Ogledi o kapitalizmu i demokraciji [Lijeva (s)kretanja ed.] 9789532227376

Table of contents :
Predgovor � 11
I. DIO: KAPITALIZAM � 13
Hrvatska – situacija i perspektive � 15
Evropska „utopija” � � 17
Nema povratka u prošlost � � 18
Budućnost – tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope � 20
Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska � 23
I Afrika je kapitalistička � � 24
U koliko se zemalja dobro živi? � 25
Kapitalistički svijet � � 26
Više ili manje kapitalizma? � � 27
Kako li smo to samo preživjeli od 1945. do 1990.
bez privatnog sektora? � � 29
Javni sektor kao glavni neprijatelj � 29
Život bez privatnog sektora? � �31
Kapitalisti bez radnikâ? � � 32
Nakaradna ideologija i lažna rješenja � 33
Divinizacija kapitalistâ � � 34
Demonizacija „parazitâ” � � 34
Tko kome daje posao? � � 35
Nakaradna ideologija i nakaradno društvo � 37
Radnici, kapitalisti i poduzetnici � 38
Koga država podupire? � � 40
Korupcija � � 42
Kapitalisti, država i kontradikcije � 43
Strukturni problemi � � 44
Privatni sektor je kriv? � � 45
Što da se radi? � � 46
Korupcija o kojoj se ne govori � 49
Klijentelizam � � 49
Uklanjanje korupcije � � � 52
Mladi i pošteni? � � 53
Korupcija na globalnom Jugu � 54
Ekonomska politika ili korupcija? Je li lakše ako je po zakonu? � 55
Legalna korupcija � � 57
Inherentna sistemska korupcija � 58
Sredstva za proizvodnju � � 58
Ekonomska strategija � � 59
Demokracijom protiv korupcije � 61
Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva � 63
Od cvjećara do tajkuna � � 64
Zaduženost kao ideološko opravdavanje za mjere štednje � 65
Nelegitiman dug Ekvadora � � � 67
Premijer u zatvoru, a dugovi se vraćaju � 68
Kome smo to mi svi dužni? � � 69
Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj? � 71
Bit će vam bolje kad vam bude gore � 71
Neoliberalizam u teoriji i praksi � 72
Ideologija i realni svijet � � 74
Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac? � 77
Glasanje nogama � � 83
Europska unija kao neoliberalna tvorevina � 87
II. DIO: DEMOKRACIJA � 109
1990. smo dobili demokraciju – jeste li sigurni u to? � 111
Sloboda govora � � 111
Demokracija u sferi ekonomije � 112
Demokracija u sferi politike � � 112
Socijalizam, kapitalizam i mediji � � 113
Nove stranke i novi ljudi? � � � 113
Psovanje predsjednika ili psovanje šefa? � 115
Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija? � � 117
Pa mi smo ih birali? � � 118
Sustav za elitu � � 120
Direktna demokracija u internetsko doba � 122
Društvo na autopilotu � � 123
Koji su prigovori? � � 125
Kapitaliste nismo nikad birali � 126
Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam
i demokracija � � 127
Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive � 145
Protiv hegemonije statusa quo � 146
Konzervativni refleksi � � 147
Pitanje (ne)kompetentnosti � 151
Postkapitalističko društvo? � 153
Pouke Južne Amerike � � 154
Učiti od neprijatelja � � 156
Sposobnost kao ideologija � 159
Mediji u liberalnoj demokraciji � 165
Kazalo � 175
O autoru � 183

Citation preview

OGLEDI O KAPITALIZMU I DEMOKRACIJI Mate Kapović

Biblioteka Lijeva (s)kretanja

izdavač: Naklada Jesenski i Turk za izdavača: Mišo Nejašmić



urednica izdanja: Monika Milić



prijelom: Momir Oljača



grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb

www.jesenski-turk.hr

Mate Kapović

OGLEDI O KAPITALIZMU I DEMOKRACIJI

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, ožujak 2015.



Mate Kapović: Ogledi o kapitalizmu i demokraciji Naklada Jesenski i Turk 2015 © Mate Kapović 2015 Tekst copyright © Mate Kapović 2015.



Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske.

Lori i njezinoj generaciji

Sadržaj

Predgovor ����������������������������������������������������������������������������������������������������� 11 I. DIO: KAPITALIZAM����������������������������������������������������������������������������������� 13

Hrvatska – situacija i perspektive ����������������������������������������������������������� 15 Evropska „utopija”���������������������������������������������������������������������������������17 Nema povratka u prošlost���������������������������������������������������������������������18 Budućnost – tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope���������������� 20 Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska�����������������������������������23 I Afrika je kapitalistička ����������������������������������������������������������������������24 U koliko se zemalja dobro živi?�����������������������������������������������������������25 Kapitalistički svijet�������������������������������������������������������������������������������� 26 Više ili manje kapitalizma?������������������������������������������������������������������ 27 Kako li smo to samo preživjeli od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?����������������������������������������������������������������������� 29 Javni sektor kao glavni neprijatelj ������������������������������������������������������ 29 Život bez privatnog sektora? ��������������������������������������������������������������� 31 Kapitalisti bez radnikâ?�������������������������������������������������������������������������32 Nakaradna ideologija i lažna rješenja����������������������������������������������������� 33 Divinizacija kapitalistâ ������������������������������������������������������������������������ 34 Demonizacija „parazitâ”���������������������������������������������������������������������� 34 Tko kome daje posao?��������������������������������������������������������������������������� 35 Nakaradna ideologija i nakaradno društvo ���������������������������������������37 Radnici, kapitalisti i poduzetnici���������������������������������������������������������38 Koga država podupire? ������������������������������������������������������������������������40 Korupcija������������������������������������������������������������������������������������������������42 Kapitalisti, država i kontradikcije ������������������������������������������������������ 43 Strukturni problemi����������������������������������������������������������������������������� 44 Privatni sektor je kriv?�������������������������������������������������������������������������� 45 Što da se radi?����������������������������������������������������������������������������������������46

Korupcija o kojoj se ne govori ����������������������������������������������������������������49 Klijentelizam������������������������������������������������������������������������������������������49 Uklanjanje korupcije�����������������������������������������������������������������������������52 Mladi i pošteni? ������������������������������������������������������������������������������������� 53 Korupcija na globalnom Jugu ������������������������������������������������������������ 54 Ekonomska politika ili korupcija? Je li lakše ako je po zakonu?����� 55 Legalna korupcija�����������������������������������������������������������������������������������57 Inherentna sistemska korupcija �����������������������������������������������������������58 Sredstva za proizvodnju �����������������������������������������������������������������������58 Ekonomska strategija�����������������������������������������������������������������������������59 Demokracijom protiv korupcije ���������������������������������������������������������61 Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva �����������������63 Od cvjećara do tajkuna ������������������������������������������������������������������������64 Zaduženost kao ideološko opravdavanje za mjere štednje���������������65 Nelegitiman dug Ekvadora������������������������������������������������������������������ 67 Premijer u zatvoru, a dugovi se vraćaju���������������������������������������������� 68 Kome smo to mi svi dužni? ����������������������������������������������������������������69 Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj?�������������������������71 Bit će vam bolje kad vam bude gore ���������������������������������������������������71 Neoliberalizam u teoriji i praksi��������������������������������������������������������� 72 Ideologija i realni svijet������������������������������������������������������������������������ 74 Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?������������������������������������ 77 Glasanje nogama�����������������������������������������������������������������������������������������83 Europska unija kao neoliberalna tvorevina������������������������������������������ 87 II. DIO: DEMOKRACIJA ���������������������������������������������������������������������������� 109

1990. smo dobili demokraciju – jeste li sigurni u to?������������������������111 Sloboda govora��������������������������������������������������������������������������������������111 Demokracija u sferi ekonomije ��������������������������������������������������������� 112 Demokracija u sferi politike��������������������������������������������������������������� 112 Socijalizam, kapitalizam i mediji��������������������������������������������������������113 Nove stranke i novi ljudi?��������������������������������������������������������������������113 Psovanje predsjednika ili psovanje šefa?��������������������������������������������115

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?������������� 117 Pa mi smo ih birali?����������������������������������������������������������������������������� 118 Sustav za elitu�������������������������������������������������������������������������������������� 120 Direktna demokracija u internetsko doba ���������������������������������������122 Društvo na autopilotu������������������������������������������������������������������������� 123 Koji su prigovori?��������������������������������������������������������������������������������� 125 Kapitaliste nismo nikad birali �����������������������������������������������������������126 Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija���������������������������������������������������������������������������������������127 Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive���������������������������145 Protiv hegemonije statusa quo ����������������������������������������������������������146 Konzervativni refleksi ������������������������������������������������������������������������ 147 Pitanje (ne)kompetentnosti ����������������������������������������������������������������151 Postkapitalističko društvo? ��������������������������������������������������������������� 153 Pouke Južne Amerike �������������������������������������������������������������������������154 Učiti od neprijatelja�����������������������������������������������������������������������������156 Sposobnost kao ideologija ��������������������������������������������������������������������� 159 Mediji u liberalnoj demokraciji�������������������������������������������������������������165 Kazalo ���������������������������������������������������������������������������������������������������������175 O autoru ����������������������������������������������������������������������������������������������������� 183

Predgovor

U ovoj su knjizi skupljeni politički tekstovi koje sam pisao za različite portale (Index – s kojeg je najviše tekstova, H-alter, Lupigu, Slobodni Filozofski, Radio Gornji grad) i časopise (Zarez, Up & Underground, Turning Points), s tim da su neki bili objavljivani na više mjesta i u nekoliko verzijâ1, između 2010. i 2014. godine. Kako većina njih, više ili manje izravno, govori o kapitalizmu i/ili demokraciji (to dvoje je zapravo nužno povezano i isprepleteno), odatle i naslov knjige (Ogledi o kapitalizmu i demokraciji) te podjela na dva dijela (Kapitalizam i Demokracija). U knjigu, dakako, nisu ušli svi politički tekstovi koje sam napisao u tome razdoblju. Njih je bilo mnogo više, no mnoge sam, koji su govorili o nekim aktualnim političkim događajima te izvan konteksta dotičnog vremena nisu toliko zanimljivi, izostavio. U knjigu su u pravilu ušli oni tekstovi koji govore o nešto općenitijim fenomenima, tj. koji nisu toliko vezani uz vrijeme objavljivanja ili neki konkretan povod, ili, ako jesu, to u njima nije pretjerano bitno. Tekstovi su u knjizi poredani tematski, a ne kronološki kako su nastajali. Kako su objavljivani kao zasebni tekstovi, iako neki od njih u svojevrsnim serijama, u njima ponekad ima ponavljanjâ, no u načelu ga nisam uklanjao jer smatram da ponavljanja i sagledavanja istoga iz različitih aspekata mogu biti korisna u prenošenju idejâ. Autori se u ovakvim izdanjima najčešće suzdržavaju 1



Izvorni naslov i mjesto objave, kao i svi drugi vezani podaci, navedeni su u fusnoti na početku svakoga teksta. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

11

Predgovor

od „naknadne pameti” te tekstove obično ne mijenjaju nego ih objavljuju više-manje u izvornom obliku. Ja se takvog nepisanog pravila nisam htio držati, nego sam slobodno intervenirao u tekstove pripremajući ih za knjigu. Promjene su tu različite – katkada je riječ o beznačajnim stilskim promjenama, katkada su neke stvari ispuštene, katkada dodane, katkada promijenjene. Promjene su vršene iz različitih razloga – da bi se tekstovi prilagodili obliku i namjeri ovoga izdanja, zato što sam u međuvremenu o nekim pitanjima promijenio mišljenje, radi dodatnog objašnjenja, dok su dijelovi teksta, koji više nisu toliko relevantni ili zanimljivi, ponekad ispušteni. Ipak, kako su tekstovi pisani zasebno, nisu uvijek stilski i retorički usklađeni, no u to nisam previše naknadno zadirao. U konačnici knjiga ipak očito ne predstavlja jedinstvenu studiju koja bi bila odjednom i koherentno pisana, nego niz zasebno pisanih i objavljivanih tekstova koji su tematski povezani, ali ne i u potpunosti konzistentni dijelovi veće cjeline. To se, jasno, u knjizi i osjeti, ali proizlazi iz same naravi na koji je ona nastala. U neke su tekstove dodane i reference u fusnotama (iako se nastojalo s njima ne pretjerivati), kojih u izvornim tekstovima ponekad nije moglo biti iz tehničkih razloga. Naslovi su često drugačiji nego u izvorniku – najčešće zato što pri izvornim objavama ni nisu bili autorski nego urednički. Namjera je ove knjige prije svega skupiti tekstove pisane kroz više godina na jedno mjesto, kako bi bili dostupniji i, u okviru jedne cjeline, smisleniji. Nadam se da će čitaoce potaknuti bar na razmišljanje o određenim problemima. Zahvaljujem urednicima portalâ i časopisâ u kojima sam članke izvorno objavljivao, kao i interesu Krune Lokotara i izdavača na tome da se ovi tekstovi ukoriče u obliku knjige. Zagreb, 5. ožujka 2015.

12

M at e K a p o v i ć

I. DIO

KAPITALIZAM

Hrvatska – situacija i perspektive2

Proces prelaska iz realsocijalističke tržišne ekonomije (sa samoupravljanjem i dominantnim društvenim vlasništvom) u kapitalističku ekonomiju (bez radničke participacije u upravljanju ekonomijom i uz dominantno privatno vlasništvo), koji je službeno počeo 1990. (a realno još za vrijeme Jugoslavije – prve privatizacije su počele 1989, a drugi procesi još puno ranije), obično se naziva mutnim pojmom „tranzicije”. U suštini je tu riječ o restauraciji kapitalističkih proizvodnih odnosa, tj. o povratku na način proizvodnje prije 1945. godine. Bez obzira na krizu jugoslavenske ekonomije već u 1970-ima i pogotovo 1980-ima i bez obzira na ideološku poziciju, teško je izbjeći zaključak da je sada već četvrt stoljeća „tranzicije” bio kolosalan promašaj. Hrvatska je deindustrijalizirana, bezbrojne tvornice su uništene, know-how u proizvodnji je u mnogim slučajevima zauvijek izgubljen, nezaposlenost ogromna i teško rješiva (službena brojka od 2010. do 2015. varira između otprilike 300 i 345 tisuća nezaposlenih, što zavarava jer mnogi nisu na burzi, a u realno nezaposlene bi se, u širem smislu, moglo ubrojiti i prijevremeno i nepotrebno umirovljene nakon rata ili prilikom uništavanja određenih poduzeća, pa i one klijentelistički uposlene u dijelu državne birokracije), 2

Izvorno objavljeno kao „Cijena EU – demontiranje socijalne države” u časopisu Turning Points: Global Agenda 2014 (str. 28–30) u prosincu 2013. i kao „Tmurna 2013. i ne puno bolja budućnost” 31. prosinca 2013. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

15

I. K a p i ta l i z a m

a sve to uz neodrživu prezaduženost (koja je istodobno i rezultat dosadašnje štetne politike i opravdanje za nastavak iste takve politike u budućnosti). Istodobno svjedočimo brojnim bizarnostima, npr. činjenici da zemlja poput Hrvatske, s tolikim poljoprivrednim potencijalom, uvozi polovicu potrebne hrane, i to čak i iz alpskih zemalja kao što je Austrija. Raison d’être svega toga je bilo masivno prebacivanje imovine iz općega, društvenoga, vlasništva u privatne ruke izabranih pojedinaca – bilo da je riječ o onima koji nikad nisu imali ni namjere postati kapitalistima, nego su samo htjeli na brzinu zaraditi, ili o onima koji su se kroz otimačku prvobitnu akumulaciju, kroz čudesa moderne ideologije, prometnuli u uspješne „poduzetnike”. Tako smo došli do današnje situacije da je u Hrvatskoj 2012. bilo 260 multimilijunaša s ukupnom imovinom procijenjenom na oko 30 milijardi dolara3. Sjetimo li se da 1990. u Hrvatskoj milijunaši praktički nisu ni postojali, zaključak je jasan. Sredinom 2000-ih je situacija izgledala nešto bolje. No to se pokazalo iluzorno jer se tadašnji gospodarski rast temeljio na potrošnji omogućenoj uvozom i stranim kreditima. Tome je došao kraj s dolaskom velike svjetske ekonomske krize 2008, a politika koja je predsjedavala tim prividnim uzletom je simbolički temeljito diskreditirana osudom bivšeg premijera Sanadera za korupciju. Kao i drugdje na svijetu, kriza neoliberalnog kapitalizma je, paradoksalno, iskorištena kao izlika za daljnje neoliberalne mjere4 – liberalizaciju, deregulaciju, privatizaciju (npr. u Hrvatskoj uvođenje novog, za kapital „fleksibilnijeg”, zakona o radu, ukidanje 3

Prema procjenama izvještaja World Ultra Wealth Report 2012–2013 međunarodne kompanije iz Singapura Wealth-X, specijalizirane za takva istraživanja. Broj multimilijunaša (onih s bogatstvom procijenjenim na više od 30 milijuna dolara) se u 2013. popeo na 280. 4 Usp. tu npr. knjigu Philipa Mirowskog Never Let a Serious Crisis Go to Waste: How Neoliberalism Survived the Financial Meltdown (Verso, London – New York, 2014). 16

M at e K a p o v i ć

Hrvatska – situacija i perspektive

kolektivnih ugovora, zatvaranje bolnicâ kroz „spajanja”, privatizacija često i profitabilnih poduzeća kao što je Croatia osiguranje itd.). Svi se potezi iz klasičnog neoliberalnog repertoara zadnjih 30-ak godina i dalje provode, ali sada čak još i žešće i pod zaštitnim plaštem nove mantre – mjerâ štednje (engl. austerity measures). Kriza se tako prelama preko grbače običnih ljudi iako oni za nju nisu ni najmanje krivi, a sve to unatoč tome što do globalne ekonomske krize nije došlo zbog „rastrošnosti” državâ (kako je često glasila kasnija revizionistička priča establišmenta), a čemu su najbolji dokaz veliki sadašnji problemi državâ poput Španjolske ili Irske koje do prije krize nisu imale problemâ s deficitom, nego su u tom pogledu bile pozdravljane kao „uspješne učenice”. Evropska „utopija”

Krajnji je cilj „tranzicije” i konačna nagrada zadnjih četvrt stoljeća u Hrvatskoj, kao i u većini drugih postsocijalističkih istočnoevropskih država, bio ulazak u EU. Taj je cilj 2013. i ostvaren zbog čega je došlo do određene ideološke praznine u mainstream političkom imaginariju. Kako je „evropski san” bio ideološki poprilično moćan (što se najbolje vidi na primjeru majdanskih događaja u Ukrajini u 2013–2014, gdje je kao jedan od faktorâ nagnao mase u pokret za njegovo ostvarenje), to nije mala stvar i postavlja se pitanje čime će se to u budućnosti zamijeniti. U bivšoj se državi maštalo o komunističkoj utopiji (bar do vremena dok u vrhušci partije nije i u potpunosti prevladao tehnomenadžerski duh i klasni oportunizam5), u 1990-ima (uz sveprisutni nacionalizam) i 2000-ima o toplom okrilju razvijenih evropskih zemalja, a sada više takvih snova nema. Ostala je samo sumorna realnost konstantnih rezova, mjerâ štednje, smanjivanja socijalnih 5

Darko Suvin (u svojoj knjizi Samo jednom se ljubi: radiografija SFR Jugoslavije, Rosa Luxemburg Stiftung, Beograd, 2014) kraj „utopijskog potencijala” Jugoslavije smješta u 1972. godinu. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

17

I. K a p i ta l i z a m

i radničkih prava i pozivanja na realnost života u okvirima „granicâ mogućeg” („nema više života na dug”). Kao što se moglo i očekivati, ulazak u EU nam nije donio ništa spektakularno. Dapače, vlast je odmah nakon ulaska vrlo cinično čak i plaćanje članarine za EU iskoristila kao još jednu izliku za daljnje zaduživanje i mjere štednje. Jedan od osnovnih problema popularnog EU imaginarija je u suprotnosti njegovog navodnog ideala i stvarnosti. EU se uvijek percipiralo kao razvijeni Zapad sa sukladnom razvijenom socijalnom državom. Stvarnost je bila drugačija – put prema pridruživanju EU je bio popločan zahtjevima za demontiranjem socijalne države. To je stvaralo, rijetko artikuliranu, kontradikciju između nominalno proklamiranog cilja (visoke razine socijalnih i radničkih prava) i stvarnosti (uklanjanja rečenih prava). Nema povratka u prošlost

Stvar je u tome da je socijalna država (država blagostanja) zapadnoevropskog tipa (kao, uostalom, i ona realsocijalistička) duboko povijesno uvjetovana. Ona je nastala, i mogla je nastati, u tzv. zlatnom dobu kapitalizma, u razdoblju „kejnzijanskog kompromisa” (između rada i kapitala) između 1945. i 1970. No danas se tâ socijalna država sve više rastače (velikim dijelom upravo uz pomoć ili kroz institucije EU), a u trenutnoj ekonomskoj konjunkturi se nije moguće vraćati na modele iz prošlosti (na čemu se, potpuno promašeno, često zasniva strategija sindikatâ, još preostalih socijaldemokrata, umjerenih kejnzijanaca i sl.), postignute u potpuno drugačijim i vrlo specifičnim političko-ekonomskim okolnostima. Iza Drugog svjetskog rata su nakon velikih ratnih razaranja (koja su razriješila veliku svjetsku ekonomsku krizu počelu 1929) vladale visoke stope profita, na socijalističkom Istoku je u toku bila ubrzana industrijalizacija, a na kapitalističkom Zapadu se moralo raditi ustupke pred militantnim sindikatima i moćnim lijevim

18

M at e K a p o v i ć

Hrvatska – situacija i perspektive

strankama6 te dokazati pred ideološkim protivnikom s druge strane željezne zavjese da i kapitalizam može omogućiti visoku razinu socijalnih prava – a što je proces koji je bio započeo već nakon 1917. pod izravnom prijetnjom svjetske socijalističke revolucije nakon Prvog svjetskog rata – u Njemačkoj7, Italiji (biennio rosso), Mađarskoj i drugdje8. Ničega od toga, a ponajviše visokih profitnih stopa koje su to sve omogućavale, više nema. Danas više ne možemo imati „i ovce i novce” i nije moguće očekivati da i rad i kapital budu zadovoljni. Onima na vrhu je to prilično jasno pa odatle katkad i vrlo slikovite i iskrene prognoze o gladnim godinama u budućnosti i potrebom za stezanjem kaiša. Poznati američki sociolog i rodonačelnik teorije svjetskog sistema9 Immanuel Wallerstein smatra da je svijet trenutno (pri čemu misli na još sljedećih nekoliko desetljeća) na velikom razmeđu i da je jedino pitanje, koje ovisi o postupcima svih nas, hoće li krenuti u pravcu „duha Davosa”10 (tj. sustava koji bi bio još autoritarniji, 6

Komunističke partije Italije i Francuske su nakon Drugog svjetskog rata i u kasnijim desetljećima (u Italiji sve do 1980-ih) znale imati podršku i po 30-ak posto elektorata. 7 Usp. npr. Chris Harman, The Lost Revolution: Germany 1918 to 1923 (Haymarket, Chicago, 2003). 8 Usp. iz tih godina zgodnu anegdotu kada se „1919, Tôn Đức Thắng, francuski mornar (i budući predsjednik Demokratske Republike Vijetnam, kao i prvi predsjednik Socijalističke Republike Vijetnam), popeo na jarbol bojnog broda koji je bio perjanica francuske flote na Crnom moru i, uz odobravanje mornarâ, razvio zastavu Pariške komune, crvenu zastavu revolucije, tako odgađajući francusko sudjelovanje u intervenciji Saveznikâ protiv sovjetske Rusije u nastanku” (Eric Selbin, Revolution, Rebellion, Resistance: The Power of Story, Zed Books, London – New York, 2010, str. 90 – moj prijevod). 9 Za kratak uvod u teoriju svjetskog sistema usp. npr. Immanuel Wallerstein, World-Systems Analysis: An Introduction (Duke University Press, Durham – London, 2004). 10 Prema švicarskom mjestu Davosu, gdje se jednom godišnje sastaje svjetska politička i kapitalistička elita. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

19

I. K a p i ta l i z a m

hijerarhiziraniji i socijalno nepravedniji od današnjega) ili „duha Porto Alegrea”11 (tj. svijeta koji bi bio bar donekle demokratskiji i pravedniji od današnjega)12. Budućnost – tavorenje na nerazvijenoj periferiji Evrope

Budućnost Hrvatske (ali i većine, a možda čak i čitavog svijeta) nije blistava. Svjetlo na kraju tunela se ne nazire. Što se tiče Hrvatske, koja gospodarski pada još od početka krize, bit će potrebne godine samo da se vratimo na razinu 2009. Osim toga, u trenucima kada ga nema, prelako se zaboravlja da gospodarski rast kao takav nije apsolutno nikakav jamac i rasta životnog standarda za većinu. Na to upućuje, među ostalim, i zanimljiva činjenica da su se dvije najveće pobune u 2013. dogodile upravo u zemljama koje su tada imale izrazit gospodarski rast – Turskoj i Brazilu. Hrvatsku u budućnosti, sasvim je izvjesno, ne dogode li se radikalne promjene, čeka dugoročno tavorenje i trajna nerazvijenost na periferiji EU. Osim što privatizirani bankovni sektor u stranom vlasništvu, očekivano, ne pokazuje ni najmanje namjere (uvijek donekle rizičnog) kreditiranja domaće proizvodnje (jer mu je u interesu podupirati sigurnije stambene ili automobilske kredite i lokalnu potrošnju uvoznih proizvoda, nerijetko iz matičnih zemalja dotičnih banaka, s čijim su industrijama banke često izravno poslovno povezane), u povijesti je, kazuju nam ekonomske studije13, praktički nezabilježeno da se neka zemlja razvije uz potpuno 11

Prema brazilskom gradu Porto Alegreu, gdje se održao prvi velik alterglobalistički svjetski skup Svjetskog socijalnog foruma, a inače poznatom i po participatornom budžetu. 12 Wallerstein ovakvu tezu iznosi u čitavom nizu svojih knjiga, članaka i predavanja – vidi npr. njegov recentan članak „Structural Crises”, New Left Review 62/2010: 133–142. 13 Usp. npr. 7. poglavlje u sjajnoj, a sada i prevedenoj, knjizi Ha-Joon Changa 23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu (Profil knjiga, Zagreb, 2014). 20

M at e K a p o v i ć

Hrvatska – situacija i perspektive

otvorene granice na slobodnom tržištu (dakle, bez početnog protekcionizma i zaštite pupajuće industrije). To se stoga ne može očekivati ni u našem slučaju, pogotovo kada se cjelokupna ekonomska „politika” naših vlasti svodi na čekanje (!) na strana ulaganja. Tâ se ulaganja neće dogoditi, a i kada bi se dogodila, od njih se ne mogu očekivati čudesa ili da će biti motor našeg razvoja (kako opetovano upozorava npr. poznati slovenski ekonomist Jože Mencinger) jer je cilj svih stranih ulaganja, kao uostalom i bilo kakvih ekonomskih poteza u kapitalizmu, privatni profit ulagača a ne razvoj zemlje u kojoj se ulaganje odvija. Strani kapital je već uvelike pokupovao postojeće resurse koje smo mi izgradili a koji mu sad donose lak profit, kao što je i pokazao da mu nije problem financirati izgradnju profitabilnih i sigurnih velikih trgovačkih centara gdje nam prodaje uvoznu robu (unatoč svim mitovima o birokraciji kao najvećoj prepreci za strana ulaganja). Koliko dobra su nam strana ulaganja donijela smo i dosad mogli vidjeti, npr. u vidu golemih odljeva kapitala kroz privatizirane banke u stranom vlasništvu, oligopolistički položaj telekomâ i sl. Ekonomska politika kakva se trenutno vodi u Hrvatskoj (ali i općenito u većini zemalja na svijetu) nesumnjivo je u isključivom interesu uske ekonomske elite u zemlji i inozemstvu, a na štetu većine društva. No čak i kada ne bi bilo tako, recimo u slučaju da u Hrvatskoj postoji vlast barem „južnoameričkog tipa”, koja bi provodila politiku koja bi više išla u korist većine, situacija bi svejedno bila vrlo teška (kao što vidimo i po slučaju Sirize, koja je u 2015. došla na vlast u Grčkoj). U EU je bilo kakva neortodoksna ekonomska politika uvelike unaprijed onemogućena institucionaliziranošću neoliberalne politike (iako i tu ima određenih mogućnosti za neposluh, kako dokazuje primjer Viktora Orbána u Mađarskoj, koji to, doduše, radi iz desno-populističkog aspekta), a zemlje poput Hrvatske se zbog svih već spomenutih razloga (velika nezaposlenost i jednostavno nepostojanje dovoljnog broja radnih Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

21

I. K a p i ta l i z a m

mjesta, uništeni proizvodni i zapušteni poljoprivredni kapaciteti) i objektivno nalaze u nezavidnoj ekonomskoj situaciji, koju bi preko noći teško obrnula i najprogresivnija vlast, čak i pod najboljim okolnostima i unatoč najboljim namjerama i sposobnosti.

22

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska14

Kada se razmahala ekonomska kriza, na kratko vrijeme je, moglo bi se reći, bila zavladala skoro pa panika. Alan Greenspan, bivši šef američkog FED-a, na saslušanju u Kongresu 2008. priznaje da je jako potresen i šokiran jer je shvatio da ideologija slobodnog tržišta, koju je dotad zastupao, ima nedostataka. Kraljica Engleske je pak ekonomiste s londonskog LSE-a bila dovela u nepriliku upitavši kako je moguće da nitko od svih tolikih učenih ekonomista nije predvidio krizu. Karl Marx se počeo pojavljivati i na naslovnicama mainstream medijâ. No kratkotrajna panika je uskoro, nakon žurnih reakcija američkih vlasti, nestala, sistem se sabrao i ubrzo se sve vratilo na staro pa se kapitalistička kriza, još jednom dokazujući nevjerojatnu fleksibilnost kapitalističkog sistema, iskoristila kao opravdanje za nastavak iste ekonomske politike (privatizacija, liberalizacija, deregulacija), a sve pod okriljem mjerâ štednje. Opravdanje je sada još jednostavnije – nema novaca (jasno, o „alternativnim” se mjerama štednje, koje ne bi išle preko grbače običnih ljudi, ne razmišlja). Tako nas se i dalje uvjerava da ćemo živjeti bolje ako budemo imali manje plaće (i tako budemo „konkurentniji”) te nam se i dalje govori da će nam biti to bolje što najbogatijima bude bolje. Ekonomski sistem kakav imamo „nije savršen, ali je najbolji što može 14

Izvorno objavljeno 22. siječnja 2014. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

23

I. K a p i ta l i z a m

biti”, a alternative mu jednostavno nema. Pitanje je može li se to i egzaktno potvrditi, ali vrlo je vjerojatno da se takvi konzervativni argumenti koriste od pamtivijeka – i u robovlasništvu i feudalizmu se, kada bi došlo do napuklinâ u sistemu, vjerojatno govorilo da alternative nema i da sistem jednostavno ne može drugačije funkcionirati. Osim toga, i tada su takvi bili u pravu govoreći da drugačijeg sistema (osim robovlasništva/feudalizma) trenutno nema, a teško da se mogao predvidjeti uspon kapitalizmu u budućnosti. I Afrika je kapitalistička

Pritom se zaboravlja još jedna bitna činjenica. Kada se nudi standardna tranzicijska priča o tome da ćemo kroz blagodati slobodnog tržišta jednom konačno doploviti do blagostanja (iako nam zasad ne ide baš dobro – uzmemo li, primjerice, u obzir podatak da nam je realni BDP u 2013. za 7,1% niži od onoga iz 1986.15), obično se kao dokaz kapitalističkog uspjeha podastire samo nekoliko zemalja. To su najčešće zapadnoevropske zemlje poput Švicarske, Nizozemske, Belgije i sl. No zaboravlja se pritom da je takvih zemalja na svijetu poprilično malo, a da je npr. i cijela Afrika, ne samo zapadna Evropa, također kapitalistička. Kada se navode argumenti poput „pogledajte zapadnu Evropu”, treba voditi računa o tome da je to svega 15-ak većih država (a ni tamo nije baš svugdje trenutno najbolja ekonomska situacija – npr. u Španjolskoj, Portugalu, Irskoj). Nerijetko su to i bivše kolonijalne sile (npr. Velika Britanija, Nizozemska ili Belgija), koje su svoj kapital akumulirale, među ostalim, i „šireći civilizaciju” diljem svijeta. Takvim se uspješnim zemljama na svijetu još može pridodati nekoliko bivših evropskih kolonija s pretežno bijelim stanovništvom (SAD, Kanada, Australija, Novi Zeland), pokoja dalekoistočna zemlja (poput Japana ili Južne Koreje – važnih američkih saveznika), male naftaške države (poput Katara) i sl. 15

Prema podacima ekonomista Tihomira Domazeta u Večernjem listu (30. prosinca 2013).

24

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska

U koliko se zemalja dobro živi?

Na svijetu ima nešto više od 190 država. 1% najbogatijih u svim državama jako dobro živi. Nešto bolje može živjeti i (viša) srednja klasa u pojedinim, pogotovo razvijenijim, zemljama. Međutim, zemalja za koje se može reći da u njima velika većina (ili bar relativna većina) ljudi živi dobro ili solidno i nema tako puno. Zanemarimo li državice poput Luksemburga i gradove-države poput Singapura, razvijenih država, za koje se može reći da u njima većina (a ne samo najbogatiji) dobro žive, na svijetu ima možda 30-ak ili nešto više (ovisno o tome što smatramo dobrim životom i većim dijelom stanovništva). Tu se čak može zanemariti i to da i u nekim najrazvijenijim zemljama, poput SAD-a, može biti problema sa siromaštvom (iako to siromaštvo, dakako, nije na razini onoga u Africi) i da ni u svim tim zemljama nije svima baš blistavo (npr. u Španjolskoj je nezaposlenost između 2012. i 2015. varirala između 23% i skoro 27%). Dakle, izdvojimo li tih najrazvijenijih 30–40 zemalja, ostaje nam većina od 150–160 zemalja na svijetu. Njih možemo slikovito i ugrubo podijeliti na zemlje „srednje žalosti” (poput Hrvatske), one još siromašnije i nerazvijenije (poput mnogih afričkih i azijskih zemalja) i one „potpune bijede” (poput Haitija ili Etiopije). Evropa, i razvijene zemlje općenito, kubure s gospodarskim rastom, ali ni situacija u zemljama koje imaju gospodarski rast nije nužno dobra. U situaciji je poput hrvatske, gdje godinama nakon izbijanja svjetske krize 2008. nema čak ni minimalnog gospodarskog rasta, lako smetnuti s uma da gospodarski rast ne znači nužno i povećanje životnog standarda. Stoga ne treba čuditi da smo u 2013. najveće proteste vidjeli upravo u Turskoj i Brazilu, zemljama koje imaju gospodarski rast, a neće iznenaditi ni podatak da prosvjedi nisu nikakvo čudo ni u još uvijek brzorastućoj Kini – ondje je npr. u 2010. zabilježeno ni više ni manje nego 180.000 različitih oblika masovnih prosvjeda, pobuna, sukoba i sl.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

25

I. K a p i ta l i z a m

Kapitalistički svijet

Danas je praktički cijeli svijet kapitalistički. Iznimke su više-manje samo Kuba, kao relikt realsocijalizma 20. stoljeća, i suluda despocija Sjeverna Koreja (Kina i Vijetnam su, unatoč vlasti nominalno komunističkih partija i ulozi države u ekonomiji, danas kapitalističke zemlje). U nekim se zemljama Južne Amerike (Venecuela, Bolivija, Ekvador) najavljuje više ili manje otvoreno (bolivarski) socijalizam 21. stoljeća, ali i te su zemlje, unatoč nekim progresivnim pomacima, još uvijek kapitalističke. Sve u svemu, kada se govori o kapitalizmu i njegovim uspjesima, ne može se gledati samo na neke zemlje. Ako je čitav svijet kapitalistički (a više-manje je to tako), onda uspjeh ili neuspjeh svjetskog ekonomskog sustava treba procjenjivati po čitavom svijetu. A ako pogledamo čitav svijet, razvijenih je i uspješnih kapitalističkih zemalja samo 30-ak do 40-ak (od njih preko 190). Ne može se, dakle, kapitalizam promatrati samo kao nešto što postoji u razvijenim zemljama. I nerazvijene su zemlje (a to je većina zemalja na svijetu!) kapitalističke i neizostavan su dio svjetskog ekonomskog sustava. Tim više znamo li da zbog neokolonijalne ekonomske politike razvijenih zemalja nije baš nepovezano što su te zemlje bogate, a što je npr. Afrika i dalje ekstremno siromašna – počev od famoznih programa „strukturalne prilagodbe” od 1980ih nadalje, kojima su razvijene zemlje nametale afričkim (i drugim) zemljama ekonomsku politiku koja će ići Zapadu u korist16. Problem je i u tome što se nije lako ugurati među razvijene, tim više što bogate zemlje, nakon što su se razvile, kako se slikovito izražava Ha-Joon Chang, „odguruju ljestve”17 i mijenjaju pravila na štetu 16

Za Afriku usp. npr. Patrick Bond, „Neoliberalism in Sub-Saharan Africa: From Structural Adjustment to NEPAD”, u: Alfredo SaadFilho i Deborah Johnston, Neoliberalism: A Critical Reader (Pluto Press, London – Ann Arbor, 2004), 230–236. 17 Usp. knjigu Ha-Joon Changa Kicking Away the Ladder: Development Strategy in Historical Perspective (Anthem, London, 2003). 26

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam nisu samo Švicarska i Nizozemska

nerazvijenih pa npr. razvijene zemlje, koje su se razvile uz intervencionizam (utjecaj države na ekonomiju) i protekcionizam (carinske zaštitu svojih industrija), danas cijelom svijetu putem međunarodnih ekonomskih organizacija nameću neoliberalnu ekonomsku politiku (smanjenje razvojnog utjecaja države na ekonomiju) i otvoreno tržište (ukidanje ili smanjenje carinskih zaštita). Više ili manje kapitalizma?

Neki će reći da siromašnima upravo zato što su siromašni treba više, a ne manje, kapitalizma – slobodnije tržište, manje regulacije, više „ekonomskih sloboda” itd. No upravo u siromašni(ji)m zemljama (zanemarimo tu pitanje korupcije, od čega često nisu imune ni najrazvijenije zemlje) obično imamo puno „više kapitalizma” nego u razvijenim zemljama. U siromašni(ji)m zemljama je kapital puno slobodniji – puno je manje regulacijâ, plaće su niske, radnička prava često nepostojeća, ekološka ograničenja nepoznanica, izdaci za socijalnu državu minorni ili potpuno izostaju, nema javnog zdravstva, ne postoji mirovinski sustav itd. Dakle, siromašni već imaju kapitalizma preko glave, za razliku od mnogih razvijenih zemalja (poput Švedske ili Kanade) koje često imaju vrlo razvijenu socijalnu državu, i za koje će mnogi američki tržišni fundamentalisti čak prezrivo odbrusiti da su zapravo socijalističke. Kao zaključak, na svijetu ima i uspješnih i manje uspješnih zemalja, ali, sve u svemu, ne može se mirne duše reći da imamo ekonomsko-politički sistem koji je većini ljudî na svijetu donio blagostanje i dobar život. Možda najbolju ilustraciju trenutnoga stanja u svijetu daje podatak o tome da 85 najbogatijih osoba na svijetu posjeduje imovinu jednaku onoj koju ima najsiromašnija polovica svijeta (3,5 milijarde ljudi)18 ili predviđanje da će do 2016. 1% najbogatijih imati veće bogatstvo od ostalih 99% ljudi19. 18

Oxfamov izvještaj (siječanj 2014). Oxfam je međunarodna organizacija koja se bavi problemom siromaštva u svijetu. 19 Oxfamov izvještaj (siječanj 2015). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

27

Kako li smo to samo preživjeli od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?20

Ključni dio prelaska iz realsocijalističkog sistema u današnji, kapitalistički, bila je privatizacija, kojom je nekadašnje društveno vlasništvo (vlasništvo cijeloga društva, svih nas), u međufazi pretvorbom pretvoreno u državno vlasništvo, postalo vlasništvo novostvorene kapitalističke manjine. Tako je većina tvornicâ, kompanijâ, trgovinâ, hotelâ itd. (ono što se klasično zove „sredstva za proizvodnju”) prešla u ruke privatnih vlasnika (koji čine izrazitu manju u društvu). No osim što je kapitalizam morao biti uspostavljen na toj bazičnoj, prozaičnoj, razini, morao je biti uspostavljen i na ideološkoj razini. Kao što i ovaj prvi proces još traje (jer se još nije uspjelo privatizirati baš sve – npr. tvornica Petrokemija u Kutini – ali ide se u tom smjeru), traje i ovaj drugi. Tako su nas npr. uvjerili da je samoupravljanje (dakle, „upravljanje samim sobom”, što je zapravo druga riječ za demokraciju, ponajprije na radnim mjestima) nešto loše. I sama riječ radnik je postala sumnjiva i pokušalo je se zamijeniti „hrvatskijom” i kapitalističkijom riječi djelatnik. Javni sektor kao glavni neprijatelj

Jedan je od vidova ideološke tranzicije u kapitalizam, koja se neprestano mora iznova potvrđivati da bi bila efikasnom, i pljuvanje 20

Izvorno objavljeno 18. siječnja 2014. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

29

I. K a p i ta l i z a m

po javnom sektoru. Sve sile prokapitalističke Hrvatske sjedinile su se u svetu hajku protiv tog bauka: HUP i poduzetnički vizionari, fanatični novinari Jutarnjeg i tržišnofundamentalistički blogovi, liberalni intelektualci i aynrandijanski proroci po internetskim forumima. Javni sektor, navodno prepun „parazitâ”, na stalnom je udaru, pri čemu je (nepotrebna) birokracija samo prototipni primjer javnog sektora, iza kojega uvijek (pa makar i neizrečeno) slijede i svi ostali – radnici u školama, bolnicama, vrtićima i općenito bilo kakvim javnim ustanovama. Motivacija je tu jasna. Apologeti kapitalizma, naime, smatraju da uloga države više-manje može biti samo to, da se izrazimo slikovito, da upošljava specijalce i njihove pse koji će štititi tajkune u njihovim dvorcima i vilama kada ljudima jednom voda dođe do grla (eventualno država može dati tu i tamo marljivom poduzetniku kakav poticaj ili olakšicu, ali o tome apologeti ne vole baš previše govoriti). Što se pak tiče zdravstva ili obrazovanja – ta tu je svak za se odgovoran. Tko nema novca, neka umre neuk. Još je jedan cilj takve propagande uvjeriti radnike iz privatnog sektora da su im najljući neprijatelji „paraziti” iz javnog sektora. Ako se smanjuju plaće i radnička prava u privatnom sektoru, neka i susjedu crkne krava – smanjimo plaće i prava i u javnom sektoru. To što će smanjivanje plaćâ i pravâ u javnom sektoru samo posljedično još dublje gurnuti plaće i prava u privatnom sektoru, o tom potom. Bitno je uvjeriti radnicu u privatiziranoj kompaniji ili trgovačkom lancu (jednom od onih koji su opstali) da je za sve kriv nastavnik u osnovnoj školi koji predaje njezinoj kćeri (kao što je drugom prilikom za sve kriv susjed peder, Srbin ili ateist), dok je vlasnik te iste kompanije, koji je do nje došao na najbeskrupulozniji način u privatizaciji, dakako, čisto nevinašce. Pritom se to što se zadnja dva desetljeća partitokratski izmišljalo općine, županije i izmišljene poslove da bi se zaposlilo klijentelističku stranačku glasačku mašineriju koristi za udar po javnom sektoru općenito, kao 30

M at e K a p o v i ć

Kako li smo to samo preživjeli od 1945. do 1990. bez privatnog sektora?

da bi bez svih tih liječnika i učitelja iz javnog sektora uopće bilo zdravih i pismenih radnika koji bi mogli uopće raditi u privatnom sektoru. Život bez privatnog sektora?

