Osmi kongres Saveza komunista Jugoslavije

Table of contents :
Front Cover
Drugarice i drugovi, ...
Rezolucija ...
Završna reč druga Tita ...
Savez komunista Jugoslavije je organizovana idejna i politička snaga ...
Prvi plenum ...
Po Statutu Izvršni komitet je dužan da imenuje Sekretarijat i ...
NOVI CENTRALNI KOMITET, ...
KONTROLNA KOMISIJA SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE ...
GENERALNI SEKRETAR SAVEZA KOMUNISTA JUGOSLAVIJE ...
SADRŽAJ ...
Berkeley ...

Citation preview

UC-NRLF

B 3 662 447

BR

IF

ER

ER

BR

SI

Y F E AR O TH

NI

A

LI

FO

RN

TY OF

IA

L Y O T RS AIRB OF FHE H BR RAR T E IVE Y UN

LI

A NI OR F LI CA F O Y IT RS E IV UN E TH OF Y AR BR I L IA RN FO I L CA OF Y IT RS E IV UN E TH

J NO R FO LI A C OF TY SI R E IV UN E TH OF Y AR BR I L IA RN FO I L CA OF TY SI R E IV UN E TH OF Y AR BR LI

TY OF

IV

LI

OR

SI

Y F E AR O TH

IA

AL

IV

LI

RN

IA

LI

SI

L

E I OF TH UN

G

OF CA

TY OF

IA

UN

LI

ER

BR

RN

CA

IV

LI

FO

ER

AR O TH Y F E

FO

TY OF

UN

CA

IV

BR

RN

LI

SI

R VE

R RA

CI

Berkeley

UN

LI

FO

TY F SI O

LI

TH UN E IV

CA ER

E I OF TH UN

LI

SI

Y

O IF

R VE

B

L

OF CA

Berkeley

IV

OF TY SI

LI

RN

SI

Y

R RA

O IF

TY

IA

TY

RN

R VE

E I OF TH UN

B

L

OF CA

Berkeley

IA

SI

Y

R RA

E TH OF RY RA

E I OF TH UN

B . LI

L

OF CA

TY

RN

O IF

R VE

IA

E

IV

IA

TY

SI

Y

R RA

RN

RN

O IF

OF TY

IA

TY

I RS

SI

Berkeley

E TH OF RY

EU

OF TH

RA

BR

LI

IA RN

LI

OF CA

OF Y SIT

ER

IV

AR O TH Y F E

TY OF

ER

BR

RN

TY OF

IV

LI

FO

SI

AR O TH Y F E

IA

UN

LI

ER

BR

RN

CA

IV

LI

FO

SI

SI O TY F

AR O TH Y F E

IA

Berkeley

Berkeley

Berkeley

Berkeley

I

N

U E

H

Berkely

Berkeley

TY

Berkeley

Y F L A Y F Y F F E I OF THE O H IT O AR O NI IT O T S RA R S BR ER FO FO ER LI IV LI LI IV UN CUNAIVE CA UN R S ITY T H U C ELI L OF CA O T N U B - I H F R O C I A L B P E V I O ALF RYL R O OF E F F A I E R B O R RA S S R Y RY I I N T A I Y A Berkeley Berkeley OF

Berkeley

Berkeley

C

I

L

A

Y

F

O

N

A

RY

A BR

LI

F

TY

Berkeley

SI

Berkeley

R VE

Y

A

T SI

RY

O

IF

L CA

RA

B LI

UN

R FO

R

VE

E I OF TH UN

I

AR

Y

I RN

I

L OCF A

LI

ER

LI

FO

SI

TY OF

BR

RN

IA

AR

YO

Berkeley

HE

OF T

CA

IV

OF

Berkeley

Beckeley

IT

RS

E E IV OF TH UN

Berkeley

O

T

S

R

E

IA

I T Y OF

RA

OR N

IF

V

CA L

LI B RY OF

E

H

T

ERSI

UNIV

Berkeley

TY OF

SI

LIBRARY

A CALIFORNI F O

IA

Berkeley

ER

Y

AR

RN

Berkeley

BR

FO

LI

LI

Y

UNIVERSIT

CA

THE OF LIBRART

A CALIFORNI F Berkeley O

Berkeley

Berkeley

Beckelee

SI ER IV N U E TH OF Y AR BR I L A NI OR F LI CA OF Y IT RS E IV UN E TH OF Y AR BR LI IA RN O F LI CA

Y

UNIVERSIT

THE

OF

L

LI

LIBRARY

CA

O IF

B

R RA

E I OF TH UN

OF CA

F LI

R TE

LI

RY

NI

TY

IA

A GB

OR

SI

Y

RN

E E IV OF TH UN

OF CA

F LI

RS

OR

IT

A

NI

Y

A

A

CALIFORNI

Berkeley

OF

Berkiler

Y

UNIVERSIT

LI

B

THE

R RA

OF SI

OF

Y F E AR O TH

TY

BR

Y F E AR O TH

IA

TY OF

RN

SI

BR

IV

LI

LI

UN

E

F

O

TY

H

T

I RS

E IV

E H TY I T Y S ARER BRIV I LUN F O E Y F TH R O

UN

FO

ER

LI

TY OF

SI

ER

TY IA RY OF HE T SI RA RN ER FO LIBSARY LIB IV UN

LI

IV

CA

UN

CA

Berkeley RN

IA

Beckerge

UN

CA

IV

LI

FO

OF TY SI ER

E I OFTH UN

R VE

Y

Berkeley

TY OF C

Y F E AR O TH

SI

BR

ER

LI

IV

UN

Berkeley

Berkeley

Beckeley

Berkeley

Berkeley Berkeley

THE UN

OF CA

I

B

Y

RN

TY

Berkeley LI OF TH UN OF CA B E I L

VE R

RA R

IF O

SI

OF TH UN E I

LI

L

VE R

SI

Y

RN

TY

VE R

RA R

IF O

SI

IA

TY

IA

UN IV E

RY

S

W

I RS

RA

ER

E

8B

IV

Berkeley Berkeley Y A A A Y A Y T I I NI N NI IT NI IT Y RS RY OR RY OR OR RS OR RS R E F A A F E F F E A E IV LI BR BR LI E IV E IV LI LI BR OF CA - LI OF TH UN OF CA LI OF TH UN OF CA LI OF TH UN OF CA

TY

88

UN

Y IT

S

ER

Y F IT O

RS

A

NI

OR

AR O TH Y F E

VE

IF

RY OF THE

A

RA

IB

NI

BR

OR

E IV OF TH UN

TY OF

IA

SI

IT O Y F

RS

IT O Y F

IT O Y F

AR O TH Y F E

A

NI

RS

OR

A

AR O TH Y F E

NI

RS

BR

O 1 IN 38 30

RN

ER

Y

RY OF THE

IT

RA

IB

FO

RS

IV

OR

BA

UN

BR

TY OF

SI

VE

PROLETERI SVIH ZEMALJA, UJEDINITE SE!

OSMI

KONGRES

SAVEZA

KOMUNISTA

JUGOSLAVIJE

KOMUNIST, BEOGRAD 1964.

BERKELEY LIBRARY UNIVERSITY OF CALIFORNIA

Proleteri svih zemalja, ujedinite se !

Savez

Roman's to Jugoslavije

8. Kongres , Belgrad, 1964,

OSMI

KONGRES

SAVEZA

KOMUNISTA

JUGOSLAVIJE

Komunist, Beograd 1964.

FARMINGTON PLAN FOR CO-OPERATIVE BOOK PURCHASES LOAN STACK

IZDAJE NOVINSKO-IZDAVAČKO PREDUZECE

KOMUNIST«, BEOGRAD, TAKOVSKA 2/111.

ŠTAMPA BEOGRADSKI GRAFIČKI ZAVOD -

BEOGRAD.

JN 9679

A5S5

K6

1962 .

MAIN

OSMI KONGRES Saveza komunista Jugoslavije održan je u Beogradu od 7. do 13. decembra 1964. godine.

Kongres je radio po sledećem dnevnom redu : 1) Izveštaj o radu Centralnog komiteta i Centralne revizione komisije SKJ od Sedmog do Osmog kongresa; 2) Uloga Saveza komunista u daljoj izgradnji socijalističkih društvenih odnosa i aktuelni problemi u međunarod nom radničkom pokretu i borbi za mir i socijalizam u svetu referent Josip Broz Tito ; 3) Društveno-ekonomski zadaci privrednog razvoja u narednom periodu - referent Edvard Kardelj ; 4) Aktuelna pitanja daljeg rada i uloge Saveza komunista Jugoslavije - referent Aleksandar Ranković ; 5) Idejna kretanja na sadašnjem stepenu našeg razvoja i dalji zadaci SKJ

referent Veljko Vlahović ; referent La6) O izmenama i dopunama Statuta SKJ zar Koliševski ; 7) Usvajanje Rezolucije Osmog kongresa o narednim zadacima SKJ;

8) Izbor Centralnog komiteta SKJ i drugih organa Kongresa ; 9) Razno. Pored 1.442 delegata i gostiju iz zemlje, Osmom kongresu SKJ su prisustvovali predstavnici 30 komunističkih , socijalističkih i drugih progresivnih partija i pokreta iz 27 zemalja Evrope, Azije, Afrike i Latinske Amerike. Diskusija o Izveštaju o radu Centralnog komiteta i Centralne revizione komisije SKJ i o referatima vođena je u ple-

3 045

numu i u četiri komisije (1. za društveno-ekonomski razvoj, 2. za aktuelna pitanja daljeg rada i uloge SKJ , 3. za idejna pitanja na sadašnjem stepenu našeg razvoja, 4. za međunarodne probleme i međunarodni radnički pokret ) . U diskusiji je uzelo učešća 210 delegata, dok je 67 delegata predalo svoje priloge diskusiji pismeno . Pošto je usvojio Izveštaj o radu Centralnog komiteta i Centralne revizione komisije SKJ Kongres je dao razrešnicu Centralnom komitetu. Kongres je doneo novi Statut SKJ i usvojio Rezoluciju Osmog kongresa o

narednim

zadacima

Saveza

komunista

Jugoslavije. U novi Centralni komitet SKJ izabrano je 155 članova, u Kontrolnu komisiju 25 i u Revizionu komisiju 15 članova. Neposredno posle završetka rada Osmog kongresa održan je Prvi plenum novoizabranog Centralnog komiteta na kome je Aleksandar Ranković podneo referat o metodu rada i organizovanju pomoćnih tela CK SKJ . Plenum je ponovo izabrao Josipa Broza Tita za generalnog sekretara SKJ, zatim Izvršni komitet i sekretare Centralnog komiteta.

U ovom izdanju objavljujemo referate podnete Kongresu, Rezoluciju Osmog kongresa o narednim zadacima SKJ , završnu reč Generalnog sekretara, novi Statut, izlaganje Aleksandra Rankovića na Prvom plenumu CK, kao i sastave Centralnog komiteta, njegovog Izvršnog komiteta, Kontrolne i Revizione komisije.

Josip Broz Tito

Uloga Saveza komunista

u

daljoj

izgradnji

socijalističkih

društvenih odnosa

i aktuelni

problemi

u međunarodnom

radničkom pokretu i borbi za mir

i socijalizam

u svetu

Drugarice i drugovi,

Od Sedmog kongresa Saveza komunista Jugoslavije dijeli nas razdoblje ispunjeno veoma značajnim društvenim i političkim zbivanjima u svijetu i u našoj zemlji . To je bio period dinamičnog razvoja u našem unutrašnjem životu, period napregnutog stvaralaštva u izgradnji naše zemlje, u izgradnji društvenih odnosa naše socijalističke zajednice . Postignuti su veliki rezultati u industrijalizaciji i preobražaju zemlje, u stvaranju lika nove Jugoslavije. Materijalna baza našeg društva mnogo je porasla. To nam sada omogućava da idemo brže naprijed ka usavršavanju našeg privrednog sistema, u kome ima još dosta nedostataka, koje moramo što prije ispraviti , kako u korist pojedinaca tako i u konst čitave naše zajednice. Ali mi ne bismo bili dosljedni komunisti, ako se ne bismo kritički osvrnuli na razne negativne pojave koje su pratile naš veoma dinamičan razvoj. Taj zadatak stoji pred nama na VIII kongresu. U prvom redu, potrebno je da temeljito proanaliziramo i utvrdimo sve one elemente koji su omogućili da postignemo tako značajne uspjehe, a zatim da uočimo i sve ono negativno što se ispoljilo, i što se donekle još uvijek ispoljava, u našoj praksi i ometa još brži razvitak naše zemlje .

Jer,

potrebno je da smjelije uklanjamo negativne pojave koje još uvijek prate naš razvitak i našu praksu i da što prije oživotvorimo socijalističke i humanističke principe našeg Ustava . Moramo se odlučno , bez trulih kompromisa i bez ikakvog kolebanja, do kraja razračunati sa svim nosiocima nazadnih tendencija, koji nam svjesno ili nesvjesno stavljaju klipove u točkove . Ovaj Kongres treba da bude Kongres smjelog, dosljednog revolucionarnog čišćenja našeg puta od svega što nas još uvijek vuče nazad, od svega što strahuje pred daljim jačanjem uloge radnog čovjeka u svim oblastima odlučivanja, o društvenim pitanjima. Mi ne bismo odgovorili svojoj dužnosti , već bismo čak kompromitovali svoja dosadašnja dostignuća, ako ne bismo s puta radnog čovjeka 7

uklanjali ono što još pokušava da ga spriječi da potpuno ostvaruje svoju funkciju koja mu je Ustavom zagarantovana kao stvaraocu , proizvođaču i nosiocu razvitka privrede i društva . Najveća opasnost za komuniste je samozadovoljstvo onim što su

postigli. Mi s pravom možemo da se ponosimo svojim dosadašnjim tekovinama, ali samo zato što nam one omogućuju da bez zastoja idemo dalje . Ali mi smo daleko od toga da bismo mogli biti zadovoljni svim što smo postigli, a i samima sobom. Zato nam je svojstveno da na našim kongresima stavljamo težište na analizu i otklanjanje teškoća i na otvaranje daljih perspeksvih vidova negativnosti i slabosti tiva. Sa tog stanovišta mi treba da posmatramo i rezultate svoje borbe i djelatnosti . Razumije se da bismo mi, komunisti , postigli još bolje rezultate i imali manje grešaka u svom radu , da smo se više pridržavali osnovnih načela našeg Programa SKJ i drugih dokumenata CK SKJ . U njima su bili dati, pored osnovnih principa , i odgovori na mnoga pitanja koja su se pojavljivala u toku svakodnevne prakse i u višegodišnjoj izgradnji socijalističkih društvenih odnosa u našoj zemlji . Ti su odgovori bili jasan putokaz za naš rad , kako u našoj unutarnjoj tako i u spoljnoj politici . Uspjesi koje smo u tome postigli u našoj zemlji , kao i događaji koji su se zbivali u svijetu, potvrdili su pravilnost bitnih stavova u našem Programu . Prirodno je da su neke formulacije u Programu već prevaziđene najnovijim krupnim promjenama u svijetu, a naročito u međunarodnom radničkom pokretu . Danas se već traže odgovori na nove probleme koji proističu iz tih promjena. Ali ono što je u Programu prevaziđeno odgovaralo je jednom određenom periodu naše prakse i našeg položaja u međunarodnom radničkom pokretu . Pored toga, mi nikada nismo tvrdili da je naš Program zbir vječitih istina i nepogrešivosti. Ili , da imamo pretenzije da on bude neka vrsta uzora za druge partije i pokrete. Ne , on je bio napisan za Savez komunista Jugoslavije , kao rukovodstvo za njegovo djelovanje u skladu sa specifičnim uslovima koji postoje u našoj zemlji. Razumije se, mi na ovom Kongresu moramo što jasnije dati odgovor na nove probleme i nove pojave i konkretnije utvrditi liniju našeg daljeg djelovanja. Naš unutarnji razvitak naročito iziskuje da damo što potpuniji odgovor na sva pitanja koja još izazivaju nejasnoće i zabune, i koja ne samo što remete jedinstvo naših redova , nego i ozbiljno ometaju pravilan razvoj našeg socijalističkog društva. U tom periodu hladni rat počeo je da popušta što je naročito došlo do izražaja posljednjih godina, mada je još uvijek dolazilo do situacija veoma opasnih po svjetski mir. Jugoslavija je i u tom razdoblju sprovodila dosljednu politiku mira i miroljubive međunarodne saradnje i

8

uporno se zalagala i borila za principe koji su usvojeni u deklaracijama Beogradske i Kairske konferencije šefova država i vlada . Takvom svojom politikom Jugoslavija je postigla veliki ugled u svijetu . Zadatak ovog Kongresa je da dâ tačnu ocjenu današnjeg stanja u svijetu , u međunarodnim odnosima i , posebno , u odnosima u međunarodnom radničkom pokretu . Ovi posljednji naročito iziskuju temeljitu analizu i konkretne stavove , jer je to naša internacionalna obaveza. To predstavlja uslov za uspješnu i tačnu razradu budućih smjernica naše spoljne politike . Mi moramo tim pitanjima prilaziti odgovorno - jer nam to nalaže naša specifična pozicija u svijetu , a osobito u međunarodnom radničkom pokretu i među tzv. neangažovanim zemljama kako bi naša aktivnost bila što konstruktivnija i imala maksimalne pozitivne efekte za snage mira , socijalizma i društvenog progresa. Naša dosadašnja aktivnost na planu međunarodne politike - svojom konstruktivnošću i principijelnošću u borbi za mir, za aktivnu miroljubivu

koegzistenciju ,

za

potpunu

likvidaciju

kolonijalizma

i

neokolonijalizma, za otklanjanje nerazvijenosti i stvaranje novih međunarodnih odnosa oslobođenih straha od ratnih katastrofa , itd . stvorila je našoj

zemlji veliki prestiž i mnogo prijatelja u čitavom

svijetu . Ali taj prestiž nije postignut samo našom miroljubivom spoljnom politikom ; on je rezultat i naših unutarnjih uspjeha u izgradnji naše zemlje , u stvaranju novih društvenih odnosa na osnovama demokratizacije i humanizacije tih odnosa . Prema tome, naši dalji uspjesi u unutarnjem razvitku predstavljaće garantiju da ćemo ne samo očuvati naš prestiž u spoljnjem svijetu , nego da će on biti još i pojačan. Drugim riječima, to za nas znači veliku obavezu, koja je u isto vrijeme i naša međunarodna obaveza.

II

OPŠTE

KARAKTERISTIKE MEĐUNARODNE

SITUACIJE

I STANJA U MEĐUNARODNOM RADNIČKOM POKRETU

Između VII i VIII kongresa SKJ međunarodni razvoj kretao se u pravcu ozbiljne promjene odnosa snaga u korist snaga mira i miroljubive,

konstruktivne

politike

politike

aktivne

i

miroljubive

koegzistencije. Politika sile, koje se još uvijek nisu

odrekli

najreakcionarniji

krugovi imperijalizma , sve više gubi podršku i nekih od onih koji su do nedavno takvu politiku smatrali kao najefikasnije i jedino sredstvo za postizanje svojih ciljeva

dominacije u svijetu putem sile.

9

Veliku ulogu u sprečavanju ratnih sukoba imale su Ujedinjene nacije, takozvane neangažovane zemlje, većina socijalističkih zemalja zajedno sa Sovjetskim Savezom i druge snage mira. Nekoliko puta, u periodu između VII i VIII kongresa, svijet se našao na ivici novog ratnog sukoba svjetskih razmjera. Kakve bi to imalo posljedice nije teško zamisliti kad se ima u vidu ogromna razarajuća moć atomskog naoružanja , koje danas posjeduju neke velike sile. Berlinska kriza, a naročito slučaj oko Kube mogli su da dovedu čovječanstvo do najveće tragedije kakvu svijet do sada nije zapamtio . Ali, blagodareći zdravom razumu onih koji su bili najodgovorniji, do katastrofe nije došlo. Mi se još uvijek nalazimo u neizvjesnosti šta nam nosi budućnost, iako je za posljednje dvije godine došlo do izvjesnog popuštanja napetosti u svijetu . Sporazum između Sovjetskog Saveza , Sjedinjenih Ame ričkih Država i Velike Britanije o zabrani nuklearnih eksperimenata u atmosferi, kosmosu i pod vodom jedan je od važnih dokaza popušta nja međunarodne zategnutosti . To je veoma skroman sporazum, ali ipak možemo konstatovati da razvoj odnosa Istok- Zapad kreće ka boljem ka smirivanju, ka postepenom prevazilaženju hladnog rata i afirmaciji politike pregovaranja i sporazumijevanja. U isto vrijeme, možemo konstatovati i proces jedne opšte polarizacije u svijetu - na snage mira i napretka i novih odnosa među narodima, i na snage reakcije, hladnog rata i rješavanja spornih međunarodnih problema putem sile . Krupni politički problemi ostali su i dalje otvoreni i proces njihovog rješavanja biće dugotrajan, ali taktika periodičnog zaoštravanja situacije do ivice rata sve više se kompromituje kao nerazumna i nerealna. Od osobite je važnosti da se i nadalje sprečava izbijanje novih kriza i zaoštravanje koje bi moglo ugroziti svjetski mir, jer u današnjem svijetu međuzavisnosti svaka lokalna kriza neminovno ima reperkusije na cio tok međunarodnih odnosa i prijeti svjetskom miru u cjelini . U oblasti razoružanja a opšte i potpuno razoružanje i nadalje ostaje osnovni cilj — nije učinjen neki vidan napredak, iako , po našem čvrstom uvjerenju , postoje uslovi za približavanje gledišta i postizanje realnijih, makar u prvo vrijeme i samo djelimičnih rješenja . U ovim pitanjima još se uvijek nije u dovoljnoj mjeri ispoljila spremnost velikih zapadnih sila za suštinske sporazume . Proces evolucije na Zapadu , u pravcu odustajanja od ranije postavljenih hladnoratovskih ciljeva, odvija se još uvijek sporo i uz snažan otpor reakcionarnih snaga. Poslije Francuske, sada i NR Kina započinje nuklearne eksperimente , izjašnjava se i dalje protiv Moskovskog sporazuma i priprema nove eksperimente kojima je cilj usavršavanje toga razornog oružja . Zbog toga se sve više nameće potreba da sve progresivne snage svijeta, a u prvom redu nesvrstane zemlje i zemlje socijalizma, šire, odlučnije i sa većim 10

jedinstvom akcije daju svoj prilog iznalaženju realističkih rješenja, u duhu gledišta i prijedloga Beogradske i Kairske konferencije. U ovom momentu

najvažnije je

da se u pregovorima o cijelom kompleksu

razoružanja u prvoj fazi postignu bar djelimični uspjesi, kao na primjer : proširenje Moskovskog sporazuma zabranom eksperimenata pod zemljom, sporazum o zabrani širenja nuklearnog naoružanja na nove zemlje, mjere za sprečavanje iznenadnog napada , itd. - ali s tim da se i dalje vodi uporna borba za uništenje postojećih zaliha atomskog oružja . Problem razoružanja je usko vezan sa rješavanjem većine krupnih otvorenih međunarodnih problema i zato je potrebno prilaziti postepeno njihovom realističkom rješavanju . Problem trke u naoružavanju je tijesno povezan sa problemom likvidacije nerazvijenosti u svijetu. Umjesto trošenja ogromnih sredstava za dalju trku u naoružavanju bilo bi od ogromne koristi ako bi se bar jedan mali dio tih sredstava upotrebio za pomoć zemljama u razvoju. Time bi se ujedno likvidirali svakojaki elementi raznih sukoba i napetosti u svijetu. Postojanje stranih vojnih baza predstavlja jednu od najkrupnijih smetnji za konstruktivno prilaženje rješavanju takvih problema kao što je razoružanje . Vojne baze stvaraju stalnu nesigurnost u svijetu, i ne samo da predstavljaju permanentni elemenat hladnog rata, već i grubo narušavaju nezavisnost zemalja gdje se nalaze. Prema tome, likvidiranje vojnih baza povezano je sa interesima i željama tih naroda. Stvaranje denuklearizovanih zona takođe bi povoljno djelovalo u pravcu razoružanja, i proširilo bi dalje atmosferu popuštanja zategnutosti . Sigurno je da bi proglašenje bezatomske zone u centralnoj Evropi imalo širi povoljan uticaj na čitavu međunarodnu situaciju, a vrijeme je da se i područje Afrike, kao i područje jugoistočne Azije i drugih dijelova Azije i Latinske Amerike proglase za bezatomska.

Cjelokupni savremeni razvitak, i, u tom okviru, postepeno popuštanje zategnutosti, pružili su narodima i državama uslove za učvršće. nje njihovog suvereniteta i samostalnije istupanje u međunarodnim poslovima. Svijet se nalazi u početnoj fazi procesa demokratizacije međunarodnih odnosa i sve više teži afirmaciji ravnopravnosti velikih i malih nacija, više i manje razvijenih naroda . U tom procesu istak nuto mjesto pripada novooslobođenim zemljama, koje su postale realna moralno-politička snaga , sposobna da znatno utiče na razvoj svjetskih događaja. Ovakav, donekle povoljan razvoj još uvijek je daleko od toga da bi doveo do trajnije stabilnosti u svijetu . Reakcionarne snage u pojedinim zemljama, uz pomoć reakcionarnih krugova spolja , svom silom

11

nastoje da spriječe pojedine narode u ostvarenju njihovih želja da se oslobode svih oblika kolonijalnog ugnjetavanja i da steknu svoju punu nezavisnost i nacionalnu integraciju . To su žarišta koja nisu opasna samo za slobodu i nezavisnost naroda u pojedinim oblastima , kao što je, na primjer , slučaj sa Laosom , Južnim Vijetnamom i Kambodžom u Jugoistočnoj Aziji , sa Kubom u Latinskoj Americi , Kiprom , Kongom, Angolom , i drugim zemljama koje se još bore za svoju nezavisnost. To su ujedno žarišta koja mogu dovesti do velike opasnosti od novoga rata, jer se u unutrašnje stvari tih zemalja miješaju reakcionarne i kolonijalne sile spolja . Očigledno je da postoji tendencija tamo gdje je još uvijek jak uticaj krupnih monopolističkih krugova - da se politika koegzistencije ograniči na neposredne odnose Istok-Zapad, a da se pojedine druge oblasti, naročito nedovoljno razvijene . još uvijek tretiraju kao sfere uticaja i kontrole , razumije se , velikih kolonijalnih sila. Prema tome, mora biti jasno i tim reakcionarnim krugovima da se pitanje aktivne i miroljubive koegzistencije i te kako tiče svih, i malih i velikih zemalja , sa različitim društvenim sistemima. Na tome i treba da se zasniva ravnopravnost velikih i malih država i naroda . Zato rješavanje takvih »lokalnih sporova« predstavlja brigu cijele međunarodne zajednice. Sve to predstavlja opasnost za dalje učvršćenje mira i demokratskih odnosa među narodima. Cjelokupni poslijeratni razvitak je pokazao

da se

metodama

hladnoratovskog

pritiska , lokalnim

vojnim

poduhvatima i demonstracijom sile nije mogao trajno riješiti nijedan međunarodni spor, već su se kao rezultat toga rađali novi i još teži problemi. Ma kako da se neke kolonijalne sile još uvijek žilavo upiru , era kolonijalizma bliži se kraju . Narodnooslobodilački pokreti bilježe nove uspjehe, a broj novooslobođenih zemalja se povećava . Predstoji ogor čena i odlučna borba za emancipaciju naroda u južnoj i jugozapadnoj Africi, u Južnoj Rodeziji , Angoli , Mozambiku i Portugalskoj Gvineji , na jugu Arabijskog poluostrva, u Britanskoj Gijani i drugim zavisnim teritorijama, kao i za likvidaciju aparthejda i obespravljenosti afričke većine u Južnoj Africi . U Kongu narod vodi krvavu i tešku borbu protiv nenarodnog režima Čombea i agresije iz nekih zapadnih zemalja koje svim sredstvima podržavaju taj režim. Uticajni monopolistički krugovi u metropolama teže da uspore proces dekolonizacije, da ga odugovlače , po etapama, i da spriječe nezavisan unutrašnji razvitak, kako bi zadržali i mogućnost da ostvaruju svoja neokolonijalistička miješanja i usmjeravaju dalji razvoj tih zemalja prema svojim interesima . Preostala uporišta kolonijalizma

12

ozbiljno

ometaju stabilizaciju

prilika i u širim

oblastima, a sa političke i humane tačke gledišta predstavljaju potpuni anahronizam . Nastupajući kao smjena klasičnog kolonijalizma , neokolonijalizam je postao dominantan oblik odnosa nekih imperijalističkih sila i monopolističkog kapitala prema nedovoljno razvijenim, bivšim kolonijalnim zemljama . Neokolonijalizam, u prvom redu , nastoji da te zemlje zadrži u ekonomskoj zavisnosti , čime ograničava i njihovu političku nezavisnost i njihovu ravnopravnost u međunarodnim odnosima. Neokolonijalizam nije manje opasan po mir u svijetu od klasič nog kolonijalizma. On je bremenit elementima unutrašnjih i spoljnih sukoba. Unutrašnji sukobi nastaju zbog toga što se afrički i drugi narodi ne mogu pomiriti s formalnom i polovičnom nezavisnošću . Narodi oslobođeni od kolonijalizma teže punoj slobodi , ravnopravnosti i ravnopravnoj saradnji sa svima državama, pa i sa bivšim metropolama . Veoma značajnu ulogu u likvidaciji klasičnog kolonijalizma i u borbi protiv neokolonijalizma treba i ubuduće da imaju Ujedinjene nacije , neodložno primjenjujući deklaracije o davanju pune nezavisnosti svim kolonijalnim narodima. Pri tome, sve progresivne snage u svijetu, treba da osujete pokušaje da se stranom intervencijom , represivnim mjerama i oružanom silom spriječi borba naroda za oslobođenje i učvršćenje nezavisnosti , jer je to jedan od najvažnijih zadataka sadašnjice. Zbog svega toga , politika koegzistencije , popuštanje zategnutosti i borba protiv imperijalizma i dominacije svake vrste, postaju sve više jedinstven akcioni program za obezbjeđenje stabilnosti mira, potpune emancipacije i slobodnog društveno-ekonomskog razvoja svake zemlje i ravnopravnih odnosa između naroda i država. U uslovima započetog procesa prevazilaženja hladnog rata i stroge podjele svijeta, politika nesvrstavanja doživljava dalju afirmaciju i evoluciju . Iz godine u godinu raste broj onih koji se opredjeljuju za takvu politiku. Zemlje koje su nedavno stupile na svjetsku pozornicu sve aktivnije učestvuju u međunarodnim poslovima i teže da afirmišu svoju nacionalnu individualnost i vlastitu spoljnopolitičku orijentaciju . To je pokazalo i široko učešće nesvrstanih zemalja na Kairskoj konferenciji, gdje se broj učesnika i posmatrača u odnosu na Beogradsku konferenciju popeo sa 28 na 57 i na taj način obuhvatio oko polovinu članova Ujedinjenih nacija . Ovu orijentaciju je potvrdila i akcija grupe 77 zemalja na Svjetskoj ekonomskoj konferenciji , kao i sve jednodušnije nastupanje neangažovanih zemalja u Organizaciji ujedinjenih nacija. Politika nesvrstavanja je snažno proširila svoje

akcione

okvire .

Suština te politike je stvarno i principijelno djelovanje na liniji aktivne i miroljubive koegzistencije, koja omogućava široku saradnju i jedinstvo, ne na bazi vještačkog i formalnog zajedničkog svrstavanja, već na

13

osnovi zajedničkih interesa i nezavisnog i slobodnog opredjeljenja. Beogradska i Kairska konferencija pune su svjedočanstava o širokim mogućnostima i korisnosti takve saradnje.

