam pomogao. Ali sam imao i sreće. Kad bi mi netko objašnjavao problem, rekao bih, „Zašto ne pokušate s diferencijacijom pod znakom integrala?“ U pola sata bi onda riješili nešto na čemu su radili tri mjeseca. Tako da sam ipak nešto i radio, koristeći svoju „drukčiju kutiju s alatom“. Kad sam se vratio iz Chicaga, opisao sam im situaciju — koliko se energije oslobađalo, kakva će biti bomba i tako dalje. Sjećam se jednog prijatelja koji je radio sa mnom, Paula Oluma, matematičara, koji mi je nakon toga prišao i rekao, „Kad budu radili film o ovome, imat će glumca koji se vraća iz Chicaga i predaje izvještaj o bombi ljudima na Princetonu. Nosit će odijelo i aktovku i tako dalje — a ti si ovdje u prljavoj košulji i jednostavno nam pričao sve o tome, usprkos činjenici da je to ozbiljna i dramatična situacija.“ Još uvijek se kasnilo pa je Wilson otišao do Los Alamosa vidjeti kako idu pripreme. Tamo je zatekao građevinsku tvrtku koja se strašno trudila i već završila predavaonicu i nekoliko drugih zgrada koje su znali napraviti, ali nisu dobili jasne upute kako izgraditi laboratorij — koliko cijevi za plin, koliko za vodu. Tako je Wilson jednostavno ostao tamo i odlučivao na licu mjesta, koliko vode, koliko plina i tako dalje i naložio im da započnu graditi laboratorije. Kad nam se vratio, mi smo već bili spremni za polazak i prilično nestrpljivi. Sastali smo se i odlučili da ćemo ipak krenuti, mada nije sve bilo spremno. Regrutirao nas je Oppenheimer, između ostalih, koji je bio vrlo strpljiv čovjek. Pazio je na svačije probleme. Brinuo se za moju suprugu, koja je imala tuberkulozu i hoće li tamo biti bolnice i sve tako. Prvi sam ga puta tada sreo privatno; bio je to divan čovjek. Rekli su nam da budemo vrlo oprezni — da ne kupujemo karte za vlak u Princetonu, na primjer, jer je Princeton vrlo mala željeznička stanica, i ako svi kupe kartu za Albuquerque u Novom Meksiku s polazištem iz Princetona, moglo bi postati sumnjivo. Svi su karte, dakle, kupili negdje drugdje, osim mene, jer sam računao da su svi kupili karte na drugim stanicama… Pa kad sam otišao na stanicu i rekao, „Molim kartu do Albuquerqueja u Novom Meksiku“, čovjek je rekao, „O, dakle sve ove stvari su za vas!“ Tjednima smo slali sanduke pune opreme i očekivali da nitko neće primijetiti da je adresa bila ista, u

Abuquerqueju. Tako da sam ja konačno objasnio kome su slali sve to sanduke; ja sam išao u Albuquerque. Stigli smo, a kuće, spavaonice i sve ostalo nije bilo spremno. Zapravo, čak ni laboratoriji nisu bili sasvim gotovi. Stižući tako prerano, stvarali smo graditeljima gužvu. Poludjeli su i iznajmili nam kuće na rančevima u susjedstvu. Prvo smo odsjeli na jednom ranču i svakog jutra bismo se vozili na posao. Prvog jutra je bilo nevjerojatno zanimljivo. Ljepota okoliša, za osobu s istoka koja nije mnogo putovala, bila je fantastična. Velike stijene visoravni, koje ste vjerojatno vidjeli na slikama, iznenadile bi vas kad ste stizali odozdo. Najviše su me zainteresirale neke indijanske pećine koje mi je pokazao vozač, pa smo ih pješke razgledali. Bilo je vrlo uzbudljivo. Kad sam prvi puta stigao na lice mjesta, vidio sam da bi to gradilište trebalo imati ogradu, A da je ona još uvijek bila otvorena. Tamo je trebao, biti i grad i na kraju velika ograda oko grada. Ali, još uvijek se gradilo. Moj prijatelj, Paul Olum, inače moj pomoćnik, stajao je na ulazu s papirima i provjeravao kamione koji su ulazili i izlazili, davao im upute o raznim mjestima gdje će isporučiti materijale. U laboratoriju sam sreo ljude o kojima sam čuo i čije sam radove čitao u časopisu Physical Review i na drugim mjestima. Nikada ih prije nisam sreo. „Ovo je John Williams“, rekli bi mi. Tip bi ustao od svog stola prekrivenog nacrtima, sa zavrnutim rukavima, i izvikivao kroz prozor, upućivao kamione i ostale građevinske stvari u raznim smjerovima. Drugim rije&ma, eksperimentalni fizičari nisu imali drugog posla dok im zgrade i aparatura nisu bili gotovi, pa su jednostavno gradili zgrade - ili pomagali u izgradnji. Teorijski fizičari, s druge strane, mogli su odmah početi s radom, tako da je odlučeno da neće živjeti na rančevima nego na lokaciji. Odmah smo počeli. Nije bilo ploča osim jedne na kotačima, pa smo je kotrljali naokolo dok nam je Robert Serber objašnjavao sve što su o atomskoj bombi i nuklearnoj fizici i svemu ostalom podučavali na Berkleyu. Nisam znao puno o tome; radio sam na drugim problemima. Imao sam, dakle, jako puno posla. Svakoga sam dana učio i čitao, učio i čitao. Sve se ubrzano događalo. Ali sam imao i sreće. Svi glavni, osim Hansa Bethea, nisu bili tamo u to vrijeme, a Bethe je trebao, nekoga za razgovor, za preispitivanje svojih ideja. Ulazio bi on tako u moj majušni ured i započinjao raspravu, objašnjavajući svoju ideju. Rekao bih, „Ne, ne, ti si lud. To će biti ovako.“ A on bi rekao, „Samo malo“, i objasnio mi kako nije on lud, nego ja. I tako bismo nastavili. Vidite, kad čujem fiziku, mislim samo o fizici i ne znam s

kim zapravo razgovaram, pa zato i govorim gluposti kao „ne, ne, nisi u pravu“, ili „ti si lud“. No, ispalo je da je to bilo baš ono što mu je trebalo. Zbog toga sam stekao malo bolje pozicije, kao vođa grupe od četvoro ljudi, pod Betheovim nadzorom. Spavaonice isprva nisu bile gotove, ali su teorijski fizičari ipak morali u njima odsjesti. Prvo su nas stavili u neku staru školu — nekadašnju školu za dječake. Živio sam u nečemu što su zvali Mehaničarska loza. Sve su nam natrpali na poljske krevete no nisu sve to dobro organizirali, jer su Bob Christy i njegova žena do kupaonice morali proći kroz našu spavaću sobu. Nije bilo ugodno. Na kraju su ipak izgradili spavaonice. Otišao sam do mjesta gdje su se dijelile sobe i rekli su mi da mogu sada izabrati svoju sobu. Znate li što sam učinio? Pogledao sam u kojem je smjeru djevojačka spavaonice i odabrao sobu koja je gledala na nju — iako sam kasnije otkrio da je ispred prozora raslo veliko drvo. Rekli su mi da će u svakoj sobi biti po dvoje ljudi, ali samo privremeno. Dvije su sobe dijelile jednu kupaonicu, a u svakoj su sobi bili kreveti na kat. No, ja zaista nisam želio drugu osobu u sobi. Te no6i, kad sam se uselio, nije bilo nikoga u sobi pa sam je odlučio zadržati za sebe. Supruga je bile u bolnici u Albuquerqueu, ali su neke njezine stvari ostale kod mene. Uzeo sam njezinu spavačicu, otvorio gornji krevet i preko njega ovlaš prebacio spavačicu. Uzeo sam i papuče, prosuo malo pudera na pod u kupaonici, kao da je još netko živio u sobi. I, što se dogodilo? Pa, vidite, to je trebala biti muška spavaonica. Vratio sam se kući to večeri i našao svoju pidžamu uredno složenu i pod jastukom na dnu kreveta, papuče uredno ispod kreveta. Ženska je spavačica također uredno pospremljena pod jastuk, kreveti su napravljeni, a puder očišćen, a nitko nije spavao u gornjem krevetu. Sljedeće noći ista stvar. Kad sam se probudio, izgužvao sam gornji krevet, prebacio preko njega spavačicu i ponovo prosuo puder u kupaonici i tako dalje. Četiri noći se to ponavljalo dok se svi nisu smjestili i više nije bilo opasnosti da će mi odrediti cimera. Svake noći je sve ponovo pospremljeno, bez obzira na to što je to bila muška spavaonica. Nisam to znao tada, ali to moje lukavstvo ubacilo me je u politiku. Tamo je bilo mnogo raznih frakcija, naravno - frakcija domaćica, mehaničara, tehničara i tako dalje. Zato su neženje i neudate djevojke mislili da se moraju udružiti, jer je uvedeno novo pravilo: Bez žena u muškoj spavaonici. Bilo je to apsolutno smiješno! Na kraju

krajeva, svi smo bili odrasli ljudi! Kakve su to gluposti? Trebala nam je politička akcija, raspravljali smo o tome i mene su izabrali kao predstavnika u gradskom vijeću. Nakon što sam sudjelovao u vijeću oko godinu i pol, pričao sam ponovo s Hansom Betheom. U to je vrijeme sjedio u velikom vijeću i ispričao sam mu trik sa spavačicom moje supruge i papučama. Počeo se smijati. „Dakle, tako si ušao u gradsko vijeće,“ rekao je. Ovako se sve bilo odvijalo: čistačica je otvorila vrata i odjednom naišla na neprilike: netko je spavao s muškarcem! Prijavila je glavnoj domaćici, ova opet poručniku, a poručnik bojniku. I tako to ode sve do generala u upravnom odboru. Što će napraviti? Razmislit će o tome, eto to će! Ali, u međuvremenu, koje se naredbe prenose preko satnika, majora, poru6nika sve do domaćice? „Samo vratite stvari kako su bile, počistite, pa ćemo vidjeti što se događa.“ Slijedeći dan isti izvještaj. Četiri dana su razbijali glave što učiniti. Konačno su objavili pravilo: Bez žena u muškoj spavaonici! I to je uzrokovalo takvu uzbunu da su morali nekoga izabrati da ih predstavlja u vijeću… Želio bih vam ispričati o cenzuri koju su tamo provodili. Odlučili su se za potpuno nelegalni postupak cenzuriranja pošte koja je stizala iz zemlje - na što nisu imali pravo. Pažljivo su to uspostavili, kao da smo dobrovoljno pristali. Svi ćemo dobrovoljno ostavljati nezalijepljene omotnice pisama koja smo slali, a oni imaju pravo otvarati pisma koja nama stižu; što smo mi dobrovoljno prihvatili. Ostavljali bismo pisma otvorenima; oni bi ih zatvarali ako su bila OK. Ako, po njihovom mišljenju, nešto u pismima nije bilo OK, vratili bi pismo natrag uz poruku da je prekršen taj-i-taj paragraf našeg „dogovora“. I tako, vrlo postupno i suptilno se uspostavila cenzura s mnogo pravila, i to za nas liberalne znanstvenike. Smjeli smo komentirati rad administracije ako smo željeli, smjeli smo pisati svome senatoru i reći mu da nam se ne sviđa kako se upravlja projektom i tako dalje. Rekli su da će nas obavijestiti bude li problema. Sve je dogovoreno i na prvi dan cenzure zvoni telefon! Zvrnd! Ja: „Što je?" „Molimo vas da siđete do nas.“ Siđem. „Što je ovo?“ „To je pismo od mog oca.“

„Pa, što je to?“ Pokazuju mi papir s crtama i točkama - četiri točke ispod, jedna gore, dvije ispod, jedna gore, točka pod točkom… „Što je to?“ Kažem, „To je šifrirano.“ Kažu oni: „Da, šifrirano je, ali ko piše?“ Kažem, „Nemam pojma što piše.“ Oni kažu, „Pa, koji je ključ ovoga kôda? Kako ćete ga dešifrirati?“ Kažem ja, „Pa, ne znam.“ I onda oni kažu, „A što je ovo?“ Kažem, „To je pismo od moje žene - piše TJXYWZ TWIX3.“ „Što je to?“ Kažem, „Drugi kôd.“ „A koji mu je ključ?“ „Ne znam.“ Kažu oni, „Primate kodirana pisma, a ne znate ključ?“ Rekao sam, „Točno tako. To je igra. Tražio sam da mi pišu u šiframa koje ne znam, razumijete? Oni izmišljaju kodove i šalju mi, ali mi neće reći koji je ključ.“ Jedno od pravila cenzure je da neće mijenjati ništa što bi se inače moglo slati poštom. Kažu mi, „Pa, morat ćete im reći da pošalju i ključ uz kôd.“ Kažem im, "Ja ne želim vidjeti ključ!“ Oni kažu, "No, dobro, mi ćemo izvaditi ključ iz pisma.“ Tako smo se dogovorili. OK? Dobro. Slijedeći dan stiže pismo od moje žene koje kaže: „Vrlo je teško pisati, jer osjećam da mi … viri preko ramena.“ A tamo gdje je bila riječ, sada stoji mrlja od brisača tinte. Odem dolje do ureda i kažem im, „Ne smijete mijenjati poštu samo zato jer vam se ne sviđa. Smijete čitati, ali ne smijete ništa brisati.“ Oni kažu, „Ne budite smiješni. Mislite li da cenzori koriste brisač tinte? Oni škaricama izrezuju riječi. Dobro. Napisao sam pismo ženi i pitao je „Jesi li koristila brisač tinte u pismu?“ Odgovorila je, „Ne. Nisam koristila brisač tinte, to je sigurno napravio …“ - u papiru je bila izrezana rupa. Vratio sam se bojniku koji je bio odgovoran za sve ovo i požalio se. Znate, trebalo je vremena za sve ovo, ali smatrao sam se pozvanim ispraviti svu tu cenzuru.

Bojnik mi je pokušao objasniti da su to ljudi koji su radili kao cenzori, učili kako to raditi, ali oni nisu razumjeli taj novi dogovor koji smo tako pažljivo uspostavili. I tako on kaže, „O čemu se radi, mislite li da sam zlonamjeran?“ Rekao sam, „Ne, vi imate dobre namjere ali nemate moć.“ jer, vidite, on je taj posao radio već tri ili četiri dana. Rekao je, „Vidjet ćemo kako stvari stoje!“ Grabi telefon i sve se riješilo. Pisma više nisu izrezivali. Ipak, bilo je teškoća. Na primjer, jednog sam dana dobio pismo od moje žene i cenzorovu bilješku, „U pismu je bila šifrirana poruka bez ključa pa smo je izvadili.“ Tog sam dana otišao do supruge u Albuquerque pa mi je rekla, „I, gdje su stvari?“ „Kakve stvari?“ Rekla je, „Minij (olovni oksid), glicerin, hot dogovi, rublje.“ Rekao sam, „Čekaj - to je bio popis?“ „Da.“ „To je bila šifrirana poruka,“ rekao sam. „Mislili su da je kôd - minij, glicerin i tako dalje.“ (Trebao joj je minij i glicerin da napravi ljepilo za kutiju od oniksa.) Sve se ovo događalo u prvih nekoliko tjedana dok sve nije sjelo na mjesto. Jednoga dana sam se zabavljao s nekim računalom i primijetio nešto vrlo čudno. Ako 1 podijelite sa 243, dobijete 0.004115226337… Zgodno je: malo ode ukrivo nakon 559 kad se prenosi, ali se uskoro ispravi i uredno ponavlja. Mislio sam da je vrlo zabavno. Napisao sam to u pismu pa mi se vratilo. Nije prošlo cenzuru, a tu je i bilješka: „Pogledajte paragraf 17B.“ Pogledam paragraf 17B. Kaže, „Pisma se smiju pisati samo na engleskom, ruskom, španjolskom, portugalskom, latinskom, njemačkom i tako dalje. Potrebno je pismeno dopuštenje da se koristi bilo koji drugi jezik.“ I onda, „Ne smije se pisati kôdom.“ Cenzoru sam napisao malu poruku i rekao da ono nije mogao biti kôd, jer ako se zaista podijeli 1 s 243, zaista se i dobije taj broj, dakle, u broju 0.004115226337 nema drugih informacija... a onda imamo i broj 243 - što je baš nikakva informacija. I tako dalje. Tražio sam i dopuštenje da pišem arapskim brojkama u svojim pismima. I tako sam to sredio. Uvijek je bilo problema s pismima koja smo slali ili primali. Na primjer, moja je žena stalno spominjala da joj nije ugodno pisati jer osjeća kao da joj cenzor viri iza ramena. Pravilo je govorilo da ne smijemo spominjati cenzuru. Mi nismo, ali kako mo-

gu njoj to zabraniti? Pa su mi slali poruke: „Vaša je supruga spomenula cenzuru.“ Naravno da je moja supruga spomenula cenzuru. Na kraju su mi poslali ovu poruku: „Molimo vas da obavijestite svoju suprugu da ne spominje cenzuru u pismima.“ Započeo sam pismo ženi: „Uputili su me da te obavijestim da u pismima ne spominješ cenzuru.“ Bum, tras, pismo se vraća! Opet pišem, „Uputili su me da obavijestim svoju ženu da ne spominje cenzuru. Kako ću to dovraga napraviti? I još, zašto je moram obavijestiti da ne spominje cenzuru? Skrivate li nešto od mene?“ Zanimljivo je da je cenzor morao reći meni da kažem svojoj ženi da mi ne piše da… Ali, smislili su odgovor. Rekli su, da, brine ih da pisma ne budu presretana kad odlaze iz Albuquerquea i da bi netko mogao saznati da postoji cenzura ako pročita pisma i zamolili da se ona ponaša normalnije. Sljedeći put, kad sam otišao, do nje u Albuquerque rekao sam, „Gledaj, hajde da ne spominjemo cenzuru.“ Na kraju smo, smislili kôd, dakle nešto nelegalno. Ako bih stavio točku na kraj potpisa, to je značilo da sam opet imao problema, i ona bi koristila sljedeću ideju koju je smislila. Cijeli dan je tamo samo sjedila, jer je bila bolesna i smišljala što i kako pisati. Konačno mi je poslala oglas iz novina, „Pošaljite svome dečku pismo na slagalici. Poslat ćemo vam praznu ploču slagalice, na koju napišite pismo i rastavite je, stavite u vrećicu i pošaljite.“ Primio sam taj oglas uz poruku, „Nemamo vremena igrati se igrica. Molimo vas uputite svoju suprugu da se drži običnih pisama.“ Pa, imali smo spremnu još jednu točku, ali su nas na vrijeme spriječili pa je nismo morali koristiti. Slijedeće bismo počinjalo, „Nadam se da si se sjetio ovo pismo pažljivo otvoriti, jer sam stavila sodu bikarbonu za tvoj želudac kako smo se dogovorili.“ Bilo bi to pismo puno praha. Očekivali smo da će ga na brzinu otvoriti, prah bi se rasuo po podu, oni bi se uznemirili, jer nisu smjeli ništa u pismima mijenjati. Morali bi skupljati svu tu sodu bikarbonu… ali, nismo imali vremena iskoristiti tu smicalicu. Rezultat svih ovih iskustava s cenzorima je bio da sam znao točno koliko mogu natezati, a koliko ne. Nitko drugi nije znao koliko ja. A i zaradio sam nešto malo novca na tome preko oklada. Jednoga dana sam otkrio da su radnici, koji su živjeli malo dalje, bili previše lijeni hodati do vrata u ogradi, pa su si izrezah rupu u ogradi. Otišao sam do vrata, do rupe i ugao, ponovo izašao i tako dalje, sve dok se narednik na vratima nije počeo pitati što se dogada. Kako je moguće da ovaj stalno izlazi, a nikad ne ulazi? Naravno, njegova je prirodna reakcija bila pozvati poručnika i staviti me u zatvor zbog to-

ga što sam radio. Objasnio sam da postoji rupa. Vidite, uvijek sam pokušavao ljudima ukazati na probleme. Kladio sam se s nekime da ću ispričati sve o rupi u ogradi u pismu i poslati ga. Naravno, i jesam. Rekao sam da bi trebali vidjeti kako se upravlja ovim mjestom (to smo smjeli reći). Postoji rupa u ogradi udaljena dvadeset i jedan i pol metar od tog-i-tog mjesta. Trebali bi popraviti tu rupu. I to je pismo prošlo. Prošlo je i pismo o jednom od momaka iz moje grupe, Johnu Kemenyju, koji se probudio usred noći pod baterijama nekih vojnih idiota, jer su otkrili da je njegov otac navodno komunist ili slično. Kemeny je danas poznata ličnost. Bilo je i drugih događaja. Kao i rupa na ogradi, uvijek sam nastojao skrenuti pozornost na neizravan način. A jedna od stvari koju sam želio naglasiti je bila da smo na početku imali vrlo važnih tajni, puno smo radili na bombi i uraniju i metodama i tako dalje; a sve je to bilo u dokumentima pohranjeno u drvene ormare za dokumente koji su imali male, obične, svakodnevne lokote. Naravno, razne su se stvari izrađivale u radionicama, kao šipka koja bi se provukla preko svih ladica, ali uvijek je u igri bio i lokot. Nadalje, papire se moglo vaditi, a da se lokoti ne otključaju. Ormar se samo trebao nagnuti unatrag. Donja ladica imala je malu šipku koja bi trebala držati dokumente na okupu, a ispod se nalazila dugačka široka rupa. Papiri su se mogli izvući odozdo. Cijelo sam vrijeme obijao brave i ukazivao na to kako je to lako izvesti. I svaki puta kad bismo svi bili na sastancima, ustao bih i rekao da čuvamo važne tajne i da ih ne bismo smjeli držati u takvim ormarima; trebale su nam bolje brave. Jednoga je dana Teller ustao usred sastanka i rekao mi: „Ja ne držim najvažnije tajne u mom ormaru za dokumente; čuvam ih u ladici stola. Nije li to bolje?“ Rekao sam, „Ne znam, nisam vidio tvoju ladicu od stola.“ Sjedio je na početku sobe, a ja pri kraju. Sastanak se nastavio, a ja sam se neopazice izvukao i otišao pogledati ladicu njegovog stola. Na ladici stola nisam morao ni obijati bravu. Samo se stavi ruka na stražnju stranu, odozdo, i papir se može izvaditi kao, iz stalka za papir u toaletu. jedan vuče drugi, i treći… Ispraznio sam cijelu ladicu, stavio sve na stol i vratio se na sastanak. Sastanak je upravo završavao i svi su izlazili, pa sam im se pridružio i dostigao Tellera to rekao, „O, usput, daj da pogledam tvoju ladicu.“ „Naravno“, rekao je i pokazao mi svoj stol. Pogledao sam ga i rekao, „Izgleda mi prilično dobro. Da vidimo što imaš unutra.“

„Rado bih ti pokazao“, rekao je, stavljaju6i ključ u bravu i otvarajući ladicu. „Da“, rekao je, „ti već to i sam nisi vidio.“ Problem sa šalama na visoko inteligentne ljude, kao Mr. Teller, je taj da je potrebno mnogo manje vremena kad vide da nešto nije u redu dok ne shvate što se točno dogodilo, tako, da ti jednostavno ne daju gušta! Neki od specifičnih problema u Los Alamosu bili su vrlo zanimljivi. Na primjer, pitanje sigurnosti tvornice u Oak Ridgeu, Tennessee. Los Alamos će napraviti bombu, ali u Oak Ridgeu su pokušavali razdvojiti uranijeve izotope — uranij 238 i uranij 235, onaj eksplozivan. Tek su počinjali dobivati infinitezimalne količine eksperimentalnog 235 i u isto vrijeme vježbali kemiju. Gradili su veliku tvornicu, koja će imati čuda od opreme i onda su mislili uzeti pročišćenu tvar i ponovo je pročistiti i pripremiti za novu fazu. (Pročišćavanje ide kroz nekoliko faza.) Tako su vježbali na jednoj strani, a dobivali sasvim malo U235 iz pokusa na aparaturi koju su imali. Pokušavali su naučiti kako ga procjenjivati, kako odrediti koliko u materijalu ima urana 235. Iako, smo im poslali upute, nisu to izveli kako treba. Konačno je Emil Segre rekao, da je jedina mogućnost da on osobno ode tamo i pregleda što rade. Vojska je rekla, „Ne, naša je politika da se sve informacije o Los Alamosu drže na jednom mjestu.“ Oni u Oak Ridgeu nisu znali za što će se uranij 235 koristiti, samo su znali što bi ga morali proizvesti. Oni viši na ljestvici su naravno znali da se uranijevi izotopi trebaju razdvojiti, ali nisu znali koliko je snažna bomba, što će se dogoditi ili bilo što drugo. Ljudi niže na ljestvici nisu uopće znali što rade. A vojska je nastojala sve to takvim i zadržati. Informacije nisu kolale. Ali Segre je inzistirao da nikada neće točno procijeniti i sve će se pretvoriti u dim. Konačno je ipak otišao tamo i dok je razgledavao, vidio je kako na kolicima prevoze velike staklene boce vode, zelene vode - što je otopina uranijevog nitrata. Rekao je, „Uh, a tako ćete i s pročišćenim postupati? Je li to vas plan?“ Rekli su, „Naravno - zašto ne?“ „Neće li eksplodirati?“ rekao je on. Ha? Eksplodirati? Onda je vojska rekla, „Je l' vidite? Nismo im smjeli dati tu informaciju! Sad su se uznemirili.“

Ispalo je da je vojska shvatila koliko je potrebno tvari da se napravi bomba dvadeset kilograma ili koliko je to već bilo - i mislili su da toliko materijala, pročišćenog, nikada neće biti odjednom u tvornici, tako da nije bilo opasnosti. Ali, nisu znali da su neutroni nevjerojatno učinkovitiji kad su usporeni u vodi. U vodi je potrebno manje od desetine - ne, stotinu puta manje materijala da se pokrene reakcija koja stvara radioaktivnost. I ubija sve oko sebe. Bilo je to vrlo opasno, a uopće se nisu brinuli o sigurnosti. Segre je Oppenheimeru poslao telegram: „Prođi cijelom tvornicom. Pogledaj gdje bi se trebale držati koncentrirane tvari prema procesu koji su oni osmislili. Mi ćemo u međuvremenu izračunati koliko se materijala može čuvati zajedno da ne eksplodira.“ Dvije su skupine počele raditi na tome. Christyjeva skupina je radila na vodenim otopinama, a moja na suhom prahu u kutijama. Izračunali smo koliko je materijala moguće sigurno uskladištiti. A Christy će otići u Oak Ridge i objasniti im situaciju, jer je važno da im se sve odmah objasni. Predao sam sve izračune Christyju i rekao mu da sad ima sve i da krene. Christy je obolio od upale pluća; morao sam ići ja. Nikad se prije nisam vozio avionom. Sve tajne uvalili su u naprtnjaču na mojim leđima! Avioni su u to vrijeme bili kao autobusi, osim što su stanice bile udaljenije. Svako se malo trebalo zaustavljati i čekati. Neki je tip stajao pokraj mene i igrao se lancem, govoreći, „Mora da je užasno teško u današnje doba letjeti avionom bez prioritetnog statusa.“ Nisam mogao odoljeti: „Pa, ne znam. Ja imam prioritet.“ Malo kasnije je ponovo pokušao. „Dolaze neki generali. Odgodit će neke od nas trećeg prioriteta.“ „U redu je“, rekao sam. „Ja sam dvojka.“ Vjerojatno je pisao svom kongresmenu - ako i on nije bio član kongresa – tužeći se, „Što to rade s klincima koji s drugim prioritetom lete usred rata?“ U svakom slučaju, stigao sam do Oak Ridgea. Prvo su me odveli u tvornicu, a ja nisam ništa rekao. Samo sam sve razgledao. Otkrio sam da je situacija bila još gora nego u Segreovom izvještaju, jer je on primijetio neke kutije u velikim sobama, ali nije primijetio mnogo kutija u drugoj sobi na drugoj strani istog zida - i tako dalje. Ako ima previše materijala, to eksplodira, znate.

Pregledao sam cijelu tvornicu. Nemam dobro pamćenje, ali kad intenzivno radim, imam dobro kratkotrajno pamćenje, pa sam svašta pamtio, kao broj zgrade 90-207, broj skladišta taj-i-taj, i tako dalje. U svojoj sobi te noći ponovio sam si sve što sam vidio, objasnio gdje su opasnosti i što bi trebalo napraviti da se to popravi. Jednostavno je. U otopinu se stavi kadmij koji upija neutrone iz vode, a kutije se fizički odvoje da nisu pregusto naslagane, prema određenim pravilima. Sljedećeg se dana trebao održati veliki sastanak. Zaboravio sam reći da mi je, prije odlaska iz Los Alamosa, Oppenheimer rekao, „Sljedeći su ljudi tehnički sposobni u Oak Ridgeu: gospodin Julian Webb, gospodin taj-i-taj i tako dalje. Želim da osiguraš da ti ljudi budu na sastanku i da im kažeš kako će se poboljšati sigurnost, tako da oni zaista razumiju.“ Rekao sam, „A što ako ne budu na sastanku? Što moram napraviti?“ Rekao je, „Onda reci: Los Alamos ne prihvaća odgovornost za sigurnost Oak Ridgea osim ako... !“ Rekao sam, „Mislite da ja, mali Richard, odem tamo i kažem ... ?“ Rekao je, "Da, mali Richarde, idi i to učini.“ Zaista sam brzo odrastao! Kad sam stigao, naravno, okupili su se glavešine tvrtke i tehničko osoblje koje sam trebao sresti, kao i generali i svi zainteresirani za taj ozbiljni problem. To je bilo dobro, jer bi inače cijela tvornica otišla u zrak da se nisu pozabavili problemom. Poručnik Zumwalt se brinuo za mene. Rekao mi je da je pukovnik rekao da im ne smijem reći kako rade neutroni i sve te detalje, jer želimo držati informacije odvojenima, nego da im samo kažem kako će se pobrinuti za sigurnost. Rekao sam, „Mislim da je nemoguće da se oni drže hrpe pravila, a da ne razumiju zašto. Mislim da će to funkcionirati samo ako im sve objasnim i da Los Alamos ne prihvaća odgovornost za sigurnost tvornice u Oak Ridgeu osim ako nisu u potpunosti informirani kako sve funkcionira!“ Bilo je odlično. Poručnik me odveo do pukovnika i ponovio što sam rekao. Pukovnik kaže, „Dajte mi pet minuta“, i odlazi do prozora gdje razmišlja. U tome su bili dobri - donošenju odluka. Zaista je bilo divno kako je i u samo pet minuta donesena odluka o informacijama o bombi. Poštujem izuzetno te vojne tipove, jer sam ne mogu na brzinu ni o čemu vrlo važnom odlučiti. Nakon pet minuta je rekao, „U redu, gospodine Feynman, možete početi.“

Sjeo sam i ispričao im o neutronima, kako funkcioniraju i bla, bla, previše neutrona zajedno, materijal treba držati odvojeno, kadmij upija, spori neutroni su učinkovitiji nego brzi neutroni i bla, bla - sve što je u Los Alamosu bilo najobičniji podatak, ali oni o tome nikada nisu čuli pa sam im se ja činio kao veliki genij. Rezultat svega je bio da su odlučili formirati skupine koje će napraviti vlastite proračune kako bi naučili. Počeli su redizajnirati tvornicu, jer na sastanku su bili i arhitekti, građevinci i inženjeri, kao i kemijski inženjeri za novu tvornicu koji će se baviti izdvojenim tvarima. Rekli su mi da se vratim za nekoliko mjeseci kada inženjeri dovrše dizajn tvornice. Trebao sam pregledati tvornicu. Kako ću to izvesti ako tvornica još nije izgrađena? Nisam znao. Poručnik Zumwalt, koji me je svuda pratio, odveo me u tu sobu sa dva inženjera i ogrooomnim stolom prekrivenim nacrtima koji su predstavljali različite katove predložene tvornice. Imao, sam tehničko crtanje u školi, ali ne čitam nacrte jako dobro. Razmotali su hrpu nacrta i počeli mi objašnjavati, misleći da sam genij. Jedna od stvari koju je trebalo izbjeći u tvornici je akumuliranje. Imali su probleme kao kada radi evaporator, koji nastoji akumulirati tvari ako se zaglavi ventil ili nešto slično, pa ako se nakupi previše materijala, sve će eksplodirati. Pa su mi objasnili da je tvornica dizajnirana tako da ako se jedan ventil zaglavi, ništa se neće dogoditi. Svugdje je trebalo barem dva ventila. Onda su mi objasnili kako sve funkcionira. Ugljikov tetraklorid ulazi ovdje, uranijev nitrat odavde ulazi ovdje, diže se i spušta, ide kroz pod, prolazi kroz cijevi, kroz drugi kat, bruuuum — kroz hrpu nacrta, dolje-gore-dolje- gore, govore vrlo brzo, objašnjavajući vrlo, vrlo kompliciranu kemijsku tvornicu. Potpuno sam zbunjen. Još gore, ne znam što znače simboli na nacrtima! Tu je neki simbol za koji u prvi čas mislim da je prozor. Kvadrat s malim križem u sredini, posvuda po tvornici. Mislim da je prozor, ali ne, ne može biti prozor, jer nije uvijek na rubu. Želim ih pitati što je to. Sigurno ste se našli u takvoj situaciji ako niste postavili pitanje odmah. Odmah bi bilo OK. Ali, sada su već predugo pričali. Oklijevali ste predugo. Ako ih sada pitate, reći će, „A na što smo mi gubili vrijeme?“ Što sada napraviti? Padne mi ideja na pamet. Možda je ventil. Prst stavljam na jedan od tajnovitih malih križeva u sredini jednog nacrta na strani tri i kažem, „Što se

događa ako se zaglavi ovaj ventil?“ — misleći da će reći, „To nije ventil, gospodine, to je prozor.“ Jedan pogleda drugoga i kaže, „Pa, ako se zaglavi taj ventil“ — i gleda goredolje po nacrtu, drugi isto tako, gore-dolje i lijevo-desno, pa se pogledaju. Okrenu se prema meni i otvore usta kao začuđene ribe pa kažu, „Potpuno ste u pravu, gospodine.“ Zamotaju nacrte i odlaze, kao i mi. A gospodin Zumwalt, koji me slijedi cijelo vrijeme, kaže, „Vi ste genij. Znao sam da ste genij kada ste samo jednom prošli kroz tvornicu i znali ste im reći o evaporatoru C-12 u zgradi 90-127 idućeg jutra“, kaže on, „ah, ovo što ste upravo napraviti je fantastično i htio bih znati kako, kako to radite.“ Rekao sam mu da se treba prvo saznati je li to ventil ili nije. Radio sam i na drugom problemu. Morali smo mnogo računati i to na Marchantovim kalkulatorima. Usput, samo da shvatite kako je bilo u Los Alamosu: imali smo to Marchantove kalkulatore — ručne s brojevima. Utipkaju se brojke i oni množe, dijele, zbrajaju i tako dalje, ali ne tako lako kao što to rade danas. To su mehaničke naprave, često se kvare i često ih se šalje u tvornicu na popravak. Uskoro nam je nedostajalo strojeva. Nekoliko nas ih je počelo rastavljati. (Nismo to smjeli. Pisalo je: „Ako rastavljate stroj, mi nismo odgovorni...“). Tako ih mi rastavljamo i brzo učimo kako rade i kako ih možemo popraviti i postajemo sve bolji i bolji i popravljamo sve složenije kvarove. A kad je nešto jako komplicirano, šaljemo ih u tvornicu, ali popravljamo lake kvarove i posao teče dalje. Na kraju sam ja popravljao sve kalkulatore, a tip u radionici se brinuo o pisaćim strojevima. No, uvidjeli smo da veliki problem - odnosno što se točno događa kad bomba eksplodira, koliko se energije oslobađa i tako dalje - tražilo je mnogo više računanja nego što smo mi bili u stanju obaviti. Pametan tip po imenu Stanley Frankel shvatio je da bismo to možda mogli obaviti na IBM računalima. IBM je imao strojeve za poslovne kalkulacije, zvane tabulatori, za ispisivanje zbroja, i one koji su množili s karticama koje se ulože u njih. Imali su i kolatore i sortere i slično. I tako je Frankel smislio dobar program. Stavimo dovoljno tih strojeva u sobu, uzmemo kartice i posložimo ih u ciklus. Svi koji rade brojčane kalkulacije znaju točno na što mislim, ali ovo je onda bila nova ideja - masovna uporaba strojeve. Radili smo slično sa strojevima za zbrajanje. Obično po jedan korak, radeći sve sami. Ali, ovo je bilo drukčije - prvo ide zbrajanje, pa množenje, pa zbrajanje i tako dale. Frankel je

osmislio sistem i naručio strojeve od IBM-a, a mi smo shvatili da je to bio dobar način rješavanja našeg problema. Trebao nam je čovjek za popravljanje tih strojeve, kako bi neprekidno radili. Vojska je poslala svog čovjeka, ali je on uvijek kasnio. Naravno, nama se uvijek žurilo. Sve što smo radili, nastojali smo obaviti što je moguće brže. U ovom slučaju, razradili smo sve numeričke korake koje su strojevi trebali obaviti - pomnoži ovo, onda ovo, onda oduzmi. Tada smo osmislili program, ali nismo imali neki stroj kako bismo ga testirali. Pa smo organizirali djevojke u sobi. Svaka je imala Marchantov stroj; jedna je bila množiteljica, druga zbrajateljica. Ova je dizala na treću potenciju - sve što je radila je bila kubirati broj na indeks kartici i poslati je sljedećoj djevojci. Provjerili smo cijeli ciklus dovoljno puta da riješimo sve probleme. Ispalo je da je ovaj sistem daleko brži od starog, u kojem je jedna osoba izvodila sve korake. Dostigli smo brzinu koje su predviđali za IBM strojeve. Jedina je razlika bila da se IBM strojevi nisu umarali i mogli su raditi u tri smjene. A djevojke su se nakon nekog vremena umorile. Strojevi su konačno stigli, ali ne i serviser. To su bili neki od najsavršenijih računskih strojeva toga doba, veliki strojevi koji su bili djelomično rastavljeni, s mnogo žica i nacrta s uputama. Stan Frankel, ja i još jedan kolega odlučili smo sastaviti ih, ali smo naišli na probleme. Najviše od glavešina koji su stalno dolazili i govorili, „Nešto ćete pokvariti!“ Sastavili smo ih, neki puta bi radili, neki su bili krivo sastavljeni pa nisu radili. Radio sam na nekom množitelju i vidio savijeni dio u unutrašnjosti, ali sam se bojao izravnati ga, jer je mogao puknuti - uvijek su nam govorili da ćemo nešto nepopravljivo potrgati. Kada je serviser konačno stigao, složio je i one strojeve koje mi nismo stigli i sve je proradilo. Ali ga je mučio onaj isti kao i mene. Nakon tri dana još uvijek je radio na tom zadnjem stroju. Rekao sam mu, „Mislim da je savijeno.“ Rekao je, „A, pa naravno. U tome je cijeli problem!“ Ispraviti savijeno! Sve je bilo dobro. Pa, gospodin Frankel, koji je započeo program, obolio je od iste računarske bolesti koju poznaju svi koji rade s računalima. Ozbiljno je to oboljenje i potpuno ometa rad. Problem s računalima je što se s njima igramo. Tako su divni. Imaju prekidače, ako je broj paran, napraviš ovo, ako je neparan, onda ono - ubrzo se izvode i složenije igre ako ste dovoljno pametni, i sve to na jednom stroju.

Nakon nekog vremena se sustav srušio. Frankel nije pazio; nikoga nije nadgledao. Sustav se usporavao - dok je sjedio u sobi smišljajući kako će natjerati tabulator da automatski ispisuje arcus tangens X, onda bi počeo i ispisivao kolone i onda klik, klik, klik, računao automatski arcus tangens integrirajući ga usput i izračunao cijelu tablicu u jednoj operaciji. Potpuno beskorisno. Imali smo tablice arc-tangensa. Ali ako ste ikada radili s računalima, razumjet ćete bolest - užitak u otkrivanju onoga što se sve može napraviti. A on je obolio prvi puta, sirotan koji je sve to izmislio. Zamolili su me da prestanem raditi na onome na čemu je radila moja grupa i preuzmem IBM grupu, pa sam nastojao izbjeći bolest. I, premda su rješavali samo tri zadatka u devet mjeseci, bila je to odlična grupa ljudi. Prvi je problem što nitko nikada tim dečkima ništa nije objasnio. Vojska ih je birala iz cijele zemlje za nešto što su zvali Odjel posebne inženjerije - pametne dečke s fakulteta koji su imali inženjerske sklonosti. Poslali bi ih u Los Alamos. Smjestili u barake. I ne bi im rekli ništa. Dolazili su na posao, radili na IBM strojevima - bušili rupe, brojeve koje nisu razumjeli. Nitko im nije rekao što rade. Išlo je jako sporo. Rekao sam da je tim tehničkim tipovima potrebno objasniti o čemu se radi. Oppenheimer je razgovarao s osiguranjem i dobio posebno dopuštenje kako bih im ja mogao održati predavanje. Bili su oduševljeni: „Borimo se u ratu! Sad vidimo što je to!“ Znali su što brojevi znače. Ako pritisak ispada veći, to znači da se oslobađa više energije i tako dalje. Sada su znali na čemu rade. Potpuna promjena! Oni su počeli smišljati načine kako raditi bolje. Popravili su sustav. Radili su noću. Noću ih nije trebalo nadzirati; ništa im nije trebalo. Sve su razumjeli: izumili su nekoliko program koje smo koristili. Tako su se moji dečki pokazali dobrima, a trebalo im je samo objasniti. Kao rezultat, iako im je prije trebalo devet mjeseci za tri zadatka, sad; smo radili devet zadataka u tri mjeseca, što je gotovo deset puta brže. Jedan od tajnih načina na koji smo rješavali zadatke bio je ovaj. Zadaci su se sastojali od hrpe kartica koje su trebale proći neki računski ciklus. Prvo zbrojiti, pa pomnožiti - i tako dalje kroz niz strojeva u toj sobi, polako, u krug. Mislili smo u ciklusu koristiti različito obojene kartice, ali pomaknuto u fazi. Tako bismo rješavali dva ili tri zadatka istovremeno.

Ali, to nas je uvalilo u drugi problem. Pred kraj rata, na primjer, baš prije testiranja u Abuquerqueu, postavilo se pitanje: Koliko će se energije osloboditi? Izračunali smo energiju različitih varijanti, ali nismo izračunali onu varijantu koja se na kraju i upotrijebila. Bob Christy nam je rekao, „Voljeli bismo rezultate za mjesec dana“ - ili nešto slično kratko, kao tri tjedna. Rekao sam, „To je nemoguće.“ Rekao je, „Vidi, rješavate gotovo dva zadatka mjesečno. Treba vam dakle dva tjedna za zadatak, ili tri tjedna.“ Rekao sam, „Znam. Ali zapravo treba mnogo više vremena za jedan zadatak, ali ih radimo paralelno. Inače treba mnogo vremena i ne možemo to ubrzati.“ Otišao je, a ja sam počeo razmišljati. Možemo li ubrzati ciklus? Što ako ne radimo ništa drugo sa strojevima, tako da nas ništa ne ometa? Objasnio sam izazov dečkima na ploči - MOŽEMO LI TO IZVESTI? Svi su počeli vikati, „Da, radit ćemo dvostruke smjene, radit ćemo prekovremeno“, i sve tako. „Pokušat ćemo. Pokušat ćemo!“ Sve druge zadatke smo zanemarili. Jedan i koncentriramo se na jedan. Počeli su raditi. Moja supruga, Arlena, imala je tuberkulozu. Činilo se da će se tragedija dogoditi svaki čas, pa sam unaprijed dogovorio s prijateljem u spavaonici da u slučaju nužde posudim njegov auto kako bih mogao stići brzo u Albuquerque. Zvao se Klaus Fuchs. Bio je uhoda i svojim je automobilom odnosio atomske tajne iz Los Alamosa do Santa Fea. Ali, to nitko tada nije znao. Nužda se dogodila. Posudio sam Fuchsov auto i usput pokupio dvoje autostopera za slučaj da se nešto dogodi autu na putu u Albuquerque. I naravno, baš dok smo prolazili kroz Santa Fe, pukla je guma. Dečki su mi pomogli promijeniti gumu, mada je, dok smo odlazili iz Santa Fea, pukla i druga. Odgurali smo auto do obližnje benzinske stanice. Mehaničar na benzinskoj je već popravljao nečiji auto i trebalo je čekati da dođemo na red. Nisam namjeravao objašnjavati situaciju, ali su mu dvojica autostopera sve objasnili. Uskoro smo imali novu gumu. (ali ne i rezervnu - teško je bilo nabaviti gume za vrijeme rata.) Pedesetak kilometara pred Albuquerquom je pukla i treća guma, pa sam auto ostavio na cesti i ostatak puta smo stopirali. Nazvao sam mehaničara da pokupi auto dok sam išao u bolnicu posjetiti suprugu.

Arlene je umrla nekoliko sati nakon što sam stigao. Bolničarka je ispunila smrtovnicu i otišla. Proveo sam još neko vrijeme sa svojom ženom. Onda sam pogledao na ručnu uru koju sam joj dao prije sedam godina, kad smo saznali da boluje od tuberkuloze. U to je vrijeme bila vrlo lijepa: digitalna ura na kojoj su se brojke mijenjale mehanički. Sat je bio precizan, no često je zastajao iz raznih razloga - ponekad sam ga popravljao - ali je radio sve to vrijeme. I sada je ponovo stao - u 9:22, vrijeme koje je pisalo na smrtovnici! Sjećam se da sam još u bratstvu na MIT-u odjednom znao da mi je baka umrla. Odmah nakon toga primio sam telefonski poziv, samo tako. Zvao me je Pete Bernays - baka je umrla. Sjećao sam se toga, ponekad bi se takve stvari događale slučajno - ipak je moja baka bila vrlo stara - iako ljudi misle da se događaju zbog nekog nadnaravnog fenomena. Arlene je držala tu uru pokraj kreveta cijelo vrijeme bolesti i sad je ura stala točno u vrijeme kad je umrla. Mogao sam shvatiti kako, netko, tko napola vjeruje u takve mogućnosti, tko nema sumnjičav um - posebno u tim okolnostima - ne pokuša odmah shvatiti što se dogodilo, nego objašnjava kako nitko nije dirao uru te da to nema prirodnog objašnjenja. Ura je jednostavno natprirodno stala. To postaje dramatični primjer tih fantastičnih fenomena. Svjetlo u sobi bilo je prigušeno i sjetio sam se kako je bolničarka podigla uru i okrenula je prema svjetlu da bolje vidi. To ju je lako moglo zaustaviti. Otišao sam van na šetnju. Možda sam se zavaravao, ali sam se iznenadio kako to da se ne osjećam onako kako sam mislio da se od ljudi očekuje da se osjećaju u tim okolnostima. Dakako, nisam bio oduševljen, ali niti pretjerano uznemiren, posebno ne zato jer sam već sedam godina znao da će se to dogoditi. Nisam znao kako ću se suočiti s prijateljima u Los Alamosu. Nisam želio na ljudima tužna lica dok im pričam da mi je umrla žena. Kada sam se vratio (i još je jednom pukla guma na povratku), pitali su me što se dogodilo. „Umrla je. A kako napreduje program?“ Odmah su shvatili da ne mislim naricati zbog toga. (Očito mi se dogodilo nešto psihološki: realnost je bila važna – morao sam. shvaćati što se zaista dogodilo s Arlenom, psihološki – i nisam zaplakao sve do mjesecima nakon toga, kad sam bio u Oak Ridgeu. Hodao sam sâm pokraj trgovina s haljinama i pomislio kako bi se Arleni sviđali. Tada sam puknuo. Bilo je to previše za mene.)

Vratio sam se na zadatak za računanje i našao zbrku: bijele kartice, plave kartice, žute, počeo sam govoriti, „Ne smijete izvoditi više od jednog zadatka!“ Rekli su, „Izađi, izađi, izađi. Čekaj malo - i sve ćemo ti objasniti.“ Čekao sam i saznao da kako su kartice prolazile, ponekad bi neki stroj pogriješio ili bi unijeli krivi broj. Prije smo se vraćali i počinjali iz početka. No, oni su primijetili da pogreška na nekom dijelu ciklusa utječe samo na obližnje brojeve i tako dalje. Obrađuju se hrpe kartica. Ako imate pedeset kartica i pogreška nastane na trideset i trećoj, pogođene su i trideset sedma, trideset osma, trideset deveta i četrdeseta. Slijedeći puta se širi kao bolest. Kad bi, dakle, pronašli pogrešku, ponovo su računali samo mali dio od deset kartica oko pogreške. A pošto deset kartica kroz sustav idu brže od pedeset, računali bi istovremeno i sljedećih pedeset kartica. Ali se ono prvo brže računalo, sve bi završili i ispravili pogrešku. Vrlo lukavo. Tako su ti dečki dobivali na brzini. Nije bilo drugog načina. Da su morali prekidati i popravljati sve, gubili bismo vrijeme. Ne bismo stigli. Eto, to su radili. Naravno, znate što se događalo dok su to radili. Pronašli bi pogrešku na plavim karticama. Žutih bi onda bilo manje; išle su brže nego plave. I upravo kad su bili najluđi — jer kad sve isprave, moraju ispravili i bijele kartice — šef je uletio. „Ostavi nas na miru“, rekli su. Pustio sam ih i sve je dobro ispalo. Riješili smo zadatak na vrijeme i to je bilo to. Na početku sam bio pomoćnik. Kasnije sam postao vođa skupine. Susreo sam neke vrlo poznate ljude. Bilo je to jedno od najboljih iskustava mog života, sresti sve to divne fizičare. Na primjer, Enrica Fermija. Došao je iz Chicaga na konzultacije, kako bi nam pomogao s nekim problemima. Susreli smo se s njim, a ja sam izveo neke kalkulacije i dobio rezultate. Kalkulacije su bile složene i vrlo teške. Obično sam bio stručnjak za to; uvijek sam mogao predvidjeti rezultat i objasniti ga kad sam izračunao. Ali je ovoga puta sve bilo tako složeno da nisam znao objasniti zašto je rješenje takvo. Objasnio sam Fermiju zadatak i počeo opisivati rezultat. Rekao je, „Čekaj, prije nego mi kažeš rezultat, daj da malo razmislim. Ispast će ovako (bio je u pravu) i to zbog toga-i-toga. A postoji odlično objašnjenje za to.“ Radio je ono u čemu sam ja navodno bio dobar, i to deset puta bolje od mene. Bila mi je to dobra lekcija.

A onda John von Neumann, veliki matematičar. Šetali smo se nedjeljom. Išli bismo u kanjone, često s Betheom ili Bobom Bacherom. Uživao sam. A von Neumann mi je dao, zanimljivu ideju: ne moraš biti odgovoran za svijet u kojem živiš. Pa sam razvio vrlo snažan osjećaj društvene neodgovornosti kao rezultat von Neumannovog savjeta. Od tada sam sretan čovjek. Ali je von Neumann posadio sjeme koje je preraslo u moju aktivnu neodgovornost! Sreo sam i Nielsa Bohra. Zvao se Nicholas Baker u to doba, i u Los Alamos je došao s Jimom Bakerom, svojim sinom, koji se zapravo zvao Aage Bohr. Stigli su iz Danske kao vrlo poznati fizičari, kao što znate. Čak i za glavešine, Bohr je bio veliki bog. Bili smo na nekom sastanku, prvi puta kada je stigao, i svi su željeli vidjeti velikog Bohra. Tamo je bilo mnogo ljudi i svi smo diskutirali o problemima s bombom. Stajao sam u nekom kutu. Došao je i otišao i vidio sam ga između glava drugih ljudi. Na dan kad je ponovo trebao doći, primio sam telefonski poziv. „Halo — Feynmane?“ „Da.“ „Ovdje Jim Baker.“ Bio je to njegov sin. „Moj otac i ja bismo voljeli s vama razgovarati.“ „Sa mnom? Ja sam Feynman. Ja sam samo...“ "Točno. Odgovara li vam osam sati?“ U osam sati ujutro, prije nego je bilo tko drugi bio budan, odlazim u ured u tehničkom odjelu i on kaže, „Razmišljali smo kako bismo bombu mogli učiniti efikasnijom i imamo ideju.“ Kažem, „Ne, to neće raditi. Nije učinkovito ... bla, bla, bla.“ Pa on kaže, „A kako bi ovo radilo?“ Kažem, „Ovo zvuči malo bolje, ali je ideja blesava.“ Sve je trajalo oko dva sata, izmjenjivali smo ideje, raspravljali. Veliki je Niels stalno palio svoju lulu koja se neprekidno gasila. Pričao je nerazumljivo — mrmlj, mrmlj. Teško ga je bilo razumjeti. Njegova sam sina bolje razumio. „Pa“, konačno je rekao paleći lulu, „mislim da sada možemo pozvati glavne.“ Onda su pozvali i ostale i raspravljali i s njima. Sin mi je objasnio što se dogodilo. Prošli put kad su bili tu, Bohr je rekao sinu, "Sjećaš li se imena onog malca u kutu? On je jedini koji me se ne boji i reći će mi kad mi je ideja glupa. Dakle, sljedeći put kad budemo raspravljali o idejama, nećemo to

moći s ovima što se sa svime slažu, što sve potvrđuju, da, doktore Bohr. Nađi mi tog tipa pa smo prvo s njim porazgovarati.“ Uvijek sam tako bio bedast. Nikada nisam znao s kim pričam. Samo me je fizika zanimala. Ako je ideja zvučala loše, rekao bih to. Ako je bila dobra, rekao sam da je dobra. Jednostavno. Uvijek sam tako, živio. Lijepo je i ugodno — ako to možete. Imao sam sreće da sam to mogao. Nakon malo računanja, naravno, na redu je bio test. U to sam vrijeme bio kod kuće, na kratkom odmoru nakon što mi je žena umrla, pa su mi poslali poruku, „Bebu očekujemo tog-i-tog dana.“ Odletio sam natrag i stigao baš kad su autobusi odlazili, pa sam otišao ravno na lokaciju i tamo čekao na udaljenosti od tridesetak kilometara. Imali smo radio i trebali su nam reći kada će aktivirati bombu, ali radio nije funkcionirao pa nismo znali što se događa. Nekoliko minuta prije određenog vremena, radio je proradio, pa smo čuli da ima još dvadesetak sekundi za nas koji smo bili na većoj udaljenosti. Drugi su čekali bliže, na oko deset kilometara. Podijelili su nam tamne naočale da bismo mogli gledati pokus. Tamne naočale! Na tridesetak kilometara s tim tamnim naočalama ništa ne bih vidio. Ono što mi je zaista moglo povrijediti oči (jako svjetlo ne šteti očima) je ultraljubičasto svjetlo. Zaklonio sam se iza stakla kamiona, jer ultraljubičasto ne prolazi kroz staklo, tako da sam bio na sigurnom i mogao sve vidjeti. Vrijeme je isteklo i vidim strahovit bljesak, tako da sam se sagnuo. Vidim ljubičaste točke na podu kamiona, ali kažem, „To nije to. To je optička varka.“ Ponovo gledam i vidim kako se ono bijelo svjetlo mijenja u žuto pa u narančasto. Oblaci se formiraju i ponovo nestaju - zbog skupljanja i širenja udarnog vala. Konačno, velika lopta narančastog, vrlo svijetle sredine, postaje narančasta lopta koja se podiže i treperi lagano, postaje crna na rubovima i onda je sve velika lopta dima s bljeskovima u unutrašnjosti, kako vrućina vatre ide prema van. Sve je to trajalo oko minutu. Serija od svijetlog do tamnog i ja sam to vidio. Vjerojatno sam jedini koji je gledao u tu prokletu stvar - prvi Trinity test. Svi ostali nosili su tamne naočale, a ljudi na deset kilometara ništa nisu vidjeli, jer su im svima vjerojatno rekli da legnu na pod. Vjerojatno sam jedini koji je to vidio vlastitim očima. Na kraju, nakon oko minute i pol, odjednom dolazi strahovita buka - BANG, onda grmljavina - to me se dojmilo. Nitko nije rekao niti riječi za vrijeme cijelog poku-

sa. Samo su promatrali u tišini. Ali, ovaj je zvuk sve oslobodio - i mene posebno, jer je čvrstoća zvuka na toj udaljenosti značila da je zaista uspjelo. Čovjek pokraj mene je rekao, „Što je to bilo?“ Rekao sam, „To je bila Bomba.“ Čovjek se zvao William Laurence. Kasnije je napisao članak i opisao cijelu situaciju. Trebao sam mu objasniti cijeli pokus, ali je ispalo da je to sve previše stručno za njega, pa je kasnije došao H. D. Smyth i sve sam mu pokazao. Otišli smo u sobu gdje je na uskom pijedestalu stajala mala posrebrena lopta. Na nju se mogao staviti dlan. Bila je topla. Radioaktivna. To je bio plutonij. Stajali smo na vratima te sobe i pričali o tome. Bio je to novi element kojeg je stvorio čovjek, koji na Zemlji nikada prije nije postojao, osim u vrlo kratkom razdoblju na samom početku. A ovdje je bio izoliran i radioaktivan i imao je sve te osobine. Napravili smo ga. Bio je strahovito vrijedan. U međuvremenu, znate kako je kad ljudi pričaju - mičete se neprekidno. Lupkao je graničnik vrata i rekao, „Da, graničnik je zaista primjeren za ova vrata.“ Bila je to dvadesetak centimetara velika polukugla od žućkastog materijala - zapravo, od zlata. Trebali smo napraviti eksperiment kako bismo vidjeli koliko se neutrona odbija od različitih materijala, i kako bismo uštedjeli neutrone, nismo koristili mnogo materijala. Testirali smo različite tvari: platinu, cink, mjed, zlato. U tim smo testovima napravili te grumene zlata i netko je smislio da bismo mogli iskoristiti to zlato za graničnik vrata prostorije u kojoj se nalazio plutonij. Nakon eksplozije, svi su u Los Alamosu bili uzbuđeni. Održavale su se zabave, trčali smo naokolo. Sjedio sam na rubu jednog džipa i lupao o bubnjeve i tako dalje. Ali, sjećam se Boba Wilsona, koji je samo sjedio tamo malodušno. Rekao sam, „Zašto si malodušan?“ Rekao je, „Strašnu smo stvar napravili.“ Rekao sam, „Ali, ti si počeo. Ti si nas u sve uvukao.“ Znate, ono što se meni dogodilo - što se svima ostalima dogodilo - jest da smo počeli iz dobrih razloga, radili naporno kako bismo nešto postigli i to je ugodno, uzbuđenje. Prestanete razmišljati, znate, jednostavno prestanete. Bob Wilson je jedini još uvijek razmišljao, u tom trenu. Vratio sam se u civilizaciju ubrzo nakon toga i otišao predavati na Cornell, a moj je prvi dojam zaista bio neobičan. Ne razumijem to sasvim, ali sam to tada snažno osjećao. Sjedio sam u restoranu u New Yorku, na primjer, i gledao prema zgra-

dama razmišljajući koliki je radijus uništenja napravila bomba u Hirošimi i tako dalje … Koliko je od toga udaljena 34. ulica? … Sve te zgrade, sve smrvljene - i tako dalje. I zamišljao bih ljude kako grade most, ili novu cestu i mislio, ludi su, ne razumiju, jednostavno ne razumiju. Zašto rade nove stvari? To je beskorisno. No, na sreću, sve je to beskorisno već gotovo četrdeset godina, zar ne? Nisam imao pravo da je gradnja novih mostova besmislena i drago mi je da su drugi ljudi imali dovoljno pameti da nastave graditi.

OBIJAČ SEFOVA SUSREĆE OBIJAČA SEFOVA Naučio sam obijati brave od Lea Lavatellija. Ispada da je obijanje običnih cilindričnih brava jednostavno. Pokušate okrenuti mehanizam tako da odvijač stavite u rupu (treba ga gurnuti sa strane da rupa ostane otvorena). Ne okreće se odmah, jer unutra postoje zupci koje treba podići na pravu visinu (inače ključem). Mehanizam nije savršen i brava se drži nekih zubaca više nego drugih. Dakle, ako se unutra gurne komad žice - spajalica zaobljena na vrhu i miče naprijed-natrag unutar brave, na kraju ćete gurnuti i taj zubac koji najviše drži baš do prave visine. Brava popusti, samo malo, dovoljno da prvi zubac ostane u zraku - drži se na rubu. Sad se ostatak drži na nekom drugom zupcu, pa se ponovi proces nekoliko minuta dok svi zupci nisu podignuti. Ono što se najčešće događa je da odvijač sklizne i čuje se izluđujući zvuk tiktik-tik. To su male opruge koje vraćaju zupce prema dolje kad se izvadi ključ, a čujete ih i kad izvadite odvijač. (Ponekad namjerno vadite odvijač kako biste provjerili napredak - na primjer, možda gurate sve u krivom smjeru). Proces je sličan Sizifovom; stalno se kotrljate unatrag. Jednostavno je, ali praksa uvelike pomaže. Naučite koliko jako pritisnuti, dovoljno da zupci ostanu gore, ali ne prejako da ne ostanu dolje. Ono što većina ljudi ne shvaća, dok stalno negdje ostaju zaključani, je da brave nije teško obiti. Kad sam počeo raditi na projektu atomske bombe u Los Alamosu, sve se odvijalo tako brzo i ništa nije bilo spremno. Sve tajne projekta - sve o atomskoj bombi čuvale su se u registratorima koji, ako su i imali bravice, bili su to lokoti s možda samo tri zupca; bilo ih je lako otvoriti. Kako bi se poboljšala sigurnost, na sve ormare s dokumentima stavili su dugačku šipku koja je prolazila kroz ručke ladica i bila učvršćena lokotom. Netko mi je rekao, „Pogledaj ovu nova stvarčicu što su stavili na ormare - možeš li ih sada otvoriti?“ Pogledao sam stražnju stranu ormara i vidio da ladice nisu imale čvrsto dno. U svakoj se nalazio prorez s vodilicom i šipkom (koja je držala papire uspravno u ladici). Ušao sam odostraga, pomaknuo vodilicu i počeo vaditi papire kroz prorez. „Pogledaj!“ rekao sam. „Ne moram ni obijati bravu.“ Los Alamos je bilo mjesto dobre suradnje i smatrali smo dužnošću ukazati na stvari koje bi trebalo poboljšati. Stalno sam se žalio da je sigurnost loša i da unatoč

tome što su svi mislili da je sve osigurano čeličnim šipkama i lokotima, da to ništa nije značilo. Kako bih demonstrirao da brave ništa ne osiguravaju, otišao bih u nečiji kabinet kad mi je trebao neki izvještaj, a vlasnik nije bio tamo, otvorio bih ormar i uzeo dokument. Kad bih završio posao, vratio bih papire i rekao: „Hvala za dokumente.“ „Otkuda ti to?“ „Uzeo sam ga iz tvog ormara za dokumente.“ „Ali, zaključao sam ga!“ "Znam da jesi. Ali brave ne valjaju.“ Konačno su nabavili ormare s bravama na šifre koje je izradila tvrtka Mosler Safe. Imali su tri ladice. Otvaranje najgornje, oslobodilo bi ostale ladice. Najgornja se otvarala namještanjem brojčanika prvo ulijevo, pa desno i na kraju lijevo prema kombinacije brojki, onda ponovo desno do broja deset, što bi pomaklo unutarnju polugu. Cijeli se ormar zaključavao tako da se zatvorila prvo donja ladica, onda gornja, brojčanik okrenuo dalje od broja deset i to bi namjestilo polugu. Ovi novi ormari odmah su me zainteresirali. Volim zagonetke. Netko pokušava nekog drugog držati podalje, dakle, mora postojati način kako se to može promijeniti! Prvo sam morao naučiti kako radi ta brava pa sam jednu rastavio. Ovo je bio princip: tri su diska bila postavljena na jednu osovinu, jedan iza drugoga; svaki je imao zarez na drugom mjestu. Trebalo je poredati zareze tako da kad se brojčanik okrene na deset, mali će mehanizam pogurati polugu u prorez koji čine tri zareza na tri diska. Dakle, da bi se diskovi okretali, postojala je igla pričvršćena na kolo brojčanika i igla na prvom disku istog radijusa. Jednim okretajem brojčanika, zahvati se prvi disk. Na dnu prvog diska je igla istog radijusa kao i prednja strana drugog diska, dakle, kad je brojčanik okrenut drugi puta, zahvati se i drugi disk. Okretanjem brojčanika, igla na stražnjoj strani drugog diska uhvatit će iglu na prednjoj strani trećeg diska, koja se sad mora poravnati s prvim brojem kombinacije. Sad treba brojčanik okrenuti cijeli krug kako bi se zahvatio i drugi disk s druge strane i onda nastaviti s drugim brojem kombinacije da se postavi i drugi disk. Ponovo se promijeni smjer i postavi i prvi disk na njegovo mjesto. Sad su zarezi poravnati pa se okretanjem brojčanika na deset, otvara ormar.