Pritom si nitko od dotičnih apologeta sretne kapitalističke budućnosti ne postavlja jedno jednostavno pitanje. Nebitno o tome kakav je naš ideološki predznak i stav o Jugoslaviji, svejedno se postavlja pitanje – ako svi danas živimo od privatnoga sektora i ako su svi koji ne rade u privatnom sektoru paraziti, pa kako je onda bivša država praktički bez privatnog sektora živjela punih 45 godina? Kako je to uopće ekonomski bilo moguće? Nije li privatni sektor taj koji nas sve hrani? Čovjek bi rekao, s obzirom na sadašnju prokapitalističku propagandu, da se bez privatnog sektora ne bi moglo živjeti ni dana, kadli ono, SR Hrvatska bez njega skoro pa pola stoljeća preživje. Da, bilo je i u Jugoslaviji nešto privatnog sektora (sitnih firmi, obrta, privatnih krčmi i sl.), ali izrazito je dominantan bio društveni sektor – u njemu je još 1990. radilo čak 97,6% svih radnika u Hrvatskoj21. I skoro sve ono od čega mi još i danas preživljavamo je izgradio upravo taj ne-privatni sektor. Kad već govorimo o realnom sektoru, budimo realni. Izuzmemo li tu iz slike uglavnom manja privatna poduzeća nastala uglavnom nakon 1990, sav taj veliki realni i privatni sektor je prije 1990. pripadao „irealnom” društvenom sektoru. A svi su se ti veliki „poduzetnici”, novopečeni krupni kapitalisti, obogatili običnom glembajevskom razbojštinom. Gordi mesijanski propagatori kapitalizma će to rijetko priznati, ali ne postoji pošten način na koji smo od 1990, od zemlje u kojoj bogatašâ praktički nije bilo, za malo više od dva desetljeća dobili situaciju u kojoj imamo 260 multimilijunaša s ukupnom imovinom od skoro 30 milijardi dolara. 21

Tome se može pridodati još 0,5% radnika u zadrugama i 0,2% u miješanim poduzećima. Samo je 1,7% radnika radilo u privatnim poduzećima. Usp. Bendeković, Jadranko 2000, „Privatization in Croatia”, Ekonomski pregled 51/1–2: 55–90 (podaci na str. 56). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

31

I. K a p i ta l i z a m

Kapitalisti bez radnikâ?

I, na kraju, tko je tu zapravo parazit? Ne, to nisu radnici u javnom sektoru (iako i među njima ima onih politički postavljenih i onih koji ne obavljaju dobro svoj posao). Nisu to ni radnici u privatnom sektoru. Malo je što gnjusnije od slušanja bijednih isprika kako, eto, Ivica Todorić bar nije upropastio tvornice i trgovine, nego „zapošljava” na desetine tisuća radnikâ. No, na stranu što je Todorić do toga što ima došao kroz privatizacijsku pljačku, nije on poslodavac. Poslodavci su njegovi radnici njemu. Jer radnici mogu raditi bez kapitalistâ, ali kapitalist bez radnikâ ne može. Za primjer toga ne trebamo gledati bivšu državu ili Kataloniju za vrijeme Španjolskog građanskog rata – dovoljno je pogledati brojne kooperative koje postoje i na razvijenom kapitalističkom zapadu (npr. u SAD-u ili Kanadi), od kojih je možda najpoznatiji svjetski primjer španjolska kooperativa Mondragón, koja širom svijeta zapošljava preko 80.000 ljudi. Pravi paraziti nisu oni koji obrazuju vašu djecu, liječe vas ili čiste ulice vašega grada. Pravi se paraziti nalaze na vrhu i smiju vam se dok lakovjerno gutate ideološku maglu koju proizvode njihovi, plaćeni ili neplaćeni, propagandni lakeji u politici i medijima, na fakultetima i internetu.

32

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja22

Jedna je od svetih zadaća tržišnih fundamentalista uništavanje ostataka „socijalističkog mentaliteta” koji navodno priječe razvoj Hrvatske. Pod „socijalističkim mentalitetom” se podrazumijeva, recimo, tvrdoglavo ustrajavanje ljudî na tome da svatko tko je bolestan ima pravo na (za krajnjeg korisnika) besplatnu zdravstvenu pomoć ili, nakon 25 godina razorne privatizacijske politike, nepovjerenje prema privatizaciji kao panaceji koja će riješiti sve naše ekonomske probleme. Isto tako se nedvojbeno postojanje političkog namještanja u državnom aparatu (iako veličina javnog sektora u Hrvatskoj, kako su pokazale analize23, ne odudara od prosječne

22

Izvorno objavljeno 17. ožujka 2014. na portalu Index. Usp. studiju Analiza sustava zaposlenih u hrvatskom javnom sektoru (2010) Instituta za javne financije po narudžbi Matice hrvatskih sindikata. Navodimo citat (str. 1): „Prema podacima iz baze Međunarodne organizacije rada (MOR-a), Hrvatska tijekom promatranog razdoblja ima prosječni udio zaposlenih u sektoru opće države 17,15%, od ukupno zaposlenih, što je malo ispod prosječnog udjela za sve prikazane zemlje. Istodobno, prosječni udio zaposlenih u javnim poduzećima, u ukupnoj zaposlenosti u Hrvatskoj, značajno je viši, nego u većini drugih zemalja, te je tijekom promatrane četiri godine iznosio 13,88%, i niži je samo od istovjetnoga udjela u Grčkoj i Poljskoj. Analizom ukupnoga broja zaposlenih u pojedinim područjima NKD-a, u kojima je koncentriran najveći dio zaposlenih u državnom sektoru i sektoru pretvorbe u Hrvatskoj, možemo zaključiti da u usporedbi s europskim zemljama, Hrvatska ima u populaciji i u ukupnoj zaposlenosti ispodprosječan udio zaposlenih u ovim područjima.”

23

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

33

I. K a p i ta l i z a m

evropske) koristi kao izlika za napad na javni sektor općenito, uključujući i bolnice i škole i dječje vrtiće itd. Divinizacija kapitalistâ

Još je jedan sakrosanktni zadatak stvaranje „poduzetničkog društva”. Društva u kojem će se svi klanjati „poduzetnicima” (tj. „poslodavcima”, tj. kapitalistima) kao, navodno, najvrjednijem i pogonskom dijelu društva. No tu se ne biraju, kao što bi se moglo pomisliti, nekakvi iznimni poduzetnici-inovatori (kakvih je realno jako malo). Bilo kakav kapitalist je dobar. Pa nas tako medijski napisi suptilno navode na klanjanje npr. uvoznicima kompjuterâ, vlasnicima zaštitarskih firmi, striptiz-barova ili kladionicâ jer je to sve posvećeni privatni sektor, dok se istodobno potiče na prezir „parazitâ” u javnom sektoru, koje čine npr., među ostalima, tete u vrtiću, učiteljice, medicinske sestre ili kardiokirurzi te se pokušava stvoriti umjetan razdor između radnikâ u privatnom i javnom sektoru. Tako se s jedne strane glorificira ljude koji se često bave sumnjivim ili banalnim poslovima, od kojih su neki do bogatstva došli na još sumnjiviji način, dok se s druge strane pljuje po ljudima koji nas liječe i koji nam podučavaju djecu. Demonizacija „parazitâ”

Rezultat takve ideologije je onda i zaključak da je npr. učiteljica u javnoj školi, koja (za ne baš velike novce) podučava djecu običnih ljudi, „parazit”, dok učiteljica u privatnoj školi, koja podučava zlatnu mladež, sinove i kćeri tajkunâ, to nije (iako je, jasno, i ona tek malo bolja od smeća jer ipak nije „poduzetnica”). Isto tako, „parazit” je i doktor u javnoj bolnici, koji jednako liječi sve bolesnike imali oni novaca ili ne, jer dobiva plaću iz proračuna, dok doktor koji radi taj isti posao u nekoj privatnoj bolnici, ali liječi samo imućnije ili bogate, koji si privatno zdravstvo mogu priuštiti, to nije. Čistačica koja radi u javnoj školi ili bolnici je „parazit” 34

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

jer dobiva plaću iz proračuna, ali ne i autsorsana čistačica, koja bi radila taj isti posao samo za manje novca i uz lošije radne uvjete. A ni slučajno parazit ne bi bio kapitalist koji bi imao firmu u kojoj bi autsorsana čistačica radila i koji bi uredno pobirao profit opet iz državnog proračuna – znajući kako Hrvatska funkcionira i znajući kako je autsorsanje završilo npr. u SAD-u ili Kanadi, to bi na kraju državu izišlo (i izlazi u slučajevima gdje je već provedeno) još i skuplje, a ne treba biti jako domišljat da bi se zaključilo da „poduzetnici” povezani s trenutnom vlasti uvijek imaju „najpovoljnije” ponude na javnim natječajima. Dakako, svi rečeni „paraziti” iz javnog sektora više ne bi bili „paraziti” kada bi se sve te bolnice, škole, vrtići itd. privatizirali i kad bi time dobili blagoslov svetog i nepogrešivog tržišta (istog onog zbog kojeg trenutno pola svijeta ima isto imovine koliko i 85 najbogatijih ljudi na svijetu). Te bi se privatizacije po mogućnosti odvijale onako kako se to radilo u zadnjih četvrt stoljeća, tako da se vlasništvo nad poduzećem/institucijom praktički besplatno preda umreženom privatnom vlasniku, koji bi onda radnicima mogao dati manje plaće, pola ih otpustiti, a profit trpati sebi u džep. Tu je na djelu, kako rekosmo, vrlo zanimljiva ideologija. Ako radiš u javnom sektoru, npr. kao učitelj ili čistač, i obavljaš posao koji je u interesu društva (bilo da je riječ o podučavanju djece ili o čišćenju ulicâ), onda si „parazit”. Ako pak radiš isti taj posao, ali istodobno imaš iznad sebe i posrednika, kapitalista, za kojega ćeš crnčiti i koji će ti oduzimati najveći dio vrijednosti koju stvoriš svojim radom, e onda više nisi „parazit” (iako si i onda, zapravo, nitko i ništa u odnosu prema njegovoj visosti „poslodavcu”). Tko kome daje posao?

Postavljanjem „poduzetničkog duha” na pijedestal se opravdava smanjenje troškova za javni sektor (uključujući i zdravstvo, školstvo, socijalu itd.) i općenito radničkih prava za onaj dio društva (većinu) koji nije dovoljno „poduzetan” (tj. ima druge interese, Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

35

I. K a p i ta l i z a m

dobar je u neprofitabilnim stvarima, nema početnog kapitala, nema taticu koji će ga malo pogurnuti i sl.) pa mora raditi za nekog drugog. Drugi je, svjestan ili nesvjestan, razlog promicanja „ideologije poduzetništva” davanje legitimiteta statusu quo, a samim time i povratno davanje legitimiteta tranzicijskim kriminalcima poput Todorića, koje se u pristojnom društvu naziva „poduzetnicima” ili, uz tek lagašnu dozu lažne kritike, eventualno „kontroverznima”. Kada se govori o „poduzetničkoj klimi”, osim što stvaranje iste podrazumijeva npr. manje plaće i manja prava za radnike te pogodovanje krupnom kapitalu, moramo biti svjesni i toga da ona podrazumijeva i konačno prihvaćanje maksime „ko je jamio, jamio”. Odbacivanje „socijalističkog mentaliteta” i prihvaćanje novog kapitalističkog načina razmišljanja, dakle, podrazumijeva i svjesno zatvaranje očiju pred očitim lopovlukom i svjesno susprezanje nevjerice kada je riječ o porijeklu bogatstva naših novih Glembaya. „Ne pitaj za prvi milijun”, kako u trenucima iskrenosti kažu i neki od naših novopečenih „uglednika”. Ideologija je, kao i obično, sadržana već u samom jeziku. Već i naziv poduzetnik (duhovito prekršten u oduzetnik) zvuči vrlo gordo, a njegova česta istoznačnica (premda se ti termini ne poklapaju uvijek24) poslodavac u sebi sadrži čitavu jednu ekonomsku filozofiju. Iz samoga naziva proizlazi da „poslodavci” daju posao radnicima iako je zapravo obrnuto – premda u stvarnosti „poslodavci” najčešće započinju neki biznis i osiguravaju početni kapital (osim ako se ne radi o privatizaciji ili sl.), pravi su poslodavci tu radnici. Naime, kapitalist bez radnikâ ne može postojati (ako je „sâm svoj majstor”, tj. radi sâm bez radnikâ, onda po definiciji nije kapitalist), dok radnici bez kapitalista mogu itekako poslovati. Uzmimo primjer nekog internetskog portala – portal ne može postojati ako ima samo vlasnika a bez novinarâ i tehničke 24

Poduzetnik može biti i samostalan (samozaposlen), tj. ne mora imati radnike koji rade za njega (pa onda zapravo ni nije kapitalist, iako je samostalan akter na tržištu), dok poslodavac nužno podrazumijeva osobu koja ima jednog ili više radnikâ (tj. kapitalista po definiciji).

36

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

podrške (bar ne u kompleksnijem obliku koji zahtijeva rad većeg broja ljudî). No portal bi mogao postojati bez tog vlasnika ali s novinarima i tehničkom podrškom (koji bi npr. mogli poslove koje eventualno obavlja vlasnik/kapitalist povjeriti nekom od radnikâ, a koji bi primao plaću kao i svi drugi i bio vlasnik portala zajedno sa svim drugima25). Dakle, to da vlasnik poduzeća tj. kapitalist radnicima „daje posao” je mit, kao što je mit i to da su u robovlasništvu robovlasnici „davali” robovima smještaj i hranu (jer se u oba slučaja „davanje”, naime, masno naplaćuje). Stvar je u tome da trenutno živimo u sistemu u kojem se takav vid pokretanja poslova preferira26 iako to nije nipošto nužno – npr. u nekom drugačijem ekonomskom sistemu bi se moglo preferirati da poslove primarno pokreću kooperative (više radnikâ zajedno udruženih pod istim uvjetima), lokalne zajednice, država u interesu čitavog društva itd. Nakaradna ideologija i nakaradno društvo

Živimo u zemlji u kojoj živi 280 multimilijunaša27, koji su do bogatstva došli u privatizacijskoj pljački (koliko god se pokušavalo da kolektivno gurnemo glavu u pijesak), dok istodobno realno pola milijuna ljudi nema posla, a kopanje po kontejnerima je mnogima svakodnevica. Živimo u društvu u kojem je smisao čitave ekonomske aktivnosti profit manjine a ne dobrobit i razvoj čitavog društva. U društvu u kojem je sve, sve više i više, podređeno profitu multimilijunaške oligarhije, koja se, među ostalima, slavi u „kultu poduzetništva” o kojem smo govorili. Na oltaru tržišta će se pritom žrtvovati apsolutno sve – i pravo na zdravlje, i pravo na obrazovanje, i pravo na krov nad glavom… 25

Tu bi bila riječ o zadruzi tj. kooperativi. To se, recimo, u Hrvatskoj vidi po poprilično rigidnim zakonima o osnivanju i upravljanju zadrugama i drugim oblicima kooperativnog djelovanja (npr. za pokretanje zadruge je potrebno minimalno 7 zadrugara, dok se ispod toga ona formalno ne može organizirati). 27 Vidi fusnotu 3. 26

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

37

I. K a p i ta l i z a m

Dakako, kada se govori o kultu entrepreneurâ (kako je notornom Tomi Horvatinčiću 2010. krotko tepao Jutarnji list, bilten krupnog kapitala), zaboravlja se spomenuti da se ne tako davno i bez njih nekako živjelo. Bez ikakve želje za upadanjem u bilo kakvu nostalgiju, treba se ipak sjetiti da smo od 1945. do 1990. sasvim uspješno živjeli s vrlo malo privatnog sektora28 – a zamislite, i tad su postojali i vrtići i škole i bolnice i fakulteti i svi ostali „paraziti”. Dominantan je bio društveni sektor u kojem je radilo 97,6% radnikâ 1990.29, dok se onaj privatni svodio uglavnom na male obrte, restorane, kafiće i sl., od kojih se mnogi nisu ni mogli smatrati kapitalističkima jer nisu imali radnikâ ili je bila riječ o obiteljskom poslu itd. Isto se tako zaboravlja da od države i kapitalisti dobivaju različite subvencije, olakšice, poticaje itd., ali, zanimljivo, nitko, recimo, Coca-Colu30 (koja je još, k tome, strana korporacija) ne naziva parazitom kada se to dogodi. Radnici, kapitalisti i poduzetnici

Radnika hrvatski Zakon o radu u članku 4. definira ovako: „Radnik (zaposlenik, uposlenik, djelatnik, namještenik, službenik i slično – u daljnjem tekstu: radnik) je (…) fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja određene poslove za poslodavca”. „Poslodavca” (tj. kapitalista) pak definira ovako: „Poslodavac je (…) fizička ili pravna osoba koja zapošljava radnika i za koju radnik u radnom odnosu obavlja određene poslove”. Riječ je o definicijama koje razmjerno dobro pogađaju bit i koje treba zapamtiti kada se u ideološkim raspravama u javnosti pokušava zamutiti ova jasna podjela govoreći da više „nema radnikâ” ili da smo „svi kapitalisti” i sl.31 28

Vidi prethodno poglavlje. Vidi fusnotu 20. 30 Coca-Cola je 2013, recimo, dobila 774 tisuće kuna poticajâ (prema izvještaju Ministarstva gospodarstva). 31 Za članove uprave i izvršne direktore koji su ovlašteni „voditi poslove poslodavca” se dodatno navodi da mogu kao radnici u „radnom 29

38

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

Promatramo li stvar iz ideološke perspektive čiste analize ekonomskih odnosa u proizvodnji (tj. šire u ekonomskom djelovanju), kapitalist je kapitalist. Realpolitički gledano oni, dakako, nisu isti32. U našem slučaju svakako treba razlikovati one kapitaliste (među kojima su i praktički svi krupni kapitalisti) koji su do svojih poduzeća došli na različite mutne načine u privatizaciji i one koji su svoje firme sami pokrenuli. Naravno, oni koji su otvarali nove biznise nisu nikako izuzeti od mogućnosti političkog pogodovanja i korupcije. Ne trebamo se tu vraćati do vrlo „poduzetne” (ne uvijek i uspješne) Tuđmanove djece i unukâ. Dovoljno se sjetiti npr. pogodovanja M SAN grupi (kojoj je vlasnik bivši general Damir Krstičević, a suosnivač kasniji ministar Fred Matić) ili primjera neko vrijeme popularnog Branka Šegona. Iako je politički utjecaj sitnog kapitala daleko manje i politički daleko manje bitan od onoga krupnog kapitala, sitni kapitalisti su često, ne samo danas kod nas nego i u povijesti, najbojovniji ideolozi kapitalizma, koji rogobore protiv porezâ, radničkih prava, žestoko se zalažu za zaštitu privatnog vlasništva (iako time idu na ruku i tajkunima koji su do svog imetka došli kroz pljačkašku privatizaciju) itd. Samim time, oni, iako su neki od njih nominalno protiv „ortačkog kapitalizma” (a time onda navodno i privatizacijskih tajkuna), zapravo služe kao ideološka potpora krupnom kapitalu. U strahu za svoje vlasništvo (iako ono realno nije ni pod kakvom ugrozom) sitni kapitalisti brane i tajkunsko „ko je jamio, jamio”. Nije stoga čudno ni što je upravo sitna buržoazija (vlasnici odnosu obavljati određene poslove za poslodavca”, ali da se na njih ne primjenjuju neke odredbe Zakona o radu. Time se zapravo na neki način uprave poduzećâ i sl. izdvajaju i zakonski iz radničke klase, kao što to faktički i jest (iako su i oni formalno zaposlenici kapitalističkih poduzeća – ali sasvim druge naravi). 32 Ovdje nećemo ulaziti u problematiku „formalnih kapitalista” – npr. u obiteljskim firmama (gdje se sve zarađeno, na ovaj ili onaj način, u konačnici obično dijeli) ili u sitnim start-upovima koji u praksi funkcioniraju kao zadruge ali je netko na papiru vlasnik/šef. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

39

I. K a p i ta l i z a m

malih privatnih trgovina, sitni poduzetnici i sl.), recimo, jedan od glavnih nosilaca uspjeha neofašističke radikalno desne Zlatne zore u Grčkoj, koja, kao i druge ekstremno desne opcije, u konačnici nudi zaštitu statusa quo u trenucima društvenog rasapa (ili predrevolucionarnim situacijama). Koga država podupire?

Pravi inovatori i izumitelji su potrebni u svakom društvu. Ne samo u našem trenutnom, kapitalističkom, nego i u nekom teoretskom budućem postkapitalističkom društvu. Takvi su ljudi rijetki, a oni koji se najčešće predstavljaju kao nekakvi inovatori i vizionari to često zapravo nisu. Kao što je npr. slučaj kod Stevea Jobsa, čiji se genij, toliko propagiran od mainstream medijâ, sastojao od toga što je znao vrlo vješto iskoristiti i privlačno marketinški upakirati već postojeću tehnologiju, nastalu kroz istraživanja koja je financirala država33. Čak kad se takvi i jave (a u Hrvatskoj možemo svako malo vidjeti medijsko izvještavanje o nekoj novoj domaćoj inovaciji) i čak i kad postoji mogućnost da bi se na temelju takvih izuma mogla pokrenuti proizvodnja, zaposliti ljudi itd., oni u današnjem ekonomskom sistemu najčešće ne dobiju nikakvu pomoć države. Normalno bi društvo umjesto pogodovanja ratnim profiterima, privatizacijskim pljačkašima, uvoznicima i trgovcima, trebalo istaknutim pojedincima s dobrim idejama omogućiti da ih ostvare kako bi čitavo društvo što više profitiralo od toga. Da smo društvo 33

Praktički svi izumi potrebni za funkcioniranje pametnih telefona (GPS, internet, mikročip, touchscreen itd.), kao i mnoge prethodne inovacije (npr. kompjuteri, sateliti, laser i sl.), su plod ili istraživanjâ u javnom sektoru ili istraživanjâ koje je izravno financirala država. Tu se zapravo radi o otkrićima koje je financiralo čitavo društvo, a plodovi čega su onda, umjesto da idu čitavom društvu, privatizirani. Više o tome vidi u izvanrednoj knjizi Mariane Mazzucato The Entrepre-

neurial State: Debunking Public vs. Private Sector Myths (Anthem Press, London, 2013).

40

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

kakvo nismo, trebalo bi skupiti sredstva da se u suradnji s takvim inovatorima, kada se pojave, pokrene proizvodnja i zaposli ljude. Za to se primjeri mogu tražiti i u okviru povijesti kapitalističkih zemalja – npr. u Južnoj Koreji, gdje je državna intervencija itekako imala svoje prste u nastanku divova poput Samsunga i visokotehnološkog industrijskog razvoja34. Umjesto toga se rijetke dobre ideje ostavljaju na milost i nemilost tržištu, sreći i individualnoj dosjetljivosti i vještinama, a ekonomska politika kakva se provodi, umjesto pokretanja npr. proizvodne visokotehnološke industrije, preferira politiku deindustrijalizacije, privatizacije profitabilnih kompanija kao što su INA, HT ili Croatia osiguranje, i davanje poticajâ multinacionalkama kao što je Coca-Cola ili privatizacijskim korporacijama kao što je Agrokor. Osim toga, treba se zapitati (naravno, retorički) i zašto država subvencionira i potiče uglavnom samo kapitalističko poduzetništvo? Zašto je model koji se (izravno ili neizravno) potiče onaj u kojem imamo samo jednog vlasnika poduzeća, koji će onda nužno gledati, zbog inherentne logike kapitalizma ali i strukturnog položaja naše periferne ekonomije, kako što više ostaviti sebi, a što manje dati radnicima i društvu preko porezâ? Zašto se ne bi npr. poticale kooperative u kojima će svi radnici istodobno biti i vlasnici i gdje se onda može očekivati da će biti puno zadovoljniji, da neće sami sebe zakidati za doprinose, da neće sami sebi kršiti radnička prava i da neće htjeti sami sebi uništiti poduzeće i sl.? Odgovor je, naravno, jasan. Tu nema nikakvih tehničkih prepreka, ali ideološki to jednostavno ne prolazi (iako je jasno da kooperative same po sebi ne mogu promijeniti čitav sistem). Iako kooperative postoje i u kapitalizmu, njihovo je osnivanje često, kako rekosmo, otežano, a i one nisu nešto što bi se u trenutnom društvu smatralo najpoželjnijom ili primarnom opcijom. 34

Usp. npr. knjigu Ha-Joon Changa Bad Samaritans: The Myth of Free Trade and the Secret History of Capitalism (Bloomsbury Press, New York, 2008). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

41

I. K a p i ta l i z a m

Korupcija

Pojednostavljene tvrdnje moralizatorske „ljevice” o pohlepi „poslodavaca” koja je uzrok nepoštivanja radničkih prava, malih plaća, isplatâ na crno, neuplate doprinosâ i sl. nisu dobro polazište za raspravu. Individualna pohlepa pojedinog kapitalista na sistemskoj razini nije bitna. Kapitalist/poduzetnik ne stišće svoje radnike (u okvirima realnih mogućnosti, jasno) zato što je loša osoba, nego zato što ga tržište i kompeticija na to prisiljavaju. Porive tu ne treba tražiti u individualnoj psihologiji pojedinca nego u neizbježnosti sistemskih pritisaka. Ako vlasnik neke firme dâ veću plaću radniku od one koju mu je prisiljen dati zbog tržišnih razloga, on će u najvećem broju slučajeva ubrzo propasti jer to drugi, pametniji, kapitalist neće učiniti i pobijedit će ga u tržišnoj utakmici. Isto tako, to što npr. i naši sitni kapitalisti isplaćuju na crno, ne plaćaju u potpunosti poreze, uzimaju radnike na studentske ugovore, ne isplaćuju sve doprinose, traže veze i dealove s državom i sl., nisu posljedica nekakvog balkanskog mentaliteta ni njihove individualne pohlepe. Proces obrtanja kapitala je vrlo često riskantan, dugotrajan i naporan. Ako je privatni profit cilj biznisa – a jest – jasno je da dosta onih koji se u to upuštaju neće imati previše skrupulâ (znaju li da ih neće uloviti). Kako kaže sociolog Michael R. Krätke35: „Korupcija, mito, crni fondovi, organizirana prevara i falsifikacija knjigovodstva uobičajene su poslovne prakse – ne samo (…) u zemljama u razvoju i zemljama u usponu (…)”. Tako su, recimo, posljednjih godina pokrenute istrage zbog prevare i manipulacije protiv 18 do 30 velikih poduzeća na njemačkoj burzi. Pod sumnjom za korupciju stoje i divovi njemačke izvozne industrije kao Volkswagen, BMW i Siemens. Iz našeg se pak iskustva možemo sjetiti, recimo, afere s američkim Bechtelom u Hrvatskoj ili aferâ finske Patrije u Sloveniji i kod nas (iako skandinavske zemlje na svom unutrašnjem planu slove kao najmanje korumpirane). 35

„Kapitalizam i korupcija”, Le Monde diplomatique (hrvatsko izdanje), veljača 2014.

42

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

Pritisak je pogotovo velik u perifernim kapitalističkim ekonomijama kao što je naša. Koliko god to možda „moralizatorskim ljevičarima” zvučalo svetogrdno, poduzetnici ne kukaju bezrazložno kada govore da se „u Hrvatskoj ne može poslovati”. To u mnogim slučajevima uopće nije daleko od istine, a posljedica toga su često i sve dotične nepravilnosti (varanje radnikâ, države, neuplaćivanje doprinosâ, isplata dijela plaće na crno, različite manipulacije i sl.). No pravo pitanje koje tu treba postaviti nije kako, s obzirom na sve to, pomoći „jadnim poduzetnicima”, nego zašto, ako periferni kapitalizam nije profitabilan (a očito nije), ustrajavati na takvom načinu proizvodnje i takvom tipu društva? Ako nešto ne funkcionira (a za velik dio društva je očito tako), to onda treba mijenjati, a ne ići dalje prema distopiji. Kapitalisti, država i kontradikcije

Kapitalisti govore o prevelikim državnim nametima zbog kojih je nemoguće raditi. Istina je da nameti i propisi otežavaju rad kapitalistima. Naravno da bi im bilo lakše raditi kada ne bi bilo propisanog minimalca, kada se ne bi morali uplaćivati doprinosi za zdravstveno i mirovinsko, kada ne bi bilo plaćenih pauza, godišnjih i porodiljskih (mnoge od tih stvari se, doduše, i danas krše) itd. Također, realna je i ljutnja na korumpiranu državu, gdje previše novaca nestaje u korupciji i pogodovanju odabranim kapitalistima i privilegijama političke kaste, dok se one koji nisu uvezani ili su se nekom zamjerili podvrgava pretjerano rigidnim provjerama. S druge strane, iako se socijalna država (zdravstvo, školstvo, socijalna izdavanja itd.) sve više smanjuje (što je posljedice polagane ali konstantne neoliberalne politike privatizacije, liberalizacije i deregulacije, za koju će apologeti kapitala naivno govoriti da je nema samo zato što sve nije do kraja privatizirano, liberalizirano i deregulirano preko noći), njezini su troškovi i dalje realno veliki, a ukidanje svega toga je politički neizvedivo (ponajprije zato što većina ljudi, opravdano, ne želi da se sve to ukine). Stoga kod Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

43

I. K a p i ta l i z a m

državnih nameta postoji kontradikcija jer oni odjednom pokrivaju i političko-ekonomsku korupciju (koja onima koji od nje profitiraju odgovara iz vlastitih političkih i materijalnih interesa) ali i socijalnu državu (koja politici i kapitalu ne odgovara, ali je se nemoguće u cjelini i preko noći riješiti zbog pritiska i očekivanjâ odozdo). Razlozi za tako visoke namete i poreze – koji su, što se rijetko napominje, u velikoj mjeri regresivni jer npr. visoka stopa PDV-a zahvaća najviše obične ljude (budući da isti PDV na kupljeno u dućanu plaća i siromah i bogataš) – leže i u činjenici da država bez njih, u situaciji uništene proizvodnje i izvoza (što je posljedica ekonomske politike nametnute i vanjskim ali i unutrašnjim oligarhijskim interesima), ne može preživjeti i financirati i sebe i svoje dugove u koje je prisiljena ući. A bez opstanka državnog aparata nema ni opstanka političke klase na vrhu. Stoga je država običnom čovjeku odjednom i prijatelj (jer je zasad prisiljena osiguravati kakav-takav opstanak socijalne države) i neprijatelj (jer se kroz nju perpetuiraju korumpirane političke i ekonomske elite, čiji je interes suprotan interesima većine, kao što se kroz državu reproducira i sama logika po kojoj sistem funkcionira). Strukturni problemi

Jasno, kapitalisti sve gledaju iz svoje perspektive i smatraju da bi se situacija trebala rješavati tako da se nameti, porezi i radnička prava smanjuju (recimo kroz novi Zakon o radu, kao što je onaj iz ljeta 2014). Njihov klasni položaj im ne dopušta (osim u rijetkim slučajevima) pogled izvan okvirâ postojećeg sustava i uviđanje sistemske naravi problema. Naime, u uvjetima perifernog kapitalizma (na otvorenom tržištu s puno razvijenijim zapadnoevropskim zemljama, s bankama u stranom privatnom vlasništvu kojima se ne isplati financirati našu riskantnu domaću proizvodnju nego osobno zaduživanje kojim podupiru sestrinska poduzeća iz svojih matičnih zemalja, i s kompradorskom političkom elitom koja 44

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

ponajprije služi kao servis stranog kapitala) ni ne može drugačije biti. Kapitalisti stvarno bez varanja u dosta slučajeva ni ne mogu drugačije opstati. Oslanjanje na državu, bilo legalno bilo ilegalno, je u mnogim slučajevima nužnost a ne posljedica manjkavosti individualnih karaktera. Korupciju, osim same naravi kapitalističkog načina proizvodnje, generira i takva strukturna pozicija našeg kapitalizma i naše kapitalističke klase, kao što politički klijentelizam (ratni veterani u preranim penzijama, stranački politički namještenici, kapitalisti u dealu s određenim strankama itd.) proizlazi uvelike i iz same naravi kapitalističkog parlamentarizma i urušavanja socijalne države (npr. veteranska penzija u zamjenu za glas za HDZ onima koji su zatekli zatvorenu tvornicu nakon povratka s ratišta) i zaposlenosti (jer su se radna mjesta morala zatvarati da bi se novopečeni krupni kapitalisti mogli obogatiti). Dakle, situacija kakvu danas imamo (nepoštivanje radničkih prava, teški uvjeti poslovanja za sitni kapital, korupcija, klijentelizam, urušavanje socijalne države itd.) nije posljedica naših karakternih mana, neciviliziranosti, zlih namjera i pohlepe36, nego strukturnih obilježja naše periferne kapitalističke ekonomije u kojoj stvari teško da mogu bitno drugačije funkcionirati, pogotovo u trenucima zaoštrenosti zbog svjetske krize. Privatni sektor je kriv?

Ministar Slavko Linić je u listopadu 2013. dao ideološki dosta zanimljivu i simptomatičnu izjavu (iako istodobno i komičnu), okrivivši privatni sektor da ne investira dovoljno, iz čega proizlazi njegova krivica za nezaposlenost. Iz Hrvatske udruge kapitalistâ (HUP) su potpuno u pravu kada su mu odgovorili da će ulagati kada im se to bude isplatilo. To je jednostavno logika ekonomskog 36

Pohlepa igra ulogu na razini pojedinca, no pozivanje na pohlepu je na eksplanatornoj razini promašeno jer se rješenja moraju tražiti na sistemskoj razini a ne na moraliziranju kroz metodološki individualizam. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

45

I. K a p i ta l i z a m

sistema. Smiješno je i naivno očekivati od kapitalistâ da će investirati i nešto pokretati iz nekakvih općenitih ciljeva kao što su razvoj zemlje, rast zaposlenosti, povećanje proizvodnje i sl. Kapitalist će investirati kada može očekivati svoj vlastiti profit i to je to. No to političkim elitama, dakako, može stvarati praktične probleme kada su na vlasti u perifernoj kapitalističkoj zemlji i žele na vlasti i ostati, a ekonomska im se „strategija” svodi na čekanje (!) stranih ulaganja (kojih neće biti, niti bi previše pomogla i da ih bude) i čekanje da se neki privatni poduzetnik sjeti možda nešto napraviti (u, iz navedenih razloga, nemogućim uvjetima). S obzirom da ideološka klima zabranjuje da država sama išta konkretno pokrene (npr. u Jugoslaviji je vlast, kakva god bila, morala otvarati tvornice i poduzeća – to se od njih očekivalo, koliko god to danas nevjerojatno izgledalo), vlast je tu praktički osuđena na to da čeka (!) da se nešto dogodi jer, kako se često pravovjerno ponavlja, samo „privatni sektor može pokrenuti ekonomiju”. I onda vlast u očaju da će izgubiti na sljedećim izborima upada u smiješna moralistička prozivanja privatnog sektora. A stvari su jednostavno onakve kakve jedino i mogu biti kada rast (koji, čak i kad ga ima, ne znači nužno i rast životnog standarda za većinu), razvoj i zaposlenost ovise o kaotičnosti tržišta i potezima privatnih poduzetnika koji gledaju ne cjelinu i opće interese nego samo svoj uski kratkoročni privatni profit. Što da se radi?

Izlaska nema u polovičnim rješenjima koja ne vide sistem kao takav, u kojem god smjeru takva polovična rješenja vukla. Probleme našeg perifernog kapitalizma ne može popraviti naivno „socijalno osviješteno” inzistiranje na poštovanju zakonâ i radničkih prava i voluntaristička želja da socijalna država opstane. Isto tako, strukturne probleme neće riješiti ni tvrde prokapitalističke želje da se smanje porezi, nameti i radnička prava. To sve može dovesti do malih promjena u odnosu snaga u društvenim konfliktima, ali 46

M at e K a p o v i ć

Nakaradna ideologija i lažna rješenja

strukturne probleme neće riješiti. Kontradikcije naše pozicije u kontinentalnom i globalnom ekonomsko-političkom sistemu se mogu početi rješavati samo radikalnim zaokretom prema potpuno drugačijim ekonomskim politikama i razmišljanjem out of the box. S dodatkom da Hrvatska tu, kao mala zemlja, nikad neće ovisiti sama o sebi. ( Jasno, drugo je moguće „rješenje” radikalni zaokret prema puno autoritarnijem, još hijerarhiziranijem i još nejednakijem društvu, koje bi rečene kontradikcije bar donekle moglo srediti i u korist kapitala a ne većine društva, ali na takvim se „rješenjima” ovdje nećemo zadržavati.) No dok se tu nešto ne promijeni, ipak je korisno bar otprilike razumjeti realnu situaciju, umjesto da se zadržavamo na moralističkom voluntarizmu centrističke „ljevice” ili naivnim tlapnjama sitne buržoazije o slobodnom tržištu.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

47

Korupcija o kojoj se ne govori37

Korupcija je bez dvojbe rak-rana društva. Mnoštvo aferâ, ogromne količine novca koje ilegalno ili polu(i)legalno nestaju u privatnim džepovima, iluzije o poštenju garniturâ na vlasti raspršene. Možda će i najbolja ilustracija za razmjere korupcije kod nas biti to da je praktički jedini velik i važan projekt napravljen u zadnja dva desetljeća (inače obilježena daleko više uništavanjem nego izgradnjom) – autocestovna infrastruktura – započet prije svega iz politikantskih razloga (da bi se opet dobili izbori, što Račanovoj koaliciji nije uspjelo) i da bi se kroz njezinu izgradnju moglo što više novca zamračiti (što je uspjelo i prvoj i kasnijoj HDZ-ovoj garnituri). Klijentelizam

Klijentelizam, ilegalan ili polu(i)legalan, igra bitnu ulogu u našoj (i ne samo našoj) politici. On postoji u privatnom sektoru (dobivanje državnih poslova preko veze, dobivanje kreditâ od HBOR-a preko veze i sl.), u javnom sektoru (dobivanje poslova u javnom sektoru preko veze ili na račun stranačke pripadnosti) i drugdje (npr. penzije dijela ratnih veterana, koji u zamjenu podupiru HDZ, bilo na glasačkim listićima bilo na ulici). Takav vid klijentelizma nije tek posljedica našeg tobožnjeg balkanstva, neciviliziranosti i sl. Takve „analize” su u najvećoj mjeri samo malograđanska utjeha onih koji ne uspijevaju shvatiti svijet 37

Izvorno objavljeno 5. veljače 2014. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

49

I. K a p i ta l i z a m

u kojem žive, ali se zato elitistički pokušavaju izdići iznad zaostale korumpirane parazitske svjetine koja tobože genetski ne može drugačije. No, suprotno uvriježenom mišljenju, klijentelizam uvelike proizlazi iz političko-ekonomskog modela u kojem živimo. Kada imamo ekonomsku politiku koja konstantno proizvodi sve više nesigurnosti (bilo da je riječ o nemogućnosti stjecanja krova nad glavom, zaposlenja ili nedostupnosti liječenja) jer je usmjerena pogodovanju uskoj političko-ekonomskoj eliti na vrhu, dio se populacije okreće pokušaju anuliranja toga na druge načine. Pa se onda npr. glasa za HDZ/SDP da bi se dobilo izmišljeni posao u općini (jer drugog posla u mjestu u provinciji u kojem živite praktički ni nema), za Bandića da bi vam kći zadržala posao u Zagrebačkom holdingu (jer će je druga vlast smijeniti i postaviti svoje kadrove) ili za saborskog zastupnika zato što vam je preko veze sredio liječenje djeteta u Zagrebu (do kojeg se redovnim putem teško može doći jer država to više ne osigurava, niti pruža svima jednake uvjete). Isto kao što i bivši borci često nisu imali izbora nego prihvatiti svoju penziju i onda glasati za one koji su im je omogućili (kako bi penziju i zadržali), obično uz prigodni nacionalistički pakung kao (svjesno ili nesvjesno) opravdanje, jer su nakon povratka s fronte naišli na prodane i uništene tvornice u kojima su nekoć radili. Oni koji su na vlasti provode ekonomsku politiku koja ide protiv interesâ većine, a drugačiju politiku, s obzirom na svoj ideološki profil, teško da i mogu provoditi jer postoji pritisak izvana (od EU, MMF-a, Svjetske banke, WTO-a) koji zahtijeva upravo takvu politiku, kao što postoji i interes stranog kapitala (koji govori, među ostalim, kroz svoje trbuhozborce u rejting-agencijama) za upravo takvom politikom, kao što postoji interes domaće ekonomske oligarhije da se pogoduje njima a ne većini društva i kao što postoji interes najvećih medija, u vlasništvu te iste ekonomske elite, da se takva politika nastavi. Kad u takvoj situaciji želite ponovo pobijediti na izborima, uz medijsku propagandu potrebno je računati i

50

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

na navedene klijentelističke aranžmane (koji najvećim strankama osiguravaju određen siguran dio glasova na izborima). Slično tome, vlasnici firmi koji preko veze dobivaju unosne poslove s državom nisu tek proizvod nemoralnosti u poduzetništvu. To je u velikoj mjeri tek rezultat samog strukturalnog položaja naše periferne kapitalističke ekonomije u kojoj je drugačije poslovanje jako teško. U situaciji sve otvorenijega (a sada potpuno otvorenoga) tržišta s puno razvijenijim tržištima na Zapadu, u situaciji kada su kamate na komercijalne kredite veće od potencijalne profitne stope biznisa, u situaciji kada je većina banaka u stranom privatnom vlasništvu i nema interesa financirati riskantnu domaću proizvodnju nego preferira kreditirati osobnu potrošnju uvoznih dobara (što onda pogoduje domaćoj industriji u matičnim zemljama banaka, s kojom su te banke često vrlo čvrsto poslovno isprepletene), u situaciji kada je kreditâ HBOR-a premalo i kada se ti krediti često dobivaju preko veze, u situaciji kada vas domaći krupni igrači reketiraju da biste dobili pristup na police njihovih trgovačkih lanaca, a svoje dugove plaćaju s mjesecima kašnjenja, kada se obiteljske slastičarne zatvaraju zbog kune viška u blagajni, dok se velikima opraštaju deseci milijuna dugova... – u takvoj situaciji grebanje za vezu za unosan posao s državom (kao i traženje različitih, često i ilegalnih, prečaca, neprijavljivanja ukupnog poreza itd.) nije nikakvo čudo nego logičan rezultat. Bez bliskog prianjanja na državu, državna poduzeća i poslove povezane u konačnici s državnim poduzećima, mnoge privatne firme ne bi danas u ovakvoj perifernoj kapitalističkoj ekonomiji mogle ni preživljavati. Pa ipak, o klijentelizmu se unatoč svemu rečenome uglavnom govori samo u moralističkim terminima, kao o problemu našeg „mentaliteta” i moralnih nedostataka pojedinaca, dok se sistemski razlozi klijentelizma ignoriraju: Zašto nigdje nema posla? Zašto mnogi ne mogu do kvalitetnog liječenja ako to nije preko veze? Zašto se i za kredit u banci i za mjesto u vrtiću mora tražiti veza? Zašto je bez ove ili one vrste pogodovanja, naslanjanja na državnu

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

51

I. K a p i ta l i z a m

sisu (ako ništa drugo onda u vidu različitih potpora i sl.) i muljanja praktički nemoguće voditi biznis? Uklanjanje korupcije

Strogo tehnički govoreći, dio ilegalne i polu(i)legalne političke korupcije (u vidu mita, dobivanja poslova preko veze, izmišljanja lažnih radnih mjesta i poslova, pretjerano naplaćivanje i sl.) bi se dao ukloniti uz političku volju (a kad se ne bi sve zadržavalo samo na naivnim kvazimoralističkim pozivima na „više integriteta” i sl., kakvi recimo stižu iz EU). Tu je vrlo lako zamisliti nekoliko lako provedivih mjera koje bi mogle smanjiti mogućnosti za određene vidove nezakonitog pogodovanja i korupcije. Kada je riječ o javnim poduzećima kao i javnoj upravi, svi dokumenti, zapisnici, računi itd. na svim razinama vlasti i uprave bi morali u svakom trenu biti dostupni na internetu (trebala bi se uvesti obaveza stavljanja na internet prilikom sastavljanja istih) i potpuno transparentni kako bi ih mogli kontrolirati građani, civilne udruge, novinari, nadležne institucije i svi koji to žele. Tako nešto bi bilo tehnički poprilično banalno i lako izvedivo, no svakako bi se trebalo kombinirati s drugim mjerama poput ispitivanja porijekla imovine i zapljene imovine za koju se ne može dokazati da je stečena na pošten način. Za ozbiljne dokazane slučajeve korupcije bi trebalo dodjeljivati automatske drakonske kazne, npr. minimum 30 godina zatvora (uz prisilni rad), dok bi kazne poput godinu dana uvjetno uz „rad za opće dobro” trebalo zaboraviti. Pa ipak, sve to, iako bi nesumnjivo donekle pomoglo, ne bi nikako riješilo navedene sistemske uzroke javljanja klijentelizma i korupcije. Različiti vidovi korupcije (dogovorno i namješteno javljanje na natječaje i sl.) su mogući i uz potpunu transparentnost. Konačni problem leži, zanemarimo li individualni profitni motiv općenito, u već spomenutoj slaboj profitabilnosti kapitalističkog načina poslovanja na periferiji i posljedičnih strukturalnih tendencija prema različitim vidovima korupcije kako bi se to nadomjestilo. 52

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

Mladi i pošteni?

