U što vjerujem?
 9789533043807

Citation preview

Lav Tolstoj U što

vjerujem? s ruskoga preveo: Luka Malnar

lI!J vlblz

biblioteka TRIDVAJEDAN

knjiga 97.

naslov izvornika:

Lav Nikolajevič Tolstoj "1CnOBEAb. B 4EM MOfl BEPA?

copyright

© 2012.

za hrvatsko izdanje:

V.B.Z. d.o.o. Zagreb

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem

ISBN:

795686.

978 953 304 380 7

P

R o

ž I v I o

s A M

pedeset i pet godina na svijetu i, izuzev onih

prvih četrnaest ili petnaest godina djetinjstva, trideset i pet sam godina bio »nihilist« u pravom smislu te riječi, to jest nisam bio socijalist i revo­ lucionar, kako se ta riječ obično shvaća, već sam bio nihilist u smislu odsutnosti svake vjere. Prije pet godina povjerovao sam u Kristov nauk - i moj se život izne­ nada promijenio: izgubio sam volju za onim što sam prije cijenio, i dobio sam volju za onim prema čemu sam prije bio ravnodušan. To što mi je prije izgledalo dobro, pokazalo se lošim, i to što mi je prije izgledalo loše, pokazalo se dobrim. Sa mnom se desilo to što se dešava s čovjekom koji se nekamo zaputio po poslu i odjednom putem zaključio da mu je taj posao posve nepotreban, te se okrenuo i pošao nazad. I sve što je bilo s desna našio se s lijeva, i sve što se nalazilo s lijeva našla se s desna: prijašnja želja - čim se više udaljiti od polazišta - prometnula se u želju da se vrati čim bliže. Smjer mojeg života, moje težnje, postale su drugačije: i dobro i zlo promijenili su strane. Sve je to poteklo od toga što sam prestao shvaćati Kristov nauk onako kako sam ga shvaćao prije. Ja ne želim tumačiti Kristov nauk, ja jedino želim rastumačiti kako sam došao do onoga što je u njemu posve jednostavno, jasno, razumljivo i nedvosmislena, upućeno svim lj udima i kako je ono što sam shvatio preokrenulo moju dušu i dalo mi spokoj i sreću. Ja ne želim tumačiti Kristov nauk, nego želim samo jedno: spriječiti da ga se tumači. Sve su kršćanske crkve oduvijek priznavale kako su svi ljudi, različiti po svojoj učenosti i umu - i pametni i glupi - pred Bogom jednaki, da je svima dostupna Božja istina. Krist je čak rekao kako je Božja volja da se nemudrima otkriva što je skriveno od mudrih. Ne mogu svi biti upućeni u tajne dogmatike, homiletike, teologije i dr., ali svi mogu i moraju shvatiti to što je Krist rekao milijunima priprostih i 5

nemudrih ljudi koji su živjeli i koji žive. Baš to, ono što je Krist rekao svim tim priprostim ljudima koji još nisu imali mogućnost da se za razjašnjenje obrate Pavlu, Klementu, Zlatoustom i drugima, baš to j a prije nisam shvaćao, a sada sam shvatio; baš to ja i želim ispričati svima. Razbojnik na križu povjerovao je u Krista i spasio se. Zar bi stvarno bilo ružno i za nekog štetno da razbojnik nije umro na križu, nego da je s njega sašao i ispripovijedao ljudima kako je povjerovao u Krista. Ja sam baš tako, kao razbojnik na križu, povjerovao u Kristovo učenje i spasio se. I to nije daleka usporedba, nego najjasniji opis duševnog stanja u kojem sam se nalazio prije, stanja očaja i užasa pred životom i smrću, i stanja spokoja i sreće u kojem se nalazim sada. Ja sam, kao i razbojnik, znao da sam živio i da živim loše i vidio sam da većina ljudi oko mene živi isto tako. Ja sam, baš kao i razbojnik, znao da sam nesretan i da patim, dok jednako nesretni ljudi pate oko mene, i iz tog položaja nisam vidio nikakva izlaza osim smrti. Ja sam, baš kao i razbojnik na križu, bio nekom silom pribijen za život zla i stradanja. Razbojnika j e nakon besmislene patnje čekao strašan mrak smrti, a i mene je čekalo isto. U svemu sam tome bio u potpunosti nalik razbojniku, s razlikom što je on već umirao, dok sam ja još uvijek bio živ. Razbojnik je mogao povjero­ vati da ga spasenje čeka za grobom, a ja u to nisam mogao povjerovati jer me je, osim života za grobom, čekao još i život na zemlji. A ja taj život nisam shvaćao. Č inio mi se užasnim. I najednom sam čuo Kristove riječi, shvatio ih, te su mi se i život i smrt prestali činiti zlom, i umjesto očaja osjetio sam životnu radost i sreću koju smrt nije mogla pokvariti . Zar bi stvarno komu moglo štetiti kad bih ispričao kako mi se to de silo?