Politika koja se od samog početka oduprla svakom svrstavanju nije samo pokazala mnogim zemljama , a posebno novooslobođenim , pravilan put i način kako da sačuvaju i ojačaju nezavisnost i obezbijede uslove za svoj društveno-ekonomski progres, već je postala i značajan faktor očuvanja mira i unapređenja međunarodne saradnje . Na toj osnovi razvijaju se novi oblici sve univerzalnije aktivne međunarodne saradnje i prijateljstvo među narodima. Regionalna grupisanja na toj osnovi, kao što su Organizacija afričkog jedinstva i Arapska liga, predstavljaju značajan doprinos razvoju međunarodne saradnje. Osnovni sadržaj politike nesvrstavanja je borba za mir i dosljedno uklanjanje iz međunarodnih odnosa svih uzroka nestabilnosti. Danas je to, u prvom redu , borba protiv svih vidova potčinjenosti i neravnopravnosti , za likvidaciju ostataka kolonijalizma i za demokratskije međunarodne odnose . To je , u isto vrijeme, i borba nedovoljno razvijenih zemalja za samostalne društvene preobražaje i brži ekonomski razvitak, i to ne samo na riječima nego i na djelu. Kada danas govorimo o neangažovanim zemljama ili o nesvrstavanju, onda su to samo djelimično tačni izrazi , tj . oni nisu adekvatni cjelokupnoj politici zemalja okupljenih na prvoj , Beogradskoj , i drugoj , Kairskoj konferenciji . Rat i posljedice rata naveli su mnoge zemlje na razmišljanje kako da se čovječanstvo organizuje , da bi se ubuduće izbjegle slične katastrofe i među narodima stvorili bolji i pravedniji odnosi . Atlantska povelja je bila prvi pokušaj u tom pravcu , a Povelja Ujedinjenih nacija je dala neke glavne osnove , odnosno temelje , na kojima bi trebalo da se dalje grade odnosi među narodima i državama. Na žalost, ubrzo poslije rata došlo je do pokušaja podjele svijeta i do višegodišnjeg hladnog rata, koji još uvijek traje u nešto blažim oblicima. S tim se nisu mogle složiti mnoge zemlje , a naročito zemlje u razvoju , od kojih su se neke tek nedavno oslobodile i teže da se u miru razvijaju . Prema tome, cjelokupna spoljna politika tzv . neangažovanih zemalja bila je usmje rena na borbu za očuvanje mira i stvaranje novih pravednih odnosa između država i naroda. U tome je suština i dalje politike zemalja koje su u Beogradu i Kairu donijele deklaracije svoje politike . Njihova sadržina i principi izneseni su u deklaracijama Beogradske i Kairske konferencije. Politika neangažovanosti je univerzalna i zbog toga što je usmjerena na prevazilaženje svake podjele svijeta . Ona ne negira postojanje 14

razlika i specifičnosti , već stvaralački nastoji da se one postepeno i konstruktivnim putem savladaju. Uloga politike neangažovanosti i njen uticaj na međunarodna kretanja neprekidno su rasli , i u doba najjačeg hladnog rata, kada se ona našla u centru svjetskih zbivanja i spriječila potpuno podvajanje svijeta i u posljednjim godinama kada je hladni rat počeo da jenjava. Štaviše , u periodu popuštanja hladnog rata mnogo veći broj država opredjeljuje se za politiku novih odnosa među državama, što je pokazala nedavno održana Konferencija u Kairu , a politika neangažovanosti stiče priznanja i onih snaga koje se ne ubrajaju u njene redove . Prema tome, postojanje i djelovanje te politike treba vezivati u prvom redu za društvena i politička kretanja u svijetu . U tom smislu ona je trajna . Potreba za politikom novih odnosa između zemalja, u doba sve intenzivnijih međunarodnih veza i međuzavisnosti , postojaće čak i u svijetu u kome uopšte ne bi bilo vojnih saveza , postojaće zapravo sve dotle dok se ne stvore novi, zaista ravnopravni odnosi među državama . Zbog svega toga, politika neangažovanosti nije samo faktor mira u svijetu, nego znači i takav međunarodni demokratski odnos koji pomaže zemljama čiji narodi žele da ostvare društvene promjene koje odgovaraju njihovim potrebama, bez miješanja spolja . U oba svoja aspekta, i unutrašnjem i spoljnom , politika neangažovanja je progresivna i zato ima trajni i duboki međunarodni i nacionalni smisao . Svojim progresivnim djelovanjem u zajedničkoj borbi sa socijalističkim i drugim progresivnim snagama , ona je postala jedan od najkrupnijih fak tora u današnjem međunarodnom odnosu snaga, a isto tako i u mijenjanju postojećeg stanja u svijetu, ubrzavajući progresivne društvene procese. Shvatajući od samog početka istovjetnost svog realnog i elementarnog interesa u takvoj politici i u povezivanju sa svim socijalističkim i progresivnim snagama u svijetu, Jugoslavija se , kao socijalistička zemlja, našla i kao sastavni i aktivni dio i tih progresivnih kretanja koje danas nazivamo politikom neangažovanja. Ona je to postala zbog toga što mi smatramo da zemlje koje slijede politiku neangažovanja predstavljaju značajnu komponentu savremenih kretanja u svijetu, i ne mogu se smatrati kao neka » rezerva« progresa i socijalizma . Veoma je značajno da socijalističke i druge progresivne snage u svijetu bolje shvate taj proces kao sastavni dio sopstvene borbe za društveni napredak, jer će tada biti povoljniji i uslovi za očuvanje mira, a zatim i za društveni progres uopšte . Bilans napravljen na Kairskoj konferenciji potvrdio je da je politika nesvrstavanja u cjelini potpuno opravdala svoju ulogu , da je proširila

15

svoj uticaj i bogaćenjem svoje sadržine dobila nove dimenzije . Ona je u današnjim međunarodnim kretanjima potrebnija nego ikada. Ogromno interesovanje koje je vladalo za Kairsku konferenciju bilo je potvrda i opšte priznanje politici nesvrstanih zemalja i izraz povjerenja u njenu efikasnost. Ali to ujedno predstavlja i veliku obavezu za nesvrstane zemlje da još više nego do sada ispolje svoju aktivnost u ostvarenju principa Beogradske i Kairske konferencije šefova država i vlada. Naša zemlja bila je i u proteklom periodu među najaktivnijim učesnicima u radu Organizacije ujedinjenih nacija, koja ostaje nezamjenljiv instrument zbližavanja među narodima i najširi okvir za ravnopravno učešće svih naroda u rješavanju svjetskih problema, uprkos svim teškoćama, slabostima i nepovoljnim uslovima u kojima još uvijek djeluje. Od prvorazredne važnosti je dalje učvršćenje OUN , a naročito potpuna primjena načela univerzalnosti i dosljednije demokratičnosti, kao i neprekidno njeno prilagođavanje novim kretanjima i novim potrebama. U sadašnjoj fazi djelovanja OUN , posebno mjesto zauzima rad na kodifikaciji načela miroljubive i aktivne koegzistencije, kojom bi se koegzistencija postavila na čvršću i trajniju međunarodno-pravnu osnovu , i ustalila kao osnovna norma u životu svjetske zajednice . Time bi u međunarodnim odnosima bili čvršće ozakonjeni zabrana upotrebe sile , nemiješanje u unutrašnje poslove drugih zemalja , poštovanje teritorijalnog integriteta i političke nezavisnosti velikih i malih zemalja , njihova ravnopravnost, suverenitet, pravo na samoopredjeljenje, neometani i samostalan put unutrašnjeg političkog , društvenog i ekonomskog razvitka i moralna obaveza na svestranu konstruktivnu i ravnopravnu međunarodnu saradnju . Slijedeći pomenute principe, Jugoslavija u praksi nastoji da uspostavi sa svim zemljama obostrano korisne odnose saradnje i prijateljstva. U tom cilju sa nizom zemalja, naročito u Aziji i Africi , razmijenjene su posjete na najvišem nivou , organizovani su politička saradnja i sistem redovnih konsultacija, ojačani odnosi u oblasti privrede i trgovinske razmjene, naučne i tehničke saradnje i kulturne razmjene . Uspostavljeni su država.

diplomatski

i

ekonomski

odnosi

sa

nizom novoformiranih

Naročit napredak učinjen je u ovom periodu u odnosima sa svim socijalističkim zemljama, izuzev Kine , Albanije , Sjeverne Koreje i Sjevernog Vijetnama, na osnovi dugoročnih zajedničkih interesa izgradnje socijalizma i mira u svijetu , za koje su posebno bili važni pozitivni procesi inspirisani stavovima XX i XXII kongresa Komunističke partije Sovjet- . skog Saveza. Ono što je za posljednjih godinu-dvije učinjeno na polju ekonomske, političke i kulturne saradnje sa Sovjetskim Savezom i veći16

nom drugih socijalističkih zemalja daleko prevazilazi sve što je ranije bilo postignuto za mnogo više godina . Naši odnosi se zasnivaju na zdravoj

osnovi i

ravnopravnosti , uzajamnih interesa i

prijateljstva,

što potpuno odgovara težnjama naših naroda . Uvjereni smo da i dalje treba zajednički činiti napore da se ide tim putem , bez oklijevanja i zastoja, koji bi samo mogli da štete interesima naših zemalja i zajedničkim težnjama . Naši odnosi sa kapitalističkim zemljama Zapada, ako izuzmemo neke ekonomske diskriminacije koje proističu iz Zajedničkog evropskog tržišta, uspješno se razvijaju na principama aktivne i miroljubive koegzistencije između zemalja sa različitim društveno-ekonomskim sistemima. Naša zemlja želi takav razvoj međusobnih odnosa i vidi mnogostruku korist od takve saradnje za obje strane . Nema razloga da se sumnja da će se, ukoliko se nastavi popuštanje zategnutosti u svijetu , ti cdnosi moći i dalje poboljšavati . Naročito plodnu bilateralnu saradnju naša zemlja je razvila sa nizom novooslobođenih zemalja Azije i Afrike , a poslednjih godina i sa zemljama Latinske Amerike . U okvirima politike nesvrstavanja i zajedničkim opštim interesima da se likvidiraju kolonijalizam i ekonomska zaostalost zemalja u razvoju , mi smo našli zajednički jezik sa tim zemljama, ostvarili tijesnu saradnju i izgradili iskreno prijateljstvo .

Zemlje u razvoju Nije potrebno da se ovdje ponovo izlaže naš stav u pogledu ekonomskog napretka zemalja u razvoju i da se ističe značaj koji on ima za progresivno mijenjanje ekonomskih i socijalnih struktura u tim zemljama, za očuvanje njihove nezavisnosti i stabilan razvoj svjetske privrede u cjelini. Na VII kongresu , i ranije , mi smo stalno isticali da je problem razlika u stepenu razvitka između razvijenih zemalja i zemalja u razvoju, u prvom redu ekonomski , jedno od osnovnih pitanja savremenih odnosa u svijetu. Zbog toga je u politici Saveza komunista i naše zemlje taj problem bio stalno prisutan i predstavljao je izvanredno važno područje naše djelatnosti . Mi smo se najaktivnije zalagali za njegovo rješavanje u Ujedinjenim nacijama, na mnogim međunarodnim sastancima, na Kairskoj i Ženevskoj ekonomskoj konferenciji, na konferencijama neangažovanih zemalja u Beogradu i Kairu , na mnogobrojnim sastancima raznih međunarodnih institucija, kao što su Međunarodna banka za razvoj , Međunarodni monetarni fond, GATT, i u svakoj

drugoj po-

desnoj prilici. O čemu se zapravo radi ? Na područjima zemalja u razvoju , slomom kolonijalnog sistema, dogodile su se velike političke i društvene pro2 VIII kongres SKJ

17

mjene. Taj grandiozni proces je , u stvari , društveni preobražaj , na ogromnim područjima bivših kolonijalnih imperija. Njegova je bitna karakteristika stvaranje novih nacionalnih država i njihova borba za nezavisnost i ravnopravnost u međunarodnim odnosima. Pošto ne može biti nacionalne nezavisnosti bez društveno-ekonomske ravnopravnosti, problemi ekonomskog razvoja tih zemalja morali su se neizbježno pojaviti kao primarni. Ti se problemi javljaju , kao što sam rekao, poslije kraha kolonijalizma , koji je svoj slom i doživio zbog ekonomskih odnosa koje je nametnuo za vrijeme svoje vladavine . Nastajanjem svake nove nacije u suštini se javlja i nov opravdan zahtjev za novom međunarodnom podjeom rada, jer bez toga novonastaloj naciji nije moguće stvaranje materijalne baze za bolje životne uslove . Tako je oslobađanjem velikog broja zemalja od kolonijalističke vladavine došao na dnevni red zahtjev od strane više od milijarde i po ljudi za mijenjanje kolonijalizmom uspostavljene imperijalističke međunarodne podjele rada i nemilosrdnog prisvajanja viška rada. No ne radi se samo o tome. Taj čitav proces ima i svoju drugu stranu . Današnji stepen razvitka proizvodnih snaga, procvat nauke i tehnike, posebno u razvijenim zemljama, pružaju neslućene mogućnosti progresa pod uslovom da se ostvari nova međunarodna podjela rada, koja prvenstveno zavisi od ubrzanog ekonomskog razvitka zemalja u razvoju . Prema tome, borbu za novu međunarodnu podjelu rada ne treba smatrati preprekom u međunarodnoj saradnji već uslovom za jačanje ekonomske saradnje i društvenog progresa svih zemalja na novim osnovama. U današnjim uslovima mnoge od tih zemalja već ocjenjuju da se njihov brz i uspješan ekonomski razvoj može ostvariti samo na novim osnovama, koje neizbježno donose sobom podruštvljavanje ključnih ekonomskih pozicija i socijalističku orijentaciju u razvoju privrede . Osnovne linije razvoja u svijetu od VII kongresa do danas samo su još izrazitije potvrdile naše ocjene i naše stavove o ovom pitanju . Međutim, u međuvremenu su jače došle do izražaja neke tendencije i mnogo jasnije su se ispoljili neki problemi u ekonomskom razvoju nerazvijenih zemalja . Šta je u tom pogledu bilo karakteristično u toku posljednjih godina? Prvo , teškoće u ekonomskom razvitku zemalja u razvoju danas su mnogo vidnije nego ranije . Nije više sporno da produbljavanje jaza između razvijenih i nerazvijenih zemalja predstavlja danas najteži ekonomski i u isto vrijeme vrlo ozbiljan politički problem. Drugo, posljednjih godina jasno se pokazalo da su smetnje i teškoće - koje proizilaze iz međunarodnih za ubrzani napredak zemalja u razvoju — ekonomskih odnosa, i koje po svojoj prirodi nisu pod kontrolom zemalja

18

- veće i teže nego što se to ranije smatralo . Ranije smo u tom pogledu jak naglasak stavljali na nedovoljnost i neadekvatnost finansijske i tehničke pomoći od strane razvijenih zemalja. Taj problem ostao

u razvoju

je i dalje. Ali, pored toga, danas se mnogo jasnije ističe problem nepovoljnog i neravnopravnog položaja zemalja u razvoju i svjetskoj trgovini . Nepovoljan položaj u svjetskoj trgovini zemalja u razvoju , koje pretežno izvoze primarne proizvode, sastoji se u jasno izraženoj tendenciji smanjivanja njihovih primanja od izvoza , kako zbog sve većih teškoća prodaje u razvijenim kapitalističkim zemljama , tako i zbog pogoršavanja uslova prodaje i relativnog snižavanja cijena njihovih proizvoda. Na toj osnovi smanjena primanja od izvoza smanjuju izvozni kapacitet ovih zemalja upravo u vrijeme kada im je potreban povećan uvoz, i to prije svega dodatni uvoz opreme i mašina za unapređenje njihovih nerazvijenih privreda. Treće, sve ove teškoće za zemlje u razvoju proizilaze u osnovi iz prevaziđenih i neadekvatnih principa i institucija na kojima počivaju spoljna trgovina i ekonomski odnosi danas u svijetu . Stvoreni u prošlosti, ti principi i institucije u svjetskoj trgovini i u međunarodnim finansijskim i monetarnim odnosima pogoduju ekonomski razvijenim zemljama. Teškoće za zemlje u razvoju posebno su se povećale u posljednje vrijeme naglašenom protekcionističkom politikom i integracionim mjerama razvijenih zemalja Zapada, koje u još većoj mjeri stavljaju u neravnopravan položaj ostale zemlje. Kad se ovo ima u vidu , onda postaju jasnije sve opasnosti koje neokolonijalizam predstavlja za samostalni politički i ekonomski razvitak nerazvijenih zemalja u Africi , Aziji i Latinskoj Americi. Nasljeđe vrlo jakih trgovinskih i finansijskih veza nekih razvijenih zemalja Zapada sa nerazvijenim zemljama, u uslovima postojanja velikih teškoća prodaje i nedovoljnih primanja od izvoza zemalja u razvoju -- uz istovremeno postojanje intenzivnih potreba ovih zemalja za uvozom — predstavljaju materijalne osnove koje mnoge kapitalističke zemlje nastoje da iskoriste za stvarno

ekonomsko i političko

potčinjavanje

mnogih

ekonomski

slabije razvijenih zemalja. Zbog ovakvog, neosporno vrlo teškog ekonomskog položaja nerazvijenih zemalja, hitno sazivanje Svjetske ekonomske konferencije - što smo na Beogradskoj konferenciji , 1961. godine, postavili kao jedan od važnih zahtjeva - bilo je neophodno potrebno . Jer teške probleme trgovine i ekonomskog razvoja zemalja u razvoju trebalo je što prije početi rješavati na novim osnovama. Na uporno insistiranje nerazvijenih zemalja, kao što je poznato , u proljeće ove godine, održana je Konferencija u Ženevi . Historijski značaj 2*

19

Ženevske konferencije mi vidimo u tome što je ona detaljno izložila međunarodne ekonomske probleme i istakla njihov presudan značaj za zemlje u razvoju, što je ukazala na pravce i metode rješavanja tih problema, a u nekim pitanjima dala je , već sada, značajne preporuke za akciju. Za uspjeh Ženevske konferencije presudna zasluga pripada zemljama u razvoju , koje su za nju bile i najviše zainteresovane. Kao što je poznato, zemlje u razvoju su na Konferenciji istupile do kraja jedinstveno . Značajno je podvući da to jedinstvo nije ostvareno samo na nekoj opštoj platformi, nego i u konkretnom formulisanju svih glavnih prijedloga i zahtjeva na liniji rješavanja trgovinskih, finansijskih i drugih međunarodnih ekonomskih problema. Mi smatramo da je Ženevska konferencija, kao rezultat preporuka Beogradske konferencije neangažovanih zemalja, učinila prvi odlučan korak u pravcu rješavanja pitanja trgovine i razvoja nerazvijenih zemalja . Ali , bitnijih rješenja u korist tih zemalja još nema . Za takva rješenja se tek treba izboriti . I upravo zato je vrlo značajna odluka Konferencije o trgovini i razvoju da se ona povremeno saziva kao vrhovni forum međunarodne zajednice za pitanje trgovine i ekonomskog razvoja, da se pri Ujedinjenim nacijama formiraju stalni mehanizmi za ta pitanja. Naša zemlja je u svim prilikama isticala i podržavala zahtjeve zemalja u razvoju . Jugoslavija se energično zalagala za sazivanje pomenute Konferencije, i bila je vrlo aktivna kako u njenom pripremanju tako i u njenom radu. Ovakva naša aktivnost je razumljiva, jer smo kao socijalistička zemlja i kao zemlja koja se podiže iz naslijeđene zaostalosti, morali aktivno podržavati nastojanja za bolje uslove razvoja nerazvijenih zemalja i njihovu borbu protiv neokolonijalizma, pošto je ta borba i za nas od bitnog značaja. Uporedo sa takvim političkim stavovima u pogledu podsticanja ubr zanog ekonomskog razvoja nerazvijenih zemalja, mi smo nastojali da razvijemo i naše ekonomske odnose sa zemljama u razvoju . Razumije se, naša aktivnost na toj liniji ima ograničeno dejstvo . Mi raspolažemo sa suviše malo sredstava da bismo mogli presudno da pomognemo tim zemljama. Jugoslavija učestvuje sa manje od 1 % u svjetskoj trgovini. Naša zemlja i sama još nije dovoljno razvijena , jer još uvijek mora da koristi dodatna inostrana sredstva za svoju izgradnju, mada je u pogledu razvijenosti i tempa razvoja danas u daleko povoljnijem položaju od većine drugih zemalja u razvoju . Međutim, bez obzira na ograničene mogućnosti Jugoslavije kao ekonomskog partnera, bitno je da smo u našim ekonomskim odnosima sa zemljama u razvoju bili dosljedni našoj političkoj akciji i našim stavovima razvijanja ekonomske saradnje sa tim zemljama i da smo prema našim materijalnim mogućnostima davali, i da ćemo davati , svoj doprinos za razvoj tih zemalja. Takva 20

naša politika korisna je i za našu zemlju , kad se ima u vidu perspektiva naših daljih ekonomskih odnosa sa tim zemljama. Spoljnotrgovinski promet Jugoslavije sa zemljama u razvoju u Aziji, Africi i Latinskoj Americi doseže danas obim od preko 300 miliona dolara. Te zemlje učestvuju u jugoslovenskoj spoljnoj trgovini sa blizu 18 % , a to je više nego što je učešće tih zemalja kod velikog broja drugih evropskih zemalja . Trgovinska razmjena se od 1957. godine, kada je, u stvari, i počeo proces našeg intenzivnijeg ekonomskog povezivanja sa ovim zemljama, gotovo utrostručila . To znači da je ona rasla brže od naše ukupne razmjene sa inostranstvom i neuporedivo brže od porasta spoljne trgovine zemalja u razvoju. Jugoslavija danas pruža prema svojim mogućnostima veliku stručnu pomoć u školovanju i obuci kadrova iz nerazvijenih zemalja. Danas se na našim univerzitetima nalazi oko 1.000 studenata iz zemalja Azije, Afrike i Latinske Amerike, od kojih su oko polovina naši stipendisti . Pored toga, na stručnom usavršavanju se nalazi preko 900 ljudi iz ovih zemalja . Preko 800 jugoslovenskih stručnjaka raznih profesija nalaze se kao instruktori i konsultanti ili rade u proiz vodnji u nizu zemalja u razvoju , a najviše u zemljama Afrike . Vrlo je značajno istaći da Jugoslavija danas učestvuje u izgradnji nekoliko desetina objekata u nerazvijenim zemljama. Ona i finansijski učestvuje u toj izgradnji ; za izvođenje radova i isporuku opreme od 1957. godine do sada, naša zemlja je odobrila, na bazi međudržavnih kreditnih aranžmana, 361 milion dolara zajmova . Od toga je do sada realizovano preko 230 miliona dolara. Uslovi odobravanja zajmova, sa 3 % kamate i sa rokovima vraćanja od 7 do 10 godina za korisnike su nesumnjivo povoljniji od onih koji se obično mogu dobiti na tržištu kapitala i predstavljaju onaj doprinos koji Jugoslavija, prema današnjim svojim snagama, može da dâ izgradnji zemalja u razvoju . Svjesni smo da su podaci koji ilustruju naše ekonomske veze sa zemljama u razvoju skromni kada se posmatraju u odnosu na potrebe tih zemalja. Ali, njih treba cijeniti u odnosu na veličinu naše privrede i naše stvarne mogućnosti. Bitno je pri tome da smo pružali finansijsku i tehničku pomoć i razvijali trgovinske veze čak i brže nego što je rasla naša privreda. Sigurno je da će se ta saradnja i u budućnosti intenzivno razvijati. Po obimu našeg angažovanja, mi svakako ni u budućnosti nećemo postati presudan faktor u pomaganju zemalja u razvoju, ali zato možemo u još većoj mjeri i bolje nego do sada postati primjer ravnopravnog i solidnog angažovanja. To je, uostalom , nužno i sa gledišta interesa našeg razvoja. Povezivanje sa zemljama u razvoju kroz spoljnu trgovinu, kroz investicione radove i stručno-tehničku pomoć, ne predstavlja samo političku obavezu , već je to istovremeno i realna , dugoročno sagledana, ekonomska potreba i za našu zemlju . 21

Odnosi u međunarodnom radničkom pokretu

Poslednjih godina došlo je do veoma značajnih promjena u međunarodnom radničkom pokretu, u pravcu dalje demokratizacije kako unutar pojedinih pokreta i partija tako i u njihovim međusobnim odnosima i do postepene likvidacije onih dogmatskih, staljinističkih stega, koje su onemogućavale međunarodni revolucionarni radnički pokret da samostalno vrši u svojim zemljama funkciju okupljanja i mobilizatora radnih i progresivnih masa u borbi za nove, pravednije društvene odnose. U proteklom periodu socijalistička misao je izašla iz svojih ograničenih okvira i sve više utiče na širenje socijalizma kao svjetskog procesa . Socijalizam danas sve više postaje oblik razvitka savremenog društva i društvenog progresa uopšte . Shvatajući tu promijenjenu realnost, najveći dio međunarodnog radničkog pokreta prelazi na nove metode borbe, napuštajući one koji su odgovarali periodu III internacionale i vremenu » kapitalističkog okruženja«. S jedne strane, svojim pretežnim dijelom, međunarodni radnički pokret sve više usvaja socijalizam kao svjetski proces i sve više zasniva svoje djelovanje na širokoj saradnji svih progresivnih snaga i pokreta koji se pojavljuju u velikoj raznolikosti i bogatstvu formi , a s druge strane i u svojoj unutarnjoj borbi koristi se sve više novim formama, uvažavajući specifičnosti svake zemlje u cilju sve šireg povezivanja sa masama, progresivnim snagama. Oslobađajući se postepeno nedemokratskih metoda u postizanju jedinstva akcije , koje su bile karakteristične za doba Staljina i Informbiroa, međunarodni radnički pokret sve više afirmiše samostalnost u preduzimanju akcija u svojim zemljama kao opšte važeće načelo i kao preduslov svakog jedinstva i saradnje. Takva preorijentacija međunarodnog radničkog pokreta zaslužuje da se nazove historijskom. Ona se nije mogla izvršiti bez sukobljavanja sa onim

dogmatskim tendencijama u međunarodnom radničkom po-

kretu koje grčevito žele da zaštite birokratske interese i sektaške metode. Pogrešno bi bilo posmatrati sukob koji se danas odvija u međunarodnom radničkom pokretu samo kao unutrašnju stvar međunarodnog radničkog pokreta , jer on i nije nastao samo zbog internih promjena u međunarodnom radničkom pokretu , niti samo zbog sukoba SSSR i Kine, nego, prije svega , zbog spoljnopolitičkih koncepcija, zbog različi tih shvatanja ili neshvatanja dubokih promjena do kojih danas dolazi u svijetu, zbog različitog prilaženja rješavanju sve oštrijih protivrječnosti koje danas potresaju svijet i koje prijete da se pretvore u jedan opšti sukob. Različita i suprotna mišljenja u međunarodnom radničkom pokretu nastala su i kao rezultat različitih odgovora koje su pojedine

22

partije dale na najkrupnija pitanja savremene epohe , kao što su pitanje rata i mira, i pitanje koegzistencije između država sa različitim društvenim sistemima, koja postaje nužnost ako svijet želi da izbjegne novu katastrofu . Kao izraz tog nesklada razvili su se antagonizmi , koji se ne mogu ni sakriti, ni formalnim kompromisom pomiriti . Došlo je do jedne nove polarizacije u međunarodnom radničkom pokretu, koja je, prije svega, izraz postojanja slijedećih osnovnih protivrječnosti : - između novih kretanja u pravcu socijalizma mnogih novooslobođenih zemalja i skučenih dogmatskobirokratskih mjerila o tome kretanju ; - između gledišta o objektivnim mogućnostima daljeg širenja socijalizma u uslovima mira i koegzistencije i shvatanja da je samo putem sile, putem rata sa kapitalističkim snagama moguće doći do potpune pobjede socijalizma u svijetu ; - između gledišta o potrebi veće autonomije i samostalnosti komunističkih partija i socijalističkih pokreta i pokušaja konzerviranja starih formi jedinstva i saradnje koje su opterećene hegemonizmom i neravnopravnošću . Konfrontacijom različitih stavova i politika u međunarodnom radničkom pokretu i obračunavanjem sa pseudo-revolucionarnim i sektaškim stavovima rukovodstva KP Kine, sve više se dolazi do ubjeđenja da postoje iluzije o mogućnosti preodoljevanja sukoba putem kompromisa i vještačkog mirenja suprotnih tendencija koje su se ispoljile . Uzroci postojeće kineske politike u svjetskim poslovima i njenog ponašanja u međunarodnom radničkom pokretu svakako su vrlo kompleksni i mnogobrojni , pa kao takvi zaslužuju strpljivo razmatranje i proučavanje. Tu su djelovali mnogi faktori : ekonomska zaostalost , ranije stanje odnosa u međunarodnom radničkom pokretu , politika izolacije i blokade NR Kine od strane SAD, itd . Mi ćemo se , međutim, ovdje osvrnuti samo na ocjenu najmarkantnijih neposrednih uzroka i posljedica koje ta politika donosi u oblasti međunarodnih zbivanja i posebno u međunarodnom radničkom pokretu . Kina je velika zemlja koja ima svoje objektivno važno mjesto u spletu međunarodnih zbivanja . Mi smo uvijek bili protiv toga da se njena zakonita prava osporavaju i ograničavaju . Nezavisno od negativnog odnosa kineskog rukovodstva prema našoj zemlji , mi smo uvijek zastupali mišljenje da Kini treba pomoći da se ubrzano i nesmetano razvija i da zauzme svoje pravo mjesto u međunarodnoj političkoj zajednici i u Organizaciji ujedinjenih nacija . Mi smo , međutim , kao i pretežan dio međunarodnog radničkog pokreta, potpuno u pravu kada pravimo razliku između takvih objektivnih prava i opravdanih težnji kineskog na23

roda i velikodržavnih ciljeva i hegemonističkih metoda kojima se kinesko rukovodstvo pri tome služi, Očigledno je ne samo da kinesko rukovodstvo ne krije svoje dogmatske koncepcije i vraćanje na staljinske metode , nego i to da je sadašnja djelatnost rukovodstva KP Kine u suštini inspirisana nastojanjem da Kina, nametne svijetu politiku sile i da, u perspektivi , postigne presudnu ulogu u međunarodnom radničkom pokretu i u svijetu . Ako se analiziraju postupci KP Kine posljednjih godina, mora se doći do zaključka da je ona svjesno i sračunato išla na to da prenese centar međunarodnog radničkog pokreta u Kinu i da postigne dominantan uticaj na svjetsku politiku , bez obzira na sredstva kojima će to postići . Unutrašnje ekonomske , pa i političke teškoće Kine samo su još više pojačale potrebu da se centar pažnje kineske javnosti prenese na spoljna zbivanja i da se unutrašnji poredak kontrole do kraja pooštrava pred >>spoljnim opasnostima«< . Nedavna eksplozija prve kineske atomske bombe uznemirila je svijet, ne samo zbog toga što Kina takođe ulazi u utakmicu nuklearnim naoružanjem, nego prije svega zato što ona nije spremna da konstruktivno sarađuje u naporima da se oružje uopšte odbaci kao sredstvo uticanja na međunarodnu politiku . Nastojanje kineskog rukovodstva da sukob sa međunarodnim rad-

ničkim pokretom predstavi samo kao ideološko neslaganje , teško može da prikrije suštinske motive te politike. Da je ideološko neslaganje, koje inače prati ovaj sukob , ipak samo paravan za stvarne kineske ciljeve , najbolje pokazuje činjenica da je, i pored stalnog pozivanja na poštovanje principa marksizma-lenjinizma , rukovodstvo KP Kine spremno da besprincipijelno i » nedogmatski« preduzme svaki korak koji odgovara ― do ponude stvaranja » treće sile Hung Či « izišao je poznati pamflet protiv Hruščova koji vrvi najpogrdnijim izrazima kojima se vrijeđa ne samo Hručov, koji je bio više od deset godina na čelu vlade i Partije Sovjetskog Saveza, već i CK KPSS i čitav sovjetski narod . I ako je poslednjih godina drug Hruščov imao izvjesnih neuspjeha i pogrešaka , on je , dok je bio na čelu Partije i vlade, odigrao veliku ulogu u pogledu destaljinizacije i slobodnijeg izražavanja građana i imao velike zasluge za očuvanje mira u svijetu , kao i za obuzdavanje raznih imperijalističkih poduhvata - na primjer za vrijeme suecke krize , krize oko Kube , itd. Ovom prilikom moram da naglasim da je on veoma zaslužan za normalizaciju i poboljšavanje odnosa između Jugoslavije i Sovjetskog Saveza . Razumije se da on u tome nije bio sam, da su za to bili i Centralni komitet Komunističke partiję Sovjetskog Saveza, Prezidijum Vrhovnog sovjeta i sovjetska vlada, ali njemu ni rukovodstvo ni sovjetski narod ne osporavaju zasluge u tim pitanjima. Prema tome, kakva je tendencija pamfleta u » Hung Či -u « u kome se nalazi niz krajnje uvredljivih izraza ? On u stvari samo pokazuje moralni i politički lik onih koji pretenduju na vodstvo u međunarodnom radničkom pokretu . Neophodno je potrebno pratiti praksu kineskih rukovodilaca i uzimati praktičnu kinesku politiku , njihovu cjepačku ulogu u međunarod25

nom radničkom pokretu i njene stvarne posljedice kao jedino pravi kriterij za ocjenu njenih namjera , a ne ocjenjivati njenu politiku prema citatima kojima se ona obilno služi pri objašnjavanju svojih »ideoloških pogleda«< . Stvarna ideološka previranja niko danas ne može odricati, Ona su plod velikih promjena do kojih dolazi u svijetu i protivrječnosti unutar međunarodnog radničkog pokreta koje iz toga proističu . Ukoliko dosljednije bude utvrđena i u praksi sprovođena antidog. matska platforma spoljne politike i odnosa između socijalističkih ze malja i komunističkih partija, koja još uvijek ima elemenata staljinskog perioda, utoliko će se prije postojeći sukob definitivno osloboditi izgleda običnog spora u međunarodnom radničkom pokretu i užeg antagonizma između Kine i SSSR. Tako bi se pokazalo mnogo šire i dublje , u čemu je prava suština toga sukoba i kakve sve posljedice može da ima takvo stanje za međunarodni radnički pokret , i ne samo za međunarodni radnički pokret, nego i za progresivne snage svijeta uopšte . Samo na taj način se može stvarno i trajno formirati nova akciona baza jedinstva međunarodnog radničkog pokreta . Kakvi , po našem mišljenju , treba da budu odnosi između komunističkih partija? Narastanje snaga socijalizma u svijetu , raznovrsnost oblika u kojima se pojavljuju , i složenost uslova iz kojih proističu, učinili su štetnim postojanje ma kakvog centra svih akcija i cjelokupne djelatnosti međunarodnog radničkog pokreta . Stare Staljinove i »nove atomiziranja« preduzeća , do » dezintegracije« radne organizacije . Ponekad se to objašnjava i navodnim teškoćama u pogledu utvrđivanja pojedinih stvarnih proizvodnih i privrednih rezultata radnih jedinica u odnosu na preduzeće kao cjelinu . Razumije se , razvijanje neposrednog samoupravljanja proizvođača u ekonomskim jedinicama ne može se ostvarivati, a da se pri tom ne poštuje karakter tehnološkog procesa proizvodnje u preduzeću . Ponegdje će tehnološki razlozi diktirati u većoj mjeri centralno rukovođenje, ali se , s druge strane , treba boriti protiv pozivanja na tehnologiju da bi se opravdavale centralističke mjere i onda kada razlozi nisu tehnološke već tehnokratsko-birokratske prirode. Protivrječnost između tehnološkog jedinstva proizvodnje i neposrednog samoupravljanja samo je prividna i komunisti moraju o tome voditi računa, i boriti se protiv ovakvih i sličnih tendencija . Naši radni ljudi moraju da shvate da samo sopstvenom upornom borbom mogu da uspostave pravilne odnose i racionalnu organizaciju rada u svom preduzeću , da ostvare svoja samoupravna prava , puno i efikasno funkcionisanje organa samoupravljanja i stvarni demokratski sadržaj njihovog rada. Razvijanje samoupravljanja, neposrednog učešća radnih ljudi u upravljanju, i, uopšte, novih društvenih odnosa naročito je složeno u radnim organizacijama koje su nastale integracijom, pogotovo tamo gdje je ta integracija izvršena administrativnim spajanjem, fuzijom , a ne na osnovi tehnološke i ekonomske logike, potrebe specijalizacije , podjele rada, itd. Teškoće i protivrječnosti ovako formiranog preduzeća gotovo redovno nastaju uslijed neraščišćenih ekonomskih i drugih odnosa unutar kombinata ( odnosi u raspodjeli dohotka između fabrika, pogona i ekonomskih jedinica , zatim odnosi na bazi internih, kalkulativnih ili tržišnih cijena, investicione politike , itd . ) . Formiranje i raspodjela do-