Kako se korupcija najčešće kritizira samo moralistički, nade se polažu u mlade, poštene i sposobne. No čekanje „poštenog gospodara” je beskorisno (o mladosti kao ozbiljnom argumentu je besmisleno i govoriti). Ako se čeka nekakvo mitsko poštenje, onda možemo imati i diktaturu, sve dok će taj pošteni diktator raditi na korist čitavog društva. Poanta nije u čekanju svetaca (koji u pravilu ni ne postoje), nego u postavljanju sustava tako da ni oni potencijalno korumpirani ne mogu ili teško mogu varati. Mit o sposobnosti je pak, iako praktički općeprihvaćen, posebno naivan. Naravno da je dobro kad imamo sposobne državne dužnosnike i stručnjake, no politika je puno više od sposobnosti. Ako netko vodi ekonomsku politiku u interesu političko-ekonomske oligarhije na vrhu a protiv interesâ većine, želimo li stvarno da on bude još sposobniji pa da mu to još bolje ide od ruke? Ako netko vodi antidemokratsku politiku u želji da sebi osigura što dužu i bezbrižniju vladavinu po svojoj volji i u svoju korist, želimo li da bude još vještiji u ostvarivanju tih ciljeva? Idealno bi, dakako, bilo kada bi oni na vrhu bili i sposobni i kada bi istodobno vodili i politiku u interesu većine, no bolje bi čak bilo imati i ne toliko sposobnog (ili čak nesposobnog) premijera koji bi generalno vodio politiku u interesu 99% društva, nego genijalca koji bi vodio politiku u interesu onih 1% na vrhu. Osim toga, bi li sve stvarno bilo u najboljem redu samo kada bismo na vlasti imali poštene i nekorumpirane? Ako se provodi politika koja će značiti da ćete uskoro morati plaćati svaki posjet liječniku, da će vaša djeca morati dizati kredit na 30 godina da bi mogla studirati i da ćete raditi sve više za manje novca te da si nećete moći priuštiti ni tjedan odlaska na more ljeti (kao što mnogi već ne mogu) – bi li vam stvarno bilo lakše ako znate da onaj tko provodi takvu štetnu politiku radi sve po zakonu i da pritom nije ništa sebi strpao u džep?

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

53

I. K a p i ta l i z a m

Korupcija na globalnom Jugu

Odmaknimo se na tren malo od Hrvatske. Nesumnjivo je da korupcije ima i drugdje u svijetu. Tako je Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara u siječnju 2014. izvijestio o golemim razmjerima korupcije među kineskom političko-ekonomskom elitom. No postoji i druga strana priče o korupciji, kako je pokazao Jason Hickel s London School of Economics38, koji govori o općeraširenoj percepciji (koja se onda i „dokazuje” raznim istraživanjima) o tome da je korupcija u razvijenim zemljama puno manja nego u nerazvijenim i da je upravo korupcija nerazvijenih zemalja razlog njihova siromaštva. No, kako pokazuje Hickel, prema podacima Svjetske banke korupcija u vidu mita i krađe službenih dužnosnika košta zemlje u razvoju između 20 i 40 milijardi dolara godišnje. To je samo 3% ukupnog nelegitimnog otjecanja novca iz javnih blagajni. S druge strane, izbjegavanjem porezâ multinacionalne kompanije svake godine od nerazvijenih zemalja otimaju više od 900 milijardi dolara. Pa ipak, tako nešto ne potpada pod službene definicije korupcije. Odljev tih ogromnih sredstava se olakšava sumnjivim financijskim sustavom koji uključuje porezne rajeve, kompanije koje postoje samo na papiru, anonimne račune i lažne fondacije. Velik dio tog prometa pak ide kroz centre razvijenih zemalja, npr. londonski City, koji se ipak u priči o korupciji uglavnom ne spominju. Stvar je još gora, nastavlja Hickel, kada se uzme u obzir da korupcija koja uzrokuje siromaštvo u nerazvijenim zemljama ima itekako veze s institucijama koje kontroliraju globalnu ekonomiju – Međunarodnim monetarnim fondom, Svjetskom bankom (u kojima SAD ima praktički mogućnost veta, a čiji se šefovi ne biraju demokratski, nego postavljaju od strane SAD-a i Evrope) i Svjetskom trgovinskom organizacijom. U 1980-ima i 1990-ima je upravo politika koje su te institucije nametale globalnom Jugu 38

Jason Hickel, „Flipping the corruption myth”, Al Jazeera English (2014).

54

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

uzrokovala pad rasta prihodâ po glavi od skoro 50%. Prema izračunu ekonomista Roberta Pollina, zemlje u razvoju su u tom periodu izgubile oko 480 milijardi dolara potencijalnog BDP-a godišnje. S druge strane, zapadne su korporacije istodobno od svega toga itekako profitirale. To sve, zaključuje Hickel, dovodi do pitanja: što je gore korupcija, sitni diktatori ili supersile koje su ih instalirale? Najveći uzrok siromaštva u zemljama u razvoju nije lokalno podmićivanje i krađa, nego endemska korupcija u globalnom sistemu upravljanja, u mreži poreznih rajeva i bankovnim sektorima u New Yorku i Londonu. Ne treba posebno ni napominjati da se i u Hrvatskoj javljaju slični problemi. Među ostalim, ugovor s MMF-om, nametnute mjere štednje i provedbu „strukturnih reformi” je u 1980-ima bolno iskusila i Jugoslavija, a koliko je novca iz Hrvatske završilo na inozemnim tajkunskim tajnim računima možemo tek nagađati. Ekonomska politika ili korupcija? Je li lakše ako je po zakonu?

Nije tajna da je hrvatska ekonomska pozicija katastrofalna. Zemlja je uvelike deindustrijalizirana, realni BDP nam je prema ekonomistu Tihomiru Domazetu za 7,1% niži nego 1986, a realna brojka nezaposlenih je, računajući i izbrisane i neevidentirane na burzi, oko pola milijuna (a i to je još premalo jer tu ne ulaze oni u prijevremenim penzijama i sl.). Kako je ustvrdio 2002. Darko Petričić, autor knjige Kriminal u hrvatskoj pretvorbi, „prije pretvorbe u Hrvatskoj je bilo 80 tisuća nezaposlenih, a danas ih imamo 400 tisuća. Razlika od 320 tisuća direktna je posljedica nakaradne privatizacije. Grad veličine Rijeke ili Splita ‘žrtvovani’ su za nečije kriminalno bogaćenje.” A većina toga je posljedica ne toliko ilegalne korupcije koliko same ekonomske politike koju smo vodili i još vodimo. Danas u Hrvatskoj, prema već spomenutom međunarodnom istraživanju, ima 280 multimilijunaša. Imena nekih od dotičnih Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

55

I. K a p i ta l i z a m

mogu se provjeriti na godišnjim listama „najbogatijih Hrvata”, kojima se rezultati pljačke pokušavaju na neki način normalizirati i estradizirati. Znamo da 1990. u Hrvatskoj nije bilo bogataša i da dotični multimilijunaši nikako nisu mogli pošteno doći do tih silnih milijuna, a nema nikakve sumnje da je tu bilo i dosta nezakonitih radnji. No zamislimo da je sve to čak i bilo obavljeno po tadašnjim zakonima (u izradi kojih su često manje ili više izravno sudjelovali isti oni, npr. Ivica Mudrinić ili Jure Radić, koji su se preko njih i obogatili, a koji su s vlasti naknadno prešli u „privatni sektor”). Bi li to značilo da je onda sve u redu? Tko je uopće imao pravo dati nekome na lijepe oči, bilo to po zakonu ili ne, društvenu imovinu (dakle, imovinu koja pripada svima nama)? Bi li nekom tko ne zna hoće li sutra imati za hranu svom djetetu bilo lakše zna li da su gospoda prvo uredno napisala sve zakone kako je to njima odgovaralo pa su onda sve lege artis, uredno poštujući (nepravedne i nemoralne) zakone, isprivatizirali bez korupcije? Ako se proda visokoprofitabilni HT ili nedavno Croatia osiguranje kao manje poduzeće, bi li nam bilo lakše kad bismo znali da nitko tu nije uzeo pinku pri prodaji? Ako moramo dizati kredit da bismo studirali, ako moramo sve više i više plaćati za zdravstvo, ako se kroz drugi mirovinski stup naši novci daju privatnim bankama da na njima ubiru profite, ako trošimo svoj novac na okupaciju Afganistana zbog interesa zapadnih sila – bi li nam bilo lakše da tu nema ni malo izravne korupcije? Je li normalno, na koncu konca, a to nije posljedica nikakve nezakonite korupcije, što moramo dizati lihvarske kredite na 30 godina da bismo si osigurali nešto tako osnovno kao što je krov nad glavom? Sustavi u kojima to nije bilo tako ili još uvijek nije tako nisu nikakva utopija. Društveni stanovi su postojali (i ponegdje još postoje) ne samo kod nas prije 1990, nego i u zapadnim državama blagostanja – u zemljama poput Austrije, Nizozemske ili Velike Britanije.

56

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

Legalna korupcija

Nije li, sve u svemu, od poslova preko veze i parâ ispod stola ipak gora legalna korupcija? Nije li sporno ne toliko to što je u vrlo parcijalnoj reviziji privatizacije utvrđeno da je nepravilnostî bilo u 95% privatizacija, nego sama činjenica da je nekoć društvena imovina danas u rukama šačice privatnikâ? Nije li zapravo problematično ne to što postoje crni fondovi za financiranje izborâ, nego što uopće postoji financiranje izborâ kao takvo? Ako živimo u demokraciji, zašto se dopušta da novac u takvoj ogromnoj mjeri utječe na „slobodne i demokratske” izbore? Da ima političke volje, vrlo bi se lako mogao napraviti sustav u kojem bi se utjecaj novca na izbore (preko financiranja kampanjâ, reklamâ, plakatâ, letakâ, troškova organiziranja skupova, prostora u medijima, koncerata itd.) mogao ako ne skroz ukloniti, a ono poprilično smanjiti. Nisu li sporni ne toliko tajni dealovi Ninoslava Pavića i SDP-a ili Sanaderovo sumnjivo prepuštanje Slobodne Dalmacije EPH-u, koliko uopće činjenica da se dopušta da veliki mainstream mediji budu u rukama privatnog kapitala koji onda otvoreno kroji i utječe na politiku? Kakva je to demokracija u kojoj krupni medijski privatni kapital kreira „javno” mnijenje? Hoće li taj kapital ikad govoriti nešto protiv svojih interesa, ako oni idu (a idu) protiv interesâ većine? Što je to ako ne prava i nepatvorena sistemska korupcija? Kuka se oko poslušnikâ na HRT-u i u drugim medijima, i oko pojedinaca koji su nezakonito uzeli novac, a nitko se ne pita zašto uopće imamo sistem u kojem vodstvo javne televizije postavlja politika? Može li se tako doista očekivati prava neovisnost HRT-a (unatoč pozitivnim iznimkama koje ondje postoje)? Zašto se, hoćemo li neovisan HRT, stvar ne postavi tako da politika ne može imati nikakvog utjecaja na kadrovsku politiku HRT-a, a da sami novinari demokratski biraju i smjenjuju sve svoje urednike pa tako i ravnatelja? Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

57

I. K a p i ta l i z a m

Inherentna sistemska korupcija

Ekonomski i politički sustav u kojem živimo je inherentno korumpiran i nedemokratičan (tj. demokratičan je vrlo ograničeno). Ako živimo u demokratskom društvu, zašto su „sredstva za proizvodnju” – (velika) poduzeća, trgovački lanci, korporacije, tvornice, hoteli itd. – u rukama samo 1% društva a ne u zajedničkom vlasništvu svih nas? Zašto profit od njih ubire samo manjina a ne svi? Zašto su i mediji većinom u rukama te iste manjine? Zašto se čitava ekonomska aktivnost odvija da bi ta ista manjina ostvarila svoj privatni profit, umjesto da se odvija u korist čitavog društva? Ako živimo u demokratskom društvu, zašto ta demokracija staje na vratima firme u kojoj radimo? Zašto nam je demokracija navodno tako jako važna, ali na radnom mjestu ne smijemo ni pisnuti pred šefom i vlasnikom firme? Zašto je izravno odlučivanje u zemlji svedeno na minimum i zašto izabrane predstavnike ne možemo opozvati kad to hoćemo, nego oni četiri godine mogu raditi što god hoće (bez obzira na svoja predizborna obećanja)? Zašto – ako danas postoji tehnologija koja bi nam mogla omogućiti praktički konstantno besplatno glasanje preko interneta, mobitelâ i sl.? Ako možemo vršiti svoje bankovne transakcije preko interneta, zašto ne bismo mogli tako i glasati? Tehničkih prepreka za to nema. Nedostaje samo politička volja, koje nema jer manjina na vrhu od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitira i bogati se na našoj grbači. Sredstva za proizvodnju

Kada se prigovori činjenici da nije u redu da 1% ljudî u svom vlasništvu ima sva „sredstva za proizvodnju” (ili, da uzmemo nasumičnu statistiku na globalnoj razini, da manje od 1% korporacija, uglavnom banaka, čini 40% globalnog biznisa), cinici i apologeti će na to odgovoriti – pa danas je i kompjuter, na kojem mnogi od nas rade, također sredstvo za proizvodnju. Tako je, kompjuter može biti sredstvo za proizvodnju, isto kao i motika. Ali to što 58

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

mnogi imaju svoje kompjutere na kojima možda i rade nije nikakvo opravdanje za to da npr. Todorić ima Konzum (bivši Unikonzum), tj. da općenito manjina društva kontrolira sredstva za proizvodnju. Već spomenuti Darko Petričić je o Todoriću 2002. rekao da „je na sumnjiv način došao do nekadašnjeg trgovačkog lanca Unikonzum, a poslije lančanom reakcijom i kreditima Zagrebačke banke kupio ostale svoje tvrtke”, dodajući da u trgovini „jednostavno ne možete izgubiti” jer je ona „punih deset godina bila bez međunarodne konkurencije” te da „tu uopće ne treba neko veliko umijeće da bi se uspješno poslovalo”. Ne samo da posjedovanje svog kompjutera na kojem radimo (bilo da je riječ o prevođenju, programiranju, web-dizajnu ili nečem desetom) nije isprika za kapitalizam, nego to nipošto ne znači da nismo ovisni o „poslodavcima” (zapravo su, kako rekosmo, radnici pravi poslodavci). Istina, neki „radnici na kompjuterima” su formalno samozaposleni i samostalni, ali mnogi unatoč tome rade za kapitaliste. Dapače, takav rad je na neki način još i gori od klasičnoga (kad idete u ured ili poduzeće i tamo radite s opremom i robom koju vam je omogućio kapitalist). Naime, tu ne samo da radite da biste osigurali privatni profit svom vlasniku (npr. kada prevodite za neko prevodilačko poduzeće), koji će vam u zamjenu dati samo dio toga natrag kao plaću, nego još morate sami kupiti svoja „sredstva za proizvodnju” (kompjuter) umjesto da to dobijete od svog „poslodavca”. Divno je što se radi fleksibilno i od kuće, no zapravo se radi vrlo nesigurno (poslovi na ugovore, projekte, na određeno), za male novce (bez doprinosâ itd.) i još sâmi morate plaćati struju, kupovati i popravljati svoj kompjuter, potreban softver itd. Ekonomska strategija

U praktički svim poljima društva sve se pokušava planirati. Planira se školski program, planira se urbani razvoj, planira se izgradnja prometnicâ (nećemo autocestu ići graditi na ho-ruk pa kuda god Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

59

I. K a p i ta l i z a m

krenemo, dobro je), planiraju se do u detalje čak i nogometne utakmice. No zato u onome što svi najviše osjećamo na svojoj koži, ekonomiji, e tu ne smije biti planiranja. Tu nam ekonomska „strategija”, kako to tumače slobodnotržišni fundamentalisti, više-manje mora biti čekanje da se neki pojedinac sjeti kako će zaraditi sâm za sebe pa da se eventualno onda nešto prelije i čitavom društvu (što je nerealno pogotovo u strukturalnim uvjetima naše periferne ekonomije). Umjesto da na planovima ekonomskog razvoja nekog grada, područja i zemlje sustavno rade najbolji timovi ekonomskih stručnjaka, na korist ne jednog ili nekolicine privatnih poduzetnika nego čitavog društva, mi (zanemarimo li neke vrlo apstraktne PowerPoint „planove” i alibi-subvencije, olakšice, poticaje, otvaranje poduzetničkih zona i sl.) ekonomiju više-manje prepuštamo stihijskom razvoju, slučaju i anarhiji tržišta. Dapače, neki bi htjeli da se država iz ekonomije u potpunosti povuče i da sve ostavi „tržištu” i od toga se pravi čitava ideologija. No je li stihija u ekonomiji, koliko god država mogla biti korumpirana i koliko god (kao što je kod nas slučaj) trenutno radila protiv interesâ većine, doista najbolji i jedini mogući način? Je li stvarno toliko ludo razmišljati planski o ekonomiji, a ne samo čekati da nam se razvoj dogodi? U konačnici, i svaka firma ima svoje planove. Dapače, najveće su multinacionalne kompanije, koje imaju vrlo složene poslovne planove, veće i od mnogih država. Tako među 100 najvećih svjetskih ekonomija (bile to države ili privatne firme) nalazimo čak 37 korporacija. Ne bi li onda i općine, gradovi i zemlje mogli imati ozbiljne, sustavne i detaljne planove svoga ekonomskog razvoja? Planiranje nije bauk, stvar je samo u tome da bude dobro napravljeno. Osim toga, ekonomsko planiranje, premda će ga neki ocrnjivati kao nešto što smo tobože napustili s propašću SSSR-a, nikako nije strano ni (razvijenim) kapitalističkim ekonomijama. Kako napominje ekonomist Ha-Joon Chang, u navodnom free market SAD-u je država između 1950-ih i 1980-ih financirala, ovisno o godini, između 47% i 65% ukupnih istraživanja za potrebe biznisa (R&D). Isto tako, tzv. indikativno planiranje je vrlo uspješno u 60

M at e K a p o v i ć

Korupcija o kojoj se ne govori

1950-ima i 1960-ima koristila Francuska, između 1950-ih i 1970-ih Finska, Norveška i Austrija, a od 1950-ih do 1980-ih Japan, Koreja i Tajvan39. Dakle, planiranje tu nije nikakva novost. Stvar je samo u tome da se ono napravi na najbolji mogući način i u korist čitavog društva. Unatoč činjenici da nas je kretanje u smjeru sve veće uloge tržišta i dovelo u situaciju u kakvoj jesmo, tržišni talibani nesmiljeno zahtijevaju još više tržišta i kapitalizma. Također će reći da ovo što imamo nije pravi kapitalizam jer tu ima „previše države” iako će rijetko tko sumnjati, recimo, u visokorazvijeni Singapur, u kojem, unatoč njegovu kapitalizmu, 20% nacionalne ekonomije otpada na poduzeća u državnom vlasništvu (u SAD-u je tu riječ o 1%). No više bi nam kapitalizma, i to u doba velike krize kapitalizma kojoj nema naznake kraja, donijelo samo još više onoga što nas i sada tišti. Više kapitalizma bi značilo još veću eksploataciju, još manje radničkih prava, još manje zaštite od korporativnog nasrtanja na okoliš i javni prostor, još više ukidanja mehanizama socijalne države koja koliko-toliko (a svakim danom sve manje) ublažava posljedice ekonomskog sustava u kojem živimo... Kada se govori o kapitalizmu, najčešće se zaboravlja da kapitalizam nije samo 30-ak najrazvijenijih zemalja, nego da je praktički cijeli svijet kapitalistički (pa je i brutalno siromašna Afrika također kapitalistička). A sve zemlje u okviru kapitalizma nikako ne mogu biti Švicarska, ma koliko to htjele. U trenutnom ekonomskom sistemu netko (većina) mora biti nerazvijen, kako bi se drugi na njemu mogli bogatiti. A mi smo trenutno u upravo takvoj poziciji i iz te pozicije teško da ćemo izići. Demokracijom protiv korupcije

Kako se boriti protiv korupcije? Odgovor je začuđujuće jednostavan: demokracijom. Dosljednom i radikalnom demokracijom. 39

Usp. 19. poglavlje u već spomenutoj knjizi Ha-Joon Changa 23 stvari koje vam neće reći o kapitalizmu (Profil knjiga, Zagreb, 2014). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

61

I. K a p i ta l i z a m

Demokracija sama po sebi, jasno, neće riješiti sve naše probleme (treba, naravno, voditi računa i o tome da se demokracija ne sastoji samo od odlučivanja većine nego i od zaštite manjine), ali potencijalnu korupciju može uvelike suzbiti. Objasnimo to na samo jednom primjeru. Ako se demokratski odlučuje (bilo da je to na razini jedne firme, škole, sela, općine, grada ili zemlje), mogućnost korupcije je automatski daleko manja. Jedan čovjek ili nekoliko ljudi (ako kao rukovodstvo sami donose odluke) će puno lakše napraviti nešto u partikularnom (koruptivnom) interesu, nego što će to učiniti 20, 50 ljudi ili čitavo mjesto, općina, pokrajina ili zemlja. Demokracija sama po sebi, ako je dosljedno i dobro izvedena, suzbija korupciju. Pri tome nije uopće nužno da apsolutno svi neprestano o svemu odlučuju. Bitno je da mogućnost direktnog demokratskog odlučivanja postoji (bilo preko glasanja u radničkom savjetu, bilo preko glasanja u općini ili na zboru građana, bilo preko državnog referenduma) i da se može demokratski o nečemu odlučivati ako ljudi to žele i smatraju važnim. S druge strane, ako sve funkcionira kako treba i ako su ljudi zadovoljni, jedan birokrat može sve poslove voditi i 50 godina (bilo da je to na razini poduzeća, općine, naselja, zemlje...). Iako je borba protiv površinske korupcije, o kojoj se toliko priča, također vrlo bitna, ne smije se izgubiti iz vida da ona ima i drugu ulogu – ulogu prikrivanja sistemske inherentne korupcije, koja se puno rjeđe propituje. Iako za robove nikako nije dobro imati okrutnog robovlasnika, problem robovlasništva neće riješiti robovlasnik koji će svoje robove bičevati samo jednom tjedno a ne tri puta dnevno. Problem je u robovlasništvu kao takvom. Nezakonita je korupcija, koliko god se treba i protiv nje boriti, zapravo maska sistema jer nam neizravno poručuje da se samo treba riješiti nepoštenih političara i poslova ispod stola i da će sve biti sjajno. Ali neće. Inherentna korupcija koja postoji u sustavu je daleko gora od one površinske i daleko ju je teže promijeniti. Ona je pravi problem.

62

M at e K a p o v i ć

Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva40

Privatizacija i zaduživanje su braća blizanci, krvnici ne samo hrvatske nego i brojnih drugih, pogotovo perifernih, ekonomija. Oni su usko povezani – privatizacija rasprodajom javnih poduzeća državu osiromašuje i smanjuje joj priljev novca u proračun, čime je tjera u zaduživanje da bi mogla pokrivati svoje obaveze, a što onda posljedično iziskuje nova potrebna sredstva za financiranje dugova te onda i daljnje privatizacije da bi se ta sredstva namakla. Riječ je o začaranom krugu iz kojeg, ustrajava li se na nepromijenjenoj ekonomskoj politici, izlaska nema. Privatizacija je kao proces bila neizbježna da bi se uopće ostvario prijelaz iz realsocijalizma u kapitalizam, a koji se uobičajeno naziva „tranzicijom”. Koliko god pojedini prokapitalistički usmjereni pojedinci demagoški inzistirali da ovo što imamo u Hrvatskoj tobože nije kapitalizam, kapitalizam karakteriziraju, među ostalim, dvije osobine. Prva je da ekonomska proizvodnja i svi ekonomski procesi i odnosi u društvu postoje ne zato da bi se proizvelo sve ono što društvu treba, nego zato da bi pojedinci, privatnici (kapitalisti), koji čine manjinu društva (što je izraženo popularnom idejom o 1%), ostvarivali (privatan) profit. Dakle, proizvodi se ne proizvode zato što su nam potrebni, nego da bi kapital na njima ostvario profit, a zadovoljenje društvenih potreba je tu tek

40

Izvorno objavljeno 23. prosinca 2013. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

63

I. K a p i ta l i z a m

sekundarna (i ne uvijek u potpunosti, na najbolji način ili uopće ostvarena) posljedica. Druga je karakteristika kapitalizma to da sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, hoteli, trgovački lanci itd.) moraju biti u privatnom vlasništvu kapitalističke klase, tj. već spomenutih 1%, tj. čuvenih Tuđmanovih „200 obitelji”. Da bi se ono što je nekoć bilo u društvenom vlasništvu, tj. vlasništvu svih nas, pretvorilo u privatno vlasništvo, moralo je doći do privatizacije. Time se od društva gdje do 1990. nije bilo superbogatašâ došlo do društva gdje smo 2013. imali 260 multimilijunaša ukupne imovine od 30 milijardi dolara41. Ako se netko pita kako je netko u 20 godina poštenim radom mogao postati multimilijunaš, ne morate se puno pitati – nije mogao. Od cvjećara do tajkuna

Vrlo pojednostavljeno govoreći, privatizacija se u Hrvatskoj provodila iz dva osnovna motiva. Među onima politički podobnima koji su na poklon, na različite načine, dobivali nekoć društvena poduzeća, neki su doista imali ambiciju postati kapitalistima. Primjer takvih „dobrih” kapitalista najbolje oslikava ikonički primjer Ivice Todorića, koji je od omanjeg cvjećara postao jedan od najvećih balkanskih tajkuna. Naivci i apologeti često njega i slične mu danas opravdavaju da je on, eto, bar nastavio proizvodnju i da „zapošljava” radnike. Dakako, na stranu činjenica da je praktički sve što danas ima dobio na lijepe oči (i na štetu svih nas ostalih) i da ne „zapošljava” on radnike, nego živi na grbači njihova rada jer su radnici npr. današnjeg Konzuma (prije poznatog kao Unikonzum) sasvim lijepo živjeli i bez Todorića. Kako je već rečeno, radnici bez kapitalistâ itekako mogu funkcionirati, ali obrnuto nikako ne ide. Drugi pak niz podobnih, koji su na razne načine u svoje privatno vlasništvo dobivali društvene firme, nije nikada imao namjeru 41

Vidi fusnotu 3.

64

M at e K a p o v i ć

Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva

postati kapitalistima, nego su iz novostečenih poduzeća izvlačili novac (koji se onda često dijelio ispod stola s određenim političarima) i poduzeća smišljeno uništavali. Danas se pak privatizacija, u kojoj se prodaje ono malo što je još u državnom vlasništvu dosad (bar djelomično) ostalo, provodi iz dva osnovna razloga. Jedan je „načelan” – riječ je o vladajućoj ideologiji pogodovanja privatnom kapitalu, koja se pravda tobožnjom većom efikasnošću privatnog sektora (o čemu trube dežurni prokapitalistički ideološki papagaji), a zapravo se svodi na perverznu misao: zašto bi profiti bili društveni kad mogu biti privatni? Drugi je više prozaične naravi – treba prodati što se još ima da bi se moglo vraćati dugove. Pri tome se zaboravlja da je za nastanak dužničke ekonomije u velikoj mjeri odgovorna upravo i politika privatizacije. Primjer takve privatizacije, kojom se pokušava zaraditi da bi se pokrili dugovi, je prodaja profitabilnog poduzeća Croatia osiguranje 2013. pod sumnjivim okolnostima i daleko ispod realne cijene. Zaduženost kao ideološko opravdavanje za mjere štednje

Zaduženost, osim što nas prisiljava na nastavak kriminalne politike privatizacije (koja nas je, među ostalim, i dovela u ovu ekonomsku katastrofu), služi i kao vrhunaravno ideološko opravdanje za mjere štednje, kojima se posljedice ekonomske krize prebijaju preko leđâ običnih ljudi koji za nju nisu ni najmanje krivi. Naime, da bi se dugovi mogli vraćati, država mora imati novca. A da bi novca za vraćanje dugova bilo, moraju se smanjiti izdvajanja za takve nebitne sitnice kao što su zdravstvo, školstvo ili socijalna prava. U sistemu u kojem živimo je najvažnije da se što prije i u cijelosti vrate pare bjelosvjetskim lihvarima, bankarskim hohštaplerima i međunarodnim organizacijama koje štite ovaj inherentno korumpirani ekonomski sustav – koga briga za bolesnu starčad, djecu ili njihove škole i učitelje? Čitav se smisao današnje ekonomije svodi ne na to da proizvodimo dovoljno da bismo mogli normalno živjeti, nego na to Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

65

I. K a p i ta l i z a m

da možemo vraćati dugove onima kod kojih smo se zadužili. U podlozi toga stoji nekoliko premisâ, nekih koje se izriču eksplicitno i nekih koje se tek podrazumijevaju. Jedna je ono što se često ponavlja u mainstreamu – dugovi se moraju vraćati42. O drugim se premisama obično ne govori eksplicitno. Jedna je premisa i to da odgovornost za vraćanje dugova snose samo zajmoprimci a ne i zajmodavci. Dakle, uvijek je kriv onaj koji je od nekoga posudio i on dugove mora vraćati pod bilo kakvim okolnostima. Isto se tako uzima zdravo za gotovo da odgovornost za posuđivanje uvijek snosi čitav narod odnosno zemlja, a ne vlasti koje su sredstva, obično ne pitajući uopće birače za mišljenje, stvarno posudile. Krenimo od prve dogme da se dugovi moraju uvijek, beziznimno, na vrijeme i u potpunosti vraćati. Ona nije točna iz više razlogâ. Kao prvo, ne stoji u praksi jer u svjetskoj povijesti postoje brojni primjeri kada je obustavljeno vraćanje dugova, bilo u cijelosti bilo djelomično. Druga je premisa, kako rekosmo, ona da odgovornost za vraćanje dugova snose isključivo zajmoprimci a ne i zajmodavci. Zašto bi to uvijek bilo baš samo tako? Ako zajmodavac, svjesno ili nesvjesno, posudi zajmoprimcu novac pod izrazito nepovoljnim i nepoštenim uvjetima ili čak svjestan da će se taj dug teško moći vraćati, zašto bi u budućnosti cijenu toga snosio samo zajmoprimac? Ako zajmodavac riskira svojim posuđivanjem, želeći tu izvući profit, zašto bi u slučaju da se taj rizik izjalovi nastradao baš uvijek samo zajmoprimac? Ako je neki kreditor nekoj zemlji prijetvorno posudio sredstva pod iznimno nepovoljnim i neodrživim uvjetima, je li pravedno da on uvijek bude neokrznut posljedicama svojih postupaka? Ne snosi li i zajmodavac bar dio krivice za svoju lošu ili zlonamjernu procjenu? Ili se one cinične neoliberalne poruke da nema besplatnog ručka, da smo sami krivi za svoj neuspjeh i da ne očekujemo da država riješi sve naše probleme odnose samo na 99% običnih ljudi, a ne i na banke, korporacije 42

O problemu duga općenito govori vrlo poticajna i nedavno i kod nas prevedena knjiga Davida Graebera Dug: prvih 5000 godina (Fraktura, Zagreb, 2013).

66

M at e K a p o v i ć

Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva

i bogate kreditore? Ako je neki političar svjesno potpisao loš ugovor o zajmu za zemlju kojom vlada, pritom možda primivši i mito, je li pravedno da zbog toga čitava zemlja ispašta još godinama? U međunarodnom je pravu poznat koncept nelegitimnog duga (engl. odious debt). Tu je riječ o državnim dugovima koje napravi određena vlast, a koji nisu u interesu dotične zemlje u cjelini. Takvi se dugovi onda smatraju nelegitimnima i oni se ne moraju pošto-poto vraćati. Nelegitiman dug Ekvadora

Najsvježiji je primjer pozivanja na koncept nelegitimnog duga onaj iz Ekvadora. Ondje je 2007. sastavljena međunarodna komisija koja je analizirala ekvadorske dugove iz prethodnih 30 godina. Ustanovljeno je da je velik dio tog duga stvarno bio nelegitiman i predsjednik je Ekvadora Rafael Correa 2008. velik dio ekvadorskog državnog duga proglasio nelegitimnim, s obzirom da je nastao kroz postupke prethodnih korumpiranih i autoritarnih vlasti. Konačan rezultat toga nije bio da je Ekvador odustao od vraćanja svih svojih dugova. To bi bilo politički vrlo teško izvedivo, a i za sve dugove se nije moglo strogo dokazati da su nelegitimni. Iako je ustanovljeno da je nelegitimnog duga bilo zapravo još i više, ekvadorska je vlada iz realpolitičkih razloga odlučila obustaviti povrat 30% stranih dugova. Nakon očekivanih pritisaka izvana, to je konačno riješeno tako da su ti dugovi otkupljeni za 35% svoje vrijednosti, na što je pristala većina zajmodavaca. Ekvador je tako uštedio 7 milijardi dolara koje je onda mogao potrošiti na pametnije svrhe – školstvo, zdravstvo, smanjenje nezaposlenosti, izgradnju infrastrukture itd. Sličan je i nešto raniji primjer Argentine, koja je, nakon velike ekonomske krize koja je počela 1999. i nakon ogromne mobilizacije naroda, 2001. odbila vratiti sve svoje dugove u ukupnosti (što bi zemlju odvelo u još veću propast) i što je na kraju završilo time da su argentinski kreditori morali odustati od čak i do 75% svojih Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

67

I. K a p i ta l i z a m

dužničkih potraživanja. Nakon oba su slučaja i ekvadorsko i argentinsko gospodarstvo doživjeli velik uzlet. Dodatna je premisa tâ da odgovornost za posuđivanje uvijek snosi čitav narod odnosno zemlja. Zašto bi to nužno bilo baš tako? Mora li narod neke zemlje još desetljećima ispaštati zbog loših, zlonamjernih ili korumpiranih odluka svojih čelnika? Nije li bar dio krivice i na onima koji su pod takvim uvjetima i na takav način s dotičnima potpisivali kreditne ugovore? Teško je vjerovati da kreditori nisu znali kome novac posuđuju ili da su slučajno nekoga podmitili. Premijer u zatvoru, a dugovi se vraćaju

Uostalom, pogledajmo Hrvatsku. Kod nas bivši premijer već neko vrijeme čami u zatvoru zbog koruptivnih radnji. Poznato je da je do slučajeva podmićivanja dolazilo i kod potpisivanja međunarodnih ugovorâ, npr. s MOL-om. Također, iz aviona je vidljivo da su neki ugovori o zaduživanju potpisivani pod prilično neobičnim i ne baš povoljnim okolnostima, s nerealno visokim kamatama. Treba li doista čitava Hrvatska još godinama ispaštati zato što su Sanader i drugi korumpirani političari potpisivali neodržive ugovore o zaduživanju, katkada možda za to primajući i mito? Nisu li tu odgovorni i oni koji su takve neodržive zajmove davali i s korumpiranom politikom ugovore potpisivali? Jedno je sigurno. Uz ovakvu podčinjenost dugu, koja je onda razlog za daljnji nastavak kriminalne i štetne politike privatizacije i za nametanje strogih mjera štednje, Hrvatska nema prave šanse da se ikad razvije. Dugovi koje imamo, a koji su posljedica katastrofalne politike koja se vodi zadnjih više desetljeća (čak i prije 1990. – uostalom, međunarodna zaduženost je, među ostalim, bila i jedan od razlogâ koji je srušio Jugoslaviju), nisu održivi i zapravo se nikada ni ne mogu vratiti. To, dakako, ne vrijedi samo za Hrvatsku nego i za većinu zemalja, pogotovo onih na periferiji. Čitava se Afrika putem svoje zaduženosti kod nekadašnjih kolonijalnih 68

M at e K a p o v i ć

Privatizacija i zaduživanje – krvnici ekonomije i društva

gospodara drži u pokornosti, čime se iz nje izvlače golema sredstva, a pritom joj se nameću politike koje odgovaraju kapitalu najmoćnijih svjetskih sila a ne običnim ljudima u Africi. Naravno, kao što je već rečeno, bilo kakvo ovakvo razmatranje nevraćanja (nelegitimnih) dugova treba realpolitički mudro odigrati. Bilo da je riječ o potpunom odbacivanju nekih dugova, o restrukturiranju dugova, o (privremenom) moratoriju na vraćanje dugova i sl., tu treba biti spreman na traženje saveznikâ u drugim zemljama koje su učinile slično ili bi to možda htjele učiniti, na iskorištavanje međunarodnih rivalstava među pojedinim zemljama, na vještu političku i diplomatsku igru itd. Čak i da na čelu Hrvatske imamo vladu „južnoameričkog tipa”, koja bi bila bar donekle spremna na branjenje pravâ većine stanovništva u zemlji u odnosu na međunarodne faktore, što danas nije slučaj, potpuno je jasno da je jedna stvar dokazati nelegitimnost određenog duga, a druga provođenje toga u realnost, pri čemu treba gledati kako izbjeći sankcije, odmazdu kreditorâ, različite političke pritiske i sl. Kome smo to mi svi dužni?

Osim toga, iznimno je bitno da i obični ljudi shvate da situacija nije nužno takva da države baš moraju igrati u korist međunarodnih lihvara i bankarâ umjesto u korist malog čovjeka. Da nije apsolutno nužno da se svi u zemlji slamaju od jada i bijede zato da bi se odmah i do centa vratili svi dugovi koje su nam nametnuli korumpirani političari. Da nije apsolutno nužno, prikažimo to slikovito, da pristajemo na zatvaranja bolnicâ i upropaštavanje školâ da neki bankar s Wall Streeta slučajno ne bi ostao bez svog petog porschea već ovog proljeća. I, konačno, pogledajmo situaciju na globalnoj razini. Stalno se priča o zaduženosti. Svi su zaduženi – pojedinci, općine, gradovi, pokrajine, države... Treba postaviti pitanje – pa dobro, kome smo to mi svi dužni? Kakav je to ekonomski sistem koji velik dio nas Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

69

I. K a p i ta l i z a m

prisiljava da neprestano budemo u dugu? Praktički cijeli svijet je zadužen u legalnoj Ponzijevoj shemi zato da bi šačica ultrabogatašâ i korporacijâ mogla profitirati od ovakve situacije i ostati na svojim položajima. Kad su svi u dugu i kad svi od toga pate, možda nešto ne valja u čitavom tom sistemu i možda treba razmišljati kako da ga zamijenimo nekim boljim i pravednijim?

70

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj?43

U javnosti možemo često čuti vrlo oprečne tvrdnje o ekonomiji, pri čemu su neke od njih poprilično neobične. Tako će, dok mnogi negoduju zbog sve težeg života i proklinju kapitalizam, neki tvrditi da kod nas uopće nema kapitalizma. To je poprilično čudna tvrdnja, znamo li da se kapitalizam definira kao ekonomski sistem u kojem su sredstva za proizvodnju (poduzeća, tvornice, trgovački lanci, hoteli itd.) dominantno u privatnom vlasništvu i u kojem se ekonomska aktivnost odvija radi profita tih privatnih vlasnika. Po ovoj je definiciji posve jasno da živimo u kapitalizmu. Ako imamo kapitaliste (a imamo – okupljaju se, među ostalim, u grupaciji zvanoj Hrvatska udruga poslodavaca), onda imamo i kapitalizam. To što taj (realno postojeći) kapitalizam ne odgovara u potpunosti idealiziranim slikama iz nekih ekonomskih priručnika i maštarijama usijanih glava o „pravom” kapitalizmu je drugi par cipela. Bit će vam bolje kad vam bude gore

Restauracija kapitalizma u zadnjih četvrt stoljeća se u Hrvatskoj preočito pokazala kao potpuna katastrofa. Zemlja je deindustrijalizirana, poljoprivreda je (koja bi mogla prehranjivati bar pet zemalja veličine naše) upropaštena i ne pokrivamo ni svoje potrebe, realni BDP nam je niži nego prije 30-ak godina, imamo realnu 43

Izvorno objavljeno 29. ožujka 2014. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

71

I. K a p i ta l i z a m

brojku od pola milijuna nezaposlenih (i to ne računajući sve one u prijevremenim penzijama i sl.), a „strategija” čekanja (!) stranih investicija kao modela za razvoj ne ulijeva baš povjerenje. Pa ipak, unatoč svemu tome, tržišni talibani misle da je rješenje u tome da se u Hrvatskoj sve do kraja privatizira, da se ukine javno školstvo i zdravstvo pa da pravo na obrazovanje i zdravlje imaju samo bogati, da se ukine minimalac, da se radikalno smanje radnička prava (uključujući npr. i pravo na plaćeno bolovanje, plaćenu pauzu, plaćeni porodiljski, godišnji odmor i sl.), da se općenito radi više i teže (u gorim uvjetima), a zarađuje manje itd. Kako će točno običan čovjek bolje živjeti ako bude djetetu morao plaćati i osnovnu školu, ako se bude morao zaduživati kad se razboli od ozbiljnije bolesti i ako bude radio za još manju plaću – to je, doduše, teško shvatljivo. Kad je već običan čovjek morao biti opljačkan da bi nastalo 280 novopečenih multimilijunaša, ta što će mu sad još neka tričava plaća, radnička prava ili (za krajnjeg korisnika) besplatno i dostupno zdravstvo (koje je sve manje takvo)? Kad smo ga već ponizili, zgazimo ga do kraja i uvjerimo ga da će mu biti to bolje što mu bude gore. Jasno, istim tim tržišnim talibanima ne pada na pamet problematizirati porijeklo imovine rečenih multimilijunaša, nego se tu, na stranu pitanja retorike i stila, zapravo slažu s Ljubom Ćesićem Rojsom – „ko je jamio, jamio”. Neoliberalizam u teoriji i praksi

Iako pojam neoliberalizam susrećemo posvuda i iako je o njegovim različitim aspektima u svijetu napisano na desetine tisuća knjiga i znanstvenih radova44, nerijetko se nađe i onih koji će ustvrditi da kod nas (a valjda ni drugdje) nikakvog neoliberalizma nema jer, gle, pa imamo još javno obrazovanje, nismo baš sve još privatizirali, postoje (čudna li čuda) porezi itd. Tu je riječ o potpunom nerazumijevanju onoga što se podrazumijeva pod pojmom 44

Sada je i kod nas objavljen prijevod već klasičnog djela Davida Harveya Kratka povijest neoliberalizma (VBZ, Zagreb, 2014).