Trudio sam se, ali nisam mnogo postizao. Kupio sam i nekoliko knjiga o obijanju sefova, ali sve su bile iste. Na početku knjige navedene su neke priče o fantastičnim uspjesima obijača sefova, kao što je bila ona o ženi koja se smrzavala u hladnjaku za meso, ali je obijač sefova otvorio bravo za dvije minute, viseći naglavce. Ili, na nekom mjestu pod vodom nalazila su se skupocjena krzna ili zlatne poluge duboko pod morem, pa je obijač sefova zaronio i otvorio sanduk. Drugi dio knjige govorio je o tome kako obijati sefove. Navodilo se puno sitnih savjeta tipa „Dobra je ideja probati neki datum kao kombinaciju, jer mnogi ljudi vole koristiti datume.“ Ili, „Razmislite o ličnosti vlasnika sefa i što bi on mogao upotrijebiti kao kombinaciju.“ I, „Tajnice su često zabrinute da će zaboraviti kombinaciju sefa, pa će napisati kombinaciju na neko od ovih mjesta — na rub ladice, na popis imena i adresa…“ i tako dalje. Naveli su i ponešto razumnih savjeta kako otvoriti obične sefove, nije ih teško razumjeti. Obični sefovi imaju dodatnu ručku, pa ako se ručka gurne nadolje dok se okre6e brojčanik, a s obzirom da nije sve ravno (kao kod brava), sila ručke pokušava gurnuti polugu prema dolje u zareze (koji nisu poravnati) pa je neki disk pritišće više nego drugi. Kad zarez na disku dođe pod polugu, stetoskopom se čuje lagani klik, ili se trenje lagano smanji pa se osjeti u ruci (nije potrebno prije toga izbrusiti prste brusnim papirom) i tako znate da je to pravi broj! Ne znate je li to prvi, drugi ili treći broj, ali vam u tome može prilično pomoći otkriće koliko puta brojčanik treba okrenuti u drugu stranu da ponovo čujete isti klik. Ako je malo manje od jednom, radi se o prvom disku; ako je malo manje od dva puta, to je drugi disk (treba ukalkulirati i ispravke za debljinu igala). Koristan trik koji radi samo na običnim sefovima s dodatnom ručkom, tako da sam zašao u slijepu ulicu. Pokušao sam sve vrste usputnih trikova s ormarima, kao što je otkrivanje kako osloboditi držače na donjim ladicama a da se ne otvara najgornja, tako da sam uklonio, vijak na prednjoj strani i unutra gurao žicu vješalice. Pokušao sam vrlo brzo okretati brojčanik i onda postaviti na deset, dakle, dodajući malo trenja, nadajući se da će to zaustaviti disk na pravom mjestu. Pokušavao sam baš sve. Očajavao sam. Poduzeo sam i ponešto sustavnog istraživanja. Na primjer, tipična je kombinacija bila 69-32-21. Koliko će se drugi brojevi razlikovati od toga? Ako je broj bio 69, hoće li i 68 raditi? Ili 67? Na tim bravama koje smo tamo imali, oba su broja funkcioni-

rala, ali 66 više ne. Znači moglo se pogriješiti za dva broja u bilo kojem smjeru. To je značilo da treba probati samo jedan od pet brojeva, dakle, nula, pet, deset, petnaest i tako dalje. Na brojčaniku do 100, takvih je brojeva bilo dvadeset, dakle postojalo je 8000 mogućnosti umjesto 1.000.000 ako bi isprobavali svaki pojedini broj. Pitanje je bilo, koliko će mi vremena trebati da isprobam svih 8000 kombinacija? Pretpostavimo da imam točna prva dva broja. Na primjer, brojeve 69-32, ali ja to ne znam - mislim da su 70-30. Znači mogu isprobati dvadeset mogućih trećih brojeva a da ne moram ispočetka postavljati prva dva svaki puta. Sad pretpostavimo da imam točan samo prvi broj kombinacija. Nakon što isprobam svih dvadeset brojeva na trećem disku, pomičem brojčanik samo malo za drugi i onda ponovo svih dvadeset brojeva na trećem disku. Cijelo sam vrijeme vježbao na svom sefu i uvježbao to tako brzo da nisam mogao u glavi pobrkati koji broj isprobavam ili pogriješiti prvi broj. Kao iluzionist koji izvodi trikove s rukama. Uspostavio sam stalni ritam i mogao isprobati 400 mogućnosti u manje od pola sata. To je značilo da ću sef otvoriti za najviše osam sati - s prosječnim vremenom od četiri sata. U Los Alamosu je bio i čovjek po imenu Staley kojeg su isto zanimale brave. Povremeno bismo pričali o tome, ali nismo mnogo napredovali. Nakon moje ideje o otvaranju sefa za prosječno vrijeme od četiri sata, želio sam pokazati Staleyu kako to izvodim, pa sam otišao do jednog ureda u računarskom odjelu i pitao službenika, „Imate li što protiv da koristim vaš sef? Htio bih Staleyu nešto pokazati.“ U međuvremenu su došli i drugi momci iz računarskog odjela i jedan od njih je rekao, „Hej, Feynman će Staleyu pokazati kako se otvara sef, ha, ha, ha!“ Nisam zaista namjeravao otvoriti sef; samo sam htio Staleyu pokazati kako se na brzinu okreću zadnja dva broja, a da se ne poremeti redoslijed i ne mijenja prvi broj. Počeo sam. „Pretpostavimo da je prvi broj četrdeset, a isprobavamo petnaest kao drugi broj. Idemo naprijed-natrag, deset; natrag pet i naprijed, deset; i tako dalje. Sad smo isprobati sve moguće treće brojeve. Probat ćemo dvadeset kao drugi broj. Idemo naprijed-natrag, deset; natrag pet i naprijed, deset; i dalje, KLIK!“ Zinuo sam: prvi i drugi broj bili su točni! Nitko nije vidio moj izraz lica jer sam im bio okrenut leđima. Staley se činio iznenađen, ali smo obojica vrlo brzo shvatili što se dogodilo, pa sam slavodobitno otvorio gornju ladicu i rekao, „I, tu smo!“

Staley je rekao: „Da, razumijem što si mislio, to je dobar plan“ - pa smo izašli iz sobe. Svi su bili zadivljeni. Imao sam sreće: a sada sam zaista stekao reputaciju kao obijač sefova. Trebalo mi je oko godinu i pol dana uvježbavanja (naravno, radio sam i na bombi!) ali sam shvatio da sam pobijedio sefove u smislu da ako zaista bude problema - ako se netko izgubi, umre i nitko drugi ne zna kombinacije sefa, a dokumenti u njemu su bili zaista važni -otvorio bih sef. Nakon čitanja gluposti koje su obijači sefova navodili kao primjere, mislio sam da sam postigao sasvim pristojan rezultat. U Los Alamosu nije bilo zabave pa smo se nekako morali sami zabaviti; tako je i bavljenje Moslerovom bravom na mom ormaru bila jedna od mojih zabava. Jednoga sam dana shvatio da ako je brava otvorena, ladica izvučena a brojčanik ostavljen na deset (što ljudi rade kad otvore ormar i vade iz njega papire), poluga je još uvijek dolje. Što to znači da je poluga dolje? Znači da je poluga u prorezu kojeg čine tri diska, koji su još uvijek pravilno poredani. Ahhhh! Dakle, ako, okrenem brojčanik malo dalje od deset, poluga se podiže; ako se odmah vratim na deset, poluga se opet spušta, jer još uvijek nisam poremetio prorez. Ako se udaljavam od deset u koracima od pet, u jednom trenu se poluga više neće spustiti kad se vratim na deset; prorez je poremećen. Broj neposredno prije toga, koji je još uvijek puštao polugu je zadnji broj kombinacije! Shvatio sam da isto mogu primijeniti i za drugi broj: kad već znam zadnji broj, okrenut ću brojčanik na drugu stranu i ponovo, u koracima od pet, gurati drugi disk malo pomalo dok se poluga više ne spušta. Broj neposredno prije bit će drugi broj kombinacije. S mnogo strpljenja mogao bih na taj način otkriti sva tri broja, ali je količina truda za otkrivanje prvog broja kombinacije ovom elaboriranom shemom mnogo veća nego isprobavanje dvadeset mogućih prvih brojeva uz ova dva druga broja koja već znam, kada je ormar zatvoren. Vježbao sam i vježbao dok nisam mogao skinuti zadnja dva broja s otvorenog ormara, čak i ne gledajući brojčanik. A kad bih u nečijem uredu diskutirali neki problem iz fizike, naslonio bih se na njegov otvoren ormar i, baš kao netko tko se nesvjesno igra s ključevima dok priča, vrtio bih brojčanik naprijed i natrag. Ponekad sam stavio prst na polugu da ne moram gledati podiže li se. Na taj sam način otkrio zadnja dva broja raznih ormara s dokumentima. U svom bi uredu zapisao ta dva broja

na papir koji sam držao pod ključem u vlastitom ormaru. Svaki puta bih rastavio bravu - mislio sam da je to vrlo sigurno mjesto. Nakon nekog vremena reputacija mi je procvjetala, zbog situacija kao što je ova: netko, bi rekao, „Hej, Feynmane! Christyja nema na poslu, a iz njegovog sefa nam treba neki dokument - možeš li ga ti otvoriti?“ Ako već nisam imao zadnja dva broja za taj sef, rekao bi jednostavno, „Žao mi je, ali ne mogu to sad; imam neodloživog posla.“ Inače bih rekao, „Da, ali moram otići po alat!“ Nije mi zapravo trebao alat, ali sam se vratio u svoj ured, otvorio svoj sef i pogledao na papir na kome je pisalo: „Christy - 35, 60“. Onda bih uzeo odvijač i otišao u Cristyjev ured i zatvorio vrata za sobom. Naravno da nitko nije smio vidjeti kako to radim! Unutra sam bio sam i otvorio bih sef za nekoliko minuta. Trebao sam samo isprobati prvi broj i to najviše dvadeset puta, onda sjesti, čitati časopis ili nešto slično, ostalih petnaest ili dvadeset minuta. Nije imalo smisla pokazati kako mi to prelagano ide, netko bi shvatio da je sve trik! Nakon nekog vremena otvorio bih vrata i rekao, „Otvoreno je“. Ljudi su mislili da otvaram sefove od početka. Sada sam tu ideju, koja je počela s onim slučajnim otvaranjem pred Staleyem, mogao i iskoristiti. Nitko nije shvatio da im skidam zadnja dva broja s njihovih otvorenih sefova, iako - a možda i zbog toga sam to radio cijelo vrijeme, kao profesionalni varalica koji se šeće naokolo sa špilom karata. Često sam odlazio do Oak Ridgea da provjerim sigurnost tvornice uranija. Sve se uvijek odvijalo na brzinu, jer je bio rat. Jednom sam morao tamo ići vikendom. Bila je nedjelja i svi smo bill u uredu tog generala, direktora ili potpredsjednika neke tvrtke, nekoliko drugih glavešina i ja. Okupili su nas da prodiskutiramo neki izvještaj koji se nalazio u sefu - tajnom sefu, kad je general i direktor iznenada shvatio da ne zna svoju kombinaciju. Njegova je tajnica jedina znala kombinaciju pa ju je nazvao kod kuće, no ona je već bila otišla na izlet u brda. Dok se to sve događalo, pitao sam, „Imate li što protiv da se poigram sa sefom?“ „Ha, ha, ha — dapače!“ Otišao sam do sefa i počeo predstavu. Pričali su o tome kako će poslati auto da pronađu tajnicu, a tipa je sve više bilo sram, jer su svi ti ljudi ovdje čekali, a on je bio budala koja nije znala otvoriti svoj vlastiti sef. Svi su se nervirali i ljutili na njega, kadli KLIK! — sef se otvorio.

U deset sam minuta otvorio sef koji je sadržavao sve tajne dokumente o tvornici. Bili su zapanjeni. Ti sefovi očito nisu bili jako sigurni. Bio je to strašan šok: Sve te „povjerljive“, skrivene tajne zaključane u tom krasnom tajnom sefu, a ovaj ga je tip otvorio u deset minuta! Naravno da sam sef otvorio zbog stalne navike da bilježim zadnja dva broja. Bio sam u Oak Ridgeu mjesec dana prije toga, u tom istom uredu i skinuo sam zadnja dva broja gotovo nesvjesno — cijelo sam vrijeme vježbao vlastite opsesije. Iako nisam zapisao brojeve, nejasno sam se sjećao koji su bili. Prvo sam probao 40-15, onda 15-40, ali nisu radili. Onda sam probao 10-45 sa svim prvim brojevima i sef se otvorio. Slično mi se dogodilo jednog drugog vikenda u Oak Ridgeu. Napisao sam izvještaj koji je trebao odobriti pukovnik i koji se nalazio u njegovom sefu. Svi su čuvali dokumente u ormarima kao u Los Alamosu, ali on je bio pukovnik pa je imao bolji sef s dvoja vrata i velikim ručkama koje su iz okvira izvlačile četiri čelične poluge, debele po dva centimetre. Velika su se mjedena vrata otvorila i on je uzeo moj izvještaj kako bi ga pročitao. Nisam prije imao prilike vidjeti zaista dobre sefove, pa sam mu rekao, „Imate li što protiv da, dok vi čitate moj izvještaj, pogledam malo vaš sef?“ „Samo izvolite“, rekao je, uvjeren da ništa ne mogu učiniti. Pogledao sam stražnju stranu jednih od čvrstih mjedenih vrata i otkrio da je brojčanik povezan s malom bravom koja je izgledala isto kao i one na mojem ormaru u Los Alamosu. Ista tvrtka, iste male poluge, osim što se, dok se poluga spuštala, velike su ručke na sefu pomicale neke šipke u stranu, a s više je poluga bilo moguće pomaknuti i one čelične šipke. Cijeli je sistem poluga, činilo se, ovisio o nekoj maloj poluzi koja zaključava običan ormar za dokumente. Čisto u svrhu profesionalnog savršenstva, kako bih bio siguran da je mehanizam isti, skinuo sam zadnja dva broja na isti način kao i na ormarima. U međuvremenu je on čitao moj izvještaj. Kad je završio, rekao je, „U redu, dobro je.“ Stavio je izvještaj u sef, dohvatio velike ručke i zatvorio teška mjedena vrata. Tako dobro zvuči dok se zatvaraju, ali znao sam da je to psihološki, jer se nije radilo ni o čemu drugom nego o jednostavnoj bravi. Nisam se mogao suzdržati, a da ga ne gnjavim još malo (uvijek su me privlačili vojnici, imaju tako lijepe odore) pa sam rekao, „Zbog načina na koji ste zatvorili sef, čini mi se da mislite da su stvari u njemu sigurne.“ „Naravno.“

„Jedini razlog zašto mislite da su stvari unutra sigurne je što civili to zovu sef2.“ (Naglasio sam riječ „civili“ kao da su ga civili prevarili.) Uzrujao se. „Kako to mislite - nisu sigurne?“ „Dobar obijač sefova otvorio bi ga za trideset minuta.“ „Možete li ga vi otvoriti za trideset minuta?“ „Rekao sam dobar obijač sefova. Meni bi trebalo barem četrdeset i pet.“ „Dobro!“ rekao je. „Moja me supruga čeka kod kuće s večerom, ali ću ostati ovdje i gledati kako ćete vi raditi na toj prokletoj stvari četrdeset i pet minuta i nećete je otvoriti!“ Sjeo je u svoju veliku kožnu fotelju, podigao noge na stol i počeo čitati. Potpuno uvjeren u uspjeh, uzeo sam stolac, odnio ga do sefa i sjeo ispred. Počeo sam proizvoljno okretati brojčanik, samo da se nešto događa. Nakon oko pet minuta, što je mnogo vremena ako samo sjedite i čekate, izgubio je strpljenje: „Dakle, napredujete li?“ „Kod sprave poput ove, ili je otvorite ili ne.“ Mislio sam da će još minuta ili dvije biti upravo dovoljno vremena, pa sam zaista počeo raditi i dvije minute kasnije, KLIK - otvorio se. Pukovnik je zinuo i izbuljio oči. „Pukovniče“, rekao sam ozbiljno, „ispričat ću vam nešto, o ovim bravama: kad su otvorena vrata sefa ili gornja ladica ormara, jednostavno je skinuti kombinaciju. To sam učinio dok ste čitali moj izvještaj, samo da vam demonstriram opasnost. Morali biste inzistirati da svi zaključavaju svoje ormare i ladice dok rade, jer kad su otvoreni, vrlo su, vrlo ranjivi.“ „Da! Razumijem vas! Vrlo zanimljivo!“ Konačno smo govorili istim jezikom. Sljedeći puta u Oak Ridgeu sve su sekretarice i ostali znali tko sam i govorili su mi, „Ne prolazite ovuda! Ne prolazite ovuda!“ Pukovnik je svima u tvornici poslao, poruku: „Je li gospodin Feynman za vrijeme svoje posljednje posjete ovdje bio u vašem uredu, pokraj ureda ili je prolazio kroz ured?“ Neki su odgovorili da; drugi ne. Oni koji su potvrdili, dobili su još jednu poruku: „Molim vas da promijenite kombinaciju vašeg sefa.“ To je bilo rješenje: Ja sam bio opasan. Tako da su svi morali mijenjati kombinacije zbog mene. Nije lako promijenite kombinaciju i zapamtiti novu, pa su se svi ljutili

Igra riječi. Primarno značenje engleske riječi safe je „siguran“, no upotrebljava se i za „sef“, ormar s kombinacijskom bravom. 2

na mene i nisu me puštali blizu: možda bi morali ponovo mijenjati kombinaciju. Naravno, ormare su i dalje ostavljah otvorene dok su radili! Knjižnica u Los Alamosu čuvala je svu dokumentaciju na kojoj smo ikad radili: bila je to sigurna, betonska soba s velikim, prekrasnim vratima s metalnim kotačem koji se okretao — kao bankovni trezor. Za vrijeme rata pokušao sam ih pobliže proučiti. Znao sam djevojku koja je radila kao, knjižničarka i molio je da me pusti da se igram malo s vratima. Fascinirala su me: bila je to najveća brava koju sam ikad vidio! Otkrio sam da ne bih mogao koristiti svoju metodu skidanja dva zadnja broja. U stvari, okretanje kotača dok su vrata bila otvorena zaključalo je bravu, pa se vrata nisu mogla zatvoriti sve dok nije došla ona djevojka i ponovo otključala bravu. Tako sam se prestao igrati s tim vratima. Nisam imao vremena proučiti kako su funkcionirala; bilo je to daleko iznad mojih moći. Preko ljeta nakon rata morao sam napisati neke dokumente i završiti poslove pa sam se s Cornelia, gdje sam držao predavanja te godine, vratio u Los Alamos. Usred posla zatrebao mi je jedan dokument koji sam prije napisao, ali se više nisam sjećao detalja, a nalazio se u knjižnici. Otišao sam po dokument i naišao na vojnika koji je s puškom hodao ispred ulaza. Bila je subota, a subotom je, nakon rata, knjižnica bila zatvorena. Onda sam se sjetio, što je napravio moj dobar prijatelj, Frederic de Hoffman. Radio je u Odjelu za deklasifikaciju. Nakon rata, vojska je razmišljala o skidanju statusa vojne tajne s nekih dokumenata, pa je on boravio puno vremena u knjižnici, provjeravao dokumente, tražio, gledao — toliko da je već gubio živce! Pa je napravio kopije svih dokumenata — svih tajni atomske bombe — i držao ih u ormaru za dokumente u svom uredu. Otišao sam do njegovog ureda; svjetla su bila upaljena. činilo se da je tkogod da je bio tamo - vjerojatno njegova tajnica - izašao na nekoliko minuta, pa sam pričekao. Dok sam čekao, igrao sam se s brojčanikom na jednom od ormara s dokumentima. (Usput, nisam znao dva zadnja broja de Hoffmanovih brava; instalirali su ih nakon rata, kad sam ja već otišao.) Igrao sam se s jednim brojčanikom i razmišljao o knjigama o obijanju sefova. Mislio sam, „Nikad me trikovi iz tih knjiga nisu impresionirali, pa ih nisam nikad isprobao, ali da vidimo mogu li otvoriti de Hoffmanov sef prema knjizi.“ Prvi trik, tajnica: strah da će zaboraviti kombinaciju, pa ju je zapisala negdje. Počeo sam pregledavati neka od mjesta spomenuta u knjizi. Ladica stola bila je zak-

ljučana, ali to je bila obična bravica koju me je Leo Lavatelli naučio obijati - ping! Pogledao sam po rubu: ništa. Razgledao sam tajničine papire. Pronašao sam stranicu koju su imale sve tajnice, s popisom grčkih slova - tako da ih mogu prepoznati u matematičkim formulama - i njihova imena. I tamo je, kao usput napisano na vrhu papira pisalo pi = 3,14159. Dakle, šest brojki a i zašto bi tajnica trebala znati brojčanu vrijednost od π? Bilo je tako očito, nije bilo drugog razloga! Vratio sam se do ormara i pokušao kombinaciju 31-41-59. Nije se otvorilo. Probao sam 59-41-31. Ni to nije radilo. Pa 95-14-13. Unatrag, unaprijed, naopako, okreni, obrni - ništa! Zatvorio sam ladicu stola i krenuo prema vratima kad sam se sjetio ponovo knjige o obijanju sefova: drugo, pokušajte psihološku metodu. Rekao sam sebi, „Freddy de Hoffman je baš prava osoba koju će koristiti matematičku konstantu za kombinaciju sefa.“ Na prvom sam ormaru isprobao 27-18-28 - KLIK! Otvorio se! (Matematička konstantu druga po važnosti nakon π je baza prirodnog logaritma, e: 2,71828 ...) Bilo je devet ormara, a ja sam otvorio prvi, mada se dokument koji sam tražio nalazio u drugom - posloženi su bili po autorima po abecedi. Isprobao sam kombinaciju na drugom ormaru: 27-18-28 - KLIK! Otvarala ga je ista kombinacija brojeva. Mislio sam, „Ovo je divno! Otvorio sam tajne atomske bombe i ako budem ikada pričao ovu zgodu, moram provjeriti jesu li sve brave namještene na istu kombinaciju!“ Neki su se ormari nalazili u drugo] sobi, pa sam i na njima isprobao 27-18-28. Otvorili su se. Dakle, otvorio sam, tri sefa - svi su bili isti. Mislio sam, „Sada i ja mogu napisati priručnik za obijače sefova, najbolji od svih, jer ću na početku reći kako sam otvarao sefove sa sadržajem važnijim i vrednijim nego što su bili oni koje su drugi obijači sefova ikad provaljivali - osim ako je život bio u pitanju, naravno - ali u usporedbi s krznima i zlatnim polugama, sve sam ih prešišao: otvorio sam sefove koji su sadržavali sve tajne atomske bombe; rasporede za proizvodnju plutonija, procedure pročišćavanja, koliko je materijala bilo potrebno, kako, je bomba funkcionirala, kako, se stvaraju neutroni, kako je izgledala konstrukcija, dimenzije - sve informacije poznate u Los Alamosu: sve živo i neživo!“ Vratio sam se drugom ormaru i izvadio dokument koji sam trebao. Onda sam crvenim flomasterom na žutom papiru kojeg sam našao u uredu napisao, „Posudio

sam dokument br. LA4321 - Feynman, obijač sefova.“ Stavio sam poruku na vrh papira u ormaru i zatvorio ga. Onda sam u onaj ormar koji sam prvi otvorio stavio još jednu poruku: „Ni ovaj nije bilo teže otvoriti – Pametnjaković“ i zatvorio ormar za dokumente. U drugoj sobi sam u još jedan ormar ostavio, poruku „Kad su sve kombinacije iste, nije teško otvoriti još jednu bravu - Opet Onaj“ i zatvorio ladicu. Vratio sam se u svoj ured i napisao izvještaj. Te sam večeri otišao na večeru u restoran u kojem je bio i Freddy de Hoffman. Rekao je da se vraća u ured na posao pa sam iz čiste želje za zabavom krenuo s njim. Počeo je raditi i ubrzo je otišao u drugu sobu do ormara s dokumentima - na to nisam računao - prvo je otvorio onaj u koji sam stavio treću poruku. Otvorio je ladicu, ugledao strani predmet - žarko žuti papir s tekstom napisanim žarko crvenom bojicom. Čitao sam u knjigama da kad se netko jako boji, da mu lice posivi, ali to nisam nikad vidio. Pa, apsolutno je točno. Lice mu je izgubilo boju, posivjelo, požutjelo, pozelenilo - bilo je užasno za gledati. Uzeo je papir dok su mu se ruke tresle. „Popogledaj o-ovo!“ rekao je, dršćući. Na papiru je pisalo, „Kad su sve kombinacije iste, nije teško otvoriti još jednu bravu - Opet Onaj“. „Što to znači?“ pitao sam. „Sve su k-k-kombinacije mojih brava is-ste!“ promucao je. „To baš i nije dobra ideja.“ „Zn-znam to s-sad!“ rekao je, sasvim potresen. A drugi je učinak kad nekome krv isteče iz lica taj da ni mozak ne radi kako treba. „Potpisao se! Potpisao se!“ rekao je. „Što?“ (nisam stavio ime pod tu poruku.) „Da“, rekao je, „to je isti onaj koji je pokušavao ući u Zgradu Omega!“ Za vrijeme cijelog rata, pa čak i kasnije, stalno su kolale glasine: „Netko se pokušava uvući u Zgradu Omega!“ Znate, za vrijeme rata izvodili su pokuse u kojima su htjeli prikupiti dovoljno materijala kako bi lančana reakcija samo započela. Pustili bi malo materijala kroz drugi, i započela bi reakcija, a oni bi mjerili koliko su dobili neutrona. Materijal bi prošao kroz drugi toliko brzo da se ništa ne bi nakupljalo i eksplodi-

ralo. Međutim, započelo bi dovoljno reakcije da mogu ocijeniti počinje li sve pravilno, jesu li odnosi točni i ide li sve prema predviđanjima - vrlo opasan pokus! Naravno, nisu ga izvodili usred Los Alamosa, nego nekoliko kilometara izvan grada, u izoliranom kanjonu, iza nekoliko visoravni. Ta Zgrada Omega imala je vlastitu ogradu svuda naokolo i stražarske tornjeve. Usred noći, kad je sve tiho, neki zec bi izvirio iz grmlja i lupio o ogradu, radeći buku. Čuvar bi zapucao. Dežurni poručnik bi se pojavio. Što će čuvar reći - da je to bio samo zec? Ne. „Netko se pokušao uvući u Zgradu Omega i otjerao sam ga!“ De Hoffman je problijedio i tresao se kao list, i nije shvaćao da je njegovo logično zaključivanje pogrešno: nije imao dokaza da je isti onaj koji je pokušavao ući u Zgradu Omega stajao upravo pokraj njega. Pitao me što da radi. „Pogledaj nedostaju li neki dokumenti.“ „Sve se čini u redu“, rekao je. „Ne vidim da išta nedostaje.“ Pokušao sam ga navesti do ormara s dokumentima iz kojeg sam uzeo moj dokument. „Pa, hm, ako su sve kombinacije iste, možda je uzeo nešto iz druge ladice.“ „Tako je!“ rekao je i vratio se u ured da bi otvorio prvi ormar i pronašao drugu poruku koju sam napisao: „Ni ovaj nije bilo teško otvoriti – Pametnjaković.“ Sada za njega vise nije bilo razlike između „Opet Onog“ i „Pametnjaković“. Bilo mu je savršeno jasno da je to bio onaj koji je provaljivao u Zgradu Omega. Uvjeriti ga da otvori i ormar s mojom prvom porukom bilo je posebno teško i ne sjećam se kako mi je uspjelo. Počeo ju je otvarati, a ja sam krenuo niz hodnik, jer sam se malo pribojavao što će biti kad otkrije tko mu je smjestio, možda bi me zadavio! Naravno da je potrčao za mnom, ali umjesto da bude ljut, zagrlio me je od silnog olakšanja da je to afera s krađom atomskih tajni samo moja šala. Nekoliko dana kasnije mi je de Hoffman rekao da mu treba nešto iz Kerstovog sefa. Donald Kerst se vratio u Illionis i nije ga se moglo dobiti. „Ako možeš otvoriti sve moje sefove koristeći psihologiju,“ rekao je de Hoffman (ispričao sam mu kako sam to izveo), „možda možeš otvoriti i Kerstov sef na isti način.“ Do tada se priča već proširila pa je nekoliko ljudi navratilo gledati taj fantastičan proces u kojem ću ja otvoriti Kerstov sef. Nije me smetalo što nisam sam. Ionako nisam znao zadnja dva broja kombinacije Kerstova sefa, a za psihološku su mi metodu trebali ljudi koji su ga znali.

Otišli smo zajedno do Kerstova ureda i provjerio sam ladice ne bi li našao kakav trag; ničega nije bilo. Onda sam ih pitao, „Kakvu bi kombinaciju Kerst izabrao — matematičku konstantu?“ „O, ne!“ rekao je de Hoffman. „Kerst bi izabrao nešto vrlo jednostavno.“ Pokušao sam -10-20-30, 20-40-60, 60-40-20, 30-20-10. Ništa. Onda sam rekao, „Mislite li da bi koristio neki datum?“ „Da!“ rekli su. „On je baš tip koji bi upotrijebio datum.“ Pokušali smo razne datume: 9-6-45, kada je bomba bačena; 86-19-45, taj datum, onaj datum; kad je projekt započeo. Ništa nije radilo. Do tada je većina ljudi već bila otišla. Nisu imali strpljenja gledati me dok pogađam, a jedini način da se to riješi je strpljenje! Onda sam odlučio isprobati sve oko 1900. do tada. Čini se da je to mnogo, ali nije: prvi je broj mjesec, jedan do dvanaest, može se isprobati preko tri broja: deset, pet i nula. Drugi je broj dan, od jedan do trideset i jedan, što se može isprobati preko šest brojeva. Treći je broj godina, što je tada bilo četrdeset i sedam brojeva, ili devet pokušaja. Dakle 8000 kombinacija smanjeno je na 162, što sam mogao isprobati u petnaest ili dvadeset minuta. Na nesreću sam počeo s velikim brojevima za mjesece, jer kad sam sef konačno otvorio, kombinacija je bila 0-5-35. Okrenuo sam se de Hoffmanu. „Što se dogodilo Kerstu oko 5. siječnja 1935?“ „Kćer mu je rođena 1936“, rekao je de Hoffman. „Mora da je to njezin rođendan" Dakle, otvorio sam već dva sefa bez dodatne pomoći. Bio sam dobar. Sad sam postao profesionalac. Tog istog ljeta nakon rata netko iz Odjela za imovinu je pokušao uzeti neke stvari koje je država kupila i ponovo ih prodati kao višak. Jedna od tih stvari bio je satnikov sef. Svi smo znali za taj sef. Satnik je stigao za vrijeme rata i odlučio da ormari za dokumente nisu dovoljno sigurni za tajne koje će on čuvati, pa mu treba poseban sef. Satnikov ured nalazio se na katu jedne od drvenih zgrada u kojima su nam bili uredi, a sef koji je naručio bio je težak, čeličan. Radnici su napravili drvene platforme i posebnim alatom i polugama gurali sef uza stube. Nije bilo mnogo zabave pa smo svi mi promatrali kako se ogroman sef useljava u njegov ured uz mnogo truda i svi smo se šalili s tajnama koje će u njemu čuvati. Netko je rekao da bismo trebali i mi

svoje stvari držati u tom sefu, a neka on stavi svoje u naše. Dakle, svi su znali da taj sef postoji. Čovjek iz Odjela za imovinu smatrao ga je viškom, no prvo ga je trebalo isprazniti, a jedini koji su znali kombinaciju bili su satnik, koji je otputovao na otočje Bikini, i Alvarez, koji ju je zaboravio. Zamolili su me da otvorim sef. Otišao sam do ureda i rekao tajnici, „Zašto ne telefonirate kapetanu i pitate ga kombinaciju?“ „Ne želim ga smetati,“ rekla je. „Pa, smetat ćete mene jedno osam sati. Neću niti počinjati ako ga barem ne pokušate nazvati.“ „Ok, ok!“ rekla je. Podigla slušalicu, a ja sam otišao u drugu sobu pogledati sef. Stajao je tamo, ogroman, čeličan, a vrata su bila širom otvorena. Vratio sam se do tajnice. „Otvoren je.“ „Divno!“ rekla je i spustila slušalicu. „Ne“, rekao sam, "već je bio otvoren.“ „Oh! Znači da ga je onaj iz Odjela za imovinu ipak uspio otvoriti.“ Otišao sam to njega. „Kad sam došao do sefa već je bio otvoren." „O, da“, rekao je. „Oprostite što vam nisam javio. Poslao sam našeg kućnog bravara da ga izbuši, ali ga je prije toga pokušao otvoriti i uspio.“ Tako dakle! Prva informacija: Los Alamos sad ima kućnog bravara. Druga informacija: taj čovjek zna kako se buše sefovi, nešto o čemu nemam pojma. Treća informacija: zna otvarati nepoznate sefove - u nekoliko minuta. Ovo je pravi profesionalac, pravi izvor informacija. Moram ga upoznati. Otkrio sam da su zaposlili bravara nakon rata (kad ih više sigurnost nije tako mučila) da se pobrine za takve stvari. Ispalo je da nije imao mnogo posla s otvaranjem brava pa je popravljao i Marchantove kalkulatore koje smo koristili. Za vrijeme rata sam ih i ja popravljao cijelo vrijeme - dakle, evo načina kako ću ga upoznati. Nikad se nisam skanjivao upoznati bilo koga; jednostavno bih prišao i predstavio se. Ali, u ovom mi je slučaju bilo izuzetno važno da ga sretnem i znao sam da prije nego mi otkrije svoje tajne o otvaranju brava, da se moram dokazati. Otkrio sam u kojoj sobi radi - u podrumu odjela za teorijsku fiziku gdje sam i ja radio - i znao sam da radi navečer, kad se strojevi nisu koristili. Prvo sam prolazio ispred njegovih vrata na putu do svog ureda svaku večer. Samo sam hodao pokraj.

Nekoliko noći kasnije, rekao sam samo „Bok“. Nakon nekog vremena, kad bi on vidio da ja prolazim, odvratio bi mi „Bok“' ili „Dobra večer“. Nekoliko tjedana ovog sporog procesa je prošlo. On radi na Marchantovim kalkulatorima. Ne spominjem ih, još nije vrijeme. Polako govorimo sve više: „Bok! Vidim da naporno radite!“ „Da, prilično je teško“ - i tako dalje. Konačno, prilika: poziva me na juhu. Sve ide odlično. Svake večeri zajedno jedemo juhu. Počinjem pričati o strojevima za zbrajanje i on mi ispriča da ima problem. Pokušava u pravom redoslijedu postaviti kotače sa zavojnicama natrag na osobinu, ali nema pravi alat ili nešto; na tome već radi tjedan dana. Kažem mu da sam za vrijeme rata popravljao to strojeve i „Znate što, ostavite mi taj stroj večeras, pogledat ću ga sutra.“ „OK“, kaže on, jer je očajan. Sljedećeg sam, dana pogledao tu prokletu stvar i pokušao je popraviti golim rukama, držeći sve kotačiće u šaci. Nije uspijevalo. Mislio sam, „Ako je i on pokušavao istu stvar već tjedan dana, i ja pokušavam i ne mogu to napraviti, to nije pravi način!“ Pažljivo sam sve ponovo pogledao i primijetio da svaki kotačić ima malu rupu - vrlo malu. I onda mi je sinulo: skinuo sam prvi i provukao komad žice kroz rupicu. Onda drugi i sljedeći - kao nizanje perli na konac - sve sam ih nanizao od prve, poravnao, izvukao žicu i sve je bilo OK. Te sam mu noći pokazao rupice i kako sam sve izveo, pa smo od tada razgovarali mnogo o strojevima; postali smo dobri prijatelji. U njegovom je uredu bilo mnogo pretinaca s bravama i lokotima koji su bili napola razmontirani, kao i dijelova sefova. O, kako, su bili lijepi! Ali ja još uvijek nisam spominjao brave i sefove. Konačno sam osjetio da je došao taj dan pa sam mu bacio udicu o sefovima: reći ću mu da je jedino što korisno znam o sefovima — da se mogu skinuti zadnja dva broja kombinacije kad je sef otvoren. „Hej!“, rekao sam, gledajući dijelove sefova. „Vidim da radite na Moslerovim sefovima.“ „Da.“ „Znate, te su brave slabe. Ako su otvorene, mogu se skinuti zadnja dva broja…“ „Mogu?“ rekao je konačno pokazujući interes. „Da.“

„Pokažite mi kako“, rekao je. Pokazao sam mu kako sam to radio, a on se okrenuo prema meni. „Kako se zovete?“ Sve ovo vrijeme nismo se predstavili imenom. „Dick Feynman“, rekao sam. „Bože“ Vi ste Feynman!“ rekao je sa strahopoštovanjem. „Veliki obijač sefova! Čuo sam za vas; već dugo vas želim upoznati! Želim od vas naučiti obijati sefove.“ „O čemu vi pričate? Vi znate obijati nepoznate sefove.“ „Ne znam.“ „Slušajte, čuo sam sve o satnikovom sefu, i puno sam truda uložio da vas upoznam. A vi mi sad kažete da ne znate obijati sefove.“ „To je točno.“ „Dakle, znate kako bušiti sefove.“ „Ne znam ni to.“ "ŠTO?“ uzviknuo sam. „Onaj tip iz Odjela za imovinu mi je rekao da ste uzeli svoj alat i otišli bušiti satnikov sef.“ „Zamislite da vi ovdje radite kao bravar“, rekao je, „i netko vas traži da izbušite sef. Što biste vi učinili?“ „Pa“, odgovorio sam, „izveo bih predstavu s prikupljanjem alata i odnio ga do sefa. Onda bih stavio bušilicu negdje na vrata sefa i brrrrrrrum pokušao spasiti posao.“ „To je točno ono što sam i ja namjeravao učiniti.“ „Ali, vi ste ga otvorili! Vi morate znati kako se obijaju sefovi!“ „O, da. Znao sam da brave iz tvornice stižu namještene na 25-0-25 ili 50-25-50, pa sam mislio, 'Tko zna, možda se ovome nije dalo mijenjati kombinacija', i druga kombinacija je otvorila vrata.“ Ipak sam naučio nešto od njega - obijao je sefove onom istom čudnovatom metodom kao i ja. Ali još je smješnije da je taj umišljeni satnik morao imati super, supersef, natjerao je ljude da ga vuku po stubama u njegov ured, a nije se potrudio ni promijeniti kombinacija. Prolazio sam kroz urede u mojoj zgradi, isprobavajući te dvije tvorničke kombinacija i otvarao jedan od pet sefova.

UJAK SAM NE TREBA TEBE! Nakon rata vojska je muku mučila da unovači ljude za okupacijske snage u Njemačkoj. Do tada su ljude odbijali i zbog drugih razloga osim zdravstvenih (mene su odbili jar sam radio na bombi), ali sad su okrenuli politiku i sve prvo slali na zdravstveni pregled. To sam ljeto radio za Hansa Bethea u General Electricu u Schenectadyju u New Yorku i sjećam se da sam morao putovati na taj pregled - mislim do Albanyja. Došao sam do ureda za novačenje pa su mi dali mnoštvo formulara za ispunjavanje, a onda sam obilazio sve te različite ordinacije. Prvo vam pregledaju vid, sluh na drugom mjestu, uzmu vam uzorak krvi i tako dalje. U svakom slučaju, konačno sam došao do trinaestog ureda, psihijatrijskog. Tamo sam čekao, sjedio na jednoj od klupa i promatrao što se događalo. Tamo su bila tri stola, za svakim po jedan psihijatar, a „ispitanik“ u gaćama sjedi preko puta psihijatra i odgovara na različita pitanja. U to se vrijeme prikazivalo mnogo filmova o psihijatrima. Na primjer, Spellbound (Začarana) u kojem su ženi, koja je nekada bila poznata pijanistica, ruke ukočene u nekom čudnom položaju i ne može ih micati, pa njezina obitelj pozove psihijatra kako bi joj pokušao pomoći. Psihijatar ode na kat kod nje u sobu i vidi se kako se vrata za njim zatvaraju, obitelj u prizemlju razgovara o tome što će se dogoditi, a onda ona izlazi iz sobe, šake su joj još uvijek zgrčene, silazi dramatično do klavira i sjeda, podiže ruke do klavijature i odjednom - plink, plink, plong, plong - ponovo može svirati. Pa, ne podnosim takve gluposti i zaključio sam da su psihijatri muljatori i ne želim imati s njima posla. U takvom sam bio raspoloženju kad je došao moj red za razgovor s psihijatrom. Sjeo sam ispred stola, psihijatar je pregledavao moje papire. „Bok, Dick!“ rekao je veselim glasom. „Gdje radiš?“ Pomislio sam, tko on misli da je kad me tako zove imenom, i hladno odgovorio, „U Schenectadyju.“ „Za koga radiš, Dick?“ pitao je psihijatar nasmiješeno. „General Electric.“ "Sviđa li ti se tvoj posao, Dick?“ rekao je s tim istim ogromnim osmijehom na licu. „Tako-tako.“ Nisam želio imati ništa s njim.

Tri ljubazna pitanja i onda četvrto posve drukčije. „Misliš li da ljudi pričaju o tebi?“ pitao je dubokim, ozbiljnim tonom. Razvedrio sam se i rekao, „Naravno! Kad dođem kući, majka mi često govori kako je svojim prijateljima pričala o meni.“ Nije slušao objašnjenje, nego je umjesto toga napisao nešto po papirima. I opet, dubokim, ozbiljnim glasom, pita me, „Misliš da ljudi bulje u tebe?“ Već sam zamalo rekao ne, kad je nastavio, „Na primjer, misliš li da neki od dečki koji sjede na klupama upravo sada bulje u tebe?“ Dok sam čekao na razgovor sa psihijatrom, primijetio sam desetak momaka na klupama koji su čekali na psihijatre i nisu imali u što drugo gledati, pa sam ih podijelio na tri - u svakoj grupi po četiri - ali, kako sam konzervativac, rekao sam, „Da, možda nas dvojica gledaju.“ On govori, „Pa, okreni se i pogledaj!“ - a on se nije ni potrudio pogledati! Okrenuo sam se, ipak, dvojica momaka su nas gledali. Pokazao sam na njih i rekao, „Da, onaj tamo i onaj drugi tamo nas gledaju.“ Naravno, kad sam se tako okrenuo i pokazao prstom, i svi drugi su nas pogledati, pa sam rekao, „A sad i ovaj, ona dvojica tamo - e, sada nas svi gledaju.“ Psihijatar još uvijek ne provjerava što se događa. Zaposleno piše po mojim papirima. Onda kaže, „Čuješ li ponekad glasove u svojoj glavi?“ "Vrlo rijetko“, i krenem opisati dva slučaja u kojima se to dogodilo, ali on kaž:. „Pričaš li sam sa sobom?“ „Da, ponekad kad se brijem, ili razmišljam; povremeno.“ On zapisuje i dalje. „Vidim da ti je žena umrla - razgovaraš li s njom?“ Ovo me je pitanje zaista razljutilo, ali sam se suzdržao i rekao, „Ponekad, kad odem u planine i razmišljam o noj.“ Opet je pisao. Onda je pitao, „Je li netko iz tvoje obitelji u psihijatrijskoj bolnici?“ „Da, imam tetu u ludnici.“ „Zašto to zoveš ludnicom?“ prekorio me je. „Zašto to ne zoveš psihijatrijskom ustanovom?“ „Mislio sam da je to jedno to isto.“ „A što ti misliš da je ludilo?“ ljutito me pitao. „To je čudna i posebna bolest ljudskih bića“, iskreno sam rekao. „Ništa čudnija niti posebnija nije ni upala slijepog crijeva!“ odvratio je.

„Ne slažem se. Kod upale slijepog crijeva razloge bolje razumijemo, kao i mehanizam bolesti, dok je s ludilom puno složenije i tajnovitije.“ Neću sad navoditi cijelu raspravu; poanta je da sam ja mislio na fiziološku posebnost ludila, a on na sociološku. Do tada sam bio prilično neprijateljski nastrojen prema psihijatru, iako sam iskreno odgovarao na sva pitanja. Ali, kada me je tražio da ispružim ruke, nisam mogao odoljeti da ne izvedem trik koji mi je opisao tip u „krvopijskom redu“. Mislio sam da nitko nikada neće dobiti priliku izvesti ga, pa kad sam se već napola zakopao, izvest ću ga ja. Ispružio sam ruke tako da je jedan dlan bio okrenut prema gore, a drugi prema dolje. Psihijatar nije primijetio ništa. Rekao je, „Okreni ruke.“ Okrenuo sam ih. Jedan dlan prema gore, drugi prema dolje, a on još uvijek ništa ne primjećuje, jer stalno gleda vrlo pažljivo samo jednu kako bi vidio trese li mi se ruka. Dakle, trik nije uspio. Konačno, na kraju svih pitanja, postao je opet ljubazan. Ozario se i rekao, „Vidim da imaš doktorat, Dick. Gdje si studirao?“ „Na MIT-u i Princetonu. A gdje ste vi studirali!“ „Na Yaleu i u Londonu. A što si studirao, Dick?“ „Fiziku. A što ste vi studirali?“ „Medicinu.“ „A ovo je medicina?“ „Pa, da. A što si ti mislio da je ovo? Idi sad i sjedni tamo pa pričekaj par minuta!“ I opet sam na klupi. Jedan od dječaka s klupe približio mi se i rekao, „Ej! Bio si unutra dvadeset i pet minuta! Drugi nisu ostali ni pet minuta!“ „Da.“ „Hej“, kaže on. „Želiš li znati kako prevariti psihijatra? Samo moraš ovako čupkati nokte.“ „A zašto ti ne čupkaš svoje nokte tako?“ „Oh“, kaže on. „Ja želim u vojsku!“ „Želiš prevariti psihijatra?“ rekao sam. „Samo mu ovo ispričaj!“ Nakon nekog vremena pozvali su me za neki drugi stol nekom drugom psihijatra. Onaj prvi je bio mlad i nevin, dok je ovaj imao sijedu kosu i autoritativno držanje očito je bio viši psihijatar. Mislio sam da će se sad sve razjasniti, ali ma što da se dogodilo, neću postati ljubazniji.

Novi je psihijatar pregledao moje papire, nasmijao se i rekao; „Bok, Dick. Vidim da si radio u Los Alamosu za vrijeme rata.“ „Da.“ „Tamo je bila neka škola za dečke, zar ne?“ „Tako je.“ „Je li škola imala mnogo zgrada?“ „Samo nekoliko.“ Tri pitanja - ista tehnika - i sljedeće je pitanje potpuno različito. "Rekao si da čuješ glasove u glavi. Opiši to, molim te.“ „Rijetko se događa, najčešće kad obratim pažnju na osobu sa stranim naglaskom. Dok padam u san, u glavi jasno čujem glasove. Prvi puta kada se to dogodilo još sam bio student na MIT-u. Čuo sam kako profesor Vallarta govori, 'Trala la la, električko poliaa'. Drugi puta sam bio u Chicagu za vrijeme rata, a profesor Teller mi je objašnjavao kako, bomba funkcionira. Pošto me zanimaju sve vrste fenomena, pitao sam se kako čujem te glasove s naglascima tako precizno, kad ih nisam u stanju tako, dobro imitirati ... Zar se to ne događa svima povremeno?“ Psihijatar je stavio ruku preko lica i vidio sam ispod njegovih prstiju mali osmijeh (nije odgovorio na pitanje). A onda je psihijatar provjerio nešto drugo. „Rekao si da razgovaraš sa svojom pokojnom ženom. Što joj govoriš?“ Razljutio sam se. Mislio sam da ga se to ne tiče i rekao, „Govorim joj da je volim, ako vam to ne smeta!“ Nakon par gorkih replika on je rekao, „Vjeruješ li u nadnormalno?“ „Ne znam što 'nadnormalno' znači.“ „Što? Ti, s doktoratom iz fizike, ne znaš što znači nadnormalno?“ „Tako je.“ "To je ono u što Sir Oliver Lodge i njegovi učenici vjeruju.“ Nije mi mnogo pomoglo, ali sam shvatio. „Mislite na nadnaravno.“ „Možeš to zvati kako ti drago.“ „U redu, hoću.“ „Vjeruješ li u mentalnu telepatiju?“ „Ne. A vi?“ „Pa, otvoren sam za nove spoznaje.“ „Što? Vi kao psihijatar ste otvoreni za nove spoznaje? Ha!“

Nastavilo se tako još neko vrijeme. Negdje pri kraju me je pitao, „Koliko vrednuješ svoj život?“ „Šezdeset i četiri.“ „Zašto si rekao 'šezdeset i četiri'?“ „A kako bi trebalo mjeriti vrijednost života?“ „Ne! Mislim, zašto si rekao 'šezdeset i četiri' a ne 'sedamdeset i tri', na primjer?“ „Da sam rekao 'sedamdeset i tri', vi biste me pitali isto pitanje!“ Psihijatar je završio sa tri ljubazna pitanja, baš kao i onaj prvi, predao mi moje papire, pa sam otišao do sljedećeg štanda. Dok sam čekao u redu, pogledao sam nalaze sa sažecima svih testova koje sam do tada prošao. I bez nekog posebnog razloga odlučio sam pokazati moje nalaze momku koji je stajao do mene i pitati ga, prilično glupavim tonom glasa, „Ej! Što si ti dobio iz 'Psihijatrije'? Oh! Dobio si 'N. J u svemu imam 'N', ali iz 'Psihijatrije' imam 'M'. Što to znači?“ Znao sam da „N“ znači normalan, a „M“ manjkav. Tip me je potapšao po ramenu i rekao, „Kompa, to je sasvim u redu. Ništa to ne znači. Ne beri brigu!“ Onda se odšetao do drugog ugla sobe, uplašen: Razgovarao je luđakom! Pregledao sam papire koje su psihijatri ispisivali i djelovalo je prilično ozbiljno! Prvi je napisao: Misli da ljudi pričaju o njemu. Misli da ljudi bulje u njega. Auditorne hipnogoške halucinacije. Priča sam sa sobom. Razgovara s pokojnom suprugom. Tetka s majčine strane u psihijatrijskoj ustanovi. Vrlo čudan pogled. (Znao sam što je to bilo — kad sam rekao, „A ovo je medicina?“) Drugi je psihijatar očito bio važniji, jer je njegov rukopis bilo teže pročitati. Bilješke su spominjale "auditorne hipnogoške halucinacije potvrđene“. ("Hipnogoški" znači da se javljaju prilikom padanja u san.) Napisao je mnogo bilježaka koje su stručno zvučale, pa sam ih pregledao i činile su mi se prilično ozbiljne. Mislio sam da to ipak trebam ispraviti nekako. Na kraju cijelog testiranja dolazi se časniku koji odlučuje je li netko primljen ili ne. Na primjer, ako nešto ne valja sa sluhom, on odlučuje je li to dovoljno ozbiljno da

to ne prime u vojsku. A pošto je vojska, novačila sve i svakoga tko je ostao, časnika se nije moglo varati. Bio je oštar i nepopustljiv. Na primjer, tipu ispred mene virile su dvije kosti. iz potiljka — neka vrsta pomaknutih kralježaka, ili nešto — i časnik je ustao iza svog stola da ih opipa — morao, se uvjeriti da su stvarne! Mislio sam da je to bilo pravo mjesto gdje će se sav taj nesporazum objasniti. Kad sam došao na red, predao sam papire časniku, spreman sve objasniti, ali on nije ni podigao pogled. Vidio je „M“ kraj riječi „Psihijatrija“ i odmah posegnuo za žigom za odbijanje, nije me ispitivao, ništa nije rekao; samo je udario žig „ODBIJEN“ no moje dokumente i pružio mi 4-F formular, i dalje gledajući u stol. Otišao sam na autobus za Schenectady i razmišljao o gluposti koja se upravo dogodila, pa sam se počeo smijati — na glas — i rekao si, „Bože! Da me sad vide, bili bi sigurni!“ Kad sam se konačno vratio na Schenectady, otišao sam do Hansa Bethea. Sjedio je za svojim stolom i rekao mi, šaleći se, „Pa, Dick, jesi li prošao?“ Namrštio sam se i polako odmahnuo glavom, „Ne.“ Osjetio je nelagodu, misleći da su mi otkrili neki ozbiljni medicinski problem, pa je rekao zabrinuto. „U čemu je problem, Dick?“ Taknuo sam prstima čelo. Rekao je, „Ne!“ „Da!“ Povikao je, „Ne-e-e-e-e-e-!!!“ i nasmijao se tako glasno da se krov tvrtke General Electric zamalo srušio. Ispričao sam tu priču mnogim ljudima i svi su se smijali, osim nekoliko iznimaka. Kad sam se vratio u New York, moj otac, majka i sestra došli su po mene na aerodrom i na putu kući sam im ispričao priču o komisiji za novačenje. Na kraju je majka rekla, „Pa, Mel, što ćemo sad napraviti?“ Otac je rekao, „Nemoj biti smiješna, Lucille. Pa, apsurdno je!“ To je bilo to, ali mi je sestra kasnije ispričala da kad su ostali sami, otac je rekao majci, „Pa, Lucille, nisi trebala ništa govoriti pred njim. Ali, što ćemo sad napraviti?“ Majka je do tada već došla k sebi pa je samo rekla, „Ne budi smiješan, Mel!“ Još je jednu osobu zabrinula moja priča. Na večeri Društva za fiziku, profesor Slater, moj nekadašnji profesor na MIT-u, je rekao, „Hej, Feynmane! Ispričaj nam priču o novačenju.“

Ispričao sam sve svim tim fizičarima - nisam nikoga poznavao osim Slatera - i svi su se smijali cijelo vrijeme, ali je na kraju jedan od njih rekao, „Pa, možda je psihijatar imao donekle i pravo.“ Odlučno sam odgovorio, „A što ste vi po profesiji, gospodine?“ Naravno, to je bilo blesavo pitanje, jer su tamo bili sami fizičari na stručnom skupu. Ali, čudio sam se da bi jedan fizičar rekao tako nešto. Rekao je, „Pa, hm, zapravo ne bih trebao biti ovdje, ali sam došao kao gost moga brata, koji je fizičar. Ja sam psihijatar.“ Iz prve sam ga provalio! Nakon nekog vremena počeo sam se brinuti. Evo momka kojeg su odbijali iz vojske cijelo vrijeme rata, jer je radio na bombi, komisija za novačenje primala je pisma koja su govorila kako je važan, a sad je dobio „M“ iz „Psihijatrije“ - ispada da je luđak! Očito nije luđak; samo vas nastoji uvjeriti da jest - dočepat ćemo ga se! Situacija mi se nije činila dobrom, pa sam morao naći neki izlaz. Nakon nekoliko dana, smislio sam rješenje. Napisao sam pismo komisiji za novačenje, u smislu: Poštovani, Mislim da me ne treba novačiti u vojsku, i jer podučavam mlade znanstvenike, a u njima djelomično leži buduće blagostanje vaše zemlje. Ipak, možda ćete odlučiti da me treba odbiti, jer nalazi s mog pregleda kažu da sam nesposoban, naime da sam psihijatrijski manjkav. Mislim da tim nalazima ne treba pridavati pažnju, jer smatram da je to gruba pogreška. Obavještavam vas o toj pogrešci, jer sam dovoljno lud da je ne želim iskoristiti. Uz poštovanje, R. P. Feynman Rezultat: „Odbijen. 4F. Medicinski razlozi.“

Dio četvrti Od Cornella do Caltecha, uz dašak Brazila

DOSTOJANSTVENI PROFESOR Mislim da zaista ne bih mogao bez podučavanja. Razlog da je tome tako što moram imati nešto za slučaj kad nemam ideja i nikud ne stižem pa onda samom sebi mogu reći, "Barem živim; barem nešto radim. Doprinosim barem malo" — to je čista psihologija. Kad sam bio na Princetonu četrdesetih godina, vidio sam što se dogodilo onim velikim umovima na Institutu za napredne studije, koje su posebno izabrali zbog njihovih mentalnih sposobnosti te im dali mogućnost da sjede u onoj divnoj kući pokraj šume, bez studenata koje bi podučavali, bez ikakvih obaveza. Ti su jadnici sjedili i razmišljali, sami. Pa im ni ideje nisu dolazile: imali su sve mogućnosti da nešto naprave, ali ideje nisu dolazile. Vjerujem da u takvoj situaciji u nama bujaju crvi krivnje i depresije i počinjemo se brinuti, jer nemamo ideja. I ništa se ne događa. Ideje ne dolaze. Ništa se ne događa, jer nema dovoljno stvarnih aktivnosti i izazova: niste u kontaktu s eksperimentatorima. Ne morate razmišljati kako ćete odgovoriti na pitanja studenata. Ništa! U svakom procesu razmišljanja postoje trenuci kad sve ide dobro i bujaju divne ideje. Predavanje je prekid toga te stoga i najgora stvar na svijetu. A onda dođu duža razdoblja kad vam ništa ne dolazi. Ne dobivate ideje, ne radite ništa, sluđeni ste! Ne možete ni reći: „Podučavam studente.“ Ako imate studente, možete razmišljati o elementarnim činjenicama koje vrlo dobro znate. Te su stvari zabavne i zgodne. Ne škodi o njima ponovo razmišljati. Ima li boljeg načina da ih se predstavi? Ima li nekih problema koji su vezani za njih? O elementarnim činjenicama je lako razmišljati; ako ne možete smisliti novu misao, nikome ništa; ono što ste prije o tome mislili bit će dovoljno dobro za studente. Ako možete smisliti nešto novo, zadovoljni ste, jer imate novi pogled na to. Pitanja studenata često su izvor novih istraživanja. Oni često postavljaju prava pitanja o kojima sam razmišljao i odustao od njih, tako reći, na neko vrijeme. Ništa mi neće naškoditi ako o njima ponovo razmišljam i vidim mogu li dalje stići. Studenti možda neće moći vidjeti ono što želim odgovoriti ili detalje o kojima želim razmišljati, ali me podsjećaju na problem pitajući o stvarima koje su bliske tom problemu. Nije lako sam sebe podsjećati na to.