3 VIII kongres SKJ

33

hotka obično se ovdje ostvaruju na nivou kombinata , u centralnom radničkom savjetu , izvan uticaja ne samo neposrednih proizvođača i njihovih radnih jedinica, već i fabričkih ili pogonskih radničkih savjeta, čija su prava ponekad ili samo formalna, ili praktično svedena na beznačajnu mjeru. Nije rijetka ni pojava da stručna rukovodstva u ovakvim integrisanim

preduzećima ispoljavaju

jake

birokratsko- centralističke

tendencije, pod vidom obezbjeđenja neophodnog »jedinstva« preduzeća. Zbog toga u ovim prenduzećima i dolazi do toga da se radni ljudi, među kojima i komunisti , sasvim otvoreno, na zborovima radnih jedinica, suprotstavljaju onim

odlukama centralnih organa upravljanja

koje su

donijete izvan i mimo kolektiva i njihovih stvarnih interesa i potreba. Teškoće, protivrječnosti, idejni i politički problemi koji nastaju iz ovako stvorenih odnosa mogu se , i nužno moraju rješavati idejno-političkom akcijom komunista i ostalih svjesnih socijalističkih snaga na liniji razvijanja što dosljednijih samoupravnih, demokratskih odnosa, kao osnove stvarnog jedinstva integriranih preduzeća , jedinstva materijalnih i društvenih interesa pojedinih njegovih dijelova i članova cijelog kolektiva . U razvijanju socijalističke demokratije poseban značaj ima usavršavanje i produbljivanje rada skupštinskog sistema, od Savezne, republičkih , pa do opštinskih skupština . Društveni poslovi postepeno se prenose na predstavničke i samoupravne organe , da oni na demokratski način o njima donose odluke . Takav demokratski način odlučivanja pretpostavlja pokretanje svih društvenih snaga na političku aktivnost, na zauzimanje političkih stavova u duhu opštih smjernica našeg socijalističkog razvoja. Otuda i proističe potreba da se skupštinski život što više razvija i da se što više povezuje sa cjelokupnim našim javnim životom, da bi se na što slobodniji i demokratskiji način donosile odluke o svim pitanjima. Ovakva orijentacija, sama po sebi , zahtijeva i razvijanje i dalje usavršavanje oblika i metoda rada Socijalističkog saveza, Saveza sindikata, Saveza omladine i drugih društveno-političkih i društvenih organizacija, kao i udruženja građana , i to na liniji aktivnijeg i neposrednijeg političkog djelovanja u prvom redu u komuni i radnoj organizaciji. U tom smislu treba aktivirati Socijalistički savez i ostale naše organizacije da budu ona mjesta gdje će radni ljudi razmjenjivati svoja mišljenja, diskutovati, dogovarati se i u aktivnoj i stvaralačkoj borbi mišljenja izgrađivati političke stavove o svim važnijim društveno-ekonomskim , političkim, kulturnim i drugim pitanjima. Najvažnije je da se političko djelovanje usmjeri u pravcu jačanja samoupravljačkih odnosa i njihove dalje afirmacije. Mi moramo postići da Socijalistički savez bude u pravom smislu opštenarodna politička tribina, organizam dru-

34

štvenog samoupravljanja u političkom životu , u kome komunisti čine njegovu srž , njegov najsvjesniji i najaktivniji dio , i ubjedljivošću i snagom sopstvenih argumenata zalažu se za najprogresivnije stavove , za demokratizam, za jačanje i unapređivanje rada organa samoupravljanja i neposredne socijalističke demokratije . Htio bih na kraju još jedanput da istaknem da su brže usavršavanje našeg privrednog sistema, puno osamostaljenje i stvaranje materijalne osnove za razvoj radničkog samoupravljanja od odlučujuće važnosti za uspješan dalii razvitak naše ekonomike, za podizanje standarda naših građana i uklanjanja raznih slabosti u privredi, koje su rezultat nedovr šenog sistema privrede i radničkog samoupravljanja.

IV

MEĐUNACIONALNI ODNOSI U NAŠOJ FEDERACIJI

Pošto će na ovom Kongresu biti i u drugom referatu riječi o odnosima među nacijama u našoj federaciji, ja ću se samo ukratko zadržati na tom problemu. Ja smatram da VIII kongres mora posvetiti punu pažnju međunacionalnim odnosima, ali ne zbog toga što bi nacionalno pitanje kod nas predstavljalo problem koji u principu nije riješen . Ne , ne radi se o tome. Za nas komuniste rješenje nacionalnog pitanja u Jugoslaviji bilo je sastavni dio političke linije i o njemu je definitivno odlučeno još prije rata. Ono je bilo u našem programu s kojim smo ušli u oslobodilački rat. Pored toga, nacionalno pitanje rješavali su i svi naši narodi u toku oslobodilačkog rata i riješili ga sporazumno na najdemokratskiji način, što je potvrdio i naš Ustav . Sada se radi o daljem razvoju međunacionalnih odnosaO načinu na koji treba riješiti nacionalno pitanje u Jugoslaviji niz godina poslije prvog svjetskog rata vodila se oštra borba u redovima Komunističke partije Jugoslavije, odnosno u vrhovima Centralnog komiteta, dok konačno nije pobijedilo marksističko-lenjinističko shvatanje da ovo pitanje treba riješiti na principu ravnopravnosti svih naroda, na dobrovoljnom udruživanju , sa pravom otcjepljenja. Na Trećoj partijskoj konferenciji, u decembru 1924. godine , nacionalno pitanje dobilo je svoje konture jedne principijelne marksističke formulacije u rezoluciji Konferencije o čemu su se , još niz godina, vodile diskusije , i tek uoči rata naša Partija je tome

dala pravu marksističku sadržinu .

Takav

stav o nacionalnom pitanju stvorio je povjerenje svih naših naroda u našu Partiju. To je krupna tekovina, na koju mi komunisti uvijek i s pra-

3.

35

vom možemo biti ponosni . Ali , to povjerenje mi moramo posebno čuvati i u daljoj fazi razvoja naših socijalističkih društvenih odnosa , koji moraju biti u skladu sa pravilnim razvitkom međunacionalnih odnosa u našoj zajednici . Sadržina tih odnosa mora biti takva da sve više učvršćuje jedinstvo i bratstvo naših naroda. Međutim, ima ljudi, pa čak i komunista, kojima je već dodijala ta snažna parola iz naše oslobodilačke borbe i koji smatraju da su u našem socijalističkom društvenom razvoju nacionalnosti već preživjele i da treba da odumru . Oni brkaju jedinstvo naroda sa likvidacijom nacija i stvaranjem nečeg novog , vještačkog, to jest jedne jedinstvene jugoslovenske nacije što pomalo liči na asimilaciju i birokratsku centralizaciju , na unitarizam i hegemonizam. Jugoslovenska socijalistička integracija je novi tip društvene zajednice , u kojoj sve nacionalnosti nalaze zajedničke interese . Ja znam da se tu radi samo o pojedincima , ali i takvi pojedinci mogu nanijeti mnogo štete . Ukoliko se takvi pojedinci nalaze u Savezu komunista, treba reći da njima nema mjesta u našem Savezu , jer su štetni. Mi moramo biti načisto s tim da i u razvoju naših socijalističkih društvenih odnosa postoje protivrječnosti koje proističu u prvom redu, iz bujnog, svestranog razvoja naše donedavno nerazvijene zemlje , i protivrječnosti koje naročito dolaze do izražaja u jednoj višenacionalnoj državi. A zato smo mi komunisti tu da uočavamo postojeće protivrječnosti i da ih rješavamo što je mogućno bolje. Neke protivrječnosti , kako u federaciji tako i u republikama, imaju svoje korijene u onome što je, čini mi se , i najbitnije u ekonomskom razvoju naše zemlje - u administrativno-birokratskoj raspodjeli i drugim nepravilnostima, u razlikama u razvijenosti pojedinih republika i oblasti , i sličnom. To dovodi do pojedinačnih ispada šovinističkih elemenata, koje smo naslijedili iz stare , predratne Jugoslavije i koji obilato koriste takve slabosti, pa im ponekad nasjedaju i neki komunisti. Pojave šovinizma treba stalno otkrivati , svestrano proučavati njihove izvore i uzroke i nastojati da se oni otklone iz našeg društvenog života . Te pojave se manifestuju , ponekad , u svim područjima društvenog života : u oblasti privrede i privrednom razvitku , u kulturi , umjetnosti i nauci , a naročito u historiografiji, i drugdje . Postepeno uklanjanje takvih pojava zavisi , u prvom redu, od stanja u ekonomskim odnosima i od mjera koje preduzimamo na tom polju , to jest od toga kako rješavamo te probleme. Nacionalističke deformacije pojavljuju se i zbog etatističko-birokratskih tendencija, koje sputavaju procese međunacionalne integracije . One dovode , na jednoj strani , do birokratsko-centralističkih tendencija, do unitarističkog ignorisanja društveno-ekonomske funkcije republika i autonomnih pokrajina, a na drugoj strani do tendencija zatvaranja u 36

>>svoje granice> zaštitnika>tradicije« . Negativne strane prošlosti još vrše snažan pritisak na svijest ljudi i to od nas zahtijeva smišljenu idejnu akciju u borbi za još uspješnije suzbijanje nacionalističkih tumačenja kulturnih tekovina i nasljeđa prošlosti. Veoma često nailazimo na nemarksističke , nekritičke i nenaučne ocjene događaja i ličnosti iz nacionalne historije . Ponekad se čak i direktno preuzimaju određene buržoasko-nacionalističke ocjene. Ističe se , na primjer, samo pozitivna strana određenih pokreta, događaja i lič nosti, a o njihovoj negativnoj strani uglavnom se ne govori , ili se to čini veoma uopšteno i stidljivo. Dalje, nailazimo - mada je rjeđe na pojave da se na posredan način ističe neka vrsta primata jedne nacionalne historije i kulture nad drugom, i slično . Elementi nacionalizma najčešće se ispoljavaju u ocjenjivanju onih historijskih zbivanja koja su bila plod uzajamnih uticaja i međusobnih preplitanja kulture i historije naših naroda. Ponekad se događa da, pod pritiskom nacionalističkih shvatanja nacionalnih tekovina i tradicija, naučni sporovi dobijaju karakter političkih, pa se » rješenja« traže na liniji « političkih kompromisa« . U nekim slučajevima to dovodi do takvih nakaradnih pojava, da se određeni otvoreni problemi naše historiografije i kulture, koji su i su39

više »> politički osjetljivi « zbog »političkog oportuniteta« , ostavljaju po strani . Pojave ove vrste mogle su se uočiti kad god je dolazilo do obimnijih zajedničkih naučnih poduhvata, a i u drugim sličnim prilikama.

Putevi daljeg razvitka

Osnovno pitanje koje se pred nas danas postavlja u oblasti međunacionalnih odnosa jeste dalje razvijanje njihovog socijalističkog karaktera . Međunacionalni ekonomski odnosi moraju biti postavljeni tako da se obezbijedi sve punije osposobljavanje cijele društvene zajednice i svih njenih nacionalnih dijelova da svestranije , što brže i što efikasnije, razvijaju kako materijalne proizvodne snage tako i nosioce i faktore društvene svojine, socijalističkih odnosa , društvenog samoupravljanja i raspodjele prema radu. U onoj mjeri u kojoj budemo efikasno sužavali prostor djelovanja administrativnih metoda u regulisanju međunacionalnih ekonomskih odnosa, utoliko ćemo u toj oblasti otklanjati pojave etatizma, birokratizma i subjektivizma , a samim tim čistićemo svoje redove od nacionalističkih deformacija . To znači da za nacionalne aspekte ekonomskih odnosa moramo tražiti što objektivnija rješenja u okviru samog novog ekonomskog sistema. Ta rješenja treba maksimalno da odgovaraju objektivnim ekonomskim uslovima i potrebama razvitka socijalističkih društvenih odnosa , ona treba da budu faktor njihovog ostvarivanja. U prvom redu stoji problem ekonomskog osamostaljivanja nerazvijenih republika i autonomnih pokrajina. Naravno, ne u smislu nekakve autarhične nezavisnosti , već u smislu njihovog osposobljavanja da sopstvenim snagama ostvaruju svoj dalji ekonomski razvitak, jer je to i te kako u interesu čitave zajednice, a ne samo u interesu određene republike ili oblasti . U sadašnjim uslovima mi možemo da spriječimo produbljavanje naslijeđenih ekonomskih disproporcija , pojedinih naših područja. U protivnom slučaju došlo bi do zaoštravanja nekih , već i sada ozbiljnih problema . S jedne strane, bio bi otežan proces daljeg prevazilaženja nacionalnih protivrječnosti , kao i proces dalje međunacionalne integracije naše zajednice, a s druge strane to bi se u perspektivi veoma loše odrazilo i sa ekonomskog aspekta, jer razlike u razvijenosti nisu stimulativne za proširenu reprodukciju . One sužavaju kupovnu moć nerazvijenih područja i na taj način koče brzi razvoj zemlje kao cjeline . Zato bi se takvo stanje veoma teško odražavalo kako

40

na zajednicu u cjelini , tako i na sve njene dijelove , i razvijene i nerazvijene. U traženju praktičnih rješenja za probleme nacionalnih ekonomskih odnosa (posebno za probleme nerazvijenih republika i autonomnih pokrajina) moramo se ubuduće još dosljednije držati linije deetatizacije tih odnosa i , naročito, investicione politike u svim okvirima društvene zajednice . Politika bržeg razvoja ekonomski nedovoljno razvijenih republika i krajeva treba da se ostvaruje u skladu sa objektivnim mogućnostima cijele privrede, kao organski dio jedinstvene politike privrednog razvoja, kao elemenat koji stvarno predstavlja opšti interes svih radnih ljudi i svih područja Jugoslavije. To znači da je u sprovođenju politike razvoja ovih područja nužno obezbijediti , prije svega, što potpuniju i što bržu realizaciju ulaganja u do sada izgrađene kapacitete , dok prilikom budućih ulaganja treba obezbijediti takva rješenja koja će osigurati najbolje i najracionalnije korišćenje uloženih sredstava . Samo takva politika može biti efikasna i može uspješno doprinositi razvoju i nerazvijenih područja i jugoslovenske privrede u cjelini . Međutim, odgovornost zajednice za brži razvoj nedovoljno razvijenih područja ne iscrpljuje se samo obezbjeđivanjem finansijskih sredstava za posebna investiciona ulaganja . Politika razvoja nerazvijenih republika i krajeva mora sadržati i niz drugih mjera. Od posebnog je značaja, u sklopu tih mjera, pružanje šire tehničke i kadrovske pomoći. U uslovima kada organizovano pružamo ovakvu pomoć drugim zemljama u razvoju , ničim se ne može opravdati odsustvo organizovane pomoći i našim nerazvijenim područjima . To ubuduće mora da bude zadatak društva kao cjeline i u tom cilju nužno je razraditi odgovarajuće mjere. Pored toga, pomoć nerazvijenim područjima treba da bude dopunjena i drugim mjerama, kao, na primjer, elastičnijom kreditnom politikom koja će stimulirati kretanje sredstava ka ovim područjima, a i odgovarajućom politikom samih republika i opština, koje treba da stimuliraju zainteresovanost i privlače sredstva privrednih organizacija sa drugih područja za sopstveni razvoj . Usmjeravajuća uloga Saveza komunista u svim tim procesima bila je od velikog značaja, pa će to ostati i ubuduće . Treba podvući da je u tom pogledu svakako odlučujuća poluga koje se moramo držati dalje dosljedno razvijanje sistema društvenog samoupravljanja i socijalističkih odnosa . U vezi s tim, ne treba zapostaviti ni onu stranu idejno-političkog rada komunista koja se ogleda u svakodnevnoj vaspitnoj djelatnosti u duhu bratstva i jedinstva i jugoslovenskog socijalističkog patriotizma na svim područjima društvenog života .

41

Na polju kulture i obrazovanja treba odlučno suzbijati različite birokratske tendecije bilo ka unitarizmu i uniformnosti bila ka zatvaranju u >>svoje« okvire, koji, u stvari , ograničavaju i sputavaju kulturni razvitak naroda i njihovo dublje povezivanje. Moramo se boriti za socijalističku, humanističku sadržinu i idejnu orijenticaju kulturnog stvaralaštva u okviru svake nacije, kao i za što dosljedniju demokratizaciju odnosa u ovoj

oblasti

ostvarivanjem principa

društvenog

samoupravljanja,

kako bi se bitni interesi radnih ljudi što neposrednije izražavali u različitim domenima kulturnog života i obrazovanja. Zapaža se da u razvijanju sve bogatije i raznovrsnije kulturne saradnje, u procesu međusobnog boljeg upoznavanja i zbližavanja , razne inicijative kulturno-prosvjetnih organizacija i ustanova stalno prevazilaze one okvire te saradnje koji su imali administrativni karakter. Na primjer, dolazi do sve češćih dogovora i zajedničkih akcija opštinskih i republičkih kulturno-prosvjetnih zajednica , itd . Nužno je njegovati ovakve i slične inicijative i podsticati prirodne težnje za što raznovrsnijim oblicima povezivanja, koje očigledno proističu iz stvarne zainteresovanosti i potreba ljudi. Isto tako, biće potrebno da se ozbiljnije izučavaju i šire koriste i sve one nove mogućnosti koje u tom pogledu pružaju savremene službe i institucije u ovoj oblasti ( televizija, film, radio, velika izdavačka preduzeća , umjetničke institucije i dr. ) . I dosadašnji rezultati u toj oblasti su pokazali da moderna sredstva masovnog kulturnog uticaja omogućuju sve dublje povezivanje i zbližavanje radnih ljudi i naroda naše zemlje. Jedinstvo jugoslovenskog sistema vaspitanja i obrazovanja moramo dalje jačati i obogaćivati uklanjanjem slabosti na planu međunacionalne, međurepubličke i opštejugoslovenske saradnje samih vaspitnih i obrazovnih institucija i svih ostalih društvenih faktora u toj oblasti. Osnova te saradnje mora biti borba za afirmaciju socijalističkih humanističkih sadržaja vaspitanja i obrazovanja, za unošenje savremene, progresivne, naučne misli u vaspitanje i obrazovanje, za dosljedno uklanjanje i suzbijanje svih nacionalističkih , idealističkih i konzervativnih elemenata u nastavnim planovima, programima, udžbenicima, u samoj nastavi, itd.

Neki posebni problemi etničkih nacionalnih grupa

Savez komunista Jugoslavije posvećuje veliku pažnju specifičnim problemima nacionalnih etničkih grupa, izgrađivanju dosljednih i principijelnih internacionalističkih stavova u odnosu na te probleme i punom poštovanju i ostvarivanju tih stavova. To je i razumljivo, jer se 42

radi ne samo o veoma važnim i osjetljivim unutrašnjim problemima naše zemlje već i o značajnom elementu naših međunarodnih odnosa. U Programu Saveza komunista Jugoslavije su jasno i svestrano izloženi naši načelni stavovi u vezi s pitanjem nacionalnih etničkih grupa u našoj zemlji. Od velikog su značaja , takođe , bila savjetovanja u organizacijama SKJ, i posebno savjetovanje koje je organizovao Izvršni komitet CKSKJ u martu 1959, i na osnovu koga je Izvršni komitet donio zaključke o tom pitanju . Zajedno sa Programom Saveza komunista Jugoslavije, ti zaključci predstavljaju široko razrađenu osnovu naše politike na tom planu. Nužno je samo da se svi komunisti svestrano angažuju na njihovom što punijem i dosljednijem sprovođenju u život . Polazna tačka naše politike u odnosu na nacionalne grupe jeste jedinstveni tretman i jednak društveni položaj svih radnih ljudi , bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost , bez obzira da li su iz redova veće ili manje nacije . To je, dakle, politika potpunog uklanjanja svake senke nacionalne diskriminacije . Drugim riječima, pripadnicima nacionalnih etničkih grupa su u našem društvu ne samo obezbijeđena sva nacionalna prava , već su im, razvitkom sistema samoupravljanja , pružene realne mogućnosti da sami i u saradnji sa drugim narodnostima neposredno ostvaruju ta prava. Međutim, na tom putu nailazimo još uvijek i na teškoće , u onoj mjeri u kojoj i sam sistem društvenog samoupravljanja i njegovo funkcionisanje zavise od objektivnih problema i subjektivnih slabosti . Zbog svega toga, Savez komunista Jugoslavije smatra da, u skladu sa bitnim zahtjevima dosljednog demokratizma, treba u vezi sa problemom nacionalnih etničkih grupa i dalje insistirati na slijedećim stavovima: Prvo, potpuno ostvarivanje prava svih nacionalnosti, obezbjeđivanjem uslova za stvarnu realizaciju njihovih posebnih interesa u ekonomskom i kulturnom razvitku , kao i u razvitku radnih i društveno-političkih zajednica u kojima žive. Drugo, razvijanje i njegovanje prijateljske , dobrosusjedske i što svestranije saradnje sa zemljama čija su granična susjedna područja nastanjena mješovitim stanovništvom . Ta saradnja bi doprinosila da nacionalne grupe ne budu državnom granicom , kao zidom, otcijepljene od svog etničkog tijela , i one bi sve slobodnije i svestranije komuni · cirale sa svojom matičnom nacijom , što bi ih, od nekadašnjeg faktora razdora, pretvaralo u faktor zbližavanja i saradnje među narodima i zemljama. Mi smo dužni da u daljem sprovođenju ove svoje politike obratimo posebnu pažnju razvitku ekonomske snage onih područja u kojima žive

43

ove naše ekonomski slabije razvijene nacionalnosti . Razvoj proizvodnih snaga autonomnih pokrajina i drugih dijelova gdje žive druge etničke grupe najvažniji je uslov za njihov svestrani napredak. Problemi kulturnog i prosvjetnog razvitka pripadnika svih narodnosti takođe zaslužuju veliku brigu

odgovarajućih organa društvene zajednice.

Odgovornost komunista u suzbijanju nacionalizma

U svojoj dosadašnjoj djelatnosti Savez komunista Jugoslavije je uspješno razrađivao kako načelne i teoretske tako i praktične političke aspekte problema nacionalnih odnosa . U tom pogledu dali su naročiti doprinos VII kongres Saveza komunista Jugoslavije i, posebno, Program SKJ. Svi bitni principi, koje je na planu nacionalnih odnosa istakao Program Saveza komunista Jugoslavije, predstavljaju i dalje osnovu rada Saveza komunista. Danas možemo konstatovati da je praksa potvrdila ispravnost stavova Saveza komunista o nacionalnom pitanju . Posljednjih godina, razvitak je istakao i neke nove momente . Praksa je obogatila neka naša saznanja , neka pitanja , ranije manje značajna , izbila su danas u prvi plan , itd. Događa se da smo ponekad previše tolerantni pred pojavama nekih nacionalističkih i šovinističkih kuknjava nad tobože ugroženim nacionalnim pozicijama ili interesima ovog ili onog područja, itd . Pojedinci u Savezu komunista postaju čak i nosioci tih pojava . S druge strane , nailazimo i na shvatanja da se , tobože , pretjeralo sa pravima i ulogom socijalističkih republika i autonomnih pokrajina , da to , tobože, vodi dezintegraciji i slabljenju jedinstva naše zajednice . Komunisti su dužni da se principijelno suprotstave ovakvim i slič nim tendencijama . Ako ne želimo da nam se jave ozbiljne teškoće na našem putu , mi moramo otvorenim očima da gledamo na još uvijek postojeće probleme nacionalnih odnosa. Moramo , u prvom redu , shvatiti da u našim današnjim uslovima birokratsko-centralistički i birokratsko-partikularistički nacionalizam nije ništa manje opasan i kontrarevolucionaran od »klasičnog« buržoaskog nacionalizma. Umjesto da to shvate, pojedinci se veoma neodgovorno i čak blagonaklono odnose prema raznim nacionalističkim pojavama , a neki se i služe dobro poznatim »> argumentima« buržoaske šovinističke ideologije . Odlučna borba protiv ovakvih pojava danas je jedan od najvažnijih i osnovnih zadataka Saveza komunista . Sa stanovišta socijalističkog internacionalizma, moramo kritički procjenjivati svoju praksu i svoja shvatanja, osloboditi se i posljednjih naslaga nacionalizma .

44

U tom pogledu dužni smo da se pridržavamo Lenjinovog upozorenja da je borba protiv nacionalističkih pojava najefikasnija ako se svako okrene pre svega sopstvenom području , ako se svi staramo da nacionalističko smeće » počistimo u sopstvenoj kući« . One organizacije i rukovodstva koji nisu dovoljno aktivni u tom smislu , samim tim pokazuju mjeru sopstvene opterećenosti nacionalističkim deformacijama . Otklanjajući subjektivne slabosti i greške koje se tu i tamo ispoljavaju, mi treba da i na ovom području pokažemo duboko razumijevanje problema i odlučnost u borbi protiv svega nazadnog i štetnog. To je jedan od bitnih uslova za dalje unapređivanje međunacionalnih odnosa u našoj zajednici , za jačanje razvitka njihovog socijalističkog karaktera, za jačanje jedinstva svih naših naroda i narodnosti , kao i jugoslovenskog socijalističkog patriotizma .

V

SAVEZ KOMUNISTA I PROBLEMI OMLADINE

U Izvještaju Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije obuhvaćena je donekle i naša omladina , ali je to premalo da bi se mogla dobiti prava slika stanja naše omladine i da bi se na osnovu toga mogle odrediti dalje smjernice za rad komunista među omladinom i za preduzimanje mjera radi otklanjanja raznih slabosti , kojih ima dosta i koje snažno utiču na nepravilan razvitak jednog dijela naše mlade generacije. Ja mislim da će to pitanje biti u diskusiji na ovom Kongresu svestranije obuhvaćeno . Smatram da je od prvostepene važnosti da se na VIII kongresu posveti najveća pažnja raznim problemima omladine , jer je to u interesu daljeg razvoja naše socijalističke društvene zajednice. Prema tome, problemi omladine su društveni problemi od velikog značaja.