72

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj?

neoliberalizam. Pojednostavljeno rečeno, radi se o ekonomskopolitičkom modelu koji u svijetu prevladava od 1970-ih i 1980-ih (a nakon razdoblja tzv. „kejnzijanskog kompromisa” nakon Drugog svjetskog rata), a koji zastupa ideje liberalizacije, privatizacije i deregulacije, tj. što veće uloge tržišta i privatnog sektora u ekonomiji. Njegova su obilježja, među ostalim, napad na radništvo i sindikate (usporedi promjenu Zakona o radu kod nas 2014), privatizacija (npr. kod nas privatizacija Croatia osiguranja 2013), što veća komodifikacija i marketizacija svih sfera društva i ekonomije (npr. uvođenje školarinâ na fakultete, uvođenje participacijâ u zdravstvu, outsourcing) itd. Treba razlikovati neoliberalizam kao apstraktnu doktrinu i realno postojeći neoliberalizam kakav se provodi u stvarnosti, a koji se prilagođava lokalnim okolnostima. Provođenje neoliberalnih mjera se razlikuje od zemlje do zemlje, ovisno o njezinim karakteristikama, tradiciji, povijesti, institucijama i sl., kao i o tome koliki je otpor odozdo prema njihovu uvođenju (naime, ljudima se obično ne sviđa kada im kažete da odjednom ono što je bilo besplatno moraju početi plaćati zato da bi neki privatnik na tome mogao zarađivati). To što, primjerice, u Hrvatskoj (ili Francuskoj ili Švedskoj itd.) još uvijek postoji sustav (za krajnjeg korisnika) besplatnog javnog zdravstvenog osiguranja (što je u suprotnosti s neoliberalnom ideologijom prema kojoj bi zdravstvo, kao i praktički sve drugo, trebalo biti privatizirano i dostupno ovisno o financijskoj moći pojedinca) ne znači da politika naše vlasti, francuske i švedske vlasti ili EU nije neoliberalna. To samo znači da ta neoliberalna politika (još) nije uspjela, zbog otpora (sindikatâ, radnikâ, lijevih stranaka i pokreta, javnosti općenito itd.), razmontirati postignuća socijalne države, kao što je javno zdravstvo, koja su nastala prije neoliberalne ere. Reći da neka vlada ili određene institucije poput MMF-a ili WTO-a provode i zagovaraju neoliberalnu politiku ne znači reći da je u dotičnoj zemlji već sve privatizirano i da je tržište već u potpunosti pobijedilo. To samo znači da se u okviru neke vlasti, Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

73

I. K a p i ta l i z a m

nadnacionalnih institucija (kao što je EU) i sl. polako, koliko to realne okolnosti i umješnost političkih struktura dopuštaju, gura takva politika. Neoliberalna politika znači polagano kretanje prema politici liberalizacije, deregulacije i privatizacije – to ne znači da je sve to već do kraja provedeno. Možemo dati paralelu iz državâ gdje se provodi drugačija politika. Npr. u Venecueli vlasti pokušavaju provoditi kakvu-takvu (premda zapravo razmjerno umjerenu) socijalističku politiku, što znači da pokušavaju (bar nominalno) državu polako gurati prema socijalizmu. No unatoč tome u Venecueli još postoji krupni kapital, privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju itd. i Venecuela je još uvijek kapitalistička država. Ideologija i realni svijet

Kada se, dakle, kaže da je ekonomska politika naše vlasti neoliberalna, to znači da se kod nas pokušava (manje ili više uspješno) provoditi politika postupne liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Naravno, kako ne živimo u crno-bijelom svijetu, tu uvijek ima i obrnutih tendencija i nedosljednostî iz različitih razloga – npr. politikanstva (jer nijedna vlast ne želi izgubiti sljedeće izbore, što je realna opcija ako se neoliberalne mjere provode prenaglo i prežestoko), klijentelizma (pogodovanje svojoj glasačkoj bazi i podobnim kapitalistima iako je to suprotno nominalnoj ideologiji), oportunizma pojedinaca (npr. Sanadera) i sl. Osim toga, treba uvijek imati na umu da se neoliberalna politika ne vodi iz nekakvih filozofsko-ideoloških razloga. Takva se politika vodi prije svega da bi se pogodovalo (krupnom) kapitalu. Dakle, razlozi za tu ideološku priču su uvijek vrlo praktični i prozaični. Ako kapitalu odgovara priča o tržištu i liberalizaciji, onda će se npr. gurati novi zakon o radu, po kojem će radnici imati puno manja prava. No ako kapitalu (ili dijelu kapitala) u određenom trenutku, kao nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2007– 2008, više npr. koristi bailout, teorija će se tu vrlo brzo zanemariti. 74

M at e K a p o v i ć

Kapitalizam, neoliberalizam i ima li ih u Hrvatskoj?

Također, treba biti svjestan i toga da ni kapitalistička klasa nije nipošto monolitna i da se ne može uvijek govoriti samo općenito o kapitalu. U perifernim i zavisnim kapitalističkim ekonomijama kakva je Hrvatska, politika služi ponajprije kao servis stranog krupnog kapitala (što se osigurava, među ostalim, preko različitih institucija – od EU, MMF-a, Svjetske banke i WTO-a pa do rejtingagencijâ), tek onda tu dolaze interesi domaćeg krupnog kapitala, a još kasnije sitno poduzetništvo. Imamo li sve to na umu, lako je vidjeti da neoliberalizam nije nikakav izmišljen pojam, nego vrlo realna pojava, bez koje je nemoguće objasniti ekonomsku politiku u zadnjih 40-ak godina.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

75

Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?45

Krajem srpnja 2014. se u medijima pisalo o čovjeku koji je u Grudama našao ni više ni manje nego 150.000 eura u kesi i vratio ih vlasniku (čije je ime i broj mobitela također našao u kesi). O rečenom se nalazniku novca pisalo u ovakvim tonovima – govorilo se o „poštenom Gruđaninu”, citiralo se Mešu Selimovića („Dobri ljudi su sreća na ovom svijetu”), nazivalo se sve to „nesvakidašnjom pričom o dobroti”, ponosno se govorilo da „među nama još uvijek postoje dobri i pošteni ljudi”, narodski se članke završavalo sa „svaka čast, rodijače!” i napominjalo da takve „dobre vijesti često ostanu neprimijećene” jer su mediji inače „ispunjeni vijestima iz crne kronike, bilo da se radi o krađama, malverzacijama ili težim kaznenim djelima”. Rečeni je pak nalaznik, koji je htio ostati anoniman, zaključio da „s tuđim novcima ne može bit sritan”, shvatio je sve kao božju kušnju i otišao na brzinsku molitvu u Međugorje. Istinabog, teško živi i nema stalni posao, ali zahvaljujući ovom slučaju ispao je, barem sudeći po medijima, heroj. Iako priča o pobožnom siromahu-poštenjaku na prvu loptu može zazvučati dirljivo, ona postaje manje dirljivom kada se o tome malo više razmisli. U određenim je situacijama (npr. kod kupovine ili prodaje kuće i sl.) moguće da i običan čovjek nosi velike količine keša u kesi okolo, premda bi i tu možda bilo posla za policiju da provjeri o kakvoj se točno 45

Izvorno objavljeno 1. kolovoza 2014. pod naslovom „Je li moralno 150.000 eura vratiti tajkunu?” na portalu Lupiga. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

77

I. K a p i ta l i z a m

situaciji radilo, jer kad je riječ o kešu ni ilegalne radnje se ne mogu a priori isključiti. Zanimljivo, niti je onaj koji je toliki novac olako izgubio ponudio objašnjenje kako je uopće došao u situaciju da hoda s tolikim novcem u kesi (dapače, izabrao je ostati anoniman), niti je medijima palo na pamet to dovesti u pitanje, kao da se radi o potpuno svakidašnjoj situaciji, u kojoj ni u primisli ne može biti ičega sumnjiva. Na stranu to, treba priznati i to da je a priori bilo moguće da je tolike novce izgubio, primjerice, gastarbajter koji je godinama mukotrpno radio na baušteli da bi sada išao kupiti kuću ili da je riječ o nekome tko je prodavao naslijeđenu kuću sa zemljištem i sl. pa se, eto, potrefilo da hoda s toliko parâ u kesi. U toj situaciji bi bilo potpuno moralno i pošteno da se takvom čovjeku vrati sve do lipe, kao što bi moralno bilo i vraćanje ma kolike svote izgubljenog novca bilo kojem običnom čovjeku iz naroda. No u ovoj se priči, ako je suditi po onome što saznajemo iz medijâ, ipak ne radi o vraćanju novca sirotištu, napaćenom gastarbajteru s bauštele, samohranoj majci koja radi dva posla da bi prehranila svoju djecu ili penzioneru koji jedva preživljava… Naime, nađena ogromna suma novca je vraćena, kako piše jedan portal, „jednom od većih hercegovačkih poduzetnika”. Da je riječ o „jednom od većih” kapitalista jasno je i po tome što je dotični očito toliko jak da je iz šuba nalazniku kao nagradu ponudio i posao u svojoj firmi. Koliko god se apologeti kapitalizma i zazivaoci liberalne „normalnosti” na to ljutili, teško je ne prihvatiti kao realnost to da se riječ poduzetnik, pogotovo kada je riječ o onima većima (koje u žargonu nazivamo tajkunima), u narodu nerijetko (a nerijetko i s razlogom) zamjenjuje nešto prozaičnijim terminima poput mafijaš, lopov i slično. Premda nije svaki kapitalist i mafijaš te premda je nezahvalno nagađati jer ne znamo o kome je točno u dotičnom slučaju riječ, nije rijetkost da se „poduzetnicima” nazivaju i raznorazni sumnjivi tipovi (ime Zdravka Mamića se tu, recimo, odmah 78

M at e K a p o v i ć

Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?

nameće samo po sebi), koji, zbog specifične prirode transakcijâ koje obavljaju, nerijetko posluju u kešu. Onaj poznati medijski eufemizam kontroverzni to dobro ilustrira. U svakom slučaju, pošteni nalaznik pare nije vratio nekom siromahu ili samohranoj majci, nego tajkunu koji je do tih para došao, budimo realni, najvjerojatnije kao i svi ostali tajkuni u ovim krajevima – da ne ulazimo sada u ideološke rasprave o kapitalističkoj eksploataciji radnikâ kao takvoj. I što onda tu na kraju imamo? Nemamo poštenog nalaznika koji vraća mukom zarađen novac nesretnom gubitniku, nego imamo, premda to može zazvučati grubo, siromašnog (eventualno možda čak i ustrašenog) naivca koji vraća pare bogatom tajkunu. Koliko god se „pošteni nalaznik” tješio da je učinio pravu stvar, budimo iskreni, bilo što drugo bi bilo bolje od vraćanja novaca „jednom od većih hercegovačkih poduzetnika”. Da je novce dao lokalnom sirotištu, podijelio siromasima, dao nezaposlenima, dao u dobrotvorne svrhe, pa čak i da je sve zadržao za sebe – svako bi od tih rješenja, nakon što bi se raspitao tko je točno novac izgubio, vjerojatno bilo daleko bolje od onoga što je učinio. Iako, jasno, ni za što od toga ne bi u medijima bio pohvaljen kao dobar mali pijun sistema, koji ne traži zadovoljstva na ovom, nego čeka nagradu za krotke na drugom svijetu. U konačnici je zapravo potpuno nebitno što se na kraju dogodilo s tim novcem, zašto je nalaznik učinio to što je učinio, o kojem se tu tajkunu radi i kako se on obogatio. Besmisleno je nagađati što bi bilo kad bi bilo i je li se taj novac mogao dati siromašnima, u dobrotvorne svrhe ili nešto deseto i je li nalaznik možda čak, rekli bi cinici, bio i u pravu ako je novac vratio čisto zbog potencijalnog straha za osobnu sigurnost – iako se to ne bi reklo prema izjavama koje je anonimno davao u medijima, nije isključeno ni da ga je mater upozorila da tko zna čiji su to novci i da se nekim ljudima nije pametno zamjerati ni za kakve pare. U čitavoj je situaciji, a to je uostalom i razlog pisanja ovog teksta, daleko važniji način na koji je priča popraćena u medijima i sama ideološka priča Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

79

I. K a p i ta l i z a m

u pozadini, raskrinkavanje koje se, naravno, nije moglo očekivati u mainstream medijima, beznadno ograničenima na malograđansko-kršćanski kvaziuniverzalni moralizam. Kada mediji hvale siromašna čovjeka bez stalnog posla, žrtvu „tranzicije”, što je vratio pravo malo bogatstvo jednom tajkunu, pobjedniku „tranzicije”, o kakvom tu uopće „moralu” može biti riječi? Je li moralno da manjina živi u raskoši, dok većina jedva preživljava, a nemali broj ljudi tavori u bijedi? Nije li to presudno moralno pitanje danas, a ne pitanje treba li siromah vraćati izgubljen novac bogatašu? Takav lažni moral nije ništa drugo nego apologija statusa quo koju podržavaju snage „reda” i kontinuiteta: crkovni, liberalni i slobodnotržišni talibani. „Moral” u kojemu je nepovredivo samo sveto privatno vlasništvo (uključujući i kese s po 150.000 eura), dok običan čovjek bez stalnog posla petominutni „heroj” u medijima može postati samo u slučaju da i sâm internalizira takvu moralnu logiku i nada se boljem životu na drugom svijetu, a u ovom, jedinom koji imamo, smjerno šuti i gleda kako se ne zamjeriti onima iznad njega. Buržoasko-kršćanska moralna zapovijed „ne ukradi” mogla bi generalno vrijediti samo u društvu koje bi bilo puno egalitarnije i daleko socijalno pravednije od ovoga u kojem živimo. U društvu u kakvom sada živimo poštivanje takvog kvaziuniverzalnog načela ne može biti ništa drugo doli ideološko opravdavanje besramnoga statusa quo – situacije u kojoj u Hrvatskoj imamo s jedne strane 260 novopečenih multimijunaša s imovinom od 30 milijardi dolara, a s druge strane realno pola milijuna nezaposlenih, dok na razini svijeta 85 najbogatijih ljudi ima jednako bogatstvo kao i najsiromašnija polovica svijeta. U sadašnjem društvu se nikako ne može govoriti da je krađa kao takva nemoralna – koliko god to možda zvučalo svetogrdno i heretički, želimo li o krađi govoriti u okvirima nekakvog morala ili etike, stvari tu nisu crno-bijele. Sâm čin krađe ne može biti nemoralan kao takav – sve ovisi o tome tko krade, od koga krade, što krade i zašto je otuđio to 80

M at e K a p o v i ć

Je li moralno tajkunu vratiti izgubljeni novac?

što je otuđio. Nema sumnje da je krađa makar i pet kuna iz džepa siromaha (ili našeg spomenutog imaginarnog gastarbajtera) za moralnu osudu. No tko, s druge strane, ima obraza reći da je nemoralno kada siromah ukrade kruh iz dućana neke korporacije? Ako kruh ukrade onaj koji nema što jesti – to nije nemoral, to je, shvaćao to netko ili ne, eksplicitno politički čin na koji takav čovjek apsolutno ima pravo. Nije nemoralno ukrasti ako ti je dijete gladno, nemoralan je sistem koji čovjeka dovodi pred takav izbor. Nemoralan je svijet u kojem je pogrešno ukrasti ako si gladan (ili ležati na cesti ako si beskućnik), ali nije pogrešno da su neki gladni, dok drugi imaju previše. Nemoralan je svijet u kojem postoji „univerzalni” moral po kojem je ukrasti uvijek pogrešno, bez obzira na konkretnu situaciju i okolnosti, dok silovanje zemalja i čitavog svijeta u interesu povlaštene manjine na vrhu prolazi lišo i bez komentarâ od istih mainstream moralista. Naravno, nevraćen izgubljen novac ili sitna krađa iz korporacijskog dućana neće promijeniti čitav ekonomski sistem niti će promijeniti svijet. No ipak i tako nešto može biti (čak bi se moglo reći: trebalo bi biti) dio progresivnog političkog aktivizma. Sjetimo se samo primjera gradonačelnika Marinalede, Juana Manuela Sáncheza Gordilla, koji je 2012. predvodio „napade” na supermarkete u Sevilli i Cádizu, gdje se iz dućanâ krala hrana i nakon toga dijelila siromašnima. Može li se mirne savjesti reći da je takvo što nemoralno? Kamo sreće kad bismo i u našim medijima mogli naći priče o modernim Robin Hoodovima, koji pljačkaju bogate da bi podijelili siromašnima, umjesto da slušamo panegirike o naivnim, siromašnim „poštenjacima” koji ponizno vraćaju novac upitnog porijekla tajkunima.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

81

Glasanje nogama46

Realno postojeći socijalistički sistemi 20. stoljeća47 i dalje su predmet mnogih rasprava48. Ljevičari ističu neke njihove pozitivne osobine (npr. jednakost, socijalnu sigurnost, razvoj industrije i sl. – ovisno o konkretnom primjeru) i ne ustručavaju ih se braniti iako nikad ne zaboravljaju napomenuti da se tu nije radilo o pravom socijalizmu, dok desničari kroz kritiku realsocijalizma 20. stoljeća pokušavaju dokazati da je bilo kakvo nekapitalističko društvo nemoguće. Često se kao argument protiv ekonomskih uspjeha realsocijalizma upotrebljava činjenica da su ljudi iz realsocijalističkih zemalja bježali u kapitalističke – npr. iz Jugoslavije u Njemačku ili s Kube u SAD. Razlozi zašto se bježalo iz realsocijalističkih zemalja su mnogostruki. Bježalo se iz političkih razloga, tj. zbog političke represije, jer su dotične zemlje bile jednostranački režimi bez slobode govora i političkog organiziranja. Odlazilo se i iz ekonomskih razloga ili nevolja – npr. u Njemačku iz Jugoslavije 46

Ovaj je tekst izvorno bio objavljen kao kratka bilješka 29. siječnja 2014. na portalu Radio Gornji grad pod uredničkim naslovom „Beži Yankee!”. 47 Kuba je jedini prežitak takvih sistema u 21. stoljeću – u Kini i Vijetnamu su komunističke partije još na vlasti, ali je stari društveno-ekonomski ustroj napušten. 48 Od recentne literature možemo preporučiti npr. knjigu Michaela A. Lebowitza The Contradictions of „Real Socialism”: The Conductor and the Conducted (Monthly Review Press, New York, 2012). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

83

I. K a p i ta l i z a m

zbog nezaposlenosti49. Također, tu postoje i drugi lokalni razlozi i političke tendencije – npr. SAD-u politički odgovara primati kubanske izbjeglice pa ih onda potpomažu i subvencioniraju na najrazličitije načine. Osim toga, suvišno je i isticati da je npr. Amerika itekako privlačna i zbog svoje propagandne mašinerije (Hollywooda), s kojom se realsocijalistički Istok nikada nije mogao natjecati50. Razlozi su, dakle, mnogostruki, no ideja da migracije s Kube u SAD ili iz Jugoslavije u Njemačku nekako dokazuju to da je kapitalizam uvijek i bilo kako bolji od bilo kakvog socijalizam nikako ne stoje. Naime, u slučaju bježanja Kubanaca u SAD (ako zanemarimo pitanje političke represije) nije stvar u čistom bježanju iz realsocijalizma u kapitalizam. Riječ je o bježanju iz egalitarne ali siromašne zemlje (Kuba je bila siromašna i prije 1959, samo što su tad obični ljudi živjeli puno gore) u najmoćniju i najbogatiju zemlju kapitalizma (SAD), koja velik dio svoje moći temelji, među ostalim, na neoimperijalističkom/neokolonijalnom odnosu prema drugim (siromašnijim, slabijim i nerazvijenijim) zemljama. Kao ekonomski najrazvijenija i najmoćnija zemlja i centar svjetskog ekonomskog sistema, jasno da tamo ima i najviše posla i mogućnostî (kojih nema u nerazvijenim zemljama). Ista je stvar s Njemačkom i Jugoslavijom, gdje je Njemačka najmoćnija evropska kapitalistička sila, u kojoj onda, logično, ima i dosta posla za imigrante. Riječ je naprosto o tome da je u najrazvijenijim kapitalističkim zemljama, koje su u centru svjetske kapitalističke aktivnosti, jednostavno 49

Jugoslavija se, odlaskom ljudi na gastarbajterski rad u Njemačku, oslobađala viškova radne snage i tako borila s problemom nezaposlenosti. O tom fenomenu vidi izvrsnu knjigu Susan L. Woodward Socialist Unemployment: The Political Economy of Yugoslavia 1945–1990 (Princeton University Press, New Jersey, 1995). 50 Nezapadne vlasti, tj. američki geopolitički suparnici, u novije vrijeme shvatili su važnost propagande pa sada možemo na engleskom jeziku (i drugim globalnim jezicima poput španjolskog) pratiti nove globalne programe – arapsku Al Džaziru, južnoameričko-venecuelanski teleSUR, ruski RT, iranski Press TV, kineski CCTV News itd. 84

M at e K a p o v i ć

Glasanje nogama

najviše ekonomske djelatnosti, a tim i najviše radnih mjesta (bez obzira kakva ona bila). A pokušaji uspostave socijalističkih sistema51 su dosad uvijek bili isključivo u nerazvijenim zemljama. Da sve to nema nikakve veze s kapitalizmom/socijalizmom, vidi se po sljedećem. Naime, svuda oko Kube se nalaze kapitalističke zemlje. Ali, zanimljivo, Kubanci kada bježe, bježe uvijek u SAD. Ne bježe nikad u isto tako kapitalistički (ali nerazvijene, siromašne i slabe) Meksiko, Belize, Honduras, Kostariku, Jamajku, Haiti, Dominikansku Republiku (u kojima običan narod u pravilu živi daleko gore nego na Kubi, što je pogotovo očito u slučaju 51

Svi takvi pokušaji su se dogodili prije 1990. Još u 1980-ima smo imali takve pokušaje, npr. u Burkini Faso ili na Grenadi, no nakon 1990. nijedan progresivni pokret nije pokušao otići tako daleko. Ljevičarske vlade u Južnoj Americi (Venecuela, Bolivija, Ekvador), usprkos najavama „socijalizma 21. stoljeća”, unatoč mnogim uspjesima u iskorjenjivanju siromaštva i različitim progresivnim pomacima, nisu zapravo krenule u smjeru nekakvog novog socijalizma, a takvih naznaka ne vidimo ni kod Sirizine vlasti u Grčkoj. Tu je možda samo donekle iznimka vrlo specifičan slučaj Rožave (sirijskog Kurdistana), no o tamošnjoj ekonomskoj situaciji se još premalo zna, a i to nije slučaj koji bi se igdje mogao kopirati (još je manje prikladno u tom kontekstu govoriti o meksičkom Chiapasu iako je riječ o svjetski poznatom slučaju). Čini se da nakon pada većine realsocijalizama 1990. na ljevici više nema jasne prave vizije (a ni političke snage) kako nadići kapitalizam. Jasno je da se u realsocijalizam 20. stoljeća ne može (niti bi to itko zapravo htio) vraćati, ali drugih proširenih i prihvaćenih ideja baš i nema. U tom smislu ipak možemo ukazati na različite koncepcije kakve nude različiti teoretičari, poput Paula Cockshotta i Allina Cottrella, Towards a New Socialism (Spokesman, Nottingham, 1993) (demokratska planska ekonomija), Michaela Alberta, Parecon: Life after Capitalism (Verso, London – New York, 2003) (participatorna ekonomija), Davida Schweickarta, After Capitalism (Rowman & Littlefield Publishers, Inc., 20112) (tržišni socijalizam). No u praksi izgleda da realne političke snage zasad o sistemu nakon kapitalizma ne razmišljaju niti imaju jasnu predodžbu kojim putem krenuti. Čini se da umnogome vrijedi ona da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

85

I. K a p i ta l i z a m

distopijskog Haitija). Istodobno, u Ameriku se emigrira i iz svih tih kapitalističkih zemalja. Ako se iz svih tih kapitalističkih zemalja (npr. Meksika) također bježi trbuhom za kruhom u Ameriku, očito nije stvar u kapitalizmu/socijalizmu nego u ekonomskoj snazi zemlje (koja se, među ostalim, temelji i na međunarodnom imperijalizmu). Ista je stvar s Jugoslavijom i Njemačkom. U Njemačku se u 20. stoljeću nije išlo samo iz realsocijalističke Jugoslavije nego i iz kapitalističke Italije i Turske, kao što se i danas u Njemačku migrira iz kapitalističke Hrvatske, s kapitalističkog Kosova ili iz krizne kapitalističke Španjolske. Također, iz Jugoslavije se, zanimljivo, išlo raditi samo u neke kapitalističke zemlje (Njemačku, Austriju), ali u većinu drugih ne (npr. tada siromašne Irsku, Španjolsku, Portugal, Grčku). Što nam to onda, dakle, može uopće reći o kapitalizmu općenito? Apsolutno ništa52. Riječ nije o ekonomskom sustavu nego o razvijenosti/snazi zemlje. Stoga, koliko god se realsocijalističke sustave može i treba kritizirati (ponajprije zbog nedemokratičnosti, autoritarnosti i neslobode), „feet voting” nikako intrinzično ne dokazuje slabost realsocijalizma (a pogotovo ne bilo kojeg socijalizma bilo kada) prema kapitalizmu. Da bi se to dokazalo, morali biste imati Kubance koji npr. bježe u sve okolne zemlje (koje su sve kapitalističke). A to se ne događa jer se na Kubi, uz izbjegavanje svake idealizacije, unatoč represivnom režimu i diktaturi, ipak bolje živi nego u bilo kojoj od okolnih zemalja (uključujući i SAD ako govorimo o siromašnima). Ukratko, kao zaključak, jedino što nam ekonomske migracije govore o kapitalizmu je to da se, logično, trbuhom za kruhom (i iz nerazvijenih kapitalističkih zemalja i iz nerazvijenih realsocijalističkih zemalja) odlazi u razvijenije kapitalističke zemlje u kojima ima više ekonomskih aktivnosti pa, shodno tome, i više radnih mjesta, a to nije ništa drugo doli očekivana posljedica nejednakosti razvoja u kapitalizmu. 52

Za nejednaku razvijenost (kapitalističkog) svijeta usporedi 2. poglavlje ove knjige.

86

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina53

Neoliberalizam je, kao moderna inkarnacija neoklasične ekonomske teorije, doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita (uključujući i one – poput školstva ili zdravstva – koji su prije toga iz tržišta bili isključeni). Začecima neoliberalizma obično se smatra ekonomska politika koja se počela provoditi u Pinochetovu režimu u Čileu nakon državnog udara 1973, a nakon toga u Velikoj Britaniji pod Margaret Thatcher od 1979. te u SAD-u od 1981. s dolaskom na vlast Ronalda Reagana, iako se liberalna ekonomska politika, koja se naziva ordoliberalizmom, u Zapadnoj Njemačkoj provodila već od kraja Drugog svjetskog rata. Nakon Thatcher i Reagana, utjecaj neoliberalizma se širi po čitavu svijetu, u nerazvijenim zemljama pogotovo putem utjecaja tzv. programa strukturalnih prilagodbi, Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke, pri čemu neoliberalne reforme postaju uvjetima za kreditiranje siromašnih zemalja. Utjecaj se neoliberalnih ideja širi i u razvijenim zemljama, na razne načine – u Evropi, kao što ćemo vidjeti, preko institucijâ Evropske unije i kroz produbljavanje eurointegracije. Neoliberalizam se kao dominantna doktrina u svjetskoj politici javlja 53

Ovaj je članak izvorno objavljen 8. prosinca 2010. na portalu H-alter, a u skraćenoj verziji i u časopisu Zarez 3. veljače 2011. u tematu S onu stranu Schengena (302: 19–20). Članak nije kronološki nadopunjavan pa obuhvaća samo događaje i razvoj do kraja 2010. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

87

I. K a p i ta l i z a m

u kriznim 1970-ima, nakon što završava tzv. „zlatno doba kapitalizma” (od 1945. do početka 1970-ih), tj. „doba kejnzijanskog kompromisa”, obilježeno, među ostalim, izrazitim državnim intervencionizmom u ekonomiji, većim udjelom javnog sektora u ekonomiji, brigom oko pune zaposlenosti itd. Neoliberalizam se najjednostavnije može opisati, kao što kaže David Harvey, kao globalni projekt ponovnog uspostavljanja kapitalističke klasne nadmoći (koja je u doba „kejnzijanskog kompromisa” bila donekle ograničena). U neoliberalno doba u zapadnim zemljama tako profiti kapitalistâ rastu, dok plaće radništva stagniraju ili čak padaju54, društvena nejednakost se sve više povećava, pri čemu se bogatstvo još i više nego prije gomila u rukama sitne kapitalističke elite. Neoliberalna doktrina zastupa slobodno samoregulirajuće tržište i trgovinu kao idealan način organiziranja ekonomije. U praksi se, dakako, potpuna deregulacija ne može provesti te se neoliberalizam u stvarnosti uvijek primjenjuje samo do određene mjere, koliko to objektivne okolnosti dopuštaju (npr. koliko to dopušta pritisak odozdo), a zapravo je općenito pravilo to da se neoliberalne reforme provode vrlo diskriminacijski, prema interesima – jedna pravila za velike korporacije, druga za obične ljude (to je načelo socijalizam za bogate, kapitalizam za siromašne, prilično očito u trenutnoj ekonomskoj krizi), jedna pravila za bogate i moćne zemlje, druga za siromašne i slabe zemlje (npr. prve smiju imati subvencije u poljoprivredi, druge ne iako se neoliberalizam u teoriji žestoko protivi svakom obliku subvencije, tj. miješanju države u gospodarstvo), jedna pravila kad sve ide po planu, a druga kad zagusti (kao što su državne intervencije radi spašavanja posrnulih privatnih banaka u trenucima krize) i sl. Neoliberalnu ekonomsku politiku karakteriziraju među ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja 54

Usp. Gérard Duménil i Dominique Lévy, Capital Resurgent: Roots of the Neoliberal Revolution (Harvard University Press, Cambridge, 2004).

88

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

bolje „poduzetničke klime”, lakšeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carinâ itd.), privatizacija (pretvorba državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale – školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu i sl.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate, veća „fleksibilnost” radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.) itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i spekuliranje što može dovesti do kriza poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita. Liberalizacija se koristi za ostvarivanje ekonomskih interesa pojedinih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu gospodarstava slabijih zemalja (pa tako imamo paradoksalnu činjenicu da Meksiko, u kojem je kukuruz prvi put u povijesti kultiviran, danas tu istu kulturu uvozi iz SAD-a zahvaljujući slobodnotrgovinskom sjevernoameričkom sporazumu NAFTA). Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva (najočitiji su primjeri prvobitne akumulacije kapitala iz 1990-ih u istočnoevropskim postsocijalističkim zemljama) i kao sredstvo izvlačenja profita iz manje razvijenijih i manje utjecajnih zemalja (kao u slučaju privatizacije HT-a ili banaka u Hrvatskoj). U ovom ćemo tekstu pokušati dati kratak pregled povijesti Evropske unije kao neoliberalnog projekta unutar šireg okvira drugih političkih promjena u Evropi. Do eurointegracije je došlo iz geopolitičkih razloga. Francuska je nakon Drugog svjetskog rata, a i sa sjećanjem na Prvi svjetski rat, htjela Njemačku držati pod kontrolom. Zamišljeno je da bi u tom procesu dugoročne integracije interesa različitih vladajućih klasa

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

89

I. K a p i ta l i z a m

na kontinentu Francuska preuzela političko vodstvo, dok bi Njemačka osiguravala najveći dio ekonomske snage. Tu su se dijelom poklapali francuski i američki interesi. Nakon razornog Drugog svjetskog rata, postojala je nužnost ponovne izgradnje evropskih ekonomija. Najveća opasnost je bila globalna konkurencija kapitalizmu – realsocijalizam SSSR-a. Stalna prijetnja širenja SSSR-ova političko-ekonomskog modela55 zahtijevala je oprez SAD-a i pristajanje na određene ustupke radništvu. Osim toga, postojala je i opravdana bojazan od militantnosti radničkog pokreta – dovoljno je spomenuti veliki štrajk u Renaultu u Francuskoj 1947. ili snažne komunističke partije u Italiji i Francuskoj nakon Drugog svjetskog rata. Ideja o jedinstvenom evropskom tržištu postojala je još i prije pravog početka eurointegracije. U liberalnim se krugovima o tome raspravljalo još za vrijeme Drugog svjetskog rata, a to je bio predmet rasprava i u društvu Mont Pelerin56 nakon rata. No ekonomski je liberalizam nakon rata bio diskreditiran zbog vrlo živog sjećanja na Veliku depresiju u 1930-ima, a, osim toga, ekonomsko je planiranje bilo poznato i zbog iskustava tijekom rata u kojem su države morale preuzeti kontrolu nad ekonomijom u velikoj mjeri. Stoga su pri osnivanju Evropske zajednice za ugljen i čelik 1951. (u koju su ušle Njemačka, Francuska, Italija i zemlje Beneluxa – Belgija, Nizozemska i Luksemburg) na početku više prevladavale kejnzijanske ideje o ekonomskoj koordinaciji i suradnji nego liberalne ideje o tržišnoj konkurenciji. Godine 1954. propada pokušaj ratificiranja Evropske obrambene zajednice u Francuskoj (planirana je bila zajednička evropska vojska) pa se to pitanje odgađa sve do 1990-ih i naglasak se vraća na 55

Iako se iz današnjeg post hoc revizionističkog stanovišta često uzima kao očigledno to da je SSSR u utrci morao izgubiti, to nije bilo tako očito još ni u 1960-ima. 56 Za ovo društvo usporedi Philip Mirowski i Dieter Plehwe, ur., The Road from Mont Pelerin: The Making of the Neoliberal Thought Collective (Harvard University Press, Cambridge, 2009). 90

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

ekonomsko ujedinjavanje. Što se tiče političkog aspekta eurointegracije, francuska je potpora takvom projektu uvijek varirala, dok je Njemačka to uvijek puno čvršće zagovarala. Pritisak za stvaranje zajedničkog tržišta su vršile Njemačka, Nizozemska i Belgija, dok su protekcionistički raspoloženi Francuzi tu više oklijevali. Italija je, kao gospodarski najslabija, tražila osnivanje Evropske investicijske banke i Evropskog socijalnog fonda, što je i ostvareno Rimskim ugovorima 1957. i stvaranjem Evropske ekonomske zajednice. Evropska integracija je bila reakcija na međunarodnu ekonomsku konkurenciju i evropski odgovor na snagu američkog kapitala – Evropa je morala ujediniti svoje resurse da bi bila konkurentna na svjetskoj razini jer su tržišta pojedinih evropskih zemalja bila premala. Krajem 1950-ih, s Rimskim ugovorima, ideja slobodne trgovine se u Evropi institucionalizira i postaje dominantna. U članku trećem Rimskoga ugovora se ističe da je cilj EEZ-a zajedničko tržište bez preprekâ za međusobnu kompeticiju. Time se prvenstveno mislilo na carine i kvote, dok su ograničenja u kretanju kapitala, radne snage i usluga ostala. Osim toga, slobodna je trgovina u Evropi ostala ograničena pravom svake države da intervenira u svoju ekonomiju radi očuvanja socijalnog mira. Sporazumom u Rimu 1957. je stvoren i program zajedničke poljoprivredne politike (common agricultural policy – CAP), ali ne kao slobodnotrgovinski nego kao protekcionistički ugovor, što je CAP ostao do danas, preko kojega Evropa subvencionira svoju poljoprivredu da bi bila konkurentnija na vanjskom tržištu, što je i danas trn u oku evropskim trgovinskim partnerima. CAP je dogovoren kao svojevrsna razmjena u interesima – interesi njemačke industrije s jedne i interesi francuskih farmera s druge strane. Do stvaranja Evropske udruge za slobodnu trgovinu (EFTA – European Free Trade Association) dolazi 1960. U nju ulaze zemlje koje nisu mogle ili nisu htjele ući u EEZ – Austrija, Danska, Norveška, Portugal, Švedska, Švicarska i Velika Britanija (danas su u EFTA-i Norveška, Švicarska, Island i Lihtenštajn, dok su ostale zemlje kasnije ušle u EZ/EU). Francuski predsjednik de Gaulle Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

91

I. K a p i ta l i z a m

1963. stavlja veto na ulazak Velike Britanije pa i ostale zemlje kandidatkinje (Norveška, Danska, Irska) odustaju. Francuska 1965– 1966. izaziva političku krizu unutar EEZ-a jer gubi pravo veta, što je razriješeno Luksemburškim kompromisom, čime je zaustavljena centralizacija u evropskoj integraciji, a suprotstavljenost je između ekonomskog (slobodnotrgovinskog) i političkog povezivanja ostala prisutna u Evropi sve do danas. Godine 1968. dolazi do ukidanja svih unutrašnjih carina u EEZ-u i uspostavlja se zajednička vanjska carina (CET – common external tariff). SAD 1971. jednostrano ukida zlatni standard, tj. vezanost vrijednosti dolara za vrijednost zlata, tzv. Nixonovim šokom, čime de facto prestaje vrijediti sustav Bretton Woodsa, kojim je dolar bio vezan za vrijednost zlata, dok su ostale valute bile vezane uz dolar (od 1976. većina velikih svjetskih valuta ima plutajući devizni tečaj). Kako devizni tečaj više nije bio fiksiran, to je dovelo do konkurencije u devalvacijama (smanjenju vrijednosti) različitih valuta te do nestabilnosti na tržištu valutâ. To je bio problem za kompanije koje su djelovale u drugim zemljama očekujući stabilnost valuta jer je nagla devalvacija mogla značiti poprilične financijske gubitke. Norvežani 1972. na referendumu odbijaju ulazak u EEZ (što su još jednom ponovili 1994). Godinu dana poslije u EEZ ulaze Velika Britanija (bez referenduma – koji je održan tek poslije, kada su na vlast došli laburisti), Irska i Danska. Do ekonomske krize dolazi 1973. – posljedice su inflacija, nezaposlenost i proračunski deficiti. Članice EEZ-a isprva pokušavaju s nekoordiniranim reakcijama na krizu, trudeći se da same nađu odgovor na nju. Također oklijevaju s prenošenjem ovlasti na Evropsku komisiju (tj. današnju „vladu” EU), što dovodi do usporavanja procesa integracije te se projekt jedinstvenoga tržišta zapravo vraća u optjecaj tek 1986. s Jedinstvenom europskim aktom (Single European Act – SEA), što je bila prva velika revizija Rimskoga ugovora iz 1957.

92

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

U 1970-ima i 1980-ima se neprestano povećavao broj spajanja kompanija u Evropi (1982–1983. je bilo 117 spajanja, dok ih je 1989–1990. bilo 662) te se tako s vremenom povećavao broj multinacionalnih kompanija, tj. dolazilo je do koncentracije kapitala, a uprave su velikih korporacija postajale sve isprepletenije (u smislu da su isti ljudi sjedili u više upravâ). No postojale su, i postoje, i protutendencije – protekcionizam i favoriziranje nacionalne kapitalističke konsolidacije. Tako u nekim slučajevima vlade brane interese svojih kapitalista s obzirom na to da su multinacionalne kompanije i dalje često pod kontrolom kapitalistâ koji obično imaju povlaštene odnose s jednom državom. Stoga je proces evropske integracije proturječan, težeći učinkovitoj integraciji različitih nacionalnih frakcija evropskog kapitala, dok u isto vrijeme svaka nacionalna grupacija kapitala pokušava urediti proces u skladu sa svojim interesima, pri čemu primjerice slabi kapitalisti traže zaštitu države. Godine 1979. se stvara Evropski monetarni sustav (EMS – European monetary system), kada je većina članica EEZ-a vezala svoje valute jedne uz druge kako bi se spriječile prevelike fluktuacije. No EMS nije uspio stabilizirati evropske monetarne probleme, koji opstaju sve do danas. U EEZ 1981. navrat-nanos ulazi Grčka, a 1986. Španjolska i Portugal, koji su bili zahtjevniji u pregovorima, a za čiji je ulazak u EEZ Grčka zauzvrat tražila i dobila za sebe financijsku pomoć. Od kraja 1970-ih s krizom kejnzijanskoga kompromisa kao dominantne ekonomske politike u poslijeratnom periodu i s dolaskom Margaret Thatcher na vlast 1979. u Velikoj Britaniji dolazi do neoliberalne kontrarevolucije te malo-pomalo u cijeloj Evropi, s Velikom Britanijom kao konzervativnom avangardom, dolazi do napada na socijalnu državu, do smanjenja udjela državnog sektora u ekonomiji tj. do privatizacijâ, do polarizacije plaćâ tj. sve veće nejednakosti između najbogatijih i najsiromašnijih, do „fleksibilizacije” radne snage tj. do smanjivanja radničkih prava te drugih

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

93

I. K a p i ta l i z a m

neoliberalnih mjera. Te su mjere bile odgovor kapitala na krizu u 1970-ima na koju kejnzijanski model ekonomije nije imao pravoga odgovora. Uzrok te krize je, među ostalim, bila i kriza akumulacije kapitala, tj. niska razina profitnih stopa u realnoj ekonomiji kao posljedica povećane konkurentnosti i viška proizvodnih kapaciteta na svjetskoj razini. Neoliberalizam je donio način da profitne stope ponovno porastu – među ostalim, pritiskom na realne plaće radništva i njihova prava (tj. smanjivanjem troškova u tom segmentu, što onda povećava profit kapitala), bijegom iz realne, proizvodne ekonomije u sferu financijâ, tj. u spekulaciju (gdje je mogućnost zarade bila brža i veća nego u realnom sektoru) te seljenjem proizvodnje u Treći svijet s jeftinijom radnom snagom i manje propisâ (primjerice ekoloških) i sl. U razdoblju neoliberalizma udio profita raste, dok udio rada u društvenom proizvodu pada. Tako između 1981. i 2003. udio profita raste u Italiji s 23,3% na 32,3%, u Njemačkoj s 26,9 na 33,6%, u Francuskoj s 20,6 na 30,7%, a u Španjolskoj s 25,4 na 35,4%, dok udio rada u društvenom proizvodu od 1971–1980. do 2001–2005. u Europi pada sa 73,9 na 68,3%57. U Francuskoj je pad udjela plaća radništva od 1983. do 2006. pao za čak 9,3%58. U 1980-ima i 1990ima realne plaće u Evropi rastu u prosjeku od 0,8 do 1%59, a jedna od posljedica toga je i rast osobnog zaduživanja koji u Evropi ipak, za razliku od SAD-a, pada u 1990-ima. Prihodi su pak 1% najbogatijih u Velikoj Britaniji skočili sa 6,5 1982. na 13% 200060. Što se tiče privatizacije, njezini se razmjeri 57

Usp. str. 209, 212 u: John Milios, „European Integration as a Vehicle of Neoliberal Hegemony”, u: Neoliberalism: A Critical Reader, ur. Alfredo Saad-Filho i Deborah Johnston (Pluto Press, London, 2005), str. 208–214. 58 Le Monde diplomatique (hrvatsko izdanje, siječanj 2008). 59 Christoph Hermann, „Neoliberalism in the European Union”, Studies in Political Economy, 2007, 79: 61–89. 60 Usp. str. 16–17 u: David Harvey, A Brief History of Neoliberalism (Oxford University Press, Oxford, 2005). Vidi i fusnotu 44. 94

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

najbolje vide također u Velikoj Britaniji gdje je prema 20% udjela javnoga sektora u BDP-u 1975. do 2000. godine praktički sve privatizirano, a ono što je ostalo (zdravstvo, pošta, BBC) također danas funkcionira na tržišnijim načelima. Od 1980. do 1984. EEZ preživljava krizu zbog Velike Britanije koja ne želi davati onoliko sredstava koliko je bilo propisano u evropski proračun jer je većina proračuna odlazila na subvencije za poljoprivredu (tj. CAP), u čemu Velika Britanija nije imala interesa jer je većinu hrane uvozila, tako da se vrlo malo sredstava iz CAP-a onamo vraćalo. Zanimljivo je da je Laburistička stranka od 1980. do 1983, pod vodstvom najljevijeg predsjednika laburista od Drugog svjetskog rata naovamo, Michaela Foota, čak zagovarala izlazak Velike Britanije iz EEZ-a. U Francuskoj je 1981. na vlast došao François Mitterrand iz Socijalističke partije (u koaliciji s Komunističkom partijom Francuske) na osnovi izrazito socijaldemokratsko-kejnzijanske platforme pod imenom 110 prijedloga za Francusku, koju je i provodio do 1983. (nacionalizacije, povećanje minimalne plaće, produženje godišnjeg odmora, smanjenje radnog vremena, solidarni porez na bogatstvo itd.), no 1983, pod pritiskom Evrope, dolazi do tzv. zaokreta prema štednji, čime Mitterrand iz korijena mijenja svoju politiku prema neoliberalizmu. To je bio jedan dokaz toga da je u okviru EEZ-a koji provodi drugačiju ekonomsku politiku jedna zemlja teško mogla ići zasebnim putem, čak i Francuska. Godine 1986–1987. na snagu dolazi Jedinstveni europski akt (SEA), koji je za cilj imao dovesti do kraja uspostavu jedinstvenog tržišta ukidanjem svih trgovinskih barijera do 1992. Time je projekt jedinstvenog tržišta (slobodan protok robe, kapitala, radne snage i uslugâ), koji je bio stopiran još od 1970-ih, vratio na velika vrata. To je bio i nadnacionalni odgovor na neuspjeh zasebnih ekonomskih inicijativa pojedinačnih država. Evropski projekt otada postaje izrazito neoliberalan.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

95

I. K a p i ta l i z a m

Do grupiranja evropskih kapitalista dolazi 1983. te nastaje ERT (European Roundtable of Industrialists), najmoćniji poslovni lobi u Europi – ERT snažno zagovara eurointegraciju i iznimno utječe na službenu evropsku politiku. To se vidi po tome što je Evropska komisija više puta doslovce preuzimala njihove dokumente i prijedloge. ERT je isprva zagovarao liberalizaciju unutar EZ-a, a protekcionizam prema van, tj. njime je dominiralo neomerkantilističko krilo evropskog krupnog kapitala, no tome su se oduprle Velika Britanija, Njemačka, Nizozemska i transnacionalna frakcija evropskog kapitala te su te neomerkantilističke tendencije potisnute. Općenito gledano, Velika Britanija je tradicionalno bila liberalno orijentirana, kao i Njemačka koja je bila ovisna o izvozu, dok je Francuska uvijek imala protekcionističke tendencije, koje su potrajale u nekim pogledima sve do danas. Godine 1987. pet najvećih evropskih kompanija osniva AMUE (Association for the Monetary Union of Europe), lobističku grupu koja gura ideju monetarne unije. Danas joj je većina članova iz bankarsko-financijskih krugova. Krajem 1980-ih liberalizacija javnih usluga postaje bitna Evropskoj komisiji, pri čemu je Velika Britanija uzor unatoč svim problemima koji su ondje u vezi s tim događajem. 1990. dolazi do liberalizacije kretanja kapitala u Evropi, a počinju i konkretni planovi o monetarnoj uniji. Uzastopno se donose različite direktive za liberalizaciju: telekomunikacije (1990), željeznica (1991), struja (1996), pošta (1997), plin (1998). Izrada Maastriškog ugovora počinje 1991. Ugovor je stupio na snagu tek 1993. nakon ponovljenog danskog referenduma i dosta teškoća pri ratificiranju. Zajednica dobiva novo ime – Europska unija, a ustrojava se i EMU (evropska ekonomska i monetarna unija). Cilj evropskog projekta nakon Maastriškog ugovora je ograničavanje mogućnosti samostalnih manevara nacionalne ekonomske politike unatoč nedostatku zajedničke politike na razini čitave EU.

