1941. Godina koja se vraća [Historiae ed.] 9789533582016

Citation preview

“Rukopis autora Slavka Goldsteina mnogo je više od memoarske literature. Riječ je zapravo o izuzetnom prikazu prijelomnog vremena recentne hrvatske povijesti... Ovaj gusti tekst, u kojemu se osobna i obiteljska iskustva isprepliću s eruditskom karlovačkom i kordunaškom mikrohistoriografijom, ali i sa širim razmatranjima o naravi ustaškog i ko­ munističkog pokreta, mozaik je malih zaokruženih cjelina, koji povezuje Goldsteinove prosudbe o lju­ dima i njihovim sudbinama. Osim sjećanja ima tu mnogo arhivske i druge građe, ali i mnoštvo komen­ tara o raznim pitanjima te tumačenja o ponašanjima pojedinaca. Resi ga uvjerljiv i živahan stil, umijeće korištenja ilustrativne anegdote te smisao za dram­ ski zaplet. No, ni na jednoj od ponuđenih 700 kartica nema suvišnih ili zamornih detalja. Riječ je o vrhun­ skoj publicistici.” {iz recenzije Ive Banco)

“Ovo je memoarska knjiga, koja u središtu svo­ ga interesa nema jedan život, profesionalnu kari­ jeru ili životnu avanturu, nego godinu u kojoj se, metaforički i stvarno, sabralo sve prethodno i poto­ nje doživljeno iskustvo autora i njegovog naraštaja. Oko te, 1941. godine Goldstein raspliće svoju bio­ grafiju i biografiju svoje obitelji, razlaže prilike u Karlovcu i okolini, a zatim i šire u Hrvatskoj... Slavku Goldsteinu stalo je da razumije što se dogo­ dilo s njegovim karlovačkim susjedima. Pogotovu s onima koji su krenuli u zlo. On njih ne osuđuje, jer od te osude više i nema neke moralne ili društvene koristi, nego opsesivno pokušava shvatiti. Čitatelju se čini da će, ako - skupa s Goldsteinom - shvati njih, biti korak od razrješenja... Pritom, njegova potraga za odgovorima ispisana je onim sjajnim novinarskim stilom, koji je bez premca u suvremenoj hrvatskoj nonfikcijskoj književnosti, a koji stvara izvanrednu napetost u tekstu i pridonosi dramatičnoj ozbiljno­ sti teme.” {iz recenzije Miljenka Jergovića)

Slavko Goldstein

1941.

Godina koja se vraća

Izdavač Novi Liber, Zagreb

HISTORIJE Knjiga 8

Za izdavača Sanja Petrušić-Goldstein

Recenzenti Ivo Banac Miljenko Jergović

Lektura i korektura Ana Bogišić Dunja Stanković

Kazalo imena Dubravko Štiglić Ozren Štiglić

Urednik Ivo Goldstein

© Slavko Goldstein i Novi Liber, Zagreb, 2007.

Slavko Goldstein

1941. Godina koja se vraća

Zagreb, 2007.

Time present and time past Are both perhaps present in time future, And time future contained in time past. ...involved with past and future Only through time time is conquered. T. S. Eliot Four Quartets

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo Možda su oba u vremenu budućem, A vrijeme buduće sadržano u vremenu prošlom. ...u spletu prošlog i budućeg Samo se vremenom pobjeđuje vrijeme. T. S. Eliot Četiri kvarteta

Knjiga je objavljena uz potporu Ministarstva kulture Republike Hrvatske

Sadržaj Prvi dio: MOJ OTAC 1. Dva špalira (1941-1945) ........................................................................... 2. U zatvoru Sudbenog s to la ........................................................................ 3. Ćelya broj 1 5 .............................................................................................. 4. Logor lijepoga imena ............................................................................... 5. Pism o............................................................................................................

11 17 27 38 51

Drugi dio: “AFERA VUJIČIĆ” I KORIJENI ZLA 6. “Afera Vujičić” i korijeni z l a ..................................................................... Pet mladih ubojica...................................................................................... “Sve za našu stvar” .................................................................................... Dileme u ustaškom vodstvu..................................................................... Pavelićev genocidni p la n ........................................................................... Veljun i Blagaj .............................................. Glina.............................................................................................................. 0 žrtvama i brojevima........................................................................... Privremeni zastoj genocidnih ak cija...................................................... Hitlerovo zeleno svjetlo............................................................................. Ustanak u Lici ............................................................................................ Rasplet “karlovačkog slučaja” .................................................................

75 78 82 85 90 97 104 110 114 119 122 128

Treći dio: JEDNO PROLJEĆE U KARLOVCU 7. Žuti znak koji nisam n osio......................................................................... 8. Novine koje su ubile Filipa Reinera ...................................................... 9. Zapečaćena i otpečaćena knjižara........................................................... 10. Srde iz starih vrem ena...............................................................................

137 149 168 187

Četvrti dio: JADOVNO 11. “Svi smo mi sada taoci” ............................................................................. 12. Na putu za Jadovno................................................................................... 13. Velebitski logor sm rti................................................................................

199 211 228

Peti dio: MOJA MAJKA, USTAŠE I PARTIZANI 14. Ćelija broj 20 ................................................................................................ 15. Fanatici, poslušnici, ubojice, spasioci....................................................... 16. Ustanak na Baniji i Kordunu.................................................................... 17. Pribježište Banski Kovačevac................................................................... 18. Priča o dva sela ........................................................................................... 19. Kraljevica i partizani.................................................................................. 20. Oslobođenje .................................................................................................

253 272 290 332 344 399 433

Kazalo im e n a ...................................................................................................... O autoru ove kn jige......................................................................................

463 479

Prvi dio: MOJ OTAC

Ivo Goldstein (1900-1941)

1. Dva špalira (1941-1945) Bio sam radoznao dječak niska rasta i morao sam se popeti na ogradu da bih mogao vidjeti preko gustog špalira. Dan ranije, u četvrtak 10. travnja 1941. godine, bilo je tmurno nebo i palo je malo susnježice koja se brzo to­ pila na karlovačkim ulicama. Preko noći se razvedrilo. Veliki petak osvanuo je okupan proljetnim suncem, okićen trobojnim zastavama koje su lepršale s krovova, prozora i balkona. Na Baniji, od Kupskoga mosta prema Selcu, protegnuo se gusti špalir karlovačkih građana koji su došli pozdraviti ula­ zak njemačke vojske u grad. Djeca mašu papirnatim zastavicama, a špalirom struji veseli žamor: “Nema rata, a imamo državu!” Prvi tenk njemačke prethodnice zaustavio se na uglu Banije i Kolodvorske ulice, pred improviziranom tribinom. Kraj tribine postrojena vatrogasna lime­ na glazba trešti pozdravne koračnice, zajapureni govornici s tribine recitiraju dobrodošlice. Ne čujem ih, ozvučenje je loše, ali s povišenog mjesta na ogradi, zajedno s prijateljima Tončekom Strzalkowskim i Bogdanom Lasićem, imam lijep pregled i sve dobro vidim. Radoznalosti je udovoljeno, a i osjećaju da nismo utopljeni u mnoštvu špalira, s kojim se ne radujemo današnjem danu. Naš gimnazijski kolega Lončarić, stariji od mene tri-četiri godine, kojeg smo na nogometu zvali “Lonac”, s puškom preko ramena i velikom kokardom na “šilterici” šepuri se oko špalira, očigledno ponosan što je baš on jedan od onih koji ovdje drže red. Gospodin Livadić, nedavno konvertirani Židov Leitner, vlasnik trgovine željeznom robom nedaleko od nas na korzu, u zaštitarskoj uniformi s puškom i novoprišivenom kokardom, s napadnom poduzetnošću nekakvog nadredara, pred špalirom demonstrira hitno prilagođavanje novim prilikama (ali ga ni to nije spasilo, jer je već iste godine skončao u Jadovnu). Na trenutak mi se učinilo da s prozora na prvome katu, iza zavjese, proviruje moja vršnjakinja Smiljka Kozomarić, za kojom sam prethodnog ljeta na koranskom kupalištu, s prvom stidljivom čežnjom, pogledavao kako svoje prve obline izlaže vodi i suncu. Njen je otac imućni karlovački trgovac, istaknuti 11

Prvi dio: MOJ OTAC

podupiratelj srpskih kulturnih društava i “Jugosokola”, pa Smiljka sigur­ no nema razloga veseliti se dolasku Nijemaca, proglašenju ustaške NDH i slavlju pred njezinom kućom. Mladi njemački vojnik (ili oficir), koji do pojasa viri iz kupole tenka, sasvim mirno, možda i ravnodušno, sluša dobrodošlice na nerazumljivom mu jeziku, a meni se iz daljine činilo da kradom pogledava na sat. Šezdeset godina kasnije moj mi je prijatelj Vaništa pričao kako ga je iznenadilo mladenački lijepo lice tog vojnika (ili oficira), lijepa i profinjena pojava na vrhu golemoga ružnoga tenka. Kroz gusti špalir građana motorizirana njemačka prethodnica paradno je preko banijanskog mosta ušla u Karlovac i razmilila se gradom. “Toj se sili nitko ne može oduprijeti”, snuždeno je, pod dojmom njemačkih tenkova, na putu kući, mumljao Bogdan Lasić, već tada nadobudni skojevski simpatizer, tri godine kasnije komesar čete u Žumberačkoj brigadi. S naših smo pro­ zora iduća dva-tri dana gledali njemačku motorizaciju kako dolazi i odlazi, postrojava se i prestrojava pred Zorin domom, kao na nekoj etapnoj stanici za daljnji raspored. Oklopljeni kamioneti vukli su topove s dugačkim cijevi­ ma, duljima od samih kamioneta. I jugoslavenska vojska, koja se raspala pod naletom motoriziranog oklopa, imala je topove, ali su ih vukli volovi. U Glini - zapisao je tamošnji kroničar - topovi jednog diviziona s upregnutim volovi­ ma zanoćili su po dvorištima i u gradskome parku. Ujutro su njemački tenko­ vi protutnjili Glinom, posade kraljevskih topova preko noći su se razbježale i napušteni volovi tužno su mukali glinskim ulicama i parkom, žedni i gladni. Četiri godine kasnije, s obje strane ulice na karlovačkoj Baniji, opet se zgusnuo dugački špalir radosnih građana. Bili su to kasnovečernji sati 8. svib­ nja 1945. godine. Rat je bio gotov. Banijanskom cestom, kroz bučni špalir, Karlovačka udarna brigada vraćala se u svoj grad. Na uglu Kolodvorske ulice i Banije opet je limena glazba treštala poletne koračnice, možda ona ista glaz­ ba koja je tu svirala prije četiri godine. Građani iz špalira mahali su zastavica­ ma, bučno pozdravljali i radosno prepoznavali brigadire iz stroja. Više od tisuću mladih ljudi, koji su koračali kroz špalir, jedva su održavali vojnički red u stroju i najradije bi se razišli među građane: iz rata su se vraćali svojim obiteljima i kućama. Nauglu Kolodvorske i Banije ovaj putnije bilo tribine. Pozdravi dobrodošlice održani su pred srušenim mostom, ali govornike nisam vidio ni čuo, jer sam u stroju brigade bio daleko otraga, u IV bataljonu. Učinilo mi se da među mno­ gima ispred hotela “Evropa” opet stoji čovjek s najbujnijom kosom u gradu, radiotehničar Kiš, kojeg sam zapamtio daje točno na tom mjestu stajao i prije četiri godine. Prozori na kući Smiljke Kozomarić ovaj put nisu bili zastrti, a s jednoga prozora mahala je Smiljka. S obje strane špalira svaki bi čas ponetko 12

Dva špalira (1941-1945)

utrčao u stroj brigade da zagrli sina, kćerku, brata ili prijatelja. Kruti vojnički stroj pomalo je labavio i uranjao u raspršeni špalir. Prije mosta iz špalira je odjednom istrčala moja mama i dugo smo zajedno plakali od sreće što smo opet tu i od tuge što najbližeg nam, i mnogih drugih, s nama više nema. Jedan rat zaista je bio gotov. Za nas mnoge to se zvalo Oslobođenje i tek smo poslije shvatili da radost nije donijelo svima, već nekima i nepravedne patnje i boli. Bili smo dorasli otporu protiv Zla, nismo bili dorasli ljudski okruniti pobjedu. Poput mnogih ratnih pobjeda u povijesti, ni naša nije ostala neokaljana. Četiri godine, između prvog i drugog špalira na karlovačkoj Baniji, trajao je taj rat, koji nam je svima odredio sudbine. Uništio je milijune obitelji i bez­ broj ih osakatio, raspršio nas je na sve strane. Nekadašnje susjede i prijatelje natjerao je da se gledaju kroz nišane mitraljeza. Za sobom je ostavio trago­ ve, dugotrajne do naših dana. Iako su Nijemci trideset godina kasnije samo­ zadovoljno skovali kovanicu “Vergangenheitsbewältigung” (prevladavanje prošlosti), bojim se da ta prošlost nije sasvim prevladana ni kod njih, a još manje u našem istočnom susjedstvu i kod nas u Hrvatskoj. To su još uvijek potmule bolesti, koje svoje najžilavije korijene vuku iz godine 1941, iako ni neke ranije ni kasnije godine nisu ostale nedužne. Pišući u ovoj knjizi 0 svojoj obitelji, trudio sam se da sve što se događalo nama ne odvajam od sudbina mnogih drugih i cijele zemlje. Pratim u knjizi prijatelje i znance, pa i neke ljude koje tada još nisam znao, nastojeći da ih razumijem i kad nismo bili na istoj strani. Držim da sudbina moje obitelji, od koje polazim, upotpunjuje opću sliku zbivanja, i da opća slika zbivanja, koju naznačujem kroz obilje istraženih dokumenata i drugih izvora, omogućuje da bolje shvatimo što se to i zašto se dešavalo mojim najbližima, meni i mnogim drugima. *

*

*

Mislim da točno mogu odrediti dan i sat u kojem je prekinuto moje djetinj­ stvo: nedjelja 13. travnja, katolički Uskrs, proljetno prijepodne. Na promena­ di pred Zorin domom, nedaleko od kuće u kojoj stanujemo, uredno poredani njemački tenkovi, blindirani automobili, vojna kuhinja na velikim kotačima s debelim gumama. Moji “špilkameradi” Tone Orešković i “Cujo” Pasek došli su po mene da se idemo igrati. Otac me zaustavio na vratima: - Kamo ideš? - Idem se s dečkima igrati. - Igrati? Otac me pogledao malo začuđeno, u nedoumici. - Pa, dobro. Idi. Nemoj zakasniti na ručak. Kad sam se vratio na ručak, oca više nije bilo kod kuće. I kući se više nikad nije vratio.

13

Prvi dio: MOJ OTAC

N e sjećam se jesmo li se toga jutra na promenadi zaista igrali ili smo samo u dječačkoj radoznalosti obilazili oko poredanih oklopnih grdosija kakve smo dotad vidjeli samo u Fox Movietone žurnalima. Njemački voj­ nici bezbrižno su ćaskali, nešto pijuckali iz limenih čaša, šalili, se, pušili. Na istim mjestima, istovremeno, promatrao ih je i Stanko Lasič: “Sve što sam dotad o Nijemcima mislio mogao sam skupiti u ovu formulu: zli i ružni ljudi. A u Karlovac je došla mladost: vedra, nasmijana, pristojna, uljudna, čak ljubazna, a prije svega lijepa... N išta im nije bilo teško. Gledali smo ih na promenadi, ispred Zorin doma: cijeli su dan nešto radili, čistili oružje, glan­ cali topove, skidali blato s kotača i gusjenica, čitali novine, slušali radio, pra­ li košulje, rezali nokte, otvoreni prema nama, ali zatvoreni u sebe... Osjetio sam odmah da su nepatvoreni, da ne igraju predstavu, da nam ne prodaju bofl robu. Bili su ono što su bili: vojska, osvajači, disciplinirani ubojice...” (S. Lasič: Autobiografski zapisi , str. 140) - Čemu se to smiju? Što kažu? - zapitkivali su me prijatelji i nagovarali da prisluškujem razgovore. U samopouzdanoj dokolici njemački vojnici vje­ rojatno nisu ni pomišljali da netko od nas malih radoznalaca dobro razumije njemački. Smijali su se slobodno, razgovarali otvoreno, o djevojkama, pobje­ dama, pošiljkama kući. Jedan sam razgovor dobro zapamtio. Leđima na­ slonjen i jednom nogom oduprt o vozilo, njemački podoficir zamišljeno uvlači dim cigarete i poput starješine koji provjerava znanje svojih ljudi obraća se dvojici-trojici kamerada: - No, was sag’t ihr? Wochin geht es jetzt weiter? ( - No, što kažete? Kud se ide sada dalje?) - Na Tbrsku! - Ni govora. Na Rusiju! - bio je siguran podoficir samodopadnog držanja, kao da znade nešto više, što ostalima ne smije reći. - Bolje na Tursku. Odmah smo na Suezu, Španjolci na Gibraltaru, naše je Sredozemno more. I iračka nafta, i Perzija, sve do Indije. - Idemo na Rusiju, vidjet ćeš - znao je bolje samouvjereni podoficir. Kod kuće me čekalo smrknuto lice naše Jage. Prije sat vremena po oca su došla dva mladića, poznati predratni frankovci, student prava Ratko Demut i besposličar Stjepan Augustinović. Bili su u civilnim odijelima, ali s revolveri­ ma oko pasa, s novoprišivenim trobojnicama i ustaškim znakom oko rukava. Navodno su bili pristojni: “Oprostite, gospon inženjer, trebamo vas samo radi nekih iskaza, brzo ćete se vratiti.” Majka je odjurila za njima, vjerojatno na policiju. Jaga je jedva susprezala uznemirenu zabrinutost. Sinoć je nagova­ rala oca da se odmah skloni u njeno selo Banski Kovačevac - “dok ne prođe prva huja, pa će se vidjeti kamo dalje”- a otac i majka smišljali su kako da ne razdvajaju obitelj, oklijevali su kao da još imaju vremena.