I.

O

T o M E

z A

š T o

prije nisam shvaćao Kristova učenje, te kako sam

ga i zbog čega shvatio, napisao sam dva znamenita djela: Kritiku dogmatskog

bogoslovija, te Novi prijevod i sjedinjenje četiri evandeija s objašnjenjima. U drugom sam navedenom djelu nastajao metodički, korak po korak, raščistiti sve što od ljudi skriva istinu te sam nanovo, stih po stih, preveo, usporedio i objedinio četiri evanđelja. Taj posao traje već šestu godinu. Svake godine, svaki mjesec, nalazim nova i nova razjašnjenja i potvrde osnovne misli, ispravljam pogreške koje su mi se u žurbi i zanosu potkrale u radu; ispravljam ih i dopunjujem ono što je već urađeno. Moj će se život, od kojeg nije preostalo mnogo, vjerojatno okončati prije ovog posla. No uvjeren sam da je taj posao nužan i stoga ću dok sam živ raditi što mogu. Takav je moj stalni vanjski rad nad bogoslovljem i evanđeljima. Međutim, moj unutarnji rad, taj koji ovdje želim opisati, nije bio takav. To n ije bilo metodička istraživanje bogoslovija, tekstova evanđelja - to je bilo trenutno odbacivanje svega što je skrivalo smisao Kristova nauka, trenutno obasjanje svjetlom istine. To je bio događaj kakav bi se vjerojatno desio čovjeku koji bi prema pogrešnom crtežu tražio smisao u hrpi malenih, izmiješanih komadića mramora, kad bi se najednom po najvećem komadiću dovinuo da je riječ o posve drugom kipu, te bi započevši slagati po novome našao potvrdu svoje misli u svakom pojedinom komadiću koji bi svojim razlo­ mljenim krivinama prianjao uz ostale. Meni se dogodilo baš to. Ja ovdje želim pripovijedati o tome. Ja želim ispričati kako sam pronašao ključ razumijevanja Kristova učenja koji mi je otkrio nesumnjivu i jasnu istinu te otklonio sumnje. Otkrio sam to na sljedeći način. Otkad sam, gotovo još u djetinjstvu, počeo čitati evanđelje radi samog sebe, kroz čitavo me evanđelje više od svega dirnulo i ostavilo potresenim propovijedanje ljubavi, skromnosti, poniznosti, samoodricanja i uzvraćanja dobrim za zlo. U tome je za mene

oduvijek bila bit evanđelja, ono što sam u njemu volio svim srcem, ono u čije sam ime, nakon očajanja i nevjerovanja, priznao istinitost smisla koji kršćanski radni narod pridaje životu, i u čije sam se ime podčinio onim vjerovanjima koja ispovijeda taj narod, to jest Pravoslavnoj crkvi. Međutim, podčinivši se Crkvi, ubrzo sam zamijetio kako u crkvenom učenju ne nalazim potvrdu i razjašnjenje onih temelja kršćanstva koji su mi se činili najvažnijima; zamijetio sam da meni dragocjena bit kršćanstva nije okosnica onog glavnog u učenju Crkve. Zamijetio sam da to što se meni činilo najvažnijim u Kristovu učenju nije najvažnije i Crkvi. Crkvi je najvažnije bilo nešto drugo. Ispočetka toj osobitosti crkvenog učenja nisam pridavao značenje. Š to ćeš, mislio sam, Crkva smatra da Kristov nauk osim smisla ljubavi, skromnosti i samoodricanja ima još i vanjski dogmatski smisao. Meni taj smisao ne znači ništa, čak me i odbija, no u njemu nema ništa štetno. Ali što sam dalje išao tako, pokoravajući se crkvenom učenju, bilo mi je sve jasnije da ta osobitost crkvenog učenja nije tako nevažna kakvom mi se u početku činila. Od Crkve su me odbijale i čudnovate dogme, i priznavanje nužnosti, pa čak i otvoreno odobravanje progona, smaknuća i ratova, i međusobno osporavanje raznih vjeroispovijesti; ali moje povjerenje u nju najviše su potkopale baš ta ravnodušnost spram onoga što se meni činilo suštinom Kristova učenja, i, obratno, sklonost Crkve prema onome što je za mene bilo nebitno. Osjećao sam da u tome nešto nije kako bi trebalo biti. A što to nije bilo kako treba biti, nikako nisam mogao otkriti; nisam to mogao otkriti zato što Crkva ne samo što nije poricala ono što mi se u Kristovu učenju činilo glavnim, ona je, naprotiv, u potpunosti priznavala da je to važno, no priznavala je na taj način da ono glavno u Kristovu učenju nije bilo na prvom mjestu. Nisam mogao predbacivati Crkvi da poriče suštinu učenja, ali ona ju je priznavala na način koji me nije zadovoljavao. Crkva mi nije davala ono što sam od nje očekivao. Od nihilizma sam prešao k vjeri jedino zato što sam uvidio nemoguć­ nost života bez vjere, bez raspoznavanja dobra i zla, izuzev s pomoću vla­ stitih životinjskih instinkta. To sam raspoznavanje namjeravao pronaći u kršćanstvu. Ali kršćanstvo je bilo, kako mi se tada činilo, samo opće poznato duševno stanje - j ako neodređeno, bez jasnih i obvezujućih životnih pravila. Zbog tih sam se pravila i obratio Crkvi. Crkva mi je, međutim, pružala takva pravila koja me nikako nisu približavala onom kršćanskom duševnom stanj u koje mi je bilo tako dragocjeno, ona su me od njega čak i udaljavala. I ja je više nisam mogao slijediti. Meni je bio 8