96

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

EU time, prema tvrdnji Samira Amina61, postaje globaliziranija od drugih dijelova svijeta u smislu marginaliziranja nacionalne autonomije. Glavni instrument regulacije jedinstvenog tržišta je politika konkurentnosti, što je nastavak stare njemačke ekonomske politike ordoliberalizma – država se brine za funkcioniranje slobodne trgovine i sprječava stvaranje monopola/oligopola – dok se francuske ideje o evropskom protekcionizmu odbacuju. Strategija nakon Maastrichta uključuje koherentnost u monetarnoj i fiskalnoj politici radi regulacije zajedničkog tržišta, pritisak na radničku klasu (što je recimo u Njemačkoj bilo uspješno, ali npr. u Francuskoj baš i ne) i regionalnu konsolidaciju kapitala. Kako se političari nisu mogli dogovoriti oko konkretnog datuma za konačno uvođenje zajedničke valute, na tome su inzistirale već spomenute kapitalističke lobističke grupacije ERT i AMUE te je kao rok određena 2002. Tada je stvorena i jaka i neovisna Europska središnja banka (ECB) – Njemačka se radi takve koncepcije središnje banke odrekla veće moći u Europskom parlamentu, a sâm je model banke načinjen prema modelu njemačke centralne banke. Središnja banka je, naravno, službeno neovisna o politici i izvršnoj vlasti, što je standardna neoliberalna praksa – tako se njezine odluke štite od mogućih političkih pritisaka odozdo, što je inače uvijek opasnost. Središnja je banka formalno neovisna i o vladama i političkim strankama, ali je zato u potpunosti podčinjena interesima kapitala. Evropskoj središnjoj banci isprva je zabranjeno odobravati zajmove ili kupovati zaduživanja nacionalnih vlada ili institucija EU, no upravo je to učinila kad je u svibnju 2010. kupila obveznice grčke vlade, kada je ta praksa promijenjena (zanimljiva je praksa u krizi nastaloj 2008. da ECB posuđuje novce privatnim bankama po 1% kamatâ da bi one dalje davale zajmove državama u krizi – Španjolskoj, Irskoj, Grčkoj – po puno većim kamatama). Glavni je cilj 61

Samir Amin, „Mission Impossible: Managing the Euro”, Pambazuka 485, 2010. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

97

I. K a p i ta l i z a m

ECB-a kontrola cijenâ, tj. zadržavanje inflacije na razini manjoj od 2% godišnje. ECB je vjerojatno najneovisnija središnja banka na svijetu, puno neovisnija npr. od američkih Federalnih rezervi. Tâ njezina neovisnost proizlazi iz toga što ne postoji jedinstvena evropska država. Ugovorom iz Maastrichta su postavljeni tzv. Maastriški kriteriji – uvjeti za ulazak u EMU i uvođenje eura. Oni su dobro poznati i u široj javnosti i glase – inflacija ne smije biti viša od 1,5% od prosjeka triju najboljih zemalja (tj. triju zemalja s najnižom inflacijom), budžetski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a, javni dug ne smije biti više od 60% BDP-a, a dugoročne kamate ne smiju biti veće od 2% od prosjeka triju najboljih zemalja (s najnižim kamatama). S obzirom na to da su se Nijemci bojali za stabilnost zajedničke valute, dogovorene su kazne za one koji ne budu poštovali kriterije iz Maastrichta, a koje iznose od 0,2 do 0,5% BDP-a. 2003. su Francuska i Njemačka imale deficit veći od 3% pa su radije promijenile pravila umjesto da plate kazne, što je postavilo presedan i za slabije države. Grčke su vlade pak od 2000. nadalje, da bi izbjegle kazne i stroge kriterije koje nisu mogle zadovoljiti, manipulirale statistikama i skrivale pravo stanje uz pomoć, među ostalim, Goldman Sachsa. Maastriški ugovor je u praksi, dakle, značio institucionalizaciju neoliberalne politike. Za razliku od monetarno-fiskalnih pravila za koje postoje izravne kazne (tzv. „disciplinski neoliberalizam”), takvo što u EU ne postoji za druge „prekršaje” kao što bi primjerice bilo uvođenje carinâ, diskriminatorno ponašanje na tržištu, neprovođenje liberalizacije u javnom sektoru i sl., no u takvim je situacijama to riješeno tako što pojedinci ili kompanije mogu u vezi s tim podnijeti tužbu za diskriminaciju na evropskim sudovima. U tom je segmentu, dakle, neoliberalna politika institucionalizirana na drugačiji način. Maastricht je imao i socijalno poglavlje kao ustupak pritiscima zbog problema demokratskog i socijalnog deficita i radi učvršćenja ideje zajedničkog tržišta, no Velika Britanija npr. to poglavlje nije htjela potpisati. Ipak, 1997. je donesena direktiva o porodiljskom, a 98

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

1999. o radu na određeno. Katkada su neke takve direktive za radnike povoljnije od nacionalnih propisa, no kod njih je zato gotovo uvijek slučaj da se jako sporo uvode i provode. Od 1990. do 1994. kao rezultat neoliberalne politike u EU jako raste nezaposlenost, što ostaje kao problem unatoč tome što se nezaposlenost kasnije nešto smanjila (da bi se opet u pojedinim zemljama povećala sa sadašnjom krizom). Liberalizacija/privatizacija javnog sektora je od sredine 1990-ih pak u sljedećih deset godina dovela do ukidanja 40% radnih mjesta te do pogoršavanja radnih uvjeta i smanjenja plaća (usp. već citiran rad Hermann 2007). Za razliku od fiskalnih i monetarnih pitanja, pitanja zaposlenosti i socijalne države ostaju na pojedinim članicama. Za razliku od fiskalno-monetarnih pitanja i za razliku od nepoštivanja neoliberalne prakse koju EU zahtijeva (liberalizacija tržišta i sl.), za članice koje imaju preveliku nezaposlenost ili ništa ne rade što se toga tiče kazni nema. To je jedna od karakteristika eurointegracije u zadnja dva desetljeća – uzdizanje tržišne i monetarne politike na nadnacionalnu razinu, ali ostavljanje socijalne politike na razini nacionalnih država. Austrija, Finska i Švedska 1995. ulaze u EU, dok je Norveška 1994. to opet bila na referendumu odbila. U Švedskoj je ulazak u EU bio projekt elitâ kojim su one htjele olakšati svoje napade na radnička i socijalna prava, inače prilično visoka u Švedskoj. No to im je i nakon ulaska samo djelomično uspjelo zbog jakog otpora Šveđana. Europska strategija za zaposlenost iz 1996–1997. potiče fleksibilizaciju tržišta rada (tj. manje propisâ koji štite radnike, primjerice od otpuštanja) i smanjenje radničkih prava, na što se nastavlja Lisabonska strategija iz 2000. (koja je donijela plan o tome da EU do 2010. postane najkompetitivnija ekonomija svijeta, što se nije ispunilo). Takvi se procesi na razini EU mogu poticati, ali se oni nužno provode na nacionalnim razinama, gdje se u praksi tu uvijek javljaju različiti ustupci u različitim zemljama. Uz fleksibilizaciju

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

99

I. K a p i ta l i z a m

rada redovito se potiče i diferencijacija plaćâ te ukidanje minimalne plaće, što je pogotovo u sukobu sa socijaldemokratskom egalitarnom praksom kakva postoji u skandinavskim zemljama. U tzv. Kokovu izvještaju (the Kok Report) 2004., nezavisnoj reviziji Lisabonske strategije pod vodstvom Wima Koka, bivšeg nizozemskog premijera, potiče se fleksibilizacija rada (smanjenje radničkih prava, lakše davanje otkaza radnicima itd.), standardizacija ugovorâ, promicanje rada na određeno (dakle bez socijalnih i mirovinskih davanja, bez radničkih prava itd.) i pola radnog vremena... Maastriški kriteriji su ponovljeni Paktom za stabilnost i rast 1997. Radi ispunjenja kriterijâ dolazi do vala štednje u Europi, ali posljedično i do otpora radničke klase i porasta otpora prema Evropskoj uniji. Godine 1999. euro je uspostavljen kao virtualna, a 2002. i kao stvarna valuta. Njemačkoj je zbog velikog izvoza odgovarao jak euro, što nije bio slučaj s Francuskom i Italijom, kojima bi više odgovarao slabiji euro radi jačanja izvoza. Ugovor iz Maastrichta je propustio skupa s monetarnom uspostaviti i učinkovitu fiskalnu uniju, što je problematično jer se, čim je 2008. izbila svjetska ekonomska kriza, pokazalo da je nemoguće upravljati eurom, kao i to da zajednička moneta zapravo ne može postojati bez zajedničke države, a s čim se slažu mnogi ekonomisti. Uvođenje je eura bilo dobro za gospodarske elite – stabilna im valuta garantira da im imovina i investicije, uključujući i one izvan matične zemlje, neće nestati. To je, osim toga, bilo korisno i za rast povjerenja investitorâ. Slabijim je zemljama pak (primjerice Grčkoj) ulazak u EMU i uvođenje eura bilo korisno utoliko što su tako dolazile u istu ligu s Njemačkom, što im je davalo kredibilitet i omogućavalo lakše zaduživanje na međunarodnim financijskim tržištima. Implicitno se, naime, podrazumijevalo da se članicama eurozone (tj. zemljama koje su uvele euro) neće dati da bankrotiraju iako se to u krizi nakon 2008. nije pokazalo kao toliko samorazumljivo (recimo, s prijetnjama grčkog bankrota i sl.). Osim toga, to je dovelo 100

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

i do precijenjene kreditne sposobnosti periferije eurozone (u nju spadaju Portugal, Španjolska, Grčka, među ostalima). Stvaranje eurozone je dovelo i do stvaranja špekulativnih mjehura, što se na kraju obilo o glavu primjerice Španjolskoj i Irskoj nakon izbijanja svjetske krize 2008. S uvođenjem eura je došlo i do konvergencije kamatnih stopa u Evropi, ali gubitak monetarne samostalnosti znači i gubitak mogućnosti manipulacije valutom npr. radi povećanja izvoza ili u slučaju krize, što se pokazalo iznimno lošim za Grčku u krizi. Njemačka je imala snažne razloge da održi monetarnu stabilnost u Evropi, s obzirom na to da su evropske države glavni primatelji njemačkog uvoza i stranih investicija. 1970-e su pak pokazale da bi nacionalna kontrola monetarne politike mogla dovesti države članice u napast da pribjegnu konkurentnim devalvacijama protiv njemačke marke. Ideja je eura od početka bila stvoriti potencijalnu protutežu poziciji dolara u svjetskom gospodarstvu. Euro je jačao od 2000. do 2008, što je bilo dobro za jačanje njegove međunarodne uloge i konkuriranje dolaru. Jačanje eura podrazumijeva i konstantno širenje eurozone te su stoga unatoč krizi u eurozonu od 2009. do 2015. ušle redom Slovačka i tri baltičke zemlje (Estonija, Latvija, Litva). No, usprkos svemu, globalne devizne rezerve su 2009. još uvijek u gotovo istoj mjeri u dolarima kao i prije deset godina – 1999. ih je 67% bilo u dolarima, a 2009. 64%. Pad je vrlo malen. Osim toga, snaga dolara počiva na nafti, a potencijal da ugrozi dolar, prema Samiru Aminu, ima prije kineski juan nego euro. Evropska komisija je vodila politiku stroge fiskalne discipline i stabilnosti cijenâ govoreći da će to pridonijeti gospodarskom rastu, no zapravo je rast bio spor a nezaposlenost velika (prosječno viša od 8%). Spor rast je, među ostalim, onemogućivao poštivanje propisa o 3% deficita. Općenito se politika eurozone i EU-politike svodi na race to the bottom – „fleksibilizaciju” rada, stagnaciju plaćâ (Evropska komisija primjerice 2003. u svojim Broad Economic Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

101

I. K a p i ta l i z a m

Policy Guidlines napominje da bi rast plaćâ trebao i dalje ostati umjeren), rad na određeno itd. Najdalje je u tome dospjela Njemačka. Njemačka je konkurentnost u Evropi, zbog koje je na račun drugih dijelova eurozone (tj. njezine periferije) ostvarivala velik trgovinski suficit, nastala na osnovi najjačeg pritiska na radnike – u Njemačkoj je u zadnjih dvadeset godina bio najmanji porast troška rada, a udio radničkih plaća u društvenom proizvodu se sve više smanjuje62. U Njemačkoj je tome pridonijelo i ujedinjenje 1990. (u Istočnoj Njemačkoj nije bilo sindikata), kao i otvaranje istočne Evrope – pristup jeftinoj radnoj snazi je omogućio i pritisak na radnike u Zapadnoj Njemačkoj. S druge strane, na poluperiferiji EU (tj. na jugu eurozone – Portugal, Španjolska, Grčka...) su rasle realne plaće, ali je produktivnost još više narasla. U jezgri su veće plaće i jača socijalna država, a na poluperiferiji slabije plaće i slabija socijalna država. Osim toga, radnike je u Portugalu, Italiji, Španjolskoj i Grčkoj daleko teže stisnuti jer su sindikalno dobro organizirani (za razliku od primjerice Irske, također na periferiji, ili Njemačke u jezgri eurozone). Kako se periferija eurozone, zbog nemogućnosti da stisne radnike, nije mogla natjecati s jezgrom u konkurentnosti u realnom sektoru, ondje je došlo do rasta potrošnje na dug, na temelju zajmova banaka iz jezgre, i napuhavanja nekretninskog mjehura (u Španjolskoj), što je, kada je kriza eksplodirala, dovelo do problema nakon izbijanja krize. Godine 2001. dolazi do Sporazuma iz Nice koji je ratificiran tek 2003. nakon ponovljenog referenduma u Irskoj, a kojim je institucionalizirana mogućnost širenja EU na istok. Zahvaljujući tome, 2004. u EU ulazi deset zemalja – Cipar, Malta, Slovenija, Mađarska, Češka, Slovačka, Poljska, Litva, Latvija, Estonija – od njih samo Cipar bez referenduma. U EU su 2007. ušle još Bugarska i Rumunjska. Zemljama pristupnicama se već u pretpristupnim pregovorima nameće neoliberalna politika kao uvjet ulaska u EU, i to u još strožem obliku nego u zapadnoj Evropi. Dio juga 62

Usp. str. 6 u: Costas Lapavitsas et al., „Eurozone Crisis: Beggar Thyself and Your Neighbour”, RMF Occasional Report (ožujak 2010).

102

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

Evrope i evropski postsocijalistički istok danas o zapadnoj/sjevernoj Europi ovise na sličan način na koji i Južna Amerika politički i ekonomski ovisi o Sjevernoj Americi – riječ je sličnu neokolonijalnom odnosu jezgre i periferije. Razlika prema Amerikama je u tome što narodi Južne Amerike takvu politiku prepoznaju te se ona artikulira sve više i na državnoj razini, dok na istoku Evrope takva prepoznavanja u nekom svjesnije artikuliranu obliku nema. Kao primjer takvog zavisna odnosa možemo istaći činjenicu da je 80% bankarskog sustava istočne Evrope u stranom vlasništvu63. To, dakako, vrijedi i za Hrvatsku, dok je tu primjerice Slovenija praktički jedina iznimka. Također, proizvodnja se iz najmoćnije industrijske zemlje, Njemačke, sve više seli na periferiju gdje su troškovi rada jeftiniji. U EU je danas bitno po centralnosti/perifernosti razlikovati tri područja – jezgru (Njemačka, Francuska, Nizozemska...), poluperiferiju (ili periferiju eurozone – Portugal, Španjolska, Grčka...) i periferiju (novopridošle članice iz istočne Evrope). Njemačka, koja je najveći izvoznik, i to čak globalno relevantan, ima najveći suficit platne bilance (tj. višak izvoza u odnosu na uvoz) te taj višak ubacuje u eurozonu putem izravnih stranih ulaganja i u obliku zajmova koji onda ostatku Evrope pomažu i dalje kupovati njemačke izvozne proizvode. Utoliko je taj odnos donekle sličan onomu Kine i SAD-a, gdje Kina ostvaruje ogroman suficit koji vraća SAD-u kupujući njihove državne obveznice. Njemački je suficit, dakle, izravno povezan s deficitom drugih evropskih zemalja, primjerice Grčke. Njemačka gospodarska politika dominira Evropom, dok joj se ostali moraju prilagođavati. Osim nekih evropskih zemalja, poput Francuske (koja ne može svoje borbenije radnike nagaziti onako kako to čini Njemačka), na to se nerijetko, kao i na Kinu, žali i SAD (kojemu ne odgovara baš političko ujedinjenje i potpuna neovisnost Evrope). Osim 63

Jane Hardy, „Kriza i recesija u srednjoj i istočnoj Europi”, Slobodni Filozofski, 2010. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

103

I. K a p i ta l i z a m

toga, banke iz jezgre (Njemačke, Francuske, Nizozemske, Belgije) posuđuju zemljama evropske poluperiferije (tj. periferije eurozone), tzv. zemljama PI(I)GS-a (Portugal, Irska, Grčka, Španjolska i u manjoj mjeri Italija). Godine 2005. je došlo do velikog potresa u EU kada je na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj odbijena ratifikacija neoliberalnog Evropskog ustava. No Evropski je ustav uskrsao nekoliko godina poslije u neznatno promijenjenu obliku kao Lisabonski ugovor, koji je ratificiran 2009. ovaj put bez referenduma, osim u Irskoj, gdje je referendum nakon prvog negativnog odgovora ponovljen. Lisabonski ugovor dovodi do daljnje institucionalizacije neoliberalne politike, a sâm tekst ugovora je notoran po netransparentnu i nerazumljivu jeziku kojim je pisan. Od 2005. do 2007. tzv. pribaltički neoliberalni tigrovi bilježe brz gospodarski rast s najbržim stopama rasta u EU – Latvija 10,8%, Litva i Estonija 8,8% prosječno godišnje. No koristi od toga za većinu stanovništva su samo prividne – od takvog je gospodarskog rasta profitirala manjina, dok su radnici u tim zemljama imali najduži radni tjedan i najniži standard življenja, a sve to uz najpolariziraniju nejednakost prihodâ u Evropi. Taj „razvoj” na staklenim nogama se u pravom svjetlu pokazao i nakon izbijanja velike svjetske ekonomske krize 2008. godine – u Latviji je tako pad BDP-a u 2009. iznosio 18% (u Estoniji 14,1%, u Litvi 14,8%), dok je nezaposlenost u prvom kvartalu 2010. u Latviji iznosila 20% (u Estoniji 19%, u Litvi 17,3%) (Hardy 2010). Velika ekonomska kriza počinje 2007–2008. i širi se sa SAD-a na ostatak svijeta. Puno teže pogađa južnu Evropu nego Njemačku. Pokazalo se da pridržavanje fiskalnih pravila EU nije previše pomoglo državama kao što su Irska i Španjolska (tu je pogotovo Irska prije krize bila „uzorna”), dok su Njemačka, Francuska i Italija puno češće imale veće deficite od 3% pa svejedno sada nisu u tolikim problemima. 2008–2009. dolazi do bailouta banaka čime se troškovi krize, kao i u čitavom svijetu, prebacuju na pleća običnih ljudi. 104

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

Istočna Evropa je, kao svojevrsno subprime (drugorazredno, nesigurno) tržište, krizom jako pogođena, što utječe i na pad izvoza iz zapadne Evrope. Poljska i Češka nisu imale velike mjehure nekretninâ kao pribaltičke zemlje pa ih kriza nije tako jako pogodila. Poljsku je pogodila još manje od Češke jer Poljska ne ovisi toliko o izvozu (za razliku od npr. Mađarske). Također, poljski zlot je imao fluktuirajući tečaj (2008/2009. je pao za 30% prema euru), dok je recimo latvijski lats vezan na euro i nije mu se dopustila devalvacija, što bi olakšalo latvijsku situaciju. No, unatoč tome, čak ni u Poljskoj, koja je u krizi po svim podacima najbolje prošla, situacija nije blistava. Ondje, recimo, 2010. 44% stanovništva zarađuje manje od 75% prosječne plaće, a nejednakost je u stalnom porastu, što ukazuje na to da gospodarski rast ne mora nužno značiti i opći boljitak. Nezaposlenost je bila 9,8%, a kod mladih 23%. Za radništvo je nepovoljno i to što 27% radnika radi na neodređeno, što je najviši postotak u Evropi (vidi opet: Hardy 2010). Dubina krize u istočnoj Evropi varira između zemalja ovisno o razmjeru balona cijenâ nekretninâ, razini ovisnosti o izvozu, veličini deficita u javnom sektoru i imaju li fluktuirajući tečaj pomoću kojeg bi mogli steći prednost u odnosu na konkurentske zemlje. Odgovor vlastî je uvijek isti: za krizu plaća radnička klasa – Rumunjska je tako u lipnju 2010. na zahtjev MMF-a srezala plaće u javnom sektoru za 25% (zanimljivo, Mađarska je u isto vrijeme odbila MMF-ove zahtjeve o daljnjim rezovima i štednji jer se vlast bojala gubljenja sljedećih izbora, nametnuvši pritom pristojbe većinom stranim bankama). Kao odgovor na to, 2009. su u Latviji i Litvi izbili neredi i prosvjedi a 2010. u Rumunjskoj. Kako zbog EMU i Maastriških kriterija nacionalna monetarna (valutna) i fiskalna (proračunska) politika nije moguća, teret prilagodbe krizi pao je na tržište rada. U cijeloj Evropi su kao odgovor na krizu uspostavljene mjere štednje iako su upravo takve mjere dovele do zaoštravanja krize nakon 1929–1930. Eurozona

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

105

I. K a p i ta l i z a m

nameće politiku štednje64 u MMF-ovu stilu, ali na početku bez zajmova koje MMF inače daje. Dolazi do vrzina kola – zbog krize pada potrošnja, padaju porezi koje prikuplja država i povećavaju se socijalni troškovi, što dovodi do proračunskog deficita, na što se pak odgovara mjerama štednje, što onda opet dovodi do smanjenja potrošnje... Među evropskim državama, suficit platne bilance (više izvoza od uvoza) imaju primjerice: Njemačka, Nizozemska, Austrija i Finska. U proljeće/ljeto 2010, prije pomoći Grčkoj, bilo je prilično upitno može li EMU preživjeti. Na kraju Njemačka pristaje na zajam Grčkoj, uz uvjet ulaska MMF-a u Grčku i mjera štednje. Nema političke volje da se Grčka izbaci iz eurozone jer bi to ukazalo na slabljenje projekta eura. No sâm zajam Grčkoj nije zapravo odobren da bi se pomoglo Grčkoj – riječ je o tome da bi grčki bankrot značio to da Grčka više neće moći vraćati dug stranim, uglavnom njemačkim i francuskim bankama, što bi dovelo do velikih problema za Njemačku i Francusku. Tako da je Njemačka, pojednostavljeno rečeno, dala zajam Grčkoj da bi Grčka mogla nastaviti vraćati dugove njemačkim bankama (što je u konačnici i izvedeno). A sve to nauštrb grčkoga radništva koje je to moralo platiti mjerama štednje, smanjenim plaćama, smanjenim socijalnim davanjima itd. Dakle, iza retorike o spašavanju periferije eurozone radi očuvanja EMU-a stoji puno prozaičnija pomoć za banke iz jezgre (Njemačke i Francuske). Traženje MMF-a za pomoć u prikupljanju financijskih sredstava za paket pomoći za Grčku i ostatak Evrope pak znači gubitak kredibiliteta eura u natjecanju s dolarom. Jedan od osnovnih problema EU je različit stupanj razvoja njezinih članica, različite plaće, razina socijalne sigurnosti i poreza, kao i to što ekonomska unija teško funkcionira bez prave političke unije. Najveći problem za evropske elite je što ideja o političkoj federalnoj uniji, tj. o doista ujedinjenoj Evropi, nema potpore među 64

Usp. Costas Lapavitsas et al., „The Eurozone between Austerity and Default”, RMF Occasional Report (rujan 2010).

106

M at e K a p o v i ć

Europska unija kao neoliberalna tvorevina

evropskim stanovništvom. Kako reče luksemburški premijer Jean-Claude Juncker 2007: „Svi znamo što trebamo učiniti, ali ne znamo kako biti ponovo izabrani nakon što to učinimo”. Ono što je sigurno jest i to da EU ne odustaje od svoje neoliberalne ekonomske politike, tj. politike koja pogoduje kapitalističkim elitama na štetu radništva i većine stanovništva.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

107

II. DIO

DEMOKRACIJA

1990. smo dobili demokraciju – jeste li sigurni u to?65

Kada se govori o povijesti ili političkom sustavu, često se govori u vrlo oštrim odrednicama – prije 1990. smo imali jednostranačje, diktaturu, a nakon 1990. je došla demokracija. Sudeći po dominantnom pogledu na to, 1990. je tu bila čisti rez. No situacija je nešto kompliciranija jer, pogledamo li realno, razlike prije i poslije 1990. nisu ni otprilike tolike koliko se to obično misli. Sloboda govora

Jedina je bitna razlika u slobodi govora. Nije baš tako da se prije 1990. ništa nije smjelo kritizirati – moglo se kritizirati, ali u određenim granicama. No ako bi se pretjeralo (ili ako bi se dirnulo u stvari u koje se nije smjelo dirati), moglo se imati problemâ pa čak i završiti u zatvoru. Danas toga više uglavnom nema, bar ne u takvom obliku. Političke elite su shvatile da nema niti smisla niti potrebe rigorozno se boriti protiv slobode govora. Iako se i dalje poprilično pazi što će doći u prime time i iako su okviri dopuštene kritike i rasprave u mainstream medijima i dalje prilično suženi (kao što je to i u drugim zemljama liberalne demokracije), načelno se može govoriti što god se hoće (iako to u principu uglavnom ništa neće promijeniti). 65

Tekst je izvorno objavljen 13. siječnja 2014. na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

111

II. D e m o k r a c i j a

Demokracija u sferi ekonomije

No kad pogledamo ekonomsku sferu, tu ne da nije bilo demokratizacije nego upravo suprotno. Na makrorazini je društveno vlasništvo nad poduzećima, tvornicama itd. (dakle, vlasništvo svih nas) zamijenjeno vlasništvom odabrane manjine (novonastalih kapitalista) nad njima. Na mikrorazini je pak preko noći ukinuto radničko samoupravljanje te je tako i unutar poduzećâ nestalo demokracije. Koliko god je samoupravljanje nejednako funkcioniralo u različitim poduzećima te je negdje bilo čista formalnost, a negdje vrlo izraženo, ono je predstavljalo demokraciju na radnim mjestima. Te demokracije više nema, kao što nema ni demokracije u vidu toga da kompanije koje djeluju u našoj zemlji pripadaju svima a ne samo odabranima. Netko može tvrditi da je ekonomija učinkovitija bez demokracije (kao što se može tvrditi i da je politička diktatura učinkovitija od demokracije), iako Hrvatska očito nije baš dobar primjer toga, no činjenica je da je demokracija iz ekonomske sfere potpuno uklonjena nakon 1990. Demokracija u sferi politike

Što se pak tiče politike, prije 1990. tu stvarno nije bilo stranačke demokracije. Postojala je samo jedna stranka i nije bilo višestranačkih izbora (zanemarit ćemo ovdje da je npr. u Saboru i prije 1990. bilo zastupnikâ koji nisu bili članovi partije). Ali tu je razlika zapravo samo površinska. Danas imamo oko 130 stranaka. Većinom su minorne i nevažne, a one koje nisu, te pak imaju uglavnom potpuno isti program što se ključnih (ekonomskih) pitanja tiče. Razlike su samo personalne, retoričke ili eventualno svjetonazorske (iako ni tu prevelike razlike nema – niti će SDP ukinuti vjeronauk u školama, niti će HDZ zabraniti pobačaj). Razlika je, ukratko, u sljedećem – prije 1990. su se oportunisti (i rijetki idealisti), ako su se htjeli politički aktivirati, mogli učlaniti u samo jednu partiju (i to su i činili pa je broj članova 112

M at e K a p o v i ć

1990. smo dobili demokraciju – jeste li sigurni u to?

Saveza komunistâ bio popriličan), dok danas ti isti (i dalje uglavnom oportunisti, puno rjeđe idealisti) imaju na izbor više stranaka različitih imena ali više-manje istog programa. Dakle, prije 1990. je postojala jedna partija s više frakcijâ, dok danas postoje nominalno različite stranke koje u stvarnosti funkcioniraju kao frakcije iste partije. Ne govori se uzalud da su SDP i HDZ samo lijevo i desno krilo nekadašnjeg SKH. Socijalizam, kapitalizam i mediji

Prije 1990. su svi morali biti za socijalizam, danas svi moraju biti za kapitalizam. Ako ste htjeli političku karijeru prije 1990, morali ste biti bar nominalno vjerni socijalističkim idealima. Ako pak danas želite da vas mediji i „intelektualna elita” smatraju ozbiljnim kandidatom za političku poziciju, morate biti za kapitalizam (dapače, to je toliko internalizirano da se o tome ni ne govori). Prije 1990. je partija kontrolirala medije, a danas mainstream medije (nacionalne televizije i najprodavanije novine) kontrolira ili frakcija partije koja je trenutno na vlasti (u slučaju javnih medija, ponajprije televizije) ili kapital (u slučaju ostalih, privatnih, medija). Isti onaj kapital koji sve te frakcije financira i koji je kroz njihovo djelovanje i postao privatnim kapitalom kroz privatizaciju. Premreženost kapitala i politike osigurava slaganje oko svih ključnih pitanja. Nove stranke i novi ljudi?

No što je s osnivanjem neke nove stranke? Ipak postoji mogućnost da će možda neki mladi i sposobni idealisti osnovati neku novu, radikalno drugačiju stranku, koja će, unatoč svim zaprekama, možda sutra pobijediti na izborima i preokrenuti čitavu stvar. Ipak je to nekakva demokracija?

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

113

II. D e m o k r a c i j a

Zapravo ni tu nema neke pretjerane razlike prema onome što je bilo prije 1990. Dakle, da, takva mogućnost formalno postoji66. No tako nešto je ekstremno teško izvesti – prije svega jer se bez novca realno ne može uspjeti na izborima, a novac i mainstream mediji su u rukama onih koji nemaju nikakvog interesa u promjeni statusa quo. Osim toga, upuštanje u parlamentarno-politikantski žrvanj sa sobom nosi sve neizbježne kompromise, pritiske i oportunizam u vlastitim redovima koje je vrlo teško izbjegavati. U svakom slučaju, šanse da se tako nešto dogodi su otprilike jednake onima prije 1990. da u Savez komunistâ uđe velik broj mladih i pametnih idealista, koji će se nametnuti i preuzeti vlast u partiji, sve preokrenuti, pokrenuti ekonomiju i demokratizirati društvo. Kao što danas postoji šansa da se osnuje nova stranka koja će sve promijeniti, tako je i prije 1990. postojala šansa da se uđe u jedinu partiju koja je postojala i sve iznutra promijeni. Kao 66

114

Therborn (str. 4 u Göran Therborn, „The Rule of Capital and the Rise of Democracy”, New Left Review, 1977, I/103: 3–41) ističe sljedeće uvjete kada govori o (punoj) „demokraciji” (u kapitalističkom društvu): (1) predstavnička vlast koju (2) bira glasačko tijelo koje se sastoji od pune odrasle populacije (a ne samo platiše poreza, imućniji, samo muški i sl.), (3) čiji su glasovi jednakovrijedni i (4) koji mogu glasati za bilo koju političku opciju bez zastrašivanja ili prisile državnog aparata. U većini razvijenih zapadnih zemalja su ovi formalni uvjeti zadovoljeni (premda bi se o detaljima i interpretacijama moglo raspravljati) tek u 20. st. (isti članak, str. 9) – na Novom Zelandu 1907, u Danskoj i Norveškoj 1915, u Austriji i Švedskoj 1918, u Nizozemskoj i Njemačkoj 1919, u Belgiji 1948, u UK 1928, u Francuskoj 1946, u Japanu 1952, u SAD-u tek oko 1970. (zbog rasizma na jugu), u Švicarskoj 1971. (iako je u nekima takav sistem bio kasnije neko vrijeme suspendiran – u Italiji, Austriji i Njemačkoj za vrijeme fašizma/ nacizma, drugdje pod okupacijom za Drugog svjetskog rata i sl.) itd. Generalno se dio potencijalnog elektorata u povijesti (i danas) isključivao na temelju klase (siromašni, radnici, neplatiše poreza itd. – bilo da se to radi preko imovine, prihodâ, zanimanjâ ili pismenosti), rase (Crnci, Azijati, Aboridžini itd.), spola (žene) i mišljenja (na Zapadu su to primarno povijesno bili komunisti). M at e K a p o v i ć

1990. smo dobili demokraciju – jeste li sigurni u to?

što danas teoretski „svatko” može osnovati stranku i pobijediti na izborima, i prije 1990. je „svatko” mogao ući u partiju i postati šef partije. Formalno je danas sloboda političkog organiziranja daleko veća, ali u konačnici su šanse za bitne, sistemske promjene unutar sistema više-manje jednake. Psovanje predsjednika ili psovanje šefa?

Sve u svemu, razlike političkog sustava prije i poslije 1990. su daleko manje nego što se to obično misli. Riječima jednog radnika iz Trpnja na Pelješcu, koji je u 1980-ima radio u SAD-u: „Amerikanci misle da im je tamo super jer mogu psovati predsjednika bez da odu u zatvor, ja mislim da mi je tu super jer mogu psovati šefa u facu bez da dobijem otkaz”. Dakle, osim promjene dopuštenog objekta psovanja, suštinska se razlika sistema prije 1990. i onoga sada, što se demokracije tiče, svodi na to da sada možemo ovakve tekstove pisati bez bojazni da ćemo završiti u zatvoru. Nije loše, ali nije ni neko preveliko postignuće... To sve ne znači da se za demokraciju i demokratskije društvo ne treba boriti – upravo suprotno. Ali za to je prvo potrebno znati da pravoj demokraciji još nismo ni blizu.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

115

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?67

Ljudi najčešće inercijom nisu pretjerano skloni raspravljanju o velikim društvenim promjenama ili stvarima koje izgledaju utopijski. No tu treba imati dvije stvari na umu. Kao prvo, svijet se vrlo brzo mijenja i nema razloga misliti, koliko god se još donedavno pričalo o „kraju povijesti” i liberalnoj kapitalističkoj demokraciji kao najboljem mogućem sustavu, da će sve zauvijek ostati isto. Prije 150 godina je bila utopija da će siromašni i žene imati pravo glasa. Još prije toga je bila utopija da će uopće postojati bilo kakvo pravo glasa a ne npr. monarhija. Tako se u prošlost može ići unedogled i tek je iz te perspektive jasno da je potpuno nerealno misliti da se više ništa ne može i neće mijenjati. Kao drugo, o mogućim je drugačijim budućim društvenim ustrojima bitno razmišljati i zato da bismo bolje mogli shvatiti sadašnjicu. Možda se stvarno nije realno nadati da će se političkoekonomski sustav bar u bližoj budućnosti promijeniti nabolje, ali realno razumijevanje sadašnjega sistema svakako nije na odmet. A njega je teško shvatiti ne znamo li koje druge mogućnosti uopće teoretski postoje. Od izbijanja se ekonomske krize 2007–2008. i velikih društvenih pokreta koji su za njom slijedili (od sjeverne Afrike preko 67

Izvorno objavljeno 7. svibnja 2013. pod naslovom „Je li demokracija koja ovisi o novcu doista demokracija?” na portalu Index. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

117

II. D e m o k r a c i j a

Španjolske do SAD-a) često mogu čuti ideje o novom i drugačijem, demokratskijem, političkom ustroju. Hrvatska je, što se tiče takvih ideja, bila čak i svojevrsna avangarda jer se ideje o direktnoj demokraciji kod nas javljaju od 2009. s izbijanjem velikih studentskih blokada (vidi zadnje poglavlje ove knjige), a onda i na velikim protestima u ožujku 2011. (sve to prije španjolskih Indignadosa i Occupy Wall Streeta koji s akcijama počinju tek kasnije 2011). Pa mi smo ih birali?

Što je to točno problem sa sadašnjom liberalnom demokracijom (koju se katkad podrugljivo naziva demokraturom), tj. s kapitalističkim parlamentarizmom? Nastranu činjenica da taj sustav mnogima širom svijeta nije donio očekivano blagostanje, zaposlenost i sigurnost, dva su osnovna problema. Jedan je očita ovisnost dotične „demokracije” o novcu, a drugi to što predavanje vlasti u ruke predstavnikâ nosi sa sobom i neke prilično nezgodne posljedice. Ideologem „pa mi smo ih birali” je vrlo raširen, pogotovo u kombinaciji sa samoprezirom („mi smo glupi što ih biramo”) ili elitizmom („glup narod bira lopove”), dok je sistemsku kritiku demokracije i izborâ koji ovise o novcu izvan margine praktički nemoguće naći. Iako su stvari vrlo jednostavne – bez novaca nema ni predizbornih skupova, ni turnejâ po zemlji i predstavljanja svog programa, ni džambo-plakatâ, ni reklamâ na televiziji... A bez svih tih stvari nema puno šanse da će se ikoga shvatiti kao ozbiljnu stranku ili kandidata niti da će uopće čuti što netko govori. Odakle pak novci? Ili ih imate sami kao Željko Kerum (tajkun, saborski zastupnik i bivši splitski gradonačelnik), Silvio Berlusconi (tajkun i bivši talijanski premijer) ili Petro Porošenko (tajkun i ukrajinski predsjednik) ili ih morate dobiti od nekog tipa Keruma, Berlusconija i Porošenka. U svakom slučaju, bez kapitala, svog ili dobivenog, u pravilu ne možete na izborima uspjeti (osim u slučaju masovnih pokreta odozdo kao u Južnoj Americi ili u posebnim okolnostima kao u slučaju Sirize u Grčkoj, no do toga nije 118

M at e K a p o v i ć

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?

lako doći niti je to svuda moguće). Sjetite li se još dodatno kako su naši novopečeni kapitalisti do svoga kapitala došli – svakako ne demokratski – onda je sve jasno. O rezultatima izborâ ne odlučujete vi, nego (posredno ali učinkovito) šačica banditâ koja nas je sve opljačkala u privatizaciji. Kapital u izborima nije prisutan samo kroz izravno financiranje pojedinih političkih stranaka i kandidata kojih kapitalu odgovaraju. On je prisutan i kroz medije. Mainstream mediji su također u rukama krupnog kapitala i svakako neće propagirati one političke snage, pogotovo ne na duge staze68, koje ne zastupaju ono što njima ne odgovara69. Javni mediji također nisu od pomoći jer njihove čelnike postavlja, a o financiranju odlučuje, politika koja na vlast, kako rekosmo, dolazi uz potporu kapitala. Jasno, sama činjenica da imate svojih novaca ili da ih možete dobiti od kapitalistâ kojima se sviđa vaš program ne znači da ćete nužno pobijediti na izborima. To jednostavno znači da ćete imati realnu ili bar kakvu-takvu šansu pobijediti (sjetimo se npr. relativnog uspjeha kapitalista Borisa Mikšića na predsjedničkim izborima 2005. ili privatizacijskog bogataša Nadana Vidoševića 2010). Tko će od potkoženih doista pobijediti ovisi onda o političkim okolnostima, karizmi pojedinaca, njihovoj sposobnosti, organizaciji i drugim faktorima. Neizbježno se postavlja pitanje – je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija? 68

Jasno, i u prokapitalističkim medijima možete naći npr. tu i tamo na intervju s nekim intelektualcem koji kritizira kapitalizam, ili na čak i pozitivno intoniran članak o nekoj antisistemskoj opciji, ali sve je to na razini ekscesa i iznimke, u pravilu u potrazi za kratkoročnim medijski zanimljivim temama, a ne na razini sistemske podrške. 69 Generalno se priča može postaviti i šire – liberalna demokracija ne postoji u vakuumu, nego u kapitalističkim društvima prožetima kapitalističkim ekonomskim odnosom (kapitala i rada), gdje kapital vodi glavnu riječ i gdje se društvo primarno oblikuje prema interesima kapitala. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

119

II. D e m o k r a c i j a

Sustav za elitu

Tu treba reći i to da bi se izbori i u okviru predstavničke demokracije, bez zadiranja u samu njihovu bit, mogli vrlo lako organizirati puno demokratskije, samo kada bi bilo političke volje. Npr. tako da se zabrani bilo kakva javna propaganda putem reklamâ i plakatâ, da svi imaju jednako pravo raspravljati do mile volje na, recimo, četvrtom programu javne televizije, da svi imaju jednako pravo na skupljanje potpisâ i držanje mitingâ u javnim prostorima, da mediji ne smiju unaprijed samo par kandidatâ smatrati relevantnima nego svim suvislim kandidatima trebaju posvećivati istu pažnju itd. Ovdje problem nije tehničke izvedbe – takva ili slična pravila bi se mogla odmah bez ikakvih teškoća provesti. Teško da bi takav sistem bio savršen, a i tu bi se sigurno, ako bismo se zadržali samo na čistom reformizmu unutar istog političkog sistema, odmah našle mnogobrojne rupe i manipulacije koje ne bi uvijek bilo lako spriječiti70, ali svakako ne bi bio problem napraviti sistem koji bi, ako ništa drugo, bar bio pravedniji od ovoga koji imamo danas. No stvar je u tome da bi tako bila ugrožena sadašnja politička i ekonomska elita koja od trenutnog sustava profitira, a u povijesti je rijetko bilježeno da se netko svojih privilegija odrekao bez prisile i nužde. Drugi je problem u samoj predstavničkoj demokraciji. Svakih četiri godine biramo nekoga i onda on sljedeće četiri godine može raditi što god hoće. Kao što svi dobro znamo, prije izborâ se govori 70

Naravno, stabilnost liberalne demokracije ne počiva samo na pukim materijalističkim osnovama toga tko ima kapital i sredstva za proizvodnju (pa onda i medijsku proizvodnju), nego i na sistemskoj logici „zdravog razuma” (u gramšijevskom smislu) koji prožima čitavo društvo, a gdje se politička logika liberalne demokracije smatra jedinom mogućom i u kojoj same buržoaske institucije svojim ustrojem brane trenutni poredak (uključujući i svoje parcijalne interese unutar njega).