14

Dva špalira (1941-1945)

0 Jagi će u ovoj knjizi biti još mnogo riječi. Otkad je 1932. došla u našu kuću, Jaga je bila naš ideal najbolje kuharice, sobarice, njegovateljice, od­ gojiteljice, povjerljive savjetnice, miriteljice, najpouzdanije prijateljice, pu­ nopravni član obitelji sve do kraja kad smo je brat i ja 1990. godine poko­ pali na Mirogoju, u obiteljskoj grobnici kraj naše mame. Do danas ne mogu dokučiti odakle toj - tada mladoj i neiskusnoj polupismenoj seljanki iz siro­ tinjskog Banskog Kovačevca - toliko samopouzdane životne mudrosti, odakle joj nepogrešivi instinkt za razlučivanje dobra od zla s kakvim sam se jedva ikad i kasnije susreo. 1 moj mlađi brat Danko zapamtio je izbezumljeno Jagino lice kad se nešto poslije mene vratio kući. Sa zebnjom se do danas prisjeća toga dana i Jagine uznemirenosti, sasvim neuobičajene na njenom inače tvrdom licu. 0 mojem ocu i njegovu hapšenju Stanko Lasić je napisao: “Slavkov je otac imao knjižaru i papirnicu u najužem centru grada, sto metara od Svetog Trojstva. Poslovao je sjajno, sposoban čovjek koji je osim normalne knjižare imao i posudbenu biblioteku, što se nalazila u produžetku glavne prostorije. Kmična, ali udobna. Tiha. U toj ‘biblioteci’ knjige su se mogle posuđivati, ali i čitati. Postao sam vrlo rano crv ‘posudbene’. Gospo­ din Goldstein dopuštao mi je da čitam što god hoću, povremeno je sa mnom razgovarao 0 knjizi koju sam držao u ruci. Uvijek blag, uvijek smiren. Pun znanja... Slavkov je otac ubrzo nakon toga uhapšen i među prvima likvidi­ ran, po svoj prilici u jednoj od prvih jama... Bio bih pogođen da se radilo 0 bilo kojem čovjeku, kao i 0 najvećem zločincu, jer me nasilna smrt uvijek užasava. A kako da ne budem uništen osjetivši da smrt dotiče čovjeka kojega sam smatrao iznimnom dobrotom, od kojega sam puno naučio, koji je bio fin gospodin, zaljubljen poput mene u knjige, koje je gladio kao glavu djeteta. U knjižari sam često bio svjedok njegove brige za ljude, znao je razgovarati sa svakim, ugodan, ‘krotak’, ‘siromašan u duhu’, nenametljiv, a svoj. Pričalo se daje ljevičar, to sam čuo više puta, ali da ne pripada nijednoj partiji. Govorilo se 0 njemu kao 0 humanistu, tako sam i saznao za tu riječ i ispunio je nje­ govom osobnošću. Smrt ga je dotakla u času našeg ‘uskrsnuća’. Zašto? Zato što je bio Židov. Zato što je bio humanist...” (S. Lasić: Autobiografski zapisi , str. 139-140) Očevo hapšenje i ti aprilski dani 1941. u mojim su sjećanjima trenutak granice. Do tih dana, do trinaeste mi godine, sjećanja su kratki bljeskovi, međusobno nepovezane slike istrgnute iz vremena, ponekad i iz prostora u kojem se zbivaju. Od tog trenutka pamtim cjeline: pokretne slike u logičnom slijedu, cijele epizode uronjene u prostor, natopljene vremenom. Pamtim i neke razgovore, njihov sadržaj, tu i tamo čak i bitne rečenice, možda doslo­ vno. Nisam baš uvijek siguran što su tu stvarna sjećanja, a što nadgradnja

15

Prvi dio: MOJ OTAC

kasnijih razgovora i saznanja. Slikama najviše vjerujem da su autentične, osobito njihovim zornim detaljima koje naknadna pamet nije mogla izmisliti. Za razgovore već sam manje siguran, a emocije i misli koje prate sliku više su današnje nego ondašnje. Trinaestogodišnji dječak, iako je silom okolnosti prerano sazrijevao, nije još bio dorastao sveobuhvatnosti tragičnog osjećaja kojim je danas natopljeno prizivanje 1941. godine. Pišući ovu knjigu sva sam sjećanja stavljao pod sumnju, dopunjavao ih i tražio im smisao listajući po onovremenim novinama, službenim spisima, po osobnim pismima i memoarskim zapisima sudionika. Sjećanja su bila na kušnji i u razgovorima s mojim bratom Dankom i s prijateljima iz onog vre­ mena koje i danas rado viđam. Za prikaze općih zbivanja oslanjao sam se na obilje dokumenata koje sam pretražio, pa tako naišao i na razne, dosad slabo poznate ili nepoznate pojedinosti, koje bacaju bolje svjetlo na tadašnje važne događaje. Trudio sam se biti vjerodostojan - samome sebi, budućim čitaocima ovoga teksta i onima o kojima pišem, a više ih nema. “Živima dugujemo poštovanje, a mrtvima samo istinu” - napisao je i često je citiran Voltaire, a meni se čini da istinu dugujemo svima, živima i mrtvima, baš svima, podjednako. A poštovanje dugujemo mnogima, i živima i mrtvima, ali ne baš svima.

16

2. U zatvoru Sudbenog stola Te uskršnje nedjelje kad je moj otac odveden u zatvor Okružnog suda bilo je uhapšeno još dvadesetak ili više Karlovčana: istaknutiji građani srpske na­ cionalnosti, vodeći ljudi srpskih i jugoslavenski orijentiranih udruženja, neko­ liko najpoznatijih komunista (Ivo Vejvoda, Branko Priselac, dr. Puba Drakulić) i svega dva Židova - moj otac i njegov bliski prijatelj Filip Reiner, advokat i vodeći čovjek karlovačkih cionista. Ni njima ni njihovim obiteljima nitko nije rekao zašto su u zatvoru. Tek smo naknadno nekako povezali događaje. Toga dana, u prvome sumraku predvečerja, 13. travnja oko 20 sati, u njemačkom vojnom Mercedesu potpukovnika Saltzera, dotadašnjeg zamje­ nika vojnog atašea u Kraljevini Jugoslaviji, u Karlovac je iz pravca Duga Rese stigao ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić. Sat ili dva kasnije, predvođena talijanskim potpukovnikom Sangiorgiom, stigla je kolona talijanskih civilnih autobusa u kojima se oko 200 ustaških emigranata vraćalo u zemlju, nakon dugogodišnjih izbivanja i šest i pol godina provedenih u talijanskoj internaciji. Bili su “ispaćenih lica, tih vidnih tragova patnja i stradanja u logorima i zatvo­ rima na Liparima, Sardiniji i Siciliji” - kako ih je ocrtao Eugen Dido Kvaternik u najzanimljivije pisanim memoarima ustaške provenijencije (Sjećanja i zapažanja , Zagreb 1995, str. 30). Od Trsta do Karlovca putovali su točno 24 sata, s brojnim zastajanjima, ali bez odmora. Bili su sigurno sretni što su se mogli naspavati u urednoj kasarni karlovačke kadetske škole, ali možda i razočarani što su tu morali provesti još cijeli sljedeći dan i noć, nestrpljivi da što prije krenu za Zagreb, da postanu vlast i moć i bogatstvo i čast i slast i naplata i osveta za dugogodišnje strpljenje, za svakovrsnu oskudicu i patnju, za mučne neizvjesnosti i česte krize beznađa, za sve popratne bolesti svake političke emigracije kojoj je sada, u eksploziji sretnoga trenutka, napokon došao konac i kraj. Tridesetak sati Pavelić je u Karlovcu morao čekati da iz Zagreba stigne opunomoćenik njemačkog Ministarstva vanjskih poslova Edmund Veesen-

17

Prvi dio: MOJ OTAC

mayer a iz Rima pomoćnik talijanskog ministra vanjskih poslova Filippo Anfuso da u Karlovcu utanače obaveze ustaških vlasti prema njihovim državama. Tek postoje telegramom Mussoliniju obećao da će se “prilikom razgraničenja poštivati talijanska prava u Dalmaciji”, a telegramom Hitleru izrazio “zahval­ nost njemačkoj vojsci” i želju “da Hrvatska uđe u novi europski poredak” i tek pošto je dao dopunske garancije - koje je Veesenmayer pomno bilježio - da će “hrvatska vojska rame uz rame s njemačkom vojskom poći u borbu protiv zajedničkog neprijatelja”, Pavelić je mogao produžiti za Zagreb i, još po mraku, prije jutra 15. travnja, zajedno sa svojim ustaškim povratnicima zasjesti na Markov trg - “kako bi mogao u svoje ruke primiti kormilo Hrvatske, koju su kroz osam stoljeća vodili loši i tuđinski kormilari”. (Ratko Demut u karlovačkom tjedniku Hrvatska sloboda, br. 8, str. 2) Prema istome autoru “osam stotina godina čekali su Hrvati takvoga vođu” čije osobine “uzdižu Ga uz bok najvećih muževa Evrope” i Karlovac je “s ponosom dočekao zgodu koja mu se pružila i dao konak najvećem Hrvatu svih vremena kad se On prve noći nakon dvanaestgodišnjeg izbivanja našao u domovini” i to je bio “najveći dan u povijesti našega grada”.1 Većina građana koji su bili zatvoreni zbog policijskih mjera predostrožnosti za vrijeme Pavelićeva boravka u Karlovcu, nakon ryegova odlaska ubrzo su pušteni kućama, među njima i Filip Reiner i svi komunisti. S još nekoliko “najnepodobnijih” moj je otac ostao u zatvoru. Prema Milanu Radeki, jedino­ me koji je iz te grupe doživio napisati sjećanja, “Goldstein je za ono vrijeme imao previše negativnosti”: bio je i Židov i ljevičar i popularni knjižar, svoje­ vremeni cionistički pionir u Palestini, zatim jedan od vodećih esperantista, potomak starosjedilačke rabinersko-knjižarske obitelji za kojeg se držalo da ima utjecaj u gradu. U njegovu knjižaru često su navraćali i tu se zadržavali karlovački građani na glasu kao krležijanci, socijalisti, komunisti, teški in­ dividualisti, buntovni liberalisti, cionisti, esperantisti, antifašisti, sindikalisti, fronpopuleristi - sve sami nepodobnici zbog kojih je otac već imao posla i s bivšom jugoslavenskom policijom (“informativni razgovori”) kad su iz knjižare odlazile pošiljke za dobrovoljce u Španjolskom građanskom ratu i kad je kori­ stio svako novo izdanje Krležinih djela da demonstrativno okiti sva tri izloga knjižare Krležinim knjigama, slikama, citatima Krleže i o Krleži. Kad je 1932. pokrenuo tjednik Karlovačke novosti, morao g a je pod pritiskom policije već nakon nekoliko brojeva obustaviti. (“Obustava Karlovačkih novosti bio je *i 1 Zbog događaja koji će biti opisivani u više poglavlja ove knjige, mislim da ovdje vrijedi reći da je Pavelić te dvije noći u Karlovcu, prve noći u domovini nakon 12-godišnjeg izbivanja, prenoćio kod svog prijatelja iz studentskih dana dr. Ante Nikšića, dotadašnjeg predsjednika Sudbenog stola u Karlovcu, koji je upravo tih dana imenovan ustaškim povjerenikom za grad i kotar Karlovac.

18

U zatvoru Sudbenog stola

svakako žurnalistički minus za Karlovac” - drži povjesničarka karlovačkog kulturnog života Marija VrbetkTu zborniku Karlovac 1579-1979, str. 324) U knjižari je otac naročito propagirao proturatne pisce (Remarque, Barbusse), knjige s popularnim socijalnim sadržajem (Maksim Gorki, B. Traven, Dos Passos, Upton Sinclair, Jack London), njemačke antinaciste i emigrante (Tho­ mas i Heinrich Mann, Erich Kästner, Bertolt Brecht, Alfred Döblin, Ernst Toller, Stefan Zweig), a uvijek i najviše Krležu, njegove komplete u izdanju “Minerve” i “Binoze” i, s posebnim osobnim sklonostima i zadovoljstvom, nje­ gove Balade Petrice Kerempuha čim su se pojavile. (Tuzlanski i vinkovački gimnazijalac, bečki student, s naporom je imitirao kajkavštinu Balada, ali ih je nama kod kuće ipak neumorno recitirao, a Danka i mene navodio da ga pokušamo slijediti lamentiranjem o štibri, o cvetju bez pravice, o Imbri Skunkaču - piličaru i tatu, o tome kak još “nigdar ni bilo da ni nekak bilo”.) Kao poduzetni knjižar otac je motorkotačem “Dresch”, kasnije i rasklima­ nim Fiatom, marljivo obilazio seoske škole Pokuplja i Korduna, opskrbljujući ih knjigama i školskim potrepštinama, uspostavljajući poznanstva i prijatelj­ stva s intelektualno radoznalim učiteljima i naprednim seljacima Markom Mutićem, Tomom Žalcem, Brankom Nikolišem, Canicom Opačićem, Markom Polovićem i, naročito, s Hasanom Kikićem, koji nas je često posjećivao iz svojih mjesta službovanja Gornjega Sjeničaka i Pisarovine (i kojem do danas pamtim profil lijepa čovjeka kako pjeva nostalgičnu sevdalinku nadglasujući snažnim ali i ugodnim baritonom drndanje našega Fiata, negdje na grbavoj cesti Po­ kuplja ili Korduna). Kad su 1938. godine učenici završnih razreda Učiteljske škole i Realne gimnazije organizirali protestne demonstracije i štrajk zbog premještaja dvojice omiljenih profesora - ljevičara Nike Pavića i hrvatskog nacionalista Mirka Zelenike - nekoliko vodećih štrajkaša dolazilo je k nama kući razgovarati s mojim ocem i čuti njegovo mišljenje. Kad je povratniku s trogodišnje robije u Sremskoj Mitrovici, vodećem karlovačkom komunistu Ivi Marinkoviću, 1937. bilo onemogućeno prehranjivati obitelj zaposlenjem u struci profesora klasičnih jezika, moj g a je otac smjestio kao knjigovođu kod svojih prijatelja Veličkovićevih, koji su büi vlasnici tvornice koža “Podvinec”. Društvo u kojem se moj otac najviše kretao bili su njegovi najbolji prijatelji Mia Veličković, Slovenka, njen suprug Aleksandar (Ane) Veličković, Srbin, pa cionist Filip Reiner i njegova supruga Ružica Bonači Janović, profesori­ ca književnosti i pjesnikinja iz Splita, te njena najbolja prijateljica profeso­ rica Marica Marinković, sestra komunista Ive Marinkovića. Što reče Milan Radeka - ing. Ivo Goldstein “imao je za ono vrijeme previše negativnosti”, čovjek sumnjiv u svakome pogledu. Od 13. do 26. travnja otac je bio u zatvoru Okružnog suda u Karlovcu. Majka mu je svakog dana donosila hranu i više sam puta išao s njom. Upravnik