nužan i dragocjen život zasnovan na kršćanskim istinama; Crkva mi je pak nudila životna pravila posve strana dragocjenim mi istinama. Pravila koja mi je pružala Crkva, pravila o vjeri u dogme, o izvršavanju sakramenata, postova, molitvi, bila su mi nepotrebna; a pravila zasnovanih na kršćanskim istinama nije bilo. I ne samo to, crkvena su pravila oslabljivala, ponekad i otvoreno uništavala ono kršćansko duševno stanje, koje je jedino davalo smisao mojem životu. Više me od svega zbunjivalo što je sve ljudsko zlo - osuđivanje pojedinačnih ljudi, osuđivanje čitavih naroda, osuđivanje drugih vjera, posljedice takvih osuđivanja: smaknuća i ratovi - Crkva opravdala. Kristovo učenje o skromnosti, neosuđivanju, opraštanju uvreda, o samoodricanju i ljubavi Crkva je hvalila na riječima, i u isto je vrijeme na djelu odobravala ono što je s takvim učenjem nespojivo. Zar je Kristov nauk doista takav da ne može postojati bez proturječja? U to nisam mogao povjerovati. Osim toga, uvijek mi se činilo čudnim što je, ma koliko čitao evanđelje, ono na čemu Crkva utvrđuje pravila o dogmama bilo najnerazumljivije; najrazumljivije je pak bilo ono iz čega je slijedilo kako da se učenje izvršava. Usprkos tomu, dogme i obaveze koje su potjecale iz dogmi bile su za kršćanina utvrđene u najjasnijem, preciznom obliku; o izvršavanju Kristova nauka Crkva je govorila u neja­ snim, maglovitim frazama. Zar je Krist, kad je izlagao svoje učenje, doista želio da bude tako? Rješenje vlastitih sumnji mogao sam pronaći samo u evanđeljima. Č itao sam ih i čitao. U svim mi se evanđeljima, kao nešto osobito, isticala Propovijed na gori. Nju sam i čitao nekako češće od svega ostalog. Nigdje kao na tom mjestu Krist ne govori tako zanosno, nigdje on ne daje tako mnogo moralnih, jasno razumljivih pravila koja zovu ravno u srce svakog čovjeka, nigdje se on ne obraća većem mnoštvu svakojakih jednostavnih ljudi. Ako je bilo jasnih, obvezujućih kršćanskih pravila, ona su se bez sumnje nalazila na tom mjestu. Razjašnjenje svojih nedoumica tražio sam u tim trima glavama Evanđelja po Mateju. Mnogo i mnogo puta pročitao sam Propovijed na gori i svaki put osje­ tio bih jedno te isto: ganuće i oduševljenje stihovima o okretanju obraza, davanju haljine, mirenju sa svima, ljubavi prema neprijatelju - ali i dalje je bio prisutan osjećaj nepotpunosti. Nisu mi bile jasne svima upućene Božje riječi. Nametnuto je bilo previše neizvedivo odricanje od svega, koje je uništavalo sam život, onako kako sam ga ja shvaćao, i stoga mi se činilo da žrtvovanje svega ne može biti neizostavan uvjet spasenja. A čim to ne bi bio neizostavan uvjet spasenja, ništa više ne bi bilo ni određeno, ni jasno. Nisam čitao isključivo Propovijed na gori, čitao sam sva evanđelja i sve 9