120

M at e K a p o v i ć

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?

jedno, a nakon izborâ se radi drugo. Za vrijeme pak mandata možete prosvjedovati do mile volje, ali u pravilu izabranog predstavnika maknuti ne možete. Osim toga, nedostatak je predstavničke demokracije, kada netko samostalno donosi odluke u ime svih, i u tome što vas izabrani predstavnik za kojeg ste glasali nikako ne može u potpunosti predstavljati. Slažete se s njim oko jedne stvari, ali oko druge ne – ako on sâm donosi odluke na vlasti, vaše se mišljenje oko druge stvari neće čuti. Tako je onda i moguće da se često nešto oko čega se većina glasačâ slaže (npr. oko ozbiljne revizije privatizacije) u politici nikada ne provede. Sažeto, ovdje možemo nabrojiti probleme koji kapitalističku demokraciju ne čine pravom demokracijom, odnosno zbog koje nije moguće poistovjećivati je s demokracijom općenito: a) ovisnost o novcu/kapitalu Izbori i izborne kampanje ovise o novcu, mediji su pretežno u vlasništvu kapitala (kroz njih se „proizvodi pristanak”71 i stvara „javno mišljenje”), a općenito su i ekonomski i društveni odnosi kapitalistički – u smislu proizvodnje kapitalističke kulturne hegemonije i koncepcije svijeta72, tj. gledanjem na svijet i društvo iz perspektive samog sistema, i uglavnom bez mogućnosti da ga se nadiđe i kritički razmotri izvana. 71

Masovni mediji su „efikasne i moćne ideološke institucije koje obavljaju funkciju kreiranja propagande kao potpore sistemu, oslanjajući se na tržište, pounutrene pretpostavke i autocenzuru, a sve bez otvorene prisile” (str. 306 u knjizi Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media, Pantheon Books, New York, 1988. – moj prijevod). Autori tu govore o SAD-u, ali isti zaključci više-manje vrijede za medije u bilo kojoj kapitalističkoj demokraciji (vidi i zadnje poglavlje ove knjige). 72 U smislu u kojem o tome govori npr. Antonio Gramsci (za njegovo razmišljanje usp. npr. The Gramsci Reader: Selected Writings 1916–1935, ur. David Forgacs, New York University Press, New York, 2000). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

121

II. D e m o k r a c i j a

b) autokracija u sferi ekonomije Demokracija, takva kakva uopće postoji, zadržava se samo u sferi politike i staje pred vratima poduzećâ, dok u sferi ekonomije (na radnim mjestima) vlada čista autokracija/diktatura. c) primarnost predstavničke demokracije Osim što su izbori izravno ovisni o kapitalu, problem je i u koncepciji predstavništva – tu se ne radi o „vladavini naroda” nego o tome da narod nekome prepušta da odlučuje u njegovo ime na određeno vrijeme (u načelu bez prave mogućnosti ranijeg opoziva). Elementi izravne demokracije (poput referendumâ) koji znaju postojati u kapitalističkim demokracijama su također podložni kapitalu (skupljanje potpisâ i javne kampanje su nemoguće bez znatnih financijskih sredstava i infrastrukture). Direktna demokracija u internetsko doba

Zbog svih navedenih nedostataka predstavničke demokracije, nije ni čudo da se sve češće govori o direktnoj demokraciji. Same ideje o dirdemu su stare – ali nova je tehnologija zbog koje je izravna demokracija, u nekim svojim oblicima, stotinama puta izvedivija nego u prošlosti. Danas više ne može biti izgovorâ da bi bilo preskupo stalno održavati referendume. Ako se preko interneta mogu prebacivati novci s jednog računa na drugi, sasvim se sigurno može i glasati. Osim toga, to i nije neka novotarija – elektroničko glasanje i glasanje preko interneta već duže vrijeme postoji u mnogim zemljama. Naravno, to je zasad uvijek u okviru predstavničke demokracije73, ali nema nikakvog razloga da se tako ne provode i 73

Dovoljno je spomenuti primjer da je u Estoniji početkom 2011. preko interneta glasalo preko dva milijuna birača, a slični se primjeri upotrebe tehnologije u glasanju mogu naći i drugdje, npr. SAD-u, Kanadi, Nizozemskoj, Brazilu, Indiji itd.

122

M at e K a p o v i ć

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?

referendumi. U budućnosti ćemo možda na referendumima moći glasati i preko mobitelâ... Kada se govori o direktnoj demokraciji kao modelu odlučivanja u budućnosti, postoji više opcijâ kako bi to moglo funkcionirati. Najmanje radikalna, i po sâm sistem relativno bezopasna, je ona da se uz sustav koji bi ostao više-manje kakav jest uvedu i dodatni redovni referendumi (internetski ili ne). To i nije neka novost – takav sistem već postoji npr. u Švicarskoj ili Kaliforniji. Tu je zato zanimljivija ona radikalnija varijanta – sustav u kojem dirdem ne bi bio samo dodatak predstavničkoj demokraciji, nego i najvažniji način odlučivanja. U takvom sustavu bi se sve najvažnije odluke donosile izravno – npr. referendumima na najvišoj razini ili izravnim odlučivanjem svih na nižim razinama (npr. općinama ili radnim mjestima) – a političari i političke stranke kakvi danas postoje bi nestali. Društvo na autopilotu

Zamislimo, čisto kao misaoni eksperiment, sljedeći model donošenja i provođenja zakonâ i odlukâ. Na početku se o određenom pitanju (važnom na razini čitavog društva) vodi javna rasprava – u javnim medijima, na posebno organiziranim skupovima u mjesnim zajednicama, na internetu itd. Pozivaju se stručnjaci koji daju svoja mišljenja, daju se različiti prijedlozi… Nakon toga se stvar stavi na glasanje – bilo da je posrijedi da/ne ili a/b/c/d... pitanje. Donesene odluke i zakone na razini čitavog društva provode javni službenici. Oni nisu političari u današnjem smislu te riječi – to su u bíti obični više-manje birokrati/tehnokrati (ne u današnjem negativnom smislu) koje se bira na izborima na osnovi njihove sposobnosti. Njihova je dužnost voditi društvo kao svojevrsni autopilot. Oni donose manje bitne, svakodnevne i tehničke odluke, sprovode u djelo ono što se izglasalo na referendumima, koordiniraju raspravu o bitnim pitanjima i formuliraju konačne prijedloge glasanja za referendume. Svakih nekoliko mjeseci do Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

123

II. D e m o k r a c i j a

pola godine prolaze redovan reizbor i može ih se u svakom trenu smijeniti ako birači njima nisu zadovoljni. Teoretski se dotični službenici mogu mijenjati svaki mjesec, ali mogu raditi i godinama ako su svi njima zadovoljni. Na nižim razinama se odluke mogu donositi i izravno – npr. tako da se svi zainteresirani glasači iz određenog sela, gradske općine (ili nekog poduzeća) fizički nađu, rasprave neko pitanje i nakon toga donesu odluku (pri čemu rasprava može, ovisno o temi i situaciji, trajati ili samo nekoliko sati ili mjesecima). Delegati s takvih nižih plenuma se mogu slati i na šira tijela za donošenje odlukâ i sl. Ništa od toga nije neka novost – osim bezbrojnih primjera iz povijesti, mogu se istaći recimo općinska vijeća u Venecueli ili participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu. U ovakvom sustavu ne bi nužno postojale ni političke stranke u današnjem smislu. Postojale bi samo organizacije i udruge koje bi imale određene političke ciljeve koje bi u javnosti propagirale. Tu treba reći da su tehničke varijacije na koje bi društvo moglo funkcionirati na takav ili sličan način nebrojene i da bi se konkretna izvedba i sistem mogli iskristalizirati samo u praksi – ovako unaprijed možemo govoriti samo načelno ili teoretski jer nema smisla raditi gotove utopijske planove. Klasičan prigovor dirdemu je to da se ljudima ne dâ stalno odlučivati i da ljudi ne žele stalno donositi političke odluke. Ali to zapravo nije nikakva prepreka direktnoj demokraciji74. Poanta ni nije u tome da neprestano svi moramo o svemu odlučivati. Poanta je u tome da o svemu možemo odlučivati ako smatramo da je to bitno. O ključnim stvarima i o onima o kojima ljudi žele izravno odlučivati se odlučuje izravnim glasanjima u općinama, na radnim 74

U realnosti ono što se naziva „direktnom demokracijom” teško, na širim razinama, može biti doslovno direktna/izravna/neposredna demokracija, u smislu da se o svemu uvijek odlučuje izravno i glasanjem svih. Direktno se odlučivanje uvijek mora kombinirati s određenim vidovima predstavništva (radi efikasnosti), a poanta je u tome da predstavnici moraju biti rotirani i u svakom trenu opozivi i da ih se uvijek može preglasati ako postoji želja ili potreba.

124

M at e K a p o v i ć

Je li demokracija koja ovisi o novcu stvarno demokracija?

mjestima ili na e-referendumima, a u ostatku vremena se društvom upravlja principom „tehnokratskog autopilota” (pod demokratskim nadzorom i s mogućnošću opoziva). U takvom sustavu se ne bi moglo događati ono što je danas svakodnevica širom svijeta – da se donose odluke s kojima se većina ne slaže, da su na vlasti političari unatoč minimalnoj potpori jer ih se ne može smijeniti i da se može mjesecima prosvjedovati uz veliku potporu javnosti, ali ništa ne postići. O svakoj temi za koju postoji dovoljno interesa bi se moglo i izravno odlučivati. Koji su prigovori?

Jedan od klasičnih prigovora neposrednoj demokraciji je to da bi se tako mogli npr. izglasati rasni zakoni na referendumu. No taj prigovor zapravo ne drži vodu. Ista, slična ili usporediva institucionalna ograničenja i korektivi koji danas takvo što onemogućavaju (ako i koliko onemogućavaju) u liberalnim demokracijama bi postojali i u dirdem sustavu. Kada se kaže da se o svemu može raspravljati i glasati, jasno je da tu postoje neka zdravorazumska ograničenja (izražena npr. ustavom) – ne može se, recimo, glasati da pobijemo sve plavokose ljude ili da Kinezima uskratimo pravo vožnje tramvajem. Jasno, i tu postoje sive zone o kojima se može raspravljati, no ništa više ili manje nego u predstavničkoj demokraciji. Drugi prigovor – da je narod neuk i da kako će takav narod donositi odluke – također nije pretjerano uvjerljiv. Nije potrebno biti vrhunski politolog da bi se vidjelo da izabrani predstavnici (npr. sabornici), osim što uglavnom nisu baš utjelovljenje poštenja, često ni inače nisu baš genijalci, najveći stručnjaci itd. U svakom slučaju, četvrt stoljeća takve predstavničke „vladavine najboljih” nije se baš pokazalo uspješnim u Hrvatskoj. Osim toga, o stručnim stvarima bi i u puno demokratičnijem društvu i dalje odlučivali stručnjaci, kao što bi i prijedloge za glasanje donosili, a odluke u praksu provodili, izabrani tehnokrati koji znaju kako se to radi. I takav bi sustav zacijelo bio daleko od Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

125

II. D e m o k r a c i j a

idealnoga, ali bar za svoju situaciju ne bismo mogli kriviti nikoga doli sebe, a pogrešne odluke bi se, u svakom slučaju, mogle lako ispraviti. Kapitaliste nismo nikad birali

Tehnički bi se e-refendumi mogli vrlo brzo uvesti bez neke bitne promjene samog ekonomskog sustava, tj. bez uzdrmavanja trenutnih odnosa moći. Iako bi i takva ograničena promjena bila pomak nabolje jer bi sustav bio demokratičniji nego što je sada, to ipak ne bi bila prava i potpuna demokracija. Naime, izborni (ili općenito politički) sistem ne možemo nikako gledati izdvojeno od načina proizvodnje i ekonomskih odnosa u pojedinim društvu. Sustav u kojem u sferi ekonomije nema demokracije nije i ne može biti stvarno demokratski. Tajkune nikad nismo na izborima birali niti ih možemo smijeniti. Samo postojanje čestih referenduma ne bi imalo toliki učinak ako bi krupni kapital i mediji (koji uvelike formiraju javno mišljenje) i dalje ostali u rukama kapitala, tj. pod nadzorom kapitala75. To je i jedan od ključnih razloga zašto ovakve ideje nije lako provesti u djelo – isto kao što je u 19. i 20. st. uvođenje ove vrlo ograničene demokracije kakvu danas imamo bilo krvavo teško izboriti zbog ustrajnog otpora tadašnjih političkih i ekonomskih elita. U svakom slučaju, do promjene sigurno neće doći samo zato što je direktna demokracija dobra ideja. Problem nije u tome što bi takvo društvo bilo tehnički nemoguće izvesti. Problem je u tome što takvo društvo, koje bi davalo veću mogućnost utjecaja na politiku većini društva, ne odgovara političkoj i ekonomskoj eliti koja od današnjega sustava profitira i na njemu parazitira.

75

Kapital ne mora nužno posjedovati medij da bi ga mogao (posredno) nadzirati – to može raditi, recimo, i uskratom reklamâ, kontroliranjem medijske distribucije (kioskâ ili trgovinâ) i na druge načine.

126

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija76

U zadnjih dvadesetak godina prelaska iz realsocijalizma i jednostranačkog režima u kapitalizam i višestranačku „demokraciju”, neke od najčešćih pučkih mudrosti kojima se komentirala katastrofalna politika vlastî, koje su zemlju opljačkale, deindustrijalizirale i dovele na koljena, bile su „mi smo ih birali” ili „narod ima vlast kakvu zaslužuje”. Iako se na razni pučke mudrosti zna čuti „svi su oni isti”, u samo dvadesetak godina je unutarnja logika liberalne „demokracije” poprilično internalizirana i uzima se zdravo za gotovo da je onaj tko pobijedi na izborima doista demokratski izabran i da je to „volja naroda”. Jasno je da tu ima mnoštvo kontradikcija, kao kada određena vlada provodi očito nepopularne mjere (npr. privatizacije ili mjere štednje) ili kada sve redom odbijaju raspisivati referendume kao jedno od sredstava odlučivanja, unatoč postojećoj zakonskoj regulativi koja ih teoretski omogućava, no u konačnici se drži da je politička opcija koja vlada ipak izabrana vlast koja ima određen legitimitet, stečen na izborima, raditi to što radi. No je li to baš tako? Jesmo li ih doista mi samo tako izabrali i jesu li izbori stvarno potpuno slobodni i ne može im se nikako prigovoriti? Pritom se ne treba doticati nepravilnostî i makinacijâ, 76

Izvorno objavljeno u časopisu Zarez (br. 335/2012: 1–15) i 8. svibnja 2012. na portalu Advance. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

127

II. D e m o k r a c i j a

poput namjernog politikantskog prekrajanja izbornih jedinica ili glasanja mrtvih, o kojima pišu čak i mainstream mediji – pitanja koje ćemo ovdje postaviti su puno fundamentalnije naravi77. Zašto se na „demokratskim izborima” biraju baš oni koji se biraju (dosad su se, ne računajući koalicijske partnere, na izborima izmjenjivale samo dvije stranke)? Jesu li opcije koje dobivaju najviše glasova doista najsuvislije i najbolje opcije? Imaju li doista najbolje programe i najartikuliranije argumente? Znamo da u Hrvatskoj ima preko stotinu stranaka, iako mnogo njih nije stvarno aktivno niti relevantno na bilo koji način, no zašto je samo šačica stranaka uvijek u medijima? Je li to doista zato što mediji tako dobro prepoznaju tko ima najbolji program i koje su stranke najracionalnije? I konačno, zašto neke stranke u doba predizborne kampanje imaju više reklamâ na TV-u, više džambo-plakatâ uz ceste, više predizbornih skupova po čitavoj zemlji od drugih, dok u vrijeme između izborâ također samo neki političari i neke političke opcije dobivaju većinu mjesta u medijima (što je također neizravna reklama)? Prisutnost u medijima i brojnost reklama (izravnih ili neizravnih – u doba predizborne kampanje i inače) je, nesumnjivo, jedan od najvažnijih faktora na izborima (iako ne treba zanemariti ni izgrađenost stranačkih baza i klijentelističkih mreža, i kod najvećih stranaka i kod onih manjih, prisutnih više na lokalnim razinama78). Prisutnost u medijima (plaćena i neplaćena), osim što omo77

Sistemski problemi, koji nas ovdje zanimaju, postojali bi i bez površinskih negativnih manifestacija. Ipak, treba napomenuti da manipulacije izbornim jedinicama i listama nisu nešto što je tipično samo za „nove demokracije” tipa Hrvatske, kako se često autorasistički misli, nego se javljaju, mutatis mutandis, i u „razvijenim demokracijama” – npr. u SAD-u su poznati slučajevi gerrymanderinga (politikantskog prekrajanja izbornih jedinica) ili izbornih propisa namjerno sastavljenih tako da isključuju što više siromašnih Crnaca i Latinosa (koji obično ne glasaju za republikance). 78 Najveću klijentelističku mrežu ima HDZ, koji je najduže i na najvećem području bio na vlasti (to je razlog zašto HDZ uvijek ima oko 20% sigurnih glasova na izborima uz standardnu izlaznost), nešto 128

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

gućuje političkim opcijama da izlože svoj program i da prenesu svoje poruke glasačima, nedvojbeno strankama koje ju imaju daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti. Ako je neka stranka u medijima ili se posvuda reklamira – zacijelo ima nešto u njoj i o njoj treba ozbiljno razmisliti kao opciji. Stvar u suštini nije nimalo različita od promidžbe za bilo koji proizvod – je li riječ o prašku za pranje rublja ili o stranci, zapravo je svejedno. Da bismo odgovorili na pitanje o prisutnosti u medijima i brojnosti reklamâ, potrebno je, kao i uvijek u ovakvim pitanjima, ići prema onome što pokreće svijet. A to je, u ovom političko-ekonomskom sistemu, novac. Dakle – zašto su pojedine političke opcije, stranke i političari u pravilu više u medijima (u obliku intervjuâ, izjavâ u medijima, članaka o njima...) od drugih i zašto neke imaju, u doba izborâ, puno više reklama od drugih? Odgovor na brojnost izravno plaćenih reklama (kao i razmjera izborne kampanje po zemlji, štandova, letaka, bedževa i sl.) u doba izborâ je jednostavan – to ovisi o platežnim mogućnostima pojedinih stranaka. No odakle dolaze ti novci? U najvećoj mjeri, zanemarimo li državne subvencije i različite crne fondove79, od onih koji se odluče podržati određenu političku opciju. To mogu biti i obični ljudi i dio sredstava se doista tako skuplja, no jasno je da 100 kuna koje npr. stranci dâ neki njezin simpatizer, običan čovjek, ne može biti ključno u ovoj priči. Potpuno je jasno da prava sredstva tu ovise o velikim igračima. A veliki igrači su pojedini kapitalisti, kompanije, poduzeća itd. Recimo, najveći pojedinačni donator predsjednika Josipovića je bio Sanaderov tajkun Robert Ježić (bivši DIOKI i Novi list). Ono što je tu potpuno jasno je da bez parâ nema ni muzike – tko za izbore nema novaca, nema u pravilu nikakve šanse na njima uspjeti. manju SDP, na lokalnim razinama Čačićeva frakcija HNS-a (Varaždin), IDS u Istri, HDSSB u Slavoniji. Vidi i poglavlje „Korupcija o kojoj se ne govori” u ovoj knjizi. 79 Od isisavanja novaca iz državnih poduzeća do različitih špekulacija oko podzemlja koje financira određene kampanje i sl. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

129

II. D e m o k r a c i j a

Dakle, prisutnost u medijima i javnosti, reklame i sve ostalo što određenoj političkoj opciji daje dojam ozbiljnosti i relevantnosti ovise o financijskim sredstvima. A ta sredstva dolaze prije svega od onih koji drže ekonomsku moć u zemlji – domaće kapitalističke elite, tj. onih koje često eufemistički i neprecizno nazivamo (krupnim) poduzetnicima ili „poslodavcima”. Tu se odmah postavlja pitanje – je li u redu da oni koji drže ekonomsku moć u svojim rukama na taj način, prilično izravno, utječu i na izbor naših političkih predstavnika? Kakva je to demokracija u kojoj izbori izravno ovise o novcima? Ne pruža li se tako mogućnost ekonomskoj oligarhiji da izravno odlučuje tko će vladati državom i ne pruža li im se tako mogućnost da se pobrinu da na čelu države budu oni koji će voditi politiku koja njima odgovara (u korist kapitala a na štetu radne većine)? No to i nije jedini problem. Naime, potrebno se sjetiti kako je naša trenutna kapitalistička „elita” (poput Todorića, Tedeschija, Mudrinića, Čačića, Štroka, Keruma, Vidoševića prije zatvora itd.) došla do svoje trenutne imovine i položaja. Treba se sjetiti Konzuma koji je prije bio Unikonzum i Dione koja je nekoć bila Slavija. Treba se, kraće rečeno, sjetiti načina i uvjetâ na koje se odigrala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima u Hrvatskoj i kako su naši novopečeni krupni kapitalisti došli do onoga što danas imaju. Kao što svi znamo, u bivšoj državi, prije 1990, su skoro sva sredstva za proizvodnju (tvornice, poduzeća, trgovine, hoteli...) bila u društvenom vlasništvu. To znači da su pripadala svima nama – svim stanovnicima zemlje. Nakon toga se dogodila pretvorba i, na pravno vrlo mutan način, je društveno vlasništvo pretvoreno u državno vlasništvo da bi ta ista država onda počela s ubrzanom privatizacijom većine svoga vlasništva, tj. predajom tvornicâ, poduzećâ itd. privatnim vlasnicima. Tako ono što je nekoć bilo društveno – tj. vlasništvo svih nas – prelazi u ruke sićušne novonastajuće kapitalističke oligarhije. Ono što su nekoć posjedovali svi, sada prelazi u ruke 1% najbogatijih. To je, u suštini, proces koji je Tuđman (apokrifno ili ne – potpuno svejedno) nazvao „200 bogatih” obitelji, a što se drugačije zove „tranzicija” ili restauracija kapitalizma. 130

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

Taj se proces, koji se ne bez razloga često zove „privatizacijska pljačka”, odigrao na različite načine – poduzeća su jednostavno dijeljena podobnima, davali su se krediti podobnima, neki igrači su dobivali određena poduzeća s ciljem da što prije iz njih isišu sredstva i to podijele ispod stola s određenim figurama iz HDZ-a itd. Nekad je to napravljeno i prividno nešto poštenije, tako da je određeni dio dionicâ dât radnicima, koji su to, u novonastaloj besparici i oskudici, u najvećem broju slučajeva bili iz ekonomskih razloga prisiljeni odmah prodati. U svakom slučaju, rezultat je uvijek na kraju, na koji god se način privatizacija odvila, bio isti – ono što je nekoć bilo vlasništvo svih nas je završilo u rukama novonastale kapitalističke oligarhije. To se ni nije moglo dogoditi na puno drugačiji način, iako su se iskustva pojedinih postsocijalističkih zemalja europskog istoka u detaljima i konkretnoj izvedbi razlikovala (recimo u Češkoj je bilo puno više primjera radničkog dioničarstva, a u Sloveniji se čitav proces do kraja odigrao s 15 godina kašnjenja). Prije 1990. kod nas nije bilo bogatih (tek onih nešto imućnijih), a sva se poduzeća po realnim tržišnim cijenama jednostavno nisu mogla rasprodati – nitko nije imao tolika sredstva (čak ni inozemni kapital). Da bi se došlo do prelaska na kapitalizam, tj. na to da sredstva za proizvodnju dođu u ruke šačice povlaštenih umjesto da i dalje budu u vlasništvu svih nas, to se moralo napraviti na ovakav ili vrlo sličan način. Kao i svaka primitivna akumulacija kapitala, i ova se u svojoj biti svodila na grabež i pljačku. Ne treba se zavaravati, tako je to izgledalo, mutatis mutandis, i na kapitalističkom Zapadu – jedina je razlika u tome što se to tamo dogodilo prije više stoljeća, dok su nama sjećanja na to još prilično svježa. Također, ne treba misliti ni da je primitivna akumulacija kapitala kod nas završila u 1990-ima, a drugdje prije više stoljeća – ona se na neki način kontinuirano odvija kroz proces koji David Harvey naziva akumulacijom kroz izvlaštenje (engl. accumulation by dispossession), a kojim se ono što je nekoć bilo javno/društveno/ netržišno i dostupno svima (npr. zdravstvo, obrazovanje ili javni prostor) naknadno podvrgava tržištu i privatnom profitu manjine Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

131

II. D e m o k r a c i j a

a na štetu 99% društva (sjetimo se samo kod nas studentske i akademske borbe protiv školarinâ i komercijalizacije visokog obrazovanja ili slučaja Varšavske). Nova gospodarska oligarhija, nastala kroz proces prvobitne akumulacije kapitala kroz privatizaciju, je upravo onaj ključni čimbenik koji, putem svog financiranja pojedinih stranaka, odlučuje tko će na izborima pobijediti i kakvu će oni politiku nakon izborâ voditi. U pravilu, da bi pojedina stranka ili političar uopće dobili mogućnost prikazati se kao „realna” opcija – moraju imati financijska sredstva (koja dobivaju od kapitalistâ). Dovoljna količina novaca strankama jamči dobro kotiranje na izborima. Ostatak, tj. koja će točno frakcija vladajuće političke oligarhije na izborima pobijediti, ovisi o drugim čimbenicima – izgrađenosti stranačke baze, trenutnim političkim okolnostima, karizmi, elokventnosti i sposobnostima pojedinih političara, organiziranosti stranke i sl. Tu onda dolazimo i do medijâ, koji također u velikoj mjeri odlučuju o izbornim pobjednicima, npr. svojim izvještavanjem o jednim strankama i političarima a ne o drugima, zvanjem u goste nekih političara (i analitičara i komentatora) a ne drugih, smatranjem baš jedne opcije ozbiljnom a druge ne itd. Tu je opet ključno pogledati kome dotični mediji pripadaju. Ako pogledamo mainstream medije, koji su tu zapravo jedini relevantni, manjina ih pripada državi – npr. HRT, koji je, više ili manje, pod političkim nadzorom vlasti (izravnim ili neizravnim), bar u svojim ključnim segmentima (poput središnjeg Dnevnika), dok su svi ostali veliki mediji u privatnim, kapitalističkim, rukama. Dakle, osim što kapitalistička elita odlučuje o izborima financiranjem stranaka, odlučuje i preko svoje medijske ekspoziture. Tu također ne treba posebno spominjati primjere kako je npr. Ježić došao do Novog lista, što se događalo s Glasom Istre ili kako je Pavić od Sanadera dobio Slobodnu Dalmaciju. Ovisnost rezultata izborâ o novčanim sredstvima (koja dolaze od kapitalistâ, tj. iz ekonomske sfere koja nije pod demokratskim nadzorom većine) i medijima (koji su opet u rukama ili kapitalistâ ili vlastî koje su podjarmljene kapitalističkim interesima jer 132

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

su s njima premrežene i bez njih ne bi mogle biti izabrane), kao i indoktrinacija koja se vrši kroz obrazovanje i druge sfere društva, u konačnici dovodi do toga da nas se sve uvjerava da „nema alternative” osim liberalne „demokracije” i njezina drugog lica – kapitalizma. Može li se od medijâ u vlasništvu kapitalistâ očekivati da će govoriti kritički o kapitalizmu (osim možda povremeno – u vidu iznimke a ne pravila)? Može li se takva kritika očekivati od škole kojoj program propisuje država na čijem su čelu oni čiji izbor ovisi o tom istom kapitalu? No neke stvari je teško i propagandom sakriti, pogotovo danas u doba najveće krize kapitalizma od 1930-ih, a pogotovo u zemlji kao što je Hrvatska, gdje je teško ne vidjeti na koji se način npr. odvila prvobitna akumulacija kapitala. Osim toga, naravno, u svakom sistemu postoje rupe i niše kroz koje se mogu proturiti različite subverzije i heterodoksni stavovi. S obzirom na sve dosad rečeno, očito je da sustav koji smo navikli zvati demokracijom zapravo nije prava demokracija. Da, u teoriji se svatko može kandidirati za bilo koju funkciju i osnovati stranku, no u praksi bez potpore velikih igrača iz kapitalističke oligarhije imate male šanse biti izabrani80. Je li demokracija koja ovisi o novcima doista demokracija? Teško. Ako tu još spomenemo i druge mane predstavničke demokracije – to da stranke apsolutno nisu primorane provoditi svoja predizborna obećanja jednom kada dođu na vlast, da četiri godine između izbora mogu činiti što god hoće i da ih se ne može praktički nikako smijeniti, demokratičnost liberalne „demokracije” poprima sve bjednije razmjere. Stoga se sustav u kojem živimo ni ne bi smio zvati (predstavničkom/liberalnom/parlamentarnom) demokracijom nego onime što on zaista jest – kapitalističkim parlamentarizmom (da se 80

Osim toga, sama pobjeda na izborima, čak i kada je riječ o antikapitalističkoj političkoj opciji, ne znači i osvajanje vlasti – pobjeda na izborima, naime, ne znači automatsko osvajanje vlasti u ključnim područjima „duboke države” kao što su birokracija, vojska, policija itd. To je, na posebno okrutan način, iskusio Salvador Allende u Čileu 1970–1973, a s istim se problemom 2015. suočila i Siriza u Grčkoj. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

133

II. D e m o k r a c i j a

poslužimo terminom francuskog filozofa Alaina Badioua). Sustavom u kojem postoji formalna mogućnost izbora i demokracije, no koji je u svojoj bíti iznimno nedemokratičan81. Poseban je problem i to što i progresivni lijevi intelektualci, autori i teoretičari nerijetko liberalnu „demokraciju” zovu demokracijom bez ikakvih 81

Zanimljivo je da se danas u vladajućoj ideologiji (a tako je negdje od izbijanja hladnog rata) kapitalizam eksplicitno povezuje s liberalnom demokracijom iako to nipošto nije tako očito – pogledamo li npr. Kinu, dosta afričkih država, dosta arapskih država, Singapur itd., kapitalizam se tamo sasvim dobro snalazi i s autokracijom/diktaturom različitih tipova. Osim toga, kapitalistička demokracija se generalno razvija tek u 20. stoljeću (vidi fusnotu 66) u vrlo različitim i kompleksnim okolnostima te tako kasni za nastankom kapitalizma i buržoaskim revolucijama više stoljećâ (što ne ide baš u prilog implicitnim tezama o intrinzičnoj vezi kapitalizma i demokracije). Tu je zanimljivo spomenuti i to da je u 19. stoljeću među nosiocima dominantne ideologije prevladavalo mišljenje da je kapitalizam (tj. privatno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju) nespojivo s demokracijom jer se vladajuća klasa bojala „klasnog donošenja zakona”, tj. da bi, u sistemu s općim pravom glasa, radništvo vrlo lako izglasalo eksproprijaciju kapitalistâ (usp. str. 3–4 u: Göran Therborn, „The Rule of Capital and the Rise of Democracy”, New Left Review, 1977, I/103: 3–41). U 19. stoljeću se, dakle, još nije moglo predvidjeti sve mogućnosti moderne mas-propagande, indoktrinacije putem medijâ, obrazovanja i, nazivom Chomskoga, „proizvodnje pristanka”, ali ni svu elastičnost kapitalizma i kapitala što se tiče viših poreza (usp. isti članak, str. 30). Tu je zanimljivo istaknuti i paradoks da je, čini se, danas – zbog općeg obrazovanja, pismenosti i medijâ – daleko lakše utjecati na mase nego prije 100–150 godina, kada je većina bila nepismena ili slabo pismena (pa nije mogla čitati novine itd.) i većina nije išla u školu. Therborn (isti članak, str. 31) navodi i to da se čini da je u kapitalističkim društvima (koja nisu imala nasljedne kraljevske loze – bar ne one s pravom moći – ili fiksne društvene hijerarhije kao u feudalizmu) s obzirom na suprotstavljenost različitih frakcija kapitala (industrijski, agrarni, bankovni, trgovački; krupni, mali) ipak općenito postojala tendencija i potreba da se javi nekakva birana deliberativno-predstavnička politička mašinerija, tj. da se razvije neki vid kapitalističke demokracije.

134

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

ograda, a izbore demokratskima također bez ikakvih dodatnih ograda. Na performativnost takve upotrebe pojmova i loše posljedice u vidu davanja simboličke legitimnosti sustavu ne treba posebno upozoravati – progresivne političke snage bi toga morale biti svjesne i trebale bi paziti da govore o „demokraciji” u navodnicima ili da je nazivaju njezinim pravim imenom (kapitaloparlamentarizmom ili bar, eufemistički, liberalnom demokracijom). Borba za političku moć se ne vodi samo na ulici, štrajkovima, prosvjedima, blokadama, na izborima, u parlamentima ili puškama, nego i u sferi javnog diskursa. Ovdje se još može spomenuti da su sve dosad rečene karakteristike liberalne „demokracije” uvjetovane historijskim okolnostima i odnosima moći u društvu, a ne nekakvim inherentnim nužnostima. Da se liberali doista drže onoga što propovijedaju, i ovakav izborni sustav bi mogao izgledati puno drugačije. Da postoji politička volja koja bi to omogućila, i da nema realnih materijalnih interesa kojima ovakav sustav (u kojem ekonomska moć odlučuje tko će imati političku moć) odgovara – i predstavnička bi demokracija mogla biti puno demokratičnija. Ne bi uopće bilo problematično napraviti sustav predstavničke demokracije u kojoj bi ekonomska moć bila puno manje izražena, čak i u okviru kapitalizma. Npr. dovoljno bi bilo zabraniti bilo kakvu političku propagandu i reklame prije izborâ – spotove na televiziji, džambo-plakate, plaćene nastupe i kampanje po čitavoj zemlji, letke itd. Svim bi se kandidatima/strankama (za koje bi se potpisi npr. mogli skupljati na internetu, u općinama i sl.) omogućio isti broj minuta javnog nastupa na javnoj televiziji (privatni mediji bi morali o svemu šutjeti ili bi i za njih vrijedila ista pravila) i svi bi imali iste mogućnosti govoriti u javnim dvoranama širom zemlje. Na taj bi se način doista, i u okviru predstavničke demokracije (pa čak i kapitalizma), omogućilo da se poprilično smanji utjecaj novca na izbore (iako ne, naravno, u potpunosti). No za to, jasno, nema političke volje jer onih 1% na vrhu, politička i ekonomska elita, od ovakvog nedemokratskog sustava itekako profitiraju. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

135

II. D e m o k r a c i j a

I koje je onda rješenje? Što napraviti u trenutku kada je svijet u ogromnoj ekonomskoj krizi kojoj se kraj ne nazire, kada u većini zemalja vlade rade u korist 1% a ne 99% društva? Što napraviti u situaciji kao što je hrvatska, kada je zemlja deindustrijalizirana, 20% ljudi je nezaposleno, a među mladima gotovo 40%? Kako preokrenuti politiku da radi u korist većine (radnikâ, nezaposlenih, umirovljenikâ, studenata, seljakâ...) a ne u korist političko-ekonomske elite? Ako smo utvrdili da sustav u kojem živimo nije zapravo demokratski (jer politički izbori ovise o ekonomskoj moći) – što sada? Treba li odustati i odbaciti sustav u potpunosti i ne sudjelovati u njemu? Može li se kroz sustav, nedemokratski kakav jest, boriti za nešto bolje? Tradicionalna anarhistička ljevica, a u novije vrijeme i veliki dijelovi pokretâ poput Occupy Wall Streeta i Indignadosâ 2011. (a prije toga i dijelovi antiglobalističkog pokreta krajem 1990-ih i početkom 2000-ih) u velikoj mjeri odbacuju, izravno ili manje izravno, odnosno s više ili manje izravnog kontakta s tradicionalnim anarhističkim idejama, borbu kroz sustav82. Jedan je od uobičajenih argumenata onaj da se sudjelovanjem u liberalnoj „demokraciji” ili glasanjem na izborima daje „legitimitet” vlastima. No problem je u tome što oni legitimitet imaju samim time što su na vlasti i što imaju realnu moć i nadzor nad državnim i represivnim aparatom. Ideološko neglasanje i odbijanje mogućnosti borbe na parlamentarnoj platformi, jer je ona inherentno nedemokratska (što jest), ima smisla koliko bi smisla imala i ideja da se odbije kupovati u samoposluzi zato što je ona kapitalistička jer bi se time davao 82

Doduše, zanimljivo je da se iz pokreta Indignados 2014. razvila nova stranka Podemos, koja je, dapače, iako je počela bar nominalno djelovati dosta necentralizirano i nehijerarhijski, brzo prerasla u više-manje uobičajenu stranačku strukturu, unatoč progresivnim stavovima. Utoliko su onda neki teoretičari počeli govoriti o povratku s idejâ horizontalnosti iz 2011. na tradicionalnije (vertikalne) načine organiziranja (u taj se trend onda uklapa i pobjeda Sirize na izborima u Grčkoj 2015. godine).

136

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

legitimitet kapitalizmu. No htjeli mi to prihvatiti ili ne – realnost je da živimo u kapitalizmu i kapitalističkom parlamentarizmu. Ni jedno ni drugo neće nestati samo zato što se nama to ne sviđa i što eskapistički odbijamo u tome sudjelovati (bilo kupovanjem u dućanu, bilo ideološkim neglasanjem na izborima...). U konačnici, rijetko tko to doista odbija – premda pojedinci iz ideoloških razloga ne glasaju, svi kupujemo proizvode koji se proizvode na kapitalistički način, koristimo se uslugama države koja je kapitalistička (iako su, treba istaći, pozitivni elementi države krvavo izboreni u prošlosti od strane same radne većine – prosvjedima, štrajkovima pa i revolucijama – a nisu rezultat samilosti i dobrostivosti kapitala i politike) itd. Primjeri velikih prosvjeda u Grčkoj koji 2010–2012. nisu uspjeli spriječiti mjere štednje (iako su posredno 2015. doveli Sirizu na vlast) ili revolucijâ i velikih masovnih pokreta u Egiptu i Tunisu 2011. koji nisu doveli do zadovoljavajućih rezultata ukazuju na to da samo masovni prosvjedi pa ni same revolucije nisu dovoljne. Iz analize takvih slučajeva proistječe zaključak da je osim masovnog narodnog pokreta potreban i njegov politički organ koji će moći u ime naroda (ali pod kontrolom naroda) preuzeti vlast i doista radikalno zaokrenuti politiku i početi voditi društvo u korist (radne) većine, a ne dosadašnje političko-ekonomske oligarhije. Pritisak odozdo putem prosvjedâ, štrajkova itd. može u određenim situacijama dovesti do bitnih pobjeda na mikrorazini i u konačnici je neizbježan dio svake borbe za drugačije i pravednije društvo, no uvođenje potpuno drugačije ekonomske politike i provođenje pravih demokratskih reformi teško da je moguće s nesklonom vladom koju i na najmanji ustupak treba prisiljavati generalnim štrajkom. Pogledamo li zemlje u kojima se recentno događaju progresivni, iako nipošto ne i revolucionarni, procesi demokratizacije na najnižim razinama (npr. participatorni budžet u Porto Alegreu u Brazilu ili plenumsko odlučivanje i raspolaganje novčanim sredstvima na razini lokalnih zajednica u Venecueli), do toga nije došlo samo nekakvim spontanim buntom odozdo (to je moguće u Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

137

II. D e m o k r a c i j a

uvjetima velikih pobuna ili ratova pri kolapsu redovnih institucija, no sve takve pojavnosti se s prestankom izvanredne situacije obično brzo ugase), nego nakon što su na vlast u Brazilu i Venecueli putem izborâ došle više ili manje progresivne političke snage. Kako se, dakle, boriti za pravednije, solidarnije, egalitarnije – postkapitalističko – društvo? Kao što rekosmo, sasvim je sigurno da sami prosvjedi i javne kampanje tu nisu dovoljne (kao što ni sama izborna pobjeda nije dovoljna) – premda ne treba podcjenjivati promjene, ako ništa drugo, u javnom diskursu koje je, recimo, potakao pokret Occupy u SAD-u. Isto tako je jasno, bar u zemljama poput Hrvatske, da ne treba fantazirati ni o kakvim oružanim revolucijama ili pobunama – iako je pinočetovsku postizbornu, pa čak i predizbornu, reakciju od strane sistema realno očekivati, u ovom ili onom obliku, pa se što se toga tiče svaka progresivna opcija mora spremiti na obranu. No ako opcija apriorne nasilne revolucije nije realna, je li, dakle, opcija boriti se kroz sustav? I javnim kampanjama i prosvjedima i sindikalnim organiziranjem – ali i borbom kroz izborni sustav? Može li sudjelovanje na izborima biti jedna od taktikâ antikapitalističke borbe ili to znači i automatsko priznavanje legitimnosti i demokratičnosti tih izbora? Je li za progresivne političke snage moguće sudjelovati na izborima, a pritom kritizirati sam sustav liberalne „demokracije” i nedemokratičnost takvih izbora? Je li moguće putovati avionom koji je napravljen u kapitalističkoj tvornici i kojim upravlja kapitalistička aviokompanija, a istodobno ne podržavati kapitalizam i boriti se protiv njega? Može li se boriti unutar sustava a istodobno izbjeći kooptaciju od tog istog sustava83? 83

Ovdje treba navesti da antisistemske snage koje su se borile kroz sustav obično shvaćaju da se sistem ne može promijeniti pukom pobjedom na izborima, nego da institucije buržoaskog elektoralizma mogu poslužiti tek kao sredstvo za dobivanje financijskih sredstava za daljnju borbu i kao pozornica za izlaganje svojih ideja. Pobjeda na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma može olakšati antisistemsku borbu, ali promjena sistema se ne može izvršiti kroz parlament – takva se promjena mora dogoditi, a borba voditi, na svim razinama društva (od ulice do radnih mjesta).