Moj lični utisak je da je dosadašnji rad komunista među omladi nom bio slab . On se nije ispoljavao, bar ne dovoljno , u oformljavanju mlade generacije, u nastojanju da ona postane onakva kakva treba da bude omladina u našem socijalističkom društvu : dovoljno svjestan i sposoban graditelj socijalističkih društvenih odnosa . Ako se objektivno gleda , niko ne može negirati da je naša omladina u ogromnoj većini zaista naša, socijalistička omladina, da diše novim, socijalističkim duhom, i da, ukoliko u njenoj sredini ima negativnih pojava , to nije samo njena krivica, već krivica svih nas , a u prvom redu nas komunista. Razumije se da je to, dobrim dijelom, krivica i onih kojima je povjereno da vaspitavaju tu omladinu . Ali , kad je riječ o tome , mi moramo sebi postaviti

45

pitanje : u kakvim se uslovima nalaze naši nastavni kadrovi ? Ja mislim da ti uslovi nisu baš najbolji, da je naš nastavni kadar, manje ili više u svim školama, veoma slabo nagrađivan i da to nepovoljno utiče na raspoloženje naših prosvjetnih radnika , zbog čega trpi i vaspitanje naše omladine. Krajnje je vrijeme da se problem nagrađivanja školskog nastavnog kadra što prije riješi na zadovoljavajući način . Današnja omladina živi i razvija se u uslovima brzog napretka proiz vodnih snaga i dalje izgradnje sistema samoupravljanja , i nju zato ne mogu mimoići ni razne protivrječnosti koje sobom nosi ovaj brzi razvoj socijalističkih društvenih odnosa . Uslijed toga se i razne deformacije u našem društvu negativno odražavaju na našu omladinu. Prema tome , razne slabosti koje se javljaju u redovima omladine predstavljaju, u stvari, refleks onoga negativnog što se događa u našem društvenom razvoju . Na jedan dio naše omladine naročito one u većim gradovima često jače utiču negativni nego pozitivni elementi našeg društvenog života. Kod nje se uvijek jače ispoljava netrpeljivost i nezadovoljstvo, jer je jače sklona preuveličavanju i dramatizovanju nego što je to slučaj sa starijom generacijom, koja na takve pojave obično reaguje ovako : u našoj mladosti mi smo bili bolji , nismo imali to i to , bili smo i sa manjim zadovoljni, bili smo disciplinovaniji i poslušniji. itd . Ovakve tirade omladina danas ne može razumjeti, jer živi u vijeku drugih uslova i mogućnosti, živi u vijeku stvaranja socijalističkih društvenih odnosa i stalnog jačanja materijalnih mogućnosti , u vijeku krupnih promjena u svijetu, itd. Ne može se negirati da među našom omladinom postoji i jedan , iako neznatan, broj omladinaca za koji se ne može kazati da je dobar . Ima i slučajeva huliganstva među omladinom, ima i omladinaca sa shvatanjima tuđim našoj socijalističkoj stvarnosti. Na takve pojave se ne smije gledati kao da će one same od sebe nestati . Obično takva nezdrava omladina ne dolazi iz redova radnika već iz onih krugova koji materijalno bolje stoje. Dužnost je nas komunista da tom pitanju posvetimo ozbiljnu pažnju i preduzmemo vaspitne i druge mjere da i takve omladince usmjerimo pravilnim putem. Htio bih ovdje naročito da kažem nešto o jednoj pojavi koja je zabrinjavajuća - a to je da u našoj omladini dolazi do sve češćih i širih diferenciranja intelektualne i radničke omladine . Čovjek se ne može oteti utisku da jedan dio omladine želi da se pogospodi , da se izdvoji i da se sve više odvaja od radničke omladine . O čemu se tu radi ? Tu je u prvom redu riječ o tome da se u materijalnom pogledu diferenciraju primanja intelektualne i radničke omladine. Ne radi se o nekoj težnji za uravnilovo diskriminaciji nagrađivanja prema radu. kom , već obrnuto

46

Ja ne bih htio da se na tome mnogo zadržavam, ali bih ipak naveo nekoliko primjera. Događa se, ponekad, da , kad jedan mladi radnik stupi u proizvodnju, a drugi , sa istom školskom naobrazbom, na kancelarijski posao, dolazi do diferenciranja, tako da ovaj koji radi u kancelariju ima znatno veća primanja od onoga koji je u direktnoj proiz vodnji. Tu se narušava princip nagrađivanja prema radu . Kancelarijski rad, bilo kakav, čak i neznatan i neproduktivan , više se cijeni nego fizički rad visokokvalifikovanog radnika u proizvodnji . Ili , uzmimo drugi primjer. Jedan dio školske omladine, naročito one čiji roditelji imaju veća primanja i viši standard , sklon je da se odvaja od radničke omladine. Razumije se da to predstavlja elemenat diferenciranja i izaziva neraspoloženje većine mladih radnika. Pored toga, naše osmogodišnje školsko obrazovanje radničke i seljačke omladine, koja po završenoj školi stupa u proizvodnju, ne daje dovoljno tehničkih znanja, čak i nekih elementarnih, koja bi omogućila da primanja tog mladog radnika odgovaraju standardu koji on treba da ima. I to je, takođe, elemenat koji odvaja radničku omladinu od intelektualne. Daleko sam od toga da bih ovdje tvrdio da je sva naša intelektualna omladina , od prvih godina službe , suviše visoko nagrađena . Najčešće, ona je prilično slabo nagrađena , ali razlike ipak postoje, i o tome moramo voditi računa . Mislim da mi veoma malo objašnjavamo omladini razne teškoće i slabosti koje se javljaju u našoj privredi i cjelokupnom našem unutrašnjem društvenom razvitku. Nije riječ o tome da opravdavamo slabosti , već da ukazujemo na njihove korijene i štetnost za zajednicu , kao cjelinu, i na potrebu pravilne i efikasne borbe protiv raznih štetnih pojava. Zato omladina veoma često nasjeda raznim kritizerima , koji su tuđi našem socijalističkom razvitku . A kada se to desi, mi smo vrlo brzo spremni da osudimo omladinu , što tobože , pada pod uticaj raznih stranih elemenata . Mi nedovoljno ukazujemo na perspektivu daljeg revolucionarnog razvoja našeg društva, na konstruktivnu ulogu i aktivnost omladine u tom razvitku, što ona očekuje od nas . Omladina znatno doprinosi zajedničkim naporima u izgradnji Sa koliko je samo oduševljenja objekte od vanredne važnosti za nama mogu buditi ponos na našu

zemlje , o čemu imamo dosta primjera. gradila, i danas gradi, razne velike našu zemlju. To su činjenice koje u omladinu .

Naročito je potrebno da komunisti u preduzećima i organima samoupravljanja posvete najveću pažnju radničkoj omladini. Vrlo često radnička omladina je izložena samovolji raznih ljudi koji se nalaze na rukovodećim funkcijama u preduzećima . Ona je i u pogledu nagrađivanja najčešće na posljednjem mjestu . Nedovoljno joj se posvećuje briga i pruža mogućnost za dalji stručni razvoj , ne vodi se dovoljno računa o

47

njenom smještaju , stambenom pitanju i drugom . I tu ona uvijek dolazi na posljednje mjesto . Kod nas je veoma aktuelan problem smještaja tzv. samaca. Mnogi mladi ljudi , koji se nalaze u radnom odnosu, imaju veoma niska primanja a plaćaju veoma visoke cijene u privatnim stanovima, tako da im malo ostaje za goli život . Taj problem stvara veliko neraspo loženje kod tih mladih ljudi . Ja mislim da o tome moramo više voditi računa. Mi to možemo popraviti , jer sredstva imamo, samo moramo shvatiti da tome treba dati prioritet. Omladina na selu do sada je zanemarivana u političkom radu . Među tom omladinom se veoma malo politički radi. Prije svega, ona nema uslova da radi i ostane u poljoprivredi , pa masovno bježi u gradove i industriju . Kada u našoj poljoprivredi bude šire zastupljen socijalistički sistem i organizacija proizvodnje bude bolja, kad bude bolje nagrađi vanje a život na selu kulturniji , naša seoska omladina neće željeti da bježi u gradove , nego će, ja sam u to siguran, rado ostati u takvom selu u kome će imati sve mogućnosti za svoj razvoj i kulturni život . Već sada se u tom pogledu može više učiniti , i to bi bilo potrebno

da bi se sma-

njio odliv radne snage sa sela . Jer, sve više se osjeća nestašica radne snage u poljoprivredi , a na gradove je suviše veliki pritisak. Uslovi za obrazovanje omladine su jedan od veoma važnih faktora . Oni su različiti u raznim područjima . Naročito su slabi u nerazvijenim krajevima, gdje omladina može da stekne gotovo jedino osmogodišnje obrazovanje, a dalja perspektiva joj je nejasna . Pored toga, uslijed velikih razlika u nagrađivanju, omladinci čiji su roditelji veoma nisko nagrađeni nemaju ni uslova da idu na dalje školovanje od osmorazredne škole. Stipendije dobija veoma mali broj omladinaca iz radničkih porodica, a više iz službeničkih. To je negativna pojava, jer na visoke škole mogu da idu pretežno djeca intelektualaca i omladinci kojima roditelji mogu da obezbijede visoko školovanje, pošto imaju veća primanja. To se onda veoma nepovoljno odražava na socijalni sastav naše inteligencije. Šta još ogorčava našu omladinu i utiče na njeno raspoloženje ? Naša omladina ima veliko povjerenje i poštuje tekovine naše revolucije. Ništa je ne može toliko razočarati kao kad vidi da te tekovine ponekad narušavaju upravo oni koji bi ih morali najviše čuvati . Kršenje raznih ustavnih principa, naročito u proizvodnji , gdje ima raznih anomalija, duboko se uvijek dojmi mladih radnika . Našu omladinu mnogo pogađa i to što se, naročito u posljednje vrijeme, primjećuju u našem društvu razne lokalističke i partikularističke tendencije. U svojoj velikoj većini , omladina nije zaražena nacionalističkim i šovinističkim tendencijama , ali se na nju vrlo negativno odražavaju razne štetne pojave u našem kulturnom životu, u literaturi, historiografiji itd. Naša omladina je uvijek vjerna 48

- bratstvu i jedinstvu . Na toj tekovini našoj tekovini iz vremena rata i paroli mi možemo našu omladinu uvijek mobilisati gdje god je potrebno , i zbog toga naše mlade generacije ne mogu da shvate da danas još uvijek ima ljudi koji pokušavaju ponovo da ožive stare šovinističke tendencije. Naša spoljna politika uživa snažnu podršku naše mlade generacije. Mladi ljudi se interesuju za ono što se događa u drugim zemljama i odr žavaju raznovrsne veze sa omladinom mnogobrojnih zemalja . To odražava njena internacionalistička shvatanja , koja nisu samo formalna, i spoljna, jer njen internacionalizam dolazi do izražaja i unutar naše zemlje . To potvrđuje i činjenica da je ogromnoj većini naše omladine tuđ svaki partikularizam i šovinizam. Ona teži integraciji , ne unitarističkoj , već socijalističkoj , jer u tome vidi zajedničke interese daljeg kretanja i razvoja naših socijalističkih društvenih odnosa i sve bolje perspektive svoje budućnosti. Često se uopštava i govori da naša omladina pada pod uticaje raznih inostranih negativnih shvatanja . Razumije se da ima i takvih omladinaca, iako su oni veoma rijetki, iz onih krugova koji nisu prijatelji naše socijalističke stvarnosti . Zato bi bilo pogrešno da se pojedinačni slučajevi uopštavaju. Htio bih da kažem nekoliko riječi i o našoj univerzitetskoj omladini , o radu komunista na univerzitetima, zato što smatram da situacija na univerzitetima nije najbolja . Omladinske organizacije i komunisti na univerzitetima suviše su zatvoreni u sebe i to odvaja intelektualnu omladina od radničke , a i kasnije u proizvodnji , intelektualne radnike od proizvođača . Umjesto da se ide ka integraciji socijalističkih graditelja , dolazi do dezintegracije, što ni u kom slučaju ne može koristiti razvoju naših socijalističkih društvenih odnosa. Pita se šta omladinci mogu raditi van univerziteta . Mi smo prije rata imali veoma jake skojevske organizacije na univerzitetima u Zagrebu , Beogradu i Ljubljani , koje su imale široko polje rada ne samo među univerzitetskom omladinom nego i van univerziteta, među radničkom omladinom . Tada se išlo ka integraciji intelektualne i radničke omladine i to je bio jedan od važnih ciljeva u radu komunista u predratno vrijeme. Zar je danas to manje važno ? Naprotiv, danas je još važnije da se naša intelektualna i radnička omladina što više zbliže i da svoje interese ne razdvajaju , jer su njihovi interesi zajednički . Sa usavršavanjem tehnike i sredstava za proizvodnju , razlike između intelektualnog i fizičkog rada sve će više nestajati . One već danas počinju da nestaju . Razdvajanje fizičkog od intelektualnog rada znači stvaranje elemenata novih protivrječnosti u društvenim odnosima. To ujedno znači jačanje birokratije, odnosno birokratske kaste .

4 VIII kongres SKJ

49

Šta može za nas komuniste da bude važnije od stvaranja novog socijalističkog čovjeka ? Može li nam biti svejedno ko će naslijediti i dalje nositi razvoj socijalizma do njegove više etape, komunizma?

VI

NEKI REZULTATI DOSADAŠNJEG PRIVREDNOG RAZVOJA

Na ovom Kongresu problemi naše privrede moraju imati prioritet. O njima će se svakako opširnije i podrobnije govoriti u posebnom referatu, pa ću se ja zato zadržati samo djelimično na razvoju naše privrede. Na ovom Kongresu treba ne samo da istaknemo dosadašnje uspjehe u privredi, koji su zaista veliki , nego i naše slabosti , koje su se ispoljavale u procesu privrednog razvoja između VII i VIII kongresa. Kada je riječ o našim dostignućima u minulom periodu, naročito o dinamici materijalnog porasta, odnosno promjena, vidi se da smo se u tom periodu nalazili među prvim zemljama u svijetu po stopi našeg privrednog rasta. Međutim, u istom periodu , a naročito u toku posljednje dvije-tri godine , počele su da se sve više ispoljavaju i izvjesne ekonomske slabosti i druge štetne pojave . One su posljedica nekih objektivnih, ali i subjektivnih slabosti i deformacija. Glavna karakteristika našeg ekonomskog razvoja u proteklom periodu je veoma snažno jačanje društvenog sektora naše privrede, u prvom redu u industriji, zatim u poljoprivredi i svim drugim privrednim oblastima. Veliki rezultati koje smo tu postigli istovremeno su dobra osnova koja nam pruža realne mogućnosti da usavršimo privredni sistem i ostvarimo još brži ekonomski razvitak. Danas su naše proizvodne mogućnosti bitno porasle, porasli su produktivnost rada , potrošnja, spoljnotrgovinska razmjena. Cjelokupni nivo našeg ekonomskog razvoja danas je mnogo viši nego što je bio prije

sedam godina. Sve nam to uliva povjerenje i mi sa pouzdanjem možemo da gledamo u budućnost. Kao što sam već rekao, važan preduslov za to je oslobođenje od dosta snažnih ostataka administrativnih i birokratskih odnosa, koji još uvijek postoje u našoj privredi . Iznio bih sada nekoliko najvažnijih podataka o našem ekonomskom razvitku u periodu između dva kongresa. Društveni proizvod i nacionalni dohodak cjelokupne naše privrede povećan je od 1958. do 1964. godine za preko 80 odsto , odnosno rastao je po prosječnoj godišnjoj stopi od 9 odsto .

Nacionalni dohodak dru-

1 Svi dati podaci zasnivaju se na cijenama iz 1962. godine. 50

štvene privrede više se nego udvostručio , a nacionalni dohodak po jednom stanovniku povećao se u ovom periodu prosječno godišnje po stopi od 7,6 odsto. Ukupna proizvodnja u proteklom periodu bila je u stalnom porastu, iako je njen porast u nekim godinama bio niži , što je bilo izazvano oscilacijama u poljoprivrednoj proizvodnji, a i nekim drugim faktorima. Industrijska proizvodnja od 1958. do 1964. godine više je nego udvostručena, odnosno rasla je prosječno godišnje po stopi od preko 12 odsto. Danas je naša industrija najznačajnija privredna oblast i najjače utiče na razvoj svih drugih privredenih grana i cijelog našeg društva . Međutim , mi u industriji imamo i problema i slabosti , koje moramo hitno rješavati . Ti problemi su vezani za nedovoljnu produktivnost rada, razne strukturalne i druge disproporcije koje otežavaju intenzivnije uklapanje u širu unutrašnju međurepubličku i međunarodnu podjelu rada. Još u periodu prije VII kongresa mi smo promijenili našu politiku u poljoprivredi i danas možemo reći da su te promjene donijele dobre rezultate. Zbog toga danas nije potrebno da mijenjamo našu orijentaciju u poljoprivrednoj politici . Jedino bi se moglo reći da treba odlučnije nego do sada da je sprovodimo . Najvažnija karakteristika kretanja u našoj poljoprivredi u periodu između dva kongresa jeste sve intenzivniji razvoj društvenog sektora poljoprivrede. To je i najkvalitetnija promjena koja je najviše doprinijela povećanju poljoprivredne proizvodnje. Slijedeći faktor, koji je ta kođe pozitivno uticao na povećanje poljoprivredne proizvodnje, jesu razni oblici kooperacije društvenog sektora , sa individualnim proizvođačima. U proteklom periodu mi smo povećali ulaganja u poljoprivredu i popravili njen ekonomski položaj . Materijalna i tehnička opremljenost poljoprivrede je poboljšana. Broj traktora je povećan od 16.000 u 1957. na oko 44.000 u 1963, broj kombajna porastao je od oko 650 na 10.000 , a potrošnja vještačkih đubriva od oko 800.000 tona na preko dva miliona tona. Zemljišni fond socijalističkog sektora poljoprivrede povećan je na preko milion hektara, a obradive poljoprivredne površine na oko osam stotina hiljada hektara . Kao rezultat svih tih i drugih mjera, ukupna poljoprivredna proizvodnja porasla je za preko 40 odsto . Kao što sam već rekao , glavni faktor ovog povećanja bio je društveni sektor poljoprivrede čiji porast proizvodnje u periodu 1958. do 1964. iznosi preko 130 odsto , odnosno prosječno godišnje preko 20 odsto . Na taj način društveni sektor poljopri vrede, koji u ukupnim poljoprivrednim površinama učestvuje sa preko 13 odsto, povećao je svoje učešće u ukupnoj poljoprivrednoj proizvodnji

51

od oko 8,5 odsto u 1958. godini na oko 25 odsto u ovoj godini , dok je u formiranju tržnih viškova njegovo učešće znatno veće . Međutim, i pored ovih uspjeha, poljoprivreda još uvijek nije u stanju da pokrije povećane potrebe domaće potrošnje i prerađivačke industrije niti može da igra onu ulogu u našem izvozu koju bi normalno mogla i trebalo da igra. Posljedica svega toga je da mi još uvijek moramo odvajati znatna sredstva za uvoz hrane i da zaostajanje poljoprivredne pro-izvodnje nepovoljno djeluje na standard stanovništva i privredna kretanja uopšte . Ovako snažan porast proizvodnje doveo je do pozitivnih promjena u strukturi naše privrede. Učešće društvenog sektora privrede u nacionalnom dohotku iznosi sada oko 80 odsto . Danas naša industrija učestvuje u nacionalnom dohotku sa oko 41 odsto , a u 1958. godini učestvovala je sa oko 37 odsto . Društvena produktivnost rada u cijeloj privredi rasla je po prosječnoj godišnjoj stopi od oko 5 odsto . Uslijed naše orijentacije na intenzivnije privređivanje i bolje korišćenje raspoložive radne snage, tempo upošljavanja bio je nešto niži od ranijeg. Zato je povećana proizvodnja u ovom periodu u većoj mjeri bila rezultat porasta produktivnosti rada nego povećanog zapošljavanja. Spoljnotrgovinska razmjena, u cjelini , u proteklih sedam godina brže je rasla od proizvodnje, a relativni porast izvoza bio je veći od porasta uvoza. Ukupan izvoz za posljednjih sedam godina povećan je za 121 odsto , a uvoz za 98 odsto . Postignuti su , takođe , znatni rezultati u povećanju naših nerobnih prihoda, u prvom redu od turizma i saobraćaja, iako tu iskorištavamo tek mali dio naših mogućnosti. Svi ovi rezultati omogućili su porast potrošnje i životnog standarda. Prosječna lična potrošnja po stanovniku povećana je u posljednjih sedam godina za oko 70 odsto, odnosno rasla je po godišnjoj stopi od preko 7 odsto . Zbog većeg porasta industrijske proizvodnje i nekih drugih faktora, više je rasla potrošnja industrijske potrošne robe nego poljoprivredne . Ako uzmemo ove globalne podatke, možemo reći da je životni standard naših građana porastao . Ipak, postignutim rezultatima ne možemo biti zadovoljni, jer, i pored uspjeha postignutih posljednjih godina, podizanje standarda postaje sve aktuelnije pitanje , kao jedan od najznačajnijih faktora za racionalno privređivanje i za povećanje produktivnosti rada. Već više puta smo govorili da životni standard naših radnih ljudi ne odgovara stepenu razvoja naših proizvodnih odnosa. Skoro je opšta pojava

da

evropskim prosječna

su

naši

radnicima

proizvođači prosječno

produktivnost

niža

od

u

poređenju ,

slabije

recimo,

plaćeni ,

nego

zapadnoevropske .

sa što

zapadnoje

naša

Objašnjenje

za

takvo stanje bilo je, a i danas se ponegdje može čuti , da je to potrebno 52

radi veće akumulacije i bržeg razvoja . Ranije, a naročito u prvim godinama poslije oslobođenja takvi stavovi mogli su biti normalni , pa i potrebni . Ali, danas je došlo vrijeme kada oni moraju da budu prevaziđeni. Izvore za povećanu akumulaciju mi treba da tražimo u prvom redu u socijalističkom nagrađivanju, jer ćemo njime materijalno zainteresovati sve proizvođače, i time postići veću intenzifikaciju rada , veću produktivnost i proizvodnju . U oslobođenju rada , u realizaciji principa dohotka, a ne u podržavanju svojevrsnog najamnog odnosa , leži jedan od glavnih izvora našeg brzog razvoja . To je istovremeno i najvažniji dio odgovora na pitanje zašto je socijalističko društvo sposobnije od kapitalističkog da relativno više akumulira i da se brže razvija. Ako tu ne bismo mijenjali stvari , mi bismo dopuštali da niski lični dohoci u privredi i dalje destimulativno djeluju, da se negativne posljedice osjećaju na našem tržištu i da sputavaju razvitak proizvodnih snaga . Kad govorimo o ličnoj potrošnji , treba da imamo u vidu još jedan momenat . Mi ne možemo govoriti o potrošnji samo u opštim jugoslovenskim prosjecima, već moramo posmatrati kako se ona kreće po pojedinim društvenim slojevima radnog naroda. Kada, na primjer, govorimo o potrošnji tekstila , obuće , televizora, automobila i drugog , moramo imati jasnu sliku ko to troši . Ne radi toga da bismo uveli uravnilovku, već da bismo, prije svega, utvrdili da li se naša politika raspodjele i nagrađivanja prema radu pravilno primjenjuje ili ne, i da li u njoj ima nedostataka koji omogućavaju stihijno i nepravedno sticanje i prisvajanje ličnog dohotka . Da li se kroz našu politiku nagrađivanja smanjuju razlike između umnog i fizičkog rada ili se one povećavaju ? Razvoj proizvodnih snaga treba da vodi postepenom smanjivanju tih razlika , Međutim , naša je situacija danas takva da se one, uglavnom, ne smanjuju , već se , u izvjesnom smislu , na nekim sektorima čak i povećavaju . Vrlo je važno da mi to uočimo i ispravljamo . U našoj investicionoj politici moglo bi se reći da smo imali , u proteklom periodu , ponajviše slabosti , iako smo i tu vrlo mnogo postigli. O tom problemu mi smo dosta govorili i diskutovali . Sada se pripremaju i uskoro na tom području treba da budu donesene važne konkretne mjere, i to u prvom redu one kojima će se odlučivanje o proširenoj reprodukciji prenijeti na proizvođače . Slabosti koje su se ispoljavale u našem dosadašnjem planiranju rezultat su, i sastavni dio, još nedograđenog sistema na bazi društvenog samoupravljanja . U novim uslovima, koje sada stvaramo , naše planiranje će imati izmijenjenu društvenu funkciju . Ono će morati da analizira materijalna i društvena kretanja i da uočava tendencije koje se u tim kretanjima ispoljavaju . Na osnovu toga planiraće se , sa društvenog stanovišta, uslovi koji će pozitivnim tendencijama u privredi olakšati mo-

53

gućnost za njihovo jače djelovanje a negativne tendencije obuzdavati i otklanjati . I u razvoju nedovoljno razvijenih područja mi smo postigli značajne rezultate . Kao što je poznato , brži razvoj nedovoljno razvijenih područja u poređenju sa jugoslovenskim prosjekom, bio je stalno sastavni dio . naše ekonomske politike i naših programa razvoja uopšte . Tako treba da bude i ubuduće. I na tom području kao , uostalom, i na drugima , biće potrebno da se izvrše neke promjene , i to u sistemu, a ne u opštoj političkoj orijentaciji . Cilj tih promjena treba da bude stvaranje racionalnijih i povoljnijih uslova nego što su bili do sada za razvoj i tih područja . Mi jedinstveno zastupamo mišljenje da je ubrzani razvoj tih područja u interesu cijele naše zajednice , i ta objektivna potreba dejstvovaće i dalje u prilog takve politike . Međutim , kod nas su se pojavile izvjesne razlike u načinu na koji taj cilj treba postići . Neki naši drugovi , u prvom redu oni iz nerazvijenih područja , vezivali su ubrzani razvoj nerazvijenih područja za postojeći društveno-ekonomski sistem , smatrajući da bi promjene naše postojeće prakse mogle da ugroze taj ubrzani razvoj . Među nama su danas razlike u gledanju na taj problem manje nego što su bile prije izvjesnog vremena. Dolazi se do saznanja da bi dalje zadržavanje administrativno-centralističkih metoda predstavljalo kočnicu, ne samo za dalji razvoj nedovoljno razvijenih područja nego i za cijelu našu privredu , i da bi bila smetnja našim daljim progresivnim kretanjima, umjesto da bude njihov prirodan i sastavni dio . Zato je potrebno da što prije sprovedemo u život proširenje samouprave neposrednih proizvođača , da stvorimo uslove za slobodnije djelovanje ekonomskih zakona, i da na toj osnovi stvaramo uslove za još brži razvoj i slabo razvijenih područja i cijele naše privrede . Ako naš cjelokupni razvoj bude brži , u što vjerujemo, zašto ne bi i razvoj nedovoljno razvijenih područja išao brže , utoliko prije što će ga naša politika stimulirati . Mi ne smijemo zaboraviti da je pravilno rješavanje ovog pitanja naša socijalistička obaveza i da ono nije važno samo za našu zajednicu i njen razvoj u cjelini , za njeno ekonomsko i političko jedinstvo i ravnopravnost svih naših naroda, već da u današnjim uslovima ima i širi, međunarodni značaj . Ekonomski i drugi problemi , o kojima ovdje treba da diskutujemo , poznati su našoj socijalističkoj javnosti . O njima se mnogo diskutovalo na raznim skupovima u toku pretkongresnih priprema. Ti problemi su razmatrani i na sjednicama Savezne skupštine, koja je na osnovu široke diskusije donijela veoma važnu Rezoluciju o daljem razvoju našeg privrednog sistema . O svemu tome diskutuju i organizacije Socijalističkog 54

saveza radnog naroda Jugoslavije , a naročito sindikalne

organizacije,

koje su kao neposredni predstavnici proizvođača najviše tangirane tim problemima. Ali , moralno-političku odgovornost za to pred našim radnim ljudima snosimo mi , komunisti , jer mi smo odgovorni za pravilni razvoj socijalističkih društvenih odnosa u našoj zemlji . Prema tome, ovaj Kongres mora zauzeti jasan i odlučan stav o svim pitanjima, a naročito u odnosu na razne slabosti , greške i deformacije, jer to naši radni ljudi i očekuju od nas . Oni s pravom očekuju da će ovaj Kongres značiti prekretnicu u smislu odlučnijeg zalaganja komunista za otklanjanje svega negativnog, što se u našem društvenom životu nataložilo u posljednje vrijeme. Do sada je bilo dosta raznih kompromisa i gledanja kroz prste na razne negativne pojave i greške u svakodnevnoj praksi pojedinih članova Saveza komunista Jugoslavije. Ja mislim da takvim ljudima koji svjesno čine razne greške , naročito u proizvodnji — što ogorčava naše ljude i nanosi veliku štetu našem Savezu — nije mjesto u redovima Saveza komunista Jugoslavije, jer oni krnje ugled ove revolucionarne organizacije. Ubuduće se više ne smiju tolerirati takvi slučajevi i ne smije se dozvoljavati da se ne sprovode odluke i linija Centralnog komiteta od strane pojedinih komunista koji se nalaze na raznim rukovodećim položajima. Ljudi nas s pravom kritikuju zbog toga što ne istupamo odlučnije protiv onih koji čine razne greške i ispoljavaju samovolju na raznim odgovornim mjestima . Naši radni ljudi s pravom kritikuju nas što ne vodimo dovoljno računa o životnom standardu radnog čovjeka, itd . Ja sam ovom referatu , u cjelini , dao više kritički karakter, a manje sam govorio o našim uspjesima

koje smo postigli u periodu između

dva kongresa. Ti uspjesi su zaista veliki i postignuti su vanrednim zaləganjem i stvaralačkim radom naših radnih ljudi u izgradnji socijalističke Jugoslavije. Ta velika dostignuća , vidljiva širom naše zemlje i ostvarena u relativno kratkom vremenu , sa pravom zadivljuju svakog koji dolazi u posjetu našoj zemlji . Ali , baš to nas obavezuje da energičnije uklanjamo sve što ponekad ometa da još brže idemo naprijed , ne samo u izgradnji

materijalnih uslova već i u zadovoljavanju

masa proizvođača, koji taj leđima .

brzi materijalni

potreba širokih

razvoj i nose na svojim

Koga mi treba da okrivljujemo osim sebe same za to što privredni sistem nije dovršen , iako je o tome već odavno doneseno rješenje ? Neka ovaj , Osmi kongres bude zaista to što naši radni ljudi i očekuju - prekretnica ka odlučnoj aktivnosti komunista u otklanjanju svega onoga što ometa

brže poboljšanje

uslova života

naših radnih

građana i brži razvoj socijalističkih društvenih odnosa u našoj zemlji . 55

Edvard Kardelj

Društveno-ekonomski zadaci privrednog razvoja u narednom

periodu

Drugarice i drugovi,

Naše socijalističko društvo je mlad organizam. Mlado je i njegovo iskustvo, kao što je mlada socijalistička praksa u svetu uopšte. A to čini neophodnim veoma brze promene u odnosima i oblicima , i nameće potrebu dinamičnih progresivnih društvenih kretanja. Zaostajati u takvim uslovima znači prepustiti se stihiji , što može postati izvor veoma ozbiljnih društvenih teškoća. Zato je potrebno da mi komunisti učimo mnogo i brzo na stečenim iskustvima, svojim i tuđim. To na iskustvu stečeno znanje treba da bude i kontrola naših teoretsko-naučnih saznanja a ujedno i neprekidni stimulus za dalji razvoj tih saznanja. Za ostvarivanje naprednog idejnog i političkog uticaja Saveza komunista na društvena zbivanja

od odlučujućeg značaja je sposobnost komunista da na goruće probleme društva s kojima se sreću brzo i efikasno reaguju sa gledišta dugoročnih interesa socijalizma i radnog čoveka; znači , ne samo sa stanovišta odbrane postojećeg stanja , već prvenstveno sa gledišta otvaranja novih perspektiva za bolja i naprednija socijalistička rešenja i za sve demokratskije i sve humanije odnose među ljudima . Svakodnevni prakticizam i mnoštvo različitih trenutnih interesa čine ponekad da ljudi od drveća ne vide šumu . A to su situacije u kojima pojedini komunisti gube iz vida generalnu liniju politike i borbe SKJ i počinju da isključivo slede logiku prakticizma. U takvim uslovima vrlo lako se upada u grešku, da se progresivni pravac kretanja nastoji potčiniti određenim trenutnim ili parcijalnim interesima, što mora da proizvodi neagtivne rezultate . Svi znamo da gomilanje takvih grešaka može da dovede do ozbiljnih deformacija u društvenom razvitku , a uz to i da postane izvor akcionog kolebanja, nejedinstva i afirmacije socijalizmu suprotnih shvatanja. A tu nije u pitanju formalna disciplina ; u 5'7

pitanju je akciona sposobnost komunista za socijalistički progres . Jer u našim uslovima probleme ne rešava svakodnevna prakticistička direktiva, već jedinstvo mnogih samostalnih faktora na osnovu jasne generaine linije. U tome je prvi uslov akcione sposobnosti komunista u uslovima društvenog samoupravljanja, koje traži mnoštvo pojedinačnih odluka. To je ujedno i uslov njihove stvarne vodeće idejne i političke uloge u borbi za napredak socijalizma. Ovaj naš Kongres ima upravo u tom pravcu izuzetan značaj . Ne samo naš unutrašnji razvoj već celokupan međunarodni radnički pokret i sva progresivna društvena kretanja u svetu ušli su u novu istorijsku razvojnu fazu . Novo što se pojavljuje u svim tim kretanjima daje snažno ohrabrenje svim progresivnim ljudima i postaje izvor preporoda socijalističkog i antiimperijalističkog pokreta. Ali ono može da postane i izvor kolebanja, gubljenja perspektive od strane pojedinaca, uticaja antisocijalističke ideologije i slično . To su situacije u kojima se oni ljudi , koji su i inače kolebljivi , veoma lako zbunjuju . Međutim , ne postoji nikakav stvarni razlog za zbunjivanje istinski progresivnih ljudi . Novi procesi nisu oslabili snagu socijalizma. Naprotiv, sve što se desilo i što se dešava samo jača tu snagu time što otkriva faktore deformacija u socijalističkoj praksi, što progresivne snage naoružava novim perspektivama i novim oružjima, što istorijsku neminovnost socijalizma čini još očiglednijom . Zadatak koji se u tim novim uslovima postavlja pred svaki revolucionarni radnički pokret pa i našto je potreba izgradnje takve generalne linije za socijalističku akciju koja će uzeti u obzir sve promene i sve pozitivne i negativne pojave u socijalističkoj praksi , od oktobarske revolucije do danas . To je pogotovo neophodno ako imamo u vidu činjenicu da se pred međunarodni radnički pokret danas tako reći sa podjednakom snagom postavljaju kako problemi koje nameće borba sa kapitalističkom eksploatacijom i imperijalizmom, tako i problemi koji niču iz protivrečnosti razvoja samog socijalizma , to jest problemi organskog razvoja socijalističkih odnosa među ljudima i narodima. Socijalizam više nije okružen . On sam je postao vodeća svetska snaga. Njegov uticaj na svet sve je više odlučujući . Zbog toga je upravo važno kako će socijalizam koristiti svoju materijalnu i političku snagu . » Odlično je imati džinovsku snagu , ali je tiranski koristiti je džinovski« - kaže Šekspir. Snaga socijalizma može biti posvećena samo miru . Ali kad to kažemo ne treba zaboraviti da je upravo borba za ekonomsko i političko oslobođenje naroda od imperijalizma, kolonijalizma i od svih oblika nacionalne i ljudske neravnopravnosti, kao i zajednički napor svih naroda da se prevaziđe jaz između razvijenih i nerazvijenih uslov za

58

učvršćenje mira, punu afirmaciju miroljubive koegzisitencije i napredak socijalizma . Socijalizam se ne može širiti ratom među narodima a da se time sam ne deformiše . Takav rat bi, u stvari, bio pre svega rat protiv napretka socijalizma. Zato postaje tim značajnije da socijalizam dejstvuje svojim primerom . I to ne samo

primerom

uspešnih

pokazatelja

materijalnog

napretka, već i primerom uporednog razvitka demokratskih i humanih odnosa među ljudima i narodima . Pri tome se u takvim naporima ne smemo okretati unazad , odnosno pozajmljivati istorijski preživele oblike za nova rešenja, već moramo smelo i uporno probijati nove puteve i tražiti nova rešenja, koja odgovaraju socijalističkim društveno-ekonomskim odnosima. Drug Tito je u svom referatu izneo osnove za generalnu liniju takve naše socijalističke akcije u narednom periodu , ukazujući na sve bitne pravce i aspekte te akcije , i to kako u oblasti unutrašnje izgradnje tako i u oblasti međunarodnog radničkog pokreta , socijalizma i borbe za mir u svetu. Moj referat obuhvata samo jedan vid te akcije , naime, osnovne probleme daljeg razvitka socijalističkih društveno-ekonomskih odnosa u našoj zemlji i njihove političke aspekte.