teološke komentare na njih. Nisu me zadovoljavala teološka objašnjenja, po kojima stihovi Propovijedi na gori samo ukazuju na savršenstvo prema kojem posrnuli čovjek mora težiti, ali koje ne može dostići vlastitim snagama jer je sav u grijehu, pa zato spasenje treba tražiti u vjeri, molitvi i milosti. Ja se s tim nisam slagao jer mi se uvijek činilo čudnim zašto bi Krist - kad bi unaprijed znao da ljudska snaga nije dovolj na za ispunjavanje njegova učenja - dao tako jasna i prekrasna pravila koja se izravno odnose na svakog pojedinog čovjeka? Kad bih čitao ta pravila, uvijek mi se činilo da se ona odnose upravo na mene, da traže ispunjenje od mene samog. Kad bih čitao ta pravila, uvijek bi me obuzelo radosno uvjerenje da ja mogu odmah, od tog trena, dalje činiti sve tako; ali čim bih osjetio unutarnju borbu oko ispunjenja, nevoljko bih se prisjetio učenja Crkve o slabosti čovjeka koji to ne može činiti sam i oslabio bih. Govorili su mi: treba vjerovati i moliti se. A ja sam osjećao da vjerujem slabo i da se zato ne mogu moliti. Govorili su mi da se treba moliti kako bi Bog dao vjeru, tu vjeru koja daje molitvu, koja daje tu vjeru, koja daje molitvu i tako dalje, u beskraj . Ali i razum i iskustvo pokazivali s u m i d a to sredstvo n ije djelotvorno. Meni se nekako činilo da su u ispunjavanju Kristova učenja djelotvorni jedino vlastiti napori. I tako sam, poslije mnogih i mnogih uzaludnih traženja, izučavanja

dokaza božanstvenosti i dokaza nebožanstvenosti učenja, poslije mnogih sumnji i patnji ponovo ostao sam sa svojim srcem i sa zagonetnom knjigom pred sobom. Ja joj nisam mogao pridati značenje koje su joj davali ostali, niti sam joj mogao pridati neko drugo, niti sam mogao odustati od nje. I tek kad sam izgubio vjeru u sva tumačenja znanstvene kritike i u sva

tumačenja znanstvene teologije, kad sam ih sve odbacio prema Kristovim riječima: »ako me ne prihvatite kao djeca, nećete ući u kraljevstvo Božje ... «, najednom sam shvatio ono što prije nisam mogao razumjeti. Shvatio sam to ne ovakvim ili onakvim vještim, dubokoumnim razmatranjem, uspo­ ređivanjem, izvrtanjem smisla; naprotiv, sve mi se otkrilo zato što sam zaboravio sva objašnjenja. Mjesto koje je za mene bilo ključ svega nalazi se u V. glavi Mateja, stih 39. : »Čuli ste da je kazana: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: ne opirite se zlu . . . 1« Najednom sam prvi put shvatio Citati iz Biblije potječu iz više različitih hrvatskih prijevoda. Namjera prevoditelja bila je što vjernije slijediti ruski prijevod starog originala na grčkom, a ne sam grćki original, ne bi l i se što vjernije slijedili izvodi autorove minuciozne egzegeze. Drugim riječima, svaki Tolstojev citat imao je najbliži prijevod u nekom od hrvatskih izdanja, koja su popisana na kraju knjige. (Nap. Prev.)