138

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

Umjesto da se zadržavamo na apstraktnim pitanjima, treba pogledati neke konkretne recentne primjere. Da je progresivna borba kroz sistem moguća, pokazuju nam brojni primjeri iz Južne Amerike – trenutnog svjetskog svjetionika što se tiče progresivne, proradničke, pronarodne i antiimperijalističke politike za velik dio svjetske ljevice84. Dojmljiv je, bar što se tiče načina dolaska na vlast, primjer Bolivije, gdje 1995. nastaje političko krilo indijansko-seljačkog pokreta (danas pod imenom MAS) koje počinje sudjelovati na izborima i koje samo deset godina poslije osvaja vlast. Iako se situacija i političke okolnosti iz Južne Amerike ne mogu tek tako preslikati na druge zemlje, primjeri Bolivije, Venecuele, Ekvadora, pa i manje radikalnih vlada poput one u Urugvaju ili Brazilu, mogu biti itekako poučni. Ne samo zato što nam pokazuju da je i preko izborâ u okviru liberalne „demokracije”, koliko god oni bili nedemokratski, moguće u određenim uvjetima nešto postići (makar te promjene i ne bile u konačnici stvarno revolucionarne), nego i samom svojom organizacijom. I za MAS (Movimiento al Socialismo – Pokret prema socijalizmu85) u Boliviji Eva Moralesa i za Alianzu PAIS (Alianza Patria Altiva y Soberana – Savez za ponosnu i suverenu domovinu) Rafaela Corree, kao i za Huga Cháveza u Venecueli, tipična je uspješna 84

Tu ipak treba reći da politička postignuća u Južnoj Americi, iako su često impresivna, nisu i stvarno revolucionarna. Kao što rekosmo (vidi fusnotu 51), nakon 1990. nije bilo pravih pokušaja transformacije društava iz kapitalističkih u postkapitalistička, za razliku od razdoblja prije 1990, kada se to pokušavalo u dosta navrata, iako nikad u konačnici uspješno. Nijedna od južnoameričkih zemalja s progresivnim vlastima (Venecuela, Bolivija, Ekvador…), u koje svjetska ljevica polaže velike nade, zapravo nije odbacila kapitalizam (niti su u tom smjeru načinjeni nekakvi ozbiljniji koraci) iako njihove vlasti povremeno govore o „socijalizmu 21. stoljeća” kao konačnom cilju itd. U konačnici su sve te vlasti više-manje na razini nekakve klasične (poslijeratne evropske) socijaldemokracije, unatoč uspjesima u suzbijanju siromaštva i nekim progresivnim pomacima. 85 To je inače ime koje je uzeto 1999. posve slučajno i na brzinu radi potrebe registracije za izbore. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

139

II. D e m o k r a c i j a

borba kroz izbore (uz to što su npr. u Boliviji 2003. i 2005. bili i veliki i masovni prosvjedi), no istodobna kritika partitokracije i autoritarne organizacije odozgo u tradicionalnim strankama (iako je dotične stranke nisu zapravo napustile) – k tome, nakon dolaska na vlast, u sve je tri zemlje došlo do veće participacije ljudî u izravnom odlučivanju odozdo. Iz perspektive određene popularnosti ideje direktne demokracije u Hrvatskoj ili pokreta poput Democracia Real Ya (pri čemu je stvarna demokracija = direktna demokracija) u Španjolskoj, zanimljivo je da primjerice MAS u Boliviji (koji nije tradicionalna stranka nego više labavi savez progresivnih društvenih pokreta/sindikata) u sebi sadrži i neke elemente direktne demokracije. Tako se npr. za mnoge kandidate na izborima glasa izravno na lokalnim plenumima, a preuzimaju se i neki tradicionalni direktnodemokratski elementi andskih indijanskih društava Kečua i Ajmara kao što je npr. princip rotacije vodstva radi smanjivanja korupcije (princip rotacije je bio bitan element i dirdema hrvatskog studentskog pokreta86). Rotiraju se neke pozicije u vodstvu i kandidature za izbore, a od lokalnih vijećnika se čak traži da daju ostavku u pola mandata da bi ih zamjenici mogli zamijeniti u svrhu dekoncentracije političke moći i političkog osposobljavanja što više ljudi. 2003. je tako na nacionalnom sastanku MAS-a odlučeno da se predstavnici na lokalnoj razini ne smiju opet kandidirati, a 2005. je zabranjena ponovna kandidatura dotadašnjim kongresnicima (uključujući i Eva Moralesa) da bi i drugi stekli iskustvo. Jedan od najvećih problema jest to da se u povijesti skoro sve progresivne političke opcije, makar na početku i bile antisistemske, koje bi ušle u parlamentarno-elektoralnu igru ili čak došle na vlast, na ovaj ili onaj način uvukle u modus funkcioniranja institucijâ buržoaske „demokracije” i onda se transformirale u sistemske političke opcije samom logikom strukturnih pritisaka institucijâ liberalne demokracije koje nisu namijenjene tome da se kroz njih rade velike sistemske promjene. Na taj su način silne stranke (jedan od 86

Vidi zadnje poglavlje.

140

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

recentnih primjera je npr. vladajuća Radnička partija u Brazilu87) koje su počele kao antikapitalističke na kraju završile kao puka prokapitalistička socijaldemokracija (ili još gore). To je jedan od velikih – i još uvijek ne do kraja riješenih – problema na ljevici. Ako se već pristaje na sudjelovanje na izborima kao na dio borbe, kako izbjeći svođenje te borbe na puki elektoralizam i istodobnu kooptaciju u sistem? Kako izbjeći da se vodstvo organizacije udalji od svoje baze i da ne skrene u oportunizam? Čini se da je jedini odgovor na to pitanje to da se progresivne političke opcije horizontaliziraju i počnu primjenjivati elemente direktne demokracije88, uz glasanje svih članova o najbitnijim pitanjima, mogućnost opoziva i smjene članova na pozicijama u svakom trenutku, preglasavanja njihovih odluka i rotacije na predstavničkim pozicijama (što treba vrijediti, koliko je to moguće, i za predstavnike u svim političkim tijelima u državi). Na taj se način onda, demokratskom kontrolom odozdo, može spriječiti odvajanje političkog vodstva od baze (iako uspjeh nije nužno ni time zajamčen)89. Naravno, dolazak na vlast progresivnih političkih snaga, pa makar i preko izborâ, nosi sa sobom i vrlo realne opasnosti. Ne treba ići daleko u prošlost i gledati primjere poput državnog udara na vlast Salvadora Allendea u Čileu 1973. – takvih primjera ima i više nego dovoljno u recentnoj prošlosti. Snage statusa quo neće prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj 87

U tu tradiciju spadaju i britanski laburisti i njemački SPD, primjerice, a ne treba zaboraviti da ni naš SDP, iako u drugačijim okolnostima, ima revolucionarne korijene (u KPH preko SKH). 88 Umjesto tradicionalnih predstavničko-„delegatskih” sistema koji se, koliko god se npr. umotavali u „demokratski centralizam”, zapravo svode na više-manje jednako funkcioniranje kao ono u sistemskih stranaka. 89 Treba reći da su progresivne političke opcije još daleko od ovakvog načina organiziranja i da se, unatoč stotinama povijesnih neuspjeha, i dalje pouzdaju u tradicionalni, buržoaski, način organiziranja stranaka – s izabranim vodstvom i vođom/predsjednikom/generalnim sekretarom, središnjim odborima/centralnim komitetima itd. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

141

II. D e m o k r a c i j a

pro-99% (pa čak i vrlo umjerenoj pronarodnoj) politici – dovoljno se sjetiti mnogobrojnih pokušaja državnih udara i uspješnih državnih udara u Južnoj Americi (Venecuela, Ekvador, Bolivija, Honduras…) u zadnjih 15-ak godina. I na kraju, nakon svega već napisanoga, koji se argumenti uopće navode za ikakvo razmatranje mogućnosti sudjelovanja progresivnih političkih snaga, onih kakve smo, nakon izbijanja svjetske ekonomske krize 2008, vidjeli na ulicama SAD-a, Španjolske, Izraela, Islanda pa i Hrvatske, na izborima, kao jednom od vidova političke borbe? Riječ je o staroj diskusiji na ljevici, a ovdje ćemo navesti, radi predočavanja spomenutih kontradikcija antikapitalističkog djelovanja unutar kapitalističkog parlamentarizma, neke od razlogâ koje navode oni koji zastupaju sudjelovanje progresivnih snaga u kapitaloparlamentarizmu, takvom kakav jest, ne dajući mu pritom legitimitet nego kritizirajući ga sistemski. Jedan je argument dojam ozbiljnosti. Većina ljudi ne vidi mogućnost promjene ako to nije preko izborâ i apriorno odbijanje izlaska na izbore im izgleda neozbiljno i teško shvatljivo. Naposljetku, još iz 1920-ih potječe argument da progresivne snage ne smiju odustati od parlamentarizma dok god narod još ima određene iluzije u vezi njega, premda nema dvojbe o inherentnoj nedemokratskoj naravi takvoga modela „demokracije”. Iz organizacijskog aspekta gledano, prihvaćanje opcije izlaska na izbore je nužan preduvjet za pridobivanje širega članstva kojemu se tako može nešto koliko-toliko konkretno ponuditi. Plan sudjelovanja na izborima može biti dobra platforma za građenje masovne organizacije. Ne može se računati na to da će se svi ljudi aktivno uključiti u političko djelovanje – mnogi to neće/ne mogu bilo iz poslovnih bilo iz osobnih razloga. Broj ljudi koji bi se angažirali kroz glasanje na izborima za ozbiljnu antisistemsku opciju svakako je veći od broja onih koji bi se u tome mogli i aktivno svakodnevno politički i aktivistički angažirati. Sudjelovanje na izborima i osvajanje određenih političkih pozicija (npr. saborskih) je odlična prilika za lakše širenje progresivnih ideja u društvu (dobiva se pozornica za njihovu promociju), a uspjeh na izborima znači i financiranje od 142

M at e K a p o v i ć

Jesmo li ih stvarno birali? Kapitalistički parlamentarizam i demokracija

strane države – ta se sredstva onda mogu koristiti za daljnje širenje aktivnostî, rad na terenu, širenje idejâ itd. U svojevrsnoj parafrazi Margaret Thatcher – koja bi uopće bila alternativa? Polagano građenje drugačijeg i paralelnog sistema odozdo, revolucija kroz generalni štrajk, oružana borba? Takve ideje, kako je već rečeno, izgledaju iluzorno i u većini današnjih zapadnih zemalja i u zemljama poput naše (iako u razvijenim kapitalističkim zemljama, zbog stoljećâ indoktrinacije i internalizacije kapitalističke logike razmišljanja ni izborna opcija uglavnom ne izgleda pretjerano realnom). Propagandno/aktivističko djelovanje samo kroz izvaninstitucionalnu borbu uvijek ima vrlo ograničene dosege. Samo (spontana) društvena mobilizacija, prosvjedi, javne kampanje, štrajkovi itd. nisu dovoljni za rušenje sustava (iako su nesumnjivo potrebni u širem okviru i za bilo kakve stvarne i sistemske promjene) – tu je potrebna i stroža i strukturiranija organizacija koja takve pokrete, akcije i događanja može usmjeriti i kanalizirati (bilo to kroz izbore ili ne). Bitan realpolitički argument je i u tome da preuzimanje vlasti putem institucionalnog puta ima prednosti nad nasilnim rušenjem vlasti (koji je ionako, bar u našim krajevima svijeta, iluzoran) zbog legitimacije koja se na taj način dobiva, zbog manjeg otpora konzervativnih snaga unutar zemlje i zbog manjeg potencijalnog međunarodnog pritiska na novu progresivnu vlast itd. David Harvey, primjerice, upozorava da je strateški potpuno nesuvislo unaprijed odustati od uprezanja državnog aparata u svoju korist i prepustiti ga u potpunosti drugoj strani (liberalima i konzervativcima). Uvijek, naravno, treba istaći i drugu stranu, a to je da svaki ulazak u kaljužu parlamentarne realpolitike, a kamoli u vlast, nosi sa sobom vrlo realne opasnosti, nužnost često neugodnih kompromisa i poprilične teškoće. Nije nimalo sporno da su neki takvi pokušaji u prošlosti završili poprilično loše, no apriorno bi odbijanje ulaska u borbu za vlast, samo da bi se sačuvao „čist obraz”, moglo završiti još pogubnijim posljedicama – ne treba se, naime, nadati da će primjerice neofašističke snage, koje također bujaju u doba krize, imati previše skrupulâ oko toga. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

143

II. D e m o k r a c i j a

Što se tiče procjene trenutne situacije, u trenucima ekonomske krize, pogotovo na periferiji s kratkom recentnom tradicijom liberalne „demokracije” i kapitalizma (kao što je to u postrealsocijalističkim zemljama istočne Evrope), potencijal uspjeha ovakve strategije čini se ipak veći nego u zapadnim kapitalističkim zemljama. Dodatan argument je i to da bi bilo kakav, makar i ograničen uspjeh na izborima (recimo, ulazak bar nekoliko zastupnika ozbiljne antisistemske političke opcije u parlament90) a kamoli osvajanje vlasti, bio poticajan međunarodni primjer za druge zemlje. Primjer pak Južne Amerike (iako u bitno različitim okolnostima) mnogima pruža nadu da je moguće doći na vlast preko izborâ. A u slučaju dolaska na vlast mogućnosti su nesagledive i jurišanje na nebesa, unatoč svim teškoćama, postaje ipak nešto izglednije. Kapitalistički parlamentarizam nije prava demokracija, ali ipak pruža određene mogućnosti za političku borbu koje ne treba unaprijed odbacivati. Samo je jedna stvar sigurna – trenutni političkoekonomski sistem koji funkcionira uglavnom u korist onih 1% na vrhu, a protiv interesâ većine društva, sasvim sigurno neće pasti sâm od sebe. Protiv njega se treba aktivno boriti.

90

Konkretan primjer toga je ulazak u parlament slovenske Združene ljevice 2014. godine.

144

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive91

Jedan od glavnih zahtjeva prosvjednih pokreta širom svijeta u revolucionarnoj 2011, kada su proključali protesti širom svijeta, bio je zahtjev za direktnom demokracijom. Takav je zahtjev mogao biti radikalniji ili manje radikalan, katkad se uvijeno izražavao kao zahtjev za većom participacijom građana u donošenju odluka, a nazivao se različitim imenima – npr. u Španjolskoj „pravom demokracijom” (democracia real). Kao kuriozitet valja istaći da je jedna od zemalja gdje je takav zahtjev bio najizrazitije i najotvorenije istaknut i artikuliran bila upravo Hrvatska – u velikim prosvjedima u ožujku 2011. (jasno, od jednog, manjeg, dijela prosvjednika) – dakle, prije španjolskih Indignadosa, grčkih prosvjednika i Occupy Wall Streeta u nastavku iste godine. Unatoč različitim interpretacijama takvih zahtjeva i njegovoj očitoj i očekivanoj nedovoljnoj artikulaciji i neodređenosti, nema sumnje da se iza danas popularnog buzzworda direktna demokracija (dirdem) zapravo skriva, u njegovoj najradikalnijoj interpretaciji, lijevi emancipatorni projekt, koji se prije, a i danas (premda ne više tako otvoreno u javnosti), nazivalo socijalizmom. Odakle potreba za novim nazivom, nije potrebno posebno obrazlagati. To je bitno naglasiti, ako Izvorno objavljeno u časopisu Up & Underground 21–22/2012: 176– 183. U tekst sam uvrstio i dva kraća odlomka iz svog teksta „Bosnia and Herzegovina: all power to the plenums”, objavljenoga 22. veljače 2014. na portalu Roarmag.

91

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

145

II. D e m o k r a c i j a

ništa drugo, zato što i neki na ljevici imaju problema s prihvaćanjem nove retorike te tu nerijetko dolazi do nerazumijevanja. Protiv hegemonije statusa quo

Nesporno je da je demokracija, unatoč različitoj terminološkoj upotrebi, među ostalim, paradoksalno, i upravo zato što se koristi kao jedno od ideoloških sredstava elite za legitimaciju trenutnog sistema, pojam relativno privlačnog i pozitivnog prizvuka. Malo tko će otvoreno reći da je protiv demokracije. Zato je tim nužnije da ga ljevica prisvoji za sebe, tj. definira na progresivan način. Na terminološkoj je razini problematično što često i sami ljevičari za kapitalističke zemlje liberalno-predstavničke demokracije upotrebljavaju naziv „demokracija” ili „demokratske zemlje”, što, unatoč svim mogućim terminološkim i uzusnim opravdanjima, nesumnjivo ima i performativan učinak, a u ovakvoj društvenoj situaciji treba i na toj razini pomno birati riječi. S obzirom na to da su takve zemlje, u najmanju ruku, samo vrlo ograničeno demokratske, nesumnjivo je da bi tu bilo koji drugi naziv bio bolji – primjerice Badiouov kapitalo-parlamentarizam. Intelektualno-teorijska se ljevica, kao svojevrstan odgovor na zahtjeve ulice širom svijeta, treba i na diskursnoj razini suprotstaviti hegemoniji statusa quo i odlučno povesti bitku za sâm pojam demokracije. Raskrinkavanje kapitalističke predstavničke demokracije kao privida demokracije jedan je od ključnih zadataka ljevice. Drugi ključan moment u kojem ljevica treba inzistirati na svojevrsnoj korekciji spontanih i proširenih ideja koje se javljaju među prosvjednicima širom svijeta pitanje je krize modela predstavničke demokracije. Iako se često, bar između redaka, može čuti da je tek u zadnje vrijeme došlo do krize i problemâ predstavničke demokracije zbog sve većeg utjecaja kapitala, korporacijâ i banaka na nju, treba inzistirati na tome da je takav utjecaj sastavni element liberalne demokracije od samih početaka. S obzirom na veliku krizu kapitalizma u kojoj se nalazimo, ograničenost je predstavničke 146

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

demokracije danas sve očitija sve širem krugu ljudi, među ostalim i zbog sužavanja i ono malo limitirane demokracije koja u postojećem modelu egzistira, no ključni prigovori liberalnoj demokraciji su od samog početka isti i u tom se smislu nije ništa bitno promijenilo, osim što su u trenutnoj krizi sistema kontradikcije sve evidentnije, a sve više ljudi uviđa da se nužne promjene ne mogu dogoditi unutar ovoga sustava i bez radikalnih promjena. Konzervativni refleksi

Nema potrebe preduboko ulaziti u općepoznatu lijevu kritiku predstavničko-parlamentarne demokracije. Dovoljno je spomenuti da u području ekonomije tj. na radnim mjestima nema ni trunke demokracije (efektivnu diktaturu u sferi privrede liberalna politička teorija elegantno previđa), a da izbor političkih predstavnika u sferi političke demokracije ovisi ponajprije o novcima. Bez velikih financijskih sredstava je na izborima praktički nemoguće pobijediti, a političari za ta sredstva ovise o kapitalističkoj klasi – ukoliko osoba političara i kapitalista nije, kao u Kerumovu slučaju, spojena u jednu. Ako se tome pridoda da je bar u postsocijalističkim zemljama kao što je naša sasvim razvidno u kojim se uvjetima odvijala prvobitna akumulacija kapitala u 1990-ima (ništa drugačije, mutatis mutandis, nije bilo ni drugdje, samo s većim povijesnim odmakom), svaka je daljnja kritika izlišna. Jedna je od primarnih zadaća ljevice na ideološkom planu borba protiv popularne žalopojke „sami smo krivi, mi smo ih izabrali”, koja u obzir ne uzima ekonomsku moć, utjecaj medijâ, utjecaj indoktrinacije u obrazovnom sustavu92, premreženost čitavog društva kapitalističkim ekonomskim odnosima itd. 92

Odgojno-obrazovni sustav (u kapitalističkim društvima) u sebi sadrži kontradiktorne tendencije – s jedne strane on sadrži izrazit emancipatorni potencijal (i stoga obrazovanje, pravo na obrazovanje i njegovu dostupnost progresivne snage svakako moraju podržavati), no s druge strane djeluje i kao jedno od osnovnih sredstava sistemske Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

147

II. D e m o k r a c i j a

Tako nije samo u Hrvatskoj, jasno. U SAD-u, prema jednom istraživanju, u 94% slučajeva na predsjedničkim izborima pobjeđuje kandidat koji skupi najviše donacijâ, a pobjeda je islamistâ na izborima u Tunisu i Egiptu nakon revolucije bila praktički zagarantirana, među ostalim, zahvaljujući bogatim donacijama koje su dotične stranke dobile od naftom bogatih zaljevskih zemalja. Financijska moć i kontrola nad medijima objašnjavaju i uspjeh kandidata kao što su Muhamed Hešmi Hamdi u Tunisu ili Naguib Saviris u Egiptu – riječ je o kapitalistima koji posjeduju velike televizijske kuće te im stoga nije bio problem osigurati si uspjeh (ne nužno i pobjedu) na „demokratskim” izborima nakon revolucije93. Na takvim i brojnim drugim primjerima očito je da bez demokratskog nadzora nad ekonomijom ne može biti ni prave političke demokracije. Kapitalizam, koji je po definiciji legalizirana korupcija (jer u kapitalizmu sredstva za proizvodnju pripadaju manjini društva, a čitava se ekonomska djelatnost odvija ne radi interesa cijelog društva nego radi profita te iste manjine), nespojiv je s pravom demokracijom94. Stoga borba za pravom (direktnom) demokracijom, želi li biti ozbiljna, nužno mora biti povezana s indoktrinacije (recimo, neki su banalni konkretni primjeri učenje o EU – naravno, potpuno idealizirano – već u dječjim vrtićima ili stvari poput Poduzetničke početnice u osnovnim školama). Iako paradoksalno na prvi pogled, dosta logično zvuči pretpostavka da su ljudi prije stotinjak i više godina bili pod manjim pritiskom indoktrinacije jer tada obrazovanje nije bilo toliko prošireno (pa nije bilo toliko indoktrinacije kroz obrazovni sustav), a ljudi su bili u puno manjoj mjeri pismeni pa nisu bili izloženi propagandi kroz tiskane medije (a televizija nije postojala). 93 Gilbert Achcar, „The Bouazizi Spark: The Beginning of a Long Revolutionary Process”, 2012., Al-Akhbar English (2012). 94 Slično tome, i opstanak je postkapitalističkoga društva, kako pokazuju iskustva realno postojećih socijalizama 20. stoljeća, također nemoguć bez neke vrste (direktne) demokracije koja bi sprečavala koncentraciju moći i držala vlast pod kontrolom, jednako kako je nemoguć i socijalizam u jednoj zemlji. 148

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

antikapitalizmom, a demokratizaciju treba zahtijevati ne samo u lokalnim zajednicama, naseljima i zemljama nego i u poduzećima, tvornicama i kompanijama. U kritikama dirdema često do izražaja dolaze uobičajeni konzervativni refleksi – od kritike da to nigdje ne postoji i nikad nije postojalo (slično su vjerojatno ljudi toga profila govorili i u robovlasništvu i feudalizmu) pa do prigovorâ da ni takav sustav ne može biti savršen, pri čemu se previđa činjenica da je trenutni sustav još puno dalje od savršenog. Unatoč neosnovanosti takvih prigovora, u promidžbene su svrhe tu onda korisni konkretni postojeći primjeri na koje se može pozvati pa se tako često navodi slučaj Švicarske ili Kalifornije i njihove referendumske demokracije. No jasno je da se tu radi samo o nekim elementima dirdema koji se javljaju unutar kapitalističke predstavničke demokracije. Iz takvih se primjera može učiti i može ih se oprezno koristiti u agitpropovske svrhe, no takvi sustavi nikako ne mogu biti i konačan cilj. Direktna demokracija (u smislu izravnog/neposrednog odlučivanja/glasanja) nikako ne može biti cilj sâm po sebi. Poanta nije u glasanju radi samog glasanja, nego u tome da nam postojanje mogućnosti da izravno odlučujemo može pomoći zaštiti svoja prava i izboriti se za društvo kakvo želimo. Borba za demokratičnije društvo je nužno povezana s borbom za socijalnu pravdu i jednakost, tj. s borbom protiv kapitalizma. Samo postojanje direktne demokracije ali s bogatstvom, resursima i medijima u rukama kapitalističke klase i njihovom netaknutom liberalnom hegemonijom ne bi mnogošto promijenilo, niti je tako nešto u konačnici uopće moguće. Kao što se i „demokracija” koju sad imamo pervertira i subvertira potrebama očuvanja statusa quo, isto bi se dogodilo i s direktn(ij)om demokracijom. To vidimo u već spomenutoj Švicarskoj i Kaliforniji, gdje se razmjerno često održavaju referendumi, ali gdje su interesi kapitala i dalje čvrsto zaštićeni kroz njihovo vlasništvo nad medijima, resursima za pravljenje javnih kampanja itd. Iz toga onda proizlaze i „neočekivani” rezultati, gdje birači neprogresivno glasaju i npr. u Kaliforniji 2012. glasaju protiv označavanja Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

149

II. D e m o k r a c i j a

GMO proizvodâ (takav je rezultat svojom kampanjom na koju je potrošio 45 milijuna dolara omogućio Monsanto), dok u Švicarskoj 2013. glasaju, protivno svojim interesima, protiv ograničavanja najviših plaćâ (čemu je također pridonijela žestoka kampanja 1% protiv ograničenja). Što se tiče dirdema kao cilja, tu je moguće više mogućnosti – više i manje radikalnih. Npr. može se zamisliti da e-glasanje (internetski referendumi ili sl.) u konačnici u potpunosti zamijeni parlamentarno glasanje (naravno, uz pomoć profesionalnih javnih dužnosnika/stručnjaka koji bi transparentno obavljali tehnički i koordinacijski posao u pripremi raspravâ, prijedlogâ i glasanjâ), a mogu se zamisliti i ograničenije verzije. Poanta je u tome da bi se sve bitne odluke (tj. ono što sami glasači smatraju bitnim) donosile izravno, a da bi uloga političarâ bila svedena na profesionalne birokrate/stručnjake koji bi generalne odluke naroda sprovodili u praksu i bili bi u svakom trenutku smjenjivi. Tako bi se npr. kroz javnu raspravu i glasanje mogla donijeti odluka da treba težiti punoj zaposlenosti, a tu bi odluku u djelo onda trebali sprovesti stručnjaci (ekonomisti). Ono što je pak posve sigurno jest da je pretpostavka za pravu uspostavu direktne demokracije (koja se u svojim različitim, više ili manje uspješnim, varijantama u povijesti zvala i samoupravljanjem, sovjetskim sustavom itd.) radikalna promjena u političko-ekonomskom sistemu – dokidanje kapitalizma, društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, ekonomska demokracija, doista slobodni mediji kao jedan od preduvjetâ za pravu javnu raspravu, dovoljno slobodnog vremena za sudjelovanje u odlučivanju, materijalna jednakost itd. Riječima Rose Luxemburg: „nema demokracije bez socijalizma, ni socijalizma bez demokracije”. Potreba vezivanja borbe za dirdem s borbom protiv kapitalizma, pogotovo u javnosti, postaje tim akutnija uzme li se u obzir da i neke buržoaske stranke sve više pokušavaju popularnu ideju dirdema, naravno u destiliranom obliku, aproprirati za svoje potrebe (u Hrvatskoj su se na to pokušavali pozivati npr. laburisti). 150

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

Pitanje (ne)kompetentnosti

U 21. stoljeću bi bilo besmisleno inzistirati na strogom plenumskodelegatskom modelu kakav je postojao u Rusiji 1917. ili Kataloniji 1936. Nažalost, dio se ljevice i dalje, bar implicitno, drži toga, što je samo jedna od manifestacijâ drugih boljaka ljevice – sektaštva i inzistiranja na besmislenim povijesnim, danas pretežno nebitnim, podjelama. S obzirom da već postoji e-bankarstvo, da preko interneta kupujemo knjige, avionske karte, rezerviramo hotelske sobe itd., može se očekivati da neće biti nikakvih tehničkih prepreka za uvođenje nekog od vidova e-glasanja kao dijela dirdem sustava. To, naravno, ne znači da treba odustati od načina odlučivanja putem plenumâ i rasprave uživo gdje god je to moguće. Osim toga, već bi u današnjem sustavu, bez uvođenja e-glasanja i sistemskih promjena u sferi ekonomije potrebnih za pravi dirdem, bilo prilično lako uspostaviti reformistički dirdem korektiv trenutnom predstavničkom sustavu – npr. referendumskim pitanjima uz redovne lokalne, parlamentarne, predsjedničke izbore. Tu nije problem tehnička neostvarivost, nego nepostojanje političke volje, tj. realni klasni interesi u pozadini, a koji bi donekle mogli biti ugroženi čak i običnim referendumima u inače nepromijenjenom sustavu jer bi se tako puno teže donosile neke „nepopularne mjere”. Često se dirdemu zamjera nekompetentnost naroda. Iako bi se moglo svašta reći o „kompetentnosti” političarâ u predstavničkoj demokraciji, neosporno je da bi sastavan dio dirdema morala biti i edukacija i, što je već spomenuto, dovoljno slobodnog vremena (dakle smanjeno radno vrijeme) koje bi radništvu i općenito većini stanovništva omogućilo aktivno sudjelovanje u političkom životu. Osim toga, argument o nekompetentnosti, koji često povlače i „progresivne snage”, i previše podsjeća na vrlo slične takve argumente u 19. st. koji su se upotrebljavali protiv ideje općeg prava glasa pa se pozivalo na to da siromašni ne mogu glasati jer su neobrazovani, neuki i sl. Posve su pak neosnovane kritike da bi Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

151

II. D e m o k r a c i j a

dirdem praktički izravno značio izglasavanje fašističkih odluka i sl. Kao što je teoretski sasvim moguće da unutar trenutnog sustava dođe do pogrešnih odluka ili do dolaska fašistâ na vlast, to bi bilo moguće i unutar dirdema, ništa više i ništa manje. Dirdem je samo sredstvo, ne i cilj kao takav, i naravno da podrazumijeva daljnju potrebu političke borbe za progresivne ideje. No, naravno, ono što se često neopravdano zaboravlja je da ni u dirdem sustavu neke stvari jednostavno ne bi mogle biti stavljene na glasanje na referendum (npr. hoćemo li strpati sve pripadnike neke manjine u konclogore), isto kao što ne mogu ni sada biti stavljene na glasanje u parlamentu ili vladi. Civilizacijski dosezi i razina ljudskih prava koji sada postoje bili bi, razumije se, zadržani (dapače, prošireni) i u takvom sustavu. Osnovna pretpostavka za dirdem je jednakost/ ravnopravnost svih članova zajednice – materijalna, rodna, etnička, vjerska itd. Potencijalno diskriminirajući zakoni ne bi mogli uopće biti stavljeni na glasanje jer bi dio zajednice stavili u podređen položaj, što je nedopustivo. Osim toga, treba reći da ni u radikalnom dirdemu ne bi sve moglo biti prepušteno jednostavnom demokratskom odlučivanju svih – u nekim stvarima bi i dalje morali glavnu riječ morali imati stručnjaci, što je i logično, a dirdem kao način upravljanja nije ni primjeren baš za sve slučajeve (obično se navodi karikaturalni primjer da ne bi bilo baš pametno prepustiti nuklearku anarhističkoj komuni). Od slučaja do slučaja bi valjalo procjenjivati gdje je kakav sustav upravljanja najprikladniji. Osim toga, direktna demokracija, kako je već napominjano, ne znači da baš svi stalno o svemu moraju odlučivati, nego to da, ako se ukaže potreba i želja, svi (npr. stanovnici neke općine, radnici nekog poduzeća ili stanovnici ne zemlje) mogu izravno odlučivati (ponajprije o važnim stvarima), dok ljudi koji zauzimaju određene političke funkcije moraju biti podložni rotaciji, smjeni i preglasavanju (bez čekanja četiri godine na sljedeće izbore).

152

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

Postkapitalističko društvo?

Među raznim neosnovanim prigovorima dirdemu javlja se i liberalna floskula o „odgovornosti za odluke”. Tobože, u dirdem sistemu „nitko ne bi bio odgovoran za odluke” jer bi ih donosila većina, dok danas znamo tko je odgovaran za neku odluku (određeni političar, vlada ili stranka). Kao prvo, nije baš jasno od čega se sastoji točno ta politička „odgovornost”. Kad je to u predstavničkom sustavu neki premijer ili stranka „odgovarala” (osim silaskom s vlasti) zato što su provodili lošu ekonomsku politiku? Tko je od političko-ekonomske elite završio na sudu ili u zatvoru zbog ekonomske krize 2007–2008? Naravno da se i u dirdem sustavu mogu donijeti loše i pogrešne odluke. Međutim, u takvom sustavu bismo za takve odluke bili sami krivi i mogli bismo ih, uvidjevši da su bile loše, bez zadrške promijeniti. Ništa ozbiljniji nije ni prigovor da su mogućnosti za dirdem ograničene jer se tu mogu donositi samo binarne odluke „da/ne”. No nema nikakva razloga da bilo na e-referendumima, bilo na odlučivanjima uživo npr. ne bude više opcijâ ako je potrebno (a, b, c...) i različitih kompleksnih uvjetovanja. Naravno, u slučaju radikalne verzije direktne demokracije, to bi moralo podrazumijevati opsežnu i složenu javnu raspravu i pripreme i prije samog glasanja, kao i javne službenike koji bi služili kao pripomoć u tome, no do konkretnih rješenja bi se ionako moralo dolaziti kroz praksu i pokušaje i pogreške. Dakako, uspostavljanje čak i radikalnog direktnodemokratskog društva, kako rekosmo, ne bi značilo i kraj političkog djelovanja – i dalje bi se trebalo boriti za pobjedu politički progresivnih ideja i protiv vraćanja na staro, što je uvijek realna opasnost, kao što nas uči konačni neuspjeh realsocijalističkog eksperimenta u 20. stoljeću, s tim da bi se te borbe ipak trebale odvijati u bitno drugačijim uvjetima (npr. uz zakonsku zabranu utjecaja novca na javne kampanje i propagandu i sl.). Iako se ne može unaprijed dati gotov nacrt kako bi nekakvo postkapitalističko društvo trebalo izgledati niti bi to, u krajnjoj mjeri, bilo dobro, o tome treba razmišljati i raspravljati. Ako ništa

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

153

II. D e m o k r a c i j a

drugo, a ono zato što bez svijesti o tome da bi sistem mogao funkcionirati i potpuno drugačije ne možemo u potpunosti razumjeti i kritizirati sadašnju situaciju. A realna analiza i kritika sadašnjega stanja je preduvjet za bilo kakvo smisleno djelovanje da bi se ono promijenilo. No teže pitanje od toga kako bi potencijalno postkapitalističko društvo moglo izgledati je pitanje kako do njega doći. Materijalni interesi koji ovise o trenutnom ustroju ne ostavljaju ni trunka sumnje da ni do kakve promjene neće doći bez silnog otpora. Iako sve više teoretičarâ pa i političarâ zloguko spominje mogućnost novih ratova, ako se nešto bitno ne promijeni (a svjetlo na kraju tunela se, što se tiče krize, ne nazire), mogućnost je oružane borbe u Hrvatskoj i u zapadnom svijetu, za razliku od situacije primjerice u Indiji, Nepalu ili Siriji (gdje se one vode), dakako, potpuno iluzorna. Isto tako iluzornima izgledaju i mogućnosti velikih prevrata putem generalnih štrajkova. Usprkos velikom pokretanju naroda širom svijeta u revolucionarnoj 2011, Mike Davis95 dobro upozorava: „Zastrašujuće je dug put koji treba prijeći samo da bi se došlo do početnih pozicija ranijih pokušaja izgradnje novog svijeta.” Pouke Južne Amerike

Unatoč svim prosvjedima koji su započeli 2011, svjetionik svjetske ljevice, po mišljenju mnogih, i dalje ostaje Južna Amerika. Uspjeh južnoameričkih progresivnih snaga je još daleko od izvjesnog, postoje i ozbiljne kritike tamošnjih procesa96, a također treba biti svjestan ograničene mogućnosti kopiranja južnoameričkih iskustava u drugim dijelovima svijeta. Ipak, nije sporno da se od Južne 95

„Spring confronts winter” (editorial), New Left Review 72/2011: 5–15. 96 Za recentni kritički osvrt na Boliviju, vidi npr. Jeffery R. Webber, From Rebellion to Reform in Bolivia: Class Struggle, Indigenous Liberation, and the Politics of Evo Morales (Haymarket Books, Chicago, 2011). 154

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

Amerike (kao i ranijih povijesnih iskustava) može učiti iako tamo nijedan od procesâ još nije ozbiljno pokušao nadići trenutni ekonomski sistem (nego su ga samo djelomično mijenjali i modificirali uz znatnu progresivnu socijalnu politiku i demokratizaciju). Odande možemo izvući nekoliko osnovnih pouka. Kao prvo, da bi se društvo pokušalo mijenjati, ne može se unaprijed odustati od ideje o pokušaju preuzimanja vlasti od strane progresivnih snaga. Prepustiti moć državnog aparata neprijatelju već u startu potpuno je bezumno. Samo prosvjedovanje i želja za drukčijim sustavom neće do toga automatski i dovesti. Jasno, shvatiti to znači biti spreman zagaziti u blato do grla, no put do promjenâ je sve samo ne ravan i ugodan. Igranje revolucije i čuvanje „čista obraza” vodi isključivo u poziciju marginalnosti i uživanja u vlastitoj „ideološkoj čistoći”. Druga je pouka paradoksalna – u osporavanju, među ostalim, samog sustava liberalne demokracije katkad može biti taktički korisno pokušati se boriti kroz njega. I Hugo Chávez i Evo Morales i Rafael Correa i drugi manje radikalni južnoamerički ljevičarski vođe i pokreti su na vlast došli preko izborâ (za razliku od npr. FARC-a). Treća je pouka da pri tom treba biti oprezan jer kohorte statusa quo neće prezati ni od jednog sredstva da se suprotstave doista radikalnoj (pa čak i onoj ne toliko radikalnoj) politici – dovoljno se sjetiti pokušajâ državnih udara u Venecueli 2002, (te kasnije u više navratâ) u Boliviji 2008. i u Ekvadoru 2010. ili uspješnih državnih udara na Jean-Bertranda Aristidea 2004. na Haitiju i 2009. na Manuela Zelayu u Hondurasu. Naravno, sudjelovanje na izborima kao dio revolucionarne taktike ne znači nužno i priznavanje liberalne predstavničke demokracije kao prave demokracije, ništa manje nego što činjenica da smo svi prisiljeni živjeti u kapitalizmu ne znači i naš blagoslov kapitalizmu. Nema sumnje da je i izborna taktika neizvjesna i vrlo teška, no ona je u zemljama poput Hrvatske, s obzirom na to da su periferne zemlje poput nas strukturno u svjetskom kapitalističkom sistemu osuđene na nerazvijenost i siromaštvo, puno izglednija nego na Zapadu. Tu nimalo nebitna nije ni činjenica da je pristanak na mogućnost Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

155

II. D e m o k r a c i j a

sudjelovanja na izborima, čini se, nužnost želi li se prionuti na formiranje masovne disciplinirane antikapitalističke direktnodemokratske političke organizacije jer se to, u današnjim okolnostima, ipak i dalje u širokim slojevima percipira kao jedan od znakova političke ozbiljnosti (za razliku od aktivnostî koje se svode samo na sitne prosvjedne akcije, lijepljenje letaka i grafite, što je više-manje opseg djelovanja marginalnih ljevičarskih organizacija u Hrvatskoj). Učiti od neprijatelja

Jedno od dodatnih sredstava političke borbe za postkapitalističko društvo može biti i kratkoročna borba za reformističko uvođenje sve više dirdem elemenata u trenutni sustav – npr. borbom za smanjenje potrebnog broja potpisâ za raspisivanje referenduma. To je pak pitanje povezano i s pitanjem što bi se dogodilo kad bi određene politički progresivne snage preuzele vlast u državi. Što bi to točno značilo za dirdem ako bi on bio na programu političkih zadaća takvih snaga? Posve je jasno da se direktna demokracija ne može uvesti preko noći, kao što se preko noći ne može ni srušiti kapitalizam i staviti pod društveni nadzor sva sredstva za proizvodnju. Naravno, najbolje bi bilo kada bi se dirdem mogao izgraditi u potpunosti spontano i odozdo, no trenutno nismo u uvjetima kakvi su bili u Kataloniji 1936. niti se to može u bliskoj budućnosti očekivati. Ljudi se sasvim sigurno neće sami od sebe spontano „osvijestiti”. Iskustva se mogu crpiti primjerice iz Venecuele, gdje se plenumski način odlučivanja postupno uvodi na lokalnoj razini, a radnička kontrola se eksperimentalno širi u pojedinim tvornicama97. Dirdem se treba širiti polako, uz eksperi97

Za „bolivarsku revoluciju” odozdo i njezino izvorište (suprotno od mnogih knjiga koje se koncentriraju primarno na Cháveza) usp. knjigu Georgea Ciccariello-Mahera, We Created Chávez: A People’s History of the Venezuelan Revolution (Duke University Press, Durham – London, 2013).

156

M at e K a p o v i ć

Direktna demokracija – ideja, borba i perspektive

mentiranje s različitim sustavima i postupno uvođenje na različite razine – od referendumskog glasanja o ključnim odlukama u zemlji s kojim se može krenuti, bar u nekim prilikama, i na samom početku do uvođenja načina odlučivanja putem plenumâ i radnih grupa u određenim lokalnim zajednicama pa do samoupravnih eksperimenata u javnim poduzećima98 (jasno, uz spomenute nužno potrebne promjene u ekonomskoj sferi). Trenutni političkoekonomski sustav je ne samo u velikoj ekonomskoj krizi, nego i u krizi vlastitog legitimiteta. Sve više ljudi je otvoreno za propitivanje alternativnih mogućnosti i sve više ljudi shvaća da je situacija takva da će do mogućnosti boljega života za većinu doći samo ako se dogodi radikalan zaokret. Materijalni uvjeti za razvoj nove ljevice su tu. To, jasno, ne znači da će se to dogoditi samo od sebe niti da će spontani izljevi narodnog bijesa, iako ih treba podupirati, biti dovoljni za promjenu. Na ljevici je da se organizira i da, među ostalim, uči od neprijatelja – npr. slušajući vrlo koristan savjet Miltona Friedmana: „Samo kriza – stvarna ili percipirana – dovodi do prave promjene. Kada dođe do krize, ono što će se poduzeti ovisi o idejama koje su na raspolaganju. To je, vjerujem, naša osnovna zadaća: razvijati prijedloge alternativne politike i održavati ih na životu da budu spremne kada politički nemoguće postane politički neizbježno”.