19

Prvi dio: MOJ OTAC

zatvora Berger najčešće nam je omogućavao i kraći razgovor s ocem u zatvor­ skom hodniku, nasamo, a ne znam je li to bilo u skladu sa zatvorskim propisi­ ma ili samo upravnikova izuzetna susretljivost. Berger je govorio vrlo tiho, s paćeničkim licem i sažalnim pogledom suosjećanja, kao da nam saopćava nešto u povjerenju i žali što za nas ne može učiniti više. Jedan od zatvorskih stražara, brkati Đuro, oca je s poštovanjem zvao “gospon š e f” i meni govorio nekakve utješne riječi. Majka je bila sasvim opsjednuta svim mogućim kombinacijama kako da se izbavi otac, a on se nastojao držati smireno i opušteno, čak možda s primjesom samopouzdanja u dobar ishod. Ipak, kad sam mu na odlasku kroz rešetke zatvorskog dvorišnog prozora vidio lice dok nam je mahao za ispraćaj, na trenutak sam u njegovu osmijehu osjetio usiljenost i u pogledu zabrinu­ tost, ali danas više ne znam je li to zaista sjećanje ili naknadna nadogradnja sjećanju. Tri dana nakon očeva hapšenja, 16. travnja, bio je Dankov deveti rođendan. Ni Jaga ni mama nisu imale volju priređivati nešto kao rođendansko sla­ vlje, ali je Mia Veličković poklonila Danku ručni sat. U ono vrijeme to je bio neobično rijedak i skup poklon: nitko od Dankovih vršnjaka tada još nije imao ručni sat. Židovski dječaci obično bi ga dobivali za trinaesti rođendan, datum kad po starodrevnom židovskom običaju postaju punopravni članovi vjerske zajednice (Bar micva). I meni je bio obećan ručni sat za trinaesti rođendan, koji mi je uskoro predstojao. Danka, koji je sa svojih devet godina već osjećao tugu rođendana bez odvedenog oca, Mia je uspjela razvedriti neočekivanim i izuzetnim poklonom. Upravnik Berger pustio ga je s majkom na razgovor s ocem kojem je Danko sav ponosan pokazivao sat na ruci, a otac se dobrohotno smješkao, tko zna s kakvim osjećajem u duši. U to vrijeme više sam puta umjesto majke ispomagao u knjižari, koju su nam tek nekoliko tjedana kasnije zapečatili i oduzeli. Prvih su dana najbolje mušterije bili njemački vojnici koji su plaćali svježe štampanim novčanicama obilježenima žigom “Reichskreditkassenschein”, a zvali smo ih “okupacijska marka”. Tih maraka vojnici su imali, činilo se, koliko su željeli i kupovali su sve što je imalo bilo kakvu vrijednost da se pošalje kući u Njemačku. Zva­ li smo ih “Vimpi jede sve”. Viđao sam ih kako sa svežnjevima novčanica iz­ laze iz zatvorenog mini-kamiona (ili većeg kombija) parkiranog na prome­ nadi pred Lukinićevom kućom. Dječački smo nagađali da se tu u kamionu štampaju novčanice, a vjerojatno je to bila samo trupna blagajna, pokretno spremište jeftinog novca kojim je Wehrmacht nagrađivao svoje pripadnike za još jednu “Blitzkrieg” pobjedu. (Sve troškove zadržavala njemačke vojske na području NDH, kao i pokriće za okupacijski novac, morala je po ugovoru od 16. svibnja 1941. nadoknaditi ustaška država.) Tijekom nekoliko dana, ko­ liko su se zadržavali u Karlovcu, Nijemci su ispraznili police i skladišta mno­ 20

U zatvoru Sudbenog stola

gih radnji i nastupila je prva nestašica nekih artikala. Naš poslovođa Rubčić, oduševljen brzom prodajom, htio je poći u nabavke u Zagreb da opet napuni police i izloge za daljnju prodaju, što majka nije odobrila. Našem najvjernijem kalfi Dragecu Starešiniću, predratnom članu ilegalne Komunističke partije, odobrila je da iz knjižare potajno iznese dvije “Olivetti” pisaće mašine, na kojima su navodno dva-tri mjeseca kasnije Maca Majstorović i Josip Kraš pisali propagandne antifašističke poruke. Mislim daje majka svakodnevno iz knjižare odnosila okupacione marke, sutradan ih u banci mijenjala u dinare i s dinarima “na crno” kupovala talijanske lire, jedinu relativno pouzdaniju valutu u tadašnjoj Hrvatskoj. Iako su iz prve grupe karlovačkih uhićenika neki bili nakon nekoliko dana pušteni kućama, sva tri karlovačka zatvora (kotarski, okružni i policijski) ubr­ zo su se opet počela puniti. Ugao Haulikove i Križanićeve ulice pred Okružnim sudom postao je okupljalište rodbina uhapšenih koje su ovamo donosile hra­ nu, čekale vijesti od svojih i objašnjenja od nadležnih. Grupa je gotovo svakog dana bujala, postajala sve brojnija i zgusnutija. Gladni da saznaju što se za­ pravo s njihovima zbiva, može li im se i kako pomoći, svi su međusobno izmjenjivali vijesti, savjete i druge “povjerljivosti”. Nastajala su nova poznan­ stva i prijateljstva, u solidarnosti koja se stvara među ljudima pogođenima istom nevoljom. Nasušno željni dobrih vijesti, ljudi su ih sami proizvodili: “Nijemci, kakvi jesu da jesu, ipak hoće red. Čujem da traže od Pavelića da ne drži ljude u zatvorima bez suda, a sudovi, ma kakvi bili, morat će postupati po zakonu!” - i slično. Dok se veliki dio naroda još radovao jeftino završenom ratu i hrvatskoj državi, ustaška je vlast već svojim prvim nastupima u mnoge utjerala strah. Ljudi pogođeni tim strahom nekako su već shvaćali da gube status ravnopravnih građana, možda i zaposlenje, možda i imovinu, ali nisu još ni pomišljali da su u pitanju i goli životi. “Jer, ma koliko sam čitao o hitle­ rovskim logorima, dok su ih prije rata punili još Nijemci ili Jevreji, živio sam u tvrdom uvjerenju da se to u Hrvatskoj uopće ne može dogoditi. Hrvatska je povijest i kultura toliko temeljito prožeta državno-pravnim elementom, što sam i proučavao za pravne ispite, da mi se činila nemogućom bilo kakva nasil­ nost i nezakonitost. Hrvatstvo je za mene bilo usko vezano uz pojam ‘pravi­ ce’...” - zapisao je Milan Radeka u Sjećanjima , jednoj od najboljih memoar­ skih proza o 1941. godini u nas (zagrebački tjednik Oko, 1981, br. 244-247 i Ljetopis društva “Prosvjeta”, svezak 5, Zagreb 2000, str. 15-72). U četvrtak 17. travnja u karlovačkom zatvoru uhićenog je Radeku posje­ tio Ivo Klarić, tadašnji član gradskog Ustaškog stana, najprije peteročlanog, zatim sedmeročlanog i na kraju osmeročlanog tijela, koje je prvih tjedana NDH bilo sva vlast u Karlovcu. Klarić i Radeka bili su kolege, obojica pro­ fesori na karlovačkoj gimnaziji. Klarić je bio nastavnik jezika i književnosti, 21

Prvi dio: MOJ OTAC

poznat kao hrvatski nacionalist; Radeka je bio pravoslavni vjeroučitelj, prav­ nik i vrsni povjesničar i publicist, u gradu cijenjen kao čovjek široke kulture, demokratskih uvjerenja i vjerske i političke tolerancije, na izborima glasač za Mačekovu listu Udružene opozicije. Klarić je došao Radeki reći kako g a je u Ustaškom stanu dva puta izbrisao s popisa za hapšenje, ali treći put više nije uspio. Ipak je Radeki isposlovao “dopust” od petka do ponedjeljka, da pravo­ slavni Uskrs može provesti kod kuće. Nije baš sasvim jasno je li Klarić ovim “uskršnjim dopustom” želio Radeki pružiti šansu da nekamo nestane i nikad se više ne vrati u zatvor ili - što je vjerojatnije - ni član Ustaškog stana tih dana još nije slutio da se zatočenima sprema masovna smrt. U svojim sjećanjima Radeka ne kaže jesu li ga morile nedoumice i bojazni kad se uvečer u ponedjeljak 21. travnja, nakon provede­ nog Uskrsa u krugu obitelji, karlovačkim ulicama sam vraćao natrag u zatvor. Je li tada već mogao znati da s velikom vjerojatnošću nosi glavu na panj? Većina onih, kojima se Radeka te večeri pridružio u karlovačkom zatvoru, potkraj te iste 1941. godine više nisu bili na životu. Radeka je imao sreću: obuhvatila ga je odluka nadležnih njemačkih generala i drugih dužnosnika s područja raskomadane Jugoslavije po kojoj su u okviru jednog šireg pla­ na katolički svećenici iz anektiranih područja Donje Štajerske i Koruške bili deportirani u Hrvatsku, a razmjeran broj pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju. Tako je Radeka 1. kolovoza 1941, zajedno s obitelji, iz logora kraj Siska bio otpremljen u Beograd. Prethodno su morali potpisati da se “odriču cjelokupne imovine u korist Nezavisne Države Hrvatske”.2 I 2 Radeka u Sjećanjim a nagađa da je inicijativu za deportacije slovenskih katoličkih svećenika u NDH i pravoslavnih svećenika iz NDH u Srbiju dao nadbiskup Stepinac, što nije točno. Iz dokumenata je vidljivo da je inicijator takvog dogovora bio njemački posla­ nik u NDH Siegfried Kasche, u okviru širih planova o “etnički čistim prostorima”. U pro­ storijama njegova poslanstva u Zagrebu 4. lipnja 1941. održana je konferencija nadležnih njemačkih generala i drugih funkcionera iz anektirane Donje Štajerske i Koruške, okupi­ rane Srbije i iz NDH, zajedno s predstavnicima ustaških vlasti, na kojoj je dogovoreno da će oko 175.000 Slovenaca biti deportirano u Hrvatsku, a isto toliko Srba iz NDH u Srbiju. Također je zaključeno da deportacije treba započeti s obrazovanijim i utjecajnijim slojem stanovništva, prvenstveno sa svećenicima - katoličkima iz Slovenije u Hrvatsku te s istim brojem pravoslavnih iz NDH u Srbiju. Dva dana kasnije, na sastanku u rezidenciji Berghof, nedaleko od Salzburgs, Hitler je saopćio Paveliću da potvrđuje taj dogovor, što je Pavelić sa zadovoljstvom prihvatio. Zbog raznih okolnosti to je samo malim dijelom ostvareno: u Srbiju je iz NDH organizirano otpremljeno svega 9900 pravoslavaca, uz oko 90.000 koji su 1941. na razne načine pobjegli u Srbiju, mimo znanja i odobrenja vlasti NDH. Do kraja proljeća 1942. taj se broj popeo na 137.000. Među legalno deportiranima, sukladno sporazumu, prioritetno su bili otpremani pravoslavni svećenici, među njima i Radeka s obitelji. (Prema njemačkoj dokumentaciji citiranoj u Jozo Tomasevich War and Revolution in Yugoslavia, IH 1-1945, Stanford University Press 2001, str. 86-89). 22

U zatvoru Sudbenog stola

I Klarić je imao sreću, bolje rečeno - zdravu pamet. Svega je oko šest tje­ dana bio član gradskog Ustaškog stana. Vidio je Zlo koje se počelo provoditi i osjetio da će vrlo skoro biti još više takvoga Zla u kojem on ne želi sudjelova­ ti. “S ustaške vjetrometine Ivo Klarić dosta je brzo otprhnuo u zavjetrinu, realiziravši svoje kratkovremeno domoljubno zalaganje time što je uhvatio položaj direktora gimnazije u Zagrebu, gdje se pritajio” - piše u Radekinim sjećanjima. Klarić je kasnije na gimnaziji u Zagrebu navodno potajno pri­ kupljao pomoć za partizane, čemu je mogao zahvaliti što je poslije rata kao kratkotrajni ustaški funkcioner iz travnja-svibnja 1941. prošao bez većih ne­ ugodnosti. Bio je premješten iz Zagreba na gimnaziju u Glini, odatle ubrzo opet vraćen u Zagreb, gdje je dočekao i mirovinu kao srednjoškolski profesor. U zatvoru karlovačkog Okružnog suda Radeka se zbližio s mojim ocem i u njemu “upoznao ono što bi se narodski reklo ‘krštenu dušu’, ne želeći time ni najmanje dirati u njegovo židovstvo” jer je “Goldstein svuda bio čovjek, i to nesebičan, human, ali i praktičan i snalažljiv... blag, susretljiv, dobroćudan i dobrotvoran...” Ja se oca sjećam i po manje blagim trenuci­ ma, kad su mu velike plave oči znale bljesnuti u nagloj provali ljutnje, koju je jedva susprezao, da bi se opet naglo smirio, zapao u kratkotrajnu muklu šutnju, i onda opet poprimio izraz smirene dobrohotnosti i samopouzdanja. U društvima su ga mnogi držali veseljakom, jer znao je ponekad stvarati vedra raspoloženja zaplesavši objesni “kazačok”, uz bučno jujuškanje, ali čitao sam njegove pripovijetke i pjesme što ih je u studentskim danima i iz Palestine objavljivao u židovskim časopisima, njegova pisma mojoj majci i dnevničke bilješke u kojima sam uz bodrost i ironiju otkrivao i uznemi­ renost, melankoliju, povremene sumnje i rezignaciju, na trenutke i blizinu depresije, iz koje je oca izbavljala daleko manje meditativna, ali neuništivo otporna i poduzetna narav moje majke. N e volimo roditelje i ne tugujemo za njima jer su bili savršeni, već zato što smo mi bili dio njih, a oni najvažniji dio naših života. Domaću zadaću pod naslovom “Moj otac” u drugom razre­ du osnovne škole moja je unuka Tesa zaključila riječima: “Ja volim mojega tatu, jer je on moj tata.” Sasvim vjerujem Radekinim zapisima da je moj otac u trenucima najvećih kušnji nastojao biti smiren i čvrst, ali ne vjerujem da onaj optimizam, što ga je nastojao širiti oko sebe, nije u njemu samome bio načet sumnjama i mukom. Godinu dana prije rata otac je Mati Đereku, Jaginom bratu, dao nekoliko tisuća dinara da svojoj drvenoj kući u Banskome Kovačevcu dogradi jednu sobu, jer “idu loša vremena, možda ćemo se tamo morati skloniti”. Mata je tada bio 23-godišnji marljivi seljak i tesar, snažan i bistar momak koji će se kasnije, isključivo životnim iskustvom, bez ikakvih škola, razviti u čovjeka bi­ stre pronicljivosti i mudrosti kakvu sam rijetko susretao i kod glava okićenih

23

Prvi dio: MOJ OTAC

titulama, na glasu po velikoj pameti i znanju. Sagradio je svojoj drvenjari dodatnu sobu i držao je “za Goldsteinove, zlu ne trebalo, ako dođu loša vre­ mena”. A moj je otac dobro znao da loša vremena zaista dolaze i da najvjerojatnije niti nas neće mimoići. Na račun toga znao se i šaliti. Ponekad bi nedjeljom poveo Danka, mene i nekoliko naših prijatelja na trčanje “runde” oko svih karlovačkih šančeva (2300 metara), pa kad ga je jednom takvom prilikom naša susjeda zapitala “gospon inženjer, zakaj trčite tak duge pruge” - u šali je odgovorio da “eto, vježbam, idu loša vremena, pripremamo se, možda čemo morati trčati i na duge pruge.” Kroz našu su kuću dvije godine prolazili židov­ ski izbjeglice iz Beča - mamini prijatelji iz djetinjstva, očevi kolege s bečkog sveučilišta i drugi znanci i znanaca znanci. Otac je bio jedan od organizatora pomoći za oko 200 tih izbjeglica smještenih u barakama kraj željezničke sta­ nice u Draganiču, kojima je češće odlazio u posjet, a ponekad i mene vodio sa sobom. Čekajući vizu za Meksiko, kod nas su nekoliko tjedana stanovali ma­ mini bečki prijatelji Greta i Paul Hermann. Kao emigranti s jednosmjernom izlaznom vizom, nisu ništa od većih vrijednosti mogli ponijeti od kuće, pa je moja majka dva puta putovala u Beč (što je još mogla 1940. s jugoslavenskim pasošem) i donijela je Gretin vrijedan nakit i druge dragocjenosti koje su bile pohranjene kod nekih bečkih prijatelja. Tijekom tjedana što su ih Hermannovi kod nas proveli, majka je Gretu poučavala u kozmetičarskom zanatu. S tim zanatom i unovčenim dragocjenostima Hermannovi su u Meksiku uspješno krenuli ispočetka, pa su mami poslije rata više puta stizale avionske karte s pozivnicom za Meksiko gdje je bila Gretin gost koliko dugo je željela. A kad je 1958. godine Greta čula da se mojoj mami rodio unuk i da se zove Ivo, iz Meksika je stigao ček s popratnim tekstom da nam Greta čestita i s nama se raduje što opet imamo Ivu i tuguje što mali Ivo nikad neće vidjeti svog djeda Ivu, kojeg bi sigurno cijenio i volio, kao i svi mi. Tijekom dvije predratne godine, a osobito poslije ljeta 1940, svi su Židovi u Jugoslaviji manje-više dobro znali da će ih zadesiti razne nevolje ako Hitler zavlada i ovim prostorima. Karlovačka Židovska općina organizirala je za svoje članove tečajeve za izobrazbu pojedinih zanata, jer “možda dolaze vre­ mena u kojima će nam manuelne vještine biti jako potrebne”. Otac je izučio za staklara i kući nam donosio čaše što ih je na vježbama “upuhao”. Majka je 1919-1922. kod kuće u Černovicu završila nekakvu židovsku srednju školu za socijalne radnike s popratnim tečajevima ža medicinske njegovateljice, a 1936. u Parizu kod Helene Rubinstein višetjedni tečaj za kozmetičarke, pa je držala da će se sa svojom praktičnom naravi dobro snalaziti u svim prilikama koje bi nam se mogle desiti. Ovdašnji su Židovi 1940. i početkom 1941. godine, dakle, znali što ih vjerojatno čeka: da će biti maltretirani, diskriminirani,