Mislim da me podučavanje i studenti održavaju u pogonu i nikada ne bih prihvatio mjesto u kojem je netko izmislio sretnu situaciju za mene u kojoj ne mogu podučavati. Nikad. Ali, jednom su mi je ponudili. Za vrijeme rata, dok sam još uvijek bio u Los Alamosu, Hans Bethe mi je našao posao na Cornellu, za $3700 godišnje. Dobio sam ponudu za više novaca na drugom mjesto, ali mi se Bethe sviđao pa sam odlučio otići na Cornell i ne brinuti o novcu. Ali je Bethe uvijek pazio na mene: kada je saznao da imam ponuda i za više novaca, natjerao je Cornell da mi daju povišicu do $4000 prije nego sam i počeo raditi. Cornell mi je rekao da ću držati predavanja o matematičkim metodama u fizici te koji dan trebam stići — 6. studenog, mislim, ali zvuči čudno da je to bilo tako kasno u godini. Išao sam vlakom od Los Alamosa do Ithace i proveo većinu vremena pišući završne izvještaje za Manhattan Project. Još uvijek se sjećam da sam u noćnom vlaku iz Buffala do Ithace počeo raditi na predavanjima. Morate razumjeti pritiske koji su bili u Los Alamosu. Sve se radilo najbrže što se moglo, svi su radili vrlo naporno i sve se završavalo u zadnji tren. Tako da je pripremanje predavanja u vlaku dan ili dva prije prvog sata za mene bilo potpuno prirodno. Matematičke metode u fizici bio je idealan kolegij za mene. To sam radio cijelo vrijeme rata — primjenjivao matematiku na fiziku. Znao sam koje su metode zaista korisne, a koje nisu. Stekao sam mnogo iskustva do tog vremena, radio naporno četiri godine koristeći matematičke trikove. Pa sam napravio pregled različitih pojmova u matematici i kako se s njima nositi. Dan danas još uvijek imam te bilješke koje sam napravio u vlaku. Sišao sam s vlaka u Ithaci, noseći teški kovčeg na ramenu, kao i obično. Netko mi je doviknuo, "Trebate li taksi, gospodine?" Nikada nisam volio taksije: bio sam mlad, s malo novaca i želio sam biti samostalan. Ali sam si mislio, „Sada sam profesor — moram biti dostojanstven.“ Pa sam skinuo kovčeg s ramena, ponio ga u ruci i rekao, „Da.“ „Kamo?“ „Hotel.“ „Koji hotel?“ „Jedan od hotela koji imate tu u Ithaci.“ „Imate li rezervaciju?“ „Ne.“

„Nije lako dobiti sobu.“ „Onda ćemo jednostavno ići od hotela do hotela. Pričekat ćete me. Pokušao sam u hotelu Ithaca: nije bilo slobodnih soba. Otišli smo do Traveller's hotela: ni oni nisu imali soba. Rekao sam taksistu, „Nema smisla da se vozim cijelim gradom; koštat će me puno novaca, hodat ću od hotela do hotela.“ Ostavio sam kovčege u Traveller's hotelu i počeo lutati naokolo, tražeći sobu. To vam pokazuje kako sam se dobro pripremio, ja, novi profesor. I neki su drugi ljudi tražili naokolo sobu. Ispalo je da je situacija s hotelskim sobama bila stvarno nemoguća. Nakon nekog vremena završili smo na nekom brdu, i postupno shvaćali da se približavamo kampusu sveučilišta. Vidjeli smo nešto što je nalikovalo na pansion, s otvorenim prozorom i vidjeli su se poljski kreveti unutra. Već je bila pala noć pa smo odlučili pitati možemo li prespavati tamo. Vrata su bila otvorena, ali nikoga nije bilo. Ušetali smo u jednu od soba, a onaj je čovjek rekao, „Hajde da jednostavno ovdje prespavamo!“ Nisam mislio da je to jako dobra ideja. Činilo mi se kao krađa. Netko je napravio krevete; možda će se vratiti i naći nas kako u njima spavamo, bit ćemo u neprilikama. Izašli smo. Hodali smo još malo kad smo pod svjetlom lampe vidjeli ogromnu hrpu lišća koju je netko prikupio - bila je jesen - s livada. Rekao sam, „Hej! Mogli bismo se uvući u ovo lišće i ovdje spavati!“ Pokušao sam; lišće je bilo mekano. Umorio sam se od hodanja i smatrao sam da je to posve u redu. No, nisam htio odmah raditi probleme. U Los Alamosu su me zezali (kad sam svirao bubnjeve i to) o tome kakvog će to „profesora“ Cornell dobiti. Rekli su da ću odmah steći zao glas napravivši nešto glupo, pa sam nastojao zadržati dostojanstvo. No nerado sam odustao od ideje spavanja u hrpi lišća. Još smo neko vrijeme lutali naokolo i došli do velike zgrade, neke važne zgrade na kampusu. Ušli smo, i tamo su bila dva kauča u predvorju. On je rekao, „Ja ću ovdje spavati!“ i svalio se na kauč. Nisam želio probleme pa sam našao podvornika u podrumu i pitao ga mogu li spavati na kauču i on je rekao „Naravno.“ Drugo sam se jutro probudio, pronašao mjesto za doručak i užurbano nastojao pronaći gdje će se održavati moje prvo predavanje. Uletio sam u odjel fizike: „Kada je moje prvo predavanje? Jesam li ga propustio?“

Tip je rekao, „Ne brinite. Nastava ne počinje još osam dana.“ Šokiralo me! Prvo sam rekao, „Dobro, zašto ste mi rekli da budem ovdje tjedan dana ranije?“ „Mislio sam da ćete željeti doći ranije i smjestiti se, priviknuti se prije nego počnete s nastavom." Vratio sam se u civilizaciju, a da to nisam znao! Profesor Gibbs poslao me u studentsku udrugu kako bih našao smještaj To je velika zgrada, mnogo studenata kruh naokolo. Otišao sam do recepcije s natpisom SMJEŠTAJ i rekao, „Novi sam ovdje, trebao bih sobu.“ Rekli su mi, „Prijatelju, smještaj u Ithaci je problematičan. Zapravo, tako je loše da, vjerovao ti ili ne, profesor je morao prošle noći spavati na kauču u ovom predvorju!“ Pogledao sam naokolo i to je bilo ono isto predvorje! Okrenu sam mu se i rekao, „Pa, ja sam taj profesor i taj profesor ne želi to ponoviti!“ Moji prvi dani na Cornellu, kad sam bio novi profesor, bili su zanimljivi i ponekad zabavni. Nekoliko dana nakon što sam stigao, profesor Gibbs je došao u moj ured i objasnio mi da Cornell obično ne prihvaća studente tako kasno u godini, ali ako je kandidat vrlo, vrlo dobar, može se napraviti iznimka. Zatim mi je predao jednu molbu i zatražio da je pregledam. Vratio se: „Dakle, što mislite?“ "Mislim da je prvoklasan i mislim da ga trebamo primiti, imamo sreću što je ovdje.“ „Da, ali jeste li pogledali njegovu sliku?“ „Kakve to veze ima?“ uzviknuo sam. „Apsolutno nikakve, gospodine! Drago mi je da ste to rekli. Želio sam vidjeti kakvog smo to čovjeka dobili za novog profesora.“ Gibbsu se sviđalo kako sam mu se odmah suprotstavio, a da nisam ni trepnuo. On je pročelnik odjela a ja sam novi, bolje da pazim što govorim. Nisam stigao misliti tako; moja je prva reakcija trenutna i kažem prvo što mi padne na pamet. Onda je i drugi čovjek ušao u moj ured. Želio je sa mnom razgovarati o filozofiji i zaista se ne mogu sjetiti što je rekao, ali je htio da se pridružim nekom klubu profesora. Klub je bio pomalo antisemitski i mislili su da nacisti nisu tako loši. Pokušao mi je objasniti da previše Židova rade ovo ili ono - neku ludost. Pričekao sam da završi i rekao mu, „Znate, jako ste pogriješili: odgojen sam u židovskoj obitelji.“ Izašao je, i tu sam

počeo gubiti poštovanje za neke od profesora društvenih znanosti i drugih područja, na Cornellu. Počinjao sam ispočetka, žena mi je bila preminula i htio sam susresti djevojke. U to je vrijeme bilo mnogo plesova, pa i na Cornellu, bila su to mjesta na kojima su se ljudi upoznavali, posebno brucoši i ostali koji su se vraćali u školu. Sjećam se prvog plesa na koji sam otišao. Nisam plesao tri ili četiri godine u Los Alamosu; nisam izlazio u društvo. Otišao sam na taj ples i plesao što sam bolje mogao, i mislio sam da je to bilo prilično dobro. Obično znate da netko pleše s vama i dobro se osjećate. Dok bismo plesali, razgovarao bih malo s djevojkom; ona bi mene štogod upitala, a i ja nju. No, kad sam poželio ponovo plesati s nekom djevojkom od prije, morao sam je tra2iti. „Hoćeš li opet plesati?“ „Ne, žao mi je, treba mi zraka.“ Ili, „Pa, moram ići na toalet“ - ovaj ili onaj izgovor od dvije ili tri djevojke zaredom! Što sa mnom nije bilo u redu? Jesam li loše plesao? Jesam li ja loš? Plesao sam s još jednom i ponovo me pitala: „Na kojoj si godini?“ (Bilo je mnogo studenata koji su izgledali starije od mene, jer su u međuvremenu bili u vojsci.) „Ne, ja sam profesor.“ „Oh? Profesor čega?“ „Teorijske fizike.“ „Pretpostavljam da si radio na atomskoj bombi.“ „Da, bio sam u Los Alamosu za vrijeme rata.“ „Prokleti lažove!“, rekla je i otišla. To mi je donijelo olakšanje. Objasnilo je sve. Svim sam djevojkama govorio tu jednostavnu, glupu istinu i nisam shvaćao gdje je problem. Bilo je potpuno jasno da me sve po redu izbjegavaju, a ponašao sam se pristojno i prirodno i bio ljubazan i odgovarao na pitanja. Sve je izgledalo vrlo uglađeno i onda pljus - nije radilo. Nisam ništa razumio sve dok me ona žena nije nazvala prokletim lašcem. Od tada sam pokušavao izbjegavati pitanja, što je imalo suprotan učinak: „Jesi li brucoš?“ „Ne“ „A što si?“ „Ne želim odgovoriti.“

„Zašto mi nećeš reći što si?“ „Ne želim...“ - i one bi i dalje sa mnom pričale! Na kraju sam završio sa dvije djevojke koje sam odveo k sebi i jedna od njih mi je rekla da se zaista ne moram osjećati neugodno što sam brucoš; puno je momaka mojih godina tek počinjalo studirati i to je bilo sasvim u redu. One su bile na drugoj godini i vrlo majčinski nastrojene, obje. Radile su naporno na mojoj psihologiji, ali nisam želio da se situacija tako posve izvrne i krivo shvati, pa sam im rekao da sam profesor. Vrlo su se zabrinule da sam ih prevario. Imao sam mnogo problema kao mladi profesor na Cornellu. No, ipak sam počeo predavati kolegij iz matematičkih metoda u fizici i mislim da sam predavao i elektricitet i magnetizam. Namjeravao sam i istraživati. Prije rata, dok sam radio na disertaciji, imao sam mnogo ideja: osmislio sam nove metode rada u kvantnoj mehanici s linijskim integralima, i bilo je mnogo toga što sam želio raditi. Na Cornellu sam pripremao kolegije u knjižnici, gdje sam čitao Arapske noći i gledao kako prolaze djevojke. Ali kada je došlo vrijeme za istraživanje, nisam mogao početi raditi. Bio sam umoran; nije me zanimalo; nisam se mogao baviti istraživanjima! To se nastavilo skoro nekoliko godina, kako sam mislio, ali kad sada izračunam vremenski raspored, nije toliko dugo. Možda danas ne bih mislio da je to bilo dugo vremena, ali onda mi se činilo da traje jako dugo. Jednostavno nisam mogao započeti rješavati bilo koji zadatak: sjećam se da sam napisao jednu ili dvije rečenice o nekom problemu gama zraka i dalje više nisam mogao. Bio sam siguran da je to zbog rata i svega ostalog (smrti moje žene) i da sam jednostavno pregorio. Sad sve to razumijem mnogo bolje. Prvo, mladi čovjek ne shvaća koliko vremena treba kako bi se pripremilo dobro predavanje, pogotovo prvi puta kada predaje, pa da također treba vremena da se pripreme zadaci za ispite, da se provjeri imaju li smisla. Održavao sam dobra predavanja, ona u koja sam uložio mnogo razmišljanja. Ali nisam shvaćao da je to toliko mnogo posla! I, tako, pregorio sam, čitao Arapske noći i osjećao se deprimirano. U to vrijeme sam dobivao razne ponude s raznih mjesta - fakulteta i industrije s plaćom mnogo većom od moje. Svaki bih puta postao još više deprimiran. Rekao bih si, „Vidi, daju mi to divne ponude, a ne razumiju da sam pregorio! Naravno da ih ne mogu prihvatiti. Očekuju od mene da nešto napravim, a ja ne mogu ništa! Nemam ideja…

Konačno je poštom stigao poziv iz Instituta za napredne studije: Einstein… von Neumann… Wyl… svi ti veliki umovi! Oni su pisali meni i pozvali me da budem profesor kod njih! I ne samo obični profesor. Nekako su znali što mislim o Institutu: kako je previše teorijski nastrojen; kako nema dovoljno pravih aktivnosti i izazova. Pa su napisali, „Znamo da vas zanimaju i eksperimenti i podučavanje, pa smo posebno uredili profesuru, ako to želite: pola profesor na Princetonu, a pola na Institutu.“ Institut za napredne studije! Posebna iznimka! Pozicija bolja od Einsteinove čak! Bilo je idealno; savršeno, bilo je apsurdno! Zaista je bilo apsurdno. Ostale su me ponude oneraspoložile, do određene granice. Očekivali su da nešto napravim. Ali ova je ponuda bila toliko smiješna, tolika nemoguća za mene, toliko smiješno neproporcionalna. Druge su bile samo pogreške; ovo je apsurd! Smijao sam se dok sam se brijao i razmišljao o tome. A onda sam pomislio, „Znaš, što oni o tebi misle je fantastično, toliko nemoguće opravdati. Nemaš nikakve odgovornosti opravdavati to mišljenje!" Bila je to sjajna ideja: Nemaš odgovornosti opravdati što drugi ljudi misle da bi trebao postići. Nisam odgovoran biti onakav kakvog oni očekuju. To je njihova pogreška, ne moja. To što je Institut za napredne studije od mene očekivao da budem dobar nije bila moja pogreška; oni su očekivali nemoguće. Bilo je jasno da je to pogreška onog trena kada sam prihvatio mogućnost da bi oni mogli biti u krivu, shvatio sam da je također točno i da su u krivu i sva druga mjesta, uključujući moj vlastiti fakultet. ja sam ono što jesam, a ako oni o meni misle da sam dobar i nude mi toliko novaca, to je njihov problem. Onda, jednoga dana, nekim me je čudom - vjerojatno me je čuo kako govorim o tome, ili me je samo dobro razumio - Bob Wilson, koji je bio voditelj laboratorija na Cornellu, pozvao na razgovor. Rekao je ozbiljnim glasom, „Feynmane, dobro predaješ; dobro radiš i mi smo vrlo zadovoljni. Sva druga očekivanja koja smo imali, samo su pitanje sreće. Kada uzmemo profesora, prihvaćamo i rizik. Ako dobro ispadne, sve je u redu. Ako nije dobro, nema veze. Ali ti se ne bi smio brinuti oko toga što radiš ili ne radiš.“ Rekao je to bolje od ovoga i oslobodio me osjećaja krivnje. A onda sam pomislio: fizika mi se pomalo gadi, a nekada sam uživao u njoj. Zašto sam uživao? Nekada sam se igrao s fizikom. Radio što god mi se radilo — nije imalo veze je li to bilo važno za razvoj nuklearne fizike nego je li zanimljivo i zabavno za igru. U srednjoj sam školi vidio kako voda curi iz pipe i mlaz se sužava pa sam se pi-

tao mogu li smisliti što to određuje tu krivulju. Ispalo je da je to prilično lako. Nisam to morao raditi; to nije bilo važno za budućnost znanosti; netko je to već prije bio napravio. Nije bilo razlike: izmislio bih nešto i igrao se za moju vlastitu zabavu. Sada sam prihvatio taj drukčiji stav. Sada sam pregorio i nikada neću ništa postići. Imam to lijepo mjesto na fakultetu i podučavam studente, što mi se zaista sviđa i volim čitati Arapske noći za zabavu. Igrat ću se fizikom kad god poželim, i neću se brinuti uopće o važnosti. U istom sam tjednu bio u kafiću gdje je neki tip iz zabave bacao tanjure u zrak. Kako je tanjur letio u zrak, promatrao sam kako se ljulja i primijetio da se crveni logo Cornelia na tanjuru vrti. Bilo je prilično jasno da se logo okretao brže od ljuljanja. Nisam imao nikakvog drugog posla pa sam počeo razmišljati o gibanju rotirajućeg tanjura. Otkrio sam da je kut vrlo mali, da se logo vrti dva puta brže od stope ljuljanja — dva na jedan. Ispala je komplicirana jednadžba! Onda sam pomislio, „Ima li načina da to promatram na fundamentalniji način, preko sila ili dinamike, i zašto je baš dva na jedan?“ Ne sjećam se kako sam to izveo, ali sam na kraju izračunao gibanje mase čestica i kako se sve akceleracije uravnotežuju da ispadne dva na jedan. Još uvijek se sjećam kako sam Hansu Betheu rekao, „Hej, Hans! primijetio sam nešto zanimljivo. Tanjur se okreće i razlog što je dva na jedan je…“ i pokazao sam mu akceleracije. Rekao je, „Feynmane, to je zaista zanimljivo, ali zašto je to važno? Zašto to radiš?“ „Ha!“ rekao sam. „Uopće nije važno. Radim to iz čiste zabave.“ Njegova me reakcija nije obeshrabrila; već sam odlučio da ću uz1vati u fizici i raditi što mi se bude sviđalo. Nastavio sam raditi na jednadžbama ljuljanja. Onda sam razmišljao o tome kako se elektronske staze počinju gibati u relativnosti. A onda je tu Diracova jednadžba u elektrodinamici. I onda kvantna elektrodinamika. I prije negoli sam shvatio (bilo je to vrlo kratko vrijeme), „igrao“ sam se — zapravo, radio — s istim starim problemom kojeg sam tako mnogo volio i kojeg sam napustio kad sam otišao u Los Alamos: zadaci kao iz moje disertacije: sve te starinske, prekrasne stvari. Nije bilo naporno. Jednostavno se igrati s tim stvarima. Kao otvaranje boce: sve teče bez napora. Gotovo sam se pokušao oduprijeti! To što sam radio, nije bilo

važno, ali na kraju i jest. Dijagrami i sve za što sam dobio Nobelovu nagradu proizašli su iz tog ljuljajućeg tanjura.

IMA LI PITANJA? Dok sam radio na Cornellu, zamolili su me da održim seriju predavanja jednom tjedno u aeronautičkom laboratoriju u Buffalu. Cornell je s laboratorijem dogovorio da će večernja predavanja iz fizike održavati netko s fakulteta. Neki su to već radili, ali su stizale pritužbe, pa se odjel fizike obratio meni. U to sam doba bio mladi profesor i nisam samo tako mogao odbiti, pa sam pristao održati to predavanja. Do Buffala sam letio malom kompanijom koja je imala samo jedan avion. Zvali su se Robinson Airlines (kasnije su postali Mohawk Airlines) i sjećam se prvog leta do Buffala. Gospodin Robinson je osobno pilotirao. Razbio je led s krila i odletjeli smo. Sve u svemu, nije mi se baš svidjela ideja da svaki četvrtak letim do Buffala. Fakultet mi je plaćao $35 i troškove. Odrastao sam u vrijeme Depresije i želio sam uštedjeti tih $35, što je u to doba bilo dosta novaca. Odjednom mi je sinulo; tih $35 mi je trebalo taj put u Buffalo učiniti privlačnijim, znači trebalo je taj novac potrošiti. Tako sam odlučio da se s tih $35 zabavim svaki puta kad odem u Buffalo, tako da put ne bude uzaludan. Nisam imao mnogo iskustva s ostatkom svijeta. Nisam znao ni gdje početi, pa sam pitao taksista, koji me je pokupio na aerodromu, da me provede kroz zabavu i mjesta za izlaske u Buffalu. Bio je ljubazan i još uvijek se sjećam njegovog imena — Marcuso, vozio je auto br. 169. Njega bih uvijek tražio svaki puta na aerodromu u četvrtak navečer. Prije c prvog predavanja pitao sam Marcusoa, „Gdje ima kakav zanimljiv bar s mnogo zabave?“ Mislio sam da se sve odvija u barovima. „Alibi Room,“ rekao je. „Tamo je živo i možete sresti mnogo ljudi. Odvest ću vas nakon predavanja.“ Nakon predavanja Marcuso me je poveo do Sobe za alibi. Na putu sam rekao, „Slušajte, naručit ću neko piće. Kako se zove neki dobar viski?“ "Naručite Black and White, i vodu posebno,“ savjetovao me je. Soba za alibi bila je elegantno mjesto s mnogo ljudi i mnogo aktivnosti. Žene su nosile krzna, svi su se ponašali prijateljski, a telefoni su neprekidno zvonili. Odšetao sam do bara i naručio Black and White i vodu posebno. Barmen je ljubazno i brzo pronašao lijepu ženu koja je sjela kraj mene i upoznao nas. Platio sam. joj piće. Svidjelo mi se mjesto pa sam odlučio vratiti se i sljedeći tjedan. Svaki četvrtak uvečer dolazio bih u Buffalo, vozio se autom broj 169 na predavanje i poslije u Sobu za alibi. Došao bih do bara, naručio svoj Black and White i vodu

posebno. Nakon nekoliko tjedana bi me Black and White s vodom posebno već čekao na baru prije nego bih i stigao do bara. „Kao i obično, gospodine,“ tako me je barmen pozdravljao. Ispio bih cijelu čašu odjednom da pokažem da sam faca, kao što sam vidio da rade u filmovima, sjedio mirno jedno dvadeset sekundi i onda popio vodu. Nakon nekog vremena više mi voda nije trebala. Barmen se uvijek pobrinuo da na praznu stolicu do mene brzo sjedne neka lijepa žena i sve bi dobro počelo, ali čim se bar počeo zatvarati, sve su morale nekud otići. Vjerojatno zato jer sam do tada već bio prilično pijan. Jednom, dok se Soba za alibi već zatvarala, djevojka kojoj sam te večeri plaćao piće predložila je da odemo negdje drugdje gdje je poznavala mnogo ljudi. Na katu neke druge zgrade koja izvana nije odavala bar na katu. Svi barovi u Buffalu morali su se zatvoriti do dva ujutro, pa su se svi iz barova uvukli u tu veliku dvoranu na katu i nastavili — protuzakonito, naravno. Pokušao sam smisliti način kako ostati u baru i promatrati što se događa a da se ne napijem. Jedne sam noći primijetio jednog stalnog gosta kako na baru naručuje čašu mlijeka. Svi su znali za njegov problem: imao je čir na želucu. To mi je dalo ideju. Sljedeći sam puta barmenu u Sobi za alibi na pitanje „Kao i obično, gospodine?“ odgovorio, „Ne, Coca Colu. Samo kolu.“ Izgledao sam razočarano. Ostali su se skupili oko mene i tješili me: „Je, i ja sam bio na suhom prije tri tjedna.“ rekao je jedan. „Stvarno je teško, Dick, jako teško,“ rekao je drugi. Svi su me poštovali. Sad sam bio „na suhom“ a imao sam petlje ući u bar, sa svim „iskušenjima“ i naručiti samo kolu — jer, naravno, morao sam posjetiti prijatelje. lzdržao sam mjesec dana! Stvarno sam bio faca. Jednom u toaletu bara netko je stajao pred pisoarom. Bio je prilično pijan i rekao mi je zloćudnim glasom, „Ne sviđa mi se tvoja faca. Mislim da ću je poravnati.“ Umro sam od straha. Odgovorio, sam jednako zlim glasom, „Makni mi se s puta ili ću se popišati ravno kroz tebe!“ Odgovorio mi je nešto, a meni se činilo da sam sada jako blizu tučnjave. Nikada se nisam tukao. Nisam znao što napraviti i bojao sam se ozljede. Mislio sam samo na to da se odmaknem od zida, jer ako me udari, dobit ću udarac i odostraga od zida.

A onda sam osjetio čudno krckanje u oku — nije jako boljelo — i u slijedećem sam trenutku idiota udarao, ne razmišljajući. Posebno mi je drago bilo otkriti da nisam morao misliti; „stroj“ je sam znao št0 treba napraviti. „Ok. To je za početak,“ rekao sam. „Hoćeš li još?“ Tip se povukao i otišao. Ubili bismo jedan drugoga da je onaj drugi bio glup kao ja. Oprao sam se, ruke su mi se tresle, krv curila iz desni — desni su mi slaba točka -- oko me je boljelo. Kad sam se smirio, vratio sam se za bar i promrmljao barmenu: „Black and White, i vodu posebno,“ rekao sam, misleći da ću tako smiriti živce. Nisam znao da je tip iz toaleta u drugom dijelu bara i da razgovara s trojicom muškaraca. Uskoro su oni — veliki, grubi momci — došli do mene i nagnuli se nada mnom. Pogledali su me prijeteći i rekli, „Zašto si počeo svađu s našim prijateljem?“ Znate, toliko sam glup da ne shvaćam kad me zastrašuju; znam samo što je pravo, a što je krivo. Jednostavno sam se okrenuo prema njima i odbrusio im, „Zašto prvo ne provjerite tko je što prvi počeo, prije nego započnete rat?“ Grubijani su bili toliko iznenađeni što zastrašivanje nije upalilo, da su se povukli i otišli. Nakon nekog vremena jedan od njih se vratio i rekao mi, „U pravu si, Curly to stalno radi. Započinje tučnjavu i onda nas traži da to sredimo.“ „Naravno da sam u pravu, dovraga!“ rekao sam, pa je tip sjeo do mene. Curly i druga dvojica prišli su nam i sjeli s druge strane. Curly je rekao da mi oko ne izgleda bas dobro, a ja sam rekao da je i njegovo vidjelo boljih dana. Nastavio sam grubo govoriti, jer sam mislio da se tako muškarac treba ponašati u baru. Situacija je postajala napetija tako da su se ljudi u baru zabrinuh što će se dogoditi. Barmen je rekao, „Ovdje nema tučnjave, momci! Smirite se!“ Curly je prosiktao, „U redu je; sredit ćemo ga kad izađe.“ I onda stiže genijalac. Svako područje ima vrhunske stručnjake. Ovaj mi prilazi i kaže, „Hej, Dane! Nisam znao da si u gradu! Drago mi je da te vidim!“ A onda kaže Curlyju, „Ej, Paule! Ovo je moj dobar prijatelj, Dan. Mislim da bi se vas dvojica dobro slagali. Upoznajte se?“ Rukujemo se. Curly kaže, „Uh, drago mi je.“ A onda se genijalac naginje prema meni i tiho mi šapne, „A sada nestani odavde, odmah!“

„Ali rekli su da bi…“ „Samo nestani!“ kaže on. Uzeo sam kaput i izašao na brzinu. Hodao sam uz zidove zgrada, u slučaju da su me tražili. Nitko nije izašao pa sam se vratio u hotel. To je bila večer mog zadnjeg predavanja, pa se nikada više nisam vratio u Sobu za alibi, barem ne prvih nekoliko godina. (Vratio sam se tamo nakon nekih deset godina i sve je bilo drukčije. Nije bilo ugodno i ulašteno kao prije, već prljavo i puno pijanaca. Razgovarao sam s barmenom; bio je to neki drugi čovjek; i ispričao mu o starim danima. „O, da!“ rekao je. „To je bio bar za kladioničare i njihove djevojke.“ Shvatio sam tada zašto je bilo toliko mnogo prijateljskih i elegantnih ljudi i zašto su telefoni neprekidno zvonili.) Sljedećeg sam jutra ustao i pogledao se u ogledalo. Otkrio sam da modrici na oku treba nekoliko sati da se potpuno razvije. Kada sam se vratio u Ithacu toga dana, odnio sam neke stvari u dekanov ured. Profesor filozofije vidio je moju modricu i uskliknuo, „O, gospodine Feynman! Nemojte mi reći da ste se zaletjeli u neka vrata?“ „Uopće ne,“ rekao sam. „Zaradio sam to u tučnjavi u toaletu nekog bara u Buffalu.“ „Ha, ha, ha!“ nasmijao se. A onda sam trebao održati moje uobičajeno predavanje. Ušetao sam u predavaonicu pognute glave, proučavajući bilješke. Kada sam bio spreman, podigao sam glavu i pogledao po dvorani i rekao ono čime uvijek počinjem predavanje - ali, ovoga puta oštrijim glasom: „Ima li pitanja?“

HOĆU MOJ DOLAR! Za vrijeme boravka na Cornellu često sam se vraćao kući u Far Rockaway. Jednom sam slučajno bio doma kad je zvonio telefon: međugradska linija, iz Kalifornije. U to je vrijeme međugradski poziv uvijek značio nešto važno, posebno iz tog divnog kraja, Kalifornije, udaljenog milijunima kilometara. Tip na drugom kraju govori, „Je li to profesor Feynman, sa sveučilišta Cornell?“ „Tako je.“ „Ovdje taj-i-taj iz te-i-te tvornice aviona.“ Tvrtka se nalazila u Kaliforniji, ali se ne mogu sjetiti koja od velikih. Tip nastavlja: „Planiramo osnovati laboratorij za raketne avione na nuklearni pogon. Imat ćemo godišnji budžet od toliko-i-toliko milijuna dolara…“ Veliki brojevi. Kažem, „Samo malo, gospodine; ne razumijem zašto mi to pričate.“ „Pustite me da vam sve kažem,“ kaže on; „sve ću objasniti. Pustite me da vam ispričam na svoj način.“ I tako on nastavi objašnjavati koliko će ljudi biti u laboratoriju, koliko na toj razini, koliko doktora znanosti na drugoj… „Oprostite, gospodine,“ kažem ja, „ali mislim da ste dobili pogrešnu osobu.“ „Govorim li s Richardom Feynmanom, Richardom P. Feynmanom?“ „Da, ali ste…“ „Hoćete li mi, molim vas, dopustiti da vam kažem sve što imam, gospodine, pa ćemo onda raspravljati.“ „U redu!“ Sjeo sam i sklopio oči kako bih poslušao cijelu priču, sve te detalje o velikom projektu i još uvijek mi nije jasno zašto mi daje sve te informacije. Konačno, kada je sasvim završio, on kaže, „Govorim vam o našim planovima, jer želimo znati biste li bi bili direktor našeg laboratorija.“ „Jeste li zaista dobili pravog čovjeka?" kažem ja. „Profesor sam teorijske fizike, Nisam raketni inženjer, niti aeronautički inženjer, niti išta slično tome.“ „Sigurni smo da ste vi prava osoba.“ „A od koga ste dobili moje ime? Zašto ste odlučili zvati mene?“ „Gospodine, vaše je ime na patentu za raketne avione na nuklearni pogon.“ „Oh,“ rekao sam shvativši zašto je moje ime na patentu. Rekao sam mu, „Žao mi je, ali želim i dalje biti profesor na Cornellu.“ Dogodilo se to za vrijeme rata u Los Alamosu. U patentnom uredu je sjedio jedan ljubazni službenik, satnik po imenu Smith. Njega su slali naokolo da svima govori nešto ovako, „Mi u patentnom uredu bismo voljeli za vladu Sjedinjenih Država, za ko-

ju sada radite, patentirati svaku vašu ideju. Sve što vam padne na pamet u vezi nuklearne energije ili njezine primjene, a što mislite da je svima poznato, nije svima poznato: samo me posjetite u mom uredu i ispričajte mi ideju.“ Vidio, sam Smitha za ručkom i dok smo šetali prema tehničkom odjelu, rekao sam mu, „Ona bilješka koju šaljete naokolo: prilično je glupo da svi dolazimo k vama i govorimo vam svaku ideju.“ Raspravljali smo o tome - do tada smo već stigli do njegova ureda - pa sam rekao, „Ima jako mnogo ideja o nuklearnoj energiji koje su toliko očite, da bih ovdje ostao cijeli dan da vam ih sve ispričam.“ „Kao na primjer?“ „Nije to ništa!“ rekao sam. „Primjer: nuklearni reaktor… pod vodom… voda ulazi… para izlazi na drugu stranu… ššššššš -- to je podmornica. Ili: nuklearni reaktor… zrak ulazi sprijeda… grije ga nuklearna reakcija… izlazi na drugi kraj…. buuum! U zraku - to je avion. Ili: nuklearni reaktor… vodik prolazi kroz njega… zuuum! - to je raketa. Ili: nuklearni reaktor… samo umjesto običnog uranija, koristimo obogaćeni uranij s berilijevim oksidom na visokoj temperature da bude efikasniji ... to je elektrana. Ima milijun ideja!“ rekao sam i izašao. Ništa se nije dogodilo. Oko tri mjeseca kasnije Smith me zove u svoj ured i kaže, „Feynmane, podmornica je već zauzeta. Ali, ostala tri su vaša.“ Kada su dečki u tvornici aviona u Kaliforniji planirali svoj laboratorij i pokušali vidjeti tko je stručnjak za raketni pogon, bilo je jednostavno: pogledali su tko drži patent! U svakom slučaju, Smith mi je dao potpisati neke papire za tri ideje. Predao sam državi patent. To je neka glupa pravna zavrzlama, ali kad predaš državi patent, dokument koji potpisuje§ nije pravovaljan ako nema neke razmjene, tako da sam potpisao papir na kojemu je pisalo, „Za iznos od jednog dolara, ja, Richard P. Feynman, predajem ovu ideju državi…“ Potpisao sam papir. „Gdje je moj dolar?“ „To je samo formalnost,“ kaže on. „Nemamo određeni fond za taj dolar.“ „Sve ste ovo smislili kako bih potpisao za jedan dolar,“ rekao sam. „Hoću moj dolar.“ „To je smiješno,“ protestirao je Smith.

„Ne, nije,“ rekao sam. „Ovo je legalni dokument. Natjerali ste me da ga potpišem, a ja sam pošten čovjek. S tim se nije za šaliti.“ „U redu, u redu!“ rekao je izmučeno. „Ja ću vam dati dolar, iz vlastitog džepa!“ „OK.“ Uzeo sam dolar i shvatio što trebam napraviti. Otišao sam u dućan i kupio stvari za dolar — prilično toga — kekse i čokoladice, cijelu hrpu. Vratio sam se u teoretski laboratorij i dao im sve: „Dobio sam nagradu! Ponudite se! Dobio sam nagradu! Dolar za moj patent! Dobio sam dolar za patent!“ Svi koji su imali takve patente — a mnogo ih je ljudi prijavljivalo — svi su otišli do satnika Smitha i tražili svoj dolar! Prvo im je davao vlastiti novac, ali je uskoro shvatio da će to biti previše! Poludio je pokušavajući organizirati fond i sredstva za to dolare na kojima su dečki inzistirali. Ne znam kako mu je uspjelo.

SAMO IH TREBA PITATI? Na početku rada na Cornellu dopisivao sam se s djevojkom koju sam sreo u Novom Meksiku dok sam radio na bombi. Razmišljao sam malo kada je spomenula nekog drugog čovjeka kojeg je poznavala, da bi najbolje bilo da odem tamo krajem školske godine i pokušam spasiti situaciju. Ali, kad sam doputovao, već je bilo prekasno pa sam odsjeo u motelu u Albuquerqueu s cijelim ljetom slobodnim i besposlenim. Casa Grande Motel nalazio se na Cesti 66, glavnom autoputu kroz grad. Tri kuće dalje niz ulicu bio je i mali noćni klub sa zabavom. Nisam imao što raditi, a volio sam gledati i upoznavati ljude u barovima, pa sam često odlazio u taj noćni klub. Prvi puta sam tamo razgovarao s nekim čovjekom za barom kad smo primijetili cijeli stol prepun lijepih mladih djevojaka — hostesa avionske kompanije TWA, mislim - koje su slavile neki rođendan. Čovjek je rekao, „Hajde, ohrabrimo se i pitajmo ih za ples.“ Zamolili smo dvije od njih za ples pa su nas kasnije pozvale da sjednemo za njihov stol. Nakon nekoliko pića, konobar je pitao: „Želi li netko nešto?“ Volio sam se pretvarati da sam pijan, i mada sam bio posve trijezan, okrenuo sam se prema djevojci s kojom sam plesao i pitao je pijanim glasom, „Oćeššš joššš nešššto?“ „Što možemo dobiti?“ pitala je. „Sssve ššštooo hoćeššš — SVE!“ „U redu! Pit ćemo šampanjac!" rekla je veselo. Glasno sam potvrdio da su svi u baru to čuli, „OK! Ššš-ššš-šampanjac za sssve!“ A onda čujem kako moj prijatelj govori toj djevojci da je prljavi trik „uzeti mu sve novce samo zato jer je pijan“ i počinjem razmišljati jesam li pogriješio. I onda, konobar mi ljubazno prilazi, naginje se i tiho mi kaže, „Gospodine, to je šesnaest dolara po boci.“ Odlučio sam odustati od ideje o šampanjcu za sve, pa još glasnije govorim, „NIJE BITNO!“ Prilično sam se iznenadio kad se nakon nekoliko minuta konobar vratio za stol s puno lijepih stvarčica — bijelom salvetom preko podlaktice, poslužavnikom punim čaša, kantom za led i bocom šampanjca. Mislio je da sam rekao, „Nije bitna cijena,“ a ja sam mislio, „Onda šampanjac nije bitan!“

Konobar je svima poslužio šampanjac, platio sam šesnaest dolara, a moj se prijatelj naljutio na moju djevojku, jar je mislio da me je ona natjerala da pljunem toliku lovu. Ali, što se mene ticalo, to je bio kraj — iako je kasnije ispalo zapravo početak nova avanture. Često sam išao do tog noćnog kluba kako su tjedni prolazili, a zabavljači su se mijenjali u krug po Amarillu i drugim mjestima u Teksasu i tko zna gdje još sve. U klubu je nastupala i redovna pjevačica, koja se zvala Tamara. Svaki puta kada bi nova grupa zabavljača došla u klub, Tamara bi me upoznala s jednom od djevojaka iz grupe. Djevojka bi došla i sjedila za mojim stolom, platio bih joj piće i pričali bismo. Naravno, 2elio sam više od razgovora, ali uvijek bi se nešto dogodilo u zadnjoj minuti. Tako da mi nije bilo jasno zašto se Tamara trudila upoznavati me sa svim tim zgodnim curama, a onda bi sve, mada je počelo sasvim u redu, uvijek završilo s plaćanjem pića, večeri provedenoj u razgovora, i to je bilo to. Ni moj prijatelj, koji nije imao prednost Tamarinih upoznavanja, nije ništa postizao — obojica smo bili bedaci. Nakon nekoliko tjedana različitih predstava i različitih djevojaka, stigla je nova grupa zabavljača pa sam prolazio kroz istu predstavu — plaćao bih pića, pričali bismo i ona bi bila vrlo draga. Otišla je i izvela svoju točku i ponovo se vratila za moj stol pa sam se dobro osjećao. Ljudi su nas gledali i mislili, „Što to on ima da djevojka dolazi njemu?“ Ali onda, negdje pri kraju večeri rekla je nešto što sam čuo već mnogo puta prije: „Voljela bih da dođeš u moju sobu večeras, ali imam neku zabavu, pa možda sutra navečer… „ – znao sam da to „možda sutra navečer“ znači NISTA. Primijetio sam da je za vrijeme večeri Glorija često razgovarala s najavljivačem, za vrijeme predstava, na putu u garderobu ili toalet. Pa sam mu u jednom trenutku, dok je ona bila u toaletu, a majstor ceremonije upravo prolazio kraj mog stola, impulzivno i intuitivno rekao, „Vaša je supruga vrlo draga žena.“ Rekao je „Da, hvala“. Pa smo malo pričali. Mislio je da mi je ona rekla. A kad se Glorija vratila, mislila je da mi je on rekao. S oboje sam pričao, te su me oboje pozvali k sebi na zabavu nakon zatvaranja bara. U dva ujutro sam otišao u njihov motel. Naravno da nije bilo nikakve zabave, ali smo dugo pričali. Pokazali su mi album s fotografijama Glorije kada su se prvi puta sreli u Iowi; bila je zdrava, bucmasta djevojka; onda slike kad je smršavila, a sada je zaista dobro izgledala! Naučio ju je razne stvari, ali on nije znao pisati i čitati, što je bilo zanimljivo, jer je radio kao najavljivač, čitao, je imena točaka i izvođača na ama-

terskim natjecanjima, a ja nisam ni primijetio da nije znao čitati ni kad je „Čitao“! (Sljedeće sam noći shvatio što su radili. Dok je ona dovodila osobu na pozornicu ili sa pozornice, pogledala je papir u njegovoj ruci i prišapnula bi mu imena sljedećih izvođača i naziv točke dok je prolazila kraj njega.) Bili su zabavan, vrlo drag par i mnogo smo pričali. Sjetio sam se kako smo se upoznati i pitao ih znaju li zašto me je Tamara uvijek upoznavala s novim djevojkama. Glorija je odgovorila, „Kad me Tamara odlučila upoznati s tobom, rekla je, 'A sad ću te upoznati s pravim rasipnikom'!“ Morao, sam razmisliti prije nego što sam shvatio da je ona boca od šesnaest dolara, kupljena s takvim nesporazumom, ispala dobra investicija. Očito sam imao reputaciju ekscentrika koji je uvijek dolazio odjeven normalno, a ne u lijepom odijelu, ali je uvijek bio spreman potrošiti mnogo novca na djevojke. Na kraju sam im rekao da mi neke stvari nisu jasne: „Prilično sam, inteligentan,“ rekao sam, „ali vjerojatno samo u fizici. A dolje u baru ima mnogo inteligentnih muškaraca — naftaša, mineraloga, važnih poslovnih ljudi i tako, dalje — sve to vrijeme oni curama plaćaju piće i za to ne dobiju ništa!“ (Do tada sam već shvatio da ni nitko drugi ništa ne dobiva za ta silna pića.) „Kako je moguće,“ pitao sam, „da 'inteligentan' momak može biti takva budala kad uđe u bar?“ Majstor mi je rekao, „O tome znam puno. Znam točno kako to radi. Podučit ću te, tako da od sada od djevojke u baru možeš nešto i dobiti. Ali prije lekcije, moram ti pokazati da zaista znam o čemu pričam. Glorija će navesti muškarca da tebi plati koktel od šampanjca.“ Rekao sam, „OK“, iako sam mislio, „Kako će dovraga to izvesti?“ Nastavio je: „Moraš raditi točno što ti kažemo. Sutra navečer sjedni dalje od Glorije i kada ti da znak, sve što moraš napraviti je prošetati pokraj nje.“ „Da,“ rekla je Glorija. „Bit će lako.“ Druge večeri odem u bar i sjednem u kut iz kojeg mogu promatrati Gloriju izdaleka. Nakon nekog vremena, neki muškarac sjedne pokraj nje i čini se sretnim. Glorija mi mahne. Ustanem i nonšalantno prošećem kraj njih. Dok prolazim, Glorija se okrene i prijateljski i vedro mi se obrati, „O, bok, Dick! Kada si se vratio u grad? Gdje si bio?“ U tom se trenutku tip okreće kako bi vidio tko je taj „Dick“, a ja u njegovim očima vidim nešto što potpuno razumijem, jer sam često bio u njegovoj situaciji.

Prvi pogled: '0-0, stiže konkurencija. Sad će je odvesti od mene nakon što sam joj platio piće“ Što će se dogoditi? Drugi pogled: 'Ne, to je samo usputni poznanik. Čini se da se odavna znaju.' Sve sam to vidio. Čitao mu s lica. Znao sam točno kroz što je prolazio. Glorija se okreće njemu i kaže, „Jim, upoznaj mog starog prijatelja, Dicka Feynmana.“ Sljedeći pogled: 'Sad znam što ću napraviti; bit ću ljubazan prema njemu pa ću joj se još više porasti u očima.' Jim mi se obraća, „Bok, Dick. Jesi li za piće?“ „Može!“ kažem. „Što ćeš popiti?“ „Isto što i ona.“ „Barmene, još jedan koktel od šampanjca, molim vas.“ Bilo je jednostavno; nikakva misterija. Te sam večeri nakon zatvaranja bara ponovo otišao do majstora i Glorije. Smijali su se i smješkali, sretni kako je sve ispalo. „U redu“, rekao sam, „potpuno sam uvjeren da vas dvoje znate o čemu pričate. I kad će lekcija?“ „OK“, rekao je. „Cijeli se princip sastoji od ovoga: muškarac želi ispasti džentlmen. Ne želi da ga se smatra nepristojnim, sirovim, a pogotovo ne škrcem. Dok god djevojka razumije njegove motive, jednostavno ga je usmjeriti u smjeru u kojem ona želi.“ „Prema tome; nastavio je, „ni pod kojim okolnostima nemoj biti galantan! Djevojke moraš ne poštovati. Osim toga, prvo je pravilo, ništa joj ne kupuj — čak ni kutiju cigareta — dok je nisi pitao hoće li spavati s tobom i siguran si da hoće i da ne laže.“ „Uh… mislite… ne treba… uh… samo ih treba pitati?“ „OK“, rekao je, „znam da je ovo tvoja prva lekcija i možda ti je teško biti tako otvoren. Možeš joj kupiti nešto malo — samo jednu stvar — prije nego pitaš. Ali, s druge strane, tako će biti teže.“ Meni je dovoljno da mi netko dâ načela i shvatit ću. Cijeli sam slijedeći dan mijenjao vlastitu psihologiju: zauzeo sam stav da su te djevojke u baru kučke, da ništa ne vrijede, da su sve tamo samo da im mi plaćamo pića i da nam neće ništa dati, da neću biti galantni džentlmen takvim bezvrijednim kučkama i tako dalje. Učio sam dok nije postalo automatsko.

Navečer sam bio spreman iskušati novi stav. Ušao sam u bar kao i obično i ondje me dočekao prijatelj, „Hej, Dick! Čekaj da vidiš kakvu djevojku imam večeras! Otišla se presvući, ali će se odmah vratiti.“ „Da, da“, rekao sam neimpresionirano i sjeo za stol kako bih gledao predstavu. Djevojka je ušla baš kad je predstava počinjala. Mislio sam, „Nije me briga koliko je lijepa; ona samo želi da joj on plaća piće, a ništa mu neće dati!“ Nakon prve točke moj prijatelj govori, „Hej, Dick! Ovo je Ann. Ann, ovo je moj dobar prijatelj, Dick Feynman.“ Rekao sam „Bok“ i nastavio gledati predstavu. Nakon nekoliko trenutaka Ann mi se obratila, „Zašto ne sjedneš s nama za stol?“ Razmišljao sam. Tipična kučka: on joj plaća piće, a ona poziva drugoga za stol. Rekao sam, „I odavde dobro vidim.“ Nakon nekog vremena naišao je poručnik iz vojne baze u blizini, odjeven u lijepu odoru. Ubrzo smo primijetili da Ann sjedi na drugoj strani bara s poručnikom! Kasnije te večeri sjedio sam za barom, a Ann je plesala s poručnikom, i smješkala mi se ljubazno preko poručnikovog ramena. I opet ja razmišljam: Kakva kučka! Sad isti trik izvodi i s poručnikom! I onda mi sine: ne gledam je dok me i poručnik ne vidi i onda joj se nasmiješim, tako da poručnik i sam vidi što se događa. Njezin trik nije dugo palio. Nakon nekoliko minuta više nije bila s poručnikom, nego je od barmena tražila svoj kaput i torbicu, govoreći glasno, „Htjela bih se prošetati. Želi li se netko prošetati sa mnom?“ Mislio sam u sebi: Mogu odbijati i odguravati ih, ali ne mogu to stalno, jer neću nigdje dospjeti. Vrijeme je kad se treba pridružiti. Pa joj kažem hladno, „Ja ću se prošetati s vama.“ I izašli smo. Hodali smo niz ulicu do nekog kafić kad je rekla, „Imam ideju — kupit ćemo kavu i sendviče i pojesti ih u mojoj sobi.“ Ideja mi je dobro zvučala, ušli smo u kafić gdje je naručila tri sendviča i tri kave i ja sam platio. Dok smo izlazili, razmišljao sam, „Nešto nije u redu: previše je sendviča!“ Na putu u njezin motel rekla je, „Znaš, neću imati vremena pojesti ove sendviče s tobom, jer mi dolazi poručnik…“

Mislio sam: Vidim, pao sam ispit. Majstor mi je dao upute što trebam raditi i ja sam pao. Kupio sam joj sendviče za $1,10, ništa je nisam pitao i sada znam da ništa neću ni dobiti! Moram popraviti stvar, makar radi časti mog učitelja. Iznenada sam stao i rekao joj, „Ti… gora si od KURVE!“ „Kako, to misliš?“ "Nagovorila si me da kupim ove sendviče, a što ću za to dobiti? Ništa!“ „Baš si škrtac!“ rekla je. „Ako tako misliš, sama ću ti vratiti novac za sendviče!" Shvatio sam što je htjela postići: „Onda mi plati.“ Zbunila se. Posegnula je u džep, izvadila nešto novaca što je imala i dala mi. Uzeo sam moj sendvič i kavu i otišao. Kad sam sve pojeo, vratio sam se u bar podnijeti izvještaj majstoru. Sve sam objasnio i rekao mu da mi je žao što nisam uspio, ali da sam se pokušao izvući. Rekao je mirno, „U redu je, Dick; sve je u redu. Pošto joj ništa nisi kupio, večeras će ona spavati s tobom.“ „Što?“ „Tako je“, rekao je sigurno, „spavat će s tobom. Znam to.“ „Ali, ona niti nije ovdje! U svojoj je sobi s poru...“ „U redu je.“ U dva sata ujutro bar se zatvorio, a Ann se nije pojavila. Pitao sam majstora i njegovu suprugu mogu li poći s njima. Rekli su naravno. I baš kad smo izlazili iz bara, stiže Ann, trčeći preko Ceste 66 prema meni. Primila me pod ruku i rekla, „Hajde, idemo kod mene.“ Majstor je bio u pravu. Lekcija je bila odlična! U jesen sam se vratio na Cornell i plesao sa sestrom nekog starijeg studenta koja mu je stigla u posjetu iz Virginije. Bila je zgodna i odjednom sam dobio ideju: „Pođimo negdje u bar na piće“, rekao sam. Na putu do bara pokušavao sam skupiti hrabrost da isprobam majstorovu lekciju na običnoj djevojci. Na kraju krajeva, nije tako teško ne poštovati djevojku iz bara koja se trudi da joj platiš piće — ali ovu dobru, običnu južnjakinju? Ušli smo u bar i prije nego sam sjeo, rekao sam, „Slušaj, prije nego ti platim piće, želim znati: hoćeš li spavati sa mnom večeras?“ „Da.“

Dakle, radilo je i s običnim djevojkama! Ali bez obzira koliko je lekcija bila uspješna, nikada je nakon toga više nisam primijenio. Nisam uživao. Ali mi je bilo zanimljivo znati da je u životu sve drukčije nego kako su me odgojili.

SRETNI BROJEVI Jednoga dana na Princetonu sam sjedio u predvorju i čuo neke matematičare kako razgovaraju o nizu za ex, koji je 1 + x + x2 /2! + x3/3! Svaki član niza koji dobijete mnnoženjem prethodnog člana s x i dijeljenjem sa slijedećem brojem. Na primjer, da biste dobili član koji slijedi nakon x4/4!, pomnoži se taj član s x i podijeli s pet. Jednostavno je. Kad sam bio dijete, uzbuđivali su me nizovi i igrao sam se njima. lzračunao sam e koristeći taj niz i vidio kako se brzo novi članovi smanjuju. Promrmljao sam nešto kako je jednostavno izračunati e na bilo koju potenciju pomoću tog niza (samo se umjesto x stavi ta potencija). „O, da?“ rekli su. „Pa, koliko je e na 3,3?“ pitao je neki šaljivac — mislim da je to bio Fukey. Rekao sam, „To je lako. 27,11.“ Tukey zna da nije tako lako to izračunati u glavi. „Hej! Kako si to izveo?“ Drugi kaže, „Znaš Feynmana, on samo glumata. Nije to točno.“ Uzeli su tablice, a za to vrijeme dodao sam još nekoliko znamenki: „27,1126“, rekao sam. Pronašli su u tablici. „Točno je! Ali kako to radiš!“ „Samo sam zbrojio niz.“ „Nitko ne može zbrojiti niz tako brzo. Sigurno si taj rezultat već znao. Koliko je e na 3?“ „Gledaj“, rekao sam. „Nije to lako! Imaš pravo na samo jedan dnevno!“ „Ha! Ono je bio lažnjak!“ rekli su veselo. „U redu“, kažem, „Rezultat je 20,085.“ Pogledali su u knjigu dok sam računao još nekoliko znamenki. Sad su već uzbuđeni, jer sam znao i drugo rješenje. Tu stoje svi ti veliki matematičari toga doba, zbunjeni kako ja mogu računati e na bilo koju potenciju! Jedan od njih kaže, „Nije moguće da samo supstituira i zbraja - preteško je. Mora postojati neki trik. Ne može se izračunati bilo koji broj, na primjer e na 1,4.“

Rekao sam, „Nije lako, ali, dobro, za tebe hoću. Rezultat je 4,05.“ Dok su provjeravali, dodao sam još znamenki i rekao, “I to je zadnji za danas!“ to izašao. Što se dogodilo? Znao sam tri broja - logaritam od 10 s bazom e (potrebno je za pretvaranje brojeva s baze 10 na bazu e) koji je 2,3026 (pa sam znao da je e na 2,3 vrlo blizu 10). A zbog radioaktivnosti (srednje vrijeme i poluživot), znao sam log od 2 na bazu e, što je 0,69315 (a znao sam i da je e na 0,7 skoro jednako 2). Također sam znao vrijednost broja e, to jest e na 1, što je 2,71828. Prvi broj koji su mi dali je bio e na 3,3, što je e na 2,3 - deset - puta e, ili 27,18. Dok su se trudili razumjeti kako sam to izveo, ispravio sam za dodatnih 0,0026 : 2,3026 je malo previsoko. Znao sam da ne mogu izračunati još jedan; ovo je bila čista sreća. Ali onda je tip rekao e na 3: to je e na 2,3 puta e na 0,7, ili deset puta dva. Znao sam dakle da je 20 i još nešto, i dok su se raspravljali kako sam to izračunao, prilagodio sam na 0,693. Sada sam bio siguran da ne bih mogao izračunati još jedan, jer je i ovaj bio rezultat čiste sreće. Ali je došao zadatak e na 1,4, što je e na 0,7 puta isto. Sve što sam trebao napraviti je popraviti malo 4. Nikad nisu saznali kako sam to izveo. U Los Alamosu sam saznao da je Hans Bethe bio apsolutno izvrstan u računanju. Na primjer, jednom smo svrstavali neke brojeve u formulu i dobili 48 na kvadrat. Posegnuo sam za Marchantovim računalom, ali on je rekao, „To je 2300.“ Počeo sam tipkati, a on je opet rekao, „Ako ti treba točno, to je 2304.“ Stroj je isto izračunao 2304. „Hej, to je fenomenalno!“ rekao sam. „Zar ti ne znaš kako potencirati brojeve u blizini 50?“ pitao je. „Potenciraš 50 to je 2500 - i oduzmeš 100 puta razliku od tvog broja do 50 (u ovom slučaju je 2), tako dobiješ 2300. Ako je potrebno korigirati, kvadriraš razliku i dodaš je. To je 2304.“ Nekoliko minuta kasnije trebao nam je treći korijen iz 21/2. Da bi se dobio treći korijen na Marchantu treba koristiti tablicu za prvu aproksimaciju. Otvorio sam ladicu da potražim tablicu - ovoga mi je puta trebalo duže - a on kaže, „Oko 1,35.“ Izračunam kalkulatorom i točno je. „Kako si ovo izračunao?“ pitao sam. „Imaš li i tajnu metodu za treće korijene brojeva?“ „Oh“, rekao je, „log od 21/2 je toliko i toliko. Dakle jedna trećina tog logaritma je između loga od 1,3 koji je toliko, i 1,4 koji je ovoliko, pa sam interpolirao.“

Dakle, otkrio sam da je, kao prvo, znao logaritamske tablice; drugo, količina aritmetike koju je upotrijebio za interpolaciju bi meni oduzela više vremena nego da potražim tablice i otipkam u kalkulator. Impresionirao me je. Nakon toga sam pokušao i sam. Zapamtio sam neke logaritme i počeo zapažati zanimljivosti. Na primjer, ako je netko rekao, „Koliko je 28 na kvadrat?“, a znate da kvadratni korijen od 2 je 1,4, a 28 je 20 puta 1,4, dakle kvadrat od 28 mora biti oko 400 puta 2, ili 800. Ako netko želi podijeliti 1 sa 1,73, odmah mu možete reći da je to 0.577, jer znate da je 1,73 skoro kvadratni korijen od 3, dakle 1/1,73 mora biti jedna trećina kvadratnog korijena od 3. A ako je 1/1,75, što je jednako inverznom od 7/4, a zapamtili ste kako se ponavljaju decimale za sedmine: 0,571428… Dobro sam se zabavljao nastojeći računati vrlo brzo, i to trikovima, s Hansom. Rijetko se događalo da bih vidio nešto što on nije i bio brži a on bi se valjao od smijeha. Gotovo je uvijek znao točan rezultat do decimala. Bilo mu je lako - svaki broj bio je blizu nečega što je znao. Jednoga sam se dana osjećao posebno pametnim. Za vrijeme ručka na tehničkom odjelu odjednom mi je sinulo, ne znam doduše kako i zašto, pa sam ustao i izjavio, „Mogu riješiti svaki zadatak za šezdeset sekundi, s pogreškom do 10 posto, ako ga postavite unutar 10 sekundi!“ Ljudi su mi postavljali zadatke koje su smatrali teškima, kao integriranje funkcije poput 1/(1 + x4), što se gotovo nije mijenjalo za raspon koji su mi zadavali. Najteži zadatak je bio binomni koeficijent od x10 u (1 + x)20; i to sam riješio na vrijeme. Zadavali su mi zadatke i dobro sam se osjećao sve dok Paul Olum nije ušao u blagovaonicu. Paul je radio sa mnom na Princetonu prije nego smo došli u Los Alamos, i uvijek je bio pametniji od mene. Na primjer, jednoga sam se dana odsutno igrao s onim metrom koji se ponovo zavije kad pritisneš dugme. Metar je uvijek udarao u moju ruku i malo je boljelo. „Hej!“ uzviknuo sam. „Kakva sam ja budala, i dalje se igram s tom stvarčicom, mada me svaki puta boli.“ Rekao je, „Ne držiš ga dobro“, i uzeo metar, izvukao ga, pritisnuo dugme i metar se uvukao. Nije boljelo. „Ej! Kako si to napravio?“ uzviknuo sam. „Morat ćeš sam skužit!“

Sljedeća sam dva tjedna hodao po Princetonu, izvlačio i uvlačio metar, a ruka me je boljela sve više. Konačno nisam više mogao izdržati. „Paul! Odustajem! Kako si to dovraga držao da to nije boljelo!“ „Tko je rekao da ne boli? I mene boli!“ Osjećao sam se glupo. Natjerao me je da hodam okolo i ozljeđujem si ruku dva tjedna! I tako Paul ulazi u blagovaonicu, a svi uzbuđeno uzvikuju, „Hej, Paule! Feynman je fenomenalan! Zadajemo mu zadatke unutar 10 sekundi i on za minutu odgovara točno do 10 posto. Zadaj mu i ti jedan.“ Ne zaustavljajući se, rekao je, „Tangens od 10, na stotinku.“ Zeznuo me: trebalo je podijeliti s pi do 100 decimalnih mjesta! Nisam imao šanse. Jednog sam se dana hvalio, „Mogu drugom metodom izračunati bilo koji integral za koji vam treba linijska integracija.“ I tako Paul postavi taj prokleti integral koji je dobio počevši od složene funkcije čiji je rezultat znao, maknuvši realni dio i ostavljajući samo kompleksni. Tako ga je razmotao da ga je moguće bilo riješiti samo linijskom integracijom! Uvijek mi je tako bušio balon. Bio je vrlo pametan. Kad sam prvi puta bio u Brazilu, ručao sam - ne znam točno koliko je sati bilo uvijek sam u restorane dolazio u krivo vrijeme - i bio sam jedini gost. Jeo sam rižu i odrezak (koji su bili odlični) a četiri su konobara stajala oko mene. U restoran je ušao Japanac. Vidio sam ga prije kako se šeće naokolo; pokušavao im je prodati abakuse. Započeo je razgovor s konobarima, izazivajući ih, rekao je da može zbrajati brže nego bilo koji od njih. Konobari se nisu htjeli osramotiti pa su rekli, „Da, da. Zašto ne izazovete onog gosta tamo za stolom?“ Čovjek mi je prišao. Protestirao sam, „Ali, ne govorim dobro portugalski!“ Konobari su se smijah. „Brojevi su jednostavni“, rekli su. Donijeli su mi olovku i papir. Čovjek je zatražio od konobara da mu da neke brojeve kako bih ih mogao zbrojiti. Naravno da je bio brži, jer dok sam ispisivao brojeve, on ih je već zbrajao. Predložio sam da konobar napiše dva jednaka popisa brojeva i da nam ih preda u isto vrijeme. Nije bilo velike razlike. Još uvijek je bio prilično brži.

Međutim, čovjek se uzbudio: htio se još malo dokazati. „Multipliçâ!“ rekao je. Netko je ispisao zadatak. Ponovo me je pobijedio, ali za mnogo manje, jer sam jako dobar u množenju. I onda je pogriješio: predložio je dijeljenje. Nije shvatio da što je zadatak bio teži, imao sam bolje izglede. Oboje smo riješili dugački zadatak dijeljenja. Istovremeno. Ovo ga je jako mučilo, jer je na abakusu očito bio izvrstan, a ovdje ga je zamalo pobijedio običan gost u restoranu. „Rains cubicos!“ rekao je osvetoljubivo. Kubni korijeni! On želi rješavati kubne korijene aritmetikom! Teško je pronaći teži osnovni problem u aritmetici. Mora da je to bila njegova najteža vježba s abakusom. Napisao je broj na papir - bilo koji broj - jos uvijek ga se sjećam: 1729,03. Počeo je računati, mumljati i gruntati: „Mmmmmmmmagmmmnimbrrr“ radio je brzo kao demon! Znoji se računajući kubni korijen. Za to vrijeme ja samo sjedim tamo. Jedan od konobara pita, „A što vi radite?“ Pokazujem na svoju glavu. „Mislim!“ kažem. Napisao sam 12 na papir. Nakon nekog vremena dobio sam 12,002. Čovjek s abakusom briše znoj s čela: „Dvanaest!“ kaže on. „O, ne!“ kažem ja. „Još znamenki! Još znamenki!“ znao sam da je računanje kubnih korijene aritmetički teže sa svakom sljedećom brojkom. Težak to posao. On ponovo kreće raditi, mumljaju6i, „Rrrrrgrrrrmmmmmm“, dok ja dodajem još dvije brojke. Konačno podiže glavu i kaže, „12.0!“ Konobari su sretni i uzbuđeni. Govore mu, „Pogledajte! On to sve radi razmišljajući, a vama treba abakus! A on ima više znamenki!“ Bio je potpuno iscrpljen pa je otišao posramljen. Konobari su si međusobno čestitali. I kako je gost pobijedio abakus? Broj je bio 1729,03. Slučajno znam da kubne stopa ima 1728 kubnih inča, tako da je odgovor malo iznad 12. Ostatak, 1,03 je samo jedan dio u gotovo 2000, a naučio sam da za male razlomke, razlika kubnog korijena je trećina ostatka broja. Dakle, sve što sam morao izračunati je razlomak 1/1728 i podijeliti ga s 4 (podijeli s 3 i pomnoži s 12). Tako mi je uspjelo izvući toliko mnogo decimala.