98

Tu treba naglasiti da progresivna vlast nipošto ne bi smjela pošto-poto fetišistički inzistirati na uvođenju direktnodemokratskog načina odlučivanja svugdje i odmah – to bi u konačnici moglo biti i štetno za progresivni transformativni projekt jer se direktnodemokratskim metodama itekako mogu poslužiti i okoristiti i reakcionarne snage (usporedi primjere referenduma protiv gay brakova 2013. i skupljanja glasova za referendum o ćirilici 2014. u Hrvatskoj). Uvođenje dirdema, iako je ono konačan cilj, u prijelaznoj fazi mora biti korišteno u svrhu produbljivanja progresivnih procesa, a istodobno moraju biti poduzimane aktivne mjere kako bi se snagama statusa quo onemogućilo da progresivne procese zaustave. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

157

Sposobnost kao ideologija99

Hrvatski je tranzicijski eksperiment, odnosno projekt restauracije kapitalizma, nakon svojih dvadeset i pet godina završio u kaljuži posvemašnjeg neuspjeha, bez pretjeranih šansi za poboljšanje u budućnosti, ako ne bude radikalnih promjena, osim u tlapnjama naivnih i neukih. Objašnjenja koja se za takvu ekonomsku propast nude, i „s ulice” i iz medijâ, ali i iz akademskih krugova, često se svode na neku od varijacijâ na temu nesposobne vlasti, ne uvijek loših ideja, ali njihove loše provedbe i tome slično. Svi smo nebrojeno puta čuli da su jedino rješenje novi, mladi i sposobni ljudi na vlasti. Osnovna pretpostavka koja se krije iza toga je da bi sve bilo bolje samo da je na vlasti (bio) netko sposobniji. Iza te pretpostavke pak stoji još jedna, koja se obično podrazumijeva i ne izriče otvoreno – da vlast više-manje bar pokušava raditi u općem interesu i da sama politika koju vodi nije nužno loša, ali da, eto, vlast nije uvijek sposobna i uglavnom ne zna dobre ideje provesti u djelo. Iz takve se pozicije i uz takve predpolitičke „analize”, jasno, ne može ništa zaključiti o stvarnim procesima zadnjih dvadeset godina. Treba se zapitati što bi se to doista dogodilo da su političke elite u zadnjih dvadeset godina bile sposobnije nego što su bile? Da je sama politika bila više-manje ista (a bitno drugačija nije ni mogla biti, s obzirom na globalnu prevlast neoliberalnog „washingtonskog konsenzusa” i na opći projekt restauracije kapitalizma na bivšem realsocijalističkom Istoku), a da su na vlasti bili najsposobniji 99

Izvorno objavljeno 31. siječnja 2013. u časopisu Zarez (350–1: 8). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

159

II. D e m o k r a c i j a

od najsposobnijih, bi li stvarno zemljom tekao med i mlijeko? Bi li politika privatizacije, liberalizacije i deregulacije doista urodila ekonomskim čudom samo da smo na vrhu imali malo sposobnije upravljače? Na ovaj misaoni eksperiment nije teško odgovoriti. Zamislimo samo da je ta pretpostavljena vlast vrhunskih tehnomenadžerskih sposobnosti išla više-manje u istom smjeru kao i vlasti koje smo doista imali i kao većina drugih političkih elita na svijetu, samo da je u tome što je radila bila puno uspješnija. Što bi se tu dogodilo? Danas bismo zacijelo imali još više „fleksibilan” zakon o radu (što znači da bi radnici imali još manje pravâ i da bi lakše dobivali otkaze); minimalna plaća i naknada za nezaposlene ili ne bi postojale ili bi bile još manje; komercijalizacija obrazovanja bi zacijelo puno dalje dogurala (jer se sposobna vlast ne bi dala omesti tričavim prosvjedima studenata i akademske zajednice) i sad bi prosječna školarina bila bar 12 tisuća kuna, plaćali bi je svi, a studentski krediti bili bi normala; privatizacija zdravstva bi također već bila u puno poodmaklijoj fazi; i Hrvatska poštanska banka i HEP i Petrokemija bi već odavno bili privatizirani, zajedno sa svim ostalim javnim poduzećima... U svakom slučaju, od veće sposobnosti onih na vlasti većina ne bi imala nikakve koristi – upravo obrnuto, mjere protiv interesâ većine bi bile samo još uspješnije i dalekosežnije. Naša je „tranzicija”, koliko god ona u detaljima možda bila traljavo izvedena iz pozicije političko-ekonomske elite, dovela upravo do onoga do čega je i trebala dovesti. Stari sustav tržišnog realsocijalizma je zamijenjen liberalnim kapitalizmom, nekadašnja društvena imovina je pretvorena u državnu i zatim u najvećoj mjeri razdijeljena novostvorenoj hrvatskoj kapitalističkoj klasi, a cjelokupna je privreda podređena privatnim interesima tih novih 1% društva – dakako, brižno usklađenima s imperijalističkim ekonomskim interesima razvijenoga kapitalističkoga Zapada. Moglo se do toga svega doći i na druge načine – npr. tako da se privatizacija provede strogo po zakonima (koje ionako donosi politička elita koja je pupčanom vrpcom vezana uz neokapitalističku elitu), a bez 160

M at e K a p o v i ć

Sposobnost kao ideologija

toliko nepravilnostî ili uz raširenije radničko dioničarstvo u prijelaznim fazama (pri čemu bi obični ljudi i sami nešto malo zaradili) i sl. – dakle, moglo se to iz perspektive „pobjednikâ” tranzicije i efikasnije i uspješnije odraditi, ako ništa drugo radi većeg legitimiteta koji bi sustav danas možda imao, no na kraju bi rezultat bio suštinski više-manje isti. Ključno, dakle, pitanje nije u tome tko politiku vodi, je li u tome maksimalno efikasan i koliko je sposoban da ostvari svoje zamisli, nego kakva je politika koju vodi. Ako se vodi politika koja je u interesu 1% društva, ista takva, ali efikasnija politika neće donijeti baš nešto koristi za onih 99%. Ključni su, drugim riječima, politički ciljevi, a ne puka tehnomenadžersko-birokratska sposobnost trenutne političke postave na vlasti. Sposobnost sama po sebi može biti pozitivnom karakteristikom kada se govori o pojedincu, no na općedruštvenoj razini sposobnost kao takva niti je dobra niti je loša. Ona katkada može biti dobra – ako sposobni pojedinci rade u interesu većine u društvu uređenu na taj način, ali isto tako može biti i loša – ako sposobni pojedinci na pozicijama moći rade u interesu sebe ili u interesu manjine na vrhu. Kada se govori o sposobnosti, uvijek se treba upitati – sposoban za koga? Jer kada se vidi kako se političko-ekonomska vrhuška pobrinula za sebe u Hrvatskoj, ali i drugdje, teško je reći da je riječ o nesposobnim ljudima. Oni su u osiguravanju svojih materijalnih interesa uvijek sposobni i uspješni. Političko-ekonomskoj eliti je, pa i najvišim slojevima srednje klase, što se kvalitete života tiče, u većini aspekata praktički svejedno gdje su – u Hrvatskoj, Africi ili na razvijenom Zapadu. Stvari je lako dovesti do apsurda. Primjerice, ako je netko sposoban silovatelj – je li to dobro ili loše? Hoće li robovlasništvo biti dobar sustav ako su robovlasnici u dotičnoj državi vrlo sposobni menadžeri koji dobro upravljaju svojim robovima i rapidno povećavaju svoje bogatstvo? Ili – je li bolje da je na državnom kormilu četa vrlo efikasnih neoliberala (u stilu Pinocheta i Chicago boysâ) koja provodi politiku u isključivom interesu kapitalističke klase ili Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

161

II. D e m o k r a c i j a

je bolje da je na vlasti npr. (ne budimo prezahtjevni i preradikalni) kakav socijaldemokrat koji možda i nije nužno toliko sposoban i ne uspije provesti u stvarnost sve što zamisli, ali bar načelno provodi mjere koje su donekle u interesu većine? Uostalom, pogledamo li tko doista tu izranja kada se govori o sposobnosti i tehničkim vladama (koje su utjelovljenje „vladavine sposobnih”) – sve nam je jasno. Očit su primjer tehničke vlade kao oktroirani namjesnici EU-a koje smo nedavno, nakon izbijanja krize, mogli vidjeti u Grčkoj i Italiji. Tobože dezideologizirana i efikasna tehnokracija u današnjim okolnostima realno ni ne može biti ništa drugo doli čisti odraz vladajuće ideologije niti može provoditi ekonomsku politiku koja bi imalo odstupala od zadanog općeprihvaćenog kursa, kao što se takva tehnokratska vlast samo odozgo i samo u interesu statusa quo i može nametnuti. Bît je, dakle, u tome kakav je sistem i kakva se politika provodi, a pitanje tehničke izvedbe politike nije nebitno, ali je sekundarne naravi i ne pripada uopće ovoj prvoj razini analize i rasprave. Jasno je pak odakle diskurs sposobnosti potječe. To nije samo posljedica nerazumijevanja ili primjene „zdravorazumskih” kriterija – stvar je u tome da je sposobnost pojedinih upravljača jedino o čemu se doista i može razgovarati unutar neoliberalnokapitalističkog konsenzusa dopuštene „pristojne” rasprave. Ekonomska je politika (neoliberalna, a trenutno preciznije gledano politika mjerâ štednje) ionako u svim bitnim parametrima zadana i o samom se njezinu meritumu ne može raspravljati pa osim detaljâ i menadžerske sposobnosti tu ni nema ništa drugo o čemu bi se vodila polemika. Izvan okvirâ takve ekonomske politike nije moguće razmišljati (njem. Denkverbot) niti joj ima alternative (TINA100 Margaret Thatcher), a ništa drugo nije ni „realno”. Taj je konsenzus danas donekle nagrizen zbog krize, no „kapitalistički realizam” (kako ga zove Mark Fisher101) i dalje je stabilan, unatoč prosvjedi100

Engl. there is no alternative („nema alternative”). Usp. knjigu Marka Fishera Capitalist Realism: Is There No Alternative (Zero Books, Ropley, 2009).

101

162

M at e K a p o v i ć

Sposobnost kao ideologija

ma, Occupy Wall Streetu, progresivnim pomacima u Južnoj Americi, Sirizi i povremenim prodorima heterodoksije u mainstream. Sposobnih i nesposobnih je uvijek bilo i uvijek će biti. No zadržavanje kritike i analize na toj razini, uzimajući kao zadane nimalo proizvoljne političke odabire koji joj prethode i koji su joj u podlozi, nije ništa drugo doli znak političke nesuvislosti ili svjesne apologetike statusa quo. Raspravljati o sposobnosti znači izbjegavati raspravu o pravim problemima. Nužno je da progresivne snage u društvu raskrinkavaju ovakve mitove i prebacuju ideološku borbu u javnosti s tobože samo tehničkih rasprava o sposobnosti i učinkovitosti na prava pitanja o tome kakva se ekonomska politika i u čijem interesu provodi.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

163

Mediji u liberalnoj demokraciji102

U najboljem od svih svjetova, u kojem žive nosioci i recipijenti vladajuće ideologije, mediji imaju bitnu ulogu. Oni su objektivni prenositelji informacijâ, marni tragaoci za istinom, „demokratski korektiv”, samoprijegorni zaštitnici malih ljudi te revni i neovisni kritičari sustava. No ima i odstupanjâ i nesretnih aberacija, pogotovo na nesretnom Balkanu, koji nikako da dosegne mitske demokratske uzuse magičnoga Zapada. U hrvatskoj se kaljuži problemima sa slobodom medijâ doskače na razne načine – na načelnoj razini tako što se čeka da nas Evropa riješi tih sitnih nedostataka koje sami ne možemo riješiti, a na nešto prozaičnijoj razini recimo studijskim godinama u SAD-u (na koje su išle mlade nade HRTa), navodno kolijevci demokracije i slobodnih medija. Kako su odstupanja od idealnog načina na koji bi mediji trebali funkcionirati ipak razmjerno očita, i kako je svakom sustavu, pogotovo nominalno demokratskom, za održavanje privida slobode potrebna kritika, o određenim se problemima s medijima mora govoriti. Osim posve prozaičnih problema, kao što su fizički napadi na novinare, tu se problematika uglavnom svodi na dvoje: kritiku državnoga aparata koji utječe na medije (to je najčešće u vezi s utjecajem državnih struktura na HRT) i, puno rjeđe, kritiku utjecaja ekonomske elite na medije. 102

Tekst je izvorno objavljen u časopisu Zarez (273–274/2010: 6–7) te, nakon toga, na portalu H-alter 14. siječnja 2010. pod naslovom „Mediji kao organ tranzicije”. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

165

II. D e m o k r a c i j a

U oba se slučaja to radi kroz duboku ideološku prizmu. U prvom je slučaju to uglavnom dio uobičajenih neoliberalnih napada na državu koja se prikazuje kao korumpirana i izvor svih zala, što izravno ili neizravno služi kao opravdanje daljnjih privatizacija svega i svačega, pri čemu bi blagotvorni utjecaj kapitala i tržišta tobože donio i toliko željenu slobodu i neovisnost. Utjecaj državnih struktura na medije nesumnjivo postoji. Kao primjere s kraja 2000-ih možemo navesti sastanak premijera Sanadera i predsjednika Mesića s vodstvom HRT-a sredinom 2008. kako bi mu naložili da malo pozitivnije izvještava o NATO-u i hrvatskom ulasku u nj, sastanak premijera Sanadera u jesen 2008. s uredništvima svih većih medija kako bi im „objasnio” zašto je bitno pisati pozitivno o novoj neoliberalnoj reformi zdravstva ili ulijetanje ministra Primorca u redakciju Jutarnjeg lista u proljeće 2009. kako bi novinarima prekrojio članak o studentskoj blokadi. No takav se utjecaj vlasti na medije upotrebljava kao opravdanje za ideološko udaranje po onim segmentima društva koji još koliko-toliko potpadaju pod određenu demokratsku kontrolu. Osim toga, kritika se takvoga utjecaja politike na medije uglavnom svodi na sitna politikantska prepucavanja. Nerijetko i sami mediji priznaju da takvih utjecaja ima, ne nalaze u tome ništa posebno sporno, a javna reakcija u potpunosti izostaje. Tako je jedan novinar tjednika Globus u jesen 2009. otvoreno priznao u svom članku da je premijer Sanader zahtijevao da vidi i izmijeni članak dotičnog novinara koji govori o njemu – tu nije vidio ništa pretjerano čudno, osim što mu je to bio dokaz svojevrsne ekscentričnosti i sebeljubivosti bivšega predsjednika vlade. Poznato je također da se ne smije pisati negativno o velikim kapitalistima kao što su Todorić ili Kerum – to je, recimo, javno na HRT-u u jesen 2009. priznao kolumnist Jutarnjeg lista Miljenko Jergović – jer oni nakon toga povlače svoje reklame iz dotičnoga medija. Ne može se negativno pisati ni o kapitalistima kao što je Pavić, bivši vlasnik medijske kompanije EPH.

166

M at e K a p o v i ć

Mediji u liberalnoj demokraciji

Ako se utjecaji ekonomske elite na medije ipak spominju, oni se uvijek smatraju ekscesom i posljedicom individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, a ne posljedicom samoga sustava. Ako je posrijedi utjecaj vlasnika medijske kuće na svoje novinare, kuka se o nedostatku demokratske ili socijalne svijesti pojedinog vlasnika, dok sustavni problemi same koncepcije privatnog vlasništva nad medijima ostaju u potpunosti zanemareni. No to nije nikakva hrvatska posebnost, klasičan su primjer „slobodnih” i „neovisnih” privatnih medija mediji Ruperta Murdocha koji su 2003. svi, njih više od stotinu, podupirali američku okupaciju Iraka. U Hrvatskoj je hegemonija kapitala nad medijima očita ne samo u vidu privatnoga vlasništva nad medijima ili u vidu utjecaja vlastî, a preko njih i kapitala, na državne medije, nego i u sveprisutnosti kapitala u medijima na sasvim banalnoj razini – predstavnici Hrvatske udruge „poslodavaca” su nezaobilazni gosti i komentatori u svim medijima. Indikativno je da je, recimo, tadašnji predsjednik HUP-a, Đuro Popijač (a kasniji HDZ-ov ministar gospodarstva), u jesen 2009. bio postao i predsjednikom Programskog vijeća HRT-a. Recimo, ako se u medijima govori o privatizaciji, čak i kritički, tâ kritika nikada ne ide do sistemske razine. Govori se o pojedinačnim ekscesima, kršenju zakonâ, nemoralnosti i sl., ali se sâm koncept privatizacije ne dovodi u pitanje. Samo bi kritika privatizacije kao takve i shvaćanje činjenice da se privatizacija nikako nije mogla „poštenije” odviti značila doista sistemsku kritiku. Jednako tako, u medijima se može naići isključivo na kritike našeg domaćeg „divljeg” kapitalizma, koji tobože predstavlja nekakvu iznimku, koji je nije „pravi” kapitalizam, i koji navodno stoji u opreci prema „civiliziranom” kapitalizmu kakav postoji na mitskom Zapadu. No naš kapitalizam nije ništa posebno drugačiji od kapitalizama u drugim zemljama. On se razlikuje po nekim osobinama od kapitalizama u drugim zemljama (postoje različiti tipovi kapitalizama, a sustav u svakoj državi ima određene posebnosti), ali to ne znači da je to išta manje „pravi” kapitalizam. Doći na razinu sistemske Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

167

II. D e m o k r a c i j a

kritike tu nije pretjerano teško, značilo bi to tek jednostavno prihvaćanje činjenice da tu nije riječ o manama nekakve naše verzije „divljega” kapitalizma, nego da su tu posrijedi nedostaci i karakteristike kapitalističkoga sustava općenito. No takvo što bi izišlo iz medijskih granica dopuštenoga te se stoga takve kritike ni ne javljaju (osim vrlo iznimno, a ni tada rjeđe od strane samih novinara – bar ne u mainstreamu). Unutarsistemske se kritike najčešće svode na korupciju, koja je tobože obilježje našega „balkanskog blata” za razliku od „uređenog Zapada” – kao da ondje nema korupcije i sukobâ interesâ (dovoljno je promotriti afere koje se događaju na Zapadu, činjenicu da bivši premijeri Blair i Schröder sada i doslovno rade za velike multinacionalne kompanije čije su interese prije štitili kao političari ili to da se u SAD-u redovno događaju prijelazi ljudî s najviših pozicija u velikim kompanijama u strukture vlasti i obrnuto103). Da navedemo još jedan konkretan primjer, to što neki kapitalist sustavno krši radnička prava, ne dopušta sindikalno udruživanje radnikâ, ne plaća prekovremeno, drži plaće na minimalcu ili na ugovoru na određeno, nikada se ne kritizira na sistemski način, tako da se npr. zapita koja je uopće logika u tome da se uskom sloju ljudî dopustilo da se obogate tijekom faze prvobitne akumulacije kapitala u 1990-ima na račun čitavog društva, što onda samim time prisiljava većinu da prodaje svoj rad za nadnicu, pri čemu često nemaju čak ni osnovna radna prava (koja su katkada čak i osigurana zakonom). Takva se sistemska pitanja uvijek u medijima, njihovom sistemskom logikom djelovanja, svode na pitanje individualnih psiholoških profila pojedinih tajkuna, na retoričke lamentacije o tome da bi država trebala nešto poduzeti da bi se bar osnovna, nominalno zakonski zajamčena, prava zaštitila, ili, u najboljem slučaju, na slijeganje ramenima uz „argument” da više „nismo u socijalizmu”. U medijima se tako apsolutno sve može kooptirati u određene sistemske narative. Tako je politolog Ivan Grdešić u proljeće 2008. u TV-prijenosu pohvalio prosvjede protiv Georgea Busha zato što 103

Fenomen koji se zove revolving doors.

168

M at e K a p o v i ć

Mediji u liberalnoj demokraciji

su takvi prosvjedi uobičajeni na Zapadu pa nas i to njemu približava, svodeći tako prosvjede na spektakl i zanemarujući političku poruku prosvjedâ. Sličan je i primjer završetka članka u Novom listu u jesen 2009. o jednoj hrvatskoj ekstremnolijevoj organizaciji koji završava konstatacijom da su takve organizacije uobičajene u Evropi pa nas, eto, i to približava Evropskoj uniji. U medijima se tek gdjegdje može naići i na pravu sistemsku kritiku, obično od strane pojedinih domaćih ili stranih intelektualaca, ali takvi se ekscesi, koji su tu samo da bi stvorili privid demokratičnosti te zato što su zapravo posve bezopasni, vrlo lako utope u općem medijskom diskursu koji neprestano dokazuje upravo suprotno. Osim toga, ne treba posebno ni napominjati da je prava sistemska kritika nemoguća u vrlo ograničenu prostoru koji se u medijima može dobiti, odnosno – takva se kritika nužno u većini slučajeva mora svesti na jednostavno iznošenje iskazâ koji nisu u skladu s ustaljenim mišljenjem, ali koje se zapravo ne stigne na pravi način argumentirati. Kako kaže Noam Chomsky, nemoguće je dati argumentiranu antisistemsku kritiku u nekoliko minutâ između reklamâ. Sistemska kritika se tolerira u manjim dozama, sve dok predstavlja eksces i dok na neki način sudjeluje u legitimaciji sustava, dajući mu privid demokratičnosti – da dođe do stani-pani, jasno je da bi se i najmanja mogućnost takve ozbiljne kritike uklonila (što ne znači da treba unaprijed odustati od pokušajâ sistemske kritike u medijima). Jasno je zadržavanje medijâ na unutarsistemskim nazovikritičkim pozicijama znači i prešutnu legitimizaciju sistemskih problema i prešutno opravdavanje statusa quo104. No to upravo i jest 104

Medijski su se radnici jednostavno prisiljeni tome pokoriti (svjesno ili nesvjesno). „S obzirom na imperative korporativne organizacije i djelovanje različitih filtera, pokoravanje potrebama i interesima privilegiranih slojeva je ključno za uspjeh. U medijima, kao i u drugim važnim institucijama, oni koji ne iskazuju vrijednosti i perspektivu koja se očekuje bit će promatrani kao ‘neodgovorni’, ‘ideologizirani’ ili na druge načine neodgovarajućima, s tendencijom da ih se ostavi po strani. Tu može biti manji broj iznimaka, ali obrazac je prožimajuć Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

169

II. D e m o k r a c i j a

uloga medijâ. Same su kritike u medijima, bile one klasične (unutarsistemske) ili iznimne (antisistemske), za sustav u načelu posve bezopasne. Zbog svojevrsne se blaziranosti sustava može preko medijâ uputiti i najveća kritika, no to ne znači da će se zbog toga išta dogoditi. Tek tu i tamo padne pokoja žrtva (poput Sanadera), uglavnom kao posljedica pozadinskih političkih igara, koja onda služi kao opravdanje zadržavanju statusa quo. Govoreći o mogućnostima kritike, tu je funkcioniranje medijâ dosta složeno. Sloboda kritike ovisi o dosta okolnostî. Ovisi o pojedinim novinarima (etabliraniji novinari su puno slobodniji od neetabliranih, a kolumnisti su slobodniji od običnih novinara), urednicima, segmentu programa (primjerice, Vijesti su na HRT-u obično slobodnije, tj. manje kontrolirane, od središnjega Dnevnika, što se vidi kod izvještavanja o raznim prosvjedima i sl.) itd. U privatnim medijima kolumnisti, pa i drugi novinari, mogu imati razmjerno dosta slobode, sve dok ne djeluju izravno protiv privatnih interesa svojih vlasnika. Tako npr. onda nije nemoguće da se u mediju koji je u vlasništvu jednog tajkuna piše protiv drugih tajkuna – naravno, zato što se piše o tajkunima kao pojedincima, a ne o konceptu privatnoga vlasništva nad sredstvima za proizvodnju općenito. i neizbježan. Oni koji se prilagode, čak i potpuno iskreno, imat će priliku slobodno se izražavati uz minimalno kontrole odozgo i takvi će onda moći tvrditi, potpuno točno, da ne primjećuju nikakvih pritisaka da se nečemu priklone. Mediji su stvarno slobodni – za one koji prihvate principe potrebne za ispunjavanje njihove ‘društvene uloge’. (…) Iz osobnog nam je iskustva poznato da mnogi novinari jesu svjesni načina na koji sistem funkcionira i da koriste povremene mogućnosti da podastru informacije i analize koje u određenoj mjeri odudaraju od elitnog konsenzusa, pažljivo ih oblikujući da bi ih prilagodili potrebnim normama na općenit način. No taj stupanj uvida sigurno nije čest. Dapače, norma je vjerovanje da preteže sloboda, što je stvarno istina za one koji su internalizirali vrijednosti i perspektivu koja se od njih zahtijeva. (…)” (str. 304 – moj prijevod – u knjizi Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media, Pantheon Books, New York, 1988). 170

M at e K a p o v i ć

Mediji u liberalnoj demokraciji

Mediji također stvaraju privid kritike dajući tako sustavu legitimaciju, a dopuštajući u minimalnim količinama i sistemsku kritiku stvaraju „utjehu u otporu” koja opet ima smisao učvršćivanja statusa quo. Oni djeluju i kao „proroci” državnih struktura, najavljujući nove poteze vlasti („reforme”, privatizacije itd.), čime se ispipava puls javnosti te ju se priprema za buduće poteze. Mediji su i jedan od kanalâ kroz koji ekonomske elite vrše pritisak na vlast da bi se izvršili nužni „bolni potezi” koji bi išli njima u korist. Važna je medijska funkcija i proizvodnja stvarnosti, kao, primjerice, kada se ljude uvjerava da žive bolje nego što misle, da im je sada bolje nego što je bilo u bivšoj državi i sl. (što se uvijek potkrjepljuje iskrivljenim statistikama i mišljenjima „stručnjakâ” – primjer za to je velika medijska kampanja „Moja Hrvatska” Jutarnjega lista u jesen 2009). To se radi i skriveno, zamjenjujući prave vijesti i analize „žutilom” te stvaranjem zamjenskih afera da bi se prikrili pravi problemi. Klasični primjeri stvaranja zamjenskih afera su nacionalistička huškanja, vječne rasprave o partizanima i ustašama i sl. Takve afere pomažu u skrivanju pravih problema kao što su ekonomska kriza, povećanje nezaposlenosti, neoliberalne reforme Zakona o radu, zdravstva, visokog obrazovanja i sl. Žutilo se obično opravdava (ako se uopće opravdava) time da ljudi to traže. No tâ se potražnja u velikoj mjeri i smišljeno proizvodi. Važnu ideološku ulogu ima prikazivanje života bogatih i slavnih u medijima. Osim što na praktičnoj razini može služiti u vrlo profane svrhe kao što je popravljanje imidža pojedinih kapitalista, ima i važniju opću ulogu – stvaranja iluzije da svi mogu uspjeti samo ako se dovoljno potrude i normaliziranja bogatstva i nejednakosti stvaranjem simpatije za bogate. Medijska je prezentacija jet seta tako jedan od modernih kapitalističkih opijata za mase. Posebno se treba osvrnuti na veliku svjetsku ekonomsku krizu 2008/2009. koja je donekle promijenila situaciju u medijima. S obzirom na očito zakazivanje dosadašnje vladajuće paradigme neoliberalnog kapitalizma, tolerancija se na ekscese u srednjostrujaškim medijima, i kod nas i u svijetu, nužno morala povećati. Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

171

II. D e m o k r a c i j a

Recimo, primjer za to u SAD-u je, donedavno posve nezamislivo, otvoreno antisistemsko kritiziranje kapitalizma kao sustava Michaela Moorea u mainstream medijima (vezano uz njegov posljednji film iste tematike iz 2010). No to je poseban slučaj jer je tu riječ o specifičnim okolnostima – etabliranu redatelju koji je dugo gradio karijeru kritičkim dokumentarcima da bi na kraju došao u poziciju, i zbog svog minulog rada i statusa, ali i zbog objektivnih okolnosti (krize), eksplicitno napadati sâm sustav. Zanimljivo je da su mediji u Hrvatskoj, kakvi god bili, slobodniji nego oni američki ili drugi zapadni (iako to zvuči potpuno kontraintuitivno). To nije zato što su kod nas novinari bolji, mediji otvoreniji ili sl., nego iz jednostavnog razloga što su američki i drugi zapadni mediji imali puno više vremena za „uvježbavanje” prikrivenih načina kontrole medijâ (u okvirima kapitalističke demokracije), dok je kod nas to još uvijek novost jer se prije 1990. kontrola medijâ vršila na drugi (puno otvoreniji) način. Jednostavno govoreći – medijski sistem se kod nas još nije stigao u potpunosti prilagoditi na novu ekonomsko-političku realnost i savladati sav fine-tuning za to potreban. Stoga je nekakvih niša kod nas relativno više nego u zapadnim medijima. To se može vidjeti po tome što se posljednjih godina na javnoj televiziji moglo vidjeti npr. takve radikalne kritičare sistema kao što su Noam Chomsky, David Harvey ili Tariq Ali – to bi bilo nezamislivo u američkom mainstreamu105. No iako tako dolazi do situacijâ kakve u SAD-u nisu uobičajene, ili su svakako puno rjeđe, u konačnici se ništa bitno time ne mijenja. Jednako kako se pokazalo da je izravan i vidljiv nadzor nad medijima, kakav je postojao npr. u realsocijalističkim državama, zapravo bio nepotreban, pokazuje se da nema prave potrebe čak ni za tolikom autocenzurom i okvirima „onoga o čemu se smije govoriti” kakvi postoje u američkim srednjostrujaškim medijima (a koji su kod nas ipak nešto blaži premda svakako postoje). 105

Naravno, jedna od bitnih razlika je i u tome što je hrvatska javna televizija još uvijek jaka, dok u SAD-u dominiraju privatne medijske kompanije.

172

M at e K a p o v i ć

Mediji u liberalnoj demokraciji

Može se dopustiti i više ekscesâ nego što je ondje običaj i sustav će svejedno ostati siguran. Stoga ne treba nužno pretpostavljati ni da će se hrvatski mediji, što se tiče autocenzure i prešutnog dogovora o tome što je medijski prihvatljivo, kretati u američkom smjeru s obzirom na to da za tim nema prave potrebe. Ideološka uloga medijâ kao potpornja sistema nije samo u tome što se govori – npr. da se uglavnom samo pozitivno govori o „tržišnom gospodarstvu”. Ključno je ne samo ono što se izravno govori nego i sâm izbor temâ (npr. hoće li se izabirati teme koje govore o rastu BDP-a ili npr. o socijalnosti isključenosti u nekoj zemlji), kroz način na koji će se određene teme prezentirati (s čim će se neke teme povezati), kroz naglasak i ton (npr. hoće li se protest nekih radnika prikazati kroz pozitivno ili negativno svjetlo), kroz filtriranje informacijâ (neke se vijesti mogu jednostavno ispustiti, neke skratiti, neke staviti tek na neku od zadnjih stranica i sl.) i kroz zadržavanje debate unutar dopuštenih granica (postoji apsolutna sloboda dok god se njih pridržavamo – recimo, može se raspravljati o tome kako potaknuti privatno poduzetništvo na bilo koji način, ali ne može se dovoditi u pitanje privatno poduzetništvo kao takvo)106. Kroza sve to se indirektno utječe na stvaranje određene koncepcije svijeta – nije, dakle, samo bitno što se govori, nego i način kako se to govori, na koji način se neka tema predstavlja, kako se komentira, kakva se tome važnost pridaje ili ne, na što se stavljaju naglasci itd. Osnovne pretpostavke za postojanje slobodnih medija ne mogu postojati sve dok su mediji u privatnom vlasništvu, dok ovise o svojim vlasnicima kapitalistima i velikim kompanijama koje imaju svoje materijalne interese, dok ovise o reklamama drugih kompanija i dok im je jedina funkcija stvaranje profita, a ne prijenos informacijâ, kritički odnos prema sustavu i djelovanje u općem interesu. U okvirima je privatnoga vlasništva nad većinom 106

Usp. str. 298 u knjizi Edwarda S. Hermana i Noama Chomskog Manufacturing Consent: The Political Economy of the Mass Media (1988). Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

173

II. D e m o k r a c i j a

medijâ sloboda moguća samo vrlo ograničeno, u dozama koje daju samo privid demokratičnosti107. Koncept privatnoga vlasništva nad medijima je potpuno nespojiv sa slobodom i neutralnošću medijâ. Mediji su, u trenutnoj situaciji, pas čuvar sustava čak i kad su prividno kritični. Mediji su u ovakvom sustavu samo sluškinja kapitala ili kapitalu podvrgnute države108. Veliki mediji osnovne pretpostavke da budu doista slobodni i neovisni mogu imati samo ako su u javnom (društvenom) vlasništvu i kontrolirani iznutra, od samih novinara, umjesto od strane državnih struktura, te ako su neovisni i o kapitalu i o državnim strukturama109. To, naravno, ne znači da bi mediji samo ispunjenjem tih osnovnih preduvjeta stvarno bili idealni, ali bez njihovog ispunjenja to u širim razmjerima (osim u nekim malim nišama – npr. manjim časopisima ili internetskim portalima) nikako nije moguće. A bez slobodnih medija ne može biti ni demokracije. 107

Kako napominju Herman i Chomsky (1988), mediji u kapitalističkim demokracijama (oni govore o SAD-u, ali su njihovi zaključci primjenjivi i drugdje) „ne funkcioniraju na način sistema propagande u totalitarnoj državi. Oni dopuštaju – štoviše, potiču – energične rasprave, kritiku i neslaganje, sve dok sve to vjerno ostaje unutar sistema pretpostavaka i principa koji čine konsenzus elite, tj. sistem koji je tako moćan da ga se uglavnom nesvjesno pounutruje” (str. 302 – moj prijevod). 108 „U kontrastu prema standardnoj koncepciji medijâ kao svadljivih, tvrdoglavih i sveprisutnih u potrazi za istinom te neovisnih o autoritetu (…), ‘društveni smisao’ medijâ nije u tome da javnosti omogući smislenu kontrolu nad političkim procesom podastirući im informacije potrebne za inteligentno korištenje svoje političke odgovornosti. Upravo suprotno, model propagande sugerira da je ‘društveni smisao’ medijâ u tome da promiče i brani ekonomsku, društvenu i političku agendu privilegiranih slojeva koji dominiraju društvom i državom” (Herman i Chomsky, 1988, str. 298 – moj prijevod). 109 Konkretno, to bi na primjeru, recimo, javne televizije značilo da ravnatelja (a onda i urednike) ne postavlja politika, nego da sve urednike i ravnatelja biraju i smjenjuju medijski radnici televizije. 174

M at e K a p o v i ć

Kazalo

A

Achcar, Gilbert 148 Afrika 24, 25, 26, 68–69, 117, 134 Albert, Michael 85 Ali, Tariq 172 Allende, Salvador 133, 141 Amin, Samir 97, 101 Argentina 67–68 Aristide, Jean-Bertrand 155 Australija 24 Austrija 16, 56, 61, 86, 91, 99, 106, 114 B

Badiou, Alain 134, 146 Bandić, Milan 50 bankovni sektor 20, 44, 51, 55, 56, 65, 66, 96–97, 103–104, 105, 106 Belgija 24, 90, 91, 104, 114 Bendeković, Jadranko 31 Blair, Tony 168 bogataši 16, 27, 56, 70, 80, 94, 171 Bolivija 85, 142, 154, 155 Movimiento al Socialismo (MAS) 139–140 Bond, Patrick 26 Brazil 122, 139, 141 Porto Alegre 20, 124 Burkina Faso 85 Bush, George 168

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

175

K a z a lo

C

Chang, Ha-Joon 20, 26, 41, 60, 61 Chávez, Hugo 139, 155, 156 Chomsky, Noam 121, 134, 169, 170, 172, 173, 174 Ciccariello-Maher, George 156 Cockshott, Paul 85 Correa, Rafael 67, 139, 155 Cottrell, Allin 85 Č

Čačić, Radimir 128, 130 Češka 102, 105, 131 Čile 87, 133 Ć

Ćesić, Ljubo 72 D

Danska 91, 92, 96, 114 Davis, Mike 154 de Gaulle, Charles 92 demokracija vidi kapitalistički parlamentarizam; progresivne političke snage deregulacija 88–89 Domazet, Tihomir 24, 55 država blagostanja 18, 27, 43–44, 56, 73, 93, 99, 102 države, razvijene i nerazvijene 24–27, 85–86, 102–103 državni dug 63, 65–70, 97–98, 100–101 državni nameti 43–44 državni poticaji 38, 41, 60, 88, 91 Dumenil, Gerard 88 E

Egipat 137, 148 ekonomska kriza 2008. 16–17, 23, 104–107, 117–118, 153, 171 1970-ih 92–94 ekonomsko planiranje 60–61, 85, 90 Ekvador 67, 155 Alianza PAIS 139 elita, politička i ekonomska 19, 44, 99, 100, 107, 126, 130, 132, 153, 167, 171 Estonija 101, 102, 104, 122

176

M at e K a p o v i ć

Kazalo

eurointegracija 87, 89–100 eurozona 96–107 evropski san 17 F

Finska 42, 61, 99, 106 Fisher, Mark 162 Foot, Michael 95 Francuska 19, 61, 89–91, 92, 94, 95, 96, 97, 98, 100, 103–104, 106, 114 Friedman, Milton 157 G

Gordillo, Sanchez 81 gospodarski rast 16, 25, 101, 104 Graeber, David 66 Gramsci, Antonio 120, 121 Grčka 33, 93, 97–98, 100–101, 102, 103, 106, 162 Siriza 21, 85, 118, 133, 136, 137 Zlatna zora 40 Grdešić, Ivan 168 Greenspan, Alan 23 Grenada 85 H

Haiti 25, 155 Hardy, Jane 103, 104, 105 Harman, Chris 19 Harvey, David 72, 88, 95, 131, 143, 172 HDZ 45, 49, 112, 113, 128, 131, 167 Herman, Edward S. 121, 170, 173, 174 Hermann, Christoph 94, 99 Hickel, Jason 54–55 Honduras 155 Horvatinčić, Tomo 38 I

Indija 122, 154 Irska 17, 92, 98, 102, 104 Island 91, 142 Italija 19, 86, 90, 91, 94, 100, 102, 104, 114, 118, 162

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

177

K a z a lo

J

Japan 24, 61, 114 javni sektor 30–31, 33–35, 40, 49, 99, 105 Jergović, Miljenko 166 Ježić, Robert 129, 132 Jobs, Steve 40 Josipović, Ivo 129 Jugoslavija 15, 17, 31, 46, 55, 68, 83–84 Juncker, Jean-Claude 107 Južna Amerika 84, 85, 103, 118, 139–141, 154–155 K

Kanada 24, 27, 32, 35, 122 kapital 134 krupni 36, 57, 74, 96, 130 sitni 39–40 strani 21, 50, 75 kapitalistički parlamentarizam 118, 133–135, 137, 144, 147 kapitalizam 26, 27, 29–30, 61, 71, 85, 113, 133–134 antisistemska kritika 42–45, 51, 118–119, 140–141, 167–171 „divlji” 167–168 ortački 39 periferni 43–46 zlatno doba 88 Katalonija 151 kejnzijanski kompromis 18, 88, 90, 93–94, 95 Kerum, Željko 118, 130, 147, 166 Kina 25, 26, 54, 84, 101, 103, 134 klijentelizam 15, 30, 45, 49–51, 74, 128 Kok, Wim 100 kompetentnost 151–152 kooperative 31, 32, 37, 41 Koreja, DNR 26 Koreja, Republika 24, 41, 61 korupcija 42–45, 49, 52–55, 57, 61–62, 67–68, 140, 148, 166, 168 Krätke, Michael R. 42 Krstičević, Damir 39 Kuba 26, 84–86 L

Lapavitsas, Costas 102, 106 Latvija 101, 102, 104, 105

178

M at e K a p o v i ć

Kazalo

Lebowitz, Michael A. 83 Levy, Dominique 88 liberalizacija 89, 96, 98, 99 Linić, Slavko 45 Litva 101, 102, 104, 105 Luxemburg, Rosa 150 Lj

ljevica vidi progresivne političke snage M

Mađarska 19, 21, 102, 105 Mamić, Zdravko 78 Marx, Karl 23 Matić, Fred 39 Mazzucato, Mariana 40 mediji 23, 30, 32, 57, 80, 113, 121, 128–130, 134, 148, 165–174 Međunarodni monetarni fond (MMF) 50, 54, 55, 73, 87, 105, 106 Meksiko 85, 86, 89 Chiapas 85 Mencinger, Jože 21 Mesić, Stipe 166 Mikšić, Boris 119 Milios, John 94 Mirowski, Philip 16, 90 Mitterrand, Francois 95 mjere štednje 17–18, 23, 65, 105–106, 162 mladost, mit o 53, 113–114 Moore, Michael 172 Morales, Evo 139, 140, 154, 155 moraliziranje 42–43, 45–47, 51, 53, 80–81, 167 Mudrinić, Ivica 56, 130 multinacionalne kompanije 38, 54, 55, 58, 60, 88, 93, 96, 168 Murdoch, Rupert 167 N

neoliberalizam 26–27, 72–75, 88–89, 95, 162–163 „disciplinski” 98 nezaposlenost 15, 25, 55, 84, 92, 99, 101, 104, 105 Nizozemska 24, 56, 90, 91, 96, 103, 104, 106, 114, 122 Norveška 61, 91, 92, 99, 114 Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

179

K a z a lo

Nj

Njemačka 19, 42, 86, 87, 89–90, 91, 94, 96, 97, 98, 100–104, 106, 114, 141 O

Orbán, Viktor 21 ordoliberalizam 87, 97 outsourcing 35, 73 P

Pavić, Ninoslav 57, 132, 166 Petričić, Darko 55, 59 Pinochet, Augusto 87, 161 plaće 30, 42, 100, 102, 105, 150 Plehwe, Dieter 90 poduzetnik 16, 34, 36, 43, 78 poljoprivreda 16, 88, 91, 95 Poljska 33, 102, 105 Pollin, Robert 55 Popijač, Đuro 167 Porošenko, Petro 118 Portugal 91, 93, 101–104 poslodavac 36, 38, 42 Hrvatska udruga poslodavaca (HUP) 30, 45, 130, 167 Primorac, Dragan 166 privatizacija 15, 55, 57, 63–65, 89, 95, 131, 167 progresivne političke snage 85, 134–135, 137–144, 146, 147, 154–156, 163 protekcionizam 27, 91, 93, 96 R

Radić, Jure 56 radnička prava 18, 27, 30, 35, 39, 72, 97, 99–100, 102, 168 radnik 29, 38 Reagan, Ronald 87 realni sektor 31, 45–46, 94, 102 Rožava (sirijski Kurdistan) 85 Rumunjska 102, 105 S

SAD 23, 25, 32, 35, 54, 60, 61, 84, 87, 89, 90, 94, 103–104, 114, 115, 118, 121, 122, 128, 148, 165, 168, 172 Kalifornija 149–150

180

M at e K a p o v i ć

Kazalo

New York 55 Occupy Wall Street 136, 138 samoupravljanje 29, 112, 150 Sanader, Ivo 16, 57, 68, 74, 129, 132, 166, 170 Schröder, Gerhard 168 Schweickart, David 85 SDP 50, 57, 112, 113, 129, 141 Selbin, Eric 19 sindikati 18, 33, 73, 102 Singapur 25, 61, 134 Slovačka 101, 102 Slovenija 42, 102, 103, 131 Združena ljevica 144 socijalistički mentalitet 33 sposobnosti, mit o 53, 159–163 SSSR 19, 60, 90, 151 Suvin, Darko 17 Svjetska banka 50, 54, 75, 87 Svjetska trgovinska organizacija (WTO) 50, 54, 73, 75 Svjetski socijalni forum 20 Š

Šegon, Branko 39 Španjolska 25, 86, 93, 94, 101, 102, 104 Democracia Real Ya 140 Indignados 136, 145 Marinaleda 81 Mondragón 32 Podemos 136 Štrok, Goran 130 Švedska 27, 91, 99, 114 Švicarska 24, 91, 114, 123, 150 Davos 19–20 T

Tajvan 61 Tedeschi, Emil 130 tehnokracija 162 Thatcher, Margaret 87, 93, 143, 162 Therborn, Göran 114, 134 Todorić, Ivica 32, 36, 59, 64, 166 Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

181

K a z a lo

Tôn Đức Thắng 19 tranzicija 15, 17, 24, 80, 130, 160 Tuđman, Franjo 39, 64, 130 Tunis 137, 148 Turska 20, 86 U

Ukrajina 17, 118 Urugvaj 139 V

Velika Britanija 24, 56, 87, 91, 92, 93, 94–95, 96, 98, 141 London 54, 55 Venecuela 74, 84, 139, 155, 156 Vidošević, Nadan 119, 130 W

Wallerstein, Immanuel 19–20 Webber, Jeffery R. 154 Woodward, Susan L. 84 Z

Zelaya, Manuel 155

182

M at e K a p o v i ć

Mate Kapović rođen je 1981. u Zagrebu. Radi kao izvanredni profesor na Odsjeku za lingvistiku na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavio je dvije lingvističke knjige (još dvije su u tisku) i niz znanstvenih članaka. Od 2008. je aktivan i politički u različitim inicijativama, događanjima i organizacijama (član je Radničke fronte) te redovito nastupa u medijima i govori i piše o raznim političkim temama. Ovo je njegova prva nelingvistička knjiga.

Ogledi

o k a p i ta l i z m u i d e m o k r a c i j i

183

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 901889.