24

U zatvoru Sudbenog stola

možda i protjerivani, da će im biti oduzete radnje, moguće i stanovi, da će možda dospjeti i u konclogore. Ali znali su, mislili su da znaju, da neće biti ubijani. Naime, do tog vremena, do travnja 1941. godine, Židovi još nisu bili ubijani ni u Trećem Reichu (ako izuzmemo blizu stotinu ubijenih u “Kristalnoj noći” 9. studenoga 1938. i još neka pojedinačna ubojstva). U vrhovima nje­ mačke nacističke vlasti tek je u ožujku i travnju 1941. sazrijevala ideja o “konačnom rješenju židovskog pitanja” (“Endlösung”) putem totalne likvida­ cije, a dotad su prevladavale koncepcije o masovnom iseljavanju iz Europe (“Gesammtlösung”, npr. “plan Madagaskar”). Šef nacističkog SD-a (Sicher­ heitsdienst - Služba sigurnosti) i Himmlerov zamjenik Reinhard Heydrich tek je u svibnju počeo u strogoj tajnosti pripremati četiri “grupe za akciju” (“Einsatzgruppen”), svaka sa po 500 do 900 probranih SS-ovaca, predodređe­ nih za direktno provođenje radikalnog “Endlösunga”. Masovna ubijanja Ži­ dova, što danas nazivamo Holokaustom, započela su u Kaunasu (Kovnu), Vilniusu, Lavovu i Minsku posljednjih dana lipnja i prvih dana srpnja 1941, paralelno s napredovanjem njemačkih trupa poslije napada na SSSR. Tek naknadno, 31. srpnja, Heydrich je od Göringa dobio punomoć da koordinira akciju koja je tada prvi put i u pismenom obliku, službeno, definirana kao “konačno rješenje židovskog pitanja”. U ustaškim logorima smrti na Velebitu i na otoku Pagu ubijanja Židova također su započela u srpnju (a masovna ubijanja Srba već i prije toga), ali saznanje da logori u NDH nisu samo radni i kažnjenički logori, već i logori smrti, počelo je dopirati do preostalih Židova u NDH tek negdje potkraj kolovoza i u rujnu. Kad je Židovski odsjek zagrebačkog Ustaškog redarstva potkraj svibnja 1941. otpremao 180 židov­ skih mladića u konclogor “Danicu”, svi su se na pozive spremno odazivali, a nepozvani Željko Šrenger došao je s ruksakom u Židovski odsjek da se dobro­ voljno javi, jer želi “ići sa svojim dečkima”. Ustaški policajac Šuprina, dobar znanac Željkove obitelji, potjerao g a je kući - “i da mi se nikad više nisi ovdje pojavio!” - i tako ga spasio od Šaranove jame na Velebitu, u kojoj su skončali svi Željkovi dečki s kojima je želio poći. To je, eto, jedan od više mogućih odgovora na mučno pitanje koje već traje više od 60 godina: zašto su čekali? Zašto nisu bježali odmah, dok se još nekako moglo pobjeći? To je, eto, i djelomično objašnjenje zašto su moji roditelji oklijevali i mislili da još imaju vremena, kad je u subotu 12. travnja uvečer Jaga nagovarala oca da se odmah skloni u Banski Kovačevac, gdje ga je čekala “njegova” dograđena soba u kući Mate Đereka. Cijelu tu večer, do kasno u noć, s Jagom su raspravljali smije li se u takvome vremenu obitelj razdvajati, treba li otac u Kovačevac poći sam ili svi zajedno, s djecom i Ja­ gom. Drugog jutra po oca su došli Demut i Augustinović i odveli ga da se više nikad ne vrati.

25

Prvi dio: MOJ OTAC

N e znam kada je otac u zatvoru ili u logoru počeo žaliti što te večeri nije poslušao Jagu. Znam da je majka tu muku nosila u sebi sve 33 preostale go­ dine svoga života. Ponekad, vrlo rijetko, znala je natuknuti poneku riječ ili istrgnutu rečenicu, ali nikad do kraja izgovorenu misao. Ja sam razumio nje­ ne nagle šutnje i suspregnute uzdahe i nisam ništa pitao, jer sam znao da odgovora nema.

26

3. Ćelija broj 15 U kasnim večernjim satima u subotu 26. travnja na karlovačkoj željezničkoj stanici, pod pratnjom policijskih sprovodnika, šestorica sredovječnih građana ukrcani su u posebni vagon drugoga razreda i otpremljeni za Zagreb. Bila je to prva grupa uhićenika iz zatvora u Okružnom sudu kojima je rečeno da idu u Zagreb pred sud, ali do suda nikad nisu stigli: starješina karlovačkog Jugosokola i profesor na učiteljskoj školi Marko Sablić, bivši skupštinski zastup­ nik Karlovca i vodeći režimski političar advokat Nikica Badovinac, imućni tr­ govac i podupiratelj jugoslavenski orijentiranih udruženja Milan Kozomarić, popularni karlovački novinar Josip (Pepi) Gjurić te Milan Radeka i moj otac. Radeka u Sjećanjima piše kako je do Zagreba “u vagonu druge klase, na mekom, dobro odspavao”. U to vrijeme vlakovi su imali tri razreda: treći je razred bio uvijek najnapučeniji, “pučki”, s drvenim klupama; drugi je razred bio znatno udobniji, tapeciran, a prvi se razlikovao od drugoga uglavnom samo po širim sjedištima u kupeu. Otpremanje šestorice uhićenika posebnim vagonom drugoga razreda bio je “carski komfor”, moguć još samo u tim pr­ vim danima NDH, kad je dosta često još bilo obzirnosti prema uhićenicima. S najmlađim iz te šesteročlane grupe, Josipom (Pepijem) Gjurićem (1911), više puta sam se vidio u Rijeci, petnaestak i dvadesetak godina poslije rata. Bio je tada cijenjeni i vrlo popularni urednik sportske rubrike Riječkoga lista (kasnije Novoga lista). Karakteristično brzim govorom, piskutavim glasom i živahnim kretnjama, susprežući emocije koje se uz takva prisjećanja obično javljaju, slikovito mi je opisao kako su u gluho doba noći, u sitnim satima 27. travnja, preko pustoga Zrinjevca bili “privedeni” u policijski zatvor u Petrinjskoj ulici. Čudilo ga je što je Zagreb bio totalno zamračen, iako rata već dva tjedna nije bilo ni blizu. Ugurali su ih svu šestoricu u prepunu zatvor­ sku ćeliju broj 15 na prvome katu, gdje su u potpunom mraku, spotičući se preko tijela stiješnjenih spavača, jedva pronašli poneko slobodno mjestance da sjedeći ili u klupko skutreni dočekaju jutro. “Pepić, bokca ti, kaj si to ti?”

27

Prvi dio: MOJ OTAC

- iz zatvorskog se mraka javio zagrebački novinar Tlirkalj, koji je po pisku­ tavu glasu prepoznao kolegu Gjurića. “Taj mi je susret malo olakšao dušu” - prisjećao se Pepić dvadeset godina kasnije - “a mislim da mi je i pomogao da se izvučem iz zatvora.” Turkalj je Gjuriću savjetovao da se na preslušavanju, ako do njega dođe, poziva na sportsko novinarstvo kao svoj glavni profesionalni interes (što je bilo točno, jer sport je Gjuriću bio strast, a sva druga novinarska područja samo profesionalna obaveza, koju je kao talentirani novinar također uspješno obavljao). “Bio si druker Građanskog i to im turaj pod nos” - upućivao je Tlirkalj Gjurića, jer je nogometni klub Građanski bio favorit nacionalno izrazitije orijentiranih simpatizera, za razliku od HAŠK-a i Concordije. I tako je, prema Gjurićevom pričanju, već na prvome saslušanju državni tajnik u predsjedništvu vlade NDH, u to vrijeme gotovo svemoćni Aleksandar Seitz, zaključio: “Pa vi ste, Gjuriću, purger!” - i Pepić je bio pušten iz zatvora.3 Kao novinar nekih marginalnih gospodarskih listova Gjurić se nekako provukao kroz rat. Živio je, suprotno svom temperamentu, krajnje povučeno, vjerojatno pritisnut osjećajem nesigurnosti, još više u strahu za suprugu Miru rod. Berger, pokrštenu Židovku, negoli za sebe. Vaništa ga je u jesen 1943. susreo na ulici u Zagrebu i Gjurić mu se tugaljivo žalio kako “nekako životinjari”. Tek poslije rata u riječkim je novinama opet bio u svom elemen­ tu. Svojevremeno sam u Novome listu u rubrici “Vremeplov” vidio Pepijevu sliku iz 1962. godine - karakteristično “bucmasto” lice čovjeka čije držanje pršti živom poduzetnošću, temperamentom i nekim pritajenim zadovolj­ stvom. U potpisu pod slikom opisan je kao “legenda riječkog sportskog no­ vinarstva”. Novinarstvo u dnevnome listu jedna je od profesija najdublje uronjenih u sadašnjicu. Budućnost je sutrašnje izdanje, a prošlost je apsolvirana juče­ rašnjim brojem i za nju više nema vremena. Pepić mi je znao tek samo tu i tamo, “ti bokca”, ponešto spomenuti “kak je to zapraf onda zgledalo” - s po­ pratnim mumljanjem da će on o toj karlovačkoj tisućudevetstočetrdesetiprvoj jednoga dana nešto i napisati, “jemput kad bum u penziji”. Penziju nije dočekao. U pedeset osmoj godini života umro je naglom novinarskom smrću, iscrpljen hiperaktivnošću u stalnoj trci s rokovima i vremenom. A da i nije bilo te nesretne prerane smrti, Pepić o 1941. godini ipak ne bi ništa napisao, jer ne bi mogao zaobići jednu za njega neugodnu, iako sasvim kratkotrajnu epizodu - o kojoj mi nikad ništa nije spomenuo. 3“Purger” je jedan od tipičnih agramerskih germanizama, izveden iz njemačke riječi Bür­ ger (građanin), nadimak za navijače zagrebačkog Građanskog.

28

Ćelija broj 15

Kad sam posljednjih godina, pripremajući se za ovu knjigu, počeo pažljivije listati novine iz onog vremena, u Hrvatskom narodu od 27. travnja 1941. naišao sam na kratku vijest iz Karlovca:

Jučer je ovdje izašao prvi broj tjednika hrvatskog ustaškog pokreta pod imenom “Hrvatska sloboda ” Urednik je književnik Stjepan Mihalić. Kako je prije nekoliko dana počeo izdavati Josip Gjurić svoj tjednik “Hrvat ” to je Ustaški stan donio odluku, da se izdavanje ovog tjednika zabrani. Obrazloženja 0 zabrani nema, ali je podudarnost u datumima vrlo rječita: 26. travnja zabranjen je Gjurićev list Hrvat, a iste večeri Gjurić je u grupi s mojim ocem već otpremljen u zagrebački zatvor. Naravno da me zanimalo kakav je to krimen počinio Pepi Gjurić, pa sam te njegove novine koje su bile zabranjene uzalud tražio po arhivima i u središnjim knjižnicama u Zagrebu i Karlovcu, sve dok mi karlovački sveznadar Radovan Radovinović nije pribavio fotokopiju: dva (jedina) broja lista Hrvat koji su s podnaslovom Karlovačke novine - Povremeni informativni list objavljeni 17. i 24. travnja 1941. godine, svaki na četiri stranice najekonomičnijeg for­ mata A4. Na dnu četvrte stranice potpisan je urednik: Josip Gjurić, adresa uredništva: Karlovac, Gundulićeva 3 (Pepijev stan). Prva rečenica uvodnog teksta na prvoj stranici prvoga broja od 17. travnja glasi: “Karlovac je na Uskrs doživio najveći dan u svojoj povijesti: nakon više od jednog decenija mukotrpnog izbivanja u inozemstvu vratio se u svoju domovinu Poglavnik, osloboditelj i obnovitelj velike nezavisne Države Hrvatske.” A na zadnjoj stranici istoga prvoga broja profesionalno hitri Gjurić uspio je, među prvima u Hrvatskoj, objaviti “Pjesmu hrvatske pobjede”, koračnicu kojoj u podna­ slovu stoji da ju je već uglazbio maestro Lovro Matačić, a stihovi joj Jerka Skračića glase: “Svuda jedna miso, svuda jedan glas/ Hrvat ima državu, on je gospodar/ Poglavnik je donio, narodu svom spas”, pa stoga refren “Svi Hrvati složno svom se Vođi kunu/ da u ruke Njemu daju život svoj/ svi će jednom biti za slobodu kada/ On pozove čete u krvavi boj.” Ostali tekstovi u listu Hrvat korektne su novinarske informacije koje očigledno zanimaju lokalno čitateljstvo: “Uspostavljen željeznički promet”, “Novi načelnik Karlovca”, “Kažnjeni spekulant”, vijest da se “kućama vraćaju Karlovčani koji su bili mobilizirani u propalu jugoslavensku vojsku” itd. Oba broja obilno su ispunjena oglasima što ih je najvjerojatnije prikupio sam Pepić zahvaljujući brojnim poznanstvima i solidnoj reputaciji koju je stekao u gradu. Tako u Hrvatu oglašuju poznati karlovački trgovci haesesovske orijentacije, tvorničar jorgana poznat kao čvrsti simpatizer njemačkog nacizma, proizvođač “renomiranog pokućstva” Vejvoda (otac istaknutog karlovačkog komunista i španjolskog dobrovoljca Ive Vejvode) te velika drvna industrija kojoj je glavni vlasnik ili suvlasnik predsjednik karlovačke Židovske općine Josip Rendeli. 29

Prvi dio: MOJ OTAC

Ohrabren tako obilnom financijskom podrškom iz vrlo raznovrsnih izvora, Pepi u drugome broju najavljuje da će Hrvat , umjesto “povremeno”, izlazi­ ti “redovito svakog tjedna na četiri ili više stranica”. Ta optimistična naja­ va očigledno je iritirala Gjurićeve novinarske konkurente u karlovačkom Ustaškom stanu koji su se upravo tih dana pripremali objaviti prvi broj svojeg tjednika Hrvatska sloboda s podnaslovom Glasilo Hrvatskog Ustaškog Po­ kreta u Karlovcu. Uvjeren sam da je to bio glavni, vjerojatno i jedini razlog za zabranu tjednika Hrvat i za Gjurićevo hapšenje. Mogu zamisliti razgovore budućih novinara Hrvatske slobode Rudolfa Pavleka, Zlatka Fogadića, Franje Mikšića i Ratka Demuta (vjerujem da nominalni urednik Stjepan Mihalić u takvim razgovorima nije sudjelovao) s tadašnjim tajnikom Ustaškog stana dr. Vladimirom Židovcem (koji je pisao uvodnike u prvim brojevima Hrvatske slobode): “Kaj bu on nama konkuriral, taj pišlivi jugaš koji u korist Hrvat­ ske nikad niš ni napisal, a u Hrvatsku se odjemput zaljubil 10. travnja i sad ga financiraju mačekovci, masoni, Židovi i komunisti!?” A ukloniti konkuren­ ciju putem zabrane i hapšenja bio je najbrži i najjednostavniji način, nimalo neobičan u NDH. I tako, kad je 26. travnja na karlovačke ulice izišao prvi broj Hrvatske slobode, nezgodni konkurent Josip Gjurić već je bio na putu u zagrebački zatvor u Petrinjskoj ulici. U okvirima karlovačkog žurnalizma Josip Gjurić bio je zaista nezgodan, čak bih rekao i nedostižan konkurent. Više od 10 godina bio je vrlo uspješan karlovački dopisnik vodećeg zagrebačkog i hrvatskog dnevnika Novosti. Bio je silno dovitljiv, marljiv, prodoran i talentiran novinar, radoznalo i svestrano prisutan u gradskom životu, osobito u sportskom, općenito cijenjen kao podu­ zetan i vrijedan mladi čovjek. Svoje je uredništvo svakodnevno zasipao sažeto i vješto pisanim karlovačkim zanimljivostima, pa je tako Karlovac u Novo­ stima uvijek bio obilno zastupljen, a list se u našem gradu odlično prodavao, daleko više nego svi ostali tadašnji dnevnici zajedno. Ponekad je Gjurić na karlovačku stranicu Novosti znao ubaciti i nešto kao dječju rubriku, zapravo dopise i druge tekstove karlovačkih osnovnoškolaca, pa su tako nekoliko puta bili objavljeni sastavci iz zidnih novina koje su u našem razredu redovito “iz­ lazile” pod pokroviteljstvom Franje Lasića, najboljeg od svih dobrih učitelja - po mojem ondašnjem i današnjem mišljenju. U nedjeljna popodneva pred Gjurićevim stanom, ujedno i dopisništvom Novosti, na početku Gundulićeve ulice okupljale su se stotine Karlovčana da prate svojevrsni “prijenos” ligaških nogometnih utakmica. 0 svakoj promjeni rezultata Pepić - jedan od rijetkih koji je u tadašnjem Karlovcu već imao radio i telefon - ažurno je informirao krupnim natpisima na prozorima svog dopisništva - uz radosno odobravanje publike kad bi promjena bila u korist zagrebačkih klubova i razočaravajuće uzdahe kad bi bila u korist “onih drugih”. Sjećam se Pepijeva ozarena lica kad 30