I

EKONOMSKE PRETPOSTAVKE DRUŠTVENOG NAPRETKA

Opštu karakteristiku privrednog razvitka Jugoslavije predstavlja visoka stopa rasta kao rezultat dosledne politike ubrzanog privrednog razvoja i stvaralačke inicijative naših radnih ljudi. Neću se duže zadržavati na brojkama jer su iscrpni statistički podaci o tim rezultatima izneti u materijalima koji su pripremljeni za ovaj Kongres, kao i u Izveštaju CK koji ste svi dobili . Zato ću ovde ukazati samo na neke najkarakterističnije podatke. O uspešnosti našeg socijalističkog razvoja svedoči pre svega činjenica, da je stopa rasta nacionalnog dohotka ukupne privrede u periodu 1947-1963. godine iznosila oko 7 % , dok je u periodu između dva rata bila svega oko 2 %. Naročito su impresivni uspesi koje smo ostvarili u toku poslednjih deset godina kada smo postigli stope rasta nacionalnog dohotka i industrijske i poljoprivredne proizvodnje, koje spadaju među najveće koje su u pojedinim zemljama u tom periodu ostvarivane . Bitno je izmenjen i poboljšan i položaj naše zemlje u međunarodnoj razmeni. Obim naše spoljne trgovine je samo u poslednjih deset godina povećan preko tri puta. Proizvodi industrije čine oko 76 % ukupncg

59

izvoza, a preko 43 % jugoslovenskog izvoza su finalni industrijski proizvodi visokog stepena obrade , prema svega 5 % pre rata, što sve ubedljivo govori o privrednom , tehničkom i kvalitativnom napretku naše industrije i zemlje u celini. Kao posledica svih tih dostignuća došlo je i do krupnih promena u socijalno-ekonomskoj strukturi stanovništva .

Nepoljoprivredno sta-

novništvo , koje je pre rata činilo jednu četvrtinu ukupnog stanovništva, sada čini više od njegove polovine . Istina , takav materijalni razvitak zahtevao je u nizu posleratnih godina vanredne napore i samoodricanje radnih ljudi , jer je veoma velik deo društvenog proizvoda bio usmeren na investicije. U periodu 19481963.

godine

društvene

bruto-investicije u osnovne i obrtne fondove

iznosile su 32 % društvenog proizvoda ukupne privrede. No, i pored toga postignuto je takođe , naročito između dva kongresa, osetno poboljšanje životnih uslova radnih ljudi. Ukupna realna lična potrošnja udvostručila se u periodu 19531963. To je nesumnjivo značajan uspeh koji se ne ogleda samo u pobolj šanju materijalnih uslova života već i u tome što je to doprinelo da se promene mnoge navike ljudi i njihova shvatanja o načinu života. U poređenju sa 1939. godinom potrošnja po stanovniku u tkaninama povećana je za 50 % , kao i potrošnja pšenice , raži i masnoća , dok je potrošnja mesa povećana za 15 % , šećera za 250 % , potrošnja obuće je više nego utrostručena , a potrošnja električne energije je preko 22 puta veća. U 1939. godini imali smo jedan radio-aparat na 100 stanovnika, a danas jedan na svakih 8 stanovnika . Danas u Jugoslaviji imamo gotovo dvaput više televizora nego što je bilo ukupno radio-aparata u 1939 . godini . Struktura lične potrošnje pokazuje iz godine u godinu smanjenje relativnog učešća hrane , uz rapidno povećanje potrošnje industrijske potrošne robe i trajnih potrošnih dobara . Proteklo razdoblje predstavlja važnu etapu i u razvoju društvenog standarda. Broj izgrađenih stanova na 1.000 stanovnika povećan je sa 2,5 u 1957. na 6,5 u ovoj godini , pa je i standard stanovanja, mada još uvek nezadovoljavajući osetno popravljen . Proširena je materijalna baza društvenih službi , posebno obrazovanja i zdravstva, što je omogućilo i u tim oblastima povećanje aktivnosti i bolje podmirenje potreba . Tako je u 1963. g. u odnosu na 1939. g. broj postelja u bolnicama porastao za preko 3,3 puta ; broj lekara se više nego utrostručio ; broj studenata je udesetostručen , itd. U toku dosadašnjeg razvitka postignuti su ozbiljni rezultati i u razvoju nerazvijenih područja . Nacionalni dohodak po stanovniku udvostručen je na ovim područjiima, tako da je u 1963. godini bio za 40% iznad jugoslovenskog nivoa u 1947. godini , odnosno 10 % iznad tog nivoa u 60

1956. g. Međutim, razvoj ovih područja , a posebno Autonomne Pokrajine Kosova i Metohije, ipak je bio sporiji od jugoslovenskog proseka. Tek u poslednje dve godine rezultati dosadašnjih napora ogledaju se u relativno bržoj stopi rasta od jugoslovenskog proseka, što ukazuje na činjenicu da i u toj oblasti našeg društvenog razvoja nastaju kvalitativne promene .

Svi su ti rezultati visoko opravdali nade i očekivanja našeg radnog čoveka, koji se u narodnooslobodilačkom ratu i revoluciji digao na oružje, da će mu socijalistička revolucija otvoriti puteve bržeg napretka ka boljem i sadržajnijem životu . Ovo nekoliko podataka koje sam naveo pokazuje da smo u dosadašnjim naporima i opštem razvitku postigli ozbiljne rezultate . Sa takvim rezultatima naša zemlja je široko stupila na put privrednog i socijalističkog društvenog preobražaja. Međutim, naša društvena zajednica ima još mnogo šta da učini da bi izgradila stabilniju i savremeniju materijalnu bazu svestranog napretka socijalizma. Sasvim je jasno da naš dalji napredak u oblasti društveno-ekonomskih i demokratskih odnosa zavisi u prvom redu od daljih rezultata u sferi materijalne proizvodnje . Jer socijalizam i sloboda ne cvetaju na siromaštvu i zaostalosti . A mi još imamo i siromaštva i zaostalosti. U relativno zaostaloj seljačkoj privredi, sa veoma niskom produktivnošću rada odnosno sa polovičnom zaposlenošću na individualnom gazdinstvu , još uvek živi preko 40% stanovništva koje sve više oseća nepodnošljivost materijalnih ograničenja na koje ih osuđuje zaostala sitnosopstvenička poljoprivredą . I u industriji je produktivnost rada još uvek osetno ispod produktivnosti u ekonomski razvijenim zemljama. Imamo svesnog radnika , a niska produktivnost rada mu ne dozvoljava da živi u skladu sa njegovim kulturnim potrebama . Najzad , imamo relativno brojne i inicijativne intelektualne radnike, koji su , međutim , u svom kulturnom , naučnom i stručnom radu još uvek sputani uskom materijalnom bazom nedovoljno razvijene privrede. Takve protivrečnosti stvaraju određene tendencije u društvenoj svesti, koje usporavaju doslednije rešavanje nekih problema socijalne, demokratske ili humane prirode. Otuda savlađivanje relativne zaostalosti ekonomske strukture našeg društva i dalje ostaje jedan od odlučujućih zadataka u našoj težnji ka društveno-ekonomskom i demokratskom napretku socijalizma. Neophodna osnova naše ekonomske politike za naredni period svakako treba da bude kritička analiza problema koji su se ispoljili u dosadašnjem materijalnom i društvenom razvitku . Samo kritika sadašnjeg 61

stanja može ukazati na put socijalističke akcije u narednom periodu. Navodim samo neke najznačajnije probleme u ovom pogledu. Prva grupa problema odnosi se na takozvane strukturne teškoće i

disproporcije na koje nailazimo u našem privrednom razvitku. Tu do lazi na prvom mestu problem većeg učešća lične potrošnje u raspodeli nacionalnog dohotka. O tome je opširnije govorio u svom referatu drug Tito, pa zato nemam potrebe da se zadržavam na argumentima koji ukazuju na neophodnost takvog kursa naše ekonomske politike . Vanredan značaj za razvoj životnog standarda imaju i razni vidovi društvene potrošnje . U nekim oblastima ove potrošnje ( na primer u obrazovanju, zdravstvu i socijalnoj zaštiti ) treba da se primeni u najvećoj meri princip jednakih potreba i prava. U tim oblastima nužno je dalje proširivanje njihove društvene materijalne baze kao osnove za bolje podmirivanje potreba. To se naročito odnosi na obrazovanje, zdravstvo i socijalne službe za pomoć porodici . Međutim, u pogledu stanova, komunalnih i kulturnih usluga trebalo bi otvoriti intenzivniji proces njihovog postepenog i sistematskog neposrednog uključivanja u lični dohodak, što je , naravno uslovljeno i zavisno od stabilnijeg i realnog porasta tih dohodaka . Očigledno je da se takvi problemi mogu rešavati samo na osnovu jedne odlučne dugoročne politike, čije ostvarenje treba obezbediti odgovarajućim proporcijama u perspektivnom planu koji sada pripremamo. Bitno je da se u dugoročnom planiranju odlučno orijentišemo na veći udeo lične potrošnje u globalnoj raspodeli društvenog proizvoda i da na osnovu toga postepeno, to jest u skladu sa ostvarivanjem materijalnih pretpostavki takve orijentacije, izmenimo strukturu naše ukupne društvene potrošnje u korist lične potrošnje . Pošto će takva preraspodela ići u prvom redu na račun relativno nešto nižeg udela investicija u raspodeli društvenog proizvoda, to je jasno da moramo biti veoma rigorozni u merama za svođenje investicione potrošnje u okvire plana. Međutim , i takva preraspodela nije samo stvar računske operacije i izmene propisa. Da bi ona zaista donela rezultate koje očekujemo a ne pojačavanje inflacionističkih tendencija -

ona mora biti oslo-

njena na određene materijalne faktore.

Pri tome je očigledno da će biti neophodno da se sa promenama u vrednosnoj raspodeli dohotka u korist lične potrošnje uskladi i struktura materijalnih fondova odnosno robnih zaliha. Isto tako struktura proizvodnje, investicija i uvoza treba da se tome prilagođava. Zaostajanje materijalnih fondova za razvitkom ličnih dohodaka bilo je osnovni faktor koji je ograničavao stabilniji porast životnog standarda. Naročito je zaostajala, u odnosu na brzi porast kupovnih fondova stanovništva, proizvodnja hrane (posebno stočarskih proizvoda) , stanova i usluga. Ta-

62

kav nezadovoljavajući porast raspoloživih robnih fondova sam po sebi pogoduje stalnom kretanju cena i porastu troškova života, koji devalvira znatan deo postignutih rezultata u porastu ličnih dohodaka. Obezbeđenje stalnog i stabilnog porasta lične potrošnje zahteva takođe još brži razvoj poljoprivredne proizvodnje. Istina, u odnosu na predratno stanje (prosek 1930-1939 . godine ) ukupna poljoprivredna proizvodnja porasla je za više od 50 % , što predstavlja značajan uspeh, naročito ako uzmemo u obzir da je sve do 1956. godine prosečan nivo poljoprivredne proizvodnje bio ispod predratnog proseka. Od te godine nadalje poljoprivredna proizvodnja ostvarivala je godišnju stopu rasta od 4,5 % , dok je u istom periodu društveni sektor poljoprivrede postigao godišnju stopu rasta od oko 17 %. Međutim , i ovi rezultati još ne zadovoljavaju naše rastuće potrebe za snabdevanje stanovništva i industrijske prerade. Zbog toga problem bržeg razvijanja intenzivne poljoprivrede i dalje ostaje među glavnim zadacima našeg materijalnog razvoja . Posebno je važno obezbediti stabilan porast poljoprivredne proizvodnje, jačajući krupne socijalističke poljoprivredne organizacije i proširujući proizvodnu saradnju i kooperaciju individualnih poljoprivrednih proizvođača sa društvenim privrednim organizacijama . Drugim rečima, problem je pre svega u tome da u okvirima utvrdene poljoprivredne politike treba više ulagati u poljoprivredu, da treba dobro koristiti ta sredstva i da naše poljoprivredne radne organizacije intenzivnije treba da rade u pravcu veće produktivnosti i većih prinosa , uključujući sve više i individualne poljoprivredne proizvođače u- modernu socijalističku proizvodnju na bazi kooperacije koja i njima otvara sve šire mogućnosti da svoj lični dohodak i standard povećavaju srazmerno porastu produktivnosti svoga rada. Društvena zajednica takav kurs treba da podrži odgovarajućim merama svoje ekonomske politike. Tako, u narednom periodu treba odlučno produžiti sa merama čiji je cilj da se više stabilizira položaj poljoprivrede u ukupnoj raspodeli društvenog proizvoda. Treba što je brže moguće rešavati i takve probleme kao što su zaduženost, kratkoročnost kredita i slično . Sve to treba da doprinese većoj ekonomskoj snazi socijalističke poljoprivrede i njenoj sposobnosti za brži razvoj . Istovremeno treba — u skladu sa jačanjem naše poljoprivrede - još intenzivnije stimulirati procese daljeg podruštvljavanja zemlje putem otkupa i drugih oblika koji su karakteristični za našu praksu . Rezolucija Savezne skupštine o razvitku poljoprivrede dala je široku platformu za vođenje takve agrarne politike. Pored ovih problema javljaju se i pitanja zaostajanja građevinarstva, saobraćaja i drugih tercijalnih delatnosti za potrebama privrede i

63

životnog standarda. Potrebe za raznovrsnim uslugama rastu vrlo brzo sa razvojem životnog standarda i naše privrede uopšte . Međutim , razvoj uslužnih delatnosti išao je znatno sporije, tako da su disproporcije između potreba stanovništva i privrede za uslugama , na jednoj strani, i porasta tih usluga, na drugoj , izazivale sve veću nestabilnost u toj oblasti privrednog života. Zato naša politika treba da bude usmerena da se brže unapređuju sve vrste uslužnih delatnosti , kao što su trgovina, ugostiteljstvo , turizam zanatstvo i dr. U tom pogledu naročito komune imaju krupně zadatke . U oblasti zanatstva , one treba da koriste raznovrsne mogućnosti da se snažnije razvijaju kapaciteti socijalističkog sektora zanatstva, a pre svega uslužnog, uključujući u te napore i individualne zanatlije u kooperaciji sa modernom socijalističkom privredom . Pored toga, u narednom periodu biće neophodno da se otklanjaju neusklađenosti i na području same industrijske proizvodnje . Proizvodnja prerađivačke industrije raste, naročito u poslednjim godinama, znatno brže od proizvodnje sirovina. Zaostajanje sirovinskih grana izaziva ozbiljne teškoće u našem ukupnom privrednom razvoju, a naročito u platnom bilansu, s obzirom na potrebu visokog uvoza sirovina i reprodukcionih materijala . Ovde je pre svega potrebno izgraditi odgovarajuće kapacitete na području energetike , vodeći računa o njenoj optimalnoj strukturi s obzirom na naše privredne i ostale uslove . Isto tako , u narednom periodu moraće se vršiti značajnija ulaganja u one grane proizvodnje sirovina i reprodukcionog materijala za koje postoje objektivni uslovi i koje doprinose boljem uklapanju naše privrede u međunarodnu podelu rada . Sve to nalaže da u narednom periodu uložimo maksimalne napore u pravcu otklanjanja navedenih i drugih disproporcija i uspostavljanja uravnoteženijeg i ravnomernijeg razvoja jugoslovenske privrede u celini. Problemi te vrste treba da se rešavaju pre svega ekonomskim merama, svakako uz potrebne i određene regulativne mere državnih organa . Određenim merama koje smo preduzeli u poslednje vreme već smo počeli rešavati neke strukturne probleme naše privrede . A novi perspektivni plan svakako treba da produži taj kurs. Druga grupa problema odnosi se na pitanje prevazilaženja ekstenzivnog privređivanja . Ti se problemi javljaju u razvoju naše industrije, u politici investiranja , u pogledu našeg uklapanja u međunarodnu podelu rada, u politici zapošljavanja, u razvoju integracije i tako dalje . Kada je reč o industriji , nema sumnje da je za nju karakterističan snažan tempo razvoja i veoma značajno povećanje kapaciteta gotovo u svim njenim granama. No pri svemu tome proces modernizacije, tehničkog i tehnološkog napretka industrijske proizvodnje je tek u svo64

joj početnoj fazi . Još uvek u mnogim slučajevima imamo nespecijalizovanu , neekonomičnu i skupu proizvodnju ; između naših fabrika ne postoji dovoljna povezanost i dovoljno racionalna podela rada po pravilu se nedovoljno koriste rezultati naučnoistraživačkog rada u proizvodnji. Mi smo takođe na početku jačanja i intenziviranja započetog procesa integracije u našoj privredi . Za mnoge industrijske grane domaće tržište je već danas postalo usko, pa zato i nedovoljna orijentacija na izvoz i na međunarodnu kooperaciju i podelu rada na nizu tačaka predstavlja direktnu smetnju razvoju proizvodnje . S druge strane , i pored znatnijih rezultata na polju spoljnotrgovinske razmene , naše potrebe za povećanjem spoljne trgovine su i dalje velike . Sadašnje učešće spoljnotrgovinske razmene u društvenom proizvodu još uvek je nedovoljno i ne odgovara postignutom razvoju zemlje. Deficit platnog bilansa vrši sɩalan pritisak na naša unutrašnja kretanja i kao takav on postaje i faktor ograničavanja društvenog razvoja. Zbog deficita, na primer, prisiljeni smo da uvodimo razne mere administrativne distribucije na području deviznog prometa i da preduzimamo razne druge intervencije koje u krajnjoj liniji otežavaju borbu za povećanje produktivnosti rada i brže uključivanje jugoslovenske privrede u međunarodnu kooperaciju , pothranjujući ujedno

razne tendencije

autarhičnosti , kratkovidog samozadovoljstva i zatvaranja samo u okvire domaćeg tržišta. Problem platnog deficita, naravno nije samo stvar većeg izvoza, već pre svega odgovarajućeg privređivanja unutar zemlje. No svakako odlučna orijentacija na proširenje i unapređenje ekonomskih odnosa sa inostranstvom predstavlja jedan od bitnih uslova za rešavanje tog problema i privrednog napretka uopšte. Sve to zahteva od naše privrede da se osposobi upravo kroz intenzivnije privređivanje ne samo za još uspešnije istupanje na inostranim tržištima već i za šire uključivanje u međunarodnu kooperaciju i podelu rada . I u oblasti investicione politike su pred odgovornim društvenim organima značajni zadaci. Investiciona praksa ispoljila je veoma mnogo slabosti. One su došle do izražaja pre svega u pojavama ekstenzivnog investiranja, neracionalnog trošenja investicionih sredstava, u produžavanju perioda izgradnje , u izgradnji predimenzioniranih kapaciteta, u njihovoj lošoj lokaciji , u dupliranju kapaciteta, u izgradnji skupih objekata koji su se odmah na početku svoga rada sukobljavali sa visokim troškovima proizvodnje i sa nedovoljnim izvorima sirovina itd. S druge strane, sam način finansiranja investicionog ulaganja delovao je u pravcu stalnog jačanja inflacionih tendencija na našem tržištu .

5 VIII kongres SKJ

65

Kada govorimo o ekstenzivnom privređivanju , ne može se mimoići pitanje zapošljavanja. Imamo situaciju da naročito mlade generacije napuštaju selo , orijentišući se na rad izvan poljoprivrede, a u gradskim naseljima i industrijskim centrima svake godine sve većem broju ljudi treba obezbediti zaposlenje. Na taj način postoji stalan i jak pritisak na zapošljavanje. Međutim , graditi niskoproduktivne proizvodne kapacitete samo radi transfera radnika sa sela u industriju , znači opterećivati našu privredu teškom hipotekom ekstenzivnosti i zaostajanja, a da i ne govorimo o tome da transfer radne snage sa sela u nedovoljno produktivno zaposlenje u industriji otvara niz ozbiljnih problema na tržištu i time postaje veoma značajan izvor nestabilnosti u privredi. Sasvim je jasno da će relativno brz transfer radne snage sa sela u nepoljoprivredne delatnosti i dalje biti ne samo naš zadatak već i uslov ekonomskog napretka . Međutim, on ne sme da bude sam sebi cilj ; on treba da bude odraz stvarnog razvoja proizvodnih snaga zemlje. Pri tome treba imati u vidu da industrija nije jedini faktor toga procesa. Štaviše, poznato je da sa razvitkom moderne tehnike i automatizacije relativni udeo radnika zaposlenih u neposrednoj proizvodnji stalno opada. Ali istovremeno se otvaraju nova radna mesta u proizvodnji usluga za privredu i za stanovništvo . Ne treba takođe ispustiti iz vida da se taj problem rešava, ili bar ublažava, i bržim razvojem poljoprivredne proizvodnje,

uza

sve

širu

i svestraniju kooperaciju socijalističkog sektora sa individualnim proizvođačima, i poboljšanje opštih ekonomskih uslova života i rada na selu. Imajući sve ovo u vidu , u narednom periodu moraćemo ubrzati modernizaciju naše industrije, svrsishodnije koristiti postojeće kapacitete, obezbediti smanjenje proizvodnih troškova , veću specijalizaciju u proizvodnji , proširenje i poboljšanje asortimana i poboljšanje kvaliteta proizvodnje, razvijanje industrijske kooperacije u zemlji i u međunarodnim okvirima, uvođenje i usavršavanje moderne tehnike i tehnologije, razvijanje integracije, podizanje stručnog nivoa kadrova, unapređenje organizacije u preduzećima, razvijanje naučnoistraživačkog rada itd. Naročite napore treba uložiti u svrhu podizanja nivoa produktivnosti rada, i to pre svega procesom modernizacije i automatizacije proizvodnje , borbom protiv nagomilavanja radne snage u radnim organizacijama, stalnim poboljšavanjem kvalifikacione strukture zaposlenih, boljom organizacijom rada i slično . Među bitnim zadacima koje treba u tom sklopu imati pred očima je i stvaranje uslova za što brži prelazak na 42-časovnu radnu nedelju. U tom pravcu već su postignuti izvesni rezultati , ali stiče se i utisak da

66

u tom ima dosta kolebanja , tako da u mnogim preduzećima ne postoje ni razrađeni planovi za prelazak na skraćenu radnu nedelju . S druge strane, dosadašnja iskustva pokazuju da se ovaj cilj ne može postići političkim kampanjama ili brzopletim odlukama. Bolje je napredovati sporije, ali solidno uzučiti sve materijalne pretpostavke i izvršiti potrebne organizacione , tehničke i kadrovske pripreme. Jer to je veoma složen proces , koji se može ostvarivati samo uporedo sa merama za modernizaciju proizvodnje i obezbeđivanjem takvih odnosa u raspodeli koji će stimulirati svakog pojedinca i ceo kolektiv na svesnu akciju za veću produktivnost rada i za veće proizvodne rezultate. Imajući u vidu sve te zadatke , kao i ostvarene rezultate dosadaš-

njeg razvoja može se reći da postoje neophodni materijalni i društveni uslovi da se i u narednom periodu ostvari brz i dinamičan privredni razvoj , a uz to i stabilniji uslovi privređivanja nego što je to postignuto u proteklom razdoblju . Prosečna stopa rasta nacionalnog dohotka u posleratnom razdoblju (tj. od 1947-1963. g. ) iznosila je oko 7%, a prema dosadašnjim istraživanjima naših planera mogla bi u narednom periodu do 1970. godine iznositi između 8 % i 10 %. Prosečna stopa rasta dohotka u industriji u toku istog proteklog perioda iznosila je oko 10% , a u narednom periodu mogao bi se, prema tim istraživanjima, takođe obezbediti prosečan porast između 9 % i 11 %. U periodu 1947-1963 . godine prosečna stopa rasta dohotka u poljoprivredi iznosila je 3,4 % . Očekuje se da bi ona u periodu 1964-1970. mogla da se kreće oko 5 % , pri čemu bi stopa porasta dohotka društvene poljoprivrede iznosila između 14 % i 16 % .

U narednom periodu treba da dođu do izražaja značajne promene u osnovnoj raspodeli nacionalnog dohotka i društvenog proizvoda. Pri tome treba imati u vidu da će se ove promene odvijati na daleko višem nivou privrednog razvoja, pošto se može očekivati da će se nacionalni dohodak u 1970. u poređenju sa 1963. godinom povećati za 75% do 90 % , odnosno izraženo po stanovniku u relativnoj vrednosti dinara sa tadašnjih 220.000 din. na 350.000 do 400.000 dinara u 1970. godini. Učešće svih oblika potrošnje u oblasti životnog standarda (lične potrošnje, tekućih materijalnih rashoda i investicija u oblasti društvenog standarda) u nacionalnom dohotku iznosilo je u 1963. godini oko 71 %, a u 1970. trebalo bi da se poveća na oko 75 % do 76% . Pri tome se predviđa da bi ukupna lična potrošnja zaposlenih u društvenoj privredi rasla po godišnjoj stopi između 11 % i 12% , a društveni standard po stopi između 9% i 10%. U oblasti lične potrošnje , na primer, može se u tom svetlu očekivati osetnije poboljšanje kvaliteta ishrane, uz dalje relativno smanje-

5.

67

nje njenog učešća u strukturi lične potrošnje i znatnije povećanje učešća trajnih potrošnih dobara. Prema sadašnjim ocenama mogućih promena u ovoj oblasti povećala bi se , na primer, potrošnja tekstila po stanovniku sa 18 m² na 33 m², ili za preko 80 % , a električne energije u domaćinstvima sa 118 na oko 288 kwh ili za preko 140 % . Postoje realne mogućnosti da se do 1970. godine postigne da 1 radio-aparat bude na 3-4 stanovnika ( danas na 8 ) , 1 televizor na oko 8 stanovnika ( danas na 40 ) , 1 frižider na 10 ( danas na 40 ) , 1 automobil na oko 50 ( danas na 140 ) , i sl. Pored toga, treba da se dalje značajno poboljša standard stanovanja, kao i obrazovni , kulturni i zdravstveni nivo stanovništva. Orijentacione računice pokazuju da bi se u narednom periodu prosečno godišnje moglo graditi oko 170.000 stanova, tako da bi se u periodu od 1964. do 1970. godine izgradilo jedan i po puta više stanova nego za proteklih 18 godina. Time bi se stambena površina po 1 stanovniku povećala sa 9,4 m² u 1963. g . na oko 11,5 m² u 1970. g. Ukupni izdaci za obrazovanje i zdravstvenu zaštitu porasli bi za preko 2 puta. U 1970. godini bi bio 1 lekar na 977 stanovnika prema jednom lekaru na 1.350 stanovnika u 1963. g., a broj bolesničkih postelja na 1.000 stanovnika iznosio bi 6,6 prema 5,3 koliko je bilo u 1963. godini . Sve ove promene i proporcije treba da obezbede skladniji i svestraniji materijalni razvitak našeg društva. Da bi se to postiglo , treba uporedo razvijati i takve društveno-ekonomske odnose koji će biti direktna stimulacija ovakvog materijalnog razvoja i ujedno predstavljaju suštinu sve veće afirmacije samoupravljanja radnog čoveka, odnosno sve veće njegove afirmacije i kao proizvođača i stvaraoca , i kao upravljača. To su problemi o kojima ću posebno govoriti u toku daljeg izlaganja. Želeo bih pri tome da dodam da su u toku poslednje dve godine, a naročito u toku priprema ovog Kongresa i u okviru usklađivanja postojećeg zakonodavstva sa novim Ustavom, vođene vrlo široke diskusije o tim problemima , naročito u vezi sa daljim razvojem privrednog sistema. U tim diskusijama došla je do izražaja velika saglasnost mišljenja o bitnim pitanjima daljeg razvitka našeg ekonomskog sistema , a većina od njih već se nalazi u formi zakonskih predloga pred Saveznom skupštinom . U toku pretkongresnih priprema pri IK CK SKJ bila je formirana jedna široka grupa drugova sa ciljem da na osnovu svih tih diskusija izradi odgovarajuće predloge zaključaka za rad komunista. Ti su predlozi sadržani- i u osnovama ovog mog refereta.

68

II

PROBLEMI I CILJEVI DRUŠTVENO- EKONOMSKOG RAZVOJA

U toku dosadašnjeg društvenog razvitka mi smo ostvarili krupne rezultate u izgradnji socijalističkih društveno-ekonomskih i demokratskih odnosa. Samoupravljanje kao oblik i izraz tih odnosa definitivno je pobedilo u našem društvu iz prostog razloga jer je dalo neosporne rezultate. Šta više , kao osnova čitavog političkog sistema ono je postalo nerazdvojni sastavni deo života i stvaralačkih napora radnih ljudi . Više ne postoji snaga, koja bi mogla da ga ukine . To je postalo tako jasno, da se u našoj zemlji diskusijama o tome da li je samoupravljanje potrebno ili ne, mogu baviti samo još izolovani pojedinci sa buržoaskim ili uopšte sa konzervativnim idejnim vidicima. Očigledno je, prema tome, da je za sve stvaralačke faktore našeg socijalističkog društva , a pogotovo za komuniste problem samo u tome u kojim pravcima i oblicima najbolje ostvariti sistem samoupravljanja, kako u privredi tako i na drugim područjima društvene delatnosti . U stvari, kao što je u svom referatu istakao drug Tito »Naš opšti materijalni i društveni razvitak dostigao je već takav stepen da je neophodno da ulažemo nove napore u pravcu daljeg razvijanja i produbljivanja samoupravljanja i neposredne socijalističke demokratije , da bismo brže i uspješnije išli naprijed . « ( Vidi J. B. Tito : Uloga Saveza komunista u daljoj izgradnji socijalističkih društvenih odnosa i aktuelni problemi u međunarodnom svetu, str. 31 ).

radničkom

pokretu i borbi za mir i

socijalizam u

Upravo zbog toga je neophodno da mi , jugoslovenski komunisti , na ovom Kongresu formulišemo veoma jasnu i određenu generalnu liniju naše politike i zadataka u toj oblasti našeg društvenog razvitka .

1. Socijalistički proizvodni odnosi i samoupravljanje

Svi znamo da nisu neophodni komunisti da bi se u datim uslovima utvrdila optimalna tehnologija za proizvodnju određenog produkta. Za to su potrebni dobri stručnjaci . Međutim, da bi se uspostavili i razvijali takvi proizvodni odnosi u kojima će svaki radni čovek hteti , tražiti i znati da primeni takvu najnapredniju tehnologiju - ne pod pritiskom privatno-kapitalističkog sopstvenika ili državnog kontrolora, već zbog svojih sopstvenih ekonomskih i moralno-političkih interesa i potreba za to je potrebna uporna borba najnaprednijih socijalističkih snaga , a u prvom redu komunista.

69

Drugim rečima, nije najvažniji zadatak komunista da oni sami budu - ukoliko to nisu po profesiji ili radnom mestu - investitori, zidari , poljoprivrednici, privredni stručnjaci itd., već da budu nosioci takvog svestranog društvenog progresa u oblasti odnosa među ljudima i u sistemu upravljanja stvarima koji će biti stimulus za celokupno društvo , to jest koji će osposobljavati i materijalno i moralno stimulirati same radne ljude u okvirima samoupravljanja, da budu dobri investitori, građevinari, dobri privredni stručnjaci i slično. Prema tome, ne možemo dati za pravo onim shvatanjima , koja se tu i tamo kod nas pojavljuju , prema kojima je u socijalističkoj državi, sa podruštvljenjem sredstava za proizvodnju , problem socijalističkih proizvodnih odnosa jedanput za svagda rešen , prema kojima se uloga Saveza komunista i socijalističke države svodi na to da budu upravljači stvarima, to jest, da se bore za proizvodnju i za ekonomski razvoj sredstvima dobrog tehnokratskog upravljanja, državne kontrole i inspekcije, kao i razumne brige o materijalnom napretku radnih ljudi. U stvari, to je mentalitet neke vrste étatističkog paternalizma . A iskustva socijalističke prakse pokazala su da takav etatistički paternalizam ne može biti dovoljna i trajna snaga socijalističkog progresa, mada u njegovim početnim fazama može odigrati i veoma progresivnu ulogu . Imajući sve to u vidu odlučujuća orijentacija komunista u određivanju najvažnijih narednih zadataka u oblasti društveno-ekonomskog razvitka mogla bi se označiti na sledeći način : potrebno je razvijati one oblike socijalističkih proizvodnih i ekonomskih odnosa uopšte koji će, u krajnjoj liniji zahtevati sve manje prinudnih mera za svoje održanje, i koji će omogućiti da se na njihovoj osnovi razvijaju sve demokratskiji i sve humaniji odnosi među ljudima. Razume se, i u uslovima samoupravljanja bilo bi ne samo nerealno već i besmisleno u načelu odbacivati i instrumente određene državne prinude u oblasti privrednog života . Socijalistička država ostaje neophodan i važan faktor i oslonac socijalističkih ekonomskih odnosa. Ali , u uslovima socijalističkog društvenog samoupravljanja prinuda u ekonomskim odnosima i privređivanju može dati pozitivne rezultate samo tada , kada bude oslonac udruženim radnim ljudima u njihovom radu i interesima koji iz tog rada proizilaze . Tu spadaju , između ostalog, obezbeđenje planskog rukovođenja privredom, jedinstvo sistema , zaštita jednakih uslova i prava rada ; regulativne mere za ostvarivanje planom utvrđene ekonomske politike ; mere za kontrolu i usmeravanje tržišta i slično . Ali ovi opšti regulativni akti bi u našim uslovima, neizbežno dejstvovali u smislu sužavanja i ukidanja samoupravljanja odnosno deformisanja socijalističkih ekonomskih i političkih odnosa , ako bi u takvoj meri gomilali instrumente ekonomske prinude i takve oblike administrativne

70

centralizacije i distribucije akumulacije, koji bi počeli da pretvaraju radnog čoveka u prostog

izvršioca

nekih

subjektivno i tehnokratski

utvrđivanih državnih programa izgradnje . Sve bi to bilo još opasnije ako bi bilo zasnovano na idejnoj zabludi da su upravo na prinudi zasnovani ekonomski odnosi - pravi socijalizam. A upravo u to hoće sada da nas ubede kineski rukovodioci. Takva društvena problematika jeste jedan od osnovnih izvora protivrečnosti koja je karakteristična za razvitak socijalizma u uslovima privredne nerazvijenosti . A najveći deo naroda su — zasad — i započeli stvaranje i razvitak socijalističkih društvenih odnosa upravo u takvim uslovima . Naime, da bi se stvorili elementarni preduslovi za brži ekonomski razvoj , potrebna je velika koncentracija ekonomske snage , a samim tim i velika uloga sredstava državne prinude u ekonomskim odnosima. To čini neophodnom i veliku koncentraciju političke snage . Knjiški filozofi i razni advokati preživelih društvenih i političkih odnosa, koji gledaju na probleme slobode, demokratije i humanizma kroz neke večite »> božje «< , a ne žive čovekove istine i pravde, mogu se i zgražavati nad takvim pojavama. Međutim, te su pojave isto tako neminovni koraci istorijskog napretka čovečanstva kao što su to uspesi nauke i tehnike i kulture, koji pokreću proizvodne snage. U tom smislu mogli bi se donekle i razumeti kineski komunisti kada - s obzirom na relativnu nerazvijenost kineske privrede pokušavaju da velikom koncentracijom snaga i političke discipline stvore sebi polaznu tačku za dalju industrijalizaciju zemlje . Koliko su ti njihovi napori adekvatni uslovima i potrebama, to će pokazati njihova sopstvena praksa . Njima se ne može pripisati u greh to što traže puteve za ostvarivanje najbržeg mogućeg ekonomskog i društvenog razvoja. Njihova greška je u tome što pokušavaju da ovekoveče takve društvene odnose, forme i metode koji su nužda trenutnih kineskih uslova i koji su kao takvi izrazito prelazni , a uz to opterećeni mnogim ostacima istorijski prevaziđenih društvenih odnosa i shvatanja. Još više oni greše time, što kroz takve forme i metode ocenjuju socijalistički karakter društvenih odnosa u drugim zemljama i što ih čak nameću drugima kao nekakav ideal socijalizma . Takve tendencije njih same sputavaju u pronalaženju prikladnijih puteva u borbi za ekonomski i socijalistički razvoj Kine. Zato bi komunisti danas manje nego ikad ranije smeli da zaborave poznati Lenjinov savet, prema kome uspesi jednog radničkog pokreta zavise prevenstveno od toga koliko je on sposoban da u isto vreme bude i revolucionaran i realan . Lenjin je smeo i umeo, upravo zbog toga što je sam bio takav, da pravi i kompromise i prelazna rešenja, koja su

71

bila potreba konkretnih uslova . Međutim, on nije glorifikovao takva prelazna rešenja kao ostvarivanje nekih socijalističkih ideala , nego ih je tretirao takvima kakva su ona bila : prema konkretnim efektima koje će dati na opštoj liniji socijalističkog progresa . Mi smo se orijentisali na društveno samoupravljanje zato što smo hteli da otvorimo puteve jednoj novoj logici društvenog razvitka, drukčijoj od one koju otvara administrativno i tehnokratsko upravljanje privredom . Mi težimo za tim da otvorimo put takvoj logici koja će na bazi društvene svojine sredstava za proizvodnju , tj . — na jednom višem stepenu istorijskog razvitka, ponovo spajati radnog čoveka sa uslovima, sredstvima i plodovima njegovog rada, i na taj način sam takav društveno-ekonomski odnos i položaj čoveka pretvarati u glavnu pokretačku snagu društvenog napretka. Samoupravljanje time postaje ne samo dominantni oblik i nosilac socijalističkih ekonomskih odnosa u našoj zemlji i polazna tačka demokratske centralizacije niza privrednih funkcija koje se po samoj prirodi savremenog društva mogu samo centralizovano ostvarivati , već i faktor koji određuje oblike celokupnog demokratskog političkog sistema. A kad tako stoji stvar, onda naš glavni zadatak mora biti da celokupni privredni i politički sistem do kraja prilagodimo sistemu samoupravljanja. Pravac naše aktivnosti na tom području treba da bude : izgrađivati jedinstveni sistem društveno-ekonomskih odnosa, u okviru samoupravljanja, na celom lancu rada i stvaranja : od rada čoveka u osnovnoj proizvodnoj radnoj jedinici , preko njegovog radnog kolektiva do kombinata i poslovnih udruženja i celokupne društvene privrede ; a istovremeno i u integraciji celokupnog tog proizvodnog rada sa svim drugim društvenim delatnostima koje imaju svoj udeo u društvenom radu . Polazna tačka i sredstvo ostvarivanja takve orijentacije treba da bude napor da radni čovek i radna zajednica čiji je on sastavni deo budu u najvećoj mogućoj meri u položaju da mogu uticati na uslove svoga rada, počevši od elementarnih odluka u neposrednom procesu rada, preko sistema proširene reprodukcije, do društvenog plana i drugih odluka od opšteg značaja . Takav društveno-ekonomski položaj ne samo da sve više čini čoveka relativno slobodnim stvaraocem u radu, već je i neophodan materijalni i moralni stimulus za rad i racionalno upravljanje sredstvima u društvenoj svojini. Slobodniji ekonomski odnosi u zemlji , samostalnost proizvođača i njihov uticaj na proširenu reprodukciju treba , naravno, da se odražavaju i u slobodnijim i širim ekonomskim odnosima sa inostranstvom. To je praktički izraz socijalističke integracije, koja ne zna za granice država , a uvek joj je cilj radni čovek od koga takva integracija polazi . Rekao bih da je to bitna pretpostavka za širu afirmaciju ekonomskog sistema

72

u zemlji i uslov da njegove prednosti dođu u većoj meri do izražaja . Nema veće zablude od postavke da je u redu razvijati inicijativu i samostalnost privrednih organizacija i slobodnije tržišne odnose u zemlji, ali da prema vani treba održavati administrativni mehanizam koji otežava da privreda razvije odnose saradnje sa drugim privredama , povezujući se raznovrsnim oblicima kooperacije u proizvodnji i podeli rada uopšte. Tvrdnja da takva orijentacija predstavlja otvaranje vrata inostranom monopolu i slabljenje snage domaćih proizvođača ne može izdržati ozbiljnu kritiku , jer se nasuprot tome može reći da je zatvaranje u sebe i preterani strah od uticaja inostranih privreda siguran put ka konzerviranju zaostalih proizvodnih snaga, niske produktivnosti rada i konstantnog deficita u platnom bilansu , uz potrebu da se stalno povećavaju državne intervencije u vidu premija, regresa i subvencija. A sve to svakako ne može ostati bez negativnog uticaja na unutrašnje odnose i uslove privređivanja i društveno-ekonomskog razvitka . Stvaranje povoljnijih i stabilnijih uslova za razvoj privrede u zemlji sve više će orijentisati privredne organizacije da traže polje rada i aktivnosti i van granica naše zemlje . U takvim uslovima čitava privreda izoštriće svoje kriterije privređivanja, polazeći ne od uskih granica nacionalnog tržišta , nego od dostignuća i nivoa produktivnosti rada razvijenih privreda, što samo može da znači napredak. Razume se, i u toj oblasti rada se moraju preduzimati one mere planiranja, usklađivanja i usmeravanja koje se preduzimaju i na drugim područjima privređivanja. U ostvarivanju napred izloženih ciljeva očekuju nas u narednom periodu ozbiljni zadaci . Sistem samoupravljanja još uvek opterećuju mnogi ostaci starog sistema, koji bitno sužavaju njegovu materijalnu bazu i mogućnosti za njegovu punu afirmaciju, a samim tim unose u ceo sistem niz protivrečnosti koje sprečavaju da se proces stabilizacije odnosa na bazi društvenog samoupravljanja brže odvija. To se posebno odnosi na železnice, elektroprivredu i druge privredne delatnosti kod kojih se , obzirom na neophodnost

centralizacije

rada

tehnološke prirode , još uvek pojavljuju izvesna kolebanja u pogledu mogućnosti primene principa samoupravljanja, što onemogućava brže rešavanje nekih veoma ozbiljnih pitanja na tim područjima . Izlaz iz ovakve situacije očigledno nije u produžavanju diskusije o samoupravljanju nego u tome da se što pre uspostave takvi uslovi da princip samoupravljanja bude u potpunosti ostvaren i u radnim organizacijama u tim oblastima. Drugim rečima , treba dati i radnim zajednicama u tim oblastima samostalnu materijalnu bazu koja će omogućiti da i tu radni kolektivi postanu u najvećoj mogućoj meri samostalni upravljači svoga rada. Problemi

tehnološke

prirode

lako

mogu biti

rešeni

ako

se 73

definitivno pođe od toga da je samoupravljanje polazna tačka i osnova čitavog sistema. Dobija se pri tom utisak da su u diskusijama ponekad tehnološki razlozi samo izgovor za odbranu određenih ostataka administrativnog centralizma, umesto da se pronađu adekvatni oblici demokratskog centralizma na osnovu samoupravljanja . Takođe treba istaći probleme, o kojima će biti kasnije posebno reči, kao što su sistem proširene reprodukcije, raspodela , devizni režim, sistem cena i slično u oblasti privrede, ili nerešeno finansiranje i raspodela dohotka u vanprivrednim delatnostima . Sve su to veoma značajni zadaci koje još treba da ostvarimo da bismo sistem samoupravljanja oslobodili elemenata koji su mu tuđi, i da bismo uspostavili takve materijalne i političke uslove koji će obezbediti njegov dalji napredak. To je potrebno pogotovo zbog toga što ne beznačajan deo teškoća s kojima se sada srećemo u privrednom razvoju proizilazi upravo iz toga što se u našoj praksi na pojedinim tačkama sukobljavaju elementi starog sistema sa novim odnosima, čime se često parališe efikasnost i jednih i drugih . Sem toga, postoji i niz subjektivnih razloga , navika, predrasuda, dogmi, tradicija, tehnokratske ograničenosti , konzervativizma , administrativno-centralističkih predubeđenja, partikularističkih i egoističkih interesa, velikodržavnih shvatanja itd . , koji takođe opterećuju razvoj samoupravljanja. Da bi se mogli boriti protiv takvih pojava, komunisti moraju pre svega sami biti u najvećoj mogućoj meri obezbeđeni od uticaja takvih tendencija. Oni moraju - kao pokret - biti dovoljno nezavisni prema mehanizmu neposrednog upravljanja stvarima, da bi mogli da se orijentišu na odgovornu kritiku svega onoga što narušava napredak socijalističkih društvenih odnosa i da u isto vreme sami budu nosilac i oslonac progresivnih inicijativa u našem društvenom životu . Komunisti treba prema tome da se osećaju odgovornim za to, da vlast bude u rukama radničke klase i svih radnih ljudi , kao i za razvoj socijalističkog društvenog sistema , ali ne i za svaku odluku samoupravnih ili drugih društvenih organa koja se odnosi na upravljanje stvarima. Tu punu odgovornost neposredno pred radnim ljudima snosi onaj organ koji je doneo odluku . U ostvarivanju

društveno-ekonomskih

odnosa na osnovu

samo-

upravljanja potrebno je u sadašnjem trenutku naročitu pažnju koncentrisati na nekoliko kompleksa zadataka . Pre svega, treba

doslednije i brže

izgrađivati

materijalnu

bazu

socijalističkih proizvodnih odnosa na osnovu samoupravljanja, i to na takav način da radni čovek i radni kolektiv imaju najveći mogući uticaj 74

na sve faze pojedinačnog i udruženog rada. A to je nemoguće postići ako i sistem proširene reprodukcije ne postane deo samoupravljanja. Zatim , sve

vidove

društvene i individualne

potrošnje

treba još

doslednije i što je moguće neposrednije povezivati sa rezultatima individualne i društvene produktivnosti rada , na način koji će kod radnih ljudi razvijati saznanja o tome da su pre svega oni sami kovači svoje sreće, kao i osećanje uzajamne zavisnosti i solidarnosti , i svest o odgovornosti prema društvu za pojedinačne i zajedničke rezultate rada. Isto tako, treba odlučnije i brže prilagođavati celokupni instrumentarij centralnog društvenog usklađivanja i usmeravanja privrede i privrednog razvoja, a naročito metodologiju i instrumente planiranja takvim odnosima u društvenoj bazi. Tu se moramo rukovoditi dvostrukim ciljem

prvo, da se obezbede optimalni uslovi za rad i razvoj pojedinog

i udruženog proizvođača, što znači da polazna tačka planiranja treba da bude potreba i interes radnih zajednica ; drugo , da budu obezbeđeni i zaštićeni takvi zajednički odnosno društveni interesi , kao što su plansko usklađivanje i usmeravanje privrede i privrednog razvoja, merila raspodele prema radu, društvena kontrola tržišta, optimalni uslovi za učešće jugoslovenske privrede u međunarodnoj razmeni i slično . Najzad, komunisti treba da se založe da se radni kolektivi odlučnije okrenu prema izgrađivanju unutrašnjih odnosa u preduzeću , kao i njima odgovarajućih organizacionih oblika i metoda. Problemi kao što su unutrašnja raspodela, stimulativni odnosi u radnim jedinicama i pogonima i uzajamni odnosi pojedinih delova preduzeća ili pojedinih preduzeća u kombinatu ili poslovnom udruženju, određivanje lične odgovornosti u neposrednom procesu rada, disciplina rada i slično u mnogim su preduzećima, veoma zaoštreni. Svi ti i mnogi drugi problemi razvitka samoupravljanja, traže naravno, veliku aktivnost svih subjektivnih faktora našeg društva, a posebno specifičnu ulogu sindikata i njihovo što intenzivnije uključivanje

ne samo preko podružnice u preduzećima i ustanovama , već

i preko pojedinih sindikalnih saveza

u razrađivanju raznih pitanja

i aspekata društveno-ekonomskih odnosa u preduzećima, ustanovama i udruženjima, kao i u čitavom društvenom životu . To predstavlja onaj faktor ujedinjavanja radnih ljudi koji je neophodan da bi se principi samoupravljanja što jedinstvenije primenjivali . Takva aktivnost sindikata je istovremeno i jedan od veoma značajnih faktora ravnopravnosti radnih ljudi u odnosima samoupravljanja. U tom smislu sindikati treba sve više da se afirmišu kao deo mehanizma samoupravljanja radnih ljudi u društvenom radu , povezujući pojedinačne interese radnih ljudi i kolektiva sa njihovim zajedničkim . 75

2. Raspodela proizvoda društvenog rada

Najvažniji zadatak u oblasti stabilizacije socijalističkih društveno-ekonomskih odnosa je svakako neophodnost da se raspodela društve nog proizvoda još odlučnije prilagođava sistemu samoupravljanja . Pri tome treba da nam budu orijentacija naročito sledeći neposredni ciljevi : 1. Princip raspodele prema radu treba da bude u samom sistemu dosledno primenjen u svim odnosima među ljudima, jer se upravo u tom principu - na sadašnjem stepenu razvitka produktivnosti rada — manifestuje suština društvene svojine i socijalističkog ekonomskog položaja radnog čoveka . Taj princip treba da bude merilo raspodele : među članovima radne zajednice, među delovima radne zajednice , unutar udruženih preduzeća, kombinata , poslovnih udruženja , u odnosu izmedu društva i radne zajednice , u međunacionalnim , odnosno međurepubličkim odnosima i u obavezama prema federaciji . Odstupanje od tog principa može biti samo stvar samih ljudi, stvar njihove solidarnosti i shvatanja zajedničkih potreba, stvar njihove moralne odluke, a nikako stvar državne prinude. Međutim , regulisanje društvenih kriterijuma , merila i sredstava za raspodelu prema radu i ujednačavanje uslova za sticanje dohotka prema radu moraju biti i pravo i obaveza odgovornih organa društvene zajednice . Takva uloga društvene zajednice je uslov ravnopravnosti radnih ljudi u sistemu raspodele . 2. Svi oblici i odnosi raspodele treba da budu prilagođeni tako da omogućavaju radnom čoveku i radnom kolektivu najveći mogući neposredni uticaj nove faze pojedinačnog i udruženog rada ; a posebno svi oblici neophodne državne centralizacije sredstava kao što su finansiranje društvenih potreba, usklađivanje regionalnog razvoja, rezervni fondovi privrede, sredstva društvene intervencije i pomoći u privredi, socijalno osiguranje, finansiranje društvenih službi itd. treba da budu takvi da ne narušavaju , odnosno da ne potčinjavaju sebi one odnose raspodele koji obezbeđuju materijalnu bazu i nesmetani razvoj socijalističkih proizvodnih odnosa na osnovi samoupravljanja. 3. Dalje usavršavanje sistema raspodele prema radu u svim fazama društvenog rada treba svakom radnom čoveku da otvori još određeniju perspektivu da će svaki njegov napor i svaka afirmacija njegovih sposobnosti na radnom mestu, u radnoj jedinici, u organu upravljanja preduzećem ili udruženjem i u drugim društvenim organima doprineti poboljšanju materijalne baze. Rad čoveka treba da služi njemu , njegovom radnom kolektivu , njegovoj komuni , njegovom narodu i društvenoj zajednici kao celini, a samim tim i mogućnostima za razvi76

janje stvaralačkih težnji, sposobnosti i inicijative svakog čoveka . Takav položaj čoveka nije samo pitanje materijalnog i moralnog stimuliranja za produktivniji i bolji rad već je ujedno i najdoslednija afirmacija načela da celokupni lični i udruženi rad u socijalističkom društvu služi samo neposrednom zadovoljavanju individualnih i kolektivnih, odnosno društvenih potreba čovekovih, a ne sticanju profita, niti potčinjavanju čoveka nekim subjektivistički određenim »višim ciljevima«< . 4. Odgovarajućim društvenim instrumentima i intervencijama , treba obezbediti bezuslovno pridržavanje od strane svakog i svih planom utvrđenih proporcija globalne društvene raspodele koje omogućuju neophodan stepen stabilnosti privrede i odgovarajuće uslove za njen razvoj . Treba shvatiti da je bezuslovno poštovanje takvih globalnih proporcija raspodele i razvojnih pravaca stvar uzajamne zavisnosti i odgovornosti samih radnih ljudi i njihovih radnih zajednica. To nije samo stvar discipline, u pitanju je socijalistička moralna odgovornost. To se odnosi i na one nužne oblike društvene preraspodele sredstava koja obezbeđuje ujednačavanje uslova privređivanja, ravnopravnc st radnih ljudi , rešavanje problema privredno zaostajućih područja , ostvarivanje društvenih obaveza u oblasti socijalne zaštite i slično . 5. Boreći se za bezuslovnu primenu tih i sličnih načela u društvenoekonomskim odnosima među ljudima , komunisti i svi stvaralački faktori socijalizma treba ujedno, putem idejno-političkog i vaspitnog rada, da neguju svest o uzajamnoj zavisnosti i međusobnoj odgovornosti radnih ljudi, kao i duh solidarnosti i međusobne pomoći među njima . U tome leže važni faktori svesnog uticaja na prevazilaženje određenih protivrečnosti prelaznog perioda . U skladu s tim komunisti mogu uticati na formiranje takvog mentaliteta i morala radnog čoveka da se on oseća i kao samostalan i odgovoran gospodar, i kao socijalistički društveni radnik, to jest kao svestan nosilac brige za bolje životne uslove svog druga i svih radnih ljudi, a time i svoje sopstvene. Iako smo u ostvarivanju takvih odnosa raspodele već postigli ozbiljne rezultate kod nas se još ponekad čuju i mišljenja da su raspodela prema radu, kao i samoupravljanje koje se zasniva na principu sticanja dohotka prema radu, nemogući, s obzirom na velike razlike izmedu preduzeća, grana i teritorijalnih područja, kao i usled postojanja tržišne privrede, koja ne zna za razmenu prema individualnom kvantumu rada, već samo za razmenu prema prosečnoj vrednosti društvenog proizvoda. Iako ove činjenice stoje kao takve, one nisu nikakav argument ni protiv raspodele prema radu ni protiv samoupravljanja. Jer izgradnja socijalizma nije konstrukcija nekog ideala po određenom statičkom modelu, već je to organski proces menjanja i preobražavanja . I sami 77

odnosi raspodele ne mogu se odrediti za sva vremena, po nekom za uvek datom receptu . Problemu treba, prema tome, pristupiti kao istorijskom procesu razvitka društveno-ekonomskih odnosa, sa takvim zajedničkim društvenim merilima koja odgovaraju današnjem stepenu razvitka našeg društva i današnjim njegovim potrebama. Drugim rečima, moramo poći od toga da je u robnoj proizvodnji tržište onaj prvi i odlučujući faktor realizacije društvene raspodele prema radu koji vrši osnovnu raspodelu . Pri tome društvena zajednica ne sme prepustiti stihijsko delovanje tržišta na raspodelu .

Putem

planskog

usmeravanja

tržišta i društvene

kontrole cena, ili u sekundarnoj raspodeli — ona mora unositi u raspodelu ona merila i kriterijume , i one instrumente ujednačavanja uslova za sticanje

dohotka, koji će obezbediti da se raspodela

prema

radu

u najvećoj mogućoj meri približi onome , što je u našim današnjim uslovima društveno priznato kao individualni udeo rada u ukupnom društvenom proizvodu . Društvena zajednica na sadašnjem stepenu svog razvitka u primeni načela raspodele prema radu mora i da vodi računa kako o kvantitetu, tako i o kvalitetu rada. Nema nikakve sumnje, na primer, da u cilju stimuliranja stvaralačke inicijative svakog i svih, moramo računati s tim da i materijalni rezultati postignuti naporima radnih kolektiva i pojedinaca, ili udruženih preduzeća u pravcu unapređivanja tehnike i tehnologije, organizacije rada, produktivnosti rada, boljeg korišćenja prirodnih uslova, veće inicijative u proizvodnji i razvoju , boljeg prilagođavanja potrebama građana i tržišta , itd. , budu u odgovarajućoj meri i srazmeri priznati kao rezultat njihovog rada i kao izvor za sticanje dohotka. Ako se sve to ima u vidu , onda je jasno da bi bilo direktno suprotno principu raspodele prema radu i destimulativno za privrednu inicijativu radnih organizacija, ako bi se u potpunosti ukidale one razlike koje proizlaze iz takvih napora radnih kolektiva. Razmatranje sistema

raspodele prema radu u njegovoj

dinamici

takođe zahteva da se i njegovi rezultati ne posmatraju samo kroz prizmu takvih vremenskih normi koje su bile uobičajene za sistem najamnog rada, to jest, kroz plate na sat, nedelju ili mesec . Rad svakog pojedinog čoveka sastoji se u našim uslovima kako od njegovog radnog napora na radnom mestu i u zajedničkom upravljanju udruženim radom, tako i od njegovih napora da se što pravilnije orijentiše u oblasti proširene reprodukcije, koja je za razvoj preduzeća uvek više ili manje dugoročnijeg karaktera . To znači , da se jedni rezultati ljudskog rada pokazuju neposredno, realizacijom proizvoda, a drugi tek dugoročno, rezultatima razvoja u oblasti produktivnosti rada. Drugim rečima, ne može se računati sa nekom stalnom ravnomernošću svih kretanja raspodele, već naprotiv, 78

sa procesom stalnog narušavanja te ravnomernosti , ali ujedno i stalnog prevazilaženja neravnomernosti na sve višem nivou ukupnog društvenog bogatstva. Zato tu naročito društveni kreditni sistem treba da bude onaj faktor i najvažniji instrument društvenog planiranja, koji će sistematski uticati u pravcu uvek ponovnog i neprekidnog ukidanja nastalih nejednakosti u primeni principa raspodele prema radu, i to na bazi sve višeg stepena razvitka proizvodnih snaga. Iz toga ne proizlazi da društvena zajednica treba da se odrekne svake administrativne intervencije u pravcu ujednačavanja uslova privređivanja. Ali najpre treba proučiti pitanje koje korekture su tu stvarno neophodne, pa onda nastojati da se te korekture obezbede delovanjem celokupnog privrednog sistema, a tek u krajnjoj liniji administrativnim instrumentima. Recimo, novim merama u organizaciji proširene reprodukcije i slobodnijom cirkulacijom društvenih sredstava u mehanizmu kreditnog sistema taj problem se već značajno ublažava - bar što se tiče sredstava proširene reprodukcije. Određenu ulogu u tome može da ima kamata na osnovna sredstva , odnosno donekle reformisana sadašnja kamata na poslovni fond. Hoće li ona biti potrebna i ubuduće, zavisi od toga da li će sistem proširene reprodukcije, sam po sebi moći da preuzme na sebe i funkciju te kamate. Izvestan uticaj se nesumnjivo može postići takođe reformom i gipkijom primenom poreza na promet, adekvatnom izgradnjom rezervnih fondova itd . U takvim okvirima treba rešavati i problem određenog broja radnih organizacija koje će zaostajati , odnosno biti nesposobne da idu ukorak sa opštim društvenim razvitkom. Moramo se pomiriti s tim da će društvo takva preduzeća i takve ustanove na jedan ili na drugi način morati da ukida , ako ne postoje neke posebne društvene potrebe za njihovim održavanjem putem društvenih subvencija. Razume se , društvena zajednica ne može prepustiti same sebi radne organizacije koje su bez svoje krivice zapale u teškoće. Ako postoji perspektiva da se preduzeće može izvući iz teškoća , onda zaista i treba preduzeti odgovarajuće mere , kao što su , na primer : krediti , tehnička i druga pomoć, određene olakšice , društvene subvencije kao i , primera raznih formi kolektivne pomoći na bazi

fondova

rezervi,

integracije

i sl . Ako takva perspektiva ne postoji , bolje je orijentisati se na likvidaciju preduzeća i na zaposlenje ljudi na produktivnijem radu . Realizirajući na takav način odnose raspodele u društvenoj bazi kao neprikosnoveni i nerazdvojni deo socijalističkih proizvodnih odnosa i samoupravljanja, treba voditi računa i o neophodnosti da se preispitaju i oblici i instrumenti centralizacije društvenih sredstava - bilo na 79

- koja su neophodna nivou federacije, bilo na nivou republika i komuna — za pokrivanje zajedničkih privrednih i drugih društvenih potreba. Pre svega, treba istaći činjenicu da u takvom sistemu raspodele društevnog proizvoda po pravilu ne postoji potreba za obezbeđivanjem sredstava za proširenu reprodukciju putem poreskog zahvatanja dohotka. Sami proizvodni odnosi i sistem raspodele, koji iz takvih proizvodnih odnosa proizlaze, predstavljaju najsnažniji stimulus radnim kolektivima za racionalno investiranje. Zato jedan relativno samostalan, i samo za plan i zakon vezan, jedinstven društveni kreditni i bankarski mehanizam može biti najbolji nosilac potrebne centralizacije i koncentracije društvenih sredstava, i to u obimu koji odgovara postignutom stepenu u razvoju proizvodnih snaga . Istovremeno to će učiniti nepotrebnim postojanje sadašnjeg fiskalnog doprinosa iz dohotka za svrhe proširene repiodukcije . To, svakako , ne znači da treba u principu da isključimo mogućnost budžetskog

finansiranja,

ili

posebnih

garantija

društveno-političkih

zajednica za određene investicije u privredi ili u društvenim službama, pogotovo u ovim poslednjim. Potreba za takvim finansiranjem sigurno će se pojavljivati , naročito u oblasti projekata od posebnog društvenog interesa, ili takvih za čije finansiranje postojeći kreditni sistem neće biti dovoljan ili pogodan mehanizam. Međutim , u takvom će slučaju odgovorni društveni organ doneti konkretnu političku odluku o cilju i o izvoru finansiranja. Određenom preispitivanju treba podvrći i sistem amortizacije. Činjenica je da se mi prema problemu amortizacije u proizvodnji još uvek odnosimo skoro na isti način kao prema budžetskoj amortizaciji pisaćeg stola u državnoj kancelariji . Dok stoji na nogama — dobar je. Da bi stvari počele da se menjaju , pre svega potrebno je da pitanja amortizacije osnovnih sredstava postanu stvar samoupravljanja radnih organizacija. Pri tome amortizacija mora biti prvenstveno uslovljena faktorima. borbe za veću produktivnost rada. Zato državni propisi iz te oblasti ne treba da ograničavaju preduzeća u odvajanju amortizacionih sredstava, već treba da ih obavezuju , da u povezanosti sa drugim sredstvima proširene reprodukcije, i oslanjajući se na razne integracione mogućnosti, adekvatnim tempom amortizacije obezbede i odgovarajući tempo porasta produktivnosti rada. Upravo zato federacija treba da ima pravo da određuje minimalne stope amortizacije, ( dok sada određuje maksimalne ) vodeći odgovarajuću politiku u skladu sa potrebama razvoja pojedinih oblasti , privrednih grana i drugih društvenih delatnosti, kao i u skladu sa zahtevima savremenog tehničkog i tehnološkog napretka . Na taj način sistem amor-

80

tizacije može da postane i veoma značajna polazna tačka privredneg planiranja. Odnosi raspodele između društvene zajednice i radnih organizacija , treba da stvore i stimulativne uslove za doslednu primenu raspod le prema radu unutar preduzeća i ustanova. Jedinstveni recepti za tu raspodelu svakako ne mogu da se nađu . To je — u okviru opštih društveno utvrđenih načela i kriterijuma - stvar svakog kolektiva posebno. Ali to ne sme da bude razlog i opravdanje što se u mnogim našim p : eduzećima i ustanovama veoma sporo rešavaju pitanja te vrste. Uzroci zaostajanja radnih kolektiva u razrađivanju tih odnosa leže , pre svega, unutar samog kolektiva, ali i u nedostatku odlučne orijentacije društvenih organa da stručno i politički pomognu kolektivima u tom pravcu. Različite grupe radnih ljudi u preduzeću svakako nemaju sasvim jednake interese u pogledu raspodele zajedničkog produkta. Dešava se zbog toga da ponekad i većina radnika neće da podrži jedno progresivno rešenje. To često dovodi do nesporazuma i do trulih kompromisa u kolektivu, koji idu na štetu zajedničke produktivnosti rada i zajedničkog dohotka. Međutim, svi članovi kolektiva su zavisni upravo od tog jednog jedinstvenog uslova : da njihov udruženi rad bude što produktivniji i da, u zavisnosti od rezultata toga rada i rada čitave zajednice, i njihov zajednički i pojedinačni dohodak bude što veći . To znači da je za radne kolektive neophodno da celokupni sistem raspodele, odnosno sve međusobne odnose u toj raspodeli prilagode interesu borbe za najveću moguću produktivnost rada, odnosno za najbolje moguće rezultate rada. Kao rezultat reformi koje sada vršimo i koje ćemo donositi u toku sledeće godine težište privređivanja će još više biti u samim kolektivima . Zato će radni kolektivi problemima racionalne i efikasne unutrašnje raspodele prema radu morati da posvete daleko veću pažnju nego što je to sada slučaj . Prema tome, sada više nego ikada treba da važi parola : okrenuti se prema sebi, prema sopstvenim problemima i zadacima.

3. Proširena reprodukcija

Jedna od najvećih prepreka za stabilizaciju ekonomskih odnosa u okviru društvenog samoupravljanja, kao i za brži porast produktivnosti rada, svakako je bila u tome da se u sistemu proširene reprodukcije najduže zadržao niz elemenata starog sistema administrativnog uprav ljanja privredom . To se odnosi pre svega na poreski način zahvatanja akumulacije, na državno-monopolistički karakter upravljanja investicio nim fondovima i na snažan uticaj subjektivističkih merila i političkih želja u distribuciji tih sredstava, što su omogućavala prva dva momenta .

6 VIII kongres SKJ

81

Zbog toga je postojeći način ostvarivanja procesa proširene repro- . dukcije ― mada je u odnosu na raniji budžetski sistem finansiranja investicija pokazao niz prednosti - stalno i sve više zaostajao za osnovnim rešenjima u razvoju ekonomskih odnosa na bazi društvenog samoupravljanja. Sistem proširene reprodukcije razvijao se , doduše, u pravcu odredene decentralizacije sredstava, ali su pri tome političko-upravni organi zadržali odlučujuću ulogu , kako u pogledu obima centralizacije akumulacije tako i u pogledu investicionih odluka i raspolaganja sredstvima proširene reprodukcije uopšte . Osnovna slabost je svakako bila u tome što je visoko opterećenje dohotka radnih organizacija poreskim i sličnim metodima stvaralo uske okvire za aktivnost radnih ljudi i kołektiva u oblasti proširene reprodukcije. Time se, u stvari, upravo

na

najbitnijem području društvenog rada sužavala mogućnost njihovog uticaja na uslove rada i na njihovu svesnu borbu za veću produktivnost. Sve je to postajalo jasno već pre nekoliko godina .

Upravo zbog

toga smo u novom Ustavu utvrdili principe za takav sistem proširene reprodukcije koji će omogućiti da i ona na isti način bude sastavni deo odgovornosti organa radničkog samoupravljanja kao što je to prosta reprodukcija ili realizacija proizvoda. Tek u takvim uslovima radni čovek i radni kolektiv biće u stanju da snose punu odgovornost pred sobom i pred društvom za rezultate svoga rada. Predstojeća reforma

kreditnog

i bankarskog

sistema

usmerena

na prilagođavanje tog sistema pomenutim načelima, svakako će biti značajan progresivan korak dalje u stabilizaciji ekonomske baze samoupravljanja. U takvim uslovima radne organizacije će više nego dosad biti u'mogućnosti da prate savremena tehnička, tehnološka i organizaciona rešenja i da postignu potpunije korišćenje kapaciteta i veću produktivnost rada. Na taj način će se i kriterijumi o efikasnosti upotrebe sredstava društvene reprodukcije izoštriti , postati objektivniji , a samim tim će i odluke radnih organizacija o proširivanju materijalne osnove njihovog rada i proizvodnje više odgovarati ekonomskom interesu zajednice . Jasno je da se time povećava i odgovornost radnih kolektiva za rezultate njihovog rada i za životne uslove njihovih članova. S druge strane , očigledno je da su procesi jačanja materijalne baze rada svakog radnika i radnog kolektiva , kao i jačanja centralizovanih fondova društvene reprodukcije u uzajamnoj povezanosti i zavisnosti. Ukoliko je veća sposobnost pojedinog radnog kolektiva da se putem razvijanja tehnike i tehnologije, putem specijalizacije i adekvatnih formi kooperacije, ili putem raznih oblika integracije u procesu društvenog

82

rada bori za neprekidan i najveći mogući porast produktivnosti rada , utoliko je veća mogućnost centralizacije fondova proširene reprodukcije. I obrnuto, ukoliko su snažniji centralizovani fondovi proširene reprodukcije, utoliko snažnije impulse mogu ti fondovi dati naporima udruženih radnika u društvenom radu za dalji razvoj proizvodnih snaga. Ali, nasuprot tome, centralizacija koja bi onesposobila radne kolektive u naporu za veću produktivnost rada pretvorila bi se u rasipanje društvenih sredstava i morala pre ili kasnije završiti neuspehom i teškoćama . Zato bi bilo veoma pogrešno posmatrati reformu sistema proširene reprodukcije isključivo kroz prizmu decentralizacije . Tačno je da polazna tačka ove reforme mora biti određena decentralizacija ; međutim, njen sastavni deo takođe mora biti jedan novi oblik demokratske centralizacije na osnovu i u okviru društvenog samoupravljanja. Upravo takav pristup stvarima čini da naš privredni sistem nije neka socijalistička varijanta ekonomskog liberalizma XIX veka - kao što uporno ponavljaju neki kratkovidi kritičari samoupravljanja

već polazna

tačka za jedan demokratski sistem planiranja, za koji je rukovodeći faktor elementarni interes radnog čoveka u njegovom radu, a ne subjektivna volja vanprivrednih faktora. Opštevažećih recepata za optimalne odnose između jačanja materijalne baze preduzeća i mogućnosti centralizacije akumulacije svakako nema. Prema tome, ne smemo imati iluzija da će u novom sistemu ta protivrečnost nestati , odnosno da će biti automatski prevaziđene sve teškoće i svi problemi koji se rađaju na bazi takve protivrečnosti. Ali možemo biti sigurni da će samoupravljanje biti mnogo pogodniji mehanizam za svakodnevno razrešavanje te protivrečnosti, nego što to može biti jedan državno-politički mehanizam, u kojem svaki investicioni problem automatski postaje i politički problem ako ne uvek na nivou federacije , onda svakako u republici ili u komuni. Upravo zato je veoma bitno za nove odnose da će sredstva proširene reprodukcije, koja se formiraju u radnim organizacijama , biti neotuđiva od njih u tom smislu, što će te organizacije moći sa njima računati kao sa bazom razvoja svoje proizvodne osnove . Ali , ona će istovremeno vršiti i svoju društvenu ulogu , koncentrišući se u jedinstvenom kreditnom sistemu i cirkulišući u društvenoj privredi, gde će biti korišćena u skladu sa ekonomskom politikom koja će biti utvrđena društvenim planovima . Kao takva, ta će sredstva , dakle , u isto vreme biti izvor dodatnih sredstava za proširenu reprodukciju svima onima koji garantuju njihovo efikasno korišćenje. Obezbeđenje sredstava dugoročnijeg karaktera radi ulaganja u objekte koji zahtevaju duži rok vraćanja, takođe mora biti rešeno u okviru

6.

83

novog sistema proširene reprodukcije. Po svoj prilici rešenje tog problema treba tražiti pre svega u odgovarajućem obimu kreditnih fondova banaka i stabilnim dugoročnim ulaganjima u banku , kao i angažovanjem fondova privrednih i drugih organizacija , sredstvima osiguravajućih zavoda i socijalnog osiguranja, rezervi teritorijalnih zajednica i privrede , i slično. Značaj pravilnog rešenja tog pitanja je od tolike važnosti , da od tog rešenja zapravo i zavisi funkcionisanje čitavog sistema proširene reprodukcije. Ne treba zaboraviti da na današnjem stepenu razvitka proizvodnih snaga u našoj zemlji dugoročna ulaganja predstavljaju prvi uslov modernizacije i daljeg proširivanja naše proizvodne baze ,

kao

i prevazilaženja strukturnih disproporcija u našoj privredi o kojima je ranije bilo reči . To pitanje je toliko važno , da društvena zajednica mora zadržati za sebe pravo donošenja takvih regulativnih mera koje će uticati

ako nastupi takva potreba

da se postigne društveno potrebni

nivo centralizacije sredstava za dugoročne investicije . Razume se te mere ne smeju da izadu iz okvira sistema. Jasno da će društvena zajednica morati da vrši i druge funkcije usklađivanja, usmeravanja , kontrole i i intervencije u kreditnom sistemu radi obezbeđenja planom utvrđene ekonomske politike. Praksa će pokazati koja će ekonomska ili administrativna sredstva društvene intervencije u određenim situacijama biti neophodna. Pri tome je bitna sledeća orijentacija : poslovne banke moraju biti, kao privredne organizacije , dovoljno samostalne da bi mogle da snose punu odgovornost za svoje finansijsko poslovanje i obaveze, kao i da bi u odbrani takvih svojih obaveza mogle i organima društveno-političkih zajednica da kažu – ne . Istovremeno , one moraju biti dovoljno odgovorne prema društvenim planovima , da bi društveno-političke zajednice preko njih mogle obezbediti realizaciju ciljeva svoje ekonomske politike.

Takva uloga poslovnih banaka i takvi njihovi zadaci , naravno , uslovljavaju i odgovarajuću njihovu unutrašnju organizaciju, odnosno sastav upravnih organa banaka . Očigledno je da te organe treba da čine , pre svega, predstavnici radnih organizacija, koje snose materijalnu odgovornost za poslovanje banke . Naravno, u organima upravljanja ban. kama treba da učestvuju i predstavnici društveno-političkih zajednica . Upravo zato i javnost i društvena odgovornost rada banaka treba da budu zakonom zagarantovane . Takvom razvoju sistema proširene reprodukcije u oblasti privrede treba što je moguće brže prilagođavati i sistem finansiranja razvoja u društvenim službama. I za rešavanje investicionih problema u tim službama poslovne banke treba da postanu najvažniji oslonac .

84

4. Tržište i cene

Kako živimo u uslovima robne privrede , prirodno je da se i prva raspodela nacionalnog dohotka vrši preko tržišta i cena. Ta je raspodela ujedno i najvažnija , kako za stimulativni položaj radnih zajednica tako za razvoj društvene privrede . U takvim uslovima tržište i cene određuju položaj proizvođača u međusobnim ekonomskim odnosima i njihove mogućnosti u pogledu proste i proširene reprodukcije , a samim tim i u pogledu ličnog dohotka . Takvo je tržište ujedno i uslov samoupravljanja proizvođača pri sadašnjem stepenu razvitka proizvodnih snaga . Međutim , to je istovremeno i razlog da se određene protivurečnosti materijalnog razvoja najoštrije izražavaju upravo u pritisku na tržište i cene. Na tržištu kao što je naše , na kome potražnja gotovo uvek ide ispred ponude

što i stvara njegovu stalnu nestabilnost - nije

teško pasti u iskušenje, da se iznuđivanjem viših cena izvrši jednostrana i mehanička preraspodela društvenog dohotka u korist onog koji bi nametao takva rešenja . Nestabilnost našeg tržišta je , pre svega, posledica činjenice da mi konstantno želimo da trošimo više nego što nam dozvoljavaju obim ´i struktura naše proizvodnje , odnosno stepen produktivnosti rada . Pri tome naročito mnogo želimo da trošimo u oblasti investicija. Sada na primer govorimo o potrebi podizanja životnog standarda — i to s pravom - ali u trenutku kada smo isto tako u pravu reći da ukupno uzevši , trošimo i suviše mnogo . Svako zna da veću stabilnost na tržištu možemo postići samo pod uslovom da uskladimo potrošnju sa porastom produktivnosti rada, da uskladimo unutrašnje odnose između raznih vidova potrošnje, da tome prilagodimo strukturu proizvodnje i međunarodne razmene i da sprečimo veće stihijske preraspodele sredstava između pojedinih područja potrošnje . Da bi se takvi odnosi realizovali sa što manje poremećaja i deformacija, moramo težiti tome da odnosi na tržištu budu takvi da radni ljudi i kolektivi mogu da postižu veće rezultate putem produktivnijeg rada, a ne putem promena cena na tržištu , koje bi oni samovoljno iznuđivali bez ikakve odgovornosti prema društvu . Iz svih tih razloga društvena kontrola cena i druge regulativne mere društvenog usklađivanja i usmeravanja delovanja tržišta spadaju u veoma značajne instrumente našeg privrednog sistema uopšte, i ujednačavanja uslova privređivanja i sticanja dohotka posebno . U takve instrumente svakako spadaju i određene administrativno-regulativne mere , kao što su maksimiranje cena i slično . Međutim , bila bi velika zabluda misliti da administrativnim merama može tu mnogo

85

da se postigne. To su samo dopunska sredstva , relativno malog domašaja. Sada imamo takvih mera i suviše . U stvari, postavlja se problem kako osloboditi tržište preteranog intervenisanja takvim merama .

Naime, uloga tržišta — usled deetatizacije sredstava i brojnosti nosilaca ekonomskih odluka , koji raspolažu društvenim sredstvima, a pre svega radnih organizacija ― dobija sada još veći značaj , i to kao faktor njihove proizvodne orijentacije, u jačanju interesa radnih kolektiva za povećanje proizvodnje i produktivnosti rada, i za orijentaciju u njihovoj investicionoj politici . U tom sklopu slobodnije delovanje zakona tržišta nesumnjivo bi doprinelo daljem jačanju samoupravnosti radnih kolektiva i neposrednijem povezivanju individualnih i opštih interesa. Odlučujući faktor i osnova društvene kontrole tržišta i cena treba pre svega da bude plansko usklađivanje proizvodnje , međunarodne razmene i potrošnje. U onoj meri u kojoj plan bude mogao da uskladi materijalne odnose u privrednoj strukturi , u toj meri će on biti i sposoban da otklanja negativne aspekte stihijskog delovanja tržišta. Mada moramo biti spremni na to da će dinamizam privrednog napretka, koji je uslov prevazilaženja zaostajanja, i ubuduće izazivati određene materijalne disproporcije i poremećaje , ipak moramo shvatiti da je veća stabilnost naše privrede i tržišta postala takav zadatak našeg privrednog razvoja koji ima prioritet nad svakim drugim. To doduše nije lak zadatak i ne može se ostvariti u kratkom roku . Ali , on mora postati najvažniji zadatak naše ekonomske politike u narednom periodu . Za ostvarivanje toga zadatka od posebnog su značaja i takvi faktori koji će u toku same prakse moći da reaguju na oscilacije u privrednim kretanjima. Tu treba na prvom mestu ukazati na potrebu formiranja ozbiljnih materijalnih rezervi - mnogo ozbiljnijih nego što su bile dosadašnje - kako u federaciji i republici tako i u komunama i radnim organizacijama — i sa mnogo više intervencijske gipkosti i inventivnosti u svojoj politici. Pogotovo su važne zalihe u oblasti poljoprivrednog tržišta . Ako želimo da imamo veću stabilnost na tom tržištu , moramo raspolagati potrebnim rezervama koje će omogućiti veoma aktivnu intervenciju društva. Slične su potrebe i u pogledu zaliha reprodukcionog materijala, pogotovo onog koji bitno utiče na industrijsku proizvodnju suštinski značajnu za stabilnost privrednog razvoja ili na proizvodnju sredstava za široku potrošnju . U istom smislu treba da pristupimo i problemima stvaranja ozbiljnih finansijskih i deviznih rezervi. 86

Za pravilnije dejstvovanje tržišnog mehanizma od naročitog je značaja i organizacija tržišta , a posebno prometa. Moramo brže modernizovati trgovinsku mrežu , kako u pogledu njene tehničke opreme, tako i u pogledu njene organizacije i unutrašnjih ekonomskih odnosa i sistema raspodele. Tek ako u naporima za stabilizaciju tržišta budemo sposobni da aktiviziramo te faktore, možemo računati da će i mehanizam društvene kontrole cena, i administrativne mere koje će takva društvena kontrola preduzimati , biti efikasan instrument naše ekonomske politike . Mehanizam društvene kontrole cena trebalo bi da se usavršava u pravcu što šireg praćenja i naučne analize kretanja cena . Kontrola cena nema za cilj da administrativno utvrđuje i određuje cene , već da na osnovu određenih objektivnih merila utvrdi one gornje granice koje bi trebalo da važe za sve proizvođače istog proizvoda . Ta bi gornja granica po svoj prilici trebalo da odgovara prosečnim društveno-potrebnim troškovima, a kao takva i postignutom stepenu produktivnosti rada . Time bi ona ujedno stimulirala na veće napore u pravcu borbe za visoku produktivnost rada. Pri tome treba voditi računa da se u dinamici razvoja proizvodnje i potrošnje i menjanja njihove strukture menjaju i odnosi cena i struktura cena, odnosno troškova proizvodnje , a simim tim i prosečni troškovi. U takvim slučajevima može se svaka utvrđena »gornja granica« ili >>utvrđeni prosečni troškovi « , ako se na njima istraje, pretvoriti u fiksiranje cena. Da se ovakva kontrola ne bi pretvorila u administrativno utvrđivanje cena , mislim da je potrebno što određenije definisati politiku cena u datom periodu i izraditi na tom osnovu kriterijume i objektivna merila, koja će ne samo opravdati već će i obezbediti nužna pomeranja cena , ako izmenjeni odnosi u privredi to traže . U takvoj aktivnosti

moramo

težiti za tim da se formiranje

cena

u

najvećoj

mogućoj meri stalno dovodi u sklad sa odnosima raspodele prema radu, sto će istovremeno smanjiti potrebu preduzimanja mera u sekundarnoj raspodeli . U tom smislu sistem cena treba sve više da postaje sastavni deo socijalističkih ekonomskih odnosa. Uzeti moramo, dakle , odlučan kurs na to da se postigne što jedinstveniji sistem kontrole cena, koji će omogućiti da se radni kolektivi nađu u načelno jednakim uslovima na tržištu i u tržišnoj raspodeli dohotka. To znači da društvena kontrola cena u našem sistemu nije neki posao policijske prirode, nego je stvar sistematskih napora na usklađivanju materijalnih odnosa u privredi , na bazi praćenja i analize kretanja i sagledavanja neophodnih društvenih intervencija na tom području . A ukoliko bi nas realne privredne potrebe i prisiljavale da odstupamo od jedinstvenog sistema, onda radnim zajednicama, koje 87

bi time bile pogođene, treba priznati odgovarajuće naknade u sistemu raspodele. Tako, na primer, ako želimo da imamo niske cene stanova, gradskog saobraćaja, saobraćaja uopšte, komunalnih usluga i slično , to jest takve koje su ispod stvarnih društvenih troškova, to treba subvencionisati iz društvenih fondova na osnovu utvrđenih izvora obezbeđujući radnom kolektivu cenu koja odgovara produktivnosti rada u toj

pri-

vrednoj oblasti ili grani . Neodrživo bi bilo da se troškovi subvencionisanja prebacuju na teret radnih kolektiva. Sasvim je jasno, da su sa merama koje treba da doprinesu većoj stabilnosti tržišta i adekvatnim odnosima cena povezani i problemi razmene sa inostranstvom, platnog deficita, usklađivanja unutrašnjih

i

spoljnih cena itd. Rešavanje i ovih problema , omogućiće određenije utvrđivanje stvarnih rezultata rada i privređivanja.

5. Produktivnost rada i životni uslovi radnog čoveka

Kretanje produktivnosti rada je odlučujući faktor kako materijalnog napretka tako i daljeg razvoja socijalističkih društveno-ekonomskih odnosa. Stoga je jasno da celokupni naš privredni sistem i celokupna strategija naše ekonomske politike treba da budu usmereni u tome cilju . Mislim da nije potrebno ovde govoriti o tome koji su najvažniji faktori produktivnosti rada, jer je to poznato . Ono na šta bih u okviru ovog referata hteo posebno da ukažem jesu dva osnovna uslova koji su neophodni da bi naši radni ljudi mogli i hteli da vode borbu za veću produktivnost rada , a oni su : - prvo, radni ljudi moraju imati šire materijalne mogućnosti za takvu aktivnost nego što su ih dosad imali ; ― drugo, oni moraju biti zainteresovani odnosno dugoročno mulirani za to da postižu rezultate u tom pravcu.

sti-

Prvi problem će svakako u znatnoj meri rešiti ili olakšati promene u stistemu proširene reprodukcije . Sasvim je jasno da i naši društveni organi i organizacije treba još više da se aktiviziraju u pružanju pomoći radnim zajednicama kao nosioci brige o stručnoj informaciji , konsultaciji, pomoćnim servisima , tehničkoj pomoći, stručnoj kontroli , povezivanju prakse sa naučnoistraživačkim radom, koordinaciji investicionih programa, obrazovanju kadrova itd . Mada su u tom pogledu učinjeni značajni koraci napred , radne organizacije su još uvek suviše prepuštene same sebi u pronalaženju najboljih rešenja za svoj razvoj . Komore, stručne službe , naučnostraživački instituti , udruženja, državni 88

upravni organi itd. treba da u tom pogledu postanu stalan kvalifikovani oslonac inicijativa radnih zajednica. U rešavanju drugog pitanja svakako je najvažniji zadatak uspostavljanje stabilne srazmere između produktivnosti rada i lične i druge potrošnje, odnosno društvenog standarda. Takav se odnos, razume se, ne može jednom zauvek kvantitativno utvrditi . Život neprekidno stvara nove disproporcije, koje treba prevazilaziti merama društvene ekonomske politike . U takvom smo položaju baš sąda zbog dužeg zaostajanja lične potrošnje za porastom produktivnosti rada , o čemu ćemo u našem budućem perspektivnom planu svakako morati da vodimo računa. Sem toga razni politički i drugi bitni razlozi takođe mogu uticati na promenu kvantitativnih odnosa . Međutim , bitno za naše društvene odnose je da celokupni privredni sistem i sva ekonomska praksa i metodologija planiranja budu stalno orijentisani neophodnošću što neposrednijeg i što srazmernijeg porasta svih vidova potrošnje u oblasti ličnog i društvenog standarda srazmerno rezultatima u podizanju individualne i opšte društvene produktivnosti rada. Takva međusobna zavisnost u uslovima socijalističkih društvenih odnosa postaje društveno-ekonomska baza i najznačajniji stimulus za rad i stvaranje, kao i za razvoj materijalne baze rada i života pojedinačnog radnog čoveka i udruženih ljudi. U kapitalizmu je takav stimulus borba kapitaliste za profit . Ta ga borba istovremeno i prinuđava na racionalna ulaganja . U našim uslovima, međutim , upravo karakter dohotka iz rada kao odnosa između produktivnosti rada i ličnog i društvenog standarda postaje jedan od glavnih pokretačkih faktora i nosilaca svestranog napretka .

Afirmaci-

jom tog faktora stvaraju se uslovi za prevazilaženje tendencija etatističko-administrativnog upravljanja privredom i društvenim službama putem nekih tehnokratsko-upravljačkih » trustova mozgova« . Celokupni stručni aparat države i društva postaje u takvim uslovima pomoćnik i oslonac udruženih radnih ljudi u njihovoj borbi za produktivniji rad, bolje životne uslove i kulturniju i civilizovaniju sredinu . Takav je odnos velika moralno-politička snaga . On razvija svest o uzajamnoj zavisnosti i zajedničkom interesu svih radnih ljudi , počevši od fizičkih radnika u proizvodnji , do naučnog istraživača i kulturnog radnka. On ujedinjuje radne ljude u naporu da svoje međusobne odnose postave tako da njihov udruženi rad daje najviše moguće materijalne rezultate, a simim tim i sve širu materijalnu bazu za sve oblike društvene potrošnje. Najzad, takav odnos je i značajan faktor privrednog razvoja. Potrošnja u takvim odnosima postaje faktor koji utiče na socijalnu struk89

turu stanovništva, na proizvodnu orijentaciju, na modernizaciju proizvodne strukture i investicionu orijentaciju , na proširivanje asortimana proizvodnje, na modernizaciju uslova za proizvodnju itd. Sve su to razlozi pored toga što to zahtevaju životne potrebe radnog čoveka - zbog kojih smo u poslednje vreme zaoštrili problem životnog standarda . Nasuprot takvoj orijentaciji , u našoj praksi dejstvuju dve vrste tendencija odnosno shvatanja , koje smo nasledili od starog društva . S jedne strane, u našim radnim organizacijama još postoje shvatanja najamnog radnika , koji je uvek bio zavisan od snaga van svog sopstvenog rada i koji je zato i rešenje svojih problema uvek video samo u faktorima van sebe samog. Naime, kod jednog dela proizvođača sporije sazrevaju shvatanja i svest da od njihovih napora i uspeha u prvom redu zavisi i njihov položaj . Ljudi sa takvim shvatanjima nemaju smisla za racionalnu podelu dohotka, za neophodnost ulaganja u sutrašnjicu , traže veće plate nezavisno od svog udela u radu , veoma su često zagrejani za uravnilovku itd . Doduše , te tendencije nisu takve da bi mogle ozbiljnije deformisati socijalističke odnose među ljudima u preduzeću , ako naše društvene organizacije , a pre svega komunisti , budu sprovodili potrebnu političku i vaspitnu akciju među radnim ljudima. Međutim, te tendencije stvaraju i svakako će još stvarati određene teškoće u praktičnom funkcionisanju samoupravljanja u preduzećima, a naročito u izgrađivanju najracionalnijeg sistema raspodele prema radu. S druge strane, pojavljuju se shvatanja , sa društveno-ekonomskog gledišta mnogo štetnija, koja predstavljaju ostatak sopstveničkog mentaliteta, a dobijaju sada oblik tehnokratskog potcenjivanja uloge čoveka u društvenom radu i njegovog samoupravljanja, i samim tim i omalovažavanja značaja adekvatnog porasta životnog standarda za privredni razvoj zemlje. Ta je tendencija štetnija od prve iz prostog razloga što ona ponekad dolazi do izražaja upravo među ljudima u odgovornim društvenim organima . Karakteristika tih shvatanja je birokratsko-centralistička jagma za akumulacijom , za centralizacijom sredstava u sopstvenim rukama kako bi se mogli ostvarivati ovi ili oni zamišljeni ili parcijalni programi privredne izgradnje - kao i nedovoljna briga o životnim uslovima ljudi i materijalnoj bazi naše kulture i civilizacije . Otuda i otpor protiv orijentacije na stabilniji porast društvenog standarda . Komunisti treba da se bore i protiv jedne i protiv druge tendencije. Za zdrav napredak našeg društva neophodno je da ne trošimo više nego što smo stvorili , a da to što smo stvorili - zaista racionalno i trošimo, i to po principu » svako prema svojim sposobnostima 90

i svakome prema njegovom radu« .

Ne treba nikad zaboraviti da u so-

cijalizmu čovek radi zato , da bi uživao plodove svoga rada i da bi doprinosio progresu sredine u kojoj živi , a ne zato da bi ostvarivao čije zamisli.

ne-

Veoma ozbiljni zadaci očekuju komuniste i u sređivanju odnosa unutrašnje raspodele dohotka u preduzećima i ustanovama. O tome je u svom referatu govorio drug Tito . Zato se ne bih duže zadržavao na tim pitanjima. U taj kompleks zadataka spada i neophodnost da se aktivnije založimo za sređivanje demokratskih odnosa među ljudima u radnim zajednicama i za rešavanje drugih moralno-političkih problema života u kolektivu . Kolektiv će postići maksimalne rezultate ako bude jedinstven u svome radu . A to jedinstvo on može postići ako svaki njegov član bude znao šta njegov kolektiv i on sam svojim radom žele da postignu i da postignu . Solidarnost koja ih ujedinjuje u zajedničkom radu i naporu treba da bude i izvor njihove međusobne pomoći , demokratskog postupanja u donošenju zajedničkih odluka i takvih humanih međusobnih odnosa koji ne znaju za hijerarhiju u svakodnevnom životu i samoupravljanju , ali su prožeti osećanjem uzajamne odgovornosti i discipline u udruženom radu.

6. Integracija u privredi i drugim društvenim delatnostima Jedan od odlučujućih zadataka u oblasti privrednog i društvenog napretka, a posebno razvoja proizvodnih snaga i produktivnosti rada, jeste stvaranje optimalnih uslova i podsticaja za sve one oblike privredne i društvene integracije koji su neminovni nosilac progresa u životu savremenog socijalističkog društva. Društvenu ulogu privredne integracije treba posmatrati kroz dve njene karakteristike. Prva je u nerazdvojnoj povezanosti integracije sa savremenim napretkom nauke, tehnike i tehnologije, i sa podelom rada koja nastaje na bazi takvog napretka. Savremena tehnika i tehnologija omogućuju masovnu, serijsku a samim tim i jeftiniju proizvodnju . To traži , s jedne strane, veliku specijalizaciju u proizvodnji , a, s druge , i sve širu kooperaciju među proizvođačima . Sem toga , takva proizvodnja traži veliku koncentraciju prozivodnih snaga i društvenih sredstava, što može biti samo rezultat napora cele društvene privrede. Sa određenim razlikama , slični se procesi odvijaju i u drugim društvenim delatnostima. Samostalan lekar ili odvojena mala bolnica da-

91

nas više ne mogu uspešno rešavati probleme zdravstvene zaštite . Iza njih moraju da stoje laboratorije, instituti , radionice, fabrike i jake specijalizovane ekipe stručnjaka. Isto tako i problemi s kojima se srećemo u našem školskom sistemu sve ubedljivije ukazuje na to da nova rešenja , koja bi odgova rala savremenom društvu treba da tražimo u različitim oblicima integracije sistema obrazovanja sa celokupnim procesom društvenog rada. Druga karakteristika integracije je u značaju koji ona ima za društveno-političku izgradnju i za dalji

napredak samoupravljanja i

socijalističkih proizvodnih i društvenih odnosa uopšte. Njenim razvo jem još se određenije otvara perspektiva prevazilaženja ostataka etatističko-administrativnih oblika određenih centralizovanih društvenih funkcija. Na osnovu takvih integracionih kretanja sam interes radnog čoveka, odnosno sam sistem društvenog samoupravljanja treba da postane nosilac onih oblika neophodne demokratske centralizacije koja je svojstvena savremenim materijalnim i društvenim odnosima. Razume se, uporedo s tim treba dalje izgrađivati i potreban mehanizam na koji će se radne zajednice oslanjati u ostvarivanju takvih svojih interesa i težnji . A tu su potrebni : pomoć u orijentaciji , stručno znanje, finansijska podrška, organizatorska pomoć, naučna istraživanja itd . Zato problemi te vrste treba da postanu u većoj meri nego dosad stvar praćenja, analize i usmeravanja od strane odgovornih društvenih organa i organizacija. Zatim, u našem pravnom i privrednom, kao i u poreskom sistemu , a ponekad i u instrumentima tekuće privredne politike , uspostavljaju se obaveze i odnosi koji ozbiljno destimulišu zdrava integraciona kretanja, ili ih neracionalno usmeravaju. Tako deluje , na primer, međufazni porez na promet. Negativno dejstvuje i sadašnji sistem proširene reprodukcije. Problem su i intervencije društveno-političkih organa u prilog fuzija i udruživanja čiji je jedini cilj da terete zaduženosti prevale na nekog drugog, ili da se prikupe investicije za izgradnju odre đenih objekata na račun zaostajanja radnih organizacija od kojih su ta sredstva oduzeta itd . Mislim da je jedna od slabosti dosadašnjih integracionih procesa i u tome što se oni pretežno razvijaju na liniji podele rada među istorodnim preduzećima , a ima vrlo malo udruživanja na liniji povezivanja delatnosti koje se uzajamno dopunjuju, kao što je , na primer, povezivanje sirovinske proizvodnje sa finalnom , stvaranje dugoročne kooperacije između trgovine i prerađivačke proizvodnje, ili između krupnih ugostiteljskih preduzeća i industrije i trgovine itd. Uspesi postignuti u stvaranju poljoprivredno-industrijskih kombinata svedoče da bi integraciju te vrste trebalo odlučnije stimulirati. 92

Često se integracija shvata kao politička parola i pretvara se u kampanju . Tako se dešava da se ujedinjuju male radnje u veliko preduzeće, u kome postaje velika samo nova direkcija , a sve drugo ostaj › po starom. Takve fuzije i integracije samo poskupljuju troškove poslovanja, a u privređivanju ne znače ništa . Dakako , treba ići na fuzije malih preduzeća - takva akcija je nužan uslov napretka — ali samo tada kada se ulažu sredstva u njihovu suštinskų rekonstrukciju , koja će značiti stvaranje zaista jedinstvenog modernog preduzeća , i kada veliko preduzeće ima stvarne prednosti u poređenju sa malim. Potrebno je da manje uopšteno agitujemo za integraciju i udruživanje, a više na osnovu objektivne analize utvrđujemo kako slabosti i prepreke koje sprečavaju zdrave integracione procese, tako i mere i odnose koje treba da razvijamo, da bi se ti procesi podstakli i ubrzali . Pri tome odlučujući nosilac i pokretačka snaga integracionih kretanja treba da bude borba za veću produktivnost rada same radne zajednice. Ona treba da se udružuje sa onim radnim organizacijama sa kojima zajedno može najviše da učini na unapređivanju svoje proiz vodnje i produktivnosti rada, s tim , naravno, da je takva aktivnost u skladu sa jednakim pravima i interesima drugih, to jest da je u skladu sa privrednim sistemom . Društveno-politički odnosno državni organi treba da budu nosioci usklađivanja, usmeravanja i podsticanja tih procesa isto tako kao na drugim područjima privrednog razvoja, ali oni ne treba da nameću radnim organizacijama svoje odluke u pogledu integracije, sem kad su za to posebno zakonom ovlašćeni . Sem toga, oni treba da vrše društveni nadzor i da se bore protiv nezakonitosti i iskrivljavanja društveno-ekonomske politike . To je posebno važno kada je reč o ekonomskim odnosima u udruženjima. U tom pogledu svakako sam društveni sistem mora obezbe diti da udruživanje ne postane oblik sužavanja političke i ekonomske baze samoupravljanja . Mislim da se tu naš najvažniji zadatak sastoji u tome, da u odnosima između udruženih preduzeća budu obezbeđeni u načelu isti principi i isti odnosi kakvi će sada nastati u novom kreditnom i bankarskom sistemu , s tim da celokupno finansijsko poslovanje udruženih preduzeća bude okrenuto prema njihovom radu , poslovanju i razvitku , i da njihov zajednički uspeh uvek istovremeno bude i uspeh svakog udruženog preduzeća i svakog njegovog radnika ponaosob . Na taj način treba nastojati da budu uspostavljeni jedinstveni ekonomski odnosi , počevši od radne jedinice u preduzeću , preko preduzeća sve do udruženja , a u krajnjoj liniji do jugoslovenske privrede kao celine .

93

Isto tako treba još više razraditi i mere i metode društvenog stimuliranja i usmeravanja integracionih procesa, posebno putem uticaja kreditne politike. Na istim ili sličnim osnovama treba da rešavamo i probleme integracionih kretanja u drugim oblastima društvenog života , naravno ukoliko je tu reč o njihovim društveno-ekonomskim aspektima .

7. Društveno planiranje

Krupan zadatak narednog perioda je i brže usklađivanje sistema planiranja sa samoupravnim oblicima socijalističkih proizvodnih odnosa. Iako možemo bez preterivanja reći da smo i u razvoju društvenog planiranja postigli znatne rezultate, ipak je, takođe , tačno da smo sa dovođenjem plana u sklad sa samoupravljanjem zaostali . A ta je činjenica svakako bila jedan od glavnih uzroka što plan nije bio uvek dovoljno efikasan u obezbeđivanju određenih materijalnih proporcija u privrednom razvitku . Uzroka za takvo relativno zaostajanje u izgradnji novog mehanizma društvenog planiranja svakako ima više , ali ja bih ukazao samo na dva : Pre svega, činjenica je da se u našim ekonomskim odnosima samo-

upravljanje još uvek prepliće sa veoma jakim elementima administrai to centralizovanog i decentralizovanog . A to tivnog upravljanja dovodi do toga da, s jedne strane, jača parcijalni i partikularistički interes i pritisak, a s druge, i centralistička reakcija na njih, pri čemu se odgovornost za ostvarenje plana gubi . I veoma dobre odredbe planova često nisu bile ostvarene zbog suprotnog pritiska administrativno-političkih faktora u centru i u republikama, odnosno komunama. A druga činjenica jeste da i načelno nije raščišćen stav o ulozi i karakteru planiranja u uslovima socijalističkog samoupravljanja . Kao i na drugim područjima , i tu se nalazimo između dve moguće krajnosti. Doduše, nijedna od njih nije kod nas dobila oblik celovite koncepcije, ali sa elementima jedne i druge se svakodnevno susrećemo . Prva krajnost sastoji se u fetišiziranju uloge privrednog planiranja, pripisujući mu maltene ulogu glavnog cilja socijalizma. Polazeći od takve pretpostavke, takva koncepcija potčinjava — uzdajući se u snagu državne prinude - sve ekonomske i političke odnose nužnosti izvršenja određenih programa fizičke izgradnje . Nosioci takvih shvatanja zaboravljaju da je i najbolji plan ipak subjektivna konstrukcija i da može naneti veliku štetu ekonomskom i društveno-političkom razvoju , akɔ kontrola njegove opravdanosti , njegovo izvršenje i njegova korekcija 94

nisu stvar neposrednog društvenog i radnog interesa čoveka u udruže nom radu. Takva koncepcija planiranja svakako se ne može dovesti u sklad sa sistemom samoupravljanja. Druga krajnost se sastoji u shvatanju da bi bio neadekvatan bilo

koji sistem i metod planiranja koji bi bio nešto više od prostog informativnog pomagala, prognoze ili neke vrste tehničke pomoći organima samoupravljanja u privredi i organima teritorijalnih zajednica. Ako bi se socijalističko društvo povelo za takvim shvatanjima, čovek bi se odrekao svesne kontrole nad kretanjem materijalnih snaga i postao bi rob stihije. Ponekad takvim shvatanjima naginju i ljudi koji se plaše bilo kakvih oblika obaveznih instrumenata za izvršenje plana, gledajući u njima opasnost povratka na administrativno upravljanje privredom ili zakidanje samoupravnih prava. Međutim, sva su strahovanja te vrste bespredmetna u onom momentu kada organi države prestanu da budu monopolni nosilac društvene akumulacije i kada pravi kolektivni nosilac raspolaganja društvenom akumulacijom

postanu

udruženi ljudi

u

društvenom

radu

neposredno. Raščišćavanje svih ovih problema tačnije usklađivanje sistema i metodologije planiranja sa sistemom samoupravljanja spada, dakle, među najznačajnije zadatke narednog perioda. Nije zadatak ovog referata da se upušta u stručne aspekte sistema i metodologije planiranja - što svakako treba da bude predmet daljeg naučnog i stručnog rada, ispitivanja i proveravanja. Ipak bih želeo da dam nekoliko napomena koje se odnose na određivanje polazne tačke u daljem izgrađivanju sistema planiranja. Marks je smatrao plan sredstvom radnog čoveka za njegovu sopstvenu društvenu afirmaciju . Za njega je plan bio pre svega oruđe regulisanja kretanja materije, i tek kao takav on je i nosilac određenih regulativnih funkcija za odnose među ljudima. Marks je otklanjao sve što bi od plana moglo da napravi sredstvo za pretvaranje čoveka u najamnog radnika državnog aparata. U određenim istorijskim uslovima je, naravno, i to veliki progres prema klasičnim kapitalističkim odnosima, ali besmisleno bi bilo glorifikovati takve odnose , prikazujući ih kao obrazac za socijalističko planiranje. Za Marksa je smisao plana očigledno bio prosto u tome » ... da udruženi čovek, udruženi proizvođači , racionalno urede ... promet materije s prirodom, da ga dovedu pod svoju zajedničku kontrolu , umesto da on njima gospodari kao neka slepa sila ; da ga vrše s najmanjim utroškom snage i pod uslovima koji su najdostojniji i najadekva95

tniji njihovoj ljudskoj prirodi« . ( Karl Marks, Kapital III , »Kultura« , Beograd, 1948, ćirilica, str. 711 ) . U tim Marksovim rečima nema fetišiziranja plana. Plan je oruđe čoveka u borbi sa prirodnom stihijom i instrument regulisanja odnosa među ljudima u toj borbi , a ne sredstvo potčinjavanja radnog čoveka volji nekog njegovog opšteg reprezentanta van njegovog sopstvenog ličnog i udruženog rada. Suština planiranja na osnovi takve koncepcije očigledno se sastoji pre svega u jednom naučno-istraživačkom naporu, u naučnoj analizi objektivnih kretanja i zakonitosti . Na osnovu analize treba izvući određene zaključke za takvo regulisanje materijalnih odnosa u privrednom razvoju i takvih međusobnih obaveza među udruženim radnim ljudima, u obezbeđivanju neophodnih materijalnih proporcija, koje će osigurati najpovoljnije uslove za rad svih njih. Na takvoj osnovi i u takvim okvirima svi mnogobrojni faktori društvenog rada mogu zasnivati i samostalno ostvariti svoje programe razvoja, s tim da su oni u skladu sa utvrđenim materijalnim proporcijama i odnosima . U tom smislu moramo imati pred očima naročito tri aspekta planiranja. Pre svega, planiranje treba da se zasniva na stalnom stručnom praćenju i naučnoj analizi privrednih kretanja, polazeći pri tome od ekonomskih potreba i interesa radne zajednice i ukazujući istovremeno na one pravce društvene akcije koji obezbeđuju skladnost privrednog razvoja i najpovoljnije uslove za rad , reprodukciju i politiku dugoročnog privrednog razvoja . Ta analiza treba da bude osnova za donošenje zaključaka o ekonomskoj politici koju će usvojiti odgovorni organi teritorijalnih zajednica. Ona sama po sebi ne može biti zakon, i to prosto zbog toga što je isuviše podložna subjektivnim ocenama . Te ocene moraju biti proverene u praksi . Sledeći aspekt plana je utvrđivanje zadataka, ciljeva i društvenih sredstava konkretne ekonomske politike i društvenog usmeravanja koji proizilaze iz takve analize i potreba nosilaca prakse. U tom smislu najneposredniji zadaci plana su : da se rukovodi potrebama radnih zajednica u naporima da postignu što produktivniji rad, da stvara što stabilnije uslove za privređivanje , da uklanja uzroke poremećaja, da stimuliše radne ljude i kolektive na najbrži mogući tempo razvoja proizvodnih snaga, da obezbeđuje sredstva i instrumente kojima će se u međusobnim ekonomskim odnosima ljudi i naroda obezbediti načelo ravnopravnosti i da na tom osnovu opredeli puteve dugoročnog razvoja. To se odnosi i na pitanja kao što su međusobne kompenzacije zbog nejednakog delovanja zakona robne proizvodnje, sticanje dohotka

96

prema radu, problemi regionalnog razvoja odnosno finansiranja područja koja zaostaju i slično. Sa takvim ciljevima treba da bude usklađen i njima podređen i pojedinačni interes . Zato u tom pogledu planovi treba da budu zakon . Bez takve karakteristike plan bi bio samo mrtvo slovo na papiru . Ovde nije u pitanju nametanje neke volje van potreba i interesa radnih ljudi u društvenom radu , već njihova uzajamna obaveza koja je uslov njihovog udruženog rada. Sa gledišta efikasnosti uticanja plana na praksu , to je najvažniji aspekt planiranja i polazna tačka za dugoročni program privrednog razvoja . On je proizvod potreba žive privrede . Na osnovu toga izrađuju se obavezni instrumenti i ekonomske mere, političke odluke i slično . Najzad, iz tako postavljenih zadataka i ciljeva ekonomske politike treba da proizlaze i smernice i okviri za dugoročni program privrednog razvoja . Taj program treba da ujedinjuje nužnost neprekidnog preobražavanja postojeće materijalne baze, na osnovu savremenog napretka nauke, tehnike i međunarodne podele rada, sa stalnim proširivanjem materijalne baze celokupnog društva . Pošto su nosioci odluka o takvim programima razvoja u sistemu samoupravljanja mnogobrojni , počevši od preduzeća , ustanova , udruženja i banaka , pa do komuna, republika i federacije - jasno je da društveni plan , mora predvideti i odgovarajuće instrumente na osnovu kojih će odgovorni organi donositi i obavezne odluke koji treba da obezbede usklađenost razvojnih programa sa zajedničkim interesima društva, odnosno sa utvrđenim ciljevima ekonomske politike. Ovaj šematski prikaz triju aspekata planiranja dakako ne znači da i konstrukcija planskih dokumenata treba da bude takva . Namera ovog prikaza bila je samo u tome da ukaže na činjenicu da polazna tačka i suština planiranja treba da bude rukovođenje društvenom proizvodnjom, a ne potčinjavanje interesa te proizvodnje i njenog razvoja nekim subjektivno određivanim »> višim teoretičari«< biraju sve češće Savez komunista kao metu svojih žaoka , napadajući njegovu vodeću ulogu u našem društvu , princip demokratskog centralizma i stavove Programa o potrebi za usklađivanjem opštih i individualnih interesa. Opasnost za idejno jedinstvo SKJ predstavlja stihija koja se reprodukuje iz materijalnog razvitka i teži da se širi u sferi društveno -ekonomskih odnosa , da se nametne našoj svijesti, da bitno suzi svjesno djelovanje radnih ljudi . Jedna od tendencija prepuštanja stihiji jeste i shvatanje da socijalistički razvoj sam po sebi i bez Saveza komunista djeluje u pravcu socijalističkog formiranja čovjeka . Ni socijalistička robna proizvodnja, pogotovo ako se razvija u uslovima relativne materijalne nerazvijenosti , nije bez stihijskih tendencija . Socijalizam , da bi to u istini bio, i da bi obezbijedio razvoj društva u pravcu nastajanja komunističke zajednice ljudi , mora da neprestano razvija stvaralačke mogućnosti ljudske ličnosti i da proširuje njene kulturno-duhovne potrebe i interesovanja. Razvijanje samoupravljanja je i u ovom pogledu bitan društveni proces koji je ne samo pretpostavka istinskog humanizma, već i proces koji nosi i razvija elemente toga humanizma. Marksova misao i dosadašnja iskustva borbe za socijalizam uče nas i upozoravaju da ako se humanistički ciljevi ostavljaju samo za budućnost, onda se sredstva pretvaraju u ciljeve , a do cilja se i ne stiže .

173

Kritika sastavni dio naše revolucionarne prakse i metod idejne borbe Naša društvena praksa može biti u istini revolucionarna i socijalistička jedino ukoliko je kritička, ukoliko upoređuje sopstv nu stvarnost sa postavljenim ciljevima i pogledom na budućnost . Idejna borba će utoliko više predstavljati neprestani proces afirmacije najprogresivnijih shvatanja, proces oblikovanja socijalističke svijesti, ukoliko se razvija kao kritika svih nazadnih , ograničenih , objektivno prevaziđenih shvatanja i tendencija. Otuda kritika mora , prije svega , da bude ne samo metod, već i osnovno obilježje djelatnosti Saveza komunista Jugoslavije. Oštrica našeg kritičkog djelovanja mora biti uperena protiv svih slabosti , grešaka, propusta u našem društvenom razvitku . Time se , međutim, ne iscrpljuje naše kritičko djelovanje . Kao dosljedni revolucionari i marksisti moramo se odnositi kritički prema sopstvenoj aktivnosti u neprestanoj težnji da stvaramo savršenije i progresivnije, da potpunije i dosljednije razvijamo socijalističke odnose među ljudima. To je bila bitna karakteristika razvitka Saveza komunista do sada, bitna karakteristika naše revolucije i socijalističkih ostvarenja. Ako sama praktična djelatnost mora biti kritička djelatnost, onda je najbitnija ona kritika koju vrše udruženi ljudi u okviru samoupravnih odnosa, u radničkim savjetima i raznovrsnim organima društvenog upravljanja, kao i kritička djelatnost komunista u svojim organizacijama . Ta se kritika pretvara neposredno u praktičnu akciju kojom se prevazilaze slabosti , negativnosti i ograničenosti . Kritika u socijalističkom društvu nije ni profesija ni privilegija . Ona je pravo i dužnost svih radnih ljudi , način njihove praktične društvene, samoupravne djelatnosti .

Kritika koja polazi od prakse i koja je usmjerena ka praksi još nije postala stvarnost u svim oblastima društvene djelatnosti, u svim sredinama naše socijalističke zajednice . Na putu razvoja i primjene takve kritike djeluju različite teškoće i otpori . Otuda, pored progresivne kritike koja doista podstiče naš razvoj , koja je revolucionarna, pokušava da se afirmiše i kritika koja to nije. Za doista marksističku , revolucionarnu kritiku bitno je da, kritikujući ono što je negativno , ograničeno i nesavršeno , istovremeno ukazuje, podstiče i razvija ono pozitivno i progresivno u datoj stvarnosti , što samim svojim razvojem može da prevlada i potisne negativno i ograničeno . Kritika mora istovremeno da ruši i da gradi . Međutim, to ona u praksi uvijek ne čini. Našoj kritici ponekad nedostaje razvijeno , argumentovano vlastito shvatanje pojava i procesa koji su predmet kritike. Ali i u borbi protiv zaostalijih idejnih shvatanja nijesu potrebne sudije koji osuđuju i presu-

174

đuju, već graditelji koji stvaraju , koji novim idejama i rješenjima potiskuju staro. Naša idejna borba ne smije biti usmjerena jedino protiv raznih nazadnih shvatanja i pogrešnih stavova, ona mora biti proces novih saznanja o našem društvu i perspektivama njegovog razvoja. Ukoliko ona to nije , utoliko će lakše prodirati tuđa ideologija u naš politički, kulturni i uopšte društveni život , utoliko će biti više idejnih stramputica. U sukobu vrijednosti , kritika je pozvana da skreće pažnju na one nekadašnje društvene vrijednosti koje se raspadaju i iščezavaju , da ukazuje na vrijednosti koje niču , da pomogne afirmaciji rada kao osnovnog mjerila svih vrijednosti . Kritika je pozvana da pomogne onim ljudima kojima se čini da se, usljed raspadanja starih preživljelih vrijednosti i sporije afirmacije novih, povećao broj humanističkih alternativa između kojih se može birati , pri čemu se pojedinci lakše odlučuju da izaberu stara, preživjela shvatanja. Kritika je pozvana da ukaže i na nužnost afirmacije novih moralnih kategorija, što je povezano sa daljim procesom ukidanja preostalih, ili prikrivenih oblika eksploatacije, i na neminovnost porasta stepena moralne odgovornosti koja raste uporedo sa porastom individualne i društvene slobode.

III PROCES NAUČNOG SAZNAVANJA DRUŠTVENE STVARNOSTI

Proteklu deceniju karakteriše ponovni uspon naučne marksističke misli . Izgleda da nikada ranije nije bilo u svijetu toliko interesovanja za Marksa, Engelsa , Lenjina, kao što je to posljednjih godina . Vjerovatno da će zbog potreba dalje borbe za mir i socijalizam i potreba socijalističkog društva, koje sve više jača, to interesovanje narastati i u narednom periodu . Sve izrazitije se manifestuje

odlučnije

kidanje s dogmatizmom ,

sa vulgarizacijom i pojednostavljanjem klasika , premda je još uvijek veoma zapažena knjiška orijentacija na njihovu misao , pojava eklekticizma, okretanja prošlosti , nedovoljnog poznavanja sadašnjosti , nemoć da se pojedinci , pa i čitavi pokreti, preorijentišu i da se stvaralački koriste naučnom marksističkom misli radi sagledavanja neposrednih zadataka i bliže budućnosti . Pozitivna strana većeg interesovanja za Marksa i marksizam odražava se u okretanju savremenim problemima, potpunijem shvatanju zadataka demokratizacije savremenog društva, većem razumijevanju politike, političke djelatnosti , političkih institucija, naročito dubljem shvatanju mjesta i uloge revolucionarnih partija, posebno komunističkih na savremenoj etapi razvitka društva . Pri tome, karak175

teristične su pojave uočavanja stvarnog karaktera i suštine revolucionarnosti u savremenom svijetu koji se mijenja, kao i shvatanja da revolucionarna akcija nije šablon , a još manje fetiš, već uporan rad i borba u najrazličitijim oblicima da se ubrza krčenje novih puteva u razvitku društva. Za savremenu marksističku misao , slično marksističkoj misli i akciji iz vremena u kome su radili i borili se klasici marksizma i lenjinizma, karakteristično je isticanje njenog istinski humanističkog sadržaja , shvatanja smisla i značaja razvijanja kulturnih i duhovnih snaga za afirmaciju socijalističkog društva i suštine angažovanosti komunista zajedno sa svima koji strijeme socijalizmu . Povećano interesovanje za marksističku naučnu misao povezano je

sa porastom socijalističkih snaga i sa prerastanjem socijalizma u svjetski proces. Time se danas ujedno ističe i mnogo veća uloga društvenih nauka , jer su se našle pred kvalitetno novim razvitkom i od njih se u narednom periodu očekuje dragocjen doprinos za ubrzanje raspadanja starog društva i za brže i potpunije proučavanje problema novog socijalističkog društva . Što se tiče naše naučne misli u oblasti društvenih nauka, ona je očigledno pokazala napredak između dva kongresa. Međutim, ona se našla i pred nekim razumljivim teškoćama. Naslijeđeni naučni metod , samo djelimično obogaćen , sučelio se sa društvenim samoupravljanjem, potpuno novim odnosom među ljudima, koji nije nikakav eksperiment , kako to često čujemo, već neopoziva stvarnost našeg društva. Danas je već teže opravdavati sporost koju jedan dio naših društveno-političkih i naučnih radnika ispoljava prema toj suštinskoj strani našeg razvitka. Intenzivniji razvoj naučne misli iziskuje intenzivniji razvoj naučne kritike, koja je pozvana da brže i potpunije ukazuje na niz idejnih nedostataka u raspravama koje se vode na stranicama štampe, u publicistici, na skupovima i unutar Saveza komunista.

O proučavanju društvene prakse

Socijalistička praksa tražila je od teorijske misli jasnije odgovore na mnoga pitanja . Potreba prakse za odgovarajućom teorijom bila je, i ostaje, značajan činilac i podstrekač razvoja teorijske misli. Period između dva kongresa karakterišu stvaranje povoljnijih društveno-političkih uslova za slobodno naučno stvaralaštvo , sa tendencijom da se ono sve više povezuje sa cjelokupnim socijalističkim razvitkom. Povoljnije uslove za naučni rad i demokratsku društvenu klimu pratilo je povećanje materijalnih sredstava, porast kadrova i intenzivnije traženje organizacionih oblika koji olakšavaju postizanje boljih naučnih rezultata. Razumljivo je da je stepen razvoja pojedinih oblasti društve176

nih nauka različit , ali se može reći da se svuda zapaža usavršavanje metoda naučnog rada i sve šira nastojanja za naučnijim prilaženjem obradi .. konkretnih tema . Bolje se poznaje marksistička misao u drugim socijalističkim zemljama , ostvaren je veći stepen poznavanja građanske naučne misli , tješnja je saradnja naših naučnika sa naučnicima drugih zemalja , a njihovi radovi postaju zapaženiji u inostranoj naučnoj javnosti . Pozitivne promjene u društvenim naukama najtješnje su povezane sa dugogodišnjim naporima Saveza komunista da neprekidno podstiče razvoj socijalističkih društvenih odnosa i socijalističke svijesti , kao i da se povezuje sa najprogresivnijim snagama u svijetu . Proučavanje naše društvene prakse i društvenih kretanja savremenog svijeta sve je više ključni problem od kojega zavisi kako realizacija uloge društvenih nauka u našoj socijalističkoj praksi , tako i njihov dalji razvoj . Osnovna uloga društvenih nauka je da budu kritička naučna misao naše socijalističke prakse . Društvene nauke mogu ostvarivati tu svoju osnovnu ulogu ako saznaju bitne, progresivne tendencije socijalističkog razvoja i sa stanovišta tih tendencija budu kritičke ne samo prema svim ograničenostima i nedostacima postojećeg društvenog razvitka, već i prema svim pozitivnim promjenama u našem društvu u smislu njihove potpunije afirmacije. Osim toga, postaje sve značajnija uloga pojedinih društvenih nauka kao oruđa radnih ljudi i njihovih organizacija u neposrednom usmjeravanju i rukovođenju razvojem na pojedinim područjima društvenog života. U tom pogledu ističe se nekoliko krupnijih zadataka pred kojima se nalaze društvene nauke . To je , prije svega , zadatak jasnijeg sagledavanja povezanosti društvenih nauka i marksizma. U Programu SKJ s razlogom je zapisano da »marksizam nije jednom za svagda utvrđeno učenje ... već teorija društvenog procesa, koji se razvija kroz uzastopne istorijske faze, pa prema tome , podrazumijeva i stvaralačku primjenu teorije i njeno dalje razvijanje ... « . U dosadašnjem revolucionarnom razvitku rukovodili smo se marksističkim pogledom na svijet i svoju praktičnu djelatnost zasnivali na stvaralačkoj primjeni konkretnih učenja i stavova klasika . Pri tome, naša praksa je ne samɔ potvrdila ta učenja, već je neka istovremeno i dalje razvila, obogatila. Izvjesne misli osnivača marksizma, koje u ono vrijeme nijesu mogle biti drugo do genijalna naučna vizija budućnosti , postale su , kao rezultat ne samo naše prakse, cjelovitije teorije, dobile su u okviru marksizma značajnije mjesto , nego što su , iz razumljivih razloga , imale u svoje vrijeme.. Neke druge misli prevaziđene su tokom razvitka socijalističkih odnosa. U toku posljednjih godina razvili su se društveni procesi koji se ne mogu potpuno objasniti samo na osnovu pojedinih konkretnih misli 12 VIII kongres SKJ

177

klasika. Nužno je prići smjelijem teorijskom radu na razvoju marksističke misli. Iako je saznanje osnovne suštine pomenutih procesa sastavni dio najprogresivnije društvene svijesti, koja je kroz revolucionarnu

raksu te procese i pokrenula , ipak ono još nije dobilo svu svoju

teorijsku, naučnu dubinu . Nijesu izvučene sve bitne teorijske konsekvence iz društvenih procesa koji su se razvili , što otežava da se konkretnije uoče i saznaju svi njihovi aspekti i posljedice . Utoliko lakše pojedinci proizvoljno konstruišu teorije o društvenim odnosima i pokušavaju da ih afirmišu kao istinsku naučnu misao . Otuda se kod nekih javljaju predstave da postoji dublji raskorak između teorije i prakse , nego što je u stvari. Taj raskorak između društvene prakse , novih, svjesno razvijanih i usmjeravanih procesa i teorija postoji i on je jedan od osnovnih problema , kako naše teorije, tako i same socijalističke prakse. Taj raskorak u našoj teorijskoj misli javlja se kao ishodište mnogih nerazumijevanja , nesporazuma u društvenoj svijesti , a posebno u društvenim naukama. Savez komunista, i pored postignutih rezultata, nije dovoljno pomagao prevazilaženje ovog raskoraka. Zato je danas - i to , prije svega , sa stanovišta same socijalističke prakse ― od prvorazrednog značaja dalji teorijski razvoj društvenih nauka, koji se zasniva na marksizmu, a proizilazi iz iskustava naše i svjetske socijalističke prakse . Radeći na daljem bogaćenju marksističke teorije, Lenjin je podvlačio da nije snaga Partije u ponavljanju misli klasika, već u korišćenju marksističkog metoda radi shvatanja i objašnjavanja savremenih društvenih kretanja i odnosa . Razvitak potvrđuje Lenjinovo upozoravanje na potrebu stvaralačkog odnosa prema Marksovoj teoriji. Njegov je stav da >>mi uopšte ne gledamo na Marksovu teoriju kao na nešto završeno i neprikosnoveno. Mi smo, naprotiv, uvereni da je ona položila samo kamen temeljac one nauke koju socijalisti treba da razviju dalje u svim pravcima, ako neće da zaostanu za životom« .

O pojavama nenaučne kritike učenja klasika Valja naglasiti da je u toku posljednjih desetak godina u nas učinjeno mnogo u pogledu saznavanja integralne i autentične Marksove misli i da je, uglavnom, prevaziđena dogmatska vulgarizacija marksizma. Međutim , u pojedinim naučnim oblastima javila su se razmišljanja i kritike nekih učenja klasika u kojima se ne polazi sa stanovišta teorijske analize i kritičko-naučnog uopštavanja prakse , sa stanovišta novih pojava i procesa koji u nas i u savremenom svijetu dolaze do izražaja posljednjih decenija, već se vrše proizvoljne nenaučne interpretacije ili nekritičko prenošenje tuđih interpretacija. 178

Pri tome ne treba zatvarati oči pred nekim posljedicama ovih kritika, jer se one povezuju s nastavom , odnosno s vaspitavanjem stručnog i naučnog podmlatka . Osim toga, one se često prepliću i sa birokratskom praksom. U nizu primjera radi se o pojavama da se pod firmom marksizma negira njegova suština . Ta negacija ili polazi sa stanovišta apstraktnog humanizma od koncepcija o slobodi čovjeka , nezavisnoj od objektivnih uslova, ili sa stanovišta tehničko-ekonomističkog, u suštini birokratskog mišljenja. U prvom slučaju , društvene zakonitosti zamjenjuju se određenim humanističkim principima i moralnim postulatima koje definišu pojedinci — naučnici i filozofi – po kojima treba da se upravlja svjesna ljudska djelatnost i ostvaruje društveni razvitak. U drugom slučaju se ekonomske zakonitosti zamjenjuju administrativno-komercijalnim funkcijama etatističkog rukovođenja privredom. I jedno i drugo stanovište omogućuje da se svi nedostaci , ograničenosti, nedovoljnosti i slabosti pripisuju u grijeh politici, » izboru « koji ona vrši i djelatnosti koju ostvaruje »politički faktor«< , prije svega Savez komunista . Objektivni uslovi i zakonitosti, po njima, nemaju važnost , sve zavisi od » izbora « koji vrši » svemoćni «< subjekt . U očima takvih ispada da je sve što je pozitivno stvoreno u našem društvu – počevši od oružane borbe, pa do obnove i socijalističkog razvoja, rezultat neke anonimne stihijske snage , a teškoće, slabosti , lutanja i greške u našem razvoju posljedica su loše politike » političkog faktora uzdignutih