10

pravi smisao tog stiha. Shvatio sam da Krist kaže upravo ono što kaže. I u tom trenu ne da se pojavilo nešto novo, već je otpalo sve ono što je bacalo sjenu na istinu, te se istina preda mnom pojavila u punom svjetlu. »Čuli ste, da je kazana: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem da se ne opirete zlu.« Te su mi se riječi najednom učinile potpuno novima, kao da ih još nikada nisam čuo. Kad bih prije čitao to mjesto, uvijek bih nekim čudnim zamračenjem propustio riječi »a ja vam kažem: ne opirite se zlu«. Baš kao da ih i nije bilo, ili da one nisu imale kakva određena značenja. Nakon toga sam razgovarao s mnogim i mnogim kršćanima koji su poznavali evanđelje i često se dešavalo da bih po pitanju tih riječi zamijetio isto zamračenje. Tih se riječi nitko nije sjećao i kršćani bi često tijekom razgovora uzimali evanđelje da se uvjere jesu li one stvarno ondje. Te sam riječi isto tako i ja propuštao, pamteći tek nastavak stiha: »I ako te tko udari po tvom desnom obrazu, pruži mu i drugi „.«, itd. I te bi mi se riječi uvijek činile kao iziskivanje patnje i odricanja nesvojstvenih ljudskoj prirodi. Te bi me riječi ganule. Činilo mi se da bi bilo prekrasno ostvariti ih. Ali mi se također činilo i da nikada neću imati snage da ih ostvarim samo zato da ih ostvarim, da stradam. Govorio sam samome sebi: dobro, okrenut ću i drugi obraz, udarit će me i drugi put; ja ću svoje dati, uzet će mi sve. Više neću imati život. A meni je život dan, zašto da ga se lišim? Krist takvo što ne može tražiti. Prije sam si tako govorio, pretpostavljajući da tim riječima Krist hvali patnju i odricanje, a kad hvali, on ujedno i preuveličava, pa zato govori netočno i nejasno; ali mi je tada, kad sam shvatio riječi o neo­ piranju zlu, postalo jasno da Krist ništa ne preuveličava i ne traži patnju radi patnje, nego da samo veoma određeno i jasno kaže to što kaže. On kaže: »Ne opirite se zlu; i unaprijed znajte da se na vašem putu mogu naći ljudi koji će, kad vas udare po jednom obrazu i ne naiđu na otpor, udarati i po drugom; kad vam uzmu košulju, uzet će i haljinu; kad se okoriste vašim radom, tražit će da radite još više; uzimat će od vas bez vraćanja„. Pa ako i bude tako, vi se bez obzira na sve ne opirite zlu. Onima koji će vas udarati i vrijeđati bez obzira na sve činite dobro.« I kad sam shvatio te riječi onako kako su kazane, isti je tren sve zamućeno postalo jasno, i sve što se činilo kao preuveličavanje, pokazalo se u potpunosti točno. Prvi sam put shvatio da je suština Kristove misli u riječima »ne opirite se zlu«, a da je sve što potom slijedi tek razjašnjenje prvih riječi. Shvatio sam da nas Krist nikako ne uči da okrenemo obraz i pustimo haljinu zato da bismo stradali, nego da nas uči neprotivljenju zlu i kaže kako se može 11

dogoditi da pritom i stradamo. Baš kao što otac koji svojeg sina otpravlja na dalek put na rastanku kaže: »idi po putu, a ako se desi da pokisneš ili da ozebeš, svejedno nastavi«, ali mu time ne naređuje neprospavane noći, gladovanje, kišu i hladnoću; tako ni Krist ne naređuje: »okrećite obraz i stradajte«, već kaže: »ne opirite se zlu i što vam se god desilo, nemojte se opirati zlu.« Za mene je ključ koji mi je otkrio sve bio u doslovno shvaćenim riječima: »ne opirite se zlu ili zlom čovjeku«. I bilo mi je čudno kako sam tako jasne i razumljive riječi mogao shvatiti naopako. »Rečeno vam je: zub za zub, a ja vam kažem: ne opirite se zlu ili zlom čovjeku, i što god da vam rade zli ljudi, trpite, dijelite, no nemojte se opirati zlu«. Pa što može biti jasnije, razumljivije i nesumnjivije od toga? Samo je trebalo shvatiti te riječi jednostavno i doslovno, onako kako pišu, i istog je trena u Kristovom učenju - ne samo u Propovijedi na gori, nego i u svim evanđeljima - sve zamršeno postala jasno, sve proturječna postala suglasno; i glavno, ono što se činilo suvišnim, postala je neophodno. Sve se spojilo u jednu cjelinu i bez sumnje potvrđivala jedno drugo, poput komadića razbijenog kipa sastavljenih kako treba. U toj propovijedi i posvuda u ostatku evanđelja potvrđivala se isto učenje o neopiranju zlu. U toj propovijedi, kao i na svim ostalim mjestima, Krist svoje učenike, to jest one koji ispunjavaju pravilo o neopiranju zlu, ne shvaća drugačije nego kao ljude koji podmeću obraz i daju haljinu, kao progonjene, tučene i bijedne. Svugdje, mnogo puta, Krist kaže da onaj koji nije uzeo križ, koji se nije odrekao svega, to jest tko nije spreman prihvatiti sve posljedice koje potječu iz ispunjavanja pravila o neopiranju zlu, ne može biti njegov učenik. Učenicima Krist kaže: »budite bijedni, budite spremni radi neopiranja zlu primiti na sebe progone, stradanja i smrt« . Sam