Ćelija broj 15

bi novim plakatom javljao 0 još jednom golu što ga je upravo postigao njegov “Građanski”. Ali ostalo m ije sasvim nejasno što je Pepi Gjurić zapravo želio i čemu se nadao kad se prvih dana NDH tako požurio pokrenuti svoj list. Možda je vjerovao da će se time “oprati” od dotadašnje karijere dugogodišnjeg dopis­ nika Novosti koje su pod vodstvom glavnih urednika Hrvoja Macanovića i Ive Mihovilovića posljednjih predratnih godina bile naglašeno projugoslavenski orijentirane? Gjurić je bio urednik u Karlovačkim novostima što ih je pokrenuo moj otac 1932. godine s kulturno-političkom tendencijom koja nije bila po ćudi ni tadašnjem režimu, ali ni “tvrdim” hrvatskim nacionalisti­ ma. Pepić je igrao tenis i bio u vodstvu kluba KSU (Karlovačko sportsko udruženje) u kojem su igrali mnogi Srbi (npr. Gajo Petrović, pa sinovi prof. Sablića Ljubo i Brane, i drugi) i gdje je Pepićev stalni sparing-partner i prijatelj bio dr. Stanko Polak, Židov. Pepićeva supruga Mira Berger bila je Židovka koja se pokrstila stupajući s Pepićem u brak. Po kriterijima 1941. godine imao je Josip Gjurić mnogo “flekova” koje je pred novom vlašću trebalo prati, a možda je mislio da će to najbolje postići pokretanjem lista Hrvat. Ili ga je možda gonio i profesionalni nerv strastvenog novinara da u smutnome vremenu pokuša imati “svoje” novine? Ali zar je bio toliko naivan, pa je povjerovao da će mu to tolerirati lokalni jalnuši, ambiciozni arivisti nove vlasti? Ilije Pepić bio toliko uplašen, toliko sagibljiv, daje oportunističko suputništvo s novom vlašću držao jedino mogućim opstankom? Mnogi su tada povjerovali da im NDH donosi sretnu budućnost za Hrvatsku, ili ba­ rem spas od većega zla, ali ne vjerujem da se među takve ubrajao i Josip Gjurić, politički svestrano informirani novinar, koji je morao znati, ili barem jasno naslućivati, što to Hrvatskoj može donijeti pokroviteljstvo Hitlera i Mussolinija. U ludom i rovitom vremenu ljudi čine mnogo toga čega bi se u normalno doba ustručavali i stidjeli. Pepiju Gjuriću bilo je doživotno nelago­ dno zbog tog kratkotrajnog dodvoravanja karlovačkoj ustaškoj vlasti. Poslije rata nije se vratio u Karlovac, koji je tako ostao bez najboljeg novi­ nara što g a je ikad imao, a dobila ga je Rijeka. Pepi je vrlo rijetko dolazio u poslijeratni Karlovac, navraćao je samo do obitelji Strzalkowsky koji su mu bili najbliži prijatelji i kod kojih je pohranio svoju karlovačku arhivu. Tu su se našli brojni Pepijevi novinarski radovi o Karlovcu, ali ne i Karlovačke novine Hrvat iz travnja 1941. godine. Iako je, možda, pozivanje na te novine i na njihov uvodnik o “Poglavniku, osloboditelju i obnovitelju” Pepiju bitno pomoglo da iziđe iz zagrebačkog zatvora, jer “purgerstvo” vjerojatno ipak nije bilo dovoljno nabusitom Aleksandru Seitzu. Ali kad je Pepi pričao 0 svojim zatvorskim danima, uvijek je rado prepričavao tu zgodnu i duhovitu anegdotu 0 “purgerstvu”, a nikad ni riječi 0 listu Hrvat. 31

Prvi dio: MOJ OTAC

I tako je zatvor u Petrinjskoj opisao samo Radeka: “Sutradan sam vidio da u ćeliji 15 ima sada do pedeset ljudi; bivalo je ka­ snije i do šezdeset. A prozor samo jedan, tamnički, maleno i visoko okno, pa još između nas i danjeg svjetla daščani okov. Ćelija ima dvanaest tvrdih ležaja, a leži na njima dvadeset i četvoro. Pod njima još dvadeset četvoro na tlu. Ostali na slobodnim prostorima. To srećom nije beton nego asfalt, pa se lakše izjutra opere, brzo osuši, a nije ni hladno za ležanje. Srećom mojom mogu da spavam u svim situacijama, i u vozu sjedeći, i na đačkim radnim akcijama na daskama i deki, pa sam i ovdje na deki i lako pokriven dobro spavao. Po danu kad se sjedi, više je mjesta pa se može i prići pod prozor da se udahne malo svježijeg zraka, pa čak i prošetati kroz ćeliju. Zraka inače premalo; zagušljivog, teškog od zadaha ljudskog znoja i isparenja nužnika. Nužnik, a to je važan činilac u ćeliji, nije kibla... nego čučavac s ispiranjem, zidićem odvojen. Iako voda obil­ no prostruji na pritisak dugmeta, ipak ispiranje nije potpuno. Zato se čitav dan od časa do časa čuje u horu: ‘Vodaaaa!’ Kasnije smo radi zraka jednu prozorsku dasku izbili, pa je bilo i zračnije i malo svjetlije. A načina da se dođe do svježega zraka bilo je i inače. Izjutra oko sat vremena ćelija je otvo­ rena: zračenje, pranje poda, umivanje, čarape, rublje, razgovori na hodniku i slično, kako to već biva u redovitom zatvorskom poretku. A za uveče stvorila je ćelija nešto izvan toga poretka. Bile su to usmene novine s pjevanjem, refe­ ratima, recitacijama, anegdotama, šalama, vicevima i s obaveznim redovnim stihovanim raportom iz života ćelije, sve u pomrčini, sve napamet. Glavni je redaktor bio Turkalj, a onda pristupiše i Pepić Gjurić i Ivo Goldstein. Sastav ćelije bio je tako raznoliko bogat da nije nedostajalo izvođača točaka. Imali smo i stručnog pjevača lakih melodija, malo crno Jevrejče iz Niša. A straža na hodniku, redoviti policajci, početkom usmenih novina, a to je bilo odmah poslije službenog gašenja svjetla u devet sati, otvarali su redovno vrata da bi i oni slušali program. Tada bi majska večernja svježina slobodno strujala kroz ćeliju i mi svi odisali od zapare ustajalog vazduha...” (Radeka, 24-25) Administracija i zatvorska straža u Petrinjskoj bili su još iz starog režima, iako su ustaški povjerenici već dolazili saslušavati uhićenike i odlučivali o njihovim sudbinama. U zatvoru se održavao i stari kućni red, koliko je to u silnoj pretrpanosti bilo moguće. Bio je to takozvani “primarni zatvor općeg tipa”, golemo prihvatilište otvoreno dan i noć za privremeni boravak svih vrsti nepodobnika, sumnjivaca i okrivljenika, velika čekaonica za otpremu nekamo dalje, neznano kuda i kamo: “Bilo je tu u ćeliji 15 naroda najraznovrsnijeg, od seljaka do intelektuala­ ca, od subotnjih slučajnih uhapšenika do starosjedilaca ćelije, zaostalih još iz vremena stare Jugoslavije, od uglednih i pristojnih ljudi, pa do nekih su­ mnjive egzistencije, od komunista starih i mladih do malograđana, od Srba i 32

Ćelija broj 15

Hrvata do domaćih Švaba, Nijemaca i Engleza, od režimlija šestojanuarskih do opozicionalaca raznih boja i nijansa, od pristaša Mačeka i članova njego­ ve Zaštite pa sve do zakletih ustaša, od talijanske do njemačke orijentacije; konačno, ‘daje trista, bez popa je ništa’ - bilo je i pravoslavnog klera, a bogami i katoličkog... Zanimljivo je bilo da je čitavo to šareno društvo sačinjavalo u tjeskobnom prostoru ćelije u izvjesnoj mjeri solidarnu cjelinu, bez svađa i prepirki, bez potkazivača i ubačenih podmuklica, jedna ljudska masa s izbledjelim kontrastima i suprotnostima pred licem sveopće ugroženosti, prolazne jednakosti sudbine...” (Radeka, str. 25-26) Dok je otac šest tjedana bio u Petrinjskoj, majka ga je redovito posjećivala. U to vrijeme iz Karlovca u Zagreb putovalo se s obaveznom policijskom pro­ pusnicom koju je majka, čini mi se, bez teškoće dobivala. Jednom ili dvaput povela je sa sobom Danka, jednom ili dvaput mene. U pretrpanom zatvoru nije bilo posebne prostorije za razgovore posjetitelja s uhićenicima. U širokom za­ tvorskom hodniku stajali smo s ocem kraj prozora, pod nadzorom pristojnog stražara koji se malo udaljio da bismo mogli slobodnije razgovarati. Ne znam što me je otac pitao i što sam ja njemu odgovarao, što je majka govorila ocu i što on njoj. Pamtim pogled s prozora na pusto i sumorno zatvorsko dvorište i krupne plave oči mojega oca koji se ovaj put nije trudio biti dobro raspoložen i vedar. Zatim su se za ocem zatvorila vrata ćelije broj 15 i stražar je dvaput okrenuo ključ u velikoj bravi. U istoj je ćeliji tada bio i “jedan mladi Dalmatinac, dr. prava, profinjen, go­ spodskog izgleda mladić, otmjen, taktičan, svjetski lik u onoj šarolikoj gužvi. Kao jedinac u majke, neženja još, svakog je dana dobivao u jednoj korpi uku­ sno serviran ručak, sve pod čistom salvetom... Svakako najbolji ručak u ćeliji. Jasno, i od toga je uvijek bilo ponešto i za druge”. (Radeka, str. 32) S tim sam se “Dalmatincem” u kasnijim vremenima u više navrata viđao, prijateljevao i ponekad zajednički šetao Kalnikom i Medvednicom. Bio je to dr. Ante Mladineo (1914-2001), nekoliko godina iza rata skromni filmski djelatnik, a zatim istaknuti i vrlo ugledni zagrebački odvjetnik, predsjednik Advokatske komo­ re. Bio je i branitelj moga brata Danka, koji je zbog sudjelovanja u disident­ skoj grupi s Mihajlom Mihajlovom 1966. godine bio u istražnom zatvoru. Za razliku od Pepija Gjurića, Mladineo nije obećavao da će “jednoga dana napi­ sati sve to” 0 zatvoru u Petrinjskoj, ali je na moja povremena, ne baš prečesta pitanja, odgovarao vrlo spremno, iako krajnje sažeto, odsječno kratko, gotovo bih rekao - pravnički precizno i šturo. Mladineo je 1941. dospio u zatvor jer je prije rata bio pobornik jugoslavenstva, član JAK-a (Jugoslavenski akademski klub), a izašao je iz zatvora jer je bio rođen u Zadru, a zavičajan u Splitu, dak­ le, po Rimskim ugovorima od 18. svibnja 1941. državljanin Italije. Mojeg se oca sjećao kao “općeg skrbnika ćelije broj 15”. Po kućnom redu zatočenicima 33

Prvi dio: MOJ OTAC

se izvana mogao dostavljati ručak između 12 i 13 sati. Zbog goleme prekobrojnosti, raznošenje pošiljki po ćelijama teklo je vrlo sporo, sve do 16 sati, pa je namijenjenima ručak stizao sasvim hladan. Sve dok moj otac, priča Mladineo, nije uvjerio stražare da prihvate ideju: iz naše je knjižare naručio raz­ nobojne kartončiće s malom uzicom za privezivanje, za svaki zatvorski kat drukčija boja, za svaku ćeliju jasno napisan broj. Nakon pregleda pošiljki, koji se obavljao rutinski brzo, stražar je naprosto na svaku košaricu stavljao odgovarajući kartončić i dostava je tekla znatno brže. Do 14 sati svi su već poručali. Mladineo je osjetio da su sjećanja na oca bolna točka mojih uspomena. Možda je zato, odstupajući od pravničke šturosti, u nekoliko zatvorskih anegdota o mojem ocu bio nešto opširniji, u pohvalnim epitetima izdašniji. Neke od tih anegdota bilježi i Radeka: “Najviše zaslužan za sve što je ćelija tada imala bio je Goldstein, jer ra­ nije nije bilo tako. A imala je ćelija sada i svoju kasu od priloga otpuštenih pojedinaca. Zato, kad je stari Pavle Bastajić odlazio u Kerestinec, Goldstein je mogao da ga snabdije, među ostalim, i džeparcem... Jednoga dana upozo­ rio me Goldstein na hodniku na jednoga starca sveštenika u dvorištu kako rukama kupi smeće u skute svoje mantije. Goldstein je brzo uspio doznati da je to proto Popović od Dobrljina u Bosni. Uspio je, ko zna kako, obići ćelije i skupiti 800 din i dostaviti ih nekako starcu po jednom policajcu. Kasnije sam od prote doznao da je taj novac zaista primio... Jednoga me dana Goldstein pozvao s hodnika da brzo dođem. Na našem hodniku za jednim stolom vršilo se uobičajeno ‘tipkanje’ tako da su svi uhapšenici tuda prolazili, jer je trebalo dati otiske prstiju. Sad je tu stajalo jedno svešteno lice. Po crvenim obrubima na uprljanoj i izderanoj mantiji moglo se zaključiti da je to episkop. I bio je to zagrebački mitropolit Dositej, kojeg sam lično znao, ali je sad bio toliko izobličen, pun modrica i podnaduo da ga nisam prepoznao. A još manje on mene. Goldstein se sjetio, što meni nikad ne bi palo na pamet, da mu ubaci u džepove limun i naranču. Goldstein je kasnije iz razgovora s policajcima doznao da su Dositeja, usred Zagreba, čitavu prethodnu noć mučili. A tu je s posebnim užitkom navodno sudjelovala i neka uniformirana ustaškinja, fri­ zerka. Rekoše da joj je Dositej na kraju kazao: ‘No, kćeri jesi li sad zadovolj­ na?’ Dositeja sam kasnije još jednom vidio u Beogradu na šetnji. Vodili su ga onemoćala i odsutna duhom. Uskoro je umro.” (Radeka, str. 34 i 37) U svibnju 1941. u zatvoru u Petrinjskoj stari redarstvenici nisu maltretirali zatočenike i nastojali su biti korektni, koliko se moglo. Međutim, premlaćivanje i mučenje već je bilo sastavni dio istražnog postupka novopečenih ustaških istražitelja, redarstvenih povjerenika. Stoga je među zatočenicima “kod prehra­ ne važilo pravilo da se jede što manje, jer je tekao glas da uz punu utrobu može 34