Nekoliko tjedana kasnije taj je čovjek došao u predvorje hotela u kojem sam odsjeo. Prepoznao me je i prišao. „Recite mi“, rekao je, „kako ste mogli taj kubni korijen izračunati tako brzo?“ Počeo sam mu objašnjavati tu aproksimativnu metodu i da ima veze s postotkom pogreške. „Pretpostavimo da ste mi zadali 28. Dakle, kubni korijen od 27 je 3...“ Uzeo je svoj abakus i zzzzzzzzzzzzzzz – „O, da“, kaže on. Shvatio sam: on ne zna s brojevima. S abakusom nije potrebno memorirati mnogo aritmetičkih kombinacija, treba samo naučiti kako gurati to male perlice gore i dolje. Ne treba znati da je 9 + 7 = 16 Morate samo znati da kad se dodaje 9 da treba gurnuti deset gore i jedna dolje. Dakle, mi smo sporiji od abakusa u osnovnoj aritmetici, ali poznajemo brojeve. Osim toga, cijela ideja aproksimativne metode mu je bila preteška za shvaćanje, iako se kubni korijen često ne može računati ni bilo kojom metodom. Nisam ga mogao naučiti kako računam kubne korijene ili objasniti koliko sam imao sreće što je izabrao baš 1726,03.

O, AMERICANO, OUTRA VEZ! Jednom sam pokupio autostopera koji mi je ispričao kako je Južna Amerika zanimljiva i da je moram posjetiti. Bunio sam se da je jezik drukčiji, ali mi je rekao neka samo odem i naučim ga — da nije jako težak. Mislio sam da je to dobra ideja: otići ću u Južnu Ameriku. Cornell je održavao neke tečajeve stranih jezika po metodama korištenim za vrijeme rata, u malim grupama od po deset studenata i s izvornim govornikom koji nije govorio niti jedan drugi jezik. S obzirom da sam bio prilično mlad profesor na Cornellu, odlučio sam pohađati tečaj kao običan student. A pošto nisam znao gdje ću u Južnoj Americi završiti, odlučio sam učiti španjolski, jer se govori u većini zemalja. Trebao sam se upisati na tečaj i svi smo stajali izvan učionice, spremni za ulazak, kad je stigla ta bujna plavuša. Znate kad povremeno dobijete onaj osjećaj: OHOHO? Izgledala je odlično. Pomislio sam, možda ide na tečaj španjolskog - to bi bilo odlično! Ali, ne, otišla jc do tečaja portugalskog. Pa sam pomislio, zašto ne učiti portugalski. Krenuo sam za njom, a onda je anglosaksonski glas u meni rekao: Ne, to nije dovoljno dobar razlog za odluku koji ću jezik govoriti. Vratio sam se i upisao na tečaj španjolskog, na moju veliku žalost. Kasnije sam nazočio sastanku Društva za fiziku u New Yorku i sjedio kraj Jaimea Tiomna, iz Brazila, koji me je pitao, „Što ćete raditi sljedećeg ljeta?“ „Mislio sam posjetiti Južnu Ameriku.“ „Oh! Zašto ne dođete u Brazil? Naći ću vam mjestu u Centru za fizikalna istraživanja.“ Dakle, sad sam morao sav moj španjolski pretvoriti u portugalski! Na Cornellu sam pronašao starijeg studenta Portugalca i podučavao me je dva puta tjedno, tako da sam ponešto napredovao, koristeći i ono naučenog španjolskog. U zrakoplovu za Brazil sjedio sam pokraj nekog tipa iz Kolumbije koji je govorio samo španjolski; nisam želio razgovarati s njim da mi se jezici ne pobrkaju. Ispred mene su sjedila dvojica i razgovarala na portugalskom. Nikada nisam čuo pravi portugalski; imao sam učitelja koji je govorio vrlo sporo i jasno. Ova su dvojica razgovarala strašno brzo, brrrrrrr-a-ta brrrrrr-a-ta, a ja nisam niti čuo riječ za "ja" niti član, niti bilo što.

Konačno, kad smo stali na Trinidadu radi goriva, prišao sam im i obratio im se na vrlo polaganom portugalskom, ili onome što sam mislio da je portugalski. „Oprostite… možete li razumjeti… što vam sad govorim?“ „Pues nâo, porque nâo?“ – „Naravno, zašto ne?“ odgovorili su mi. Objasnio sam im što sam bolje mogao da sam već nekoliko mjeseci učio portugalski, ali ga nikada nisam čuo u razgovoru, da sam ih slušao u avionu, ali nisam razumio ni riječi. „Oh“, nasmijali su se, „Nâo e Portugues! E Ladâo! Judeo!.“ Jezik kojim su oni pričali, za portugalski je bio kao jidiš za njemački, pa možete zamisliti nekoga tko je učio njemački kako sjedi iza dvojice koji govore jidiš i pokušava shvatiti o čemu se radi. Očito je njemački, ali nije. Čini mu se da nije dobro naučio njemački. Kada smo se vratili u zrakoplov, pokazali su mi jednog čovjeka koji je zaista govorio portugalski pa sam sjeo do njega. Studirao je neurokirurgiju u Marylandu, pa je s njim bilo lako razgovarati – dok smo god govorili o cirugia neural, cerebreu i sličnim „kompliciranim“ stvarima. Duge se riječi obično prilično lako prevode na portugalski jer im je jedina razlika u nastavcima: „-tion“ u engleskom je „çao“ na portugalskom; „sufiks – ly“ je sufiks „-mente“, i tako dalje. Ali kada je pogledao kroz prozor i rekao nešto jednostavno, izgubio sam se: nisam mogao prevesti „nebo je plavo.“ Sišao sam s aviona u Recife (brazilska je vlada plaćala put od Recife do Ria) gdje me je dočekao punac Cesara Lattesa, koji je bio direktor Centra za fizikalna istraživanja u Riju, njegova žena i još jedan čovjek. Dok su muškarci razgovarati o mojoj prtljazi, gospođa je počela sa mnom razgovarati na portugalskom: „Govorite portugalski? Kako lijepo! Kako vam je bilo učiti portugalski?“ Odgovorio sam polako, s mnogo muke. „Prvo sam počeo učiti španjolski… onda sam otkrio da idem u Brazil…“ I htio sam reći, „Pa sam naučio portugalski“, ali nisam se mogao sjetiti riječi „pa“. Znao sam kako napraviti VELIKE riječi, pa sam rečenicu završio ovako: „CONSEQUENTEMENTE, apprendi Portugues“! Muškarci su se vratili s prtljagom a ona je rekla, „Oh, pa on govori portugalski! I s takvim divnim riječima kao: CONSEQUENTEMENTE!“ Sa zvučnika je doprla najava. Let za Rio otkazan je, a sljedeći će biti tek drugog utorka — a u Rio sam morao stići najkasnije do ponedjeljka. Razljutio sam se. „Možda leti kakav teretni avion. Putovat ću teretnim.“ rekao sam.

„Profesore!“ rekli su, „Ovdje u Recife je zaista lijepo. Pokazat ćemo vam okolicu. Zašto se ne opustite — pa u Brazilu ste.“ Te smo večeri prošetali po gradu i naišli na malu skupinu ljudi koji su stajali oko velike četvrtaste rupe u cesti — iskopana je za kanalizaciju ili tako nešto — tamo je, u samoj rupi, stajao automobil. Bilo je krasno: savršeno je pristajao u rupu, krov mu je bio u razini ceste. Radnici se nisu trudili postaviti nikakve znakove na kraju dana, a čovjek je jednostavno uletio u rupu. Primijetio sam razliku: kad mi kopamo rupe, uvijek su postavljeni znakovi za obilaženje i bljeskajuća svjetla kako bi nas zaštitila. Ovdje su iskopali rupu, i kad su završili radni dan jednostavno su otišli. Zaista, Recife je bio lijep grad i želio sam ostati do utorka prije odlaska u Rio. U Riju sam sreo Cesara Lattesa. Nacionalna TV mreža htjela je objaviti snimku našeg sastanka pa su počeli snimati, bez zvuka. Kamerman je rekao, „Ponašajte se kao da se razgovarate. Pričajte nešto - bilo što.“ Lattes me je pitao, „Jeste li već pronašli spavajući rječnik?“ Te je noći brazilska TV publika vidjela direktora Centra za fizikalna istraživanja kako dočekuje Gostujućeg Profesora iz Sjedinjenih Država, ali nisu znali da je predmet njihovog razgovora bio pronalaženje djevojke za provod noću! Kad sam stigao u centar, morali smo odlučiti kada ću predavati - ujutro ili popodne. Lattes je rekao, „Studenti više vole popodne.“ „Onda ćemo ih održavati popodne.“ „Ali plaža je ljepša popodne, zašto ne predajete ujutro, pa možete uživati u plaži popodne.“ „Ali, rekli ste da studenti više vole predavanja popodne.“ „Ne brinite za to. Napravite što je vama ugodnije! Uživajte na plaži popodne.“ Tako sam naučio kako na život gledati drukčije nego kao kod kuće. Prvo, nisu bili u žurbi kao ja. A drugo, ako je za tebe bolje, nema veze! Tako sam predavao ujutro i uživao na plaži popodne. A da sam znao, prvo bih naučio portugalski, umjesto španjolskog. Prvo sam mislio da ću predavati na engleskom, ali sam primijetio da kada mi studenti nešto objašnjavaju na portugalskom, nisam to dobro razumio, iako sam i znao nešto portugalskog. Nije mi bilo sasvim jasno kad su rekli „porast“, kad „pad“ ili „ne časte“ ili „ne pada“, ili „pada postupno“. Ali kad su se oni mučili s engleskim, govorili bi „gohe“ ili „dolhe“, pa sam znao na što misle, makar su loše izgovarali s mno-

go gramatičkih pogrešaka. Shvatio sam da ako ću ih podučavati, najbolje bi bilo da govorim portugalski, makar i loše. Njima će biti lakše razumjeti. Za vrijeme te prve posjete Brazilu, koja je trajala šest tjedana, pozvali su me da održim predavanja na Brazilskoj akademiji znanosti o nekim dijelovima kvantne elektrodinamike na kojoj sam tada radio. Namjera mi je bila da govorim portugalski, a dva su studenta iz centra rekla da će mi pomoći. Počeo sam pisati govor na groznom portugalskom. Pisao sam ga sâm, jer da su ga pisali oni, bilo bi previše riječi koje nisam znao i ne bih znao točno pročitati. Napisao sam ga stoga sâm, a oni su popravili gramatiku, sredili riječi i sve uljepšali, ali je sve bilo na razini koju sam mogao lako čitati i znati što znači. Vježbali su sa mnom dok nisam savladao izgovor: „de“ treba izgovarati nešto između „deh“ i „dej“ — moralo je biti baš tako. Stigao sam na sastanak Brazilske akademije znanosti i prvi je govornik, kemičar, ustao i održao govor — na engleskom. Je li nastojao biti ljubazan? Nisam razumio što je govorio, jer mu je izgovor bio loš, ali možda su svi tako govorili pa su ga oni mogli razumjeti; ne znam. Onda je sljedeći ustao i opet govorio na engleskom! Kad je došao red na mene, ustao sam i rekao, „Žao mi je; nisam znao da je službeni jezik Brazilske akademije znanosti engleski, pa nisam pripremio govor na engleskom. Molim vas da mi oprostite što ću govoriti portugalski.“ Pročitao sam tekst i svi su bili vrlo zadovoljni. Sljedeći je govornik ustao i rekao, „Prema primjeru kolege iz Sjedinjenih Država, i ja ću govoriti portugalski.“ Tako sam promijenio tradiciju jezika na Brazilskoj akademije znanosti. Nekoliko godina kasnije, sreo sam čovjeka iz Brazila koji mi je od riječi do riječi citirao rečenice koje sam izgovorio na početku govora pred Akademijom. Dakle, očito sam ih impresionirao. Ali za mene su jezici uvijek bili teški i cijelo sam vrijeme radio na tome, čitao novine i tako dalje. Nastavio sam predavati na portugalskom — ono što zovem "Feynmanov portugalski", znajući da to nije isto kao i pravi portugalski, jer sam razumio što govorim, za razliku od jezika kojim su govorili ljudi na ulici. Toliko mi se sviđao taj prvi put u Brazilu da sam godinu dana kasnije opet došao, ovaj put na deset mjeseci. Sada sam predavao na Sveučilištu Rio koji mi je trebao platiti, ali nikada nije, tako da mi je Centar dao novac kojeg sam trebao dobiti od Sveučilišta Rio.

Konačno sam odsjeo u hotelu gdje su odsjedali piloti i stjuardese Pan Americana kad bi prespavali. Njihove su sobe uvijek bile na četvrtom katu i kasno u noć uvijek se čulo šuljanje gore i dolje liftom. Jednom sam otputovao na nekoliko tjedana na izlet i kad sam se vratio, direktor hotela mi je rekao da je moju sobu izdao nekom drugom, jer je to bila zadnja slobodna soba, i da su preselili moje stvari u novu sobu. Soba se nalazila odmah iznad kuhinje i u njoj se nitko nije dugo zadržavao. Direktor je smatrao da ću shvatiti prednosti sobe dovoljno da ću tolerirati mirise i da se neću buniti. Nisam se bunio: soba je bila na četvrtom katu, pokraj stjuardesa. Riješio mi je mnoge probleme. Ljudi iz aviokompanija začudo su se dosađivali i noću bi često dolazili u barove. Sviđali su mi se svi, a kako bih ispao društven, izašao bih s nekim do bara na piće, nekoliko noći u tjednu. Jednoga dana, oko 3.30 popodne, hodao sam ulicom preko puta plaže Copacabana pokraj bara. Odjednom sam dobio strahovito jak osjećaj: „To je baš ono što mi treba; to će mi dobro sjesti. Sada bih baš volio neko piće!“ Krenuo sam prema baru i odjednom pomislio: 'Čekaj malo! Rano je popodne. Nikoga nema. Nema društvenog razloga za piće. Zašto imaš tako snažan osjećaj da moraš na piće?' Preplašio sam se. Nikada više nisam pio, od tada. Vjerujem da zaista nisam bio u opasnosti, jer sam vrlo lako prestao. Ali taj snažan osjećaj kojeg nisam razumio, uplašio me je. Vidite, tako se dobro zabavljam razmišljajući da ne želim uništiti taj stroj ugode. Zbog istog sam razloga kasnije oklijevao eksperimentirati s LSD-om, usprkos svojoj znatiželji o halucinacijama. Krajem te godine u Brazilu odveo sam jednu od stjuardesa — vrlo dragu djevojku s pletenicama. — u muzej. Dok smo prolazili egipatskom izložbom, govorio sam joj, „Krila na sarkofagu znače to-i-to, u ove su vaze stavljali utrobu, a iza ugla bi trebalo biti to-i-to…“ i mislio pritom: A od koga si to naučio? Od Mary Lou — tako mi je nedostajala. Sreo sam Mary Lou na Cornellu i kasnije sam u Pasadeni otkrio da se preselila blizu, u Westwood. Sviđala mi se neko vrijeme, ali smo se često svađali; konačno smo zaključili da nema nade i prekinuli vezu. Ali, nakon godinu dana izvođenja ovih stjuardesa, a da nikuda nisam stigao, bio sam frustriran. I kad sam toj djevojci pričao sve te priče, pomislio sam da je Mary Lou zaista divna i da se nismo trebali toliko svađati.

Napisao sam joj pismo i zaprosio je. Netko pametan mi je trebao reći da je to opasno: kad si odsutan i kad nemaš ništa drugo osim papira i osjećaš se usamljeno, sjećaš se samo dobrih stvari i ne sjećaš se razloga za svađe. I nije dobro ispalo. Svađe su se nastavile i brak je trajao samo dvije godine. U američkoj je ambasadi radio čovjek koji je znao da volim sambu. Mislim da sam mu to rekao kada sam u Brazilu bio prvi puta i čuo samba glazbenike kako vježbaju na ulici; želio sam naučiti više o brazilskoj glazbi. Rekao mi je da mala grupa, zvana regional, vježba u njegovom stanu svakoga tjedna i da mogu doći i slušati kako sviraju. Tamo je bilo troje ili četvero ljudi — jedan domar te zgrade — i u njegom su stanu gore svirali prilično tihu glazbu; nisu imali drugog mjesta za sviranje. jedan je imao tamburin, zvali su ga pandeiro, a drugi malu gitaru. Stalno se odnekuda čuo zvuk bubnjeva, ali bubnja nije bilo! Konačno sam shvatio da je to tamburin; čovjek ga je svirao na komplicirani način, okrećući zglob i udarajući kožu svojim palcem. Bilo mi je zanimljivo pa sam naučio kako svirati pandeiro, više-manje. A onda se približavala sezona karnevala. Tada se glazba predstavlja. Ne izdaju novu glazbu i albume cijelo vrijeme; izdaju ih tek za vrijeme Carnavala, što je vrlo uzbudljivo. Ispalo je da je domar komponirao za malu „školu“ sambe — ne pravu školu u smislu obrazovanja, nego u smislu grupe — s plate Copacabana, koja se zvala Farçantes de Copacabana, što znači „Muljatori s Copacabane“, što mi je skroz odgovaralo, pa me jc pozvao da im se pridružim. Ta je samba grupa primala dečke iz favela — siromašnih dijelova grada — silazili bi i susretali se iza gradilišta stambenih zgrada i vježbali novu glazbu za karneval. Izabrao sam instrument kojeg se zvalo „frigideira“, što je kao manja tava od metala, oko petnaest centimetara promjera, s malim metalnim štapom s kojim se udaralo. To je prateći instrument koji proizvodi brze, visoke zvukove koji pašu uz glavnu samba glazbu i ritam i ispunjavaju je. Vježbali smo, glazba je treštala, a mi smo se ludirali; kada je odjednom glavni za bubnjeve, zadužen za batteria dio grupe, veliki crnac, povikao je, „STOP! Prestanite — samo malo!“ I svi su stali. „Nešto ne valja s frigideiras! grmio je. „O, Americano, outra vez!“ („Opet onaj Amerikanac!“) Nisam se ugodno osjećao. Cijelo sam vrijeme vježbao. Hodao sam po plaži i držao dva štapa koje sam negdje pokupio, trenirao zglobove ruke, vježbao, vježbao,

vježbao. Radio sam marljivo na tome, ali sam se uvijek osjećao inferiorno, kao da sam samo hrpa problema, da zapravo nisam za svirku. Pa, karneval se približavao i jedne je večeri vođa benda razgovarao s nekim čovjekom pa je nakon toga birao ljude među nama: „Ti“, rekao je trubaču. „Ti!“ rekao je pjevaču. „Ti!“ pokazao je na mene. Mislio sam da nas izbacuje. Rekao je, „Izađite naprijed!“ Izašli smo ispred gradilišta — pet ili šest nas — tamo je stajao stari Cadillac kabrio, spuštenog krova. „Ulazite!“ rekao je vođa. Nije bilo mjesta za sve nas, pa su neki morali sjediti otraga na karoseriji. Rekao sam tipu do mene, „Što on to radi — izbacuje nas?“ „Nâé se, nâo sé.“ ("Ne znam, ne znam") Odvezli smo se visoko gore cestom koja je završavala blizu ruba litice nad morem. Auto je stao i vođa je rekao, „Izlazite!“ Poveo nas do samog ruba litice! I onda zapovjedio, „Poredajte se! Ti prvi, ti sljedeći, ti dalje! Počnite svirati! Hajde, krenite!“ I tako bismo krenuli i preko litice u ponor da tamo nije bio neki strmi puteljak koji je vodio prema dolje. Naša je mala grupa silazila — truba, pjevač, gitara, pandeiro, i frigideira — prema zabavi na otvorenom u šumi. Nije nas izabrao jer nas se htio riješiti; nego nas je poslao na to privatnu zabavu gdje su željeli samba glazbu! Time je platio za kostime za naš bend. Nakon toga sam se malo bolje osjećao, jer sam shvatio da kad je izabrao svirača frigideire, izabrao je mene! Drugo stvar koja mi je popravila samopouzdanje dogodila se nešto kasnije, kada je došao tip iz druge samba grupe iz Leblona, na jednoj daljoj plaži. Htio nam se pridružiti u grupi. Šef je rekao, „Odakle si?“ „Leblon.“ „Što sviraš?“ „Frigideiru.“ „OK. Da čujem kako sviraš frigideiru.“ I tako je tip uzeo svoju frigideiru i metalne štapiće i .... . brrradap-dap; čik-ačik.“ Bože! Svirao je odlično! Šef mu je rekao, „Idi tamo i stani pokraj O Americanoa, pa ćeš naučiti kako se svira frigideira!"

Moja je teorija da je to kao kad osoba koja govori francuski dođe u Ameriku. Prvo rade sve vrste pogrešaka i jedva ih razumijete. A onda nastave vježbati dok ne nauče dobro govoriti, pa otkrijete da postoji divna različitost u načinu na koji govore — naglasak im je prilično lijep i sviđa vam se slušati ih. Tako sam i ja imao neku vrstu naglaska svirajući frigideiru, jer se nisam mogao natjecati s njima koji su to svirali cijeli život; mora da je bilo smiješno. Ali, što god da je bilo, postao sam prilično uspješan svirač frigideire. Jednoga dana, malo prije karnevala, vođa samba grupe je rekao, „Dobro, sad ćemo vježbati hodanje po ulici.“ Izašli smo iz gradilišta na prometnu ulicu. Ulice Copacabane uvijek su pune. Vjerovali ili ne, postoji traka za trolejbus u jednom smjeru i za automobile u drugom. Bilo je vrijeme najgušćeg prometa, a mi smo trebali hodati sredinom Avenida Atlantica. Rekao sam si, „Isuse! Šef nije dobio dozvolu, nije se dogovorio s policijom, nije ništa napravio. Odlučio je jednostavno izaći na ulicu.“ Krenuli smo cestom pokraj uzbuđenih gledatelja. Neki dobrovoljci su uzeli konopac i napravili veliki kvadrat oko našeg benda, tako da pješaci ne hodaju kroz naše redove. Ljudi su se naginjali kroz prozore. Svi su htjeli čuti novu samba glazbu. Vrlo uzbudljivo! Čim smo pošli hodati, vidio sam policajca, daleko na drugom kraju ceste. Pogledao je, vidio što se događalo i počeo skretati promet! Sve je bilo neformalno. Nitko ništa nije organizirao, ali je sve išlo kako treba. Ljudi su oko vas držali konopac, policajac je usmjeravao promet, pješaci i promet su se gušili, ali nama je išlo odlično! Hodali smo cestom, iza ugla i posvuda po cijeloj Copacabani, bez plana! Na kraju smo završili na malom trgu pred kućom u kojoj je živjela šefova majka. Stajali smo tamo, svirali, pa su sišle njegova majka i teta. Nosile su pregače; radile su u kuhinji i vidjeli smo kako su bile uzbuđene - gotovo su plakale. Bilo je zaista krasno. A ljudi su visjeli na prozorima - fenomenalno! A sjećam se kada sam prije bio u Brazilu i vidio jedan takav samba bend - kako mi se sviđala ta glazba i gotovo sam poludio za njom - a sada sam bio u njoj! Usput, dok smo stupali ulicama Copacabane toga dana, vidio sam skupinu mladih žena iz američke ambasade na pločniku. Sljedećeg sam tjedna dobio poruku od ambasade, „Krasno je to što radite, bla, bla, bla…“ kao da je moja namjera bile popraviti odnose između SAD i Brazila! Eto, krasno smo to radili.

Kako sam dolazio na te samba probe, nisam htio dolaziti odjeven kao inače kad bih išao na fakultet. Ljudi u bendu bili su siromašni, imali staru, iznošenu odjeću. Zato sam i ja nosio staru potkošulju, neke stare hlače i tako dalje, da ne odskačem od njih. Ali nisam mogao tako odjeven išetati kroz predvorje luksuznog hotela na Avenidi Atlantici na plaži Copacabana. Zato sam išao liftom do dna i izlazio kroz podrum. Malo prije karnevala trebalo se održati natjecanje samba grupa s plaža Copacabana, Ipanema i Leblon; bilo je tri ili četiri druge grupe i mi. Hodat ćemo u kostimima niz Avenidu Atlanticu. Osjećao sam se malo nelagodno, jer ćemo hodati u onim karnevalskim kostimima, a ja nisam bio Brazilac. Ali, mi smo trebali biti odjeveni kao Grci, pa sam shvatio da sam jednako Grk koliko i oni. Na dan natjecanja jeo sam u hotelskom restoranu i prišao mi je glavni konobar koji me je često vidio kako lupkam po stolu dok je svirala samba, i rekao, „Gospodine Feynman, ove će se večeri održati nešto što će se vam zaista sviđati! To je tipico Brasileiro — tipično brazilsko: prolazit će samba grupe upravo ispred hotela! A glazba je dobra — morate to čuti.“ Rekao sam, „Pa, večeras imam posla, ne znam hoću li moći.“ „Oh! Ali, tako bi vam se sviđalo! Ne smijete to propustiti! To je tipico Brasileiro!“ Inzistirao je, a ja sam mu stalno govorio da nisam siguran da ću stići, pa se razočarao. Te sam večeri odjenuo onu staru odjeću i sišao kroz podrum, kao i obično. Preobukli smo se u kostime na gradilištu i počeli hodati niz Avenidu Atlanticu, stotinu brazilskih Grka u papirnatim kostimima, a ja sam hodao na kraju, svirajući frigideiru. Mnogo se ljudi nakupilo na obje strane Avenide; svi su se naginjali kroz prozore, stigli smo do hotela Miramar, gdje sam odsjeo. Ljudi su stajali na stolovima i stolcima, velika je bila gužva. Svirali smo i prolazili ispred mog hotela. Odjednom sam vidio jednog od konobara kako skače u zrak, pokazuje rukom i kroz svu tu buku čuo sam ga kako viče, „O, PROFESSOR!“ Glavni je konobar napokon saznao zašto nisam mogao gledati natjecanja — sudjelovao sam u njemu! Sljedećeg sam dana vidio gospođu koju sam znao s plaže, koja je imala stan na Avenidi. Pozvala je neke prijatelje kako bi gledali paradu škola sambe i kada smo prolazili, jedan od njezinih prijatelja je povikao, „Poslušajte onoga što svira frigideiru -dobar je!“ Uspio sam. Uvijek sam bio zadovoljan kad bih u nečemu uspio, što se smatralo da ne mogu.

Kad je počeo Carnaval, nije se pojavilo mnogo ljudi iz moje grupe. Napravljeni su posebni kostimi za tu priliku, ali nije bilo dovoljno ljudi. Možda su mislili da ne možemo pobijediti stvarno velike samba grupe iz grada; ne znam. Mislio sam da smo puno vježbali za karneval, ali sada mnogo njih nije došlo i nismo bili jaka konkurencija. Čak i dok smo hodali ulicama, neki su odlutali iz grupe. Smiješno! Nikad to nisam dobro razumio, ali možda je glavno uzbuđenje pokušavati pobijediti na natjecanju plaža, gdje su mislili da im je mjesto. A i pobijedili smo, usput rečeno.

*** Za vrijeme desetomjesečnog boravka u Brazilu zanimale su me energetske razine lakih jezgara. Razradio sam teoriju u hotelskoj sobi, ali sam htio vidjeti kako su izgledali eksperimentalni podaci. To je bilo nešto novo na čemu sam radio u Kelloggovom laboratoriju sa stručnjacima s Caltecha pa sam stupio u vezu s njima - vrijeme je bilo dogovoreno - preko amaterskog radija. Pronašao sam jednog u Brazilu i jednom tjedno odlazio do njega. On bi stupio u vezu s radio-amaterom u Pasadeni, a budući da je to bilo donekle ilegalno, dao mi je pozivna slova i rekao je tipu u Pasadeni, „Sad ću te uputiti na WKWX, koji sjedi do mene i želi s tobom razgovarati.“ Tako bih ja rekao, „Ovdje WKWX. Možete li mi reći razmak između određenih razina u boru, o čemu smo razgovarali prošlog tjedna,“ i tako dalje. Koristio bih te eksperimentalne podatke te bih prilagođavao moje konstante i provjeravao jesam li na dobrom putu. Prvi je tip otišao na godišnji, ali mi je preporučio drugog radio-amatera. Taj je bio slijep i imao je vlastitu stanicu. Oboje su bili ljubazni pa je kontakt s Caltechom preko radio-amatera za mene bio vrlo koristan i učinkovit. Što se tiče same fizike, puno sam radio i imalo je smisla. Potvrdili su to kasnije i drugi ljudi. Odlučio sam, ipak, da imam previše parametara koje moram prilagoditi previše „fenomenološkog prilagođavanja konstanti“ da bi se sve složilo - da nisam bio siguran je li to što radim uopće korisno. Htio sam dublje razumijevanje atomske jezgre i nisam se nikada do kraja uvjerio da je sve to bitno, pa nisam ništa od toga napravio do kraja. Glede obrazovanja u Brazilu imao sam zanimljiva iskustva. Podučavao sam grupu studenata koji će na kraju postati nastavnici, jer tada nije bilo mnogo dobrih prilika u Brazilu za visokoobrazovane ljude u znanosti. Ti su studenti već bili odslušali

mnogo kolegija i ovo im je trebao biti najnapredniji kolegij iz elektriciteta i magnetizma - Maxwellove jednadžbe i tako to. Sveučilište je bilo smješteno u raznim poslovnim zgradama po cijelom gradu, a tečaj koji sam držao održavao se u zgradi koja je gledala na zaljev. Otkrio sam čudnu pojavu. Mogao sam postaviti pitanje na koje bi studenti odmah odgovorili. Ali, sljedeći puta kad bih pitao – ista tema i isto pitanje — ne bi uopće odgovarali! Na primjer, jednom sam pričao o polariziranom svjetlu i dao im neke trake polaroida. Polaroid propušta samo svjetlo čiji je električni vektor u određenom smjeru, pa sam im objasnio da mogu saznati na koji način je svjetlo polarizirano jednostavno gledanjem je li polaroid taman ili svijetao. Prvo sam uzeo dvije trake polaroida i okretao sve ih dok nisu propuštale većinu svjetla. Mogli smo vidjeti da su trake sada propuštale svjetlo polarizirano u istom smjeru — ono što je prolazilo jednu traku polaroida, prolazilo je i kroz drugu. Ali, onda sam ih pitao kako će znati apsolutni smjer polarizacije i to na jednoj polaroidnoj traci. Nisu imali pojma. Znao sam da je za to potrebno malo više razmišljati, pa sam im pomogao: „Pogledajte na svjetlo koje se reflektira od zaljeva.“ Nitko ništa nije rekao. Onda sam rekao, „Jeste li ikada čuli za Brewsterov kut?“ "Da, gospodine! Brewsterov kut je kut pod kojim se svjetlo reflektira od medija s potpuno polariziranim indeksom refrakcije.“ „I u kojem je smjeru svjetlost polarizirana kad se reflektira?“ „Svjetlo je polarizirano okomito na ravninu refleksije, gospodine.“ Čak i sad moram o tome razmisliti; znali su to od prve. Znali su da je tangens kuta jednak indeksu! Rekao sam, „Dakle?“ Još uvijek ništa. Upravo su mi rekli da je svjetlo reflektirano od medija s indeksom, kao što je vani zaljev, polarizirano; čak su mi rekli i u kojem je smjeru polarizirano. Rekao sam, „Pogledajte vani zaljev, kroz polaroid. Sada okrenite polaroid.“ „Oooh, polarizirano je!“ rekli su. Nakon mnogo ispitivanja na kraju sam shvatio da su studenti sve memorirali, ali nisu znali što znači. Kad su čuli „svjetlo reflektirano od medija s indeksom“, nisu znali da to znači tvar kao što je voda. Nisu znali da je „smjer svjetla“ smjer u kojem se nešto vidi kad se u to gleda, i tako dalje. Sve se samo pamtilo, a ništa prevodilo u smisle-

ne riječi. Kad bih pitao, „Što je Brewsterov kut?“ ulazio sam u računalo s pravim informacijama. Ali ako bih rekao, „Pogledajte vodu,“ ništa se ne bi dogodilo — nisu imali ništa zapisano pod naslovom „Pogledajte vodu!“ Kasnije sam slušao predavanja na inženjerskom fakultetu. Predavanje je teklo ovako, prevedeno na engleski: „Dva tijela… smatraju se ekvivalentnim… ako jednake zakretne sile… proizvedu… jednaku akceleraciju. Dva tijela smatraju se ekvivalentnim ako jednake zakretne sile proizvedu jednaku akceleraciju.“ Studenti su sjedili i zapisivali diktat, a kada je profesor ponovio rečenicu, provjerili bi jesu li sve zapisali i tako dalje. Ja sam bio jedini koji je znao da profesor priča o tijelima s istim momentom inercije, i to je bilo zaista teško shvatiti. Nisam shvaćao kako će išta naučiti iz toga. On je ovdje objašnjavao momente inercije, ali nije se raspravljalo kako je teško gurnuti i otvoriti vrata ako se utezi stave blizu kvake u usporedbi kada ih se stavi blizu dovratka — ništa! Nakon predavanja razgovarao sam s jednim studentom: „Pišete toliko bilježaka — što s njima radite?“ „O, proučavamo ih“, rekao je. „Imamo ispit.“ "Kako će izgledati ispit?“ „Jednostavno je. Reći ću vam jedno od pitanja.“ Pogledao je u bilježnicu i rekao, „'Kada su dva tijela ekvivalentna?' Odgovor je, 'Dva tijela smatraju se ekvivalentnim ako jednake zakretne sile proizvedu jednaku akceleraciju'.“ Dakle, vidite, mogli su pred ispite i „naučiti“ sve to, a ne znati ništa, osim onoga što su memorirali. Onda sam otišao vidjeti prijemne ispite za studente koji su se upisivali. Ispit je bio usmeni i dopustili su mi da prisustvujem. Jedan od studenata bio je apsolutno odličan: sve je savršeno odgovarao! Ispitivači su ga pitali što je diamagnetizam, odgovorio je točno. Onda su pitali, „Kad svjetlo dolazi pod kutom kroz materijal određene debljine, a indeks je N, što se događa sa svjetlom?“ „Izlazi paralelno samom sebi, gospodine — pomaknuto.“ „A koliko je pomaknuto?“ „Ne znam, gospodine, ali mogu pokušati odrediti.“ Pa je smislio. Bio je dobar. Ali, ja sam još uvijek sumnjao. Nakon ispita prišao sam tom pametnom mladiću i objasnio mu odakle sam i da bih ga želio pitati neka pitanja koja nemaju utjecaja na rezultat njegovog prijemnog. Prvo sam ga pitao, „Možete li mi navesti primjer za diamagnetsku tvar?“ „Ne.“

Onda sam pitao, „Da je ova knjiga napravljena od stakla i kroz nju gledam nešto na stolu, što će se zbiti sa slikom ako nagnem staklo?“ „Savila bi se, gospodine, pod dvostrukim kutom od onog pod kojim ste nagnuli knjigu.“ Rekao sam, „Nisi li to zamijenio s ogledalom?“ „Ne, gospodine!“ Upravo mi je rekao da će svjetlo biti pomaknuto, paralelno na samog sebe i time će se slika pomaknuti u jednu stranu, ali neće biti pod kutom. Čak je i izračunao koliko će biti pomaknuta, ali nije shvatio da je komad stakla materijal s indeksom, da se njegov izračun primjenjuje na moje pitanje. Podučavao sam kolegij na tom fakultetu o matematičkim metodama u fizici, u kojem sam pokušao objasniti kako rješavati zadatke metodom pokušaja i pogreškama. To ljudi obično ne uče, pa sam počeo s jednostavnim aritmetičkim primjerima kako bi ilustrirao metodu. Iznenadilo me da je samo osam od osamdesetak studenata predalo prvi seminar. Održao sam im jako predavanje o važnosti pokušaja, a ne samo gledanja kako ja to radim. Nakon predavanje neki su mi studenti prišli kao male delegacija i rekli mi da ne poznam njihovo predznanje, da mogu učiti bez rješavanja tih problema, da su već naučili aritmetiku i to im je prelagano. Nastavio sam s nastavom, bez obzira koliko je komplicirano ili očito napredno gradivo postajalo, nikada nisu predavali radove. Naravno da sam shvatio o čemu se radilo: Nisu to mogli! Drugu stvar koju od njih nikada nisam mogao dobiti je da postavljaju pitanja. Na kraju mi je jedan objasnio: „Ako vas pitam nešto za vrijeme predavanje, nakon toga će mi svi reći, 'Zašto si nam trošio vrijeme na predavanju? Mi pokušavamo naučiti nešto. A ti ga zaustavljaš postavljajući pitanja'.“ Bio je to čudan i usamljen odnos, gdje nitko nije znao što se događa, a svi su jedan drugoga korili kao da su znali. Svi su se pretvarali da znaju a, ako bi netko na tren priznao da mu je nešto zbunjujuće i postavio pitanje, ostali bi zauzeli nadmoćni stav, kao da je njima sve jasno i rekli mu da im troši vrijeme. Objasnio sam koliko je korisno raditi zajedno, diskutirati pitanja, razgovarati, ali nisu niti to htjeli, jer bi ih bilo sram ako bi morali nekoga nešto pitati. Bilo je jadno! Sav taj trud koji su ulagali, inteligentni ljudi, ali su se doveli u to smiješno stanje duha, tu čudnu vrstu samostalnog „obrazovanja“ koje je besmisleno, potpuno besmisleno!

Na kraju školske godine studenti su me zamolili da im pričam o svojim iskustvima s podučavanjem u Brazilu. Na tom predavanju ne bi bili samo studenti već i profesori i vladini stručnjaci, pa sam ih natjerao da mi obećaju da smijem reći sve što želim. Rekli su, „Naravno. Ovo je slobodna zemlja.“ Ušao sam, noseći udžbenik elementarne fizike iz kojeg su učili na prvoj godini fakulteta. Mislili su da je ta knjiga posebno dobra, jer je imala različite vrste slova podebljane najvažnije riječi koje treba zapamtiti, a običnim slovima manje važne stvari i tako dalje. Odmah je netko rekao, „Nećete govoriti o udžbeniku, zar ne? Čovjek koji ga je napisao je ovdje i svi misle da je to dobar udžbenik.“ „Obećali ste mi da smijem reći što god hoću.“ Predavaonica je bila puna. Počeo sam definirajući znanost kao razumijevanje ponašanja prirode. Onda sam pitao, „Što je dobar razlog za podučavanje znanosti? Naravno, niti jedna se zemlja ne može smatrati civiliziranom ukoliko ne… bla, bla, bla…“ Svi su sjedili i kimali glavama, jer sam znao da je to način na koji razmišljaju. Onda sam rekao, „To je, naravno, apsurdan razlog, jer zašto bi se trebali natjecati s drugim zemljama? Moramo to činiti iz dobrog razloga, razumnog razloga; ne samo zato jer to rade druge zemlje.“ Onda sam pričao o korisnosti znanosti, njezinom doprinosu poboljšanju kvalitete ljudskih života i sve to - zaista sam ih gnjavio. A onda sam rekao, „Glavni smisao mog predavanja je da vam pokažem da se u Brazilu ne podučava znanost!“ Vidio sam da su se uskomešali, razmišljajući: „Što? Ne znanost? To je potpuna ludost! Imamo sva ta predavanja.“ I onda sam im ispričao jednu od prvih stvari koja me se dojmila kada sam došao

u Brazil i vidio djecu u osnovnoj školi koja u knjižarama kupuju knjige iz fizike. Toliko

mnogo djece ući fiziku u Brazilu, počinjući mnogo ranije nego djeca u Sjedinjenim Državama, ali je začudno kako u Brazilu nema mnogo fizičara - zašto je tome tako? Toliko djece naporno uči i od toga ništa ne postane. A onda sam im dao analogiju s grčkim učenjakom koji voli grčki jezik i koji zna da u njegovoj zemlji nema mnogo djece koja uče grčki. Ali, u drugoj zemlji, oduševljen je kako čak i mala djeca u osnovnoj školi uče grčki. Odlazi na ispit nekog studenta koji upravo polaže za diplomu iz grčkog i pita ga, „Što je Sokrat mislio o odnosu Istine i Ljepote?“ - i student ne zna odgovor. Onda ga pita, „Što je Sokrat rekao Plato-

nu u Trećem simpoziju?“ - učenik se ozari i krene, „Brrrrrrr-ap“ – ispriča vam sve, riječ za riječ, što je Sokrat rekao i to na prekrasnom grčkom. Ali Sokrat je u Trećem simpoziju govorio o odnosu između Istine i Ljepote! Tako ovaj grčki učenjak otkriva da učenici u drugoj zemlju uče grčki prvo učeći izgovarati slova, onda riječi, onda rečenice i odlomke. Mogu izrecitirati, riječ za riječ, što je Sokrat rekao, a da ne shvaćaju da te grčke riječi zapravo nešto i znače. Studentu su one samo umjetni zvuci. Nitko ih nikada nije preveo u riječi koje studenti mogu razumjeti. Rekao sam, „Tako to meni izgleda kad vidim kako podučavate djecu 'znanost'u Brazilu.“ (Velika bomba, zar ne?) Onda sam podigao udžbenik osnovne fizike koji su koristili. „Nigdje u ovoj knjizi ne spominju se rezultati pokusa, osim na jednom mjestu gdje se piše o lopti koja se kotrlja niz kosinu i kaže koliko je lopta prešla u jednoj sekunde, dvije sekunde, tri sekunde i tako dalje. Brojevi u sebi imaju 'pogreške' — odnosno, ako ih pogledate, čini vam se da gledate rezultate pokusa, jer su brojevi malo iznad, ili malo ispod, teorijskih vrijednosti. Knjiga čak govori o potrebi korekcije eksperimentalnih pogrešaka — što je u redu. Problem je što kad računate vrijednosti akceleracijske konstante iz ovih rezultate, dobivate točan rezultat. Ali lopta koja se kotrlja niz kosinu, ako se to zaista i izvede, ima inerciju vrtnje i dobit ćete, ako izvedete pokus, pet sedmina točnog odgovora, jer je potrebna dodatna energija koja ide u rotaciju lopte. Prema tome, ovaj jedan primjer eksperimentalnih 'rezultata' dobiven je od lažnog pokusa. Nitko nije takvu loptu zaista kotrljao, jer nikada ne bi dobili takve rezultate!“ „Otkrio sam još nešto“, nastavio sam. „Okrećući proizvoljno stranice i zaustavljajući se na nekim slučajnim rečenicama, mogu vam pokazati u čemu je problem — kako to nije znanost, nego memoriranje, u svim okolnostima. Zbog toga sam dovoljno hrabar da prelistam knjigu, sada, pred publikom, izaberem nasumce i pročitam.“ Napravio sam to. Brrrup — zaustavio sam se i počeo čitati: „Triboluminiscencija. Triboluminiscencija je svijetlo koje emitiraju smrvljeni kristali… „ Rekao sam, „I, jeste li dobili znanost? Ne! Samo ste rekli što riječ znači u terminima drugih riječi. Niste ispričali ništa o prirodi — koji kristali proizvode svjetlo kad ih smrvite, zašto proizvode svjetlo. Jeste li vidjeli nekog učenika koji je to isprobao kod kuće? Nije to u stanju. Ali, da ste umjesto toga napisali, 'Kad uzmete grudicu šećera i smrvite je kliještama u mraku, vidjet ćete plavičasti sjaj. I neki drugi kristali isto svijetle. Nitko ne zna

zašto. Pojava se naziva 'triboluminiscencija'. I onda će netko otići kući i isprobati. To je iskustvo prirode.“ Koristio sam taj primjer kako bi im pokazao poantu, ali nije bilo razlike gdje god da sam zapeo prstom u knjizi; posvuda je bilo isto. Na kraju sam rekao kako ne vidim da je moguće da se itko školuje na ovaj način u kojem ljudi prolazi ispite i uče druge kako prolaziti ispite, ali nitko ništa ne zna. „Međutim“, rekao sam, „mora da sam ipak u krivu. Na mojem su kolegiju bila dva studenta koji su dobro radili i jedan od fizičara koje poznam obrazovao se u Brazilu. Dakle, moguće je nekim ljudima da prođu kroz sustav, ma kako da je on loš.“ Nakon predavanja je ustao pročelnik odjela za znanstveno obrazovanje i rekao, „Gospodin Feynman nam je rekao neke stvari koje nam je bilo teško čuti, ali se čini da zaista voli znanost i da mu je kritika iskrena. Zbog toga, mislim da bismo ga trebali poslušati. Ovdje sam došao sa znanjem da u našem sustavu obrazovanja postoji neka bolest; a ono što sam saznao jest da imamo karcinom!“ - i sjeo je. To je i drugima dalo slobode da progovore i svi su se uzbudili. Ustajah su i davali prijedloge. Studenti su organizirali neku komisiju kako otisnuti i umnožiti predavanje, pa su organizirali i druge komisije za ovo ili ono. A onda se dogodilo nešto posve neočekivano za mene. Ustao je jedan student i rekao, „Ja sam jedan od dva studenta koje je spomenuo gospodin Feynman na kraju govora. Nisam išao u školu u Brazilu, nego u Njemačkoj, i u Brazil sam stigao tek prošle godine.“ Moj drugi dobri student je rekao slično. A profesor kojeg sam spomenuo je ustao i rekao, „Obrazovao sam se u Brazilu za vrijeme rata, kad su, na sreću, svi profesori napustili fakultet, pa sam učio čitajući sam. Prema tome, nije me zapravo obrazovao brazilski školski sustav.“ Nisam to očekivao. Znao sam da je sustav loš, ali 100 posto – bilo je strašno! S obzirom da sam u Brazil došao po programu kojeg je sponzorirala vlada SAD, zamolili su me da napišem izvještaj o mojim iskustvima u Brazilu pa sam napisao glavne crte iz toga govora. Kasnije sam načuo glasine da je reakcija nekoga u Ministarstvu vanjskih poslova bila, „Ovo pokazuje kako je opasno slati u Brazil nekoga tko je toliko naivan. Smiješan čovjek; samo izaziva nevolje. Nije razumio probleme.“ Upravo je suprotno! Mislim da je ta osoba u vladi bila naivna kad je mislila da samo zato što je vidio da sveučilište ima popis kolegija i opise istih, da je to zaista i bilo sveučilište.

ČOVJEK TISUĆU JEZIKA U Brazilu sam nastojao naučiti lokalni jezik i odlučio držati predavanja iz fizike na portugalskom. Kad sam došao na Caltech, pozvali su me na zabavu profesora Bachera. Prije nego što sam tamo stigao, Bacher je svojim gostima rekao, „Ovaj Feynman misli da je pametan, jer je naučio malo portugalskog, hajdemo ga zeznuti: gospođa Smith (čista bjelkinja), odrasla je u Kini. Neka ona dočeka Feynmana na kineskom.“ Ušao sam, ništa ne sluteći, na zabavu pa me je Bacher upoznavao s ljudima: „Gospodine Feynman, ovo je gospodin Taj-i-taj.“ „Drago mi je, gospodine Feynman.“ „A ovo je gospodin Ovaj-i-ovaj.“ „Drago mi je, gospodine Feynman.“ „A ovo je gospođa Smith.“ „Ai, choong, ngong jia!“ rekla je, klanjajući se. Toliko sam se iznenadio da sam jedino mogao odgovoriti na isti način, pristojno sam joj se naklonio i potpuno samouvjereno rekao, „Ah ching, jong jien!“ „O, moj Bože!“ uskliknula je, osupnuta. „Znala sam da će se ovo dogoditi — ja govorim mandarinski, a on kantonski!“

NARAVNO, GOSPODINE BIG! Automobilom sam svako ljeto vozio preko Amerike, nastojeći dosegnuti Pacifički ocean. No, zbog raznih razloga uvijek bih negdje zapeo — obično u Las Vegasu. Sjećam se posebno prvog puta, vrlo mi se sviđalo. Onda, kao i sada, Las Vegas je zarađivao na kockarima, tako da je jedini problem hotelima bio kako privući ljude da se kockaju. Imali su jeftine predstave i prehranu — gotovo besplatne. Nije trebalo unaprijed rezervirati, samo ušetati, sjesti za bilo koji od praznih stolova i uživati u predstavi. Za čovjeka koji se nije kockao, bilo je to fenomenalno, jer sam uživao u svim prednostima — sobe su bile jednako jeftine, hrana skoro besplatna, predstave dobre, a i sviđale su mi se djevojke. Jednoga sam dana ležao kod bazena u motelu kad mi je prišao neki čovjek i počeo razgovor. Ne sjećam se kako je započeo, ali je pretpostavljao da radim negdje, što je bilo zaista smiješno. „Pogledajte kako je meni lako“, rekao je. „Samo se motam oko bazena cijelo vrijeme i uživam život u Las Vegasu.“ „Kako je to moguće ako ne radite?“ „Jednostavno: kladim se na konje.“ „Ne znam ništa o konjima, ali ne shvaćam kako možete zarađivati klađenjem“, rekao sam skeptično. „Naravno da se može“, rekao je. „Tako ja živim! Ovako ćemo. ja ću vas naučiti kako se to radi. Otići ćemo tamo i garantiram vam da ćete zaraditi sto dolara.“ „Kako je to moguće?“ „Kladim se u sto dolara da ćete dobiti“, rekao je. „Dakle, ako pobijedite, neće vas ništa koštati, a ako izgubite, dobit ćete sto dolara!“ Mislio sam, „Vidi, vidi! To je točno! Ako osvojim sto dolara na konjima i platim mu, ne gubim ništa; to je samo vježba, samo dokaz da njegov sustav radi. A ako mu ne uspije, dobit ću sto dolara. To je baš odlično!“ Odveo me je do neke kladionice gdje su imali popis konja i utrka u cijeloj zemlji. Upoznao me s drugim ljudima koji su rekli, „On je zaista dobar! Dobio sam sto dolara!“ Postupno sam shvatio da moram uloziti nešto mog vlastitog novca na klađenje i postajao sve nervozniji. „Na koliko se novca moram kladiti?“ pitao sam. „O, pa tri i četiri stotine dolara.“ Nisam imao toliko novca. Osim toga, počeo sam se brinuti: pretpostavimo da izgubim svaki puta?

A onda je on rekao, „Ovako ćemo. Moj savjet će vas koštati samo pedeset dolara i to samo ako dobijete. Ako nije uspješno, dat ću vam sto dolara koje biste ionako osvojili.“ Razmišljao sam, „Opa! Tako dobivam u oba slučaja — ili pedeset ili sto dolara! Ali, kako on to, dovraga, izvodi?“ A onda sam shvatio da ako je igra relativno izjednačena — zaboravite na male gubitke na tren kako biste shvatili — šanse za dobitak od sto dolara naspram gubitka četiristo vaših dolara su četiri na jedan. Dakle, od pet puta što ovo izvede na nekome, četiri puta će oni dobiti sto dolara, a on dobiva dvjesto (i još im naglašava kako je pametan); peti puta mora platiti sto dolara. Dakle, dobije dvjesto dolara, u prosjeku, dok plaća sto dolara! Konačno sam shvatio, kako mu je uspijevalo. Proces je trajao nekoliko dana. On bi smislio, neku shemu koja je isprva zvučala kao odličan posao, ali nakon što sam o tome razmislio, polako bih shvatio u čemu je stvar. Konačno, veće prilično očajan rekao je, „U redu, ovako ćemo: vi meni date pedeset dolara za savjet, a ako izgubite, vratit ću vam sav vaš novac." Na taj način ne mogu izgubiti! Pa sam rekao, „U redu, slažem se!“ „Dobro“, rekao je. „Ali, nažalost moram otići u San Francisco ovog vikenda, pa mi samo pošaljite rezultate i ako izgubite vaših četiristo dolara, poslat ću vam novac.“ Prve su sheme bile osmišljene kako bi on zarađivao novac poštenom aritmetikom. A sada ga neće biti u gradu. Zaraditi na ovome može samo ako ne pošalje novac — kao pravi varalica. Nikada nisam prihvatio niti jednu njegovu ponudu. Ali me je zaista zabavljalo gledati ga kako se trudi. U Las Vegasu me zabavljalo i upoznavanje plesačica. Mislim da su se i trebale motati oko bara između predstava kako bi privukle mušterije. Upoznao sam se s nekoliko njih, razgovarao s njima i shvatio da su zaista drage. Ljudi koji kažu, „Plesačice, aha!“ već su odlučili kakve su one za njih! Ali u svakoj skupini, ako se pažljivije pogleda, postoje sve vrste ljudi. Na primjer, jedna je bila kćer dekana Eastern sveučilišta. Bila je talentirana za plesanje i voljela je to; ljeto joj je bilo slobodno, a poslovi plesačice teško dostupni, pa je radila kao plesačica u predstava u Las Vegasu. Mnoge od njih ponašale su se ljubazno, prijateljski. Sve su bile lijepe, a ja zaista volim lijepe djevojke. U stvari, plesačice su bile moj glavni razlog zbog kojeg mi se Las Vegas toliko sviđao.

Prvo sam se malo bojao; djevojke su bile zaista lijepe, na lošem glasu i tako dalje. Pokušavao sam se s njima upoznati i svaki puta mi je bilo teško započeti razgovor. Postupno bi mi išlo lakše, dok konačno nisam stekao dovoljno samopouzdanja da se nikoga ne bojim. Avanture su mi se događale tako da mi je to donekle teško objasniti: kao pecanje, gdje izbacite mamac i onda morate strpljivo čekati. Kad bih nekome pričao o nekim mojim avanturama, mogli bi mi reći, „Ma, daj, hajdemo to napraviti!“ Pa bismo otišli u neki bar vidjeti hoće li se što dogoditi, a oni bi izgubili strpljenje nakon dvadesetak minuta. Treba u prosjeku potrošiti nekoliko dana prije nego što se bilo što dogodi. Proveo sam mnogo vremena razgovarajući s plesačicama. Jedna bi me upoznala s drugom i nakon nekog vremena, nešto zanimljivo bi se dogodilo. Sjećam se jedne djevojke koja je voljela piti Gibsons. Plesala je u Flamingo hotelu i dobro sam je upoznao. Kad bih došao u grad, naručio bih Gibsona za njezin stol prije nego je sjela, kako bih najavio svoj dolazak. Jednom sam sjeo kraj nje, a ona je rekla, „Večeras imam muškarca — velikog kockara iz Teksasa.“ (Već sam čuo za njega. Kad god bi igrao kockicama, svi bi se skupili i promatrali ga kako igra.) Vratio se za stol gdje smo sjedili, a moja me plesačica predstavila velikom kockaru. Prvo što mi je rekao bilo je, „Znate što? Izgubio sam ovdje šezdeset tisuća dolara jučer navečer.“ Znao sam što moram napraviti: okrenuo sam se prema njemu, ne pokazujući da me se njegova rečenica dojmila i rekao, „Trebam li to shvatiti kao nešto pametno ili glupo?“ Doručkovali smo, a on je rekao, „Dajte, potpisat ću vam račun. Meni ne naplaćuju takve sitnice, jer toliko mnogo novca prokockam ovdje.“ „Imam dovoljno novaca da se ne moram brinuti tko će mi platiti doručak, hvala vam.“ I dalje sam ga odbijao svaki puta kad bi me pokušao impresionirati. Pokušao je sve: koliko je bogat, koliko nafte ima u Teksasu i ništa mu nije uspijevalo, jer sam znao formulu! Završili smo prilično se dobro zabavljajući. Jednom smo sjedili za barom kad mi je rekao, „Vidite li one djevojke tamo za onim stolom? To su kurve iz Los Angelesa.“ Bile su lijepe, imale su stila.

Rekao je, "Ovako ćemo: upoznat ću ih s vama i platiti onu koju budete poželjeli!“ Nisam baš imao neke volje upoznavati se s djevojkama i znao sam da to govori samo da me impresionira, pa sam namjeravao odbiti. Ali onda sam pomislio: Ovo je nešto drukčije! Ovaj tip se toliko trudi da me impresionira, voljan je platiti mi i to. Ako ću ikada ovo nekom pričati… Rekao sam mu, „Pa, dobro, upoznajte me.“ Otišli smo do njihovog stola pa me je predstavio djevojkama i otišao. Konobarica je naišla i pitala nas što želimo popiti. Naručio sam vodu, a djevojka do mene je rekla, „Je li u redu ako naručim šampanjac?“ „Možeš piti što god hoćeš“, odgovorio sam hladno, „jer ti sama to plaćaš.“ „Što je s tobom?“ pitala je. „Škrtac, a?“ „Tako je.“ „Definitivno nisi džentlmen!“ rekla je ljutito. „Odmah si me skužila!“ odgovorio sam. Naučio sam u Novom Meksiku prije mnogo godina da nije pametno biti džentlmen. Uskoro su mi same nudile piće — situacija se potpuno okrenula! (Usput, teksaški se naftaš nikad nije vratio.) Nakon nekog vremena jedna je djevojka rekla, „Hajdemo do El Ranchoa. Možda je tamo življe.“ Ušli smo u njihov auto. Bio je dobar, baš kao što su i te djevojke bile simpatične. Putem su me pitale za ime. „Dick Feynman.“ „Otkuda si, Dick? Što radiš?“ „Iz Pasadene; radim na Caltechu.“ Jedna od djevojaka je rekla. „Oh, nije li to mjesto odakle je onaj znanstvenik Paulig?“ U Vegasu sam bio mnogo puta i nitko nikada nije znao ništa o znanosti. Pričao sam s poslovnim ljudima svih vrsta i za njih je znanstvenik bio nitko i ništa. „Da!“ rekao sam iznenađen. „A tamo je i neki tip Gellan, ili nešto slično — fizičar.“ Nisam mogao povjerovati. Vozio sam se u autu punom prostitutki i one su znale za Gell-Manna! „Da! Zove se Gell-Mann! Otkud to sve znate?“ „Slike su vam izašle u časopisu Time.“ Istina je, objavili su slike deset američkih znastvenika u Timeu zbog nekog razloga. Tamo je bila moja slika, i Paulingova i GellMannova.

„A kako ste zapamtile imena?“ pitao sam. „Pa, gledale smo slike i izabrale najmlađeg i najzgodnijeg!“ (Gell-Mann je mlađi od mene.) Stigli smo u hotel El Rancho pa su se djevojke nastavile ponašati prema meni kao što se svi obično ponašaju prema njima: „Želiš li kockati?" pitale su. Malo sam kockao s njihovim novcem i svi smo se dobro zabavljali. Nakon nekog vremena su rekle, „Vidi, vidimo lovinu, pa ćemo te sad malo ostaviti samog“, i otišle su na svoj posao. Jednom sam sjedio za barom i primijetio dvije djevojke s nekim starijim čovjekom. Konačno je otišao, a one su mi prišle i sjele do mene: ona ljepša i živahnija pokraj mene, a dosadnija, po imenu Pam, na drugu stranu. Počelo je od početka dobro. Bila je vrlo ljubazna. Uskoro se naslanjala na mene pa sam stavio ruku oko njezinih ramena. Dvojica muškaraca su ušli i sjeli za obližnji stol. I, prije nego je došla konobarica, izašli iz bara. „Jesi li vidio one muškarce?“ rekla je moja novostečena prijateljica. „Da.“ „Oni su prijatelji moga muža.“ „Da? Što je ovo?“ „Vidiš, upravo sam se udala za Johna Biga!“ — spomenula je vrlo poznato ime — „i malo smo se posvađali. Na medenom smo mjesecu, a John se uvijek kocka. Ne obraća pažnju na mene pa ja odlutam i zabavim se malo, dok on neprekidno šalje uhode da provjere što radim.“ Zamolila me da je odvedem do njezine sobe u motelu pa smo otišli do mog auta. Putem sam je pitao, „A što ćemo s Johnom?“ Rekla je, „Ne brini. Samo pazi na veliki crveni auto s dvije antene. Ako ga ne vidiš, nije u blizini.“ Sljedeće sam večeri odveo „Gibson djevojku“ i njezinu prijateljica na kasnu predstavu u kazalište Silver Slipper, koje je održavalo predstave kasnije nego hoteli. Djevojke koje su radile u predstavama voljele su tamo izaći. Majstor ceremonije najavljivao je dolazak raznih plesača. Ušao sam s te dvije prekrasne plesačice pod svakom rukom a on je rekao, „Evo i gospođice Te-i-te i gospođice Te-i-te iz Flaminga!“ Svi su se okrenuli da vide tko je to ulazio. Osjećao sam se divno!

Sjeli smo za stol pokraj bara i nakon nekog vremena nastala je gužva — konobari su pomicali stolove, ulazili su čuvari i zaštitari s oružjem. Pravili su mjesta za slavnu ličnost, JOHN BIG je stizao! Došao je do bara, odmah pokraj našeg stola, i odmah su dvojica htjela plesati s djevojkama koje sam ja doveo. Otišli su na podij, a ja sam sjedio sam za stolom kada mi je prišao John i sjeo za moj stol. „Kak si?“ rekao je. „Šta'š ti u Vegasu?“ Bio sam siguran da je otkrio sve o meni i njegovoj ženi. „Samo se zezam...“ (Morao sam se praviti malo važan, zar ne?) „Kol'ko si već dugo tu?“ „Četiri ili pet noći.“ „Znam te“, rekao je, „vid'li smo se na Floridi?“ „Zaista ne znam…“ Pokušao je s ovim mjestom, pa s onim, a ja nisam znao što je namjeravao. „Znam“, rekao je. „Bili smo u El Moroccu.“ (El Morocco bio je veliki noćni klub u New Yorku, gdje zalazi puno velikih igrača - baš mjesto na koje inače zalaze i profesori teorijske fizike, zar ne?) „Mora da je tako“, rekao sam. Pitao sam se kuda će ga to odvesti. Konačno se nagnuo prema meni i rekao, „Hej, 'oćeš me upoznati s onim curama kad se vrate s plesa?“ To je dakle bilo sve što je htio; nije se on mene sjećao ni iz ovog ni iz onog kluba! Upoznao sam ih, ali moje su plesačice rekle da su umorne i da žele kući. Sljedeće sam popodne vidio Johna Biga u Flamingu, dok je stajao kraj bara i s barmenom razgovarao o fotoaparatima i snimanju. Bit će da je fotograf amater, imao je više kamera na sebi. No izgovorio je toliko gluposti o snimanju da sam shvatio, da ipak nije fotograf amater već samo bogataš koji si je kupio hrpu fotoaparata. Do tada sam već zaključio da nije znao da sam se poigrao s njegovom suprugom; samo je želio razgovarati sa mnom zbog djevojaka koje su bile sa mnom. Mislio sam da bih se mogao poigrati i izmisliti ulogu za sebe: pomoćnik Johna Biga. „Bok, John“, rekao sam. „Pođimo malo fotografirati. Nosit ću tvoj fleš.“ Stavio sam žaruljice fleša u džep pa smo počeli snimati. Dodavao sam mu žaruljice i savjetovao ga tu i tamo; sviđalo mu se to. Svratili smo do Last Frontiera na kockanje. Krenulo mu je. Hoteli ne vole kad veliki kockari odlaze, ali sam vidio da mu se nije više ostajalo. Problem je bilo izvesti to sa stilom.