Ćelija broj 15

kod batina da dođe do pucanja crijeva. Pomoćna je mjera bila da se čovjek pred saslušanje opaše do tijela ručnikom. 'Kida se, rekoše, udarac jače čuje, pa su ustaše zadovoljniji, a manje boli i čuva bubrege”. (Radeka, str. 31) Moj je otac u Petrinjskoj bio samo jednom letimično saslušan, ali nije bio mučen. Njegova najveća muka za vrijeme uzništva u Petrinjskoj bile su, vjerujem, tadašnje dnevne novine s njihovim neveselim vijestima koje su, zahvaljujući relativno blagom zatvorskom režimu, svakodnevno stizale i do ćelije broj 15. Ako je moj otac u tim dnevnim novinama tada čitao svoju sud­ binu, morale su ga obuzimati crne slutnje. Tih tjedana, u svibnju 1941. godine, Hitler je bio na vrhuncu svoje moći. U još jednome “Blitzkriegu” njemačke su oklopne divizije zaposjele Grčku, bacile u more britanski ekspedicioni korpus i do kraja mjeseca snažnim pa­ dobranskim desantom zauzele otok Kretu. Afrički korpus generala Erwina Rommela u 12-dnevnom je tenkovskom naletu istjerao britansku vojsku iz Cirenaike i dospio na granicu Egipta. Rašid Ali, novi premijer Iraka, simpa­ tizer nacističke Njemačke, zatražio je od Britanaca da napuste aerodrome i druge iračke baze koje su držali po ugovoru iz 1930. godine, a 2. svibnja 1941. obratio se osobno Hitleru za vojnu pomoć. Kapitulantska vlada krnje Francu­ ske u Vichyju stavila je njemačkoj vojsci na raspolaganje luke i aerodrome u tadašnjim francuskim kolonijama Siriji i Libanonu. Obruč Kreta-CirenaikaIrak-Sirija-Libanon stegnuo se oko Egipta i Palestine, posljednjih britanskih uporišta na istočnom Sredozemlju. Ratno poprište ubrzano se udaljavalo od Hrvatske, a s njime i slabašne nade svih zatočenih i ugroženih u NDH da bi s velikih bojišta Drugoga svjetskoga rata uskoro mogle stići i neke dobre vijesti.4 4William L. Shirer u klasičnom djelu Uspon i pad Trećega Reicha drži da su u svibnju 1941. “procjene 0 sudbini Velike Britanije bile mračnije i beznadnije nego ikada prije ili po­ slije toga trenutka... Hitler je tada mogao, angažiranjem samo dijela svojih snaga, nanijeti Britaniji razorni udarac koji bi možda bio fatalan”. Upravo to su Hitleru predlagali zapovjed­ nik njemačke mornarice admiral Raeder i zapovjednik Afričkog korpusa general Rommel: da odvoji dio snaga za napad prema Suezu iz dva pravca - iz Libanona preko Palestine i iz Libije preko Egipta. Britanci se sami ne bi mogli suprotstaviti, SAD im ne bi mogle pomoći, a Staljin bi se zlurado smješkao skrštenih ruku. Njemačka i Italija zavladale bi cijelim Sredozemijem, Bliskim istokom, arapskim zemljama i njihovom naftom. Hitlerovo bi carstvo bilo veće od dvaju najvećih carstava antike zajedno - od Aleksandrovog i Rimskog. “Preklinjem Vas, gospodine Predsjedniče, da ne podcjenjujete težinu posljedica koje bi uslijedile ako dođe do našeg kolapsa na Bliskom istoku... imali bismo dugotrajan, mučan i nevidljivo mračan nasta­ vak rata” - pisao je 4. svibnja Winston Churchill predsjedniku Rooseveltu, očajnički moleći za veću pomoć tada još nezaraćene SAD. Ali Hitler je bio opsjednut gorućom željom da pokori Sovjetski Savez. Strogo tajnom “Direktivom br. 21” od 18.12.1940. već je bio naredio da “mu­ njevitom kampanjom treba slomiti Rusiju”. Razrađen je i detaljan plan pod kodnim imenom “Barbarossa” u kojem je bilo fiksirano da će napad početi 15. svibnja 1941. godine. Zbog nena­ 35

Prvi dio: MOJ OTAC

Oslabljena Velika Britanija stajala je u svibnju 1941. gotovo sasvim sama, nasuprot osiljenom Trećem Reichu, Italiji i cijeloj pokorenoj Europi. Podmornički i zračni “rat na Atlantiku” izgladnjivao je britansko stanovništvo, a Staljinov Sovjetski Savez sve je to mirno promatrao i, kao lojalni potpisnik savezništva s Njemačkom iz 1939. godine, redovitim isporukama žita i sirovi­ na u svibnju 1941. još je uvijek obilno hranio Hitlerovu ratnu mašinu. Moj otac nije bio tako pasionirani čitalac novina kao njegov prijatelj Filip Reiner, a znao je reći da ih treba čitati “i između redaka”. Ali u novinama iz svibnja 1941. dovoljno je pročitati samo naslove, da bismo današnjim saz­ nanjima shvatili ondašnje prilike i naslutili osjećaje ugroženih. Dok sam prvih dana viđao oca u karlovačkom zatvoru, činilo mi se da još nije pokazivao jaču zabrinutost - ili ju je uspješno savladavao - ali kad sam ga vidio u hodniku za­ tvora u Petrinjskoj, govor mu je bio manje živahan, a u očima, mislim, titrala je uznemirenost. Ili ja to danas tako vidim, dok listam po zloslutnim novin­ skim naslovima koje je otac tih dana morao čitati? Jedini tekst koji se zatočenicima mogao pričiniti slamkom spasa bila je “Odredba Poglavnika dr. Ante Pavelića” objavljena u Hrvatskom narodu 29. travnja: “Sve uhapšene osobe imadu se odmah saslušati po propisima zakona i o njima donijeti o roku od 48 sati odluku po zakonu” - naređuje se u točki 6. U ostalim točkama ograničava se vlast ustaškim stanovima i prenosi se na mini­ starstva, policiju, na sudove i druge ustanove. Netko je, očigledno, pokušavao suzbiti nabujali kaos i uvesti nešto reda, ali i taj “pravni red” bio je zastrašujući, počevši od one prve Zakonske odredbe za obranu naroda i države koja je done­ sena 17. travnja 1941, dakle već drugi dan po uspostavljanju vlade u Zagrebu na čelu s Pavelićem. Predviđala je smrtnu kaznu (i nikakvu drugu!) za svakog “tko na bilo koji način povrijedi ili je povrijedio čast i životne interese hrvat­ skog naroda... pa makar djelo ostalo samo u pokušaju”. Ta je odredba bila kvazizakonski oslonac za sve vrste nasilja počinjenih u NDH, sve do masovnih ubijanja po pravoslavnim selima i u logorima smrti. Iz nje su proizišli i prijeki sudovi sa smrtnim kaznama bez mogućnosti priziva. Ako karlovačka Hrvatska sloboda možda i nije dospijevala u zagrebačku Petrinjsku, uznici ćelije broj 15 svakako su mogli pročitati vijest zagrebačkoga Novoga lista od 11. svibnja koji na str. 12 citira Hrvatsku slobodu da su “dr. Lipovšćak Ivo, bivši šef policije, Radeka Milan, profesor, Sablić Marko, bivši danog intermezza s aprilskim ratom protiv Jugoslavije i zbog intervencije njemačkih trupa u Grčkoj datum napada na Rusiju pomaknut je na 22. lipnja. Hitler nije ni pomišljao na dagnje odgode plana “Barbarossa”, nije uzeo ni u razmatranje strateški mudrije prijedloge Raedera i Rommela. Odbio je odvojiti dodatne snage za Sredozemlje, jer ih je trebao za Rusiju. Napao je SSSR i zametnuo bitku na dva fronta što su svi veliki njemački vojni stratezi, od Clausewitza do von Seeckta, Ludwiga Bečka i FVanza Haldera, smatrali pogubnim i - Hitler je izgubio rat. 36

Ćelija broj 15

nastavnik učiteljske škole, ing. Ivo Goldstein, knjižar, Josip Gjurić, novinar.. i još dvanaest Karlovčana “privedeni pred sud u Zagrebu zbog sumnje, da su radili protiv interesa hrvatskog naroda”. S takvom optužbom pred tadašnjim prijekim i izvanrednim narodnim sudovima, po zakonima iz travnja i svibnja, na osumnjičenike je vrebala samo jedna kazna - smrtna. Ali nijedan s te liste Karlovčana nije ni stigao do suda, a samo rijetki do saslušanja. Svi su izuzev dvojice (Radeke i Gjurića) izgubili živote mimo saslušanja i suda, po onom drugom kolosijeku ustaškog režima koji je kroz cijelo vrijeme NDH tekao paralelno sa zakonskim ili bar prividno zakonskim kolosijekom. Djelomično prikriven, taj vanzakonski kolosijek vlasti bio je smišljeno još suroviji od zakonskog i prouzročio je daleko više općeg stradanja i smrti.

37

4. Logor lijepoga imena Zajedno s nekoliko Karlovčana i grupom drugih zatočenika mojeg su oca 6. lipnja 1941. iz zatvora u Petrinjskoj ulici otpremili u koncentracioni logor “Danica”, na rubu grada Koprivnice. Radeka se sjeća tog njihovog zajedničkog dana, koji je započeo idilično lijepim prizorima: “U vlaku iz Za­ greba za Koprivnicu možda smo od svih putnika jedino mi, dojutrošnji sužnji, u punoći uživali u onoj svježini i svjetlu, u onoj pitomini polja i šuma i dubini vidika, skučenog ranije na prozorske daske. Svim bićem upijali smo zdravlje i vedrinu.” (Radeka, str. 40) Nešto kasnije, u logoru, “prvi put smo vidjeli ustaše, licem u lice”. Dotad, u karlovačkom i zagrebačkom zatvoru, viđah su samo policijske stražare koji su rijetko bili grubi. Sad su ih stari logoraši odmah upozorili neka se pripreme, jer poslije ručka “za nove logoraše slijedi batinanje i pljačka”. I zaista, “po­ slije ručka naiđoše, siti i podnapiti” i odmah počinju s premetačinom i sitnim otimačinama. Ubrzo zatim - opisuje Radeka - “... jedan mlad, zbijen, rumen i zadrigao, u uniformi i čizmama, podboči nekoga šakom pod rebra. I tako poče boj. Onaj mladi bio je toliko ispred ostalih da mi nitko drugi nije ni ostao u sjećanju. On je bio prvak. Udario je Kozomarića samo jednom, i ovaj snažni čovjek pade a da je jedva zastenjao. Zatim malog krivonog Židova Adlera s Impregnacije ne znam je li stigao da dotakne, a on pade bez svijesti, i to na krilo meni koji sam sjedio na svom koferu uza zid. Goldsteina je morao neko­ liko puta udariti dok je pao. ‘Ti si Židov?’ - zapita. ‘Ako sam Židov, nikome nisam nikakva zla uradio!’ Kasnije se Goldstein vajkao kako nije odmah razu­ mio da ovaj okušava s koliko će udaraca šakom oboriti čovjeka, a da se sjetio, mogao je stvar odmah skratiti... Međutim, dra Voju Besarovića iz Sarajeva nisu mogli oboriti, boksah su ga, ah uzalud. Nije pao... S nama je od Zagreba bio i poznati zadrugar, paroh prvo u Boviću, a onda u Ogulinu, Stevan Ćurčić. Visok, lijep, pune crne brade, mlađi čovjek, sad u razderanoj bijeloj košulji, s tragovima modrica po tijelu. Njega su dušmanski tukli još i kad je bio na zem­ 38

Logor lijepoga imena

lji. A na kraju jedan naprosto vrišteći iščupa iz zida veliku gvozdenu kuku za ajmove i udari ga nekoliko puto po cjevanicama... A jednoga pitaju što je. Policaj. ‘A policaj si, majku...’ - ‘Nemojte me, ja sam Hrvat!’ - ‘A još si i Hrvat’, pa tek tada okidoše... Čitavo to vrijeme sjedio sam na svom koferu s Adlerom u krilu, smrtno zaplašen jer nikad u životu nisam nešto slično gledao.” “Nakon svega” - nastavlja Radeka - “proveli smo pola sata u grobnoj šutnji.” Radeka ne kaže kakve su ga misli morile u tih “pola sata grobne šutnje”. Nije nalazio riječi tada, da bi riječima probio šutnju, ni kasnije, da bi je riječima mogao opisati. U jednom jedinom danu, iz opijenosti zamamnim proljetnim pejsažem, bačeni su u provaliju poniženja u kojoj im jedan polu­ pijani, zadrigli i balavi grubijan otima komade njihove ljudskosti. “Prvi put sam tada osjetio da u našem jeziku nedostaju riječi koje bi izrekle ovu uvredu, ovo uništavanje čovjeka” - zapisao je talijanski pisac Primo Levi, koji je taj “šok prvoga dana” iskusio u logoru Monowitz kraj Auschwitza. Dodirnulo ih je “radikalno Zlo” (das radikale Böse) - reklo bi se po Kantu. Taj Levijev osjećaj da nema riječi, ta Radekina “grobna šutnja”, trajala je kod moje pokojne supruge Vere skoro deset godina. Zbog prepričavanja, a možda i izmisljanja nekakvih “groznih” političkih viceva, bila je kao 21-godišnja djevojka 1951-1953. šest mjeseci u zatvoru i zatim godinu dana u logoru na otoku Sv. Grgur. Viši oficir Udbe, koji joj je odmjerio “administrativnu kaznu” u trajanju od 18 mjeseci zbog “protunarodne propagande na liniji Informbiroa”, uz pismenu odluku dodao je i usmeno obrazloženje: “Vicevi koje ste u tvojoj grupi na Visokoj novinarsko-diplomatskoj školi izmišljali i širili, subjektivno za vas bili su - kako ti kažeš - samo humor, ali objektivno su bili usmjereni protiv organa narodne vlasti i njenog rukovodstva i bili su štetni. Kako je u sadašnjoj političkoj situaciji naše zemlje glavna fronta narodne vlasti okrenuta obrani od Informbiroa, vaši protunarodni vicevi objektivno su bili u korist Inform­ biroa, pa zato i takva formulacija u administrativnoj presudi.” Kad je nakon odsluženih 18 mjeseci bila puštena kući, Vera je nastavila studije i, zahvaljujući predratnom poznanstvu njenoga oca s Ivanom Šiblom (bili su zajedno u nekom ljevičarskom sindikatu i igrali u nogometnom klubu Radnik), Vera je dobila posao na Radio Zagrebu. T\i smo se nas dvoje upoznali, zavoljeli i vjenčali. 0 svojim zatvorskim i logorskim danima rijetko je nešto spominjala, tek u krat­ kim naznakama u kojima nije krila mučninu tih sjećanja i iskustava. Otvorila se sasvim tek jednog sunčanog ljetnog dana, u petoj godini našega braka, za vrijeme bezbrižnog izletničkog tumaranja otokom Krkom. S plaže u Baski zagledala se u more i u okolna brda. Poželjela je da se popnemo na brdo prema Staroj Baški odakle će se vidjeti otok Grgur. Dan je bio vedar, vidljivost odlična. Prilazeći zapadu, sunce je jarko obasjavalo Velebit, Senj, otok Prvić i Senjska vrata pod nama, a u daljini vrhove otoka Raba i 39

Prvi dio: MOJ OTAC

pred njima otok Grgur, iza njega i Goli otok. Tek tu, na brdu iznad Baške, pred prizorom koji oslobađa dušu, Vera se raspričala. Prije osam godina, u kasno proljeće 1952, vozili su je kroz ova Senjska vrata iz Bakra na otok Gr­ gur. Bio je sunčan dan, a Vera je za sobom imala šest mjeseci iza rešetaka, u tamnim ćelijama beogradske Glavnjače. Iako je i na brodu bila zatočenica, u potpalublju, ipak je kroz malo okno uživala u širini pučine i u blagodati sunčevih zraka po vrhuncima i obroncima otočkih i priobalnih brda. Kad su se približili pristaništu na Grguru, iz luke je dopirala pjesma, složna pjesma mnogih ženskih glasova. Bilo je podne. Kamen je blještao na suncu i Vera je udisala miris mora. Znala je da ide na godinu dana u logor, ali taj logor - pod suncem, uz more, uz pratnju pjesme - predosjećala je kao olakšanje, kao sa­ svim podnošljivu prolaznu stanicu na putu iz zatvorskog mraka u svjetlo slo­ bode. Melodija pjesme bila joj je dobro poznata, zvučala je zanosno, ali riječi su bile nepoznate, nove. Iako ih nije mogla točno razabrati, učinilo joj se da u njima čuje i nekakvu prijetnju. Tek na obali, iz veće blizine, riječi su postale jasne: “Ubit ćemo svakog skota/tko je protiv KaPeJota!” - i onda prodorno skandiranje: “Za koga? Za Tita, za Partiju, svi, svi, svi!’^_/ Natjerali su ih, jednu po jednu, kroz špalir “starih” logorašica, koje su po njima pljuvale, tukle ih, derale im se u uho: “Krmačo!... Kurvo!... Izdajnice!” Vera je kroz špalir posrtala, pridizala se pod udarcima, brisala pljuvačku s lica i suze iz očiju. Bila je bespomoćno ogorčena pod teškim udarcima koji­ ma se gorljivo iskazivala revnost i nanosila bol, a zahvalna blagim udarcima koji su samo hinili udaranje. Na izlazu iz špalira pala je na zemlju i pustili su je da dođe k sebi. U hipu su nestale iluzije o ljudskome postupku na otoku blještećeg sunca i svježega morskoga zraka. U koncentracionim logorima pod nacizmom, komunizmom i pod raznim diktatorskim režimima metode “dočeka” bile su vrlo različite, ali uvijek s jed­ nakom svrhom: novome logorašu odmah na početku pokazati “tko je ovdje gazda”, a tko nitko i ništa, bivši čovjek kojeg treba poniziti, upokoriti, ubiti u njemu njegovu ljudskost. U Mauthausenu i Buchenwaldu, prema pedantno razrađenoj proceduri pri ulasku u logor, novom se zatočeniku oduzimalo sve što je bilo njegovo individualno - cipele, odijelo, lisnica sa slikama njegove djece - da bi na kraju dobio utetovirani logoraški broj na koji se ubuduće mo­ rao odazivati, jer po svojem imenu i prezimenu više nije postojao. Putnicima u Auschwitz i Treblinku “doček” je bio priređivan već u blombiranim stočnim vagonima, u višednevnim transportima bez trunka hrane i bez kapi vode, na putu u plinsku komoru. Na jednom od najsjevernijih gradilišta Gulaga, u Norilsku, na temperaturi od -40 stupnjeva, Karla Štajnera dočekao je nad vra­ tima logorske nastambe smrznuti leš logoraša s natpisom: “Ovakva sudbina očekuje svakoga tko pokuša bježati iz Norilska.” 40

Logor lijepoga imena

Organizama u ustaškom konclogoru “Danica” bila je početnička, primi­ tivna, podložna samovoljnim hirovima, pa je takav bio i sistem “dočeka” pri ulasku u logor. Iako su logoraši u “Danici” bili smještavani odvojeno - pravo­ slavci u “svojim” nastambama, Židovi u svojima, katolici i nešto malo muslima­ na u bivšoj tvorničkoj strojarni koju su logoraši nazvali “Esplanada” - Radeki i mojem ocu uspjelo je ostati zajedno, stiješnjenima s još nekoliko Karlovčana u skučenom stanu bivšeg kočijaša bivše tvornice nazvanom “gajbica”. Bliskost i prijateljstvo između njih dvojice, stvoreno još u zagrebačkom zatvoru, bar im je donekle ublažilo trideset i pet logoraških dana provedenih u “Danici”. Ali “šok prvoga dana” produžio im se i u prvu logorsku noč: “Noć je donijela nemiran san i bdijenje, jer su se čuli mukli udarci i jauci s onu stranu zida, iz kolnice gdje su bili smješteni Srbi iz Ogulina. Njih su doveli domaći ogulinski ustaše i tako ih crno opisali logorskim ustašama, da su ih ovi, kako nam se činilo, čitavu noć tukli i mučili. Sutradan je željezničar Jovetić, otac šestero djece, u besvjesnom stanju natovaren na kola i otpremljen u bolnicu. Tamo su liječnici potpisali daje umro od slabosti srca. A čuvar zgrada bivše tvornice, koji je tada još bio u svom stanu i također čitavu noć nije spavao, kaže izjutra: ‘Je, Isuskrst je trpil muke, ali sigurno takve ni!”’ (Radeka, Sjećanja, str. 47) Taj Radekin opis prvoga dana u logoru “Danica” ima i svoj epilog, koji se zbiva desetak godina kasnije: “Već je spomenuto da je glavni logorski batinaš bio onaj mladi, kao bik zadrigli ustaša. On je upravo tražio priliku na koga će da nasrne. Nije mogao da prođe, sa komadom šlauha u ruci, da nekoga ne potkači. Kazivali su da je nagonio ljude i da izvade udo da bi ih onom gumom mlatnuo. Poslije rata mu je suđeno kad ga je prijavila jedna žena koja je kroz logor ‘Danicu’ izgubi­ la oca. Odnekud su i mene našli da svjedočim. Kod suočenja u karlovačkom SUP-u među više sam ljudi njega odmah prepoznao. A tada mi rekoše da je on već 1941. stupio u NOB i bio dobar borac!!! Oženio se kasnije i u vrijeme suđenja imao dva sinčića. Dok sam kod suđenja u Varaždinu svjedočio, dobaci mi on: ‘Vi mene mrzite!’ Bio sam jako uzbuđen već samim tim što me njegov lik podsjetio na logor, a i u hodniku mi se javiše neki bivši stražari iz logora, oni ‘domaći’, sad i oni pozvani kao svjedoci. Zato nisam mogao oćutati nego se okrenem i kažem mu: ‘Dok ovdje svjedočim ne mislim na vas, nego na vaša dva sinčića!’ Poslije mi na hodniku priđe njegova žena i tast i stari reče: ‘Baš vam fala, gospon, dobro ste mu rekli!’ Zapitam je li njega otac kad tukao. Ne tukao, nego stalno mlatio kao vola. Tim je, izgleda, razjašnjeno što je sin takvog oca upravo tako nečovječno uživao u mučenju bespomoćnih ljudi. Za njega je to bio kao neki ‘roditeljski’ postupak. Suđen je na nekoliko godina, tako da je sada na slobodi, vrši svoj zanat i ima porodicu. Samo bog zna da li i on svoju djecu tuče!” {Sjećanja, str. 48) 41

Prvi dio: MOJ OTAC

*

*

*

Logor “Danica” (po Radeki “logor lijepoga imena”) bio je prvi koncentracio­ ni logor u NDH. Smješten u kompleksu propale Tvornice kemijskih proizvo­ da “Danica”, po kojoj je i dobio ime, za svoju je namjenu imao više pogodnosti: smještaj zatočenika u pogonskim i skladišnim zgradama napuštene tvornice, blizinu koprivničke željezničke stanice (oko 3 km) i industrijski kolosijek koji ulazi u krug logora, veliki ograđeni prostor koji nije bilo teško nadzirati. U do­ kumentima spominje se više različitih naziva - “radni logor”, “sabirni logor”, a najčešće “koncentracioni logor Danica”. U nekim dokumentima, osobito iz prvog razdoblja, nalazi se i naziv “logor Drnje”, po koprivničkom pregradu Drnju, u kojem se nalazila i pošta za logor “Danicu”. Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH osnovalo je logor “Danicu” odlukom od 15. travnja 1941. godine. Toga dana u ranu zoru oko 200 ustaških emigranata na čelu s dr. Pavelićem stiglo je iz Italije preko Karlovca u Zagreb i preuzelo vlast. Istoga dana Glavni ustaški stan (GUS) izvršio je “udjelbu službovanja” pristiglih ustaša. Tako je satnik PTB (Poglavnikove tjelesne bojne) Stjepan Pižeta raspoređen za “političkog logornika u sabiralištu logora Danica”, a zaje­ dno s njime još je sedam ustaša-povratnika “udijeljeno na dužnost” u logoru. Kako su svi oni po nekoliko godina proveli u emigraciji, dobili su najprije tri dana dopusta da posjete svoje kuće i obitelji, pa su na dužnost u Koprivnici nastupili 18. travnja 1941. i preuzeli upravu nad logorom.5 Prvi zatočenici u “Danici” bili su istaknutiji građani srpske nacionalno­ sti iz Koprivnice i okolnih mjesta. Prvi veliki transport uhićenika stigao je iz Grubišnog Polja, gdje je 26/27. travnja u masovnoj raciji pohapšeno oko 530 srpskih muškaraca. Zatim 30. travnja stižu prvi transporti uhićenika iz Bjelovara i Zagreba, još uvijek pretežno Srba, ali već i Židova i “nepodobnih” Hrvata. Tijekom svibnja logor se gotovo svakodnevno puni. Prema redovitim izvještajima, 4. svibnja u logoru su bila 763 zatočenika, 18. svibnja 1007, a tijekom lipnja između 2000 i 3000. Ukupno je u proljeće i ljeto 1941. kroz logor “Danicu” prošlo oko 5600 zatočenika. Istraživač dr. Dizdar prikupio je imena i najvažnije podatke za 3358 logoraša “Danice”, a od toga 2259 bili su Srbi, 600 Židovi, 434 Hrvati, 65 ostalih narodnosti. Za 2862 logoraša “Danice” utvrdio je da su stradali (većina ubijena na Velebitu i na otoku Pagu), dok ih je 496 bilo pušteno iz logora ili su se spasili na neki drugi način. 5 Za ove i većinu ostalih općih podataka o logoru “Danica” oslanjam se na rad dr. Zdravka Dizdara “Ljudski gubici logora ‘Danica’ kraj Koprivnice 1941-1942.”, Časopis za suvremenu povijest br. 2, Zagreb 2002. Dok ovo pišem, dr. Dizdar upravo priprema za tisak knjigu o logoru “Danica”, plod višegodišnjeg istraživačkog rada. Zahvaljujem mu što mi je i u kolegijalnim razgovorima dopunio neka moja saznanja o logoru “Danica”. 42

Logor lijepoga imena

“Danica” nije bio logor namijenjen ubijanju zatočenika. Prema poslijerat­ noj izjavi Martina Kokora, bivšeg blagajnika logora, u “Danici” i na radovima oko nje ubijeno je i umrlo oko 200 logoraša, no vjerojatno je i ta brojka pretje­ rana, jer Radeka, koji je u “Danici” proveo trideset pet dana, piše da su za to vrijeme ubijena tri logoraša. Međutim, postupak s logorašima bio je okru­ tan. Na osnovi više od stotinu sačuvanih izjava preživjelih logoraša dr. Dizdar utvrđuje da su ustaški stražari nove zatočenike “dočekivali udarcima šaka, kundaka, pa i drugih predmeta. Nakon ulaska u logorske nastambe logoraše su odmah ili nakon nekoliko dana opljačkali pojedinci, ali i oni iz uprave... Logoraši su bili izloženi šikaniranju i samovolji pojedinaca i skupina ustaških stražara. Posebno su se te posjete logorskih stražara obavljale noću, kada su bila i najgora mučenja... Posebno su se iživljavali na intelektualcima bez ob­ zira na njihovu vjersku, odnosno nacionalnu pripadnost, kao i na logorašima iz Koprivnice i okolice.” Osiguranje logora i nadzor nad logorašima obavljalo je od svibnja do ko­ lovoza 1941. oko 100 do najviše 120 ustaških stražara i dužnosnika, što je za tako veliki logor i toliki broj logoraša relativno malobrojno osiguranje i nad­ zor. Među stražarima i u upravi bila su u prvo vrijeme i već spomenuta sedmo­ rica ustaša-povratnika, zapravo osnivači logora. Svi ostali bili su mlađi ljudi iz Koprivnice i koprivničkog kraja, pretežno nedoučeni obrtnici i siromašniji seljaci, koji su se tijekom travnja i početkom svibnja dobrovoljno javili u ustašku vojnicu u težnji za redovitom plaćom, besplatnom hranom i odjećom, a po mogućnosti i nekim drugim probicima. Prema svjedočenjima preživjelih zatočenika, ustaški su povratnici u postupku s logorašima najčešće bili grublji od domaćih ustaša, među kojima je bilo velikih razlika: pored manjeg broja krajnje surovih, poput već spomenutog nastranog “boksača”, većina ih se zadovoljavala “prihodima” od podmićivanja i sitnih krađa. Bilo ih je koji su nastojali uspostaviti kakav-takav ljudski odnos s logorašima, jadajući se kako su se prevarili kad su, privučeni raznim obećanjima, dobrovoljno pošli “preobleć se iz civila u vojnu robu”. Zatočenici se kao najsurovijeg sjećaju Martina Nemeca, do 1933. koprivničkog trgovca, zatim ustaškog emigranta i kratko­ trajnog zapovjednika logora u svibnju 1941, koji je i svog šesnaestogodišnjeg sina uvukao u nasilnička iživljavanja nad logorašima. Okružni sud u Bjelova­ ru osudio g a je 1946. godine na smrt vješanjem i kazna je 17. 3. 1947. javno izvršena u krugu bivšeg logora “Danica”. Njegov nasljednik na položaju za­ povjednika logora, koprivnički brijač Nikola Herman, osuđen je i strijeljan u ljeto 1945. godine. Slična je bila i sudbina zapovjednika logorske straže Pavla Gažija-Jandrina. Iako ga Radeka spominje kao jedinog iz logorske uprave koji je znao biti i obazriv, te ponekog logoraša izuzeti od maltretiranja i reći poneku ljudsku riječ, Vojni sud Kalničkog partizanskog područja osudio ga 43

Prvi dio: MO) OTAC

je na smrt, pošto je bio zarobljen u studenom 1943. kad su partizani zauzeli Koprivnicu. Od najodgovornijih iz logorske uprave jedini je Stjepan Pižeta, vičan raznim zavjereničkim i drugim ilegalnim aktivnostima još iz 1933. godi­ ne, u proljeće 1945. uspio pobjeći u Austriju, pa preko Italije sve do Španjol­ ske, gdje je bio aktivan u drugoj ustaškoj emigraciji i neko vrijeme surađivao u hrvatskim emisijama Radio Madrida. * * * U početku je “Danica” bila zamišljena kao radni logor. Prvih nekoliko tjeda­ na za rad sposobniji zatočenici zatrpavali su protutenkovske rovove iskopane na poljima oko Koprivnice i radili na popravku cesta. To nije dugo trajalo, jer su neki logoraši na vanjskim radovima iskoristili priliku da pobjegnu, a neki domaći seljaci su negodovali što im na njihovim poljima rade zatočenici s koji­ ma se vrlo grubo postupa. Seljaci s tim nisu htjeli imati nikakva posla. Kad je moj otac početkom lipnja dopremljen u “Danicu”, vanjskih radova jedva daje još bilo i, koliko znam, njega nikad nisu izvodili izvan logora. Tako je “Danica” ostala samo sabirni i tranzitni logor za uhićenike koji su velikom većinom nakon mjesec ili dva otpremani u druge logore. U “Danici” su bespomoćno čekali svoju sudbinu i nisu ni znali tko to i gdje se to odlučuje o njihovim životima i smrti. U logoru su bili izloženi povremenom maltretiranju i ponižavanju, ali uglavnom su imali slobodu kretanja unutar logora, jer prostor je bio prevelik da bi se mogao striktno kontrolirati. U takvim prilikama, osakaćen za mnoge dijelove svoje ljudskosti, logoraš prianja uz njene ostatke i to mu je često jedini preosta­ li otpor neljudskim okolnostima u koje je bačen. 0 toj logoraškoj drami, o tom tragičnom ali često i zadivljujućem naporu da se sačuva ljudskost, najviše je rekao Primo Levi knjigom Zar je i to čovjek. Najsažetije se izrazio prepričavajući monologe logoraša Steinlaufa, narednika bivše K.u.K. vojske koji se od svih u baraci najrevnije umivao, laštio klompe, prao košulju, “nije se dao”: “Upravo zato što je Lager golemi stroj koji bi da nas svede na životinje, mi životinje ne smijemo postati... Jesmo robovi lišeni svakog prava, izloženi svakoj uvredi, zavjetovani gotovo neizbježnoj smrti, ali nam je ostala jedna sposobnost koju moramo braniti svim snagama, jer je posljednja: sposobnost nijekanja naše suglasnosti.” (prijevod Tvrtka Klarića, biblioteka HIT, Znanje, Zagreb 1993, str. 42)6 6 Knjigu Z ar je i to čovjek napisao je Primo Levi 1946. godine, a punih 50 godina kasnije Jorge Semprun, u knjizi svog logorskog iskustva Pisanje ili život, još uvijek tvrdi: “Primo Levi izrekao je našu zajedničku tjeskobu s nedostižnom sažetošću.” Kad je Theodor Adorno jednom napisao da se poslije Auschwitza više ne može pisati poezija, Primo Levi mu je od­ 44

Logor lijepoga imena

Zato K.u.K. narednik Steinlauf u Monowitzu hoda vojnički usprav­ no; iako izgladnio i već pri kraju snaga, iako u potrganim klompama koje otežavaju svaki korak, on korača ritmički odrješito, svemu usprkos. Slabašnim glasom glad­ nog i umirućeg, pariški profesor filozofge Maurice Halbwachs, u bloku 56 logora Buchenwald, ne­ daleko od Weimara, sa svojim ko­ legom Henrijem Masperoom ras­ preda misli o Goetheu, dok se po obližnjim bukvicama brda Etters­ berg, gdje je nekad Goethe šetao s Eckermannom, sada širi sivi dim i nosi miris spaljenih ljudskih tijela iz logorskog krematorija, u kojem će i tijela profesora Halbwachsa i Zlatko Priča: Milan Radeka, Masperoa uskoro završiti. U Staroj u logoru “Danica”, lipanj 1941. Gradiški zatočenik Ilija Jakovljević, kroz rešetke svoje ćelije prepoznaje pod mjesečinom poznata lica koja ustaški stražari odvode u smrt i osluškuje korake s hodnika koji možda dolaze po njega, a istovremeno kradom piše fragmente iz kojih će nastati literarno najvrednije svjedočanstvo iz ustaških koncentracionih logora. U “Esplanadi” logora “Danica” Zlatko Priča, na prošvercanom papiru, olovkom portretira izmoždena logoraška lica, pa je tako i Radeka sačuvao svoj portret, majstor­ sku minijaturu logorskog svjedočanstva, skoro šezdeset godina kasnije re­ produciranu na naslovnoj stranici Ljetopisa u kojem su objavljena Radekina

Sjećanja. U židovskoj nastambi “Danice” - piše Radeka - “uvijek je živo, stalno o nečem diskusije, ne prepirke ni svađe. Goldstein me odveo tamo jedno veče, jer će referat o situaciji imati jedan stari advokat koji je, ko zna kako, čak iz Berlina dospio u naš logor. Referat nije bio o logorskoj situaciji, nijedne riječi, nego o stanju poslije 22. juna 1941. (tj. poslije napada Njemačke na Rusiju govorio da “u krajnjoj konzekvenci, poslije Auschwitza više se ne može pisati poezija, osim o Auschwitzu.” Iako hiperbolične, na prvi pogled kontradiktorne, mislim da su obje tvrdnje zapravo komplementarne: u paradoksalnom prožimanju daleki su eho katarzičnog šoka što su ga koncentracioni logori 20. stoljeća utisnuli u povijesno sjećanje civiliziranog čovječanstva. 45