„John, moramo krenuti“, rekao sam ozbiljnim glasom. „Ali, dobivam .“ „Da, ali imamo sastanak ovo popodne.“ „Ok, 'odi po moj auto.“ „Naravno, gospodine Big!“ Dobacio mi je ključeve i rekao mi kako izgleda (nisam rekao da već znam.) Otišao sam na parkiralište i, naravno, tamo je bio taj veliki, debeli, divni auto s dvije antene. Popeo sam se u njega i okrenuo ali - nije htio upaliti. Imao je automatski mjenjač; tek su ih počeli izrađivati i nisam znao ništa o njima. Nakon nekog vremena slučajno sam ubacio u položaj 'P' pa je upalio. Vozio sam vrlo pažljivo, kao da je auto od milijun dolara, sve do ulaza u hotel, gdje sam izašao i otišao do stola za kojim je on još kockao i rekao, „Auto je spreman, gospodine!“ „Moram prestati“, najavio je, pa smo otišli. Natjerao me je da vozim. „'Oću u El Rancho“, rekao je. „Znaš li tamo kakve cure?“ Znao sam tamo jednu djevojku jako dobro pa sam mu potvrdio. Do tog sam se vremena osjećao dovoljno sigurnim da je jedini razlog što je igrao moju igru kako, bi upoznao djevojke, pa sam započeo delikatnu temu: „Sreo sam ti ženu neku večer...“ „Moju ženu? Moja žena nije u Las Vegasu.“ Ispričao sam mu o djevojci koju sam sreo u baru. „Oh! Znam na koga misliš; pokupio sam nju i njezinu frendicu u Los Angelesu i dovezao ih u Las Vegas. Odma' su s mog telefona sat vremena pričale s frendovima u Teksasu. Poludio sam i izbacio ih van! Sad hoda okolo i priča svima da mi je žena, je l'?“ I to se razjasnilo. Otišli smo u El Rancho gdje je predstava počinjala za petnaest minuta. Bila je gužva, nisi jedno slobodno mjesto. John je otišao do šefa sale i rekao, - „'Oću stol.“ „Da, gospodine Big! Bit će spreman za nekoliko minuta." John mu je dao napojnicu i otišao kockati. Ja sam krenuo iza pozornice gdje su se djevojke spremale za predstavu i potražio prijateljice. Izašla je pa sam joj objasnio da je sa mnom John Big i da bi mu odgovaralo njezino društvo nakon predstave. „Naravno, Dick“, rekla je. „Povest ću prijateljice i vidimo se nakon predstave.“ Potražio sam Johna. Još uvijek je kockao. „Samo odi bez mene“, rekao je.

„Dolazim za minutu.“ Dva su stola bile slobodna na samom početku, pokraj ruba pozornice. Svi ostali stolovi bili su pretrpani. Sjeo sam za jedan. Predstava je počela prije nego što je John došao, izašle su plesačice. Mogle su me vidjeti samog za stolom. Prije su mislile da sam neki bijedni profesor, sada su vidjele da sam VELIKI IGRAČ. Konačno je i John stigao i ubrzo iza toga neki ljudi su sjeli za susjedni stol — Johnova „supruga“ i njezina prijateljice Pam, s dva muškarca! Nagnuo sam se prema Johnu: „Ona sjedi za drugim stolom.“ „Da.“ Vidjela je da sam se brinuo za Johna pa se nagnula prema meni i pitala, „Mogu li razgovarati s Johnom?“ Nisam rekao ni riječ. John isto ništa nije rekao. Čekao sam još malo pa sam se nagnuo prema Johnu: „Ona želi s tobom razgovarati.“ John je malo pričekao. „U redu“, rekao je. Pričekao sam nekoliko trenutaka i nagnuo se prema njoj: „John će sad razgovarati s tobom.“ Došla je za naš stol. Počela je obrađivati „Johnija“, sjedeći vrlo blizu njemu. Već sam vidio kako će se stvari izgladiti. Volim izvoditi nestašluke, pa svaki put kad bi se oko nečega složili, podsjetio sam Johna: „Telefon, John…“ „Da!“ rekao je. „Kako ti pada napamet pričati sat vremena na telefon?“ Rekla je da je Pam zvala. Opet su se malo pomirili, pa sam ga podsjetio da je bila njezina ideja povesti Pam. „Da!“ rekao je. (Odlično sam se zabavljao igrajući ova igru: trajala je prilično dugo.) Kad je predstava završila, djevojke iz El Rancha su došle za naš stol pa smo s njima pričali dok nisu morale ponovo iza pozornice zbog sljedeće točke. Onda je John rekao, „Znam zgodan mali bar nedaleko odavde. Ajmo tamo.“ Odvezao sam ga do bara i ušli smo. „Vidiš onu ženu tamo?“ rekao je. „Ona je zaista dobra odvjetnica. Dođi. Upoznat ću vas.“ John me je predstavio i ispričao se da mora do toaleta. Nikada se nije vratio. Mislim da se htio vratiti svojoj „ženi“, a ja sam mu stajao na putu.

Pozdravio sam odvjetnica i naručio sebi piće (još uvijek sam igrao ulogu neimpresioniranog nedžentlmena). „Znate“, rekla mi je, „jedna sam od boljih odvjetnica u Las Vegasu.“ „O, ne, niste“, odvratio sam hladno. „Možda ste odvjetnica po danu, ali znate li što ste upravo sada? Tek barska mušica u malom baru u Vegasu.“ Sviđao sam joj se pa smo obišli nekoliko mjesta za plesanje. Jako je dobro plesala, a ja obožavam plesati, pa smo se dobro zabavljali. I onda, iznenada, usred plesa, počelo me boljeti u leđima. Bila je to velika bol i počela je iznenada. Sada znam što je to bilo; bio sam budan tri dana i tri noći, uživao te lude avanture i posve sam se iscrpio. Rekla je da će me odvesti kući. Čim sam legao u njezin krevet, onesvijestio sam se! Sljedeće sam se jutro probudio u tom lijepom krevetu. Sunce je sjalo, od nje nije bilo ni traga. Umjesto toga, dočekala me kućna pomoćnica. „Gospodine,“ rekla je, "jeste li budni? Doručak je spreman.“ „Pa, uh…“ „Donijet ću vam. Što biste voljeli jesti?“ i nabrojila cijeli meni doručka. Naručio sam doručak i pojeo ga u krevetu — u krevetu žene koju nisam poznavao; nisam znao tko je bila ili odakle! Upitao sam pomoćnicu nekoliko pitanja, ali ni ona nije puno znala o toj tajanstvenoj ženi: tek je počela raditi i bio je to njezin prvi dan na poslu. Mislila je da sam vlasnik kuće i bilo joj je čudno da ja ispitujem nju. Odjenuo sam se i otišao. Nikada više nisam vidio tajanstvenu ženu. Prvi puta kad sam bio u Las Vegasu sjeo sam i izračunao izglede za sve, otkrivši da su izgledi s kockama negdje oko, 0,493. Ako uložim dolar, koštat će me 1,4 centa. Pa sam mislio, „Zašto nemam volje za kockanjem? Jedva da bi me nešto koštalo!“ Počeo sam kockati i odmah izgubio pet dolara za redom — jedan, dva, tri, četiri, pet. Trebalo je biti samo sedam centi; umjesto toga, izgubio sam pet dolara! Nikada više nisam kockao (svojim novcem, naime). Mnogo je sreće u činjenici da sam počeo odmah s gubitkom. Jednom sam ručao s jednom plesačicom. Bilo je tiho popodne, neuobičajeno bez gužve, a ona je rekla, „Vidiš li onog čovjeka tamo koji hoda preko travnjaka? To je Grk Nick. Profesionalni kockar.“

Prokleto sam dobro znao koliki su izgledi za dobitak u Las Vegasu, pa sam rekao, „Kako netko može biti profesionalni kockar?“ „Pozvat ću ga k nama.“ Nick je došao i ona nas je upoznala. „Marilyn mi kaže da ste profesionalni kockar.“ „To je točno.“ „Volio bih znati kako možete živjeti od kockanja, jer za stolom su vam izgledi 0,493.“ „U pravu ste“, rekao je, „i objasnit ću vam. Ne igram za stolovima ili tako nešto. Igram samo kad su izgledi meni u prilog.“ „Da? Zar su izgledi ikad vama u prilog?“ pitao sam nestrpljivo. „Zaista nije komplicirano“, rekao je. „Stojim pokraj stola, kad netko uzvikne, 'Bit će devet! Mora biti devet'! Tip je uzbuđen; misli da će baciti devetku i želi se kladiti. Znam koji su izgledi za sve brojeve i kažem mu. 'Kladim se s vama četiri na tri da neće ispasti devet', i kroz duže vrijeme, ja dobivam. Ne kladim se za stolom; nego s ljudima oko stola koji imaju predrasude - praznovjerne ideje o sretnim brojevima.“ Nick je nastavio: „Sad kad sam stekao reputaciju, još je lakše, jer će se ljudi kladiti sa mnom čak i kad znaju da izgledi nisu dobri, samo da bi mogli ispričati priču, ako pobjede, kako su pobijedili Grka Nicka. Tako da zaista zarađujem na kockanju i zaista mi je dobro!“ Tako je Grk Nick zaista bio prosvijetljeni lik. Bio je simpatičan i zanimljiv. Zahvalio sam mu na objašnjenju; sada sam razumio. Moram razumjeti čitav svijet, razumijete me, zar ne?

PONUDA KOJU MORATE ODBITI Cornell je imao svakovrsne odjele koji me nisu previše zanimali. (To ne znači da nešto s njima nije valjalo, nego se jednostavno nisam interesirao za njih.) Domaćinstvo, filozofija (momci s tog odjela su bili posebno besmisleni), i onda kultura - glazba i tako dalje. S mnogo sam ljudi volio razgovarati, naravno. Na odjelu matematike bili su to profesor Kac i profesor Feller; na kemiji profesor Calvin; veliki znanstvenik doktor Griffin na zoologiji, koji je otkrio da šišmiši upravljaju svojim letom pomoću jeke. Ali je bilo teško pronaći dovoljno njih za rasprave, a mnogo sam tih drugih stvari smatrao besmislicama. A Ithaca je mali grad. Vrijeme je često bilo loše. Jednoga dana sam se vozio svojim autom i uletio u jednu od onih brzih snježnih oluja koje ne očekujete te niste za njih spremni i mislite: Oh, neće to prerasti u ništa opasno; nastavit ću put. A onda zasniježi toliko da se auto počinje zanositi i morate staviti lance. Izađete iz auta, položite lance po snijegu, a hladno je, pa počinjete drhtati. Povezete auto unatrag na lance i slijedeći je problem - ili je barem bio, u ono doba; ne znam kako je danas - da ima jedna kuka iznutra koju prvo morate pričvrstiti. A pošto lanci moraju sjediti čisto oko kotača teško je zakvačiti tu kuku. Onda morate prstima gurati kopču, a prsti su vam već prilično smrznuti. Vi ste na vanjskoj strani gume, a kuka na unutrašnjoj, prsti su smrznuti pa je teško išta učiniti s njima. Sve se kliže, i hladno je i snijeg pada i vi nastojite gurnuti tu kopču i ruke vas bole i prokleta stvar se ne želi zakopčati pa, sjećam se da sam u tom trenutku pomislio da je to suludo; mora postojati neki dio svijeta koji nema ovaj problem. Nekoliko puta posjetio sam Caltech pa sam se sjetio poziva profesora Bachera, koji je prethodno radio na Cornellu. Bio je vrlo pametan. Poznavao me je dobro pa je rekao, „Feynmane, imam još jedan auto koji ću ti posuditi. Moći ćeš se odvesti u Hollywood i na Sunset Strip. Uživaj.“ Svake sam se večeri vozio do Sunset Stripa - do noćnih klubova i barova i akcije. To sam volio još od Las Vegasa - lijepe djevojke, velike igrače. Bacher je znao kako me zainteresirati za Caltech. Znate li priču o neodlučnom magarcu koji je stajao između dva stoga sijena i nije prilazio niti jednom? To je ništa. Cornell i Caltech zasipali su me ponudama i čim bih odlučio da je Caltech zaista bolji, oni s Cornella bi podigli ponudu; kad bih odlučio ostati na Cornellu, na Caltechu bi ponudi opet nešto dodali. Dakle, zamislite ma-

garca između dva stoga sijena, s dodatnom komplikacijom da, čim se primakne jednom stogu, onaj se drugi poveća. Vrlo je to teško! Konačni argument koji je presudio bila je slobodna godina. Želio sam ponovo otići u Brazil, ovoga puta na deset mjeseci, a tek sam zaradio, slobodno vrijeme na Cornellu. Nisam to želio propustiti pa sam napisao Bacheru svoju odluku i razloge. Caltech je odgovorio: „Odmah ste primljeni i vaša prva godina je slobodna godina.“ Tako su se ponašali prema meni: bez obzira što sam odlučio, oni bi to pokvarili. Tako da sam prvu godinu na Caltechu zapravo proveo u Brazilu. Vratio sam se na početku druge godine. Tako se to dogodilo. Na Caltechu sam od 1951. i vrlo sam sretan. To je točno pravo mjesto za momka poput mene. Mnogo je ljudi pri vrhu koji se zanimaju za to što mi radimo i s kojima mogu razgovarati. Odlično mi je ovdje. Jednoga dana, nedugo nakon što sam došao na Caltech, imali smo probleme sa smogom. Tada je bilo gore nego sada - barem utoliko što su nas oči više pekle. Stajao sam na uglu, suze su mi curile i mislio sam, „Ovo je glupo! Ovo je potpuna LUDOST! Bilo mi je dobro na Cornellu. Odlazim odavde.“ Nazvao sam Cornell i pitao ih je li moguće da se vratim. Rekli su, Naravno! Sve ćemo srediti i nazvati vas sutra.“ Sljedeći sam dan imao mnogo sreće s odlučivanjem. Možda je i Bog pomogao. Hodao sam do ureda i netko mi je prišao trčeći i rekao, „Hej, Feynmane! Znaš li što se dogodilo? Baade je otkrio da postoje dvije različite populacije zvijezda! Sva određivanja udaljenosti galaktika bile su temeljena su na promjenjivim zvijezdama cefeidama jednog tipa, ali postoji i drugi tip, tako da je svemir dva puta, ili tri ili čak četiri puta stariji nego što smo mislili!? Poznat mi je bio taj problem. U to vrijeme činilo se da je Zemlja starija od svemira: Zemlja je imala četiri i pol milijarde godina, a svemir tek dvije ili tri milijarde, što je bilo besmisleno. Bila je to velika zagonetka. Ovo je otkriće riješilo sve to: svemir je sad dokazano bio stariji nego što se prije mislilo. I dobio sam tu informaciju odmah netko je dotrčao do mane i rekao mi sve to. Nisam stigao ni prijeći kampus do ureda, kad mi je prišao i drugi - Matt Meselson, biolog koji je studirao i fiziku. (Sjedio sam u komisiji za njegov doktorat.) Izgradio je napravu koju su nazvali centrifuge gradijenta gustoće - mogla je mjeriti gustoću molekula. Rekao je, „Pogledajte rezultate pokusa na kojem sam radio!“

Dokazao je, kad jedna bakterija stvori drugu, cijela molekula koja se prenosi ostaje netaknuta - molekula koju danas poznajemo kao DNK. Vidite, uvijek razmišljamo kako se sve dijeli, dijeli. Pa mislimo da se sve u bakteriji dijeli i daje svoju polovicu novoj bakteriji. Ali, to nije moguće. Negdje, najmanja molekula koja sadrži genetsku informaciju ne može se podijeliti na pola; može napraviti kopiju sebe i jednu kopiju poslati u novu bakteriju, dok drugu zadržava za sebe. I on je to dokazao ovako: prvo je uzgojio bakterija u teškom dušiku (N15 izotop) a onda poslije u običnom dušiku. Kako je napredovao, vagao je molekule u svojoj centrifugi gradijenta gustoće. Prva generacija novih bakterija imala je sve svoje molekule kromosoma po težini točno između težine molekule građene od teškog dušika i molekule od običnog dušika - rezultat koji je bio moguć samo ako je sve podijeljeno, uključivši i molekule kromosoma. Ali je sljedeća generacija, kada se očekivalo da težina molekula kromosoma bude jedna četvrtina, jedan osmina ili jedna šesnaestina razlike između teških i običnih molekula, imala težinu samo dvije grupe. Jedna je težila isto kao i prva nova generacija (na pola između teških i lakih), a druga grupa imala je težinu lakih - težinu molekula uzgojenih u običnom dušiku. Postotak težih molekula prepolovljen je u svakoj slijedećoj generaciji, ali ne njihova težina. Bilo je to nevjerojatno uzbudljivo i vrlo važno - fundamentalno otkriće. Shvatio sam, kada sam konačno stigao do ureda, da je ovo mjesto na kojem moram ostati. Gdje će mi ljudi s različitih područja znanosti pričati o znanosti i da će biti uzbudljivo. To je zapravo bilo točno što sam želio. Pa, kada su s Cornella kasnije nazvali i rekli da su sve sredili, rekao sam, „Žao mi je, predomislio sam se.“ Ali sam odlučio da nikada više neću promijeniti mišljenje ni zbog čega. Kada ste mladi, brinete se o toliko različitih stvari - treba li otići tamo, što je s vašom majkom. Brinete se, nastojite odlučiti, ali onda se nešto drugo dogodi. Mnogo je jednostavnije jednostavno odlučiti. Nije važno - ništa vam neće promijeniti odluku. Jednom sam to napravio kao student na MIT-u, kad sam se razbolio i pokušao odlučiti kakav ću desert jesti u restoranu, pa sam odlučio da će to uvijek bili čokoladna krema i nakon toga se više nikada nisam brinuo o tome - imao sam rješenje tog problema. U svakom slučaju, odlučio sam zauvijek ostati na Caltechu. Jednom me je netko pokušao nagovoriti da odem s Caltecha. Fermi je kratko prije toga umro i fakultet u Chicagu je tražio nekoga za njegovo mjesto. Dvoje ljudi iz Chicaga je došlo i tražili su da me posjete kod kuće - nisam znao o čemu se radi. Po-

čeli su mi nabrajati sve dobre razloge zašto bih trebao otići u Chicago; mogao bih ovo, mogao bih ono, tamo su divni ljudi, imao bih prilike radio divne projekte tamo. Nisam ih niti pitao koliko bi mi platiti, a oni su mi davali do znanja da bi mi plaćali koliko god bih tražio. Konačno, pitali su me želim li znati kolika bi bila plaća. „O, ne!“ rekao sam. „Već sam odlučio ostati na Caltechu. Moja supruga Mary Lou je u drugoj sobi i ako čuje kolika bi plaća bila, posvađat ćemo se. Osim toga, odlučio sam više ne odlučivati; ostajem zauvijek na Caltechu.“ Nisam im dao ni da mi ponude novac. Nakon jedno mjesec dana, na nekom sastanku, prišla mi je Leona Marshal i rekla, „Čudno je kako niste prihvatili našu ponudu iz Chicaga. Toliko smo se razočarali i nismo mogli shvatiti kako ste mogli odbiti tako odličnu ponudu.“ „Jednostavno je“, rekao sam, „nisam im dopustio da mi objasne cijelu ponudu.“ Tjedan dana kasnije pisala mi je. Otvorio sam pismo i prva je rečenica bila, „Plaća koju su vam nudili bila je…“ — ogromna svota novca, tri ili četiri puta mojih tadašnjih plaća. Nevjerojatno! U pismu je dalje pisalo, „Rekla sam vam iznos plaće prije nego počnete čitati dalje. Možda ćete se sada predomisliti, jer su mi rekli da je mjesto još uvijek slobodno, a mi bismo vrlo rado da radite kod nas.“ Napisao sam odgovor. „Nakon što sam pročitao iznos plaće, odlučio sam da moram odbiti. Razlog što odbijam takvu plaću je da bih tada imao dovoljno za sve što sam oduvijek htio — prekrasnu ljubavnicu, stan za nju, lijepe stvari ... S plaćom koju ste ponudili, to bih zaista i mogao ostvariti i znam što bi mi se dogodilo. Brinuo bih se za nju, što radi; svađao se kad dođem kući i tako dalje. Svi ti problemi bi mi bili neugodni i činili bi me nesretnim. Ne bih dobro radio fiziku i to bi bila velika zbrka! Ono što sam oduvijek želio, bilo bi zapravo za mene loše pa sam odlučio da ne mogu prihvatiti vašu ponudu.“

DIO PETI SVIJET JEDNOG FIZIČARA

BISTE LI RIJEŠILI DIRACOVU JEDNAŽDBU Krajem moje godine u Brazilu primio sam pismo profesora Wheelera u kojem me je obavijestio da će se u Japanu održati međunarodni susret teorijskih fizičara i pitao me želim li ići. Japan je prije rata imao nekoliko poznatih fizičara - Nobelovca profesora Yukawu, Tomonagu i Nishinu - ali to je bio prvi znak da se Japan oporavlja nakon rata i mi smo svi mislili da bismo morali otići i pomoći im. Wheeler je poslao i knjižicu vojske s japanskim frazama i napisao da bi bilo lijepo da svi naučimo malo japanskog. Pronašao sam neku Japanku u Brazilu da mi pomogne s izgovorom, vježbao podizati komadiće papira štapićima i čitao puno o Japanu. U to mi je vrijeme Japan bio vrlo tajanstven i mislio sam da će biti zanimljivo posjetiti tu čudnu i prekrasnu zemlju, pa sam se jako trudio. Kad sam stigao tamo, dočekali su nas na aerodromu i odveli u hotel u Tokiju koji je dizajnirao Frank Lloyd Wright. Bila je to imitacija nekog europskog hotela, s čovječuljkom u odori predratnog liftboja. Nismo bili u Japanu; mogli smo isto tako biti i u nekom hotelu u Europi ili Americi! Čovjek koji nas je odveo do naših soba, odugovlačio je i podizao rolete, spuštao ih, čekajući napojnicu. Sve je bilo kao u Americi. Naši su domaćini sve organizirali. Te smo prve noći večerali na vrhu hotela a domaćica je bila odjevena kao Japanka, ali su meniji bili napisani engleskim jezikom. Namučio sam se dok sam naučio nekoliko fraza na japanskom, pa sam pri kraju večeri rekao konobarici, „Kohi-o motte kite kudasai". Naklonila se i otišla. Moj prijatelj Marshak nije shvatio: „Što? Što?“ „Govorim japanski“, rekao sam. „A, ti šaljivče! Uvijek se samo zezaš, Feynmane.“ „O čemu ti pričaš?“ rekao sam ozbiljno. „OK“, rekao je. „Što si pitao?“ „Zamolio sam je da nam donese kavu.“ Marshak mi nije vjerovao. „Kladit ću se s tobom“, rekao je. „Ako nam donese kavu…“ Konobarica se pojavila s našim kavama, a Marshak je izgubio okladu. Ispalo je da sam ja jedini koji je naučio išta japanskog - čak i Wheeler, koji je to svima rekao, da moraju naučiti japanski, ništa nije znao - i više to nisam mogao podnositi. Čitao sam o hotelima u japanskom stilu koji su navodno bili sasvim drukčiji od hotela u kojem smo odsjeli.

Sljedeće sam jutro nazvao Japanca koji je sve organizirao i pozvao ga u moju sobu. „Želio, bih odsjesti u hotelu u japanskom stilu.“ „Bojim se da je to nemoguće, profesore Feynman.“ Čitao sam da su Japanci vrlo pristojni, ali vrlo tvrdoglavi: ne smijete odustati. Odlučio sam biti jednako toliko tvrdoglav i isto toliko pristojan. Bila je to bitka umova; trajalo je trideset minuta, naizmjence. „Zašto želite ići u japanski hotel?“ „Jer u ovom se hotelu ne osjećam kao da sam u Japanu.“ „Japanski hoteli nisu dobri. Morate spavati na podu.“ „To i želim; Želim znati kako je to.“ „I nema stolica — sjedite na podu za stolom.“ „To je OK. Bit će zabavno. To i tražim.“ Konačno mi je priznao o čemu se radilo: „Ako ste u drugom hotelu, autobus će morati posebno zbog vas stati na drugom mjestu do skupa.“ „Ne, ne!“ rekao sam. „Ujutro ću doći u ovaj hotel i ukrcati se na autobus.“ „Pa, onda, OK. To je u redu.“ To je bilo sve — osim što je trebalo pola sata da saznam koji je bio stvarni problem. Otišao je do telefona pronaći sobu u drugom hotelu, ali se iznenada zaustavio, sve je opet stalo. U sljedećih je petnaest minuta razjašnjeno da se ovaj puta radi o pošti. Ako bude poruka sa skupa, već su se dogovorili gdje da ih dostave. „U redu je“, kažem ja. „Kad dođem ujutro na autobus, potražit ću poruke u ovom hotelu.“ „U redu. To je dobro.“ Uzima telefon i ubrzo smo na putu do hotela u japanskom stilu. Čim smo stigli tamo, znao sam da se isplatilo; bio je prekrasan! Ispred je bilo mjesto gdje su se izuvale cipele, a onda je djevojka u tradicionalnoj nošnji — obiju — izašla vukući noge u sandalama i uzela moje stvari; slijedio sam je niz hodnik s tepisima na podu, pokraj pomičnih papirnatih vrata, a njezini su sitni koraci odzvanjali čtčt-čt-čt. Sve je bilo divno! Ušli smo u moju sobu. Organizator se spustio na pod, ničice, nosom dotaknuo pod; djevojka se spustila i nosom dotakla pod. Zbunili su me. Moram li i ja nosom do poda? Pozdravili su se, on je preuzeo sobu za mene i izašao. Bila je to zaista krasna sobu. Sve su to bile obične, poznate stvari, ali sve je bilo novo. Mala niša sa slikom,

vaza s lijepo posloženim cica-macama, stol s jastukom i na kraju su sobe bila vrata koja su se otvarala na vrt. Žena zadužena za brigu o meni bila je srednjih godina. Pomogla mi je da skinem odjeću i dala mi yukatu, jednostavan plavi i bijeli ogrtač, koju sam trebao nositi u hotelu. Otvorio sam ih i divio se divnom vrtu pa sjeo za stol kako bih nešto napravio. Nisam tamo sjedio ni petnaest ili dvadeset minuta kad mi je nešto privuklo pažnju. Pogledao sam prema vrtu i vidio kako na vratima u kutu sjedi prekrasna mlada Japanka, u divnoj odjeći. Puno sam čitao o običajima u Japanu i otprilike sam znao zašto su je poslali u moju sobu. Pomislio sam, „Ovo bi moglo biti vrlo zanimljivo!“ Znala je nešto engleskog. „Želite vidjeti vlt?“ pitala je. Obuo sam cipele koje su bile u skladu s yukatom koju sam odjenuo pa smo izašli u vrt. Uzela me je pod ruku i sve mi pokazala. Ispalo je da ju je upravitelj hotela poslao da mi pokaže vrt, jer je znala malo engleskog - to je bilo sve. Bio sam malo razočaran, naravno, ali ovdje su se susretale kulture i znao sam da je sve vrlo lako krivo protumačiti. Malo kasnije je stigla žena koja se brinula o mojoj sobi i rekla nešto - na japanskom - o kupanju. Znao sam da su japanske kupke vrlo zanimljive pa sam ih želio isprobati i rekao, „Hai“. Čitao sam da su japanske kupke vrlo komplicirane. Koriste mnogo vode koja se vani grije i ne smije se koristiti sapun da se ne pokvari voda za sljedećeg kupača. Ustao sam i odšetao do toaleta, gdje je bio umivaonik. Čuo sam da je netko u susjednom odjeljku iza zatvorenih vrata i da se kupa. Odjednom su se vrata otvorila: čovjek je htio znati tko ga je ometao. „Profesore!“ rekao mi je na engleskom. „Ovo je vrlo loša pogreška ići u kupaonicu kad se netko drugi kupa!“ Bio je to profesor Yukawa! Rekao mi je da me je ona žena sigurno pitala želim li se okupati i ako želim da će sve pripremiti i reći mi kad kupaonicu bude slobodna. Ali, od svih ljudi s kojima sam mogao napraviti tako ozbiljnu društvenu pogrešku, imao sam sreću da je to bio profesor Yukawa! Taj je japanski hotel bio odličan, posebno kad su me drugi došli posjetiti. Ostali su dečki došli u moju sobu, sjeli smo na pod i počeli pričati. Nije prošlo ni pet minuta kad je ušla žena koja se brinula za moju sobu s poslužavnikom kolača i čajem. Kao

da su domaćini u vlastitoj kući hotelsko je osoblje pomagalo da ugostite svoje posjetitelje. Ovdje, kad vam dođu gosti u hotelsku sobu, nikoga nije briga, morate nazvati poslugu u sobu i tako dalje. Prehrana je u tom hotelu isto bila drukčija. Djevojka koja vam donese hranu ostaje s vama dok jedete, tako da niste sami. Nisam se baš mogao dobro s njom razgovarati, ali je bilo dobro. A hrana je bila ukusna. Na primjer, juhu su donosili u pokrivenoj posudi. Podignete poklopac i pronađete divan prizor: mali komadići luka plivali su slobodno u juhi; savršeno. Kako hrana izgleda na tanjuru vrlo je važno. Odlučio sam da ću živjeti japanski koliko je god to moguće. To je značilo jesti ribu. Nikad ribu nisam volio, ali sam u Japanu otkrio da je to djetinjasto. Jeo sam puno ribe i sviđalo mi se. (Kad sam se vratio u Ameriku, prvo sam otišao u riblji restoran. Bilo je užasno – kao i prije. Nisam to podnosio. Kasnije sam otkrio zašto. Riba mora biti vrlo, vrlo svježa – ako nije, ima poseban okus koji me smeta.) Jednom sam ručao u tom japanskom hotelu, a donijeli su mi okrugli, tvrdi komad hrane, veličine žumanjka, u čaši s nekakvom žutom tekućinom. Do tada sam sve jeo, ali ovo me je preplašilo, imalo je zavijutke, kao što izgleda mozak. Pitao sam djevojku što je to, rekla je „kuri“. To mi nije puno pomoglo, mislio sam da je vjerojatno jaje od hobotnice ili nešto. Pojeo sam sve s određenom zadrškom, jer sam želio iskusiti Japan koliko je god to moguće bilo. (Također sam zapamtio riječ „kuri“ kao da mi je o njoj ovisio život - nisam je zaboravio u trideset godina.) Sljedećeg sam dana pitao Japanca na konferenciji što je to uvijeno čudo bilo. Rekao sam mu da mi je to bilo teško pojesti. Što je, dovraga, značilo „kuri“? „To znači 'kesten'.“ odgovorio mi je. Ono malo japanskog što sam naučio imalo je dobar učinak. Jednom kad je autobus predugo stajao, netko je viknuo, „Hej, Feynmane! Ti znaš japanski; reci im da krenu već jednom!“ Rekao sam, „Hayaku! Hayaku! Ikimasho! Ikimasho!“ - što znači, „Krenimo! Krenimo! Požurite! Požurite!“ Shvatio sam da je moj japanski divlji. Naučio sam te fraze iz vojničkog priručnika i mora da su birali neljubazne fraze, jer su se svi u hotelu ustrčali, govoreći, „Da, gospodine! Da, gospodine!“ i bus je odmah krenuo. Skup u Japanu sastojao se od dva dijela; jednog u Tokiju i drugog u Kyotu. U autobusu na povratku iz Kyota ispričao sam svom prijatelju Abrahamu Paisu o japan-

skom hotelu pa je i on poželio isprobati. Odsjeli smo u hotelu Miyako, koji je imao sobe i u američkom i u japanskom stilu, a Pais je odsjeo u japanskoj sobi sa mnom. Sljedeće je jutro djevojka sređivala kupaonicu koja je bila u našoj sobi. Kasnije se vratila s poslužavnikom i doručkom. Bio sam samo djelomično odjeven. Okrenula se prema meni i rekla pristojno, „Ohayo, gozai masu,“ što znači, „Dobro jutro.“ Pais je izlazio iz kupaonice, potpuno mokar i gol. Okrenula se prema njemu i mirno rekla „Ohayo, gozai masu“ i spustila poslužavnik. Pais me je pogledao i rekao, „Bože, pa mi smo necivilizirani!“ Shvatili smo da bi u Americi, ako bi sobarica donosila doručak, a netko u sobi stajao gol, bilo vrisaka i velikih problema. Ali, u Japanu su potpuno naučeni na tako nešto pa smo osjećali da su napredniji i civiliziraniji nego mi. Radio sam tada na teoriji tekućeg helija i smislio kako bi zakoni kvantne dinamike objasnili čudnu pojavu superfluidnosti. Bio sam jako ponosan na to i trebao sam održati predavanje na skupu u Kyotu. Noć prije predavanje bili smo na večeri i do mene je sjeo nitko drugi nego profesor Onsager, vrhunski stručnjak u fizici čvrstog stanja i problemima tekućeg helija. On je jedan od onih koji mnogo ne govore, a kad nešto kažu, to je značajno. „Pa, Feynmane“, rekao je grubim glasom, „čujem da misliš da si shvatio tekući helij.“ „Pa, da...“ „Hmpf.“ I to je sve što mi je rekao za vrijeme cijele večere! Nije me baš ohrabrio. Sljedeći sam dan održao predavanje i objasnio sve o tekućem heliju. Na kraju sam se požalio da još uvijek nisam shvatio je li tranzicija između jedne u drugu fazu tekućeg helija prvog reda (kao kad se čvrsta tvar topi ili tekućina kipi — temperatura je stalna) ili drugog reda (kao ponekad u magnetizmu, kad se temperatura neprekidno mijenja). Profesor Onsager je ustao i rekao ozbiljnim glasom, „Pa, profesor Feynman je novi na našem području i mislim da ga treba podučiti. Trebao bi nešto znati i mi bismo mu to trebali reći.“ Pomislio sam: Zaboga! Što sam krivo napravio? Onsager je rekao, „Morali bismo reći Feynmanu da nitko nikada nije otkrio red bilo koje tranzicije točno iz prvih principa, tako da činjenica da mu njegova teorija

ne omogućava precizno izračunati red ne znači da nije dovoljno razumio sve ostale aspekte tekućeg helija.“ Ispalo je da je to bio kompliment, ali kako ga je počeo, pomislio sam da sam zaista gotov! Kasnije tog dana u mojoj je sobi zazvonio telefon. Zvao me je časopis Time. Tip je rekao, „Zanima nas Vaš rad. Imate li primjerak i možete li nam ga poslati?“ Nikad nisam objavljen u Timeu pa sam se uzbudio. Bio sam ponosan na svoj rad kojeg su tako dobro primili na skupu pa sam rekao, „Naravno!“ „Dobro. Molimo Vas da ga pošaljete u naš ured u Tokiju.“ Tip mi je dao adresu. Osjećao sam se odlično. Ponovio sam adresu, a on je rekao, „Točno tako. Hvala vam, gospodine Pais.“ „O, ne!“ rekao sam iznenađeno. „Nisam ja Pais; a Vi trebate Paisa? Reći ću mu da želite razgovarati s njim kad se vrati.“ Nekoliko sati kasnije vratio se Pais. „Hej, Pais! Pais!“ rekao sam uzbuđeno, „Zvao je časopis Time! Hoće da im pošalješ kopiju rada koji predstavljaš.“ „Au!“ rekao je. „Publicitet je kurva!“ Sad sam se drugi puta iznenadio. Kasnije sam shvatio da je Pais u pravu, ali u to vrijeme sam mislio da bi bilo divno da mi ime izađe u Timeu. Bio je to moj prvi boravak u Japanu. Želio sam se vratiti u tu zemlju pa sam rekao da ću doći na bilo koji fakultet koji me bude htio. Japanci su mi zato organizirali čitav niz mjesta koja bih mogao posjetiti na po nekoliko dana. Tada sam bio oženjen za Mary Lou pa su nas pozivali kamo god bismo došli. Na je nom su mjestu organizirali čitavu ceremoniju s plesom koji se obično izvodi samo za veće skupine turista. Na drugom su nas već na brodu dočekali studenti. Na trećem gradonačelnik. Jednom smo odsjeli u malom skromnom mjestu u šumi, gdje je odsjedao car kad bi prolazio. Bilo je to divno mjesto, okruženo šumom, prekrasno, s pažljivo uređenim potokom. Osjećao se mir, tiha elegancija. To da je car posjećivao ovo mjesto pokazivalo je njegov osjećaj za prirodu, mislim, mnogo jači nego smo navikli mi na Zapadu. Na svim tim mjestima sretali smo ljude koji su se bavili fizikom, pričali bi mi na čemu rade pa bismo raspravljali. Govorili bi mi svoje najveće probleme, a ja bih ispisivao hrpe jednadžbi. „Čekajte malo“, rekao bih. „Imate li pojedinačni primjer ovog općeg problema?“

„Pa, naravno da imamo.“ „Dobro. Dajte mi jedan primjer.“ Takav sam; ne razumijem ništa općenito ako u umu istovremeno nemam i specifični primjer s kojim uspoređujem. Neki ljudi na početku misle da sam spor i ne razumiju zašto postavljam ta „glupa“ pitanja: „Je li katoda plus ili minus? Je li ion na ovu ili onu stranu?“ Ali, kasnije, kad se nađu u hrpi jednadžbi, ja bih rekao, „Čekajte malo! Ovo je pogrešno! Ne može biti tako!“ Pogledali bi jednadžbe i, naravno, nakon nekog vremena pronašli pogrešku i pitali se: „Kako je, dovraga, taj tip, koji je jedva nešto razumio na početku, pronašao pogrešku koja je pokvarila sve te lijepe jednadžbe?“ Misle da korake slijedim matematički, ali ja to ne radim. Imam specifičan, fizikalni primjer onoga što pokušavam analizirati i znam instinktivno i iz iskustva svojstva. Pa kad jednadžbe kažu da bi se trebalo ponašati tako-i-tako, a ja znam da je to naopako, iskačem i kažem, „Čekajte! Tu je pogreška!“ U Japanu nisam mogao razumjeti ili razgovarati ni o čijem radu dok mi nisu dali primjer iz fizike, a većina njih se nije mogla sjetiti niti jednoga. Ostali su primjeri bili često slabi primjeri, oni koji se mogu riješiti mnogo jednostavnijom metodom analize. Pošto sam stalno pitao ne za matematičke jednadžbe nego za fizikalne okolnosti koje su nastojali razriješiti, moju bi posjetu saželi i umnožili te podijelili znanstvenicima (bio je to skroman, ali učinkovit način komunikacije nakon rata) pod naslovom „Feynmanova bombardiranja i naše reakcije.“ Nakon obilaska mnogo sveučilišta proveo sam nekoliko mjeseci na Yukawa institutu u Kyotu. Zaista sam uživao raditi tamo. Sve je bilo lijepo: došao bih na posao, skinuo cipele i netko bi mi poslužio čaj ako sam želio. Bilo je ugodno. U Kyotu sam pokušao zaista naučiti japanski. Puno sam radio na tome i stigao do razine da sam mogao ići okolo taksijem i obavljati sve sam. Podučavao me je jedan Japanac po jedan sat dnevno. Jednoga me je dana učio riječ za „vidjeti“. „U redu“, rekao je. „želite reći, 'Mogu li vidjeti vaš vrt?' Što ćete reći?“ Složio sam rečenicu s riječi koju sam upravo naučio. „Ne, ne!“ rekao je. „Kad nekome kažete, 'Želite li vidjeti moj vrt?' nećete koristiti prvi 'vidjeti'. Ali ako želite vidjeti tuđi vrt, morate upotrijebiti drugi 'vidjeti' koji je pristojniji.“

„Hoćete li zaviriti u moj užasan vrt?“ je ono što ste rekli u prvo slučaju, ali kad želite pogledati tuđi vrt, morate reći nešto kao, „Smijem li promotriti vaš predivan vrt?" Dakle, to su dvije različite riječi koje moram koristiti. Dao mi je slijedeći primjer: „Idete u hram i želite pogledati vrt . Napravio sam rečenicu, ovoga puta s pristojnim 'vidjeti'.“ „Ne, ne!“ rekao je. „U hramu su vrtovi elegantniji. Morate reći nešto ekvivalentno. 'Smijem li napojiti oko na Vašem savršenom vrtu?" Tri ili četiri riječi za jednu ideju, jer kad to radim ja, onda je bijedno; kada to radiš ti onda je elegantno. Učio sam japanski uglavnom zbog stručnih pojmova pa sam odlučio provjeriti postoji li isti problem i među znanstvenicima. Drugoga dana na institutu rekao sam čovjeku u uredu. „Kako biste rekli na japanskom,'Rješavam Diracovu jednadžbu'?“ Rekli su mi kako. „Ok. A sada mi recite, 'Biste li Vi riješili Diracovu jednadžbu?'“ „Pa, morate upotrijebiti različitu riječ za 'riješiti',“ rekli su mi. „Zašto?“ protestirao sam. „Kad ja rješavam, radim istu prokletu stvar kao i kad rješavate vi!“ „Da, ali je to različita riječ - pristojnija je.“ Odustao sam. Odlučio sam da to nije jezik za mene i prestao učiti japanski.

7-POSTOTNO RJEŠENJE Problem je bio pronaći točne zakone beta raspada. Činilo se da postoje dvije čestice koje su se zvale tau i theta. Činilo se da su imale potpuno jednaku masu, ali se jedna raspadala na dva piona, a druga na tri piona. Ne samo da se činilo da imaju jednaku masu, nego i isto trajanje, što je smiješna koincidencija. Svi su se brinuli oko toga. Na sastanku na koji sam otišao izvijestili su nas da kad se te dvije čestice stvore u ciklotronu pod različitim kutovima i pri različitim energijama, uvijek se proizvode u istim odnosima — toliko taua u usporedbi s toliko theta. Jedna je mogućnost, naravno, bila da je to ista čestica, koja se ponekad raspada na dva piona, a ponekad na tri. Ali nitko to nije htio priznati, jer postoji zakon pariteta koji se zasniva na pretpostavci da su svi zakoni fizike zrcalno simetrični i kaže da se ono što se raspada na dva piona, ne može jednako tako raspadati i na tri piona. U to vrijeme se time nisam posebno pažljivo bavio: uvijek sam malo zaostajao. Činilo se da su svi pametni i nisam se osjećao kompetentnim. Dijelio sam sobu s tipom koji se zvao Martin Block, bio je eksperimentalac. Jedne mi je večeri rekao, „Zašto vi toliko inzistirate na tom pravilu pariteta? Možda su tau i theta ista čestica. Koja bi bila posljedica ako pravilo pariteta nije točno?“ Razmišljao sam minutu i rekao, „To bi značilo da su zakoni prirode različiti za desnu i za lijevu ruku, da postoji način definiranja desne ruke pomoću fizičkih pojava. Ne znam zašto je to tako grozno, iako bi morale postojati neke loše posljedice, ali ih ne znam. Zašto ne pitaš sutra stručnjake?“ Rekao je, „Ne, ne žele me poslušati. Ti pitaj.“ I tako je sljedećeg dana na sastanku, kad se razgovaralo o tau-theta zagonetki, Oppenheimer rekao, „Trebaju nam neke nove, divlje ideje o ovom problemu.“ Ustao sam i rekao, „Pitam ovo u ime Martina Blocka: Koje bi bile posljedice ako je pravilo pariteta netočno?“ Murray Gell-Mann me je često zadirkivao zbog ovoga, govoreći da nisam imao petlje pitati to u svoje ime. Ali, to nije bio razlog. Mislio sam da bi to mogla biti važna stvar. Lee, od Leeja i Yanga, je odgovorio nešto vrlo komplicirano, a ja kao i obično nisam dobro razumio. Na kraju sastanka Block me je pitao što je onaj rekao pa sam priznao da ne znam, ali koliko sam mogao shvatiti, još uvijek na pitanje nije bilo od-

govoreno — još uvijek je postojala mogućnost. Nisam mislio da je to vjerojatno, ali sam vjerovao da je moguće. Norm Ramsey me je pitao mislim li da bi on trebao izvesti eksperiment o povredi pravila pariteta, pa sam odgovorio, „To je najbolji način da se to objasni. Kladit ću se pedeset na jedan da nećeš ništa naći.“ Rekao je, „To mi je dovoljno." Ali nikada nije izveo pokus. U svakom slučaju, povredu zakona pariteta na kraju je eksperimentalno dokazao Wu i to je otvorilo hrpu novih mogućnosti za teoriju beta raspada. Isto tako je lansiralo i cijelo jato pokusa nakon toga. Neki su pokazali kako elektroni izlaze iz jezgri vrteći se ulijevo, a neki udesno, izvodili su se razni pokusi, nastajale su sve vrste zanimljivih otkrića o paritetu. Ali su rezultati bili tako zbunjujući da ih nitko nije mogao posložiti. Održao se i sastanak u Rochesteru - godišnja Konferencija u Rochesteru. Još uvijek sam zaostajao, a Lee je držao referat o povredi pariteta. On i Yang su zaključili da je pravilo netočno i sada je objašnjavao teoriju. Za vrijeme konferencije odsjeo sam kod sestre u Syracusi. Donio sam taj referat kući i rekao joj, „Ne razumijem te stvari koje govore Lee i Yang. Sve je tako komplicirano.“ „Ne“, rekla je, „ono što misliš reći nije da ne razumiješ, nego da to nisi ti izmislio. Nisi to shvatio na svoj način iz nekog nagovještaja. Ono što moraš učiniti je zamisliti da si opet student, odnijeti taj referat gore u sobu, pročitati svaki red i provjeriti jednadžbe. Onda ćeš to vrlo lako razumjeti.“ Poslušao sam je, provjerio pažljivo sve i shvatio da je vrlo očito i jednostavno. Bojao sam se to i pročitati, misleći da je preteško. Podsjetilo me na nešto što sam napravio prije mnogo vremena s lijevim i desnim nesimetričnim jednadžbama. Sada mi je postalo jasno, kad sam pogledao u Leejeve formule, da je rješenje svega mnogo jednostavnije; sve izlazi spareno ulijevo. Za elektron i mion su moja predviđanja bila ista kao Leejeva, osim što sam zamijenio neke znakove. Nisam tada shvaćao, ali je Lee uzeo samo najjednostavniji primjer sparenih miona i nije dokazao da bi svi mioni bili potpuno udesno, dok bi prema mojoj teoriji svi mioni morali biti potpuno automatski. Prema tome, imao sam zapravo predviđanja povrh onoga što je on imao. Koristio sam drukčije simbole, ali nisam shvatio da sam pogodio i kvantitetu.

Predvidio sam nekoliko stvari za koje nitko nije još imao pokusa, ali što se ticalo neutrona i protona, nisam to mogao dobro uklopiti s onim što se tada znalo o vezanju neutrona i protona: bila je to zbrka. Sljedećeg sam se dana vratio na konferenciju, a vrlo ljubazan čovjek po imenu Ken Case, koji je trebao održati predavanje o nečemu, dao mi je pet minuta svog vremena kako bih predstavio svoju ideju. Rekao sam da sam uvjeren da je sve spareno ulijevo i da su znaci za elektron i mion obrnuti, ali da se mučim s neutronom. Kasnije su mi eksperimentatori postavili neka pitanja o mojim predviđanjima, a onda sam otišao u Brazil tog ljeta. Kad sam se vratio u Ameriku, htio sam saznati kakva je bila situacija s beta raspadom. Otišao sam do laboratorija profesorice Wu na Columbiji ali ona nije bila tamo, a spin ulijevo pri beta raspadu je ispadao udesno u nekim slučajevima. Ništa se s ničim nije uklapalo. Vratio sam se na Caltech i pitao neke od eksperimentatora kakva je bila situacija s beta raspadom. Sjećam ih se trojice, Hansa Jensena, Aalderta Wapstra i Felixa Boehma, kako su me posjeli na stolčić i počeli mi objašnjavati sve te činjenice: rezultate pokusa iz drugih dijelova zemlje i svoje vlastite rezultate. Znao sam ih i znao sam kako su pažljivi, pa sam obraćao, pažnju više na njihove rezultate, koji nisu bili sami po sebi nekonzistentni; slušao sam njihove rezultate plus ostale. Konačno su me našopali svime i rekli, „Situacija je tako zbrkana da se preispituju čak i neke stvari koje su uspostavili prije puno godina - kao to da je beta raspad neutrona S i T. Tako je zbrkano. Murray kaže da bi čak moglo biti i V i A.“ Skočio sam sa stolčića i rekao, „Onda ja razumijem SVEEEE!“ Mislili su da se šalim. Ali ono s čime sam imao problema na sastanku u Rochesteru - dezintegracija neutrona i protona: sve se slagalo osim toga, a ako je V zapravo A umjesto S i T, to bi se slagalo. Prema tome, imao sam cijelu teoriju! Te sam noći izračunao svakakve stvari s tom teorijom. Prvo sam izračunao tempo raspadanja miona i neutrona. Trebali su biti povezani, ako je teorija bila točna, određenim odnosom i bilo je točno sve do 9 posto. To je prilično dobro, 9 posto. Trebalo je biti savršenije od toga, ali je bilo dovoljno blizu. Nastavio sam i provjerio neke druge stvari, koje su se uklapale, kao i neke nove i bio sam vrlo uzbuđen. Bilo je to prvi puta, i jedini, u mojoj karijeri da sam znao neki prirodni zakon prije negoli bilo tko drugi. (Naravno, to nije bilo točno. Kasnije sam

otkrio da su harem Murray Gell-Mann - i isto tako Sudarshan i Marshak - razradili istu teoriju, ali to mi nije pokvarilo veselje.) Prije toga sam uvijek samo uzimao nečiju teoriju i popravljao način računanja ili uzeo neku jednadžbu, kao na primjer, Schroedingerovu jednadžbu, kako bih objasnio neku pojavu, kao što je helij. Znamo jednadžbu i znamo pojavu, ali kako to radi? Razmišljao sam o Diracu koji je već neko vrijeme imao svoju jednadžbu — novu jednadžbu koja je govorila o tome kako se ponaša elektron — a sad sam imao tu novu jednadžbu za beta raspad; koja nije bila tako bitna kao Diracova, ali je bila dobra. Bio je to jedini puta da sam otkrio novi prirodni zakon. Nazvao sam sestru u New York da joj zahvalim što me je natjerala da sjednem i obradim taj referat od Leeja i Yanga na Rochesterskoj konferenciji. Bio sam se osjećao vrlo neugodno i zaostalo, a sada sam bio opet tu; imao sam otkriće, samo iz onoga što mi je predložila. Mogao sam ponovo ući u fiziku, tako reći, i htio sam joj za to zahvaliti. Rekao sam joj da se sve slaže, osim za 9 posto. Bio sam uzbuđen, nastavio sam računati i sve se automatski slagalo, bez velike muke. Počeo sam zaboravljati onih 9 posto, jer je sve drugo automatski ispadalo dobro. Radio sam dugo u noć, sjedeći za malim stolom u kuhinji kraj prozora. Bilo je već kasno — oko 2 i1i 3 sata ujutro. Radio sam naporno, slagao sve te izračune sa stvarima koje su se poklapale i razmišljao, koncentrirao se, mrak je, sve je tiho ... kad odjednom — TAP, TAP, TAP, TAP — glasan zvuk na prozoru. Pogledam, a tamo neko bijelo lice, odmah na prozoru, samo par centimetara udaljeno i ja vrištim od šoka i iznenađenja! Bila je to gospođa koju sam poznavao i koja se ljutila na mene, jer sam se vratio s odmora i nisam je odmah nazvao da joj kažem da sam se vratio. Pustio sam je unutra i pokusao objasniti da sam sada vrlo zaposlen, da sam upravo nešto otkrio, da je to bilo vrlo važno. Rekao sam joj, „Molim te, idi sada i pusti me da završim.“ Rekla je, „Ne, ne želim te smetati. Samo ću sjediti ovdje u dnevnoj sobi.“ Rekao sam, „No, dobro, u redu, ali ovo je vrlo naporno.“ Nije stvarno sjedila u sobi. Najbolje bi bilo reći da je čučala u kutu, držeći sklopljene ruke, ne želeći me „smetati“. Naravno da je namjeravala baš to, omesti me! I uspjelo joj je — nisam je mogao ignorirati. jako, sam se razljutio i nisam to više mogao trpjeti. Morao sam to sve računati; bilo je to veliko, otkriće i bio sam sav uz-

buđen, i nekako je to meni bilo važnije od te žene — barem u tom trenutku. Ne sjećam se kako sam je na kraju nagovorio da ode, ali bilo je vrlo teško. Radio sam još neko vrijeme i već je stvarno bilo rano i bio sam gladan. Odšetao sam do glavne ulice i malog restorana pet ili deset blokova dalje, kamo sam često išao noću. Ranije me je policija često zaustavljala, jer sam hodao sam, razmišljao, a onda iznenada stao - ponekad vam dođe ideja koja je dovoljno teška da više ne možete hodati; morate je promisliti. Pa bih stao i ponekad podigao ruke iznad glave, govoreći si, „Udaljenost između njih je ta, a onda bi ovo bilo ovako...“ Pokretao bih ruke, stojeći na ulici pa bi došao policajac: „Kako se zovete? Gdje živite? Što radite?“ „Oh, oprostite! Razmišljao sam. Žao mi je; živim ovdje i često idem do tog restorana ...“ Nakon nekog vremena naučili su tko sam, pa me više nisu zaustavljali. I tako sam otišao u taj restoran i dok sam jeo, uzbuđeno sam konobarici pričao da imam otkriće. Ona je odgovorila da je žena vatrogasca ili šumara ili nešto. Da je vrlo usamljena - sve to što me nije zanimalo. Tako se to događa. Sljedećeg sam jutra na poslu otišao do Wapstre, Boehma i Jensena i rekao im, „Sve sam razradio. Sve se uklapa.“ Christy, koji je isto bio tamo, pitao je, „Koju si konstantu beta raspada koristio?“ „Onu iz one knjige.“ „Ali, otkrili su da je pogrešna. Nedavna mjerenja prikazuju da je 7 posto pogrešna.“ A onda sam se sjetio onih 9 posto. Bilo je to kao neko predviđanje: otišao sam kući i smislio tu teoriju koja kaže da raspad neutrona mora biti pogrešan za 9 posto, a oni mi sljedećeg jutra kažu da se zapravo promijenilo za 7 posto. Ali, je li se promijenilo sa 9 na 16, što je loše ili sa 9 na 2, što je dobro? I onda me je nazvala sestra iz New Yorka: „Kako ide onih 9 posto - što se dogodilo?“ „Upravo sam otkrio nova podatak: 7 posto...“ „Na koju stranu?“ „Pokušavam to saznati. Nazvat ću te.“

Bio sam toliko uzbuđen da nisam mogao misliti. To je kao kad se žurite na avion i ne znate je li kasnite ili ne, jednostavno ne stižete i onda vam netko kaže, „Pomaknuo se sat!“ Da, ali na koju stranu? Zbog uzbuđenja ne možete misliti. Christy je ušao u jednu sobu, a ja u drugu, kako bismo našli malo mira i da to sve promislimo: ovo se kreće na ovu stranu, a ono na onu - nije zaista bilo teško; samo uzbudljivo. Christy je izašao, i ja sam, i složili smo se: bilo je 2 posto, što je sasvim u okviru eksperimentalne pogreške. Napokon, ako su upravo promijenili konstantu za 7 posto, 2 posto je mogla biti i pogreška. Nazvao sam sestru: „Dva posto.“ Teorija je bila točna. (Zapravo, bila je pogrešna; za 1 posto, zbog razloga kojeg nismo shvaćali, a kojega je kasnije objasnio Nicola Cabibbo. Tako da 2 posto nije bilo eksperimentalno.) Murray Gell-Man je usporedio i povezao naše ideje i napisao referat o teoriji. Bila je vrlo elegantna; relativno jednostavna i mnogo se stvari uklapalo. Ali, kako sam vam rekao, bilo je užasno mnogo kaotičnih podataka. A u nekim slučajevima, čak smo išli tako daleko da kažemo da su pokusi pogriješili. Dobar primjer toga bio je pokus Valentina Telegdija, u kojemu je mjerio broj elektrona koji izlaze u svim smjerovima pri raspadu neutrona. Naša je teorija predviđala da će broj biti isti u svim smjerovima, a Telegdi je pronašao da 11 posto više izlazi u jednom smjeru. Telegdi je bio odličan eksperimentator i vrlo pažljiv. I jednom je negdje govorio o našoj teoriji, „Problem s teoretičarima je da ne obraćaju pažnju na pokuse!“ Telegdi nam je poslao pismo, koje nije bilo baš napad i prijekor, ali je ipak pokazao kako je uvjeren da je naša teorija pogrešna. Na kraju je napisao, „F-G (Feynman - Gell-Man) teorija beta raspada nije pogodak u sridu.“ Murray je rekao, „Što da radimo s tim? Znači Telegdi je prilično dobar." Rekao sam, „Pričekat ćemo.“ Dva dana kasnije stiglo je drugo pismo od Telegdija. Potpuno se promijenio. Otkrio je pomoću naše teorije da je zanemario mogućnost da se proton ne odbija od neutrona jednako u svim smjerovima. Pretpostavio je da je to isto. Unoseći korekcije koje je predvidjela naša teorija umjesto onih koje je on koristio, rezultati su se ispravili i u potpunosti smo se slagali.

Znao sam da je Telegdi odličan i da bi bilo teško veslati protiv njegove struje. Ali sam već bio potpuno siguran da je nešto pogrešno u njegovom pokusu i da će on to pronaći - mnogo je bolji u tome nego što bismo mi bili. Zato sam i rekao da se ne trebamo truditi shvatiti to nego pričekati. Otišao sam profesoru Bacheru i ispričao mu naš uspjeh, a on je rekao, „Da, recite javno da je vezanje neutron-proton zapravo V, a ne T. Svi su naučeni da je T. A gdje je osnovni pokus koji kaže da je T? Zašto ne pogledate te rane pokuse i pronađete što je s njima pošlo po krivu?“ Pronašao sam originalni članak o tom pokusu koji je tvrdio da je vezanje neutron-proton T, pa me je šokirala činjenica da sam se sjećao tog članka. Tada sam čitao svaki članak u Physical Review - nije bio opsežan. I sjetio sam se da sam gledajući tu krivulju mislio, „Ovo ništa ne dokazuje!“ Vidite, ovisilo je o jednoj ili dvije točke na samom rubu podataka, a postoji princip koji kaže da točka na rubu niza podataka - krajnja točka - nije dobra, jer ako je, imala bi još jednu točku nakon sebe. I ja sam shvatio da je cijela ta ideja s T zasnovana na zadnjoj točci, što nije bilo dobro i zato i nije bilo dokazano. Sjećam se da sam to primijetio. I kada me je počeo zanimati beta raspad, čitao sam sve te radove od „stručnjaka za beta raspad“, koji su govorili da je to T. Nikada nisam ponovo pogledao originalne podatke; samo sam čitao te radove, kao budala. Da sam zaista bio dobar fizičar, kada sam razmišljao o originalnoj ideji na Konferenciji u Rochesteru, odmah bih pogledao „koliko sigurno znamo da je to T?“ – to bi bilo pametno. Odmah bih prepoznao da sam već prije primijetio da to nije bilo zadovoljavaju6c dokazano. Od tada više ne obraćam pažnju na to što govore „stručnjaci“. Sve sam računam. Kad su rekli da je teorija kvarka prilično dobra, posjeo sam dva doktora fizike, Finna Randala i Marka Kislingera, da prođu kroz cijeli rad zajedno sa mnom, kako bih provjerio je Ii zaista daje rezultate koji se dobro uklapaju i da je ta teorija značajna i dobra. Nikada više neću napraviti tu pogrešku, čitati mišljenja stručnjaka. Naravno, samo jednom se živi i sami radite sve svoje pogreške i učite što ne bi trebalo raditi i to je sve.

TRINAEST PUTA Jednom me posjetio nastavnik prirodnih predmeta s lokalnog koledža i zamolio me da im tamo održim predavanje. Ponudio mi je pedeset dolara, ali sam mu rekao da mi novac nije najvažniji. „To je gradski koledž, zar ne?“ „Da.“ Razmišljao sam o tome koliko administracije obično moram obaviti kad se bavim s vlastima, pa sam se nasmijao i rekao, „Rado ću vam održati predavanje. Imam samo jedan uvjet“ — na licu sam mjesta izmislio i nastavio — „da se ne moram potpisati više od trinaest puta, što uključuje i na ček!“ Tip se nasmijao. „Trinaest puta! Nema problema.“ I onda je počelo. Prvo moram potpisati nešto što kaže da sam lojalan prema vlasti, jer u protivnom ne smijem predavati na gradskom koledžu. I moram to dva puta potpisati. Onda moram potpisati neku izjavu da grad nema odgovornosti — ne sjećam se točno što. Ubrzo su se brojevi povećavali. Moram potpisati da sam zaposlen kao profesor — kako bi se, naravno, jer se radi o administraciji, izbjeglo da neka budala unajmi svoju suprugu ili prijatelja da dođe, a ne održi predavanje. Svašta je trebalo osigurati i potpisi su se gomilali. Nasmijani je čovjek postajao sve nervozniji, ali smo ipak uspjeli. Potpisao sam točno dvanaest puta. Još je ostalo potpisati ček pa sam održao predavanje. Nekoliko dana kasnije vratio se i dao mi ček, ali je bio nervozan. Naravno da mi nije mogao date ček dok ne potpišem formular da sam zaista održao predavanje. Rekao sam, „Ako potpišem formular, ne mogu potpisati ček. Ali, Vi ste bili tamo. Slušali ste predavanje; zašto Vi ne potpišete?“ „Gledajte“, rekao je, „nije li sve ovo prilično smiješno?“ "Nije. Dogovorili smo se tako na početku. Nismo mislili da će zaista doći do trinaest, ali smo se tako dogovorili i mislim da se toga trebamo držati do kraja.“ Rekao je, „Trudio sam se, nazivao posvuda uokolo. Sve sam pokušao, ali mi kažu da je nemoguće. Jednostavno ne možete dobiti novac ako ne potpišete formular.“ „U redu je“, rekao sam. „Potpisao sam dvanaest puta i održao predavanje. Ne treba mi novac.“ „Ali, mrzit ću se ako Vam to napravim.“ „U redu je. Imali smo dogovor, ne brinite se.“

Sljedeći me je dan nazvao. „Ne mogu Vam ne dati novac! Već su ga otpisali i sada Vam ga moraju dati!“ „Dobro, ako mi moraju dati novac, neka mi ga daju.“ „Ali, morate potpisati formular.“ „Neću potpisati formular!“ Zapeli su. Nije bilo fonda „pod razno“ iz kojeg bi novac dobio čovjek koji ga zaslužuje, a neće potpisati. Na kraju se sve sredilo. Dugo je trajalo i bilo vrlo komplicirano — ali sam trinaesti potpis stavio na ček.

SVE JE TO ZA MENE ŠPANJOLSKO SELO! Ne znam zašto, ali vrlo sam nesmotren kad idem na put; bez adrese ili telefonskog broja ili bilo kojeg podatka od ljudi koji su me pozvali. Računam da će me netko dočekati ili da će već netko znati kamo idemo; već će se to nekako srediti. Jednom, 1957. godine, otišao sam na konferenciju o gravitaciji na Sveučilištu Sjeverne Karoline. Trebao sam biti stručnjak iz nekog drugog područja koji će predstaviti svoj pogled na gravitaciju. Sletio sam u zračnu luku dan nakon što je konferencija započela (nisam mogao biti tamo prvi dan) i izašao van do stajališta taksija. Rekao sam dispečeru: „Želim ići do sveučilišta Sjeverne Karoline.“ „Na koje sveučilište mislite“, rekao je, „na državno sveučilište Sjeverne Karoline u Raleghju ili sveučilište Sjeverne Karoline na Chapel Hillu?“ Naravno da nisam pojma imao. „A gdje se nalaze?“ pitao sam, misleći da je logično da su jedno pored drugoga. „Jedno je sjeverno odavde, a drugo južno odavde, otprilike su isto udaljeni.“ Nisam sa sobom imao ništa što bi mi pomoglo da saznamo o kojem se sveučilištu radilo, a nitko drugi nije dolazio na konferenciju dan kasnije kao ja. To mi je dalo ideju. „Slušajte“, rekao sam dispečeru, „glavni je sastanak počeo jučer, pa je sigurno jučer i prošlo puno tipova ovuda. Da vam ih opišem: Misli su im vjerojatno bile u oblacima, i stalno su pričali jedni s drugima, a da nisu uopće obraćali pažnju na to kamo idu, govoreći jedan drugom stvari poput G-mi-ni. G-mi-ni.“ Lice mu je zasjalo. „A, da“, rekao je. „Vi trebate Chapel Hill!“ Pozvao je idući taksi koji je čekao u redu. „Odvezi ovog čovjeka do sveučilišta na Chapel Hillu.“ „Hvala vam.“ rekao sam, i otišao na konferenciju.

ALI, JE LI TO UMJETNOST? Na jednoj sam zabavi svirao bongo bubnjeve i dobro mi je išlo. Jednog čovjeka posebno je inspiriralo bubnjanje. Otišao je u kupaonicu, skinuo košulju, namazao se preko prsa s pjenom za brijanje u nekim čudnim uzorcima te izašao plešući divlje, s trešnjama koje su mu visjele s ušiju. Naravno, taj luđak i ja odmah smo postali dobri prijatelji. Zove se Jirayr Zorthian; on je umjetnik. Često smo dugo raspravljali o umjetnosti i znanosti. Rekao bih nešto poput, „Umjetnici su izgubljeni: nemaju tema! Nekada su to bile vjerske teme, ali su izgubili vjeru i sada nemaju ništa. Ne razumiju tehnički svijet u kojem žive; ne znaju ništa o ljepoti stvarnog svijeta - svijeta znanosti - pa i nemaju ništa u srcima što bi mogli slikati.“ Jerry bi odgovorio da umjetnici ne moraju imati fizičku temu; ima mnogo emocija koje se mogu izraziti kroz umjetnost. Osim toga, umjetnost može biti apstraktna. Štoviše, znanstvenici uništavaju ljepotu prirode kad je seciraju i pretvaraju u matematičke jednadžbe. Jednom sam bio kod Jerryja za njegov rođendan, kad je takva glupava rasprava trajala do 3 ujutro. Sljedeće sam ga jutro nazvao: „Slušaj, Jerry“, rekao sam, „razlog zašto se raspravljamo i nikad ništa ne postižemo je zato jer ti nemaš pojma o znanosti a ja nemam pojma o umjetnosti. Dakle, svake druge nedjelje ja ću ti predavati o znanosti, a ti meni o umjetnosti.“ OK“, rekao je. „Naučit ću te crtati.“ „To je nemoguće“, rekao sam, jer sam u srednjoj školi znao crtati samo piramide u pustinji - što se uglavnom sastojalo od ravnih crta - ponekad bih se potrudio oko neke palme ili nacrtao sunce. Apsolutno nisam imao talenta. Sjedio sam pokraj jednog momka koji je bio jednako talentiran kao i ja. Ako bi mu i dopustili nešto nacrtati, to se sastojalo od dvije plosnate, eliptične mrlje, kao gume naslagane jedna na drugu, s motkom koja viri na vrhu i završava zelenim trokutom. To je trebalo biti drvo. Bio sam siguran da me Jerry nije mogao naučiti crtati. „Naravno, morat ćeš se potruditi“, rekao je. Obećao sam da ću se potruditi, ali sam još uvijek bio siguran da mu neće uspjeti. Želio sam naučiti crtati, zbog razloga koji sam zadržao za sebe; želio sam prenijeti na papir osjećaj ljepote svijeta. Teško je to opisati, jer je osjećaj. Kao osjećaj koji neki ljudi imaju o religiji i o Bogu koji nadzire sve u svemiru: postoji taj aspekt općenitosti koji osjećate i kada razmišljate kako svime što se čini toliko različito i ponaša se različito, upravljaju „iza scene“ ista organizacija i isti zakoni fizike. To je poštivanje ma-

tematičke ljepote prirode, kako iznutra radi; shvaćanje da su pojave koje vidimo rezultat složenosti unutarnjeg djelovanja među atomima; osje6aj kako je sve toliko dramatično i prekrasno. To je osjećaj strahopoštovanja — znanstvenog strahopoštovanja — za koju sam osjećao da se može prenijeti kroz slike nekome tko osjeća istu emociju. Moglo bi ih podsjetiti, na tren, na taj osjećaj o veličanstvenosti prirode. Jerry je bio dobar učitelj. Rekao mi je prvo da kod kuće nešto nacrtam. Pokušao sam nacrtati cipelu; a onda cvijet u lončanici. Ispalo je grozno! SIjedeći sam mu puta pokazao moje pokušaje: „Oh, vidi!“ rekao je. „Vidiš, ovdje otraga, crta od lončanice ne dotiče list.“ (Namjeravao sam da linija ide sve do lista.) „To je jako dobro. Tako se pokazuje dubina. Pametno si to napravio.“ „A i to što nisi sve linije napravio iste debljine (što nisam namjeravao) je dobro. Crtanje s linijama iste debljine je dosadno.“ Nastavio je tako: sve što sam ja mislio da je pogreška, iskoristio je da me nauči nešto u pozitivnom smislu. Nikada nije rekao da je krivo; nikada me nije korio. I ja sam se nastavio truditi pa sam postupno postajao bolji, ali nikada zadovoljan. Da steknem više prakse, upisao sam se na dopisni tečaj Međunarodne dopisne škole i moram reći da su dobro radili. Počeli smo s crtanjem piramida i cilindara, zatim smo ih osjenčavali i tako dalje. Pokrili smo mnoga područja: crtanje, pastele, vodene boje i prave boje. Pri kraju sam polako posustajao: napravio sam im uljanu sliku, ali je nisam nikada poslao. I dalje su mi slali pisma i poticali me da nastavim. Dobro su radili. Vježbao sam crtanje cijelo vrijeme, jer me počelo jako zanimati. Ako sam bio na nekom sastanku koji nikuda nije vodio - kao onda kada je Carl Rogers došao na Caltech razgovarati s nama treba li Caltech organizirati odjel za psihologiju - crtao bih druge ljude. Uvijek sam nosio blok papira i vježbao crtanje kuda sam god išao. I, kako me je Jerry naučio, puno sam se trudio. Jerry, s druge strane, nije naučio mnogo o fizici. Um bi mu olako odlutao. Pokušavao sam ga naučiti nešto o elektricitetu i magnetizmu, ali čim sam spomenuo „elektricitet“, ispričao mi je o nekom motoru koji je imao i nije radio i kako će ga popraviti. Kad sam mu pokušao pokazati kako radi elektromagnet s malom zavojnicom od žice i čavlom na komadu uzice, pa kad se čavao zanjihao prema zavojnici, Jerry je uzviknuo, „Oooh! to je baš kao jebanje!“ I to je bio kraj poduke. I sad smo imali novu temu za raspravu - je li on bolji učitelj od mene ili sam ja bolji učenik od njega.

Odustao sam od ideje da umjetnika natjeram shvatiti osjećaj koji sam imao o prirodi kako bi ga on mogao oslikati. Sad sam morao udvostručiti napore za učenje crtanja kako bih to mogao sâm naslikati. Bio je to ambiciozan pothvat i nikome nisam o tome pričao, jer su izgledi da ću u tome uspjeti bili slabi. Odmah negdje na početku učenja crtanja, neka je žena vidjela moje pokušaje i rekla, „Morali biste otići do Muzeja umjetnosti u Pasadeni. Tamo drže tečajeve crtanja s modelima - golim modelima.“ „Ne“, rekao sam, „ne znam baš crtati dobro. Bilo bi me sram „Dovoljno ste dobri; trebali biste vidjeti kakvi su drugi!“ I tako sam skupio dovoljno hrabrosti da odem tamo. Na prvom su mi satu rekli o novinskom papiru za crtanje - papiru velikog formata i niske kvalitete, veličine novina - i različitim vrstama olovaka i ugljena koje smo trebali nabaviti. Na drugi je sat došao model pa smo počeli s poziranjem od deset minuta. Počeo sam crtati i u deset minuta završio jednu nogu. Pogledao sam oko sebe i vidio da su ostali već nacrtali cijelu sliku i osjenčali pozadinu – sve je bilo gotovo. Shvatio sam da im nisam dorastao. No, na kraju je model trebao pozirati trideset minuta. Trudio sam se i uz mnogo napora završio cijelu skicu. Ovog sam puta gajio neku polovičnu nadu. Nisam pokrio svoj crtež kao što sam napravio sa svima prethodnima. Obišli smo sve crteže ostalih pa sam otkrio što su oni zaista mogli; crtali su model, s detaljima i sjenama, bilježnicu koja je bila na klupi gdje je sjedila, platformu, sve! Samo su zip, zip, zip, zip prolazili preko papira ugljenom. Mislio sam da sam beznadan slučaj — potpuno beznadan. Vratio sam se da pokrijem svoj crtež, koji se sastojao od par linija naguranih u gornjem lijevom kutu papira — do tada sam crtao samo na formatu papira za pisma — ali su neki s tečaja stajali preblizu: „Oh, pogledajte ovo“, jedan je rekao. „Svaka linija je važna!“ Nisam znao što to znači točno, ali me je dovoljno ohrabrilo da dođem na sljedeći sat. U međuvremenu mi je Jerry govorio da prepuni crteži nisu dobri. Njegov je zadatak bio kako me naučiti da se ne brinem zbog drugih, pa bi mi govorio da nisu baš tako dobri. Primijetio sam da nastavnik ljudima ne govori mnogo (jedino što mi je rekao je da mi je slika premalena za format papira). Umjesto toga je nastojao nadahnuti nas i potaknuti na pokuse s novim pristupima. Mislio sam o tome kako podučavamo fiziku:

ima toliko tehnika — toliko mnogo matematičkih metoda — da studentima ne prestajemo pričati kako će to raditi. S druge strane, nastavnik crtanja boji vam se reći bilo što. Ako su vam linije prejake, nastavnik vam ne može reći, „Linije su vam prejake“, jer neki su umjetnici pronašli načina kako s prejakim linijama napraviti divne slike. Nastavnik vas ne želi gurati u bilo kojem posebnom smjeru. On ima problem komuniciranja kako crtati osmozom, a ne prema uputama, dok nastavnik fizike ima problem, jer stalno podučava tehnike, a ne poantu rješavanja fizikalnih zadataka. Uvijek su mi govorili da se „opustim“ pri crtanju. Mislio sam kako to nema nikakvog smisla, baš kao govorili nekome tko tek uči voziti da se „opusti“ za volanom. Neće mi pomoći. Tek kad se zna kako pažljivo raditi, onda se možemo opuštati. Tako da sam se opirao opuštanju. Jedna od vježbi koje su izmislili za opuštanje je bilo crtanje bez gledanja u papir. Ne skidate oči s modela; samo je gledate i crtate linije po papiru. Jedan od polaznika je rekao, „Ne mogu si pomoći. Moram varati. Vjerujem da svi varaju!“ „Ja ne varam!“ rekao sam. „Ah, glupost!“ rekli su. Završio sam vježbu pa su došli pogledati što sam nacrtao. Otkrili su, zaista, da NISAM varao; na samom početku mi je pukao vrh olovke i na papiru nije bilo ničega. Kada sam sredio olovku, pokušao sam ponovo. Shvatio sa da moj crtež ima neku vrstu snage — čudnu, polu-pikasovsku snagu — koja mi se sviđala. Sviđalo mi se to, jer sam znao da je nemoguće tako dobro crtati i da prema tome ne mogu biti dobar — a to je zapravo bilo to opuštanje. Mislio sam da „opuštanje“ znači „crtaj neuredno“, ali je zapravo značilo da se moram opustiti i ne brinuti se kako će crtež ispasti. Puno sam napredovao na tečaju i dobro se osjećao. Do zadnjeg sata su svi modeli bili prilično teški i loše građeni; bilo ih je zanimljivo crtati. Ali je na zadnji sat došla prekrasna plavuša, savršeno građena. I tada sam otkrio da još uvijek ne znam crtati: nisam mogao izvesti ništa ni približno kao što je ta lijepa djevojka! S drugim modelima ako nacrtate nešto preveliko ili premaleno, nije bilo nikakve razlike, jer je sve malo krivo. Ali ako pokušavate nacrtati nešto tako dobro sklopljeno, ne možete prevariti samog sebe: mora biti baš tako savršeno!

Za vrijeme jedne pauze čuo sam nekoga tko je stvarno znao crtati kako pita djevojku bi li mu pozirala privatno. Pristala je. „Dobro. Ali još nemam studio. Morat ću to prvo srediti.“ Mislio sam da od njega mogu puno naučiti i da neću više imati prilike crtati tako lijep model osim ako nešto ne poduzmem. „Oprostite“, rekao sam mu, „imam sobu u kući koja bi mogla biti studio.“ Oboje su se složili. Odnio sam nekoliko njegovih crteža Jerryju, ali mu se nisu sviđali. „Nisu tako dobri!“ rekao je. Pokušao mi je objasniti zašto, ali nisam to razumio. Dok nisam počeo učiti crtati, nije me zanimalo razgledavati umjetnine. Nisam poštivao umjetničke predmete, ili samo rijetko, kao jednom u muzeju u Japanu. Vidio sam slike na smeđem bambusovom papiru i lijepim mi se činila ta savršena ravnoteža između nekoliko poteza kistom i bambusa — naizmjence sam se tome divio. To ljeto nakon tečaja sam išao u Italiju na neku znanstvenu konferenciju i želio vidjeti Sikstinsku kapelu. Stigao sam tamo rano ujutro, kupio ulaznicu prije svih ostalih i potrčao stubama čim su otvorili vrata. Tako sam dobio neobično zadovoljstvo gledanja cijele kapele, u tihom strahopoštovanju, prije nego su ušli ostali. Uskoro su došli i turisti, hrpe ljudi su milile naokolo, razgovarale različitim jezicima, pokazivale ovo ili ono. Hodao sam naokolo, gledao u strop. A onda sam primijetio malo niže veliku uramljenu sliku i pomislio, „Bože! Za ovo nisam prije znao!“ Na žalost sam vodio ostavio u hotelu, ali sam mislio, „Znam zašto ovi dijelovi nisu poznati: nisu dobri.“ No, onda sam pogledao drugu i rekao, „Hej! Ova je dobra!“ Pogledao sam i druge. „Ova je isto dobra, ali ona je loša.“ Nikada nisam čuo za to slike, ali sam zaključio da su sve dobre osim dvije. Otišao sam do Sala de Raffaelo i primijetio istu pojavu. Mislio sam, „Rafael nije dosljedan. Nije mu uvijek uspjelo. Ponekad je vrlo dobar. Ponekad je to samo smeće.“ Kada sam se vratio u hotel, uzeo sam vodič. U dijelu o Sikstinskoj kapeli pisalo je: „Ispod Michelangelovih slika nalazi se četrnaest slika od Bottichellija, Perugina“ — svih tih velikih umjetnika — „i dvije od Tog-i-tog, koje nisu značajne“. Strašno sam se uzbudio, jer sam sâm primijetio razliku između divnih umjetničkih djela i onih koja to nisu bila, a da nisam znao definirati zašto. Kao znanstvenik, uvijek mislite da znate što radite i ne vjerujete umjetniku koji kaže, „Ovo je divno“, ili „Nije tako dobro“, a nije vam u stanju objasniti zašto, kao što mi Jerry nije objasnio u vezi onih crteža koje sam mu donio. I eto mene: i ja sam to mogao!

U Raphaelovoj sobi je tajna bila u tome da je samo neka djela nacrtao veliki majstor; ostalo su slikali učenici. Sviđala su mi se ona Raphaelova. Dobio sam veliki poticaj samopouzdanju u vlastitu sposobnost shvaćanja umjetnosti. I tako su polaznik s tečaja crtanja i prekrasni model došli nekoliko puta u moju kuću. I ja sam je pokušao crtati i učio od njega. Nakon mnogo pokušaja konačno sam nacrtao ono što sam mislio da je lijepa slika — portret njezine glave — i razveselio se tom prvom uspjehu. Bio sam dovoljno siguran u sebe da zamolim starog prijatelja po imenu Steve Demitriades bi li mi njegova lijepa supruga pozirala i da ću mu za uzvrat dati njezin portret. Nasmijao se. „Ako želi gubiti vrijeme pozirajući ti, slažem se s tim, ha, ha, ha!“ Trudio sam se oko njezina portreta i kada ga je on vidio, stao je na moju stranu: „Jednostavno je prekrasno!“ uzviknuo je. „Može li fotograf napraviti kopije ove slike? Htio bih poslati jednu svojoj majci u Grčku!“ Majka mu nikada nije upoznala djevojku s kojom se oženio. Bilo mi je drago, jer sam napredovao do toga da netko želi jedan od mojih crteža. Slično se dogodilo na maloj umjetničkoj izložbi koju je organizirao netko s Caltecha, na koju sam poslao dva crteža i sliku. Rekao je, „Trebali bismo staviti cijene na crteže.“ Mislio sam, „To je smiješno! Ne pokušavam ih prodati.“ „Izložba će bite zanimljivija. Ako vam nije problem rastati se od njih, stavit ćemo cijenu.“ Nakon izložbe mi je rekao da je neka žena kupila jedan moj crtež i da je željela razgovarati sa mnom kako bi saznala više o tome. Crtež se zvao „Magnetsko polje Sunca“. Za taj sam crtež posudio jednu od onih lijepih slika Sunčevih protuberanci snimljenih u laboratoriju u Coloradu. Zato što sam shvaćao kako je Sunčevo magnetsko polje podizalo te plamenove i jer sam već razvio neke tehnike za crtanje linija magnetskog polja (slično kao i lepršajuća ženska kosa), želio sam nacrtati nešto lijepo što niti jedan umjetnik ne bi nacrtao: vrlo složene i uvijajuće linije magnetskog polja, vrlo blizu jedne drugima na nekim mjestima i šireći se negdje drugdje. Objasnio sam joj to sve i pokazao fotografije koje su me nadahnule. Ispričala mi je priču: ona i njezin muž su došli na izložbu i crtež im se mnogo svidio. „Zašto ga ne kupimo?“ predložila je.

Njezin je suprug bio od onih koji nikada ne rade ništa odmah. „Razmislimo malo“, rekao je. Sjetila se da mu je za nekoliko mjeseci rođendan pa se vratila istoga dana i kupila crtež. On se te večeri vratio s posla deprimiran. Izvukla je iz njega da je mislio kako bi bilo lijepo da joj je kupio taj crtež pa se vratio na izložbu gdje su mu rekli da je već prodan. I tako ga je iznenadila crtežom za rođendan. Ono što sam naučio iz te priče za mene je bilo još vrlo novo: razumio sam konačno čemu služi umjetnost, barem u izvjesnom smislu. Ljudima, pojedincima, pruža zadovoljstvo. Možete napraviti nešto što se nekome toliko jako sviđa da se rastuže ili razvesele zbog to stvarčice! U znanosti je to generalizirano i na veliko: ne znate tko su pojedinci kojima se nešto sviđa. Shvatio sam da prodavanje crteža ne služi zarađivanju nego da bismo bile sigurni da se nalazi u domu nekoga tko ga zaista želi; tko će se loše osjećati ako ga nema. To je zanimljivo. Odlučio sam prodati crteže. Međutim, nisam želio da ljudi kupe moje crteže, jer profesor fizike ne bi smio znati crtati, pa sam izmislio lažno ime. Moj prijatelj Dudley Wright predložio je „Au Fait“ što na francuskom znači „Učinjeno.“ Napisao sam to kao O-f-e-y, što se pokazalo da je bio naziv koji su crnci upotrebljavali za bijelce. Ali, na kraju krajeva, bio sam bijelac, pa je to bilo u redu. Jedan od mojih modela željela je da joj nešto nacrtam, ali nije imala novaca. (Modeli nemaju novaca; da imaju, ne bi pozirale.) Ponudila mi je da mi pozira tri puta ako ću joj dati crtež. „Nikako“, rekao sam. „Dat ću vam tri crteža ako mi jednom pozirate besplatno.“ Postavila je jedan crtež koji sam joj dao na zid svoje male sobe i ubrzo ga je primijetio njezin dečko. Sviđalo mu se pa je htio naručiti njezin portret. Platio bi mi šezdeset dolara. (Iznosi su bili već prilično dobri.) A onda joj je palo na pamet da bude moj agent: zaradila bi nešto dodatnog novca prodajući naokolo moje crteže, govoreći, „Ovo je od novog umjetnika u Altadeni...“ Veselilo me je živjeti u novom svijetu! Sredila je da nekoliko mojih crteža izlože u Bullock's, najelegantnijoj trgovini u Pasadeni. Ona i žena iz odjela za umjetnine su izabrale neke crteže – biljaka koje sam ranije radio (koji mi se nisu sviđali) – i uramili ih. Onda sam od Bullock'sa dobio potpisani dokument da su preuzeli crtež u komisio-

nu prodaju. Naravno da nitko nije kupio niti jedan, ali je to ipak bio uspjeh: moji su crteži bili na prodaji u Bullock'su! Veselio sam se tome samo da bih jednog dana mogao reći da sam postigao vrh svoje umjetničke karijere. Većinu sam modela upoznavao preko Jerryja, ali sam pokušavao pronaći i svoje vlastite. Kada bih sreo djevojku koja mi je bila zanimljiva za crtanje, pitao bih je bi li mi pozirala. Uvijek bi završilo tako da bih crtao njezino lice, jer nisam znao kako započeti temu o poziranju golog tijela. Jednom sam kod Jerryja rekao njegovoj ženi Dabney, „Nikad mi djevojke ne poziraju gole: ne znam kako to Jerry izvodi!“ „Pa, jesi li ih ikada pitao?“ „Oh! Toga se nisam sjetio.“ Sljedeća koju sam sreo i poželio crtati bila je studentica na Caltechu. Pitao sam je bi li mi pozirala gola. „Naravno“, rekla je i eto, bilo je lako! Mislim da mi je u pozadini bilo mnogo misli zbog kojih sam mislio da je pogrešno pitati. Već sam bio napravio mnogo crteža i najviše su mi se sviđali aktovi. Mislim da to nije umjetnost, sasvim; već je mješavina. A tko bi znao u kojim postocima? Preko Jerryja sam upoznao i jednu koja je bila Playboyeva zečica. Visoka i prelijepa. Međutim, mislila je da je previsoka. Svaka djevojka na svijetu na nju bi bila ljubomorna. Kada bi ušla u sobu, uvijek bi je netko zaustavio, Dok je pozirala, pokušavao sam je naučiti da se ispravi, jer je bila toliko elegantna i atraktivna. Konačno sam je nagovorio. A onda se zabrinula da ima „udubine“ na donjem dijelu tijela. Morao sam joj pokazati knjigu iz anatomije da vidi da je to spoj mišića i da se te udubine ne vide na svakome; za to je tijelo moralo biti savršenih proporcija, kao što ga je ona imala. Naučio sam od nje činjenicu da se svaka žena brine zbog svog izgleda, bez obzira koliko je lijepa. Htio sam je nacrtati u boji, pastelama, samo kao pokus. Mislio sam da ću prvo napraviti skicu ugljenom pa je kasnije prekriti pastelama. Kad sam završio crtež ugljenom, koji sam napravio bez mnogo razmišljanja kako će ispasti, shvatio sam da je to jedan od najboljih crteža koji sam ikada napravio. Odlučio sam ga ostaviti takvim i zanemariti pastele. Moja ga je „agentica“ pogledala i željela ga pokazati naokolo. „Ne možeš to prodati“, rekao sam, „na lošem je papiru.“ „Ma nema veze“, rekla je.

Nekoliko tjedana kasnije vratila se s crtežom uramljenim u drvenom okviru s crvenom trakom i zlatnim rubom. Smiješno je da umjetnike može unesrećiti činjenica koliko se crtež popravi kad je oko njega okvir. Agentica mi je rekla da se određena gospoda zanima za crtež pa su ga uramili. Majstor im je rekao da postoje posebne tehnike za uramljivanje novinskog papira. Prvo se impregnira plastikom. I tako se ta gospoda potrudila oko mog crteža i poslala agenticu da mi ga pokaže, „Mislim da bi umjetnik volio vidjeti kako je lijepo uramljen“, rekla je. Sviđalo mi se. To je bio još jedan primjer izravnog zadovoljstva kojeg je netko iskusio zbog moje slike. A i sviđalo mi se prodavati crteže. Neko su vrijeme u gradu postojali restorani u kojima su radile djevojke u toplesu. Moglo se ručati ili večerati uz djevojke koje bi plesale bez gornjeg dijela odjeće, a nakon nekog vremena bez ičega. jedno od tih mjesta bilo je samo nekoliko kilometara od moje kuće pa sam tamo često zalazio. Sjedio bih u jednom od separea i izračunavao nešto iz fizike na salvetama s ukrašenim rubovima, a ponekad bih crtao neku od plesačica ili gostiju, onako, za vježbu. Moja supruga Gweneth, koja je Engleskinja, nije pravila problema s mojim odlascima na takva mjesta. Rekla je, „I Englezi imaju svoje klubove.“ Dakle, to je bio, kao, moj klub. Posvuda su visjele slike, ali mi se nisu sviđale. Boje su bile fluorescentne na crnom baršunu — prilično ružne — djevojka koja skida džemper ili nešto takvo. Napravio sam vrlo lijep crtež svog modela Kathy i dao ga vlasniku restorana da ga stavi na zid. Oduševio se. To je imalo neke korisne posljedice. Vlasnik mi je bio naklonjen i davao mi često besplatno piće. Svaki puta kada sam ušao u restoran, konobarica bi mi već donosila moje bezalkoholno piće. Promatrao bih plesačice, malo radio fiziku, pripremao neko predavanje ili crtao. Ako bih se umorio, gledao bih program i onda opet malo radio. Vlasnik je znao da nisam želio da me smetaju, pa ako bi mi neki pijanac prišao i počeo razgovor, odmah bi došla konobarica da ga odvede. Ako bi mi prišla neka djevojka, ništa nisu poduzimali. Bili smo u dobrim odnosima. Zvao se Gianonni. Drugi učinak mog izloženog crteža bio je da su se ljudi raspitivali o njemu. Jedan mi je prišao jednog dana i rekao, „Gianonni mi kaže da ste napravili onu sliku.“ „Da.“ „Dobro. Htio bih naručiti crtež.“

„U redu; što biste željeli?“ „Želim sliku gole toreadorice koju napada bik s muškom glavom.“ „Pa, uh, pomoglo bi mi kad bih znao za što će služiti slika.“ „Trebam je za poslovni prostor.“ „Koju vrstu poslovnog prostora?“ „Za salon za masažu; znate, privatne sobe, maserke — razumijete?“ „Da, razumijem.“ Nisam želio crtati golu toreadoricu koju napada bik s muškom glavom pa sam ga pokušao odgovoriti. „Kako će to izgledati mušterijama i kako će se djevojke osjećati? Muškarci ulaze i uzbude se zbog to slike. Je li to način na koji želite da postupaju prema djevojkama?“ Nisam ga uvjerio. „Pretpostavimo da dođe policija i vidi tu sliku, a vi tvrdite da je to salon za masažu.“ „OK, OK!“ kaže on. „U pravu ste. Moramo to promijeniti. Želim sliku za koju će policija smatrati da je u redu za salon za masažu, ali će potaknuti mušterije.“ „OK“, rekao sam. Dogovorili smo se za šezdeset dolara i počeo sam raditi na crtežu. Prvo sam morao smisliti što ću napraviti. Mislio sam i mislio i često mi se činilo da bi bilo bolje da sam ga poslušao i nacrtao onu golu toreadoricu! Konačno sam smislio način. Nacrtat ću robinju u zamišljenom Rimu koja masira nekog važnog Rimljanina — senatora, možda. Pošto je robinja, izraz lica joj je poseban, zna što će se dalje dogoditi, ali je već rezignirana. Radio sam naporno na toj slici. Koristio sam Kathy kao model i kasnije jednog muškarca. Napravio sam mnogo skica pa je uskoro trošak modela prešao osamdeset dolara. Nisam razmišljao o novcu; sviđao mi se izazov naručene slike. Konačno sam napravio sliku mišićavog muškarca koji leži na stolu dok ga masira robinja odjevena u togu koja prekriva jednu dojku — druga je otkrivena — i dobro sam pogodio izraz rezignacije na njezinom licu. Već sam bio spreman predati moje naručeno majstorsko djelo u salon za masažu kada mi je Gianonni rekao da su tog tipa uhitili i da je u zatvoru. Raspitao sam se kod djevojaka u baru jesu li znale neke dobre salone za masažu u Pasadeni koji bi možda htjeli objesiti moj crtež u predvorje. Dale su mi imena i adrese mjesta u, i izvan Pasadene i savjetovale me ovako: „Kad odete u taj salon, tražite Franka — on je dobar. Ako ga nema, ne ulazite.“ Ili „Ne razgovarajte s Eddijem. Eddie ne bi razumio vrijednost crteža.“

Sljedećeg sam dan zarolao svoju sliku, stavio je otraga u auto, moja žena Gweneth mi je poželjela sreću dok sam kretao u posjetu bordelima Pasadene kako bih prodao crtež. Malo prije nego sam ušao u prvi salon na mom popisu, pomislio sam: Prije nego odem igdje drugdje, trebao bih provjeriti salon koji je naručitelj prije imao. Možda je još uvijek otvoren i možda će novi upravitelj htjeti moju sliku. Otišao sam tamo i pokucao na vrata. Malo su se otvorila i vidio sam djevojčino oko. „Znamo li vas?“ pitala me je. „Ne, ne znate, ali biste li htjeli crtež prikladan za vaše predvorje?“ „Žao mi je“, rekla je, „ali već smo naručili crtež od umjetnika i on ga izrađuje.“ „Ja sam taj umjetnik“, rekao sam, „i vaš je crtež gotov!“ Ispalo je da je tip u zatvoru rekao svojoj ženi za naš dogovor. Ušao sam i pokazao im crtež. Njegova žena i sestra, koje su sad vodile salon, nisu bile potpuno zadovoljne slikom, željele su da je vide i djevojke. Objesio sam je na zid u predvorju i sve su djevojke izašle iz raznih soba odostraga i počele komentirati. Jedna je rekla da joj se ne sviđa izraz na robinjinom licu. „Ne izgleda sretno“, rekla je. „Trebala bi se smijati.“ Rekao sam joj: „Recite mi — dok masirate mušteriju, a on vas ne gleda, smijete li se?“ „O, ne!“ rekla je. „Osjećam se baš kako ona izgleda! Ali nije u redu da se to vidi na slici.“ Ostavio sam im crtež, ali su nakon tjedan dana razmišljanja odlučile da ga ne žele. Ispalo je da je pravi razlog zašto ga nisu htjela ona gola dojka. Pokušao sam objasniti da je moja verzija blaža od originalne narudžbe, ali su rekle da o tome drukčije razmišljaju. Mislio sam kako je zabavna ironija što ljudi koji vode takve poslove rade probleme zbog jedne gole dojke, ali sam odnio crtež kući. Moj prijatelj Dudley Wright, poslovni čovjek, vidio je crtež i ispričao sam mu priču. Rekao je, „Trebao si utrostručiti cijenu. Kod umjetnosti nitko nije siguran u njezinu vrijednost pa ljudi često misle, „Ako je cijena veća, vrjednija je!“ Rekao sam, „Ti si lud!" ali, radi zabave sam kupio okvir za dvadeset dolara i pripremio je za sljedeću mušteriju. Neki tip iz meteorološke prognoze vidio je crtež koji sam dao Gianonnija i pitao ga imam li još radova. Pozvao sam njega i njegovu ženu u moj „studio“ u prizemlju

moje kuće pa su se raspitali o cijeni novouramljenog crteža. „Ona je dvjesto dolara.“ (Pomnožio sam šezdeset sa tri i dodao dvadeset za okvir.) Sljedećeg su se dana vratili i kupili ga. I tako je slika iz salona za masažu završila u uredu meteorologa. Jednoga je dana policija napravila raciju u Gianonnijevom baru i uhitila neke od plesačica. Netko je htio spriječiti Gianonnija da održava toples zabavu, a on nije želio prestati. Slijedilo je suđenje; priča je izašla u svim lokalnim novinama. Gianonni je išao od mušterije do mušterije i pitao ih hoće li svjedočiti u njegovu korist. Svi su imali izgovore: „Vodim kamp za djecu, a ako roditelji vide da sam tamo zalazio, neće mi više slati djecu...“ Ili, „Ako se dozna da tamo odlazim, izgubit ću mušterije.“ Razmišljao sam, „Ja sam jedini slobodan. Nemam izgovora! Sviđa mi se taj bar i volio bih da preživi. Ne vidim što je loše u toples plesanju.“ Stoga sam rekao Gianonnija, „Da, rado ću svjedočiti.“ Na sudu se postavilo veliko pitanje je li toples ples prihvatljiv za zajednice — dopuštaju li ga standardi zajednice? Branitelj me je pokušao pretvoriti u stručnjaka za standarde zajednice. Pitao me odlazim li i u druge barove. „Da.“ „I koliko puta tjedno obično idete kod Gianonnija?“ „Pet, šest puta tjedno.“ (To je izašlo u novinama. Profesor fizike s Caltecha odlazi na toples ples šest puta tjedno.) „Koji dijelovi zajednice dolaze kod Gianonnija?“ „Skoro svi: puno je agenata nekretninama, ljudi iz gradske vlade, radnici s benzinske stanice, inženjeri, profesor fizike...“ „A biste li rekli da je zabava u toplesu prihvatljiva zajednici, s obzirom da toliko raznih dijelova te iste zajednice to gleda i uživa u tome?“ „Moram znati što podrazumijevate pod 'prihvatljivo zajednici'. Nema toga što je svima prihvatljivo, dakle koji postotak zajednice treba nešto prihvatiti da bismo to mogli nazvati 'prihvatljivim za zajednicu'?“ Odvjetnik je predložio postotak. Drugi je pravnik protestirao. Sudac je proglasio pauzu, pa su se svi povukli u sučeve prostorije na 15 minuta kako bi odlučili da 'prihvatljivo za zajednice' znači da to prihvaća 50% zajednice. Usprkos tome što sam ih natjerao da budu precizni, nisam imao točne brojke kao dokaz, pa sam rekao, „Vjerujem da je plesanje u toplesu prihvatljivo u više od 50% zajednice i time prihvatljivo za zajednicu.“

Gianonni je privremeno izgubio parnicu, ali je njegov slučaj, ili neki vrlo sličan njegovom, dospio i do Vrhovnog suda. U međuvremenu je bar bio otvoren i dobivao sam i dalje besplatno piće. U to vrijeme su postojah neki pokušaji da se razvije interes za umjetnost na Caltechu. Netko je donirao novac da se Stara zgrada pretvori u umjetničke studije. Kupljena je oprema i pribor za studente i angažirali su umjetnika iz Južne Afrike da koordinira i podržava umjetničke aktivnosti na Caltechu. Razni su ljudi dolazili držati tečajeve. Nagovorio sam Jerryja Zorthiana da podučava crtanje, netko je drugi predavao o litografiji, što sam želio naučiti. Južnoafrički je umjetnik došao kod mene jednom pogledati moje crteže. Rekao je da misli da bi bilo zabavno napraviti samostalnu izložbu. Ovoga puta sam varao: da nisam bio profesor na Caltechu, nikada ne bi mislili da mi crteži išta vrijede. „Neki od mojih boljih crteža su prodani i nije mi ugodno zvati sad te ljude“, rekao sam. „Ne morate brinuti, gospodine Feynman“, uvjeravao me je. „Nećete ih morati zvati. Mi ćemo sve urediti i napraviti izložbu službeno i ispravno.“ Dao sam mu popis ljudi koji su kupili moje crteže pa ih je on nazvao: „Rekli su nam da imate jednog Ofeya." „O, da!“ „Planiramo njegovu izložbu i pitamo vas biste li nam ga posudili.“ Naravno da su se oduševili idejom. Izložba se održala u podrumu Atheneuma, Caltechovog kluba. Sve je bilo kao pravo: sve su slike imale naslove, posuđene su nosile imena vlasnika: „Posudio gospodin Gianonni,“ na primjer. Jedan je crtež bio portret prekrasne plavuše s tečaja, kojeg sam originalno zamislio kao studiju sjenčanja: stavio sam svjetlo u razinu njezinih nogu i malo sa strane i usmjerio ga prema gore. Kako je sjedila, nastojao sam dobro nacrtati sjene gdje su bile — njezin je nos bacao neobičnu sjenu preko lica — tako da ne izgledaju loše. Nacrtao sam joj i torzo, vide se grudi i sjene koje one bacaju. Ubacio sam to medu ostale crteže i nazvao ga „Madame Curie promatra radijaciju radija“. Poruka koju sam nastojao prenijeti bila je da nitko o Madame Curie ne razmišlja kao o ženi, ženstvenoj, s lijepom kosom, golim grudima i sve to. Razmišljaju samo o dijelu s radijem.

Poslije izložbe poznati je industrijski dizajner po imenu Henry Dreyfull pozvao razne ljude na prijem u svoju kuću — ženu koja je donirala novac za potporu umjetnosti, predsjednika Caltecha i njegovu suprugu i tako dalje. Jedan od tih ljubitelja umjetnosti mi je prišao i počeo razgovor: „Recite mi, profesore Feynman, crtate li pomoću fotografija ili s modelima?“ „Uvijek crtam prema modelu koji pozira.“ „Pa, kako ste nagovorili Madame Curie da vam pozira?“ U to je vrijeme Muzej umjetnosti Los Angelesa imao sličnu ideju kao i ja, naime to da su umjetnici daleko od razumijevanja znanosti. Mislio sam da umjetnici ne razumiju generalizaciju i ljepotu prirode i njezinih zakona (te stoga to ne prikazuju u svojim radovima). Muzej je mislio da umjetnici trebaju znati više o tehnologiji: trebali bi se upoznati sa strojevima i drugim primjenama znanosti. Muzej je organizirao shemu u kojoj bi neke zaista dobre umjetnike tadašnjice odveli u različite tvrtke koje bi dobrovoljno dale svoje e vrijeme i novac za projekt. Umjetnici bi posjećivali te tvrtke i razgledavali dok ne bi vidjeli nešto zanimljivo što su mogli koristiti u radu. Muzej je mislio da će pomoći ako netko tko zna nešto o tehnologiji bude vodič umjetnicima dok posjećuju tvrtke. Pošto su znali da sam prilično dobar dok objašnjavam ljudima razne stvari, a da nisam totalna neznalica u umjetnosti (zapravo, mislim da su znali da pokušavam naučiti crtati) u svakom slučaju, zamolili su me da to radim i ja sam pristao. Dobro sam se zabavljao posjećujući s umjetnicima te tvrtke. Ono što se obično događalo je da nam je netko pokazao cijev iz koje su frcale prekrasne plave iskre u raznim uzorcima. Umjetnici bi se uzbudili i pitali me kako bi to mogli iskoristiti kao predložak. Koji su bili potrebni uvjeti da bi to radilo? Umjetnici su zanimljivi ljudi. Neki od njih su potpune varalice: tvrde da su umjetnici i svi se slažu da jesu, ali kad razgovarate s njima, govore potpuno besmisleno! Jedan je od njih bio poseban lažnjak, odijevao se čudno; nosio je veliki cilindar. Uvijek bi na pitanja odgovarao nerazumljivo i kada biste tražili objašnjenje pitajući ga za neke riječi koje je izgovorio, odlutao bi u sasvim drugom smjeru! Jedino čime je doprinio izložbi umjetnosti i tehnologije bio je njegov vlastiti portret. Činilo mi se da ostali umjetnici prvo pričaju besmislice, ali bi mi onda nadugačko objašnjavali svoje ideje. Jednom sam tako bio s Robertom Irwinom. Bio je to

dvodnevni izlet i nakon mnogo rasprave konačno sam shvatio što mi je pokušavao objasniti i bilo je to zaista zanimljivo i divno. A onda je bilo umjetnika koji nisu znali apsolutno ništa o stvarnom svijetu. Mislili su da su znanstvenici neka vrsta velikih čarobnjaka koji su mogli sve stvoriti i govorili bi ovako, „Želim napraviti sliku u tri dimenzije gdje figura visi u zraku i svijetli i svjetluca.“ Izmislili bi svijet kakav su željeli i nisu znali što je razumno, a što je nemoguće izvesti. Na kraju se održala izložba i zamolili su me da budem u žiriju. Iako je bilo to i dobrih radova, inspiriranih posjetima, mislio sam da je većina dobrih djela ono što su prijavili u zadnji čas iz čistog očaja i nisu imala ništa s tehnologijom. Svi ostali članovi žirija nisu se slagali sa mnom pa mi nije bilo lako. Nisam dobar u procjenjivanju umjetničkih djela i nisam trebao sudjelovati u tom žiriju. Tamo je bio i Maurice Tuchman iz lokalnog muzeja umjetnosti koji je znao što je umjetnost. Znao je da sam imao to samostalnu izložbu na Caltechu. Rekao je, „Znate, nikada više nećete crtati.“ „Što? To je smiješno! Zašto nikada više ne bih...“ „Zato jer ste imali samostalnu izložbu, a samo ste amater.“ Iako sam crtao i nakon toga, nikada više nisam tako naporno radio, s istom energijom i intenzitetom kao prije. Nikada više nisam ni prodao crtež. Bio je pametan taj Maurice i od njega sam mnogo naučio. Mogao sam naučiti i više da nisam bio tako tvrdoglav!

JE LI ELEKTRICITET VATRA? U ranim pedesetima obolio sam od krize srednjih godina: održavao sam filozofska predavanja o znanosti - kako znanost zadovoljava radoznalost, kako nam daje lijep pogled na svijet, kako čovjeku omogućava izvoditi razne stvari, kako mu daje moć - a pitanje je, u svjetlu nedavnog razvoja atomske bombe, je li to ideja s moći baš dobra? Isto sam tako razmišljao o odnosu znanosti i religije. Tada su me pozvali na konferenciju u New York na kojoj se trebalo govoriti od „etici jednakosti“. Već se prije održala konferenciju starijih znanstvenika, negdje na Long Islandu, a te su godine odlučili dovesti neke mlade ljude kako bi prodiskutirali referate s te druge konferencije. Prije nego sam stigao tamo, poslali su nam popis „knjiga koje bi Vam mogle biti zanimljive, molimo Vas da nam pošaljete one koje bi drugi trebali pročitati, pa ćemo ih spremiti u knjižnici kako bi bile dostupne i drugima“. I to je taj divni popis knjiga. Počeo sam čitati prvu stranicu; nisam pročitao niti jednu od tih knjiga i već se osjećam nesigurno - ne pripadam tamo. Pogledao sam drugu stranicu, niti ovdje ništa nisam čitao. Otkrijem na kraju popisa da nisam pročitao niti jednu knjigu s popisa. Mora da sam idiot, nepismen! Bilo je tamo krasnih knjiga, kao na primjer 0 slobodi Thomasa Jeffersona, i sličnih, no bilo je ipak i nekih pisaca koje sam bio čitao. Spominjali su Heisenberga, jednu od Schrödingera, Einsteina, ali to su bile Moje kasnije godine od Einsteina, Što je život od Schrödingera - drukčije nego one koje sam čitao. Osjećao sam da mi tamo nije mjesto i da ne pripadam tom krugu. Možda ako samo sjedim mirno i slušam. Došao sam na prvo uvodno predavanje gdje je netko objasnio da trebamo porazgovarati o dva problema. Prvi je bio malo nejasan – nešto o etici i jednakosti, ali nisam shvatio u čemu je zapravo bio problem. Drugi je bio, „Potrudit ćemo se pokazati da postoji način za razgovor ljudi iz različitih područja.“ Tamo je bio odvjetnik za međunarodno pravo, povjesničar, jezuitski svećenik, rabin, znanstvenik (ja) i tako dalje. Pa, moj logičan um odmah starta ovako: ne trebam se uopće zamarati s drugim problemom, jer ako radi, radi; ako ne radi, ne radi - ne trebamo dokazivati da se možemo razgovarati i raspravljati o tome da možemo razgovarati, ako ne razgovaramo! Dakle, primarni je problem prvi, a njega nisam razumio.

Bio sam spreman dići ruku i reći, „Hoćete li molim Vas bolje definirati problem“, ali sam pomislio, „Ne, ja sam neznalica, bolje da slušam. Ne želim odmah stvarati probleme.“ Moja podgrupa je trebala diskutirati o „etici jednakosti u obrazovanje“. Na sastanku je jezuitski svećenik stalno pričao o „fragmentaciji znanja“. Rekao bi, “Stvarni problem u etici jednakosti u obrazovanju je fragmentacija znanja.“ Jezuit se osvrtao na trinaesto stoljeće kad je Katolička crkva bila zadužena za cjelokupno obrazovanje, i cijeli je svijet bio jednostavan. Postojao je Bog i sve je dolazilo od Njega, sve je bilo organizirano. Ali danas ništa nije jednostavno shvatiti. Dakle, znanje je postalo fragmentirano. Mislio sam kako „fragmentacija znanja“ nema ništa s „time“, ali „to“ nije definirao, pa nije bilo načina na koji bih to dokazao. Konačno sam rekao, „Koji je etički problem povezan s fragmentacijom znanja?“ Odgovorio je s mnogo dima bez vatre, a ja bih rekao, „Ne razumijem“ dok su svi rekli da su shvatili, ali ne mogu objasniti! Drugi u grupi su mi rekli da napišem zašto mislim da fragmentacija znanja nije etički problem. Otišao sam u sobu i napisao pažljivo, najbolje što sam mogao, što sam mislio o temi „etika jednakosti u obrazovanju“ i dao neke primjere problema o kojima sam mislio da razgovaramo. Na primjer, u obrazovanju povećavate razlike, što rezultira razlikama, ili nejednakostima. Dakle, ako obrazovanje povećava razlike, je li to etički? Nakon još nekoliko primjera rekao sam da mada je „fragmentacija znanja“ teškoća zbog složenosti svijeta i problema u učenju, u svjetlu moje definicije područja teme, ne vidim kako fragmentacija znanja ima išta s bilo čemu sličnom što bi etika jednakosti u obrazovanju mogla više ili manje biti. Sljedećeg sam dana donio referat na sastanak, a voditelj je rekao, „Da, gospodin Feynman je postavio neka vrlo zanimljiva pitanja o kojima trebamo porazgovarati pa ćemo ih ostaviti za kasniju moguću diskusiju.“ Potpuno su promašili poantu. Pokušavao sam definirati problem i onda pokazati kako „fragmentacija znanja“ nema s tim veze. A razlog zbog čega nitko na toj konferenciji nije ništa postigao je taj što nisu jasno definirali temu „etike jednakosti u obrazovanju“ i prema tome, nitko nije znao o čemu su to zapravo trebali razgovarati. Neki je sociolog napisao referat kojeg smo svi trebali pročitati — nešto što je unaprijed priredio. Počeo sam čitati taj prokleti tekst i oči su mi iskočile: nisam razumio ni riječi. Mislio sam da je to zato, jer nisam pročitao niti jednu knjigu s popisa. Bio sam

nesiguran jesam li „dovoljno dobar“ dok na kraju sam sebi nisam rekao, „Sad je dosta, pročitat ću jednu rečenicu polako da mogu shvatiti što dovraga ona znači.“ Pročitao sam nasumice izabranu rečenicu pažljivo. Ne sjećam se točno kako je glasila, ali je bila vrlo slična ovoj: „Individualni član društvene zajednice često svoje informacije prima preko vizualnih, simboličkih kanala.“ Pročitao sam je nekoliko puta i preveo. Znate što znači? „Ljudi čitaju.“ Onda sam tako prošao i sljedeću rečenicu i shvatio da je mogu prevesti. Tako je postala prazni okvir: „Ponekad ljudi čitaju; ponekad slušaju radio“, i tako dalje, ali napisano tako komplicirano da to isprva nisam razumio, a kada sam je konačno dešifrirao, nije bila ništa posebno. Samo se jedna stvar dogodila na toj konferenciji koja je bila iole ugodna i zabavna. Svaka se riječ koju je itko izgovorio na plenarnim sastancima pažljivo bilježila, imali su stenografa, koji je sve zapisivao. Negdje drugog dana prišao mi je stenograf i pitao, „Koja je vaša profesija? Sigurno niste profesor.“ „Jesam profesor“, rekao sam. „Čega?“ „Fizike — prirodne znanosti.“ „Oh! To je onda razlog“, rekao je. „Razlog za što?“ Rekao je, „Vidite, ja sam stenograf i tipkam svaku izgovorenu riječ. Kad drugi govore, tipkam što govore, ali ne razumijem što su rekli. Ali, svaki puta kad vi postavljate pitanje ili nešto govorite, razumijem sve što mislite — što znači pitanje, o čemu pričate — pa sam mislio da niste profesor!“ Imali smo i posebnu večeru gdje je voditelj teološkog odjela, divan, divan čovjek, Židov, održao govor koji je bio dobar i on je bio dobar govornik. Mada sad ovo zvuči glupo dok pričam, u to je vrijeme njegova glavna ideja zvučala posve očita i istinita. Pričao je o velikim razlikama u bogatstvima pojedinih zemalja, što izaziva ljubomoru i vodi u konflikte; pošto sad imamo atomsko oružje, ako izbije rat, svi ćemo nestati, dakle, pravi je put za nas nastojati očuvati mir tako da smanjimo razlike između različitih dijelova svijeta, a pošto imamo toliko mnogo u Americi, morali bismo dati gotovo sve to drugim zemljama dok ne budemo jednaki. Svi su to slušali puni potreba za žrtvovanjem i misleći da bismo to trebali napraviti. Došao sam k sebi na putu kući.

Sljedeći je dan jedan u našoj grupi rekao, „Mislim da je onaj sinoćnji govor bio toliko dobar da bismo ga svi trebali podržati i neka to bude sažetak naše konferencije.“ Počeo sam govoriti kako je ideja raspodjele svega na podjednake dijelove zasnovana na teoriji da postoji samo jedan određeni iznos svega na svijetu, da smo na neki način oteli siromašnim zemljama što im je potrebno i zbog toga im trebamo vraćati. Ali, ta teorija ne uzima u obzir stvarni razlog razlika između zemalja — odnosno, razvoj novih tehnika uzgoja hrane, razvoj strojeva i ostalih stvari, kao i činjenicu da sva ta mašinerija zahtijeva koncentraciju kapitala. Nisu važne stvari, nego moć da se te stvari naprave. No, sada shvaćam da ti ljudi nisu bili iz znanosti; nisu je razumjeli. Nisu razumjeli tehnologiju; nisu razumjeli svoje vlastito vrijeme. Konferencija me je jako nervirala tako da me je djevojka koju sam poznavao u New Yorku smirivala, „Vidi“, rekla je, „treseš se! Potpuno si poludio! Smiri se i nemoj sve uzimati tako ozbiljno. Stani na trenutak i pogledaj što je to.“ Razmišljao sam o konferencije, kako je sve to bilo nerazumno, pa mi se više nije činilo tako strašno. Ali, ako me netko bude pitao da opet sudjelujem na takvom skupu, pobjeći ću glavom bez obzira! Ne! Apsolutno ne! Još uvijek dobivam pozive za takve skupove. Kad je došlo vrijeme da se procjeni uspjeh konferencije, drugi su pričali koliko su saznali i naučili, kako je skup bio uspješan i tako dalje. Pitali su i mene pa sam rekao, „Ova je konferencija bila gora od Rorschachovog testa; besmislena mrlja tinte za koju vas drugi pitaju što mislite da vidite, a kad im kažete, počnu se s vama raspravljati!“ Još gore je bilo na kraju konferencije kad su željeli da i javnost prisustvuje sastanku, voditelj naše grupe imao je dovoljno drskosti reći da nećemo imati javnu raspravu nego ćemo im samo ispričati sve što smo postigli. Zaboga! Pa ništa nismo postigli ni smislili! Konačno, kada smo razgovarali o tome jesmo li razvili način razgovora između ljudi iz različitih disciplina - naš drugi osnovni „problem“ - rekao sam da sam primijetio nešto zanimljivo. Svaki od nas je prišao o onome što smo mi mislili da je „etika jednakosti“, s našeg stanovišta, da pri tome nismo obraćali pažnju na tuđe gledište. Na primjer, povjesničar je predložio da ćemo etičke probleme shvatiti ako ih promatramo historijski kako su nastajah i razvijali se, međunarodni odvjetnik je sugerirao da trebamo vidjeti kako se ljudi zapravo ponašaju u različitim situacijama; jezuitski sve-

ćenik se uvijek pozivao na „fragmentaciju znanja“; a ja, kao znanstvenik, predlagao sam da trebamo izolirati problem analogno Galilejevim tehnikama eksperimentiranja; i tako dalje. „Dakle, po mome mišljenju“, rekao sam, „nismo uopće razgovarali. Umjesto toga smo imah kaos!“ Naravno da su me napali, odasvuda. „Ne mislite li da red dolazi iz kaosa?“ „Uh, pa, kao opći princip, ili…“ Nisam razumio kakve to veze ima s pitanjem kao „Može li red proizaći iz kaosa?“ Da, ne, i što s tim? Na konferenciji je bilo mnogo budala. - nadmenih budala - a nadmene budale me izluđuju. Obične su budale u redu; možete s njima pričati i pokušati im pomoći. Ali, nadmene budale - oni koji su budale, a to prikrivaju i druge impresioniraju kako su divni s tim abrakadabra glupostima - TO, TO JE ONO ŠTO NE PODNOSIM! Obična budala nije lažna; iskrena budala je u redu. Ali neiskrena je budala grozna! A to je ono što sam dobio na konferenciji, hrpu nadmenih budala i vrlo sam se uzrujao. Ne želim se više tako uzrujavati pa neću ni sudjelovati na tim interdisciplinarnim konferencijama. Bilješka: Još za vrijeme konferencije, odsjeo sam u Židovskom teološkom sjemeništu, gdje su studirali mladi rabini - mislim da su bili ortodoksni. Židovskog sam podrijetla i znao sam ponešto o tome što su mi govorili o Talmudu, mada ga nikad nisam vidio. Vrlo je zanimljivo. Ima velike stranice, u kvadratu u kutu nalazi se originalni Talmud, a na toj će margini, oko cijelog kvadrata razni ljudi pisali su komentare. Talmud se razvijao i sve se iznova diskutiralo, vrlo pažljivo, srednjevjekovnim načinom razmišljanja. Mislim da su prestali pisati komentare u četrnaestom ili petnaestom stoljeću - nije bilo suvremenih komentare. Talmud je divna knjiga, veliki pot pourri svega: trivijalnih pitanja i teških pitanja - na primjer, problem učitelja i kako podučavati - a onda neke nevažne stvari i tako dalje. Studenti su mi rekli da Talmud nikada nije preveden, što sam smatrao čudnim, jer je knjiga toliko vrijedna. Jednoga su me dana dva ili tri mlada rabina upitala, „Shvaćamo da ne možemo učiti za rabine u modernom svijetu, a da ne znamo ponešto i o znanosti, pa bismo Vam postavili nekoliko pitanja.“ Naravno da postoje tisuće mjesta gdje su mogli naučiti nešto o znanosti, na primjer, sveučilište Columbia im je bilo vrlo blizu, ali sam želio saznati što ih je zanimalo. Rekli su, „Na primjer, je li elektricitet vatra?“ „Ne“, rekao sam, „ali ... u čemu je problem?“

Objasnili su. „U Talmudu piše da se vatra ne smije paliti subotom, dakle, pitanje je, smijemo li koristiti električne strojeve subotom?“ Šokirali su me. Uopće ih nije zanimala znanost! Znanost je na njihove živote utjecala samo tako da bi mogli bolje tumačiti Talmud! Nisu bili zainteresirani za vanjski svijet, za prirodne pojave; samo ih je zanimao odgovor na neko pitanje koje se postavlja zbog Talmuda. I onda jednog dana - mislim da je to bile subota - htio sam ići gore dizalom, a u blizini dizala stajao je neki tip. Dizalo je stiglo, ja sam ušao, a on je ušao sa mnom. Rekao sam, „Koji kat?“ i podigao ruku da pritisnem gumb. „Ne! Ne!“ rekao je on. „Ja bih trebao pritisnuti taj gumb za vas.“ „Molim?“ „Da. Dječaci ovdje ne mogu pritiskati gumbe subotom pa to moram raditi ja za njih. Vidite, ja nisam Židov, pa je u redu ako ja pritisnem gumbe. Stojim blizu dizala, oni mi kažu koji kat žele i ja pritisnem gumb umjesto njih.“ Eto, to me jako smetalo, pa sam odlučio uloviti studente u zamku pomoću logične rasprave. Bio sam odgojen u židovskom domu, i znao sam kakvu cjepidlačku logiku trebam upotrijebiti i pomislio sam „Ovo će biti dobra zabava!“ Moj je plan glasio ovako: započeo bih s pitanjem – „Može li židovsko gledište biti gledište bilo kojeg čovjeka? Jer ako nije, onda to sigurno nije nešto što je dragocjeno cijelom čovječanstvu ... bla bla bla.“ A onda bi oni morali reći „Da,židovsko gledište dobro je za svakog čovjeka.“ Tada bih ih navodio još malo pitajući ih „Je li etično da netko zaposli nekog drugog da radi nešto što on sam etički ne može raditi? Biste li, primjerice, unajmili nekoga da vas orobi?“ I nastavio bih ih tjerati u taj kut, polako i pažljivo, sve dok ih ne bih ulovio u zamku! A znate li što se dogodilo? Pazite, govorimo o studentima koje uče za rabina. Bili su deset puta bolji od mene! Čim su vidjeli da ih mogu stjerati u kut, počeli su se migoljiti, okretati, migoljiti i - ne znam uopće kako - oslobodili se! A ja sam mislio da je moja ideja originalna - baš! O tome se u Talmudu vjekovima raspravljalo. Tako da su me glatko sredili odmah na početku. Naposljetku, pokušao sam uvjeriti te studente da ta električna iskra koja ih muči kod pritiskanja gumba na dizalu nije vatra. Rekao sam „Elektricitet nije vatra. To nije kemijski proces, kakav vatra jest.“ "O?“ rekli su oni. „Naravno, postoji elektricitet među atomima u vatri.“

„Aha!“ rekli su. „Kao i u svakoj drugoj pojavi na ovome svijetu.“ Čak sam dao i prijedlog praktičnog rješenja za eliminaciju iskre. „Ako je to ono što vas smeta, mogli biste staviti kondenzator preko prekidača pa će se elektricitet paliti i gasiti, a da nema nikakve iskre!“ No, zbog nekog razloga, ni ta im se ideja nije sviđala. Bilo je to pravo razočaranje. Bili su tamo, polako su se budili, i to samo kako bi bolje interpretirali Talmud. Zamislite! U suvremenim vremenima poput ovih, ljudi uče da bi ušli u društvo i radili nešto - da bi bili rabini - a jedino zbog čega im znanost može biti zanimljiva je što njihovi drevni, provincijalni, srednjovjekovni problemi postaju zbunjujući zbog nekog novog izuma. Još se nešto dogodilo u to vrijeme, a što je vrijedno spomena. Jedno od pitanja o kojima sam raspravljao s tim studentima židovske teologije je zašto je u akademskim stvarima, poput teorijske fizike, viši postotak židovskih klinaca nego što ih, u postocima, ima u općoj populaciji. Budući rabini su smatrali da je to zbog toga što Židovi imaju tradiciju poštovanja prema učenju: Oni poštuju svoje rabine, koji su u biti učitelji, te poštuju obrazovanje. Židovi tu tradiciju cijelo vrijeme šire kroz obitelj, tako da ako je neki dječak dobar učenik, to je jednako dobro, ako ne i bolje, kao da je dobar nogometaš. Istog popodneva podsjetili su me koliko je to istina. Bio sam pozvan u dom jednog od studenata, i on me predstavio svojoj majci, koja se upravo bila vratila iz Washingtona. Pljesnula je rukama, ekstatično, i rekla „O, moj dan je savršen. Danas sam upoznala jednog generala i jednog profesora!“ Shvatio sam da nema puno ljudi koji misle da je jednako važno, i jednako super, upoznati profesora i upoznati generala. Pa valjda ima neko u onome što su studenti tvrdili.

RECENZIRANJE PRAZNIH KNJIGA Nakon rata, fizičare su često zvali i Washington kako bi savjetovali različite odjele u vladi, posebice vojsku. Ono što se dogodilo je, pretpostavljam, da su fizičari postali važni, jer su napravili bombu, pa je vojska mislila da nečemu koristimo. Jednom su me zamolili da sudjelujem u radu komisije koja bi trebala procijeniti različita oružja. Napisao sam im pismo u kojem sam im objasnio da sam samo teorijski fizičar i da ne znam ništa o vojnom naoružanju. Vojska je odgovorila da im njihovo iskustvo govori da su im teorijski fizičari vrlo korisni kad treba donositi odluke i hoću li se predomisliti? Odgovorio sam da zaista ništa ne znam i da sumnjam da im mogu biti od pomoći. Konačno sam dobio pismo od vojnog ministra koji je predložio kompromis. Doći ću na prvi sastanak nakon kojeg mogu odlučiti želim li sudjelovati ili ne. Rekao sam da ću doći, naravno. Što sam drugo mogao? Otišao sam u Washington i prvo otišao na koktel kako bih se sa svima upoznao. Tamo su bili generali i drugi važni momci iz vojske i svi su pričali. Bilo je dovoljno ugodno. Jedan tip u odori mi je prišao i rekao mi da je vojsci drago da ih savjetuju fizičari, jer ima mnogo problema. Jedan od problema bili su tenkovi koji su prebrzo trošili gorivo i nisu mogli daleko stići. Pitanje je bilo kako ih ponovo napuniti dok su na putu. Njegova je zamisao bila da jednako kao što fizičari mogu dobiti energiju iz uranija, možda bih ja mogao smisliti način na koji ćemo iskoristiti silicijev dioksid – pijesak, zemlju – kao gorivo? Kad bi to moglo biti moguće, onda bi njegov tenk samo zagrabio malo odozdo dok se kreće i iskoristio to kao gorivo! Mislio sam kako je to odlična ideja i da samo treba razraditi detalje. Pretpostavio sam da ćemo se sljedećeg dana baviti s takvim problemima. Otišao sam na sastanak i primijetio da čovjek, koji me je predstavio svima na koktelu, sjedi do mene. Ispalo je da je on neki pomoćnik kojeg su odredili da bude kraj mene cijelo vrijeme. S moje druge strane sjedio je neki supergeneral za kojeg sam već ranije čuo. Na prvom dijelu sastanka govorili su o nekim tehničkim stvarima i malo sam i ja komentirao. Kasnije, pri kraju sastanka, počeli su raspravljati o nekim problemima logistike, o čemu nisam imao pojma. Radilo se o tome koliko čega treba biti na različitim mjestima u različita vremena. I premda sam se trudio zavezati gubicu, kad se na-

đete u takvoj situaciji, gdje sjedite za stolom sa svim tim „važnim ljudima“ i diskutirate te „važne probleme“, ne možete šutjeti, čak i ako ništa o tome ne znate! Pa sam i u toj diskusiji ponešto komentirao. Za vrijeme sljedeće pauze, onaj pomoćnik kojeg su mi dodijelili rekao je: „Impresioniralo me što ste rekli za vrijeme rasprave. Time ste joj sigurno mnogo doprinijeli.“ Stao sam na čas i razmislio o mom „doprinosu“ problemima logistike i shvatio da bi te probleme bolje riješio tip koji naručuje božićne ukrase za robnu kuću nego ja. Stoga sam zaključio: ako sam zaista puno doprinio, bila je to čista sreća; bilo tko bi to mogao jednako dobro napraviti, ali bi to većina izvela bolje, i ovo bi me laskanje trebalo upozoriti da nisam sposoban mnogo doprinijeti. Odmah nakon toga sastanka odlučili su da bi bilo bolje razgovarati o organizaciji znanstvenog istraživanja (kao, treba li se Odjel za znanost nalaziti pod Inženjerijom ili Logistikom?) radije nego o pojedinačnim pitanjima. Znao sam da ako postoji ikakva nada da išta doprinesem, bit će to samo oko nekih specifičnih tehničkih pitanja, a sigurno ne o organizaciji istraživačkog rada u vojsci. Do tada voditelju sastanka nisam odavao što sam mislio o situaciji – nekoj velikoj faci koja me je zapravo pozvala. Dok smo pakirali torbe za odlazak, rekao mi je, smješkajući se: „Pridružit ćete nam se, dakle, na sljedećem sastanku…“ „Ne, neću.“ Vidio sam kako se izraz na njegovu licu trenutno promijenio. Iznenadio se da sam odbio, nakon toliko „doprinosa“. U ranim šezdesetim mnogo je mojih prijatelja još uvijek savjetovalo vladu. U međuvremenu više nisam imao osjećaj društvene odgovornosti i opirao sam se, koliko je to bilo moguće, ponudama za odlazak u Washington, što je u to vrijeme bilo prilično hrabro. Držao sam niz predavanja iz fizike za brucoše u to vrijeme i nakon jedne od njih je Tom Harvey, koji mi je pomagao u pokusima, rekao: „Trebali biste vidjeti što se događa s udžbenicima matematike! Moja kćer dolazi kući s hrpom ludosti!“ Nisam se puno obazirao na to što je rekao. Ali, sljedećeg me je dana nazvao poznati odvjetnik ovdje iz Pasadene, gospodin Norris, koji je u to vrijeme sjedio u Državnom odboru za obrazovanje. Pitao me, bih li sudjelovao u radu Državne komisije za nastavni plan i program, koja je trebala

izabrati nove udžbenike za Kaliforniju. Vidite, država je imala zakon da sve udžbenike, koje koriste sva djeca u javnim školama, biraju na sjednicama Državnog odbora za obrazovanje, pa su imali komisiju koja je pregledavala udžbenike i savjetovala im koje da izaberu. Pokazalo se da je mnogo knjiga bilo o novoj metodi podučavanja aritmetike koju su nazvali „nova matematika“ i, pošto su knjige uglavnom pregledavali nastavnici i administratori u obrazovanju, mislili su da je dobra ideja da netko tko koristi matematiku znanstveno, koji zna što je krajnji proizvod i zbog čega to podučavamo, pomogne u procjenjivanju školskih udžbenika. Mora da sam se u to doba osjećao krivim zbog nesuradnje s vladom, pa sam pristao biti u toj komisiji. Odmah su počela stizati pisma i telefonski pozivi izdavača. Govorili su, „Drago nam je čuti da ste u komisiji, jer smo zaista željeli znanstvenika…“ i „Divno je da je u komisiji znanstvenik, jer su naše knjige znanstveno orijentirane…“ Ali su govorili i ovako, „Željeli bismo vam objasniti o čemu je naša knjiga…“ i „Rado ćemo vam pomoći na bilo koji način u procjeni naše knjige…“ To mi se činilo glupo. Ja sam objektivan znanstvenik i čini mi se da jedino što će djeca dobiti u školi su te knjige (a nastavnici priručnike, koje bih isto pregledavao), a svako dodatno objašnjenje izdavača bilo bi iskrivljavanje. Nisam želio razgovarati ni s jednim od izdavača i uvijek bih odgovarao, „Ne morate mi objašnjavati; vjerujem da će knjige govoriti same za sebe. Predstavljao sam određeno područje, koje je uključivalo većinu okolice Los Angelesa osim samog grada, kojeg je zastupala simpatična gospođa iz školskog sustava Los Angelesa po imenu Gospođa Whitehouse. Gospodin Norris je predložio da se sastanem s njom i vidim kako komisija radi. Gospođa Whitehouse počela je s pričom o tome što će se raspravljati na sljedećem sastanku (već su se jednom sastali, mene su naknadno angažirali). „Pričat će o brojanju brojeva.“ Nisam znao što je to, ali je ispalo da je to ono što sam ja zvao cijeli brojevi. Imali su različite nazive za sve, pa sam od početka upao u nevolje. Ispričala mi je kako članovi komisije obično recenziraju nove udžbenike. Uzeli bi relativno veliki broj svake knjige i dali ih različitim nastavnicima i administratorima na svom području. Onda bi primali izvještaje o tome što ti ljudi misle o udžbenicima. Pošto nisam znao ni mnogo nastavnika ni administratora, a mislio sam da bih mogao sâm pročitati knjige i odlučiti kako se one meni čine, odlučio sam sve napraviti sâm. (Neki ljudi s mog područja su očekivali da će pregledavati knjige i željeli su dati svoje

mišljenje. Gospođa Whitehouse je ponudila priložiti njihove izvještaje njezinima kako bi se oni bolje osjećali i kako se ja ne bih brinuo o njihovim pritužbama. Oni su bili zadovoljni i nisu mi pravili probleme.) Nekoliko dana nakon toga nazvao me je čovjek iz skladišta knjiga i rekao, „Možemo vam poslati knjige, gospodine Feynmana, ima ih oko sto pedeset kila.“ Zapanjio sam se. „U redu je, gospodine Feynman; poslat ćemo vam nekoga da vam pomogne pročitati sve to.“ Nisam mogao zamisliti kako se to radi: ili ih sve pročitate ili ih ne čitate. Postavili su mi posebnu policu za knjige u radnoj sobi u podrumu (knjige su zauzele pet metara) i počeo čitati sve knjige o kojima ću raspravljati na sljedećem sastanku. Trebali smo početi od udžbenika za osnovnu školu. Bio je to velik posao i radio sam cijelo vrijeme u podrumu. Žena mi kaže da je to razdoblje bilo kao život nad vulkanom. Neko vrijeme bi sve bilo tiho, a onda odjednom, „UAAAAAAAAAAAA!!!“ – velika eksplozija iz „vulkana“ odozdo. Razlog tome je bio što su udžbenici bili silno loši. Bili su lažni. Sklopljeni zbrdazdola. Nastojali bi biti precizni, ali bi onda koristili primjere (kao automobile na cesti „za skupove“) koji su bili skoro u redu, ali u kojima bi uvijek bilo pogrešnih pojedinosti. Definicije nisu bile precizne. Sve je bilo pomalo nejasno – nisu bili dovoljno pametni da razumiju što znači „preciznost“. Lažirali su. Podučavali su nešto što sami nisu razumjeli i što je, zapravo, bilo za djecu tog uzrasta beskorisno. Shvatio sam što su nastojali postići. Mnogo je ljudi mislilo da nakon Sputnjika zaostajemo za Rusima i pitali su neke matematičare da ih savjetuju kako podučavati matematiku koristeći neke zanimljive moderne matematičke pojmove. Svrha toga bila je popraviti matematiku za djecu koja su matematiku smatrala dosadnom. Dat ću vam primjer: Pričaju o različitim bazama brojeva – pet, šest i tako dalje – kako bi pokazali mogućnosti. To bi bilo zanimljivo djetetu koje razumije bazu deset – nešto što će ga zabaviti. Ali su oni sve pretvorili u tim knjigama da svako dijete mora naučiti različite baze! I onda dolazi uobičajeni horo: „Pretvorite ove brojeve napisane na bazi sedam, na bazu pet.“ Pretvaranje s jedne baze na drugu je potpuno beskorisna stvar. Ako to možete, možda je zabavno; ako ne možete, zaboravite. To nema smisla. I tako ja pregledavam te knjige, sve te knjige, i niti jedna od njih ne govori ništa o korištenju aritmetike u znanosti. Ako i postoje primjeri korištenja aritmetike uopće

(većinom je sve apstraktna nova moderna besmislica), oni su o stvarima kao što je kupovanje poštanskih maraka. Na kraju sam naišao na knjigu koja je rekla, „Matematika se u znanosti koristi na mnoge načine. Dat ćemo vam primjer iz astronomije, što je znanost o zvijezdama.“ Okrenuo sam stranicu gdje je pisalo, „Crvene zvijezde imaju temperaturu četiri tisuće stupnjeva, žute zvijezde imaju temperaturu pet tisuća stupnjeva…“ – do sada je išlo dobro. Onda nastavlja: „Zelene zvijezde imaju temperaturu sedam tisuća stupnjeva, plave zvijezde imaju temperaturu deset tisuća stupnjeva, a ljubičaste imaju temperaturu… (neki veliki broj)“. Nema zelenih i ljubičastih zvijezda, ali su brojke ostale otprilike točne. Zamalo je točno – ali to je već problem! Takvo je sve ostalo bilo: pisao je netko tko nije znao o čemu govori pa je uvijek bilo pomalo netočno! I kako će dobro podučavati koristeći knjige koje pišu ljudi koji ne razumiju sasvim o čemu govore, to je ono što ja ne razumijem. Ne znam zašto, ali knjige su loše; UKUPNO I OPĆENITO LOŠE! No, s ovom sam knjigom sretan, jer je prvi primjer gdje se aritmetika primjenjuje u znanosti. Ali sam malo i nesretan kad pročitam tekst o temperaturama zvijezda, ali nisam jako nesretan, jer je više-manje točno – to je samo primjer sitne pogreške. A onda dolazi popis zadataka. Kaže, „John i njegov otac izlaze gledati zvijezde. John vidi dvije plave zvijezde i jednu crvenu. Njegov otac vidi zelenu zvijezdu, ljubičastu i dvije žute zvijezde. Kolika je ukupna temperatura zvijezda koje vide John i njegov otac?“ – i tu bih eksplodirao od groze. Moja je supruga zvala je to vulkanom iz podruma. Ovo je samo jedan primjer: neprekidno sam nalazio takve stvari. Stalno su se ponavljali apsurdi! Nema nikakvog smisla zbrajati temperature zvijezda. Nitko to nikada ne radi, osim, možda, kada se računa prosječna temperatura zvijezda, ali ne zbog toga da se izračuna ukupna temperatura svih zvijezda! Bilo je grozno! Sve je bila samo igra kako bi se natjeralo čitatelja da zbraja, makar i ne razumije o čemu se radi. Kao čitanje rečenica s vrlo malo tipografskih grešaka, a onda iznenada cijela rečenica napisana unatrag. Takva je bila matematika. Jednostavno beznadna. A onda sam došao na prvi sastanak. Ostali članovi dali su neke vrste ocjena nekim knjigama i pitali su me kakve su bile moje ocjene. Često su se razlikovale od njihovih pa bi me pitali, „Zašto ste tako slabo ocijenili taj udžbenik?“ Rekao sam gdje se u knjizi nalazi problem, na kojoj stranici – imao sam bilješke.

Otkrili su da sam zlatni rudnik: ispričao bi im, u detalje, što je bilo dobro, a što loše u tim knjigama; imao sam razlog za svaku ocjenu. Pitao sam ih zašto su oni neku knjigu ocijenili tako dobro, pa bi mi rekli, „Recite nam što mislite o ovoj knjizi.“ Nikada nisam saznao zašto su dali neke ocjene. Umjesto toga su me ispitivali o mom mišljenju. Stigli smo do jedne knjige, zapravo dijela kompleta od tri dodatne knjige koje je izdao neki nakladnik, pa su me pitali što mislim. Rekao sam, „Skladište knjiga mi nije poslalo tu knjigu, ali su druge dvije bile dobre.“ Netko je ponovio pitanje: Ali, što mislite o toj knjizi?“ „Rekao sam da mi je nisu poslali, pa ne mogu imati mišljenje.“ Tamo je bio i čovjek iz skladišta knjiga koji je rekao, „Oprostite, mogu to objasniti. Nisam vam je poslao, jer ta knjiga nije bila gotova na vrijeme. Postoji pravilo po kojem knjige treba predati do određenog datuma, a izdavač je kasnio nekoliko dana. Poslali su nam samo korice i prazne listove unutra. Izdavač je poslao pismo isprike uz molbu da se recenziraju sve tri knjige u kompletu, mada će treća kasniti.“ Ispalo je da su i tu knjigu praznih listova ocijenili! Nisu vjerovali da su stranice prazne, jer su imale ocjenu. Zapravo su ocjene za nepostojeću knjigu bile nešto više nego za druge dvije. Činjenica da u knjizi nije bilo ničega, nije imalo nikakve veze s ocjenjivanjem. Vjerujem da je razlog svemu tome da sustav radi ovako: kad podijelite knjige naokolo raznim ljudima, oni nisu koncentrirani, nepažljivi su, misle: „Pa, mnogo ljudi čita ovu knjigu, pa to neće imati nikakav značaj.“ I onda zapišu bilo koji broj, neku ocjenu – neki od njih; ne svi, ali neki jesu. I kad dobijete izvještaje, vi ne znate zašto baš ta knjiga ima manje recenzija nego druge – odnosno, vjerojatno neka dobije deset, a ovu je recenziralo samo šest ljudi – tako da izračunate prosjek ocjena koje imate; ne ubrajate one koje nemate, pa ste dobili neku normalnu ocjenu. Ovaj proces izračunavanja prosjeka nije ulovio činjenicu da između korica knjiga nema ničega! Izmislio sam ovu teoriju, jer sam vidio što se dogodilo na komisiji za nastavni program: za praznu knjigu stiglo je šest od deset mogućih izvještaja, dok je za druge pristiglo osam ili devet od deset recenzenata. I kad se izračuna prosjek od šest, rezultat je dovoljno dobar prosjek kao i kad se računa od osam ili devet. Bilo im je neugodno kad su otkrili da su davali ocjene i toj praznoj knjizi, ali je meni podiglo samopouzdanje. Ispalo je da su drugi članovi komisije naporno radili kako bi razdijelili knjige i prikupili izvještaje, kao i prisustvovali sastancima na kojima bi izdavači objašnja-

vali udžbenike prije recenzije; ja sam bio jedini u cijeloj komisiji koji je pročitao sve knjige i od izdavača nije dobio nikakve informacije osim onoga što je pisalo u samim knjigama, ono što će na kraju i otići u škole. Ovaj problem procjenjivanja knjiga pažljivim čitanjem ili prikupljanjem izvještaja od mnogih ljudi koji nepažljivo čitaju je kao ona poznata priča: nitko nije smio vidjeti kineskog cara, a pitanje je bilo, koliko je dug njegov nos? Kako bi to saznali, išli su po cijeloj zemlji i pitali ljude što oni misle koliki je nos kineskog cara, pa bi izračunali prosjek. A to će zaista biti jako „precizno“, jer ste uzeli prosjek od toliko mnogo ljudi. Ali, to nije dobar način; kada imate vrlo veliki broj ljudi koji doprinose nepažljivo, ne povećavate svoje znanje izračunavanjem prosjeka. Isprva nismo trebali razgovarati o cijenama knjiga. Rekli su nam koliko knjiga smijemo izabrati pa smo osmislili program koji je koristio mnogo dodatnih knjiga, jer su svi novi udžbenici u nečemu griješili. Najteže pogreške bile su u „novoj matematici“: nije bilo primjene, nedovoljno zadataka riječima. Nije se pričalo o prodaji maraka; umjesto toga mnogo se pričalo o komunikacijama i apstraktnim stvarima, a nedovoljno o prenošenju na stvarne situacije. Što treba napraviti: dodati, oduzeti, pomnožiti ili podijeliti? Zato smo predložili neke udžbenike koji su imali takve dodatne materijale – jednu ili dvije za svaki razred – kao dodatak udžbenicima za svakog učenika. Nakon mnogo diskusije sve smo razradili kako bi se uravnotežilo. Predali smo naše preporuke Odboru za obrazovanje, a oni su nam rekli da nemaju toliko novaca koliko su mislili pa ćemo morati proći sve od početka i izbaciti ponešto. Dakle, sada smo morali uračunati i trošak, što je uništilo naš prilično izbalansiran program. Više nije bilo šanse da nastavnik pronađe primjere koji su mu trebali. Kako su promijenili pravila o broju knjiga koje možemo predložiti, program više nije bio u ravnoteži i ispao je loš. Kad ga se dohvatila senatska komisija za budžet, izmasakrirali su ga još malo više. Sada je zaista bio grozan! Zamolili su me da se pojavim pred senatorima kad su raspravljali o tom pitanju, ali sam odbio: toliko sam raspravljao o tome da sam se umorio. Pripremili smo preporuke za Odbor za obrazovanje i mislio sam da je njihov posao prezentirati to vladi – što je pravno bilo točno, ali politički nepromišljeno. Nisam smio tako brzo odustati, ali nakon toliko napornog rada i diskusija o svim tim knjigama, nakon što smo izradili relativno uravnotežen program, da nam onda sve to unerede na kraju – obeshrabrilo me! Sve je bilo samo nepotrebni napor koji se mogao jednostavnije izvesti: početi s troškovima knjiga i kupiti što si možemo priuštiti.

Druge smo godine trebali raspravljati o udžbenicima ostalih prirodnih znanosti. Mislio sam da će to biti drukčije pa sam pregledao nekoliko knjiga. Isto se dogodilo; nešto bi isprva izgledalo dobro i onda ispalo jezivo. Na primjer, knjiga bi počela s četiri slike: prva je bila igračka na navijanje; onda automobil, onda dječak na biciklu i na kraju nešto drugo. Ispod svake slike pisalo je: „Što ovo pokreće?“ Mislio sam, „Znam što je ovo: sada će pričati o mehanici, kako rade opruge u igrački; o kemiji, kako radi motor automobila i biologiji, kako rade mišići.“ Tako bi pričao moj otac: „Što ovo pokreće? Sve se kreće jer sunce sja.“ I onda bismo se zabavljali diskutirajući: „Ne, igračka se kreće, jer je opruga navijena,“ rekao bih. „A kako se navila opruga?“ pitao je on. „Ja sam je navio.“ „A zašto se ti krećeš?“ „Jer jedem.“ „A hrana raste samo zato jer sunce sja. Dakle, zbog sunca koje sja sve se ove stvari pokreću.“ Tako sam shvatio da je kretanje jednostavno transformacija sunčeve energije. Okrenuo sam stranicu. Odgovor je bio, za igračku na navijanje. „Energija je pokreće.“ Za dječaka na biciklu, „Energija ga pokreće.“ Za sve, „Energija to pokreće.“ I to ne znači ništa. Zamislite da je to „Vakalis.“ To je opći princip: „'Vakaliks' sve pokreće.“ To nije nikakvo znanje. Dijete ništa ne nauči; to je samo riječ! Trebali su pogledati navijenu igračku i vidjeti u noj opruge, naučiti o oprugama, o kotačićima, zanemariti „energiju“. Kasnije, kad bi djeca znala nešto o tome kako se igračka zaista pokreće, onda bi raspravljali o općim principima energije. A nije ni istina da „energija to pokreće“, jer ako stane, možete isto tako reći „energija to zaustavlja“. Ono o čemu oni govore je koncentrirana energija koja se pretvara u razrijeđenije oblike, što je vrlo suptilna strana energije. Energija se ne povećava niti smanjuje u tim primjerima; samo mijenja oblik iz jednog u drugi. A kad se nešto zaustavi; energija se pretvara u toplinu, u nered. Eto, tako su napravljeni ti udžbenici: govorili su nepotrebne, pomiješane, nejasne, zbunjujuće i djelomično netočne podatke. Kako je itko mogao išta o znanosti naučiti iz tih knjiga, ne znam, jer to nije bila znanost.

A kad sam vidio sve te zastrašujuće knjige kako imaju isti problem kao i udžbenici iz matematike, vidio sam kako moj vulkanski proces započinje iznova. Iscrpilo me čitanje svih tih knjiga iz matematike i obeshrabrilo, uvjerilo kako su napori bili uzaludni, pa se nisam mogao suočiti s još jednom takvom godinom te sam morao odustati. Kasnije sam čuo da će komisija za nastavni plan preporučiti Odboru za obrazovanje tu knjigu s „energijom koja to pokreće“, pa sam još jednom pokušao. Sastancima komisije smjelo se nazočiti i davati komentare, pa sam ustao i rekao zašto mislim da je knjiga loša. Čovjek koji me je zamijenio u komisiji je rekao, „Tu je knjigu odobrilo šezdeset i pet inženjera Te-i-te aeronautičke tvrtke!“ Nisam sumnjao da ta tvrtka ima i neke dobre inženjere, ali angažirati šezdeset i pet inženjera znači uključiti široki spektar njihovih sposobnosti – što znači nužno i neke loše inženjere! I opet je to bio problem izračunavanja prosjeka dužine careva nosa, ili procjenjivanje knjige koja ima samo korice. Bolje bi bilo da je tvrtka odlučila koji su joj bolji inženjeri, da su oni pregledali knjige. Nisam mogao tvrditi da sam pametniji od šezdeset i pet drugih – ali sam sigurno bolji od prosjeka od šezdeset i pet njih! Nije me shvatio i knjigu su odobrili i preporučili Odboru. Dok sam još radio u komisiji, morao sam nekoliko puta otići do San Franciska na neke sastanke. Kad sam se vratio u Los Angeles s prvog puta, otišao sam do ureda komisije kako bi mi nadoknadili troškove. „Koliko ste potrošili, gospodine Feynman?“ „Pa, odletio sam do San Francisca, dakle, trošak avionske karte, plus parkiranje na aerodromu dok me nije bilo.“ „Imate li avionsku kartu?“ Imao sam je. „Imate li račun za parkiranje?“ „Ne, ali me je stajalo $2,35.“ „Ali, mi moramo dobiti račun.“ „Rekao sam vam koliko me je stajalo. Ako mi ne vjerujete, recite mi vi što je dobro, a što loše u tim udžbenicima?“ Digla se prašina oko toga. Na nesreću, kada sam predavao u nekoj tvrtci ili sveučilištu ili običnim ljudima, a ne državi, naučio sam se na pitanje, „Koliki su vaši troškovi?“, odgovoriti „Toliko i toliko“. I oni bi mi vratili iznos bez problema.

Tada sam odlučio da im više neću davati račune ni za što. Nakon drugog puta u San Francisco ponovo su me tražili kartu i račune. „Nemam ih.“ „Ovo ne može ovako, gospodine Feynman.“ „Kad sam prihvatio raditi u komisiji, rekli su mi da ćete mi platiti sve troškove.“ „Ali, mi očekujemo račune kako biste dokazali troškove.“ „Nemam nikakve dokaze, ali vi znate da živim u Los Angelesu i da idem u druge gradove; kako, dovraga, mislite da tamo stižem?“ Nisu popustili, a nisam ni ja. Vjerujem kad ste u takvoj poziciji, gdje izaberete ne popustiti pred Sustavom, morate platiti i posljedice ako vam ne uspije. Tako sam ja savršeno zadovoljan, ali mi nikada nisu vratili troškove tih putovanja. Jedna je to od igrica koje igram. Oni žele račun? Ne dam im račun. Onda nećete dobiti povrat novca. OK, onda neću dobiti novac. Nemaju povjerenje u mene? Neka sve ide dovraga; ne moraju mi platiti. Naravno da je to apsurdno! Znam da država tako funkcionira, ali, jebo državu! Mislim da ljudska bića trebaju druge tretirati kao ljudska bića. I ako neće sa mnom tako, onda ne želim imati ništa s njima! Loše se osjećaju? Neka. I ja se loše osjećam. Jednostavno ćemo to pustiti. Znam da oni „štite porezne obveznike“, ali recite mi kako je to porezni obveznik bio dobro zaštićen u sljedećoj situaciji. Oko dvije se knjige nismo mogli složiti i nakon mnogo rasprave; bile su izuzetno slične. Ostavili smo to da odluči Odbor za obrazovanje. Pošto je Odbor sad u obzir uzimao i cijenu, a te su dvije knjige bile jednake; odbor je odlučio zatražiti nove ponude i prihvatili nižu. Onda se postavilo pitanje, „Hoće li škole dobiti knjige na vrijeme, ili bi ih mogle, na primjer, dobiti malo ranije, na početku sljedeće školske godine?“ Predstavnik jednog izdavača ustao je i rekao: „Sretni smo što ste prihvatili našu ponudu; možemo knjige isporučiti na vrijeme za sljedeću školsku godinu.“ Predstavnik onog drugog izdavača koji nije prošao na natječaju je isto bio tamo, ustao je i rekao, „Pošto su naše ponude podnesene na osnovi kasnijeg roka, mislim da biste i nama morali dati šansu za raniji rok, jer i mi to možemo ispuniti.“ Gospodin Norris, odvjetnik iz Pasadene i član Odbora, pitao je predstavnika drugog izdavača, „A koliko bi nas stajalo da dobijemo vaše knjige ranije?“ Ovaj je naveo iznos: bilo je to manje novca nego ranije!

Prvi je ponovo ustao: Ako on mijenja svoju ponudu, imam i ja pravo promijeniti svoju!“ – pa je njegova bila još niža! Norris je pitao, „Pa, kako to može biti – da dobijemo knjigu ranije i još je jeftinija?“ „Da“, rekao je jedan. „Možemo koristiti posebne offset metode, koje ne bismo inače…“ – tu je naveo neki izgovor zašto su sad knjige jeftinije. Drugi se složio: „Kad radite brže, stoji manje!“ To je bio pravi šok. Ispalo je da je dva milijuna dolara jeftinije. Norrisa je zaista razljutila ova iznenadna promjena. Naravno, nesigurnost datuma je otvorila mogućnost da se ova dvojica natječu jedan s drugim. Kad je trebalo izabrati knjigu, a da se ne uzima u obzir cijena, nije bilo razloga za smanjivanje cijene; izdavači su mogli sami odrediti cijenu. Smanjivanje cijene nije bila prednost u tržišnoj utakmici već je to bilo impresioniranje članova komisije za nastavni program. Usput, kad god bi naša komisija održavala sastanke, tamo su bili i izdavači knjiga koji su zabavljali članove, vodili ih na ručkove i pričali im o svojim knjigama. Nikad nisam išao. Sada se čini očitim, ali ja nisam znao što se događalo jednom kada sam primio paket suhog voća i sličnih slastica, koju mi je isporučila kurirska služba Western Uniona s porukom, „Od naše obitelji Vašoj, sretan Dan zahvalnosti – Pamiliovi.“ Nikada nisam čuo za tu obitelj iz Long Beacha. Očito je netko želio poslati taj paket prijateljevoj obitelji, pogriješio ime i adresu, pa sam mislio da to odmah razriješim. Nazvao sam Western Union, dobio broj telefona ljudi koji su mi poslali paket i nazvao ih. „Halo, zovem se Feynman, primio sam paket…“ „O, halo, gospodine Feynman, ovdje Pete Pamilio“, a rekao je to tako prijateljski da sam mislio da bih ga morao poznavati! Obično ne pazim i poslije se ne sjećam tko je tko. Pa sam rekao, „Žao mi je, gospodine Pamilio, ali ne sjećam se dobro tko ste vi…“ Ispalo je da je on zastupnik jednog od izdavača čije smo knjige recenzirali na komisiji za nastavni plan. „Razumijem. Ali, ovo se onda može pogrešno shvatiti.“ „To je samo sitnica od jedne obitelji drugoj.“

„Da, ali ako ja recenziram knjigu koju vi izdajete, netko bi možda mogao vašu ljubaznost krivo interpretirati!“ Znao sam što se događa, ali sam se pravio totalnim idiotom. Slično je bilo kad mi je jedan od izdavača poslao kožnu aktovku s mojim imenom lijepo ugraviranim zlatnim slovima. Rekao sam im isto: „Ne mogu to primiti; recenziram neke od knjiga koje izdajete i mislim da to vi ne razumijete!“ Jedan član komisije, koji je to bio kroz najduže vrijeme, rekao je, „Nikad ne prihvaćam darove; uznemiruju me. Ali to ne prestaje.“ Ipak sam jednom propustio stvarno dobru priliku. Da sam samo mislio dovoljno brzo, mogao sam se jako dobro zabaviti na toj komisiji. Došao sam u hotel u San Francisco navečer kako bih ujutro bio na prvom sastanku i odlučio prošetati po gradu i nešto pojesti. Izašao sam iz lifta i vidio dvojicu kako sjede na klupi u predvorju hotela. Priskočili su mi i rekli, „Dobra večer, gospodine Feynman. Kuda idete?“ Bili su iz jedne izdavačke kuće i nisam s njima želio imati ništa. „Idem van nešto pojesti.“ „Možemo vas odvesti na večeru.“ „Ne. Želim biti sam.“ „Pa, što god Vi želite, možemo Vam u tome pomoći.“ Nisam mogao odoljeti. Rekao sam, „Dobro, idem si potražiti društvo prijateljice noći.“ „Mislim da Vam i u tome možemo pomoći.“ „Ne, mislim da ću se pobrinuti sam za sebe.“ Onda sam pomislio: Kakva pogreška! Trebao sam pustiti da sve to rade, voditi dnevnik, kako bi administratori Kalifornije vidjeli koliko su daleko izdavači spremni ići! A s obzirom da sam otkrio tu raliku od dva milijuna dolara, tko zna kakvi su se sve pritisci vršili!

DRUGA POGREŠKA ALFREDA NOBELA U Kanadi imaju veliki savez studenata fizike. Sastaju se: drže referate i tako dalje. Jednoga je dana podružnica u Vancouveru željela da im održim predavanje. Organizatorica je s mojom tajnicom dogovorila sve i doletjela u Los Angeles, a da mi ništa nisu rekli. Jednostavno je ušetala u moj ured. Bila je zaista zgodna, prekrasna plavuša (To je pomoglo; ne bi smjelo, ali jest.) Impresioniralo me da su studenti u Vancouveru sve financirali. Tako su se lijepo ponašali prema meni da sada znam koja je tajna prave zabave i predavanja: pričekati da te pozovu studenti.

Nekoliko godina nakon što sam dobio Nobelovu nagradu, neki su me klinci iz Irvineovog kluba studenata fizike pozvali. Rekao sam, „Rado ću to učiniti. Ali želim govoriti samo pred članovima kluba fizike. No, ne želim ispasti neskroman – naučio sam iz iskustva da to neće lako ići.“ Rekao sam im kako sam svake godine išao u lokalnu srednju školu u tamošnji klub fizičara i pričao o relativnosti ili što god da su me tražili. Ali, nakon nagrade, kad sam ponovo tamo otišao, kao i obično, bez priprema, postavili su me ispred skupštine od tristo djece. Ispao je kaos! Šokirali su me tako tri ili četiri puta, jer sam idiot i nisam provjerio na vrijeme. Kad su me zvali na Berkeley predavati nešto iz fizike, pripremio sam nešto vrlo stručno, očekujući da će me slušati uobičajena grupa s odjela fizike. Ali, kad sam stigao, ta je ogromna predavaonica bila puna. A znao sam da na Berkleyu nema toliko ljudi koji mogu slušati predavanje na razini na kojoj sam ga pripremio. Moj je problem taj što želim ugoditi ljudima koji su me došli slušati, a to ne mogu ako to žele čuti svatko i njegov brat; onda ne poznajem svoju publiku. Studenti su shvatili da ja ne mogu samo tako doći i govoriti klubu studenata, pa sam im rekao, „Smislimo neki dosadni naslov i dosadno profesorsko ime, pa će doći samo oni koji su zaista zainteresirani za fiziku, a to su oni koje hoćemo, OK? Ne morate ništa izmišljati.“ Nekoliko se postera pojavilo po kampusu Irvine: profesor Henry Warren sa sveučilišta u Washingtonu govorit će o strukturi protona 17. svibnja u 15 sati u sobi D102. Onda sam se pojavio i rekao: „Profesor Warren ima nekih osobnih problema i nije mogao doći. Zamolio me je mogu li vam ja predavati na tu temu, jer sam radio na tom području. I, evo me.“ Dobro je ispalo. Ali, onda, tko zna kako, savjetnik kluba je otkrio trik i naljutio se na njih. Rekao je, „Znate da se znalo da će doći profesor Feynman, mnogo bi ga ljudi došlo slušati.“ Studenti su objasnili, „Ali, u tome je baš problem!“ No, savjetnik je bio ljut, jer mu nisu objasnili štos. Kad sam čuo da su studenti u neprilikama, odlučio sam napisati pismo savjetniku i objasniti da je sve to moja zamisao i da ne bih ni došao da nismo tako dogovorili; da su mi studenti morali obećati da nikome neće reći; da mi je vrlo žao, da se ispričavam, bla, bla, bla…“ Eto, kroz takve sam stvari morao prolaziti zbog te proklete nagrade!

Prošle su me godine pozvali studenti sveučilišta na Aljaski u Fairbanksu i bilo mi je odlično, osim onih intervjua za televiziju. Ne trebaju mi intervjui; nemaju nikakvog smisla. Došao sam predavati studentima fizike i to je to. Ako svi u gradu žele o tome nešto znati, neka čitaju školske novine. Zbog Nobelove nagrade moram davati intervjue – velika sam faca, zar ne? Jedan moj prijatelj, koji je bogat čovjek (od izuma neke vrste jednostavnog digitalnog prekidača) priča mi o tim ljudima koji doniraju novac za nagrade ili predavanja: „Uvijek ih treba pažljivo pogledati da se otkrije što to zapravo pokušavaju prikriti i iskupiti se.“ Moj prijatelj Matt Sands je jednom namjeravao napisati knjigu pod naslovom Druga pogreška Alfreda Nobela. Mnogo sam godina pazio kad je vrijeme dodjele te nagrade i tko bi je mogao dobiti. Ali, nakon nekog vremena više nisam niti znao kad je pravo „vrijeme“. Prema tome, nisam imao pojma da će me netko nazvati u pola četiri ili četiri jednoga jutra. „Profesor Feynman?“ „Hej! Zašto me gnjavite u ovo doba noći?“ „Mislio sam da biste voljeli znati da ste dobili Nobelovu nagradu.“ „Da, ali ja spavam! Bilo bi bolje da ste me nazvali ujutro.“ – i spustio sam slušalicu. Moja je tetka rekla, „Tko je to bio?“ „Rekli su mi da sam dobio Nobelovu nagradu.“ „O, Richarde, tko je to zaista bio?“ Često sam se šalio, a ona je vrlo pametna i nikada je nisam prevario, osim ovaj puta. Telefon je ponovo zazvonio: „Profesore Feynman, jeste li čuli…“ (razočaranim glasom) „Da“. Onda sam počeo razmišljati, „Kako bih mogao sve ovo isključiti? Ne želim ništa od toga!“ Prvo sam htio ostaviti dignutu slušalicu, jer su pozivi stizali jedan za drugim. Pokušao sam ponovo zaspati, ali to je bilo nemoguće. Sišao sam u radnu sobu i razmišljao: što da radim? Možda ako ne prihvatim nagradu. Što će se onda dogoditi? Možda to nije moguće. Vratio sam slušalicu na telefon koji je odmah zazvonio. Neki tip iz časopisa Time. Rekao sam mu, „Slušajte, imam problem, ali hoću da ovo bude neslužbeno. Ne znam kako se izvući iz ovoga. Mogu li nekako ne primiti nagradu?“

Rekao je, „Bojim se, gospodine, da nema načina da to napravite, a da ne navučete na sebe više problema nego ako jednostavno prihvatite.“ Bilo je očito. Pričali smo dugo, oko petnaest ili dvadeset minuta, a taj novinar iz Timea ništa nije o tome objavio. Zahvalio sam mu i spustio slušalicu. Telefon je odmah zazvonio; zvali su iz novina. „Da, možete doći do mene. Da, u redu je. Da, da, da…“ Jedan od telefonskih poziva bio je iz švedskog konzulata. Organizirat će prijem u Los Angelesu. Mislio sam da moram sve to obaviti pošto sam odlučio prihvatiti nagradu. Konzul je rekao, „Napravite popis ljudi koje biste željeli pozvati, a mi ćemo pripremiti svoj popis. Doći ću do vas u ured pa ćemo usporediti popise da ne bude dva puta istih imena, onda ćemo poslati pozivnice…“ Napravio sam svoj posao. Bilo je oko osam imena – moj susjed preko puta, moj prijatelj umjetnik Zorthian, i još neki. Konzul je stigao u moj ured sa svojim popisom: guverner države Kalifornije, Ovaj, Onaj, Getty, onaj naftaš, neka glumica – oko tristo ljudi! Nije potrebno reći da se ni jedno ime nije podudarilo! Postojao sam malo nervozan. Ideja upoznavanja svih tih velikih imena plašila me. Konzul je vidio da sam zabrinut. „Oh, ne brinite“, rekao je. „Većina njih ne dođe.“ Nikada nisam organizirao zabavu i pozivao ljude znajući da od njih očekujem da ne dođu! Pozivate i razveselite nekog pozivnicom koju će odbiti; to je glupo! Kad sam stigao kući, već sam se prilično uzrujao. Nazvao sam konzula i rekao, „Promislio sam i shvatio da jednostavno ne mogu doći na taj prijem.“ Bio je oduševljen. Rekao je, „Imate potpuno pravo.“ Mislim da mu je laknulo – spremati zabavu za tu budalu mučilo ga je. Ispalo je na kraju da je svima dobro. Nitko nije želio doći, uključujući počasnoga gosta! I domaćinu je bilo bolje tako! Imao sam određene psihološke teškoće u tom razdoblju. Vidite, odrastao sam uz oca koji je bio protiv raskoši i pompe (prodavao je odore, znao je razliku između čovjeka u odori i bez nje – to je još uvijek isti čovjek). Zapravo sam cijeloga života ismijavao takve stvari i to je u meni jako duboko urezano da nisam mogao izaći pred

kralja bez napetosti. Znam da je djetinjstvo, ali tako su me odgojili pa je to bio problem. Rekli su mi da postoji pravilo u Švedskoj da nakon što primim nagradu, moram se udaljiti od kralja ne okrećući mu leđa. Spustite se niz nekoliko stuba, primite nagradu i popnete se natrag. Rekao sam sâm sebi, „Dobro, sredit ću ih!“ Vježbao sam skakanje po stubama, natraške, kako bih pokazao koliko je glup taj običaj. Bio sam zaista loše raspoložen! To je, naravno, bilo glupo. Otkrio sam da to pravilo više ne vrijedi; mogli ste se okrenuti kralju i hodati kao normalno ljudsko biće u smjeru u kojem ste krenuli, s nosom naprijed. Bilo mi je drago što svi ljudi u Švedskoj ne uzimaju te kraljevske ceremonije ozbiljno kao što sam mislio. Kad stignete tamo, otkrijete da su na vašoj strani. Studenti su, na primjer, održali posebnu ceremoniju u kojoj su laureatima Nobelove nagrade dodjeljivali poseban „Orden žabe“. Kad vam uruče tu malu žabu, morate se glasati kao žaba. Kao mladić bio sam protiv kulture, ali je otac imao nekih dobrih knjiga. Jedna je bila grčka drama Žabe pa sam jednom čitao i vidio da žaba govori. Pisalo je „brek, kek, kek“. Mislio sam, „Nijedna se žaba nikada tako nije glasala; to je glup način za opisivanje kreketanja!“ pa sam pokušao. Nakon malo vježbe shvatio sam da je to točno što žaba govori. Moje čitanje Aristofanove knjige ispalo je korisno za kasnije: mogao sam se glasati kao žaba na studentskoj ceremoniji za dobitnike Nobelove nagrade! A i skakanje unatrag se uklapalo. Taj mi se dio sviđao, ta je ceremonija dobro protekla. Zabavljao sam se, ali sam još uvijek imao problema cijelo vrijeme. Najgore je bilo održati govor zahvale na Kraljevskoj večeri. Kad vam daju nagradu, dobijete i neke lijepo uvezane knjige prethodnih godina u kojima su svi govori zahvale ispisani kao da su zaista važni. Počeo sam razmišljati kako je zaista važno što se kaže u tom govoru, s obzirom da će se otisnuti. Nisam shvatio da će malo tko to slušati, a nitko neće pročitati! Izgubio sam perspektivu: nisam mogao samo reći hvala vam lijepa, bla-bla-bla-bla; to bi bilo prejednostavno, no moralo je biti iskreno. A istina je bila da zaista nisam želio tu nagradu, pa kako ću sad reći hvala, ako je ne želim. Žena mi je rekla da sam klupko živaca, da se živciram oko tog govora, ali konačno sam smislio savršeni govor koji je ipak bio potpuno iskren. Siguran sam da oni koji su čuli govor nisu znali kroz što sam sve prošao dok sam ga pripremao.

Počeo sam time da sam već primio nagradu u obliku zadovoljstva što sam otkrio što već jesam, od činjenice da drugi koriste moj rad i tako dalje. Pokušao sam objasniti da sam već primio sve što sam očekivao i da je ostalo ništa u usporedbi s tim. Već sam dobio svoju nagradu. Ali sam onda spomenuo da sam dobio hrpu pisama – rekao sam to bolje u govoru – koja su me podsjetila na sve te ljude koje sam poznavao: pisma od prijatelja iz djetinjstva koji su poskočili kad su u jutarnjim novinama vidjeli moje ime u novinama i uskliknuli, „Znam ga! On je onaj klinac s kojim sam se igrao!“ i tako dalje; takva pisma, koja su pružala podršku i izražavala ono što sam protumačio kao neku vrstu ljubavi. Za sve to ja im zahvaljujem. Govor je dobro prošao, ali sam još uvijek imao problema s visočanstvima. Za vrijeme Kraljevske večere sjedio sam do princeze koja je studirala u Americi. Pretpostavio sam, netočno, da ima iste stavove kao i ja. Mislio sam da je samo dijete kao i sva ostala djeca. Primijetio sam kako kralj i svi ostali moraju tako dugo stajati, rukovati se s gostima na ulazu prije večere. „U Americi“, rekao sam, „ovo bismo popravili. Dizajnirali bismo stroj za rukovanje.“ „Da, ali za to ne bi bilo mnogo zainteresiranih ovdje,“ rekla je nesigurno. „Nema toliko mnogo kraljevske krvi.“ „Naprotiv, bilo bi mnogo potražnje. Prvo, samo bi kralj smio imati stroj i dali bismo mu ga besplatno. Onda, naravno, i drugi bi ljudi željeli imati stroj. Pitanje je tko bi smio imati stroj? Premijer smije kupiti jedan; onda predsjednik skupštine, pa najvažniji viši zastupnici. Tako da postoji veliko, časteće tržište i ubrzo ne biste kroz prijemnu salu prolazili rukujući se sa strojevima, već biste poslali vlastiti stroj!“ Sjedio sam i pokraj gospođe koja je organizirala večer. Konobarica mi je točila čašu vina pa sam rekao, „Ne, hvala vam. Ne pijem.“ Gospođa je rekla, „Ne, ne. Pustite je da vam natoči.“ „Ali, ja ne pijem.“ Rekla je, „U redu je. Samo gledajte. Vidite, ima dvije boce. Znamo da broj osamdeset i osam ne pije.“ (Broj osamdeset i osam bio je na mojoj stolici.) „Izgledaju potpuno isto, ali ova nema alkohola.“ „Ali, kako znate?“ uzviknuo sam. Nasmijala se. „Pogledajte kralja“, rekla je. „Ni on ne pije.“ Rekla mi je da su te godine imali posebno mnogo problema. Jedan od njih bio je gdje će sjediti sovjetski veleposlanik? Problem je na ovakvim večerama tko

sjedi najbliže kralju. Dobitnici nagrada sjede bliže kralju nego diplomati. Redoslijed diplomata određen je prema dužini njihova boravka u Švedskoj. U to vrijeme je američki veleposlanik bio u Švedskoj od sovjetskog. Ali te je godine dobitnik nagrade za književnost bio gospodin Šolohov, Rus, a sovjetski mu je veleposlanik želio prevoditi i, naravno – sjedio pokraj njega. Problem je kako pustiti sovjetskog veleposlanika da sjedi bliže kralju, a da se američki veleposlanik ne uvrijedi, kao i ostatak diplomatskog kora. Rekla je, „Trebali ste vidjeti kroz kakvu smo gužvu prošli – pisma tamo-amo, telefonski pozivi i tako dalje – prije nego smo uopće dobili dopuštenje da sovjetski veleposlanik sjedi do gospodina Šolohova. Konačno su se svi složili da veleposlanik neće službeno zastupati veleposlanstvo Sovjetskog Saveza te večeri, nego će biti samo prevoditelj gospodinu Šolohovu.“ Nakon večere otišao sam u drugu sobu gdje su se vodili drukčiji razgovori. Tamo je bila danska princeza za stolom i oko nje nekoliko drugih ljudi. Vidio sam slobodnu stolicu za stolom i sjeo. Okrenula se prema meni i rekla, „Oh. Vi ste jedan od dobitnika Nobelove nagrade. Na kojem ste području radili?“ „Fizika“, rekao sam. „Oh, nitko ne zna ništa o tome, pa pretpostavljam da o tome ne možemo razgovarati.“ „Naprotiv“, odgovorio sam. „Baš naprotiv, zato jer netko nešto o tome, zato ne možemo razgovarati o fizici. O onome o čemu nitko ništa ne zna, može se diskutirati. Možemo recimo razgovarati o vremenu; možemo o društvenim problemima; možemo pričati o psihologiji; o međunarodnim financijama – ne možemo o prijenosu zlata, jer se to podrazumijeva – dakle, o temi o kojoj nitko ništa ne zna, možemo razgovarati!“ Ne znam kako to izvode. Na neki se način na površini lica stvori led i njoj je to uspjelo! Okrenula se i počela razgovarati s nekim drugim. Nakon nekog vremena shvatio sam da sam potpuno izbačen iz konverzacije pa sam ustao i krenuo dalje. Japanski veleposlanik, koji je sjedio za stolom, ustao je i prišao mi. „Profesore Feynman“, rekao je, „želio bih vam ispričati nešto o diplomaciji.“ Ispričao mi je dugu priču o mladiću u Japanu koji ide na fakultet i studira međunarodne odnose, jer misli da može doprinijeti svojoj domovini. Na drugoj godini već ima neke sumnje o tome što studira. Nakon fakulteta zapošljava se u veleposlan-

stvu i sve više sumnja da razumije diplomaciju, dok konačnome shvati da nitko ništa ne zna o međunarodnim odnosima. I tada može postati veleposlanikom! „Dakle, profesore Feynman“, rekao je, sljedeći puta kad budete davali primjere o čemu svi razgovaraju, a nitko pojma nema, molim Vas spomenite i međunarodne odnose!“ Bio je to zanimljiv čovjek i počeli smo razgovarati. Uvijek me je zanimalo kako se u različitim zemljama i narodima ljudi drukčije razvijaju. Rekao sam veleposlaniku da mi se oduvijek činilo posebnim kako se Japan tako brzo razvio u modernu i važnu svjetsku silu. „Koja je to osobina Japanaca koja vam je pomogla u tome?“ pitao sam. Veleposlanik mi je odgovorio baš ono što sam i želio čuti: „Ne znam,“ rekao je. „mogao bih nešto pretpostaviti, ali nisam siguran je li to točno. Japanci vjeruju da je samo jedan način za napredovanje: školovati svoju djecu bolje nego što su oni bili školovani; obrazovanje im je vrlo važno kako bi se odmakli od seljaštva. Mnogo je energije uloženo u obitelji kako bi se potaklo djecu da napreduju u školi, da ih se pogura dalje. Zbog tog trenda cijelo vrijeme učimo, nove ideje izvana šire se kroz sustav obrazovanja vrlo lako. Možda je to razlog zašto Japan napreduje tako brzo.“ Sve u svemu, moram reći da sam na kraju uživao u posjetu Švedskoj. Umjesto da se odmah vratim kući, otišao sam u CERN, europski centar za nuklearna istraživanja u Švicarskoj, i ondje održao predavanje. Pojavio sam se pred kolegama u odijelu koje sam imao na Kraljevskoj večeri –nikada prije nisam predavao u odijelu – i počeo riječima, „Smiješno je, znate, u Švedskoj smo svi sjedili, pričali o tome koje se promjene događaju kad dobijete Nobelovu nagradu, i čini mi se da već vidim promjenu: sviđa mi se ovo odijelo. Svi su rekli „Buuuuu“! a Weisskopf je ustao i skinuo svoj sako, „Na predavanjima nećemo nositi odijela!“ Skinuo sam svoj sako, otpustio kravatu i rekao: „Do kraja posjete u Švedskoj, ovo mi se odijelo počelo sviđati, ali sada sam se vratio u stvarni svijet i sve je opet dobro. Hvala vam što ste me postavili na pravo mjesto!“ Nisu htjeli da se promijenim. Bilo je brzo: u CERN-u su ispravili sve što su napravili oni u Švedskoj. Lijepo je imati novaca – mogao sam si sada kupiti kuću na moru – ali sve u svemu, mislim da bi bilo bolje da nisam dobio nagradu – jer me više nikada neće smatrati običnim u javnosti. Na neki način je Nobelova nagrada donijela mnogo problema, iako sam se ponekad i zabavio. Ubrzo nakon dodjele, Gweneth i ja primili smo poziv od brazilske

vlade da budemo počasni gosti karnevala u Riju. Rado smo prihvatili i dobro se zabavili. Išli smo od jednog plesa do drugog i razgledavali velike ulične parade koje su izvodile samba grupe svirajući svoje ritmove i glazbu. Fotografi iz novina i časopisa snimali su nas cijelo vrijeme – „Vidi, profesor iz Amerike pleše s Miss Brazila.“ Zgodno je biti „poznata ličnost“, ali mi smo očito bili pogrešne ličnosti. Nitko se te godine nije uzbuđivao zbog počasnih gostiju. Otkrio sam kasnije kako su nas pozvali. Gina Lollobrigida trebala je biti počasna gošća, ali je odbila neposredno prije karnevala. Ministar turizma, koji je bio zadužen za organizaciju karnevala, imao je prijatelje u Centru za fizikalna istraživanja koji su znali da sam svirao u samba grupi, a pošto sam dobio Nobelovu nagradu, pojavio sam se i u vijestima. U trenutku panike, ministar i njegovi prijatelji smislili su da Ginu Lolobrigidu zamijene profesorom fizike. Ne treba ni spominjati da je ministar tako loše obavio posao na karnevalu da je izgubio mjesto u vladi.

KULTIVIRANJE FIZIČARA Nina Byers, profesoricu na UCLA, zadužili su za kolokvij iz fizike u ranim sedamdesetima. Kolokviji su obično predavanja na koja dolaze i fizičari s drugih sveučilišta i predaju o stručnim temama. Ali, djelomično kao rezultat atmosfere tog vremena, pala joj je ideja na pamet da fizičarima treba malo više kulture pa je mislila organizirati nešto ovako: pošto je Los Angeles blizu Meksika, organizirat će i kolokvij o matematici i astronomiji Maya – stare meksičke civilizacije. (Sjetite se moga stava o kulturi: to bi me izludilo da je bilo na mome sveučilištu!) Počela je tražiti profesore za predavanje na temu i nije mogla naći nikoga na UCLA tko je bio iole stručan. Nazivala je razna mjesta i još uvijek nije našla nikoga. A onda se sjetila profesora Otta Neugebauera sa sveučilišta Brown, velikog stručnjaka za babilonsku matematiku.3 Nazvala ga je na Rhode Island i pitala zna li nekoga na Zapadnoj obali tko bi mogao predavati o matematici i astronomiji starih Maya. „Da“, odgovorio joj je. „Znam. Nije profesionalni antropolog ili povjesničar; on je amater. Ali sigurno zna mnogo o tome. Zove se Richard Feynman.“ Skoro je umrla! Pokušavala je fizičarima nabaciti malo kulture i mogla je to samo uz pomoć drugog fizičara! Jedini razlog zašto sam znao išta o matematici Maya je bio taj što sam bio iscrpljen za vrijeme medenog mjeseca u Meksiku s mojoj drugom ženom, Mary Lou. Zanimala ju je povijest umjetnosti, posebno meksička. Otišli smo u Meksiko na medeni mjesec i penjali se po piramidama; slijedio sam je posvuda. Pokazala mi je razne zanimljive stvari, kao određene odnose dizajna različitih figura, ali me iscrpilo par dana (i noći) penjanja i spuštanja u vrućim i sparnim prašumama. U nekom malom gvatemalskom gradu usred ničega otišli smo u muzej koji je izlagao rukopis pun čudnih simbola, slika, štapića i točki. To je bila replika (izradio ju je Villacorta) Dresdenskog kodeksa, originalna se mayanska knjiga nalazila u muzeju u Kad sam bio mlad profesor na Cornellu, profesor Neugebauer je jedne godine održao seriju predavanja, nazvanu Gostujuća predavanja, o babilonskoj matematici. Odlična predavanja. Sljedeće je godine predavao Oppenheimer. Sjećam se da sam razmišljao, „Ne bi li bilo lijepo, jednoga dana, održati takva dobra predavanja!“ Nekoliko godina kasnije kad sam odbijao pozive za održavanjem predavanja na raznim mjestima, pozivali su me na Cornell da držim Gostujuća predavanja. Naravno da nisam mogao odbiti, jer sam si tako zabio u glavu, pa sam prihvatio poziv na vikend u kući Boba Wilsona gdje smo razgovarali o različitim idejama. Rezultat je bila serija predavanja nazvana „Osobina fizikalnog zakona“. 3

Dresdenu. Znao sam da su štapići i točke brojevi. Otac me je odveo na izložbu u New York kada sam bio mali i tamo su imali rekonstruiran hram Maya. Sjećam se kako mi je rekao da su Maye izmislili nulu i radili mnoge zanimljive stvari. Muzej je prodavao kopije kodeksa pa sam jednu kupio. Na svakoj je lijevoj strani bila kopija kodeksa, a na desnoj opis i djelomični prijevod na španjolski. Volim zagonetke i kodove pa kad sam vidio štapiće i točke mislio sam, „Sad ću se zabaviti!“ Prekrio sam španjolski tekst komadom žutog papira i počeo se igrati dešifriranja mayanskih štapića i točaka, sjedeći u hotelskoj sobi, dok se moja žena cijeli dan penjala po piramidama. Brzo sam shvatio da je štapić isto što i pet točaka, zatim što je simbol za nulu i tako dalje. Trebalo mi je malo duže da shvatim da štapići i točke uvijek prenose na dvadeset prvi puta, a na osamnaest drugi puta (radeći ciklus od 360). Osim toga sam shvatio razne stvari: neki su sigurno označavali određene dane i tjedne. Kada smo se vratili kući, nastavio sam raditi na tome. Sve u svemu, zabavno mi je dešifrirati takve stvari, jer se počinje ni od čega - nema uputa ili pomoći. A onda primijetite da se neki brojevi često ponavljaju i zbrajaju s drugim brojevima, i tako dalje. Postojalo je jedno mjesto u tom kodeksu gdje je broj 584 bio vrlo čest. Taj se 584 dijelio na periode od 236, 90, 250 i 8. Drugi značajan broj bio je 2920 ili 584 x 5 (isto tako 365 x 8). Postojala je tablica višekratnika od 2920 sve do 13 x 2920, onda višekratnika od 13 x 2920 neko vrijeme i onda - smiješni brojevi! Bilo je pogrešaka, koliko sam mogao vidjeti. Tek mnogo godina kasnije sam shvatio što je to bilo. Brojevi koji su označavali dane bili su povezani s tim 584 koji se tako čudno dijelio, pa sam mislio da se, ako to nije neko mitološko razdoblje, možda radi o astronomiji. Konačno sam otišao u astronomsku knjižnicu i pronašao da je 583,92 dana jedan period Venere gledano sa Zemlje. Onda su mi bili jasni i 236, 90, 250 i 8. Kad je Jutarnja zvijezda i ne može se vidjeti (na drugoj je strani Sunca); pa je Večernja zvijezda i konačno ponovo nestaje (kad je između Zemlje i Sunca). 90 i 8 su različiti, jer se Venera kreće sporije preko neba kad je na daljoj strani od Sunca u usporedbi kad prolazi između Zemlje i Sunca. Razlika između 236 i 250 može značiti razliku između istočnih i zapadnih horizonata u zemlji Maya. Otkrio sam još jednu tablicu s periodima od 11.969 dana. To je ispala tablica za predviđanje lunarnih pomrčina. Treća je tablica donosila umnoške od 91 u padajućem nizu. To nisam nikad skužio (niti itko drugi).

Kada sam sâm shvatio sve što sam mogao, konačno sam odlučio pogledati komentar na španjolskom kako bih vidio koliko sam bio u pravu. To je bilo potpuno besmisleno. Ovaj je simbol Saturn, ovaj zlato – nije imalo nikakva smisla. Nisam ni morao prekrivati komentar; ionako ništa iz njega ne bih naučio. Nakon toga sam počeo čitati o Mayama i otkrio da je veliki stručnjak iz tog područja bio Eric Thomson, čijih sam nekoliko knjiga imao. Kad me je nazvala Nina Byers, shvatio sam da sam izgubio moj primjerak Dresdenskog kodeksa (posudio sam ga gospodi H. P. Robertson, koja je pronašla Mayanski kodeks kod staretinara u Parizu. Donijela mi ga je u Pasadenu - još uvijek se sjećam kako sam se vozio prema kući, a kodeks je ležao na prednjem sjedalu auta dok sam ja razmišljao, „Moram voziti oprezno; imam novi kodeks“ – ali kad sam ga pažljivo pregledao, vidio sam da je lažan. Ubrzo sam znao odakle su uzeli svaku pojedinu sličicu, iz kojeg dijela Dresdenskog kodeksa. Posudio sam joj moju knjigu, a ona je zaboravila da je ima.) Knjižničarka na UCLA potrudila se pronaći za mene još jednu kopiju Villacortina izdanja Dresdenskog kodeksa. Sve sam ponovo izračunao i stvarno otkrio i nešto više nego prije; shvatio sam što su oni „smiješni brojevi“ za koje sam mislio da su pogreške. Bili su to zapravo cijeli višekratnici nečega što je blizu točnom Venerinom ciklusu (583,923) - Maye su shvatile da 584 nije bilo sasvim točno!4 Nakon kolokvija na UCLA profesorica Byers darovala mi je prekrasnu reprodukciju u boji Dresdenskog kodeksa. Nekoliko mjeseci kasnije je i Caltech htio da održim ista ta predavanja za javnost u Pasadeni. Robert Rowan, trgovac nekretninama, posudio mi je neke vrlo vrijedne kamene gravure mayanskih bogova i keramičke figure. Vjerojatno je bilo vrlo protuzakonito iznositi takve stvari iz Meksika, bile su vrijedne i unajmili smo zaštitara da ih čuva. Nekoliko dana prije predavanja na Caltechu u New York Timesu je objavljeno da je pronađen novi kodeks. Postojala su samo tri (dva nisu bila čitljiva) u to vrijeme -

4

Dok sam proučavao tu tablicu korekcija perioda Venere, otkrio sam rijetko pretjerivanje gospodina Thomsona. Napisao je da gledajući u tablicu možete shvatiti kako su Maye računali točan period Venere – ako se taj broj upotrijebi četiri puta i ta razlika jednom, dobije se točnost od jednog dana u 4000 godina, što je zaista hvalevrijedno, posebno s obzirom da su Maye promatrale Veneru samo nekoliko stotina godina. Thomson je slučajno izabrao kombinaciju koja odgovara onome što je mislio da je pravi period Venere, 583,92. Ali kad se unese točniji broj, nešto oko 583,923, vidjet ćete da su Maye ipak više griješile. Naravno, koristeći različite kombinacije možete dobiti brojeve u tablici koji vam daju 583,923 s istom hvalevrijednom točnošću!

stotine tisuća su ih spalili španjolski svećenici kao „đavolja djela.“ Moja rođakinja radila je za AP pa mi je nabavila kopiju onoga što je New York Times objavio. Napravio sam slajd za predavanje. Ovaj je novi kodeks bio lažan. U predavanja sam naglasio da su brojevi u stilu Madridskog kodeksa, ali 236, 90, 250, 8 – čista koincidencija! Iz stotinu tisuća originalnih knjiga dobijemo još jedan fragment i on pokazuje isto što i ostali fragmenti! Bilo je očito da je to još jedan od lažnjaka. Ljudi koji kopiraju nikada nemaju hrabrosti napraviti nešto zaista drukčije. Ako nađete nešto što je zaista novo, mora biti različito. Stvarna prijevara bila bi uzeti nešto kao period Marsa, izmisliti mitologiju uza to i nacrtati slike koje su povezane s tom mitologijom i brojevima vezanima za Mars – ne na uobičajeni način; nego, tablice višekratnika perioda s nekim tajnovitim „pogreškama“ i tako dalje. Brojeve bi trebalo malo razraditi. Onda bi Ljudi rekli, „Bože! To ima veze s Marsom!“ Osim toga, trebalo bi imati i stvari koje nisu razumljive, nisu točno iste kao one prije viđene. To bi bio dobar lažnjak. Sviđala su mi se predavanja o „Dešifriranju mayanskih hijeroglifa“. I opet sam radio nešto što nisam bio ja. Ljudi su dupkom ispunili auditorij, divili se reprodukciji Dresdenskog kodeksa u boji i autentičnim mayanskim artefaktima koje je čuvao naoružani čuvar u odori; čuli su predavanje od dva sata o mayanskoj matematici i astronomiji koje je održao amaterski stručnjak (koji im je čak i rekao kako će prepoznati lažne kodekse) i onda izašli ponovo se diviti izložbi. Murray Gell-Mann je sljede6eg tjedna održao prekrasnu seriju od šest predavanja o lingvisti&im odnosima u svim jezicima svijeta.

RAZOTKRIVENI U PARIZU Niz predavanja iz fizike koja sam održao u tvrtci Addison-Wesley, objavljen je u obliku knjige. Jednoga dana za ručkom smo razgovarali o koricama knjige. Mislio sam da bi bilo dobro, s obzirom da su predavanja kombinacija stvarnog svijeta i matematike, na naslovnicu staviti bubanj, a na vrh neke matematičke dijagrame – krugove i crte za čvorove oscilirajućih vrhova palica, o kojima se govori u knjizi. Knjiga je izašla s jednostavnom, crvenom naslovnicom, ali je zbog nekog razloga u uvodu stajala moja slika kako sviram bubanj. Mislim da su me stavili tamo kako bi zadovoljili ideju da „autor negdje želi bubnjeve“. Tako da se sad svi pitaju što radi moja slika kako sviram bubnjeve u uvodu Feynmanovih predavanja, jer na njoj nema nikakvih dijagrama niti bilo čega što bi to pojasnilo. (Istina je da volim bubnjati, ali to je druga priča.) U Los Alamosu sve je bilo prilično napeto zbog prirode posla, ali se nismo imali čime zabavljati; nije bilo filmova ni sličnih stvari. Otkrio sam neke bubnjeve koje je prikupila stara škola. Los Alamos je u središtu Novog Meksika, gdje ima puno indijanskih sela. Tako sam se zabavljao – ponekad sam, ponekad s nekim – radeći buku, svirajući te bubnjeve. Nisam znao neki posebni ritam, ali su indijanski ritmovi prilično jednostavni, bubnjevi su bili dobri i zabavljao sam se. Ponekad bih bubnjeve ponio u šumu kako nikoga ne bih ometao i udarao po njima palicama i pjevao. Sjećam se kako sam jedne noći hodao oko stabla, gledao Mjesec, udarao o bubanj i pravio se da sam Indijanac. Jednog mi je dana netko prišao i rekao, „Oko Dana zahvalnosti nisi bio u šumi s bubnjevima, zar ne?“ „Da, bio sam“, rekao sam. „Oh! Onda je moja žena u pravu!“ Onda mi je ispričao priču: Jedne je noći čuo bubnjeve u daljini i popeo se na kat u dvojnoj kući u kojoj su živjeli; drugi je stanar isto čuo bubnjeve. Sjetite se da su oni bili s istoka zemlje. Nisu znali ništa o Indijancima, ali ih je zanimalo: Indijanci su vjerojatno održavali nekakvu ceremoniju ili nešto uzbudljivo, pa su njih dvojica odlučili izaći i vidjeli što je to bilo. Dok su hodali, glazba se pojačavala, pa su postajali sve nervozniji. Shvatili su da su Indijanci vjerojatno imali izviđače u šumi koji su pazili da nitko ne pokvari ceremoniju. Spustili su se na trbuhe i puzali po stazi dok im se nije činilo da zvuk dolazi točno iza sljedećeg brežuljka. Uspuzali su se i iznenadili se kad su vidjeli da je tamo bio samo jedan Indijanac, izvodeći ceremoniju sam za sebe - plešući oko stabla, udara-

jući bubanj palicama i pjevajući neki napjev. Vratili su se pažljivo pužući, jer ga nisu htjeli smetati: vjerojatno je izvodio neku novu čaroliju ili tako nešto. Rekli su svojim ženama što su vidjeli, a one su rekle: „Oh, to mora da je bio Feynman - on voli bubnjeve.“ „Nemojte biti smiješne!“ rekli su muškarci. „Čak ni Feynman nije toliko lud!“ Sljedeći su tjedan odlučili otkriti tko je bio Indijanac. U Los Alamosu su radili neki Indijanci iz obližnjih rezervata pa su pitali jednog koji je bio tehničar u tehničkom odjelu, tko bi to mogao biti. Indijanac se raspitivao, ali nitko od drugih Indijanaca nije znao, osim jednog s kojim nitko nije mogao razgovarati. On je znao svoje porijeklo. Nosio je dvije velike pletenice niz leda i ponosno se držao; hodao je dostojanstveno, sâm; i nitko s njim nije razgovarao. Bojali su se prići mu i pitati nešto; bio je previše dostojanstven. Radio je kao ložač Nitko nikada nije pitao tog Indijanca, pa su njih dvojica zaključili da je bubnjar morao biti baš on. (Sviđalo mi se je da su mislili da sam ja takav tipičan Indijanac, baš taj. Bila mi je čast da su me zamijenili s njim.) I tako je taj tip. Ipak, još i kod mene provjerio — muževi vole dokazati da su njihove žene u krivu — pa je otkrio, baš kako se to muževima često događa, da mu je žena bila sasvim u pravu. Dobro sam naučio svirati bubnjeve i svirao sam često na zabavama. Nisam znao točno što radim; samo sam slijedio ritam — pa sam stekao reputaciju: svi u Los Alamosu su znali da volim svirati bubnjeve. Kad je rat završio i vraćali smo se u „civilizaciju“, ljudi u Los Alamosu zezali su me da neću više moći svirati bubnjeve, jer stvaraju previše buke. A pošto sam pokušavao postati dostojanstveni profesor u Ithaci, prodao sam bubanj koji sam kupio za vrijeme boravka u Los Alamosu. Sljedeće sam se ljeto vratio u Novi Meksiko kako bih završio neki izvještaj i, kada sam ponovo vidio bubnjeve, nisam se mogao suzdržati. Kupio sam si bubanj i mislio, „Samo ću ga ponijeti sa mnom da ga mogu gledati.“ Te sam godine na Cornellu imao mali stan u jednoj povećoj kući. Tamo je bio i moj bubanj, za gledanje. A jednoga mu dana nisam mogao odoljeti. Rekao sam, „Pa, bit ću vrlo tih…“ Sjeo sam na stolicu, stavio bubanj između nogu i zasvirao lagano prstima: bap, bam, bmp, badl, bam. Onda sam pojačao — ipak me je izazivalo! Još sam jače zasvirao i ZVRRRND! — zazvonio jc telefon. „Halo?“

„Ovdje gazdarica. Udarate li bubnjeve?“ „Da; žao mi je ako…“ „Jako dobro zvuči. Pitam se smijem li doći i slušati izbliza?“ I tako je od tada gazdarica svaki puta došla kad sam svirao. To je bila prava sloboda. I od tada sam se dobro zabavljao svirajući bubanj. U to sam vrijeme sreo ženu iz Belgijskog Konga koja mi je dala neke ploče etnoglazbe. U to su vrijeme takve ploče, s bubnjevima Watusi plemena ili nekih drugih afričkih, bile rijetke. Zaista su mi se Watusi bubnjari jako sviđali i pokušao sam ih imitirati — ne baš jako dobro, ali da bih zvučao kao oni — naučio sam više ritmova. Jednom sam bio u dvorani za rekreaciju, kasno navečer, gdje nije bilo mnogo ljudi, pa sam uzeo kantu za vodu i počeo po njoj udarati. Netko je dotrčao i povikao, „Hej! Vi svirate bubnjeve!“ Ispalo je da on zaista zna svirati pa me je naučio kako svirati bongo. U glazbenom odjelu bio, je jedan momak koji je imao zbirku afričke glazbe pa sam išao kod njega i svirao bubnjeve. Snimio me je pa je na zabavama igrao igru koju je nazvao „Afrika ili Ithaca?“ u kojoj bi pustio neke snimke, a drugi su pogađali što slušaju, nešto nastalo u Africi ili lokalno. Vjerojatno sam dobro imitirao afričku glazbu. Kad sam stigao na Caltech, često sam odlazio do ulice Sunset Strip. Jednom je tamo došla grupa bubnjara koju je vodio Nigerijac po imenu Ukonu; svirali su tu prekrasnu glazbu bubnjeva — samo udaraljke — u jednom od noćnih klubova. Njegov zamjenik, koji je bio posebno ljubazan prema meni, pozvao me je na pozornicu kako bih malo svirao s njima. Svirao sam tako s njima neko vrijeme. Pitao sam zamjenika podučava li Ukonu sviranje bubnjeva i on mi je rekao da podučava. Odlazio sam kod Ukonua, pokraj bulevara Century (gdje su se kasnije dogodili Wattsovi nemiri) na satove bubnjanja. Satovi nisu bili učinkoviti: često je odugovla6o, razgovarao s drugim ljudima, prekidalo bi ga mnogo stvari. Ali, ponekad je bilo uzbudljivo i mnogo sam od njega naučio. Kad se kod Ukonua održavala zabava, dolazilo bi malo bijelaca, ali tada je to bilo mnogo opuštenije nego danas. Jednom su imali natjecanje u bubnjanja i nisam dobro svirao: rekli su mi da mi je bubnjanja „previše intelektualno“; njihovo je više pulsiralo. Jednoga dana, dok sam bio na Caltechu, primio sam vrlo ozbiljan telefonski poziv. „Halo?“

„Ovdje Trowbridge, ravnatelj Politehničke škole.“ Politehnička je škola bila mala privatna škola preko puta Caltecha. Gospodin Trowbridge nastavio je u službenom tonu: „Ovdje je vaš prijatelj koji bi rado s vama razgovarao.“ „OK.“ „Ej, Dick!“ Bio je to Ukonu! Pokazao se da ravnatelj Politehničke škole nije tako služben kakvim se pravio već da je imao smisla za humor. Ukonu je posjetio školu da bi svirao djeci pa me je pozvao da dođem na pozornicu i sviram s njim. Zajedno smo svirali toj djeci: svirao sam bongo bubnjeve (koje sam imao u uredu) uz njegov veliki tumba bubanj. Ukonu je redovno odlazio u razne škole i razgovarao o afričkim bubnjevima i što su oni značili; pričao im je o glazbi. Bio je divna osoba i imao je krasan osmijeh; vrlo, vrlo drag čovjek. Sjajno je svirao bubnjeve – objavljivao je i albume – a ovdje je studirao medicinu. Vratio se u Nigeriju na početku njihovog rata – ili prije rata – i ne znam što se s njime dogodilo. Nakon odlaska Ukonua nisam više mnogo bubnjao, osim ponekad na zabavama. Jednom su me, na večeri kod Leightonovih, Bobov sin Ralph i njegov prijatelj zamolili da bubnjam. Mislio sam da žele da sviram sam pa sam odbio. Ali oni su počeli bubnjati na nekim malim drvenim stolovima pa nisam izdržao. Dohvatio sam stol i nas trojica smo svirali na tim drvenim stolovima i proizvodili mnogo zanimljivih zvukova. Ralph i njegov prijatelj Tom Rutishauer voljeli su svirati bubnjeve pa smo se sastajali svakog tjedna kako bismo samo malo improvizirali ritmove i razrađivali teme. Oni su bili pravi glazbenici: Ralph je svirao klavir, a Tom violončelo. Ja sam znao samo ritmove i ništa drugo o glazbi, koja je za mene bila samo bubnjanje s notama. Ali, uspjeli smo složiti dobre ritmove i svirali smo po nekoliko škola za zabavu djeci. Svirali smo i na plesovima lokalnog koledža – naučio sam da je i to zabavno dok sam radio u Brookhavenu – nazvali smo se Tri kvarka, pa vam je jasno kada se to događalo. Jednom sam u Vancouveru govorio pred studentima koji su za mene organizirali zabavu s nekom popularnom rock grupom u podrumu. Grupa je bila dobra: imali su dodatno zvono-udaraljke, pa su me nagovarali da sviram s njima. Počeo sam malo svirati, a pošto je njihova glazba bila ritmična (zvono je samo pratnja – ne možete puno pokvariti), ponijelo me je. Kad je zabava završila, organizator mi je rekao da je vođa grupe pitao, „Ej! Tko je onaj tip koji je svirao po zvonu! Stvarno je izvukao ritam iz toga! I, usput, za ko-

ga je to zabava uopće bila organizirana - znači tip se nije pojavio; nisam vidio tko je to bio!“ U Caltechu postoji kazališna grupa koja izvodi predstave. Neki od glumaca su studenti na Caltechu; drugi su izvana. Ako imaju neku malu ulogu, poput policajca koji nekoga mora uhititi, angažirali bi profesora da to odglumi. Uvijek je to bilo smiješno - profesor izađe na pozornicu, nekoga uhiti i ode. Prije nekoliko godina grupa je izvodila predstavu Guys and Dolls u kojoj je scena kada glavni lik vodi djevojku u Havanu u noćni klub. Redateljica je mislila da bi bila dobra ideja da svirača bonga u noćnom klubu glumim ja. Otišao sam na prvu probu i redateljica mi je pokazala dirigenta i rekla, „Jack će Vam pokazati glazbu.“ To me je prestrašilo. Ne znam čitati note. Mislio sam da na pozornici moram samo stvarati neku buku. Jack je sjedio za klavirom i pokazao mi note i rekao, „Dakle, ovdje počinjete, vidite i svirate ovo. Onda sviram ja plonk, plonk, plonk“ – odsvirao je nekoliko nota na klaviru. Okrenuo je stranicu. „Onda svirate ovo, i onda oboje čekamo dok ide tekst, vidite, ovdje“ – i okrenuo je još nekoliko stranica i rekao, „I na kraju svirate ovo.“ Pokazao mi je „glazbu“ koja je napisana nekim ludim uzorkom malih slova x po linijama. Govorio mi je misleći da sam glazbenik, a meni je bilo potpuno nemoguće zapamtiti bilo što od toga. Na sreću, drugi sam se dan razbolio i nisam mogao doći na probu. Zamolio sam svog prijatelja Ralpha da me zamijeni, jer je on glazbenik i morao bi znati o čemu se tu radilo. Ralph se vratio i rekao mi, „Nije tako loše. Prvo, na samom početku, moraš izvesti nešto precizno, jer počinješ ritam za orkestar koji će se uklopiti. Ali, nakon što se orkestar uključi, sve je stvar improvizacije, na par mjesta treba prestati svirati zbog teksta, ali mislim da ćemo biti u stanju shvatiti to iz znakova koje orkestru daje dirigenta.“ U međuvremenu sam nagovorio redateljicu da primi i Ralpha pa bismo bili dvojica na pozornici. On bi svirao tumba bubanj, a ja bongo – tako je to za mene postalo mnogo lakše. Ralph mi je pokazao ritam. To je bilo samo dvadeset ili trideset udaraca, ali je moralo biti precizno. Nikada nisam morao tako svirati i teško sam to uvježbao. Ralph mi je strpljivo objašnjavao, „lijeva ruka, i desna ruka, i dvije lijeve rake, onda desna…“

Marljivo sam vježbao i konačno, polako, hvatao ritam. Trebalo mi je mnogo vremena – mnogo dana – da to uvježbam. Tjedan dana kasnije smo otišli na probu i tamo našli novog bubnjara – stari je napustio bend, pa smo mu se predstavili: „Bok. Mi ćemo biti na pozornici u sceni u Havali.“ "O, bok. Čekajte da nađem tu scenu...“ okrenuo je na tu stranicu, izvadio palice i rekao, „O, vi počinjete scenu s...“ i počeo udarati o rub svog bubnja bing, bong, bang-a-bang, bing-a-bing, bang, bang punom brzinom i to dok je gledao, u note! Kakav je to šok bio za mene. Vježbao sam četiri dana da uhvatim taj prokleti ritam, a on ga je pogodio od prve! No, nakon puno vježbanja konačno sam to znao dobro i svirao sam u predstavi. Imao, sam uspjeha: svima je bilo zabavno vidjeti profesora na pozornici kako svira bongo bubnjeve, a ni glazba nije bila loša; ah taj dio na početku, koji je uvijek morao biti isti; to je bilo teško. U sceni noćnog kluba u Havani neki su studenti trebali plesati koreografirane korake. Redateljica je angažirala suprugu jednog od profesora s Caltecha, koja je radila kao koreograf za Universal Studios, kako bi dečke naučila plesati. Sviđalo joj se naše bubnjanje. Kada je predstava završila, pitala nas je bismo li htjeli bubnjati u baletu u San Franciscu. „ŠTO?“ Da. Selila se u San Francisco i koreografirala balet za malu baletnu školu. Imala je ideju baleta u kojemu se glazba izvodi samo na udaraljkama. Željela je da Ralph i ja dođemo do nje prije nego se preseli i sviramo različite ritmove koje smo znali, a od kojih bi ona napravila priču uz ritam. Ralph nije bio oduševljen, ali sam ga nagovorio na tu avanturu. Inzistirao sam, međutim, da nikome tamo ne kaže da sam profesor fizike, Nobelovac i sve te ostale gluposti. Nisam htio svirati kao što je rekao Samuel Johnson, ako vidite da pas hoda na stražnjim nogama, to nije zbog, toga jer to dobro radi, nego zato što to uopće radi; nisam htio svirati, jer sam profesor fizike koji svira, nego kao da smo samo glazbenici koje je našla u Los Angelesu, koji će doći i na bubnjevima svirati glazbu koju su komponirali. I tako smo otišli do njezine kuće i svirali različite ritmove koje smo smislili. Radila je bilješke i, još iste noći, osmislila priču i rekla, „OK, hoću pedeset i dva ponavljanja ovoga; četrdeset ovoga, onda ovo, pa to...“

Otišli smo kući i sljedeće noći snimili svirku kod Ralpha. Svirali smo sve te ritmove nekoliko minuta, a onda je Ralph napravio par rezova na traci kako bi dobio točne različite dužine. Uzela je kopiju naše snimke kad se preselila i počela trenirati plesače u San Franciscu. U međuvremenu smo vježbali glazbu s te snimke; pedeset i dva ciklusa ovog, četrdeset ciklusa onog i tako dalje. Ono što smo spontano napravili (i izrezali) ranije, sada smo morali točno naučiti. Morali smo imitirati našu vlastitu snimku! Veliki je problem bilo brojanje. Mislio sam da će Ralph znati kako se to radi, jer je glazbenik, ali smo oboje otkrili smiješnu stvar; „sviranje“ u našoj glavi bilo je istovremeno i „brojanje“ — nismo mogli svirati i brojati u isto vrijeme.“ Kad smo došli na prvu probu u San Francisco, otkrili smo da ako pratimo plesače, ne moramo brojati, jer su plesači izvodili određene pokrete. Mnogo nam se stvari dogodilo, jer smo slovili kao profesionalni glazbenici, a ja to nisam bio. Na primjer, jedna je scena bila o prosjakinji koja prosijava pijesak na karipskoj plaži, gdje su se nalazile bogatašice koje su izašle na scenu na početku baleta. Glazba za tu scenu izvodila se na posebnom bubnju koji su amaterski izradili Ralph i njegov otac nekoliko godina ranije, a iz kojeg nikada nismo dobili neki pošteni ton. Ali, otkrili smo da ako sjedimo jedan nasuprot drugome na stolicama i taj „šašavi bubanj“ stavimo između naših koljena, jedan od nas svira brzo s dva prsta bida-bidabida-bida-bida-bida, stalno, drugi je lupao o bubanj na raznim mjestima s dvije ruke i mijenjao visinu tona. Čulo se je buda-buda-buda-bida-biida-biida-biida-bida-budabuda-buda-bada-bida-bida-bida-bada, mnogo različitih zvukova. Plesačica koja je igrala prosjakinju htjela je da se visine tonova i promjene slažu s njezinim plesom (snimka je napravljena provizorno za tu scenu), pa nam je stalno objašnjavala što će napraviti: „Prvo, napravit ću četiri ova pokreta na ovaj način; onda ću se sagnuti i prosijavati pijesak osam taktova; onda ustajem i okrećem se ovako.“ Znao sam jako dobro da sve to ne mogu zapamtiti, pa sam je prekinuo: „Samo vi plešite, a ja ću vas pratiti.“ „Ali, zar ne želite znati kako ples ide? Vidite, nakon što sam završila drugi dio prosijavanja, osam puta ću izvesti ovo.“ Nije imalo nikakve koristi; nisam mogao ništa zapamtiti i želio sam je ponovo prekinuti, ali je problem bio što onda ne bih ispao pravi glazbenik! Pa, Ralph me je vrlo dobro pokrivao objašnjavajući, „Gospodin Feynman ima posebnu tehniku za ovakve situacije: on radije razvija dinamiku neposredno i intuitiv-

no, dok vas gleda kako plešete. Pokušajmo to još jednom na taj način, ako niste zadovoljni, popravit ćemo.“ Bila je prvoklasna plesačica i mogli ste predvidjeti kako će se kretati. Kad bi kretala prema pijesku, pripremila bi se za saginjanje, svaki je pokret bio gladak i očekivan, pa je bilo lako rukama stvarati bzzzzs i bššš i buda i bida prema onome što je izvodila, a ona je bila vrlo zadovoljna. Tako smo se izvukli iz situacije u kojoj bi nas mogli raskrinkati. Balet je bio uspješan. Iako u publici nije bilo mnogo ljudi, onima koji su došli, sviđala se predstava. Prije nego smo otišli u San Francisco na probe i predstavu, nismo bili uvjereni da će to biti dobro. Mislim, mislili smo da je koreografkinja pomalo luda: prvo, balet samo s bubnjevima; drugo, da smo mi dovoljno dobri da napravimo glazbu za balet i da nas još i plate, to je zaista bilo suludo! Za mene, koji nikad nisam bio „kultiviran“, završiti kao profesionalni glazbenik u baletu bio je vrhunac postignuća. Nisam mislio da će moći naći baletane koji bi željeli plesati na našu glazbu bubnjeva. (Doista, jedna je primadona iz Brazila, supruga portugalskog konzula, odlučila da je to ispod njezine razine.) Ali se činilo da se drugim plesačima jako sviđa i dobro sam se osjećao dok smo svirali za njih na prvoj probi. Iskreno su se veselili kad su čuli kako naši ritmovi zaista zvuče (do tada su koristili traku i mali kazetofon) i stekao sam više samopouzdanja kad sam vidio njihovu reakciju na naše sviranje. Iz komentara ljudi koji su došli na predstavu shvatili smo da smo uspjeli. Koreografkinja je namjeravala postaviti još jedan balet s našim bubnjevima idućeg proljeća, pa smo ponovili cijeli postupak. Snimili smo traku s još ritmova, ona je osmislila još jednu pricu, ovoga puta smještenu u Afriku. Razgovarao sam s profesorom Mungerom s Caltecha i od njega saznao neke stvarne afričke riječi koje su se pjevale na početku (GAwa baNYUma GAwa WO ili nešto tako slično) i vježbao ih dok ih nisam savladao. Kasnije smo otišli u San Francisco na nekoliko proba. Tamo smo otkrili da su imali problem. Nisu mogli smisliti kako napraviti slonovske kljove koje bi izgledale dobro na pozornici. Papirnate su bile loše i neki su se plesači sramili plesati ispred njih. Nismo imali rješenje nego smo pričekali vidjeti što će se dogoditi na izvedbi drugog vikenda. U međuvremenu sam se dogovorio sresti s Wernerom Erhardom, kojeg sam poznavao s nekih konferencija koje je organizirao. Sjedio sam u njegovom li-

jepom domu, slušao neku filozofiju ili ideju koju mi je pokušavao objasniti, kad sam odjednom stao, kao hipnotiziran. „Što se dogodilo?“ pitao je. Oči su mi iskočile dok sam uzvikivao, „Kljove!“ Iza njega, na podu, ležale su te ogromne, masivne, prekrasne kljove od slonovače! Posudio nam je kljove. Izgledale su odlično na pozornici (na veliko olakšanje plesača); prave slonovske kljove, ogromne, zahvaljujući Werneru Erhardu. Koreografkinja se preselila na istočnu obalu i tamo postavila karipski balet. Čuli smo kasnije da je s tim baletom sudjelovala na natjecanju koreografa iz cijele Amerike i osvojila prvo ili drugo mjesto. Ohrabrena uspjehom prijavila se na još jedan natječaj, ovoga puta u Parizu, za koreografe iz čitavog svijeta. Od nas je dobila snimku visoke kvalitete koju smo napravili u San Francisco i istrenirala plesače u Francuskoj da izvode mali dio tog baleta - tako je sudjelovala na natječaju. Dobro je prošla. Ušla je u finale od samo dva natjecatelja - latvijska grupa je izvodila standardni balet sa svojim plesačima na prekrasnu klasičnu glazbu, i ona, nepoznanica iz Amerike, sa samo dva plesača koje je uvježbala u Francuskoj, koji su plesali na balet čija je glazba bila samo bubnjevi. Publici je ona bila favorit, ali taj natječaj nije bio prema izboru publike, pa su suci zaključili da su Latvijci pobijedili. Kasnije je otišla do sudaca kako bi saznala što je to bilo slabo u njezinom baletu. „Pa, Madame, glazba nije bila sasvim zadovoljavajuća. Nije dovoljno suptilna. Nedostajali su kontrolirani krešendoi…“ I tako su nas konačno razotkrili: kad smo došli pred stvarno kulturne ljude u Parizu, koji su znali glazbu bubnjeva, pali smo.

IZMIJENJENA STANJA Održavao sam predavanja svake srijede u tvrtci Hughes Aircraft, a jednog sam dana stigao tamo ranije i očijukao s tajnicom kao i obično, kad je ušlo šestero ljudi - muškarac, žena i još nekoliko njih. Nikada ih prije nisam vidio. Čovjek je rekao, „Drži li profesor Feynman ovdje predavanja?“ „Ovdje se održavaju“, odgovorila je tajnica. On je pitao smije li njegova grupa slušati predavanje. „Mislim da vam se neće previše sviđati“, rekao sam. „Nekako su stručna.“ Žena je bila pametna i ubrzo je shvatila: „Kladim se da ste vi profesor Feynman!“ Čovjek je bio John Lilly, koji je prije radio s dupinima. On i njegova žena eksperimentirali su s prigušivanjem osjeta i izradili neke tankove. „Je li istina da se pod tim okolnostima javljaju halucinacije?“ pitao sam uzbuđeno. „To je zaista istina.“ Uvijek su me zanimale slike iz snova i sve ostalo što nam padne na pamet, a da nije izravno iz osjeta, i kako sve to radi u glavi, i želio sam vidjeti halucinacije. Jednom sam razmišljao o drogama, ali sam se preplašio: volim razmišljati i ne želim pokvariti taj stroj. Ali mi se činilo da jednostavno ležanje u tanku za prigušivanje osjeta nema fizioloških opasnosti i stvarno sam to želio iskušati. Odmah sam prihvatio poziv Lillyjevih, a oni su poslušali predavanje. Sljedeći sam tjedan otišao iskušati tankove. Gospodin Lilly mi je pokazao tankove kao što je vjerojatno i svima drugima. Bilo je mnogo žarulja, neonskog svjetla s različitim plinovima. Pokazao mi je periodni sustav elemenata i ispričao mnogo mističnih detalja o različitim tipovima svjetala koja imaju različite utjecaje. Rekao mi je kako se za tank treba pripremiti tako da se gleda u ogledalo, a da ga nos dotiče — svakovrsne gluposti i praznovjerja. Nisam na to obraćao pažnju ali sam izveo sve kako su mi rekli, jer sam želio ući u tank, a osim toga možda će te pripreme lakše izazvati halucinacije. Prošao sam kroz sve prema uputama. Jedino što mi se učinilo teškim bilo je biranje boja svjetla, posebno zato jer je u tanku trebao biti mrak. Tank za prigušivanje osjeta je kao velika kada, ali s poklopcem koji se spušta. Unutra je potpuni mrak, a pošto je poklopac debeo, nema zvuka. Postoji mala crpka koja ubacuje zrak, ali o zraku nije trebalo brinuti, jer je obujam velik, a unutra ste samo dva ili tri sata, pa i ne potrošite sav zrak ako normalno dišete. Gospodin Lilly je re-

kao da su crpke postavljene da bi se ljudi sigurnije osjećali, pa sam mislio da je to samo psihološki i zamolio ga da isključi crpku, jer je ona ipak stvarala nešto buke. Voda je u tanku bila zasićena gorkom soli (epsomskom soli, magnezijevim sulfatom) kako bi bila gušća od obične vode pa se lako plutalo. Temperatura je bila ista kao i temperature tijela, 37 stupnjeva ili slično — sve je izračunao. Nije trebalo biti svjetla, zvuka, osjeta topline ili hladnoće, ništa. Povremeno se moglo dogoditi da dotaknete stranicu tanka ili da padne razina vode zbog kondenzacije na stropu, ali te male smetnje bile su vrlo rijetke. Vjerojatno sam unutra bio pet-šest puta, svaki put po dva i pol sata. Prvi puta nisam imao halucinacije, ali nakon što sam izašao, Lillyjevi su me upoznali s liječnikom koji mi je ispričao o ketaminu, lijeku koji se koristio kao anestetik. Uvijek su me zanimala pitanja u vezi onoga što se događa kad padamo u san ili u nesvijest, pa su mi pokazali dokumente uz lijek i dali mi desetinu normalne doze. Osjećao sam se čudno i nikada nisam uspio shvatiti kakav je to bio efekt. Na primjer, lijek je ima veliki učinak na moj vid; odjednom više nisam mogao jasno vidjeti. Ali, ako sam bolje pogledao, sve bi bilo OK. Kao da vam nije bilo stalo nešto vidjeti; lijeno ste to radili, omamljeno, ali čim biste pogledali i koncentrirali se, sve je, barem za tren, ponovo postalo normalno. Uzeo sam knjigu o organskoj kemiji, pogledao tablicu punu kompliciranih tvari, i na moje iznenađenje mogao sam je čitati. Radio sam i mnoge druge stvari, na primjer, približavao ruke kako bih vidio hoće li mi se prsti spojiti i mada sam imao osjećaj potpune dezorijentacije, osjećaj da nisam u stanju ništa napraviti, nikada nismo pronašli nešto što ne bih mogao izvesti. Kao što sam rekao i prije, prvi puta u tanku nisam imao halucinacije, kao ni drugi puta. Ali, Lillyjevi su bili vrlo zanimljivi ljudi; uživao sam s njima. Često bi me zvali na ručak i tako dalje, i nakon nekog vremena raspravljali smo na različitoj razini od one na početku sa svjetlima. Shvatio sam da su drugi ljudi smatrali da su tankovi za prigušivanje osjeta nešto zastrašujuće, ali meni su se činili zanimljivim izumom. Nisam se bojao, jer sam znao što je to: samo tank s gorkom soli. Treći put bio je nazočan još jedan čovjek — sretao sam tamo mnogo zanimljivih ljudi — zvao se Baba Ram Das. S Harvarda je otišao u Indiju i napisao popularnu knjigu pod naslovom Biti Ovdje Sada. Ispričao je kako, mu je njegov guru u Indiji rekao da treba iskušati „izvantjelesno iskustvo“ (riječi koje sam često vidio na oglasnoj ploči): koncentrirati se na dah, kako ulazi i izlazi kroz nos dok dišete.

Htio sam sve iskušati samo da bih imao halucinacije pa sam ušao u tank. U neko doba odjednom shvaćam — teško je to objasniti — da sam se pomaknuo centimetar na jednu stranu. Drugim riječima, tamo gdje odlazi moj dah, unutra i van, unutra i van, nije centrirano: moj je ego malo pomaknut, otprilike centimetar. Mislio sam: „Dakle, gdje je ego? Znam da svi misle da je središte mišljenja u mozgu, ali kako oni to znaju?“ Prije sam čitao kako ljudima to prije nije bilo tako očito i da je napravljeno mnogo psiholoških istraživanja. Grci su mislili da je središte mišljenja u jetri, na primjer. Pitao sam se, „Je li moguće da djeca nauče da je ego iza očiju promatrajući ljude kako stavljaju ruku na čelo kada kažu, 'Da razmislim'? Prema tome ideja da je ego gore, može biti i konvencija!“ Ako sam mogao pomaknuti moj ego jedan centimetar u stranu, mogu ga pomaknuti i dalje. To je bio početak moje halucinacije. Pokušao sam, i nakon nekog vremena spustio sam ego kroz vrat u središte grudi. Kada je kap vode pala na moje rame, osjećao sam to kao „tamo gore“, iznad onoga gdje sam „ja“ bio. Svaki puta me je kapljica malo preplašila pa bi mi ego skočio natrag kroz vrat u glavu. Onda bih ponovo morao silaziti. Prvo mi je trebalo puno vremena, ali je postupno postajalo sve lakše. Uspio sam se spustiti čak do prepona, na jednu stranu, ali dalje od toga dugo nisam dospio. Jedan drugi puta u tanku sam odlučio da ako mogu sebe pomaknuti do prepona, morao bih biti u stanju pomaknuti se i izvan tijela. Uspio sam „sjediti po strani“. Teško je objasniti — pomicao sam ruke i miješao vodu i mada ih nisam mogao vidjeti, znao sam gdje su. Ali, različito od stvarnog života, gdje su ruke na obje strane i prema dolje, meni su bile obje ruke na jednoj strani! Osjet u prstima i sve ostalo bilo je isto, samo mi je ego sjedio izvan, „promatrajući“ sve to. Od tada sam imao halucinacije svaki puta, mogao sam se odmicati sve dalje i dalje izvan tijela. Kad bih pomicao ruke, gledao bih ih kao mehaničke poluge koje su se podizale i spuštale — nisu bile od mesa; bile su mehaničke. Ali sam još uvijek sve mogao osjetiti. Osjeti su bili konzistentni s pokretom, ali sam imao i osjećaj „on je to“. „Ja“ sam čak izašao iz sobe, na kraju, i šetao naokolo, prolazeći mjestima gdje sam vidio stvari koje su se događale prethodnih dana. Iskusio sam mnogo različitih izvantjelesnih iskustava. Jednom, na primjer, mogao sam „vidjeti“ stražnji dio svoje glave, i ruke na kojima je počivala. Kada sam pomaknuo prste, vidio sam ih kako se miču, ali između prstiju i palca sam vidio plavo nebo. Naravno da to nije bilo točno već samo halucinacija. Ali poanta je da kako

sam pomicao prste, oni su bili sukladni s pokretom koji sam zamislio da gledam. Cijela bi se slika pojavila, konzistentna s onim što sam osjećao i radio, kao kad se polako budite ujutro i dotičete nešto (a ne znate što je) i odjednom vam je jasno što je to. Cijela bi se slika iznenada pojavila, osim što je bila neobična, u smislu da obično zamišljate ego ispred glave, a sada je ego iza glave. Ono što me je neprekidno mučilo, psihološki; dok sam halucinirao jesam li zaspao i je li to bio samo san. Već sam imao iskustva sa snovima i želio sam nova iskustva. To je bilo nekako glupo, jer kad halucinirate, niste jako bistri, pa izvodite sve te glupe stvari koje ste odlučili učiniti, kao provjeravanje da li spavate. Tako sam neprekidno provjeravao spavam li – a pošto su mi ruke bile često iza glave – trljajući palce, osjećajući ih. Naravno da sam i to mogao sanjati, ali nisam; znao sam da je stvarno. Nakon početka, kad me je uzbuđenje što haluciniram znalo izbaciti iz halucinacija, kasnije sam se opustio i dugo halucinirao. Tjedan ili dva nakon toga razmišljao sam puno o tome kako mozak radi u usporedbi s računalom - posebno kako se pohranjuju informacije. Jedan od zanimljivih problema na tom području je kako se skladište sjećanja: možete ih pozvati iz toliko mnogo smjerova u usporedbi sa strojem - ne moraju doći izravno s točne adrese u memoriji. Ako, na primjer, želite riješiti križaljku, želite riječ „iznajmiti“, tražite glagol od devet slova koja počinje na i i završava na i; možete razmišljati o prihodima ili aktivnostima kao posuđivanje; to će vas dovesti do raznih drugih povezanih sjećanja ili informacija. Razmišljao sam o tome kako napraviti „stroj za imitiranje“ koji bi učio jezik kao što ga uči dijete: stroju biste pričali. Ali, nisam mogao smisliti kako skladištiti sve to na organizirani način kako bi to stroj mogao koristiti za svoje svrhe. U tanku tog tjedna sam opet halucinirao i nastojao prizvati najranija sjećanja. Ponavljao sam si, „Još ranije, još ranije!“ – nikada mi sjećanja nisu bila dovoljno rana. Kad sam se sjetio vrlo davne slike – recimo iz mog rodnog grada Far Rockawaya – odmah bi se pojavio cijeli niz sjećanja od tamo. Ako bih se nastojao sjetiti nečega iz drugog grada – Cedarhursta ili sličnog – sjetio bih se mnogo toga vezanog za Cedarhurst. Tako da sam shvatio da se podaci spremaju prema lokaciji gdje se iskustvo dogodilo. Bio sam zadovoljan tim otkrićem i izašao iz tanka, istuširao se, odjenuo i tako dalje te krenuo prema tvrtci Hughes Aircraft na tjedno predavanje. Tek sam nakon četrdeset i pet minuta nakon izlaska iz tanka odjednom shvatio po prvi puta da nemam ni najbjedniju ideju kako se sjećanja čuvaju u mozgu; samo sam halucinirao

kako se sjećanja pohranjuju! Ono što sam „otkrio“ nije imalo veze s pravim načinom na koji radi sjećanje; bila je to samo igra koju sam igrao sa samim sobom. U brojnim diskusijama o halucinacijama pokušavao sam objasniti Lillyju i drugima da zamišljanje da su stvari stvarne nije prava stvarnost. Ako vidite zlatne kugle, ili nešto takvo, nekoliko puta, i oni vam govore za vrijeme halucinacije da su inteligentna bića, to ne znači da su zaista inteligentna bića: to samo znači da halucinirate. I tako sam osjećao taj jaki ushit što sam otkrio kako se sjećanja pohranjuju i trebalo mi je četrdeset pet minuta prije nego sam shvatio, iluziju koju sam pokušavao objasniti svima drugima. Jedno od pitanja bilo je i jesu li halucinacije, kao i snovi, pod utjecajem onoga što već imate u umu – iz drugih iskustava toga dana ili ranije, ili onoga što očekujete vidjeti. Razlog je, vjerujem, za moja izvantjelesna iskustva to što smo o tome razgovarali neposredno prije nego bih ušao u tank. A razlog za moje halucinacije o pohranjivanju sjećanja u mozgu je, mislim, taj da sam o tome cijeli tjedan razmišljao. Dugo sam raspravljao s različitim ljudima o stvarnosti iskustava. Smatrali su da je nešto stvarno, u eksperimentalnoj znanosti, ako se iskustvo može ponoviti. Tako da, ako mnogo ljudi vide zlatne kugle koje im se obraćaju, iznova i opet, te su zlatne kugle stvarne. ja sam tvrdio u takvim situacijama da je prije ulaska u tank bilo i nešto rasprave o zlatnim kuglama, tako da kad osoba već razmišlja o zlatnim kuglama dok ulazi u tank, vidi nešto slično njima – možda su plave ili tako nešto – misli da se iskustvo ponavlja. Smatrao sam da mogu razumjeti razliku između vrsta slaganja između ljudi koji se namjeravaju složiti i slaganja u eksperimentalnom radu. Zabavno je kako je lako uvidjeti razliku – ali ju je teško definirati! Vjerujem da u halucinacijama nema ničega što nije interno psihološko stanje osobe koja halucinira. Ali, postoje usprkos tome, mnoga iskustva različitih ljudi koji vjeruju da postoji stvarnost u halucinacijama. Ista opća ideja može objasniti i određeni uspjeh tumačenja snova. Na primjer, neki psihoanalitičari tumače snove značenjem raznih simbola. I nije potpuno nemoguće da se ti simboli zaista i pojave u snovima nakon toga. Mislim da je, možda, tumačenje halucinacija i snova proces koji sam sebe obnavlja; općenito ste, više ili manje uspješni, posebno ako o tome unaprijed detaljno razgovarate. Obično bi mi trebalo oko petnaest minuta da počnem halucinirati, ali sam nekoliko puta, ako bih prije toga pušio marihuanu, bio brži. Ipak, petnaest minuta je za mene bilo dovoljno.

Često se događalo da kreće halucinacija, a prvo se pojavljuje ono što možete opisati kao „smeće“: jednostavno kaotične slike – cjeloviti, proizvoljni otpad. Pokušavao sam se sjetiti nekih od njih kako bih ih mogao opisati, ali sam se toga posebno teško mogao sjetiti. Mislim da sam se približavao onome što se događa kad padate u san: postoje očite logične veze, ali kad se pokušavam prisjetiti što me je na to potaklo, ne sjećam se. Zapravo, ubrzo se zaboravi što je to što se pokušavate sjetiti. Sjećam se samo nečega što je nalikovalo na bijeli znak s bubuljicom, u Chicagu, i onda to nestane. To se događalo cijelo vrijeme. Gospodin Lilly mi je zadavao različite zadatke i radili smo pokuse. Nije imalo mnogo veze s halucinacijama i uvjerio sam se da su tankovi nepotrebni. Sada kad sam znao što trebam raditi, shvatio sam da samo trebam sjediti mirno – zašto bi sve moralo biti apsolutno savršeno? Kad bih se vratio kući, ugasio bih svjetla, sjedio u dnevnoj sobi u udobnom naslonjaču i pokušavao – nikada mi nije uspjelo. Nikada nisam halucinirao izvan tanka. Naravno da bih volio da sam to mogao i kod kuće i ne sumnjam da se može meditirati i halucinirati uz vježbu, ali ja nisam vježbao.

CARGO KULT ZNANOSTI U srednjem vijeku svijetom je kolalo mnogo ludih ideja, kao što je ona da prah nosorogovog roga povećava potenciju. A onda je otkrivena metoda za razdvajanje ideja – provjeriti kako neka ideja djeluje, i ako ne funkcionira, eliminirati je. Ova se metoda organizirala, naravno, u znanost. I razvijala se vrlo dobro, tako da smo danas u znanstvenom dobu. Takvo je to znanstveno da, u stvari, sad imamo poteškoća razumjeti kako je uopće ikad bilo moguće vjerovati vračevima, kada ništa – ili vrlo, vrlo malo – što su predložili nikada nije funkcioniralo. Ali, čak i danas susrećem mnogo ljudi koji me prate ili kasnije uvuku u raspravu o NLO-ima, astrologiji ili nekom obliku misticizma, proširene svijesti, novih tipova svjesnosti, ESP-a i tako dalje. I zaključio sam da to nije znanstveni svijet. Većina ljudi vjeruje u toliko divnih stvari da sam odlučio istražiti zašto to rade. I ono što je zapravo moja znatiželja za istraživanjem, toliko me je puta uvalila u probleme u kojima sam naišao na ogromnu količinu smeća. Prvo sam istraživao različite ideje misticizma i mističnih iskustava. Ulazio sam u izolacijske tankove i iskusio mnogo sati haluciniranja, pa znam ponešto o tome. A onda sam otišao u Esalen, koji je srce

ovih vrsta razmišljanja (divno mjesto; morate ga posjetiti). I onda me je zasipalo. Nisam shvaćao koliko toga ima. U Esalenu ima velikih kupki u koje utječe voda iz vrućih izvora s litice oko kilometar iznad mora. Jedno od mojih ugodnijih iskustava je bilo sjediti u bazenu i gledati kako se valovi razbijaju o kamenu obalu ispod mene, gledati jasno plavo nebo iznad mene i proučavati prekrasnu plavušu kako se tiho pojavljuje i smješta u moj bazen. Jednom sam tako bio u bazenu gdje je neka prekrasna djevojka sjedila pokraj tipa koji nije djelovao da je pozna. Odmah sam počeo razmišljati: Hej! Kako početi razgovor s tom prekrasnom golom djevojkom? Pokušao sam smisliti što reći, kad joj se onaj tip obratio, „Učim masažu. Mogu li vježbati na vama?“ „Naravno“, rekla je. Izašli su iz bazena, a ona je legla na obližnji stol za masažu. Pomislio sam: Kakav odličan ubačaj! Nikad se ne bih sjetio nečeg takvog! Počeo joj je trljati palac na nozi. „Mislim da osjećam“, rekao je. “Osjećam kvržicu – je li to štitnjača?“ Izletjelo mi je, „Daleko si ti od štitnjače, momče!“ Pogledali su me užasnuti – otkrio sam se – i rekli, „To je refleksologija!“ Brzo sam zažmirio i pravio se da meditiram. To je samo primjer onoga što je za mene previše. Isto tako sam provjerio izvanosjetilnu percepciju i PSI fenomene. A posljednja se fama stvarala oko Urija Gellera, čovjeka koji je navodno sposoban svijati ključeve trljajući ih samo svojim prstima. Otišao sam u njegovu hotelsku sobu, na njegov poziv, kako bih vidio demonstraciju čitanja misli i svijanja ključeva. Nije mu uspjelo pročitati misli, mislim da nitko ne može pročitati moj um. A ništa se nije dogodilo ni dok je Geller trljao ključ. Onda nam je rekao da radi bolje ispod vode, pa možete zamisliti sve nas kako stojim u kupaonici, dok voda teče i pod mlazom je ključ koji on trlja svojim prstima. Ništa se nije dogodilo. Nisam mogao ispitati taj fenomen. Ali onda počnem razmišljati čega sve ima u što vjerujemo? (I razmišljao sam o iscjeliteljima i vračevima i kako bi lako bilo provjeriti ih s obzirom da njihove vradžbine nikad ne funkcioniraju.) Otkrio sam neke stvari u koje čak i više ljudi vjeruje, kao što činjenica da mislimo da znamo kako podučavati. Postoje velike škole metoda čitanja matematike i tako dalje, ali ako pobliže pogledate, vidjet ćete da su rezultati mjerenja čitanja pogoršavaju – ali jedva da se povećavaju – usprkos činjenici da stalno koristimo iste ljude kako bismo poboljšali te metode. To je dakle vradžbina koja

ne radi. Trebalo bi je ispitati, kako znaju koja će metoda funkcionirati? Drugi je primjer način na koji tretiramo zločince. Očito je da nismo napredovali – mnogo teorija, ali nema napretka – prema smanjivanju količine zločin metodom kojom se ponašamo prema zločincima. Ipak, kažu da su te stvari znanost. Proučavamo ih. I mislim da obične ljude s opće prihvaćenim idejama plaši ta pseudoznanost. Nastavnika koji ima neku dobru ideju, koko djecu podučavati čitanju sustav prisiljava da to radi na neki drugi način – ili ga uvjeri da njegov sustav nije nužno dobar. Ili roditelj zločestih dječaka, nakon što ih disciplinira na ovaj ili onaj način, osjeća krivnju cijeli život, jer nije napravio „ono što je trebalo“, prema stručnjacima. Dakle, zaista bismo morali provjeriti te teorije koje ne funkcioniraju i znanosti koje to nisu. Mislim da su edukacijske i psihološke studije koje sam spomenuo primjeri onoga što bih nazvao cargo kult znanosti. Na otocima Tihog oceana žive cargo kult ljudi. Za vrijeme rata vidjeli su kako slijeću avioni s mnogo dobrih stvari i sada žele da se isto ponovo događa. Uredili su piste, postavili vatre uz rubove, napravili drvene kućice u kojima sjedi čovjek s dva drvena komada na glavi koji izgledaju kao slušalice i trskama bambusa koji strše kao antene – on je kontrolor – i oni čekaju da slete zrakoplovi. Sve rade kako treba. Forma je savršena. Izgleda baš kako je izgledalo i prije. Ali, ne funkcionira. Avioni ne slijeću. Zato ja to zovem cargo kult znanost, jer oni slijede sve očitije upute i forme znanstvenog istraživanja, ali im nedostaje nešto esencijalno, naime avioni ne slijeću. Od mene se, naravno, očekuje da vam kažem što to oni krivo rade. Ali, to bi bilo jednako teško kao i objasniti stanovnicima otoka Tihog oceana kako bi trebali urediti stvari da neko bogatstvo sleti i u njihov sustav. Nije to jednostavno kao reći im kako će popraviti oblik slušalica. Ipak, postoji jedna stvar koju primjećujem da općenito nedostaje u cargo kultu znanosti. To je ideja da se svi nadamo da ste naučili proučavajući znanost u školi – nikada eksplicitno ne kažemo što je to, ali se nadamo da ćete uhvatiti iz svih tih primjera znanstvenih istraživanja. Zanimljivo je, stoga, spomenuti to sada i o tome govoriti eksplicitno. To je neka vrsta znanstvenog integriteta, princip znanstvene misli koja odgovara nekoj vrsti krajnjeg poštenja – vrsta ozbiljno napora. Na primjer, ako izvodite neki pokus, trebate izvijestiti o svemu što mislite da će obezvrijediti taj pokus – ne samo ono što mislite da je s njim u redu: druge uzroke koji bi mogli objasniti vaše rezultate; i ono što mislite da je neki drugi pokus već elimi-

nirao i kako je sve to funkcioniralo – da biste bili sigurni da netko drugi može reći da je to već eliminirano. Morate navesti detalje koji bi bacili sumnju na vašu interpretaciju ako znate. Morate raditi najbolje što znate – ako znate da je nešto krivo – objasniti to. Ako osmislite teoriju, na primjer, i objavite je, onda morate navesti i sve činjenice koje se s njom slažu, kao i one s kojima su sukladne. Postoji i suptilniji problem. Kad posložite mnogo ideja i izvedete elaboriranu teoriju, želite biti sigurni, objašnjavajući ono što se slaže, da to nije samo ono što vam je dalo ideju za teoriju; nego i da završena teorija usput rješava pravilno i nešto drugo. Ukratko, ideja je pokušati dati sve informacije kako bi ostali mogli procijeniti vrijednost vašeg doprinosa, ne samo one podatke koji tu prosudbu vode u jednom određenom smjeru (što je vrlo važno u svemu čime se želimo baviti; bio to nogomet, bilo pisanje, predviđanje prošlosti ili proučavanje povijesti i budućnosti sapuna, moj De Belly Majetiću). Najlakši način objašnjenja ove ideje je usporediti je, na primjer, s reklamiranjem. Jučer sam čuo da se Wesson ulje ne upija u hranu. Pa, to je točno. Nije nepošteno; ali se ne radi samo o nepoštenju, već i o znanstvenom integritetu, što je druga razina. Činjenica koja bi se trebala uključiti u tu reklamu je izjava da se niti jedno ulje ne upija u hranu na određenoj temperaturi. Na nekoj, sva ulja će se upiti – uključujući i Wesson ulje. Tako je to implikacija koja je prenesena, a ne istinita činjenica, a razlika je ono s čime se trebamo baviti. Naučili smo iz iskustva da istina uvijek izlazi na vidjelo. Drugi će eksperimentatori ponoviti vaš pokus i otkriti jeste li bili u pravu ili ne. Prirodne će se pojave slagati ili neće s vašom teorijom. I, premda steknete neku privremenu slavu i uzbuđenje, nećete steći dobru reputaciju znanstvenika ako niste pokušali biti vrlo pažljivi u tom poslu. I taj oblik integriteta, ta pažnja da se ne zavaravamo, to je ono što uvelike nedostaje istraživanjima u cargo kult znanosti. Veliki dio njihovih teškoća je, naravno, težina teme i neprimjenjivost znanstvene metode na predmet istraživanja. Usprkos toga, mora se primijetiti da to nije jedna poteškoća. To je samo zašto avioni ne slijeću – ali oni ne slijeću. Naučili smo mnogo toga iz iskustva kako zavaravati sami sebe na neki od načina. Jedan primjer: Millikan je mjerio naboj elektronu pomoću pokusa s padanjem kapljica ulja i dobio odgovor za kojega sad svi znamo da nije sasvim točan. Malo je pogrešan, jer je koristio netočnu vrijednost viskoznost zraka. Zanimljivo je pogledati

povijest mjerenja naboja elektrona nakon Millikana. Ako ga nacrtate kao funkciju vremena, vidjet ćete da je sljedeći malo veći od Millikanovog, slijedeća malo veća od tog, a slijedeći još malo veća, dok se na kraju ne smire na nekom broju koji je veći. Zašto nisu otkrili odmah da je svaki novi broj veći? Ovoga se znanstvenici srame – te povijesti – jer je očito da su ljudi radili ovako: kada su dobili broj koji je bio previše iznad Millikanovog, mislili su da nešto nije u redu – i tražili su i pronašli razlog zašto bi nešto moralo biti pogrešno. A kada su dobili broj bliži Millikanovoj vrijednosti, nisu se previše trudili. Tako su eliminirani brojevi koji su bili predaleko i radili stvari slične tome. Naučili smo te trikove u međuvremenu, pa sada više ne bolujemo od te bolesti. Ali ova duga povijest učenja kako se ne zavaravati – kako postići krajnji znanstveni integritet – je, žao mi je što to moram reći, nešto što nismo uključili niti u jedan poseban kolegij za koji znam. Samo se nadamo da ćete to naučiti tek onako, čistom osmozom. Prvo je načelo da se ne smijete zavaravati – a sami sebe najlakše zavarate. Morate paziti na to. A kada se ne zavarate, lako je ne zavarati i druge znanstvenike. Samo morate biti pošteni na uobičajen način. Htio bih i dodati nešto što nije bitno za znanost, ali nešto u što vjerujem, a to je da ne bi trebali zavaravati nestručnjake kad govorite kao znanstvenici. Ne pokušavam vam reći kako ćete prevariti ženu ili djevojku, ne trudeći se biti znanstvenik već samo obično ljudsko biće. Te ćemo probleme ostaviti vama i vašim rabinima. Govorim o posebnom integritetu koji nije laganje nego izuzetan trud da se pokaže kako to vi možete biti u krivu i što morate imati kad se ponašate kao znanstvenik. To je naša odgovornost kao znanstvenika, sigurno prema drugim znanstvenicima, a ja mislim i prema nestručnjacima. Na primjer, malo sam se iznenadio razgovarajući s prijateljem koji je trebao ići na radio. Područje rada mu je kozmologija i astronomija i pitao se kako će objasniti javnosti koje su primjene njegovog rada. „Pa“, rekao sam mu, „nema ih“. Odgovorio je, „Da, ali onda nećemo dobiti potporu za daljnja ovakva istraživanja.“ Mislim da to nije pošteno. Ako se predstavljate kao znanstvenik, onda treba nestručnjacima objasniti što radite – a ako vas ne žele poduprijeti pod tim uvjetom, onda je to njihova odluka.

Primjer ovog načela je i ovo: odlučite li ispitati neku teoriju ili želite objasniti neku ideju, morate odlučiti objaviti rezultate bez obzira kako oni ispadnu. Objavljujemo li rezultate samo jedne vrste, naše će dokazivanje ispasti dobro. Moramo objavljivati obje vrste rezultate. Kažem da je to važno i kad savjetujete vladu. Pretpostavimo da vas je senator pitao za savjet o bušenju neke bušotine u ovoj državi; i vi odlučite da bi to bilo bolje u nekoj drugoj. Ako mu ne date takav odgovor, čini mi se da ne dajete znanstveni savjet. Iskorištavaju vas. Ako vaš odgovor ispadne onakav kakav će se sviđati političarima ili vladi, oni ga mogu iskoristiti kao prilog u svoju korist; ako ispadne drukčiji, neće ga objaviti. To nije znanstveni savjet. Druge vrste pogrešaka su karakterističnije za lošu znanost. Kad sam bio na Cornellu, često sam razgovarao s ljudima na odjelu za psihologiju. Jedna od studentica mi je rekla da želi izvesti pokus koji je bio otprilike ovakav – znalo se iz prethodnih istraživanja da pod nekim X uvjetima štakori rade nešto A. Zanimalo ju je, ako se uvjeti promijene u Y, hoće li oni još uvijek raditi A. Njezin je prijedlog bio izvesti pokus pod uvjetima Y i vidjeti hoće li štakori i dalje raditi A. Objasnio sam joj da je neophodno prvo u vlastitom laboratoriju ponoviti tuđi pokus – izvesti to u uvjetima X kako bi vidjela može li i ona dobiti rezultat A, a tek onda promijeniti na Y i vidjeti hoće li se A promijeniti. Tada će znati da je prava razlika ono što je mislila da ima pod kontrolom. Oduševila se tom idejom i otišla svom profesoru. Njegov je odgovor bio, ne, ne možete to napraviti, jer je taj pokus već izveden i gubili biste vrijeme. To je bilo u redu 1947. godine i čini se da je tada vladao opći princip ne pokušavati ponoviti pokuse iz psihologije nego samo promijeniti uvjete i vidjeti što se događa. Danas postoji određena opasnost da će se tako raditi, čak i na poznatom polju fizike. Šokirao sam se kad sam čuo za pokus na velikom akcelatoru u National Accelator Laboratory, koji je koristio deuterij. Kako bi usporedili svoje rezultate s teškim vodikom s onima koji nastaju s lakim vodikom, koristili su podatke iz tuđeg pokusa s lakim vodikom, koji je izveden na drukčijoj opremi. Kad sam pitao zašto, rekli su da im program ne dopušta dovoljno vremena (jer ima toliko malo vremena, a to je toliko skupa oprema) za izvođenje pokusa na lakom vodiku na ovoj opremi, a ne bi se dobili novi rezultati. I tako su voditelji programa NAL-u toliko željeli nove rezultate, kako bi dobili više novca za korištenje opreme te ispali produktivni u očima javnosti, da su možda uništili vrijednost samog pokusa, koji je zapravo i cilj te opreme. Često je eks-

perimentatorima tamo teško završiti svoj rad onako kako njihov znanstveni integritet to zahtijeva. Svi pokusi u psihologiji nisu ovoga tipa. Na primjer, bilo je pokusa u kojima su štakori trčali kroz sve vrste labirinata i tako dalje – s malo jasnih rezultata. Ali 1937. Godine je čovjek po imenu Young izveo jedan vrlo zanimljiv pokus. Imao je dugi hodnik s vratima na jednoj strani kroz koja su štakori ulazili i s vratima na drugoj strani gdje je bila hrana. Htio je vidjeti može li istrenirati štakore da uvijek idu do vrata koja su za dvoja vrata udaljena od onih iz kojih su izašli. Ne. Štakori su odmah trčali do vrata gdje je hrana bila prošloga puta. Pitanje je bilo, kako su to štakori znali, jer taj je hodnik bio toliko lijepo sagrađen i jednak, da su to bila ista vrata kao prije? Očito je bilo nešto u vratima što je bilo različito od drugih. Obojio ih je vrlo pažljivo, slažući teksture na frontama vrata kako bi bile potpuno jednake. Ipak, štakori su znali razliku. Onda je pomislio da štakori možda mogu namirisati hranu, pa je upotrijebio kemikalije da promijeni miris nakon svakog pokušaja. I dalje su štakori znali put. Onda je shvatio da štakori možda odlučuju prema svjetlima i odnosima stvari u laboratoriju, kao što bi svaka razumna osoba činila. Pokrio je hodnik, a štakori su i dalje znali. Konačno je otkrio da biraju put prema zvuku poda kad trče preko njega. To je mogao srediti samo tako da cijeli hodnik stavi nad pijesak. Tako je prekrivao jedan po jedan uvjet, dok konačno nije prevario štakore da su morali naučiti kako naći treća vrata. Kad bi olabavio bilo koji od svojih uvjeta, štakori su znali. Sa znanstvenog stajališta, to je prvoklasni pokus. Onaj koji daje smisao trčanju štakora po labirintima, jer otkriva kako štakor donosi odluke – a ne što vi mislite kako odlučuje. To je pokus koji nam govori točno koje uvjete trebate koristiti kako biste pažljivo kontrolirali sve u pokusu trčećih štakora. Pogledao sam nastavak tih istraživanja. U sljedećem pokusu nisu se referirali na gospodina Younga. Nikada nisu iskoristili niti jedan od njegovih kriterija postavljanja hodnika na pijesak ili njegovu pažljivost. Samo su naganjali štakore na isti način i nisu obraćali pažnju na velika otkrića gospodina Younga, nisu citirali njegove radove, jer on nije otkrio ništa novoga o štakorima. Zapravo, on je otkrio sve što vam treba kako biste otkrili išta o štakorima. Ali, neobraćanje pažnje na takve pokuse je karakteristika cargo kulta znanosti. Drugi primjer su ESP pokusi gospodina Rhinea i drugih istraživača. Kako je mnogo ljudi kritiziralo – i oni sami su kritizirali svoje vlastite pokuse – tehnike se poprav-

ljaju tako da su efekti sve slabiji i slabiji i slabiji, dok postupno ne nestanu. Svi parapsiholozi traže neki pokus koji se može ponoviti – kojega možete izvoditi iznova i dobiti iste rezultate – čak statistički. Natjeravaju milijun štakora – ne, ovoga puta su to ljudi – oni rade mnoge stvari i dobiva se određeni statistički učinak. Sljedeći put kad pokušaju, više ne dobivaju isto. I onda naiđete na čovjeka koji kaže da je potreba očekivanja pokusa koji se mogu ponoviti irelevantna. Zar je to znanost? Ovaj čovjek govori o novoj instituciji, o govoru dok odlazi s mjesta direktora Instituta za parapsihologiju. I, govoreći drugima što bi dalje trebali raditi, on kaže da je jedna od stvari koje moraju učiniti osigurati da podučavaju samo one studente koji su pokazali sposobnost dobivanja PSI rezultata u prihvatljivom opsegu – da ne gube vrijeme na one ambiciozne i zainteresirane studente koji dobivaju samo slučajne rezultate. Vrlo je opasno provoditi takvu politiku u podučavanju – učiti studente kako dobivati samo određene rezultate, a ne kako izvoditi pokuse čuvajući svoj znanstveni integritet. Tako da za vas imam samo jednu želju – dobru sreću da budete tamo gdje imate slobodu zadržati tu vrstu svoga integriteta, kako sam ga opisao, i gdje nećete izgubiti svoj integritet zbog osjećaja pritiska, jer morate sačuvati svoje mjesto u organizaciji, ili financijsku podršku, ili tako dalje. Želim vam da imate tu slobodu.