Prvi dio: MOJ OTAC

- op. S. G.)”. Oko pedeset komunista, koliko ih je bilo u “Danici”, održavali su svoje sastanke po grupama, imali svoje rukovodstvo i uredno raspoređivali “Crvenu pomoć” u novcu i hrani koja im je putem njihovih tajnih veza sti­ zala u logor. Moj otac je od bolje opskrbljenih židovskih logoraša prikupljao pomoć za izgladnjele srpske logoraše iz Bosne, i sam im je pomagao, pa su ga se neki od preživjelih u poslijeratnim iskazima po tome i sjećali. Spominje ga i jeromonah Nektarije Dazgić, koji je 1941. bio upravitelj manastira Gomirje. Zajedno s još oko stotinu istaknutih pravoslavaca iz Gomirja i šire okolice, nakon pet noći grubog šikaniranja u ogulinskoj kuli, Dazgić je bio doprem­ ljen u logor “Danicu”. Ta su ih ustaški stražari dočekali na uobičajeni način, brutalnim premlaćivanjem prvoga dana. Jeromonah Dazgić o tome svjedoči iz 1962. godine: “...Ljudi su prosto rikali kao zvijeri od grozote i strahote. Većinom bili smo modri i okrvavljeni. Ta je bilo sveštenika više od trideset... Ostalo bili su učitelji, trgovci i općinski službenici, seljaci, radnici, domaćim sa svojim sinovima. Posle ovakve nevolje dato nam je da si svaki napravi na betonu ležaj gdje će ležati bez slame i bilo čega. Ovako na golom podu proveli smo više noći dok se nije našao neki bogati Jevrej, knjižar ing. Ivo Golštajn, trgovac iz Karlovca i dao novaca da se kupi nekoliko bala slame...7 Za hranu dobivali smo u l i sati prije podne, a drugi dan uveče u 6 sati. To toliko, da je čovek imao nešto toploga u stomaku. Ostalu hranu dobivali smo od pojedinih logoraša Jevrej a koji su dobivali pakete od svojih kuća, pa su dijelili sa onima koji nisu imali...” (Str. 206 u knjizi Đ. Zatezalo Radio sam svoj seljački i kovački posao - Svjedočanstva genocida, Prosvjeta, Zagreb 2005). Neki su logoraši mojega oca upamtili po pretjeranom optimizmu, navod­ noj lakovjernosti, koju spominje i Radeka. Uoči 13. lipnja među logorašima kolale su glasine da će za Pavelićev imendan logor “Danica” biti raspušten, a moj je otac navodno suviše optimistički prepričavao te glasine. Pokušavam domisliti je li zaista povjerovao ili je to bio samo usiljeni optimizam - manje od “wishful thinking”, ali i više od lažne glume - kojim je samome sebi i svojim logoraškim supatnicima želio pružiti nekoliko dana ispunjenih iskricom nade. Od amnestije, naravno, nije bilo ništa, pa je razočaranje moralo biti utoliko teže. Je li bilo vrijedno buditi nadu koja će biti ubijena razočaranjem? Ili je nada, pa makar i vidno varava, bila neophodna da bi se sačuvala otpornost, neljudskim okolnostima usprkos?

7 Moj otac nije baš bio “neki bogati Jevrej”, iako mislim daje kod sebe mogao imati dosta novca. Sjećam se daje mama u to vrijeme svašta iz kuće prodavala, povukla je novac i vrednije predmete iz knjižare, a i naši bogati prijatelji Veličkovićevi tada su nam nudili novaca, ako zatreba i koliko treba. 46

Logor lijepoga imena

U lipnju 1941. Židovski odsjek Ustaškog redarstva počeo je zahtijevati da Židovske općine iz svojih sredstava podnose troškove za prehranu židovskih zatočenika u koncentracionim logorima. Zagrebačka Židovska općina tada je još imala dovoljno snage da opskrba za Židove u “Danici” bude prilično redo­ vita i izdašna. Išla je preko Židovske općine u Koprivnici, koja je neko vrijeme s koprivničkim ustaškim logornikom Hermanom uspjela održati dogovor po kojem je dobar dio plaćene i poslane hrane bio zaista utrošen za židovske logoraše ili njima dostavljen. Kako su mnogi od njih primali i pakete od kuće, makar i “cenzurirane”, židovski zatočenici u “Danici” mogli su pomoći nekim drugim logorašima koji su doslovce gladovali na logorskoj praznjikavoj “bućkuriš” juhi, dobivenoj samo jednom na dan. To je trajalo sve do 22. srpnja 1941. kad su u velikoj raciji uhićeni svi koprivnički Židovi (izuzev desetorice koji su zahvaljujući raznim slučajnostima izbjegli uhićenje) i dopremljeni u logor “Danicu”. Bilo ih je ukupno 337. Već 24. srpnja svi su bili otpremljeni u druge logore, većinom u Gospić. Nestali su negdje na Velebitu ili na Pagu, zajedno s velikom većinom od oko 600 preostalih židovskih zatočenika “Dani­ ce”, od kojih se svega 12 spasilo. * * * Svake nedjelje tijekom lipnja i u prvome tjednu srpnja, a često i ponekim radnim danom, moja je majka odlazila u Koprivnicu posjetiti oca. Jednom ili dvaput s njom je išla i Jaga. Na glavnome ulazu u logor u određeno su se vrijeme mogli predati paketi s hranom i drugim potrepštinama, uz punu neizvjesnost koliko će od toga stići do zatočenika kojima je paket namijenjen, a koliko će “cenzurirati” ustaški stražari i uprava logora. Moja je snalažljiva majka brzo upoznala dva-tri ustaška stražara koji su rado primali “nagradu za trud” i tako su njeni paketi redovito stizali do oca, ponekad i “necenzuri­ rani”. Na sličan način, a možda i redovitim putem s dozvolom uprave logora, majka je dosta često mogla nakratko razgovarati s ocem. Ne sjećam se što nam je i koliko pričala o tim razgovorima, ali znam da se s tih posjeta ocu vraćala zabrinuta i nije više ni pokušavala glumiti optimizam. Jednom je majka i mene povela u posjet ocu. Bilo je to - uspio sam točno rekonstruirati datum - u nedjelju 29. lipnja. Malo je u mojem sjećanju događaja s toliko zapamćenih slika, kao taj mamin i moj put u posjet ocu, u logor “Danicu” kraj Koprivnice. Cestom od koprivničkog kolodvora rastegla se duga kolona žena s košarama, torbama, naprtnjačama. Na glavnome ulazu u logor ustaški stražari osornog ponašanja preuzimaju hranu i pakete za logoraše, ali već se čuje da danas neće biti dozvola za razgovor. Majka po strani šuška s jednim mladim ustašom kojem predaje hranu za oca i nešto 47

Prvi dio: MOJ OTAC

se kradom dogovara. Malo kasnije majka i ja čekamo pred nekim malim i zabačenim, stražnjim vratima golemog logora. Napokon nailazi mladi ustaša, sada s karabinom preko ramena, i gura pred sobom mojega oca, kao da ga nekamo sprovodi. Zaustavlja se iza jednoga grma i tu nam dozvoljava da s ocem razgovaramo. U bojazni da će netko naići i otkriti ga u prestupu, za koji mu je majka platila priličnom svotom, ustaša se stalno ogledava oko sebe i požuruje nas. Nastojeći bar napola savjesno obaviti svoju nadzirateljsku dužnost, ni trenutka nam ne omogućuje razgovarati nasamo i cijelo vrijeme stoji uz nas. Otac i majka služe se šiframa: - Jučer sam vidio gospodina Itona. Priča da kod ujaka Šaju njje dobro. “Iton” na hebrejskom znači “novine”, a “Šaju” se zove mamin brat u Černovicu koji je od 1940. pripojen Rusiji. Otac je, dakle, vidio novine s vijestima o njemačkim pobjedama u Rusiji. - Gospodin Iton pretjeruje i mnogo laže. Onkel Šaju možda je malo iznenađen, ali će se brzo oporaviti - nastojala je biti uvjerljiva majka. - Tako sam i mislio - tješio se otac. Na povratku u vlaku za Karlovac majka me zapitala: - Jesi li primijetio da je tata bio malo natečen i malo čudno izgledao? - Nisam. Nakon duljeg oklijevanja objasnila je: - Mislim da su ga tukli. Nije mi htio priznati, ali ja sam sigurna, tukli su ga - snuždeno je zaključivala. Ja sam vjerojatno odšutio, ali joj nisam povjerovao. U mojoj dječačkoj per­ cepciji naprosto nisam mogao zamisliti da je netko mogao tući mojega oca, osobu na najvišem pijedestalu mojih uzora i autoriteta. Iako smo se poslije rata 1945-47. u Karlovcu češće viđali, obzirni Radeka nikad mi to nije spome­ nuo, ne želeći dirati u dječačke traume koje su tek zacjeljivale, a nikad i nisu sasvim zacijelile. Kad sam 1981, u tjedniku Oko, u trećem nastavku Radekinih memoarskih zapisa, pročitao kroz kakva je ponižavajuća maltretiranja prola­ zio moj otac, dugo se nisam mogao smiriti. U mislima sam gledao slike što ih je Radeka opisao, u mojoj mašti mučno dograđivane i raščlanjivane, a muka prati te slike i danas. One nedjelje 29. lipnja 1941, u vlaku iz Koprivnice za Zagreb i Karlovac, moja je majka bila u pravu. Točno je naslutila da su baš toga dana opet tukli mojega oca. Vidjela je to u njegovim očima, možda i po nekim tragovima na licu ili po rukama. Tko zna, možda g a je tukao onaj isti ustaša koji je tog jutra od mame primio priličnu svotu da bi nam doveo oca na kratko viđenje - koje je ocu i meni bilo posljednje.

48

Logor lijepoga imena

U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu, u fondu “Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu, NDH kut. 1” pod brojem 887/41, nalazi se do­ kument o jednom od posljednjih pokušaja moje majke da izbavi oca. To je molba koju je mama 18. lipnja 1941. uputila Ministarstvu unutarnjih poslova pod naznakom “Predmet: Ing. Ivo Goldstein iz Karlovca u logoru Drnje - da se pusti na slobodu”. Ne znam tko joj je tu molbu pisao, vjerojatno neki ne baš jako pismeni advokat, ali sastavljena je pravnički korektno i sadržajem vrlo jasno, bez udvorništva, kakvo je u to vrijeme u takvim dokumentima bilo uobičajeno. Tekst prenosim u cijelosti, sa svim pravopisnim i stilskim nezgrapnostima:

Moj suprug ing. Ivo Goldstein, vlasnik knjižare u Karlovcu bio je za­ tvoren u uzama sudbenog stola u Karlovcu od 13. travnja do 26. travnja 19hl. kroz koje vrijeme nije uopće saslušavan, te je 26. travnja 194.1 bio odpremljen u Zagreb u redarstvene uze, gdje je proboravio sve do 6. lipnja 1941. - U to vrijeme, što je sjedio u uzama zagrebačkog redarstva bio je jedanputa preslušan, prigodom kojega preslušanja je bio zapitan, zašto je on razglašen u Karlovcu kao komunista, pošto ništa o tome ne predloži. Preslušavanjem nije ništa izbilo što bi njega moglo teretiti. Dana 6 lipnja 1941 odpremljen je moj suprug u logor Drnje (Danica) kod Koprivnice, gdje se i danas nalazi. Kroz cijelo vrijeme što je živio u Karlovcu zadnjih 12 godina, nikada nije imao neugodnosti sa vlastima. Iz gornjeg proizlazi daje već više od dva mjeseca moj suprug zatvoren iako mu se ništa ne može prigovoriti, stoga skromno molim slavni naslov, da bi izvolio odrediti što je potrebno da se ing. Ivo Goldstein iz Karlovca pusti na slobodu nakon više od dvomjesečnog pretrpljenog zatvora zbog teških materijalnih prilika u kojima se nalazimo, a imademo dvoje djece od kojih je jedan svršio 2. razred pučke škole a stariji 2. razred realne gimnazije, te nam je potrebna očinska pomoć. Karlovac, 18. lipnja 1941. -Lotte Goldstein, supruga ing. Ive Goldsteina Legalistički kolosijek ustaškog režima ovaj put je funkcionirao vrlo ažurno: iz dokumenta je vidljivo da je molba moje majke zaprimljena u Ministarstvu unutarnjih poslova NDH već 19. lipnja i da je istoga dana pod brojem 10038 proslijeđena Ravnateljstvu za javni red i sigurnost s napomenom “Ustupa se na uredovanje”. U RAVSIGUR-u molba je zaprimljena 20. lipnja i već 23. lipnja upućena Ustaškom povjereništvu Koprivnica s napomenom “Do­

49

Prvi dio: MOJ OTAC

stavlja se na uredovanje” i potpisom “Predstojnik odsjeka, Dr. Aleksandar Benak”. U Ustaškom povjereništvu za grad i kotar Koprivnicu spis je zapri­ mljen 24. lipnja pod brojem 887 s potpisom Nikole Hermana i odmah upućen “Zapovjedništvu logora Danica - na saslušanje interniranog, a po tome spis sa zapisnikom povratiti”. Međutim, spis se iz logora “Danica” nije vratio. Nema ga u uredno sređenoj omotnici 887/41 niti u cijeloj kutiji arhivskog fonda “Ustaško povjereništvo za grad i kotar Koprivnicu”. Legalistički kolosijek ustaškog režima funkcionirao je samo do određene kritičke točke, a dalje je sve teklo po onom drugom ko­ losijeku, izvanzakonskom. Moj otac u logoru “Danica” nije bio saslušan, iako je takvo saslušanje bilo službeno naređeno. Nije mu ni usmeno ni pismeno saopćeno što će se dalje s njime dešavati. Njegova je sudbina odlučena jednim usmenim naređenjem, izrečenim u Glavnom ustaškom stanu u Zagrebu 30. lipnja 1941. godine. Tada je Nikoli Hermanu, ustaškom povjereniku za grad i kotar Koprivnicu, rečeno da sve Srbe i Židove iz logora “Danica” u roku od mjesec dana otpremi u Gospić, na raspolaganje tamošnjem Župskom redar­ stvenom ravnateljstvu. Za veliku većinu otpremljenih Gospić je bio samo pro­ lazna stanica na putu prema Jadovnu na Velebitu ili Slanom na otoku Pagu, prvim logorima smrti u ustaškoj NDH.

50

5. Pismo Kad je prvi dio ove knjige već bio napisan, iz Nacionalne i sveučilišne knjižnice iznenada me potresla vijest: voditelj Zbirke rukopisa i starih knji­ ga, Ivan Košić, javlja da je arhivist Drago Pažin, sređujući ostavštinu Vinka Nikolića, pronašao dvije stranice pisma koje je meni iz zagrebačkog zatvo­ ra 1941. napisao moj otac. Šalju mi slabo čitljivu fotokopiju: da, to je očevo pismo, njegov rukopis. U gornjem desnom uglu jasno se vidi nadnevak “Za­ greb - zatvor, 2. V 1941”, a pismo je naslovljeno “Dragi Slavko!” Do mene je putovalo pune šezdeset četiri godine, a na mene djeluje kao da mi otac piše iz velebitske jame koja je njegov grob. Narednog dana u trezoru Nacionalne i sveučilišne knjižnice u ruci držim ve­ liki list požutjelog papira, s obje strane ispisan olovkom, uredno lijepim ruko­ pisom mojega oca. Papir je osam puta pomno presavinut na jednake manje površine, na način koji je uobičajen za pisma što ih uznici iz zatvora i logora kradom šalju svojim obiteljima. Tanka zatvorska olovka s vremenom je iz­ blijedjela, riječi su mjestimično teško čitljive, ali uz pomoć povećala i skenera cijeli se tekst može pročitati. Vidi se daje pisan bez žurbe i nervoze, jer ruko­ pis je od prvog do zadnjeg retka kaligrafski pravilan i ujednačen. Ujednačeni su i razmaci među recima: na prvoj stranici 30 redaka, na drugoj 31. Na kraju druge stranice misao nije dovršena - prekinuta je usred rečenice. Kamo je nestao nastavak pisma? Otvara se niz neodgovorivih pitanja. Kako je pismo, namijenjeno meni, dospjelo do Vinka Nikolića, dužnosnika u promidžbenim službama ustaškog pokreta i oružanim snagama NDH do 1945. i urednika Hrvatske revije u emigraciji od 1951. do 1990. godine? Što mu je trebalo to pismo i zašto ga je pola stoljeća držao u svojoj arhivi i vukao sa sobom po izbjegličkim stazama i bogazama do Buenos Airesa i Barcelone i opet natrag u Zagreb, a meni nikad nije ni spomenuo da ga posjeduje, iako smo se više puta vidjeli i o mnogočemu razgovarali? Moj m ije otac pisao: 51

Prvi dio:

m oj

0TAC

-£Ww. .,. i^v... ^

X » .- X

UW

->MA.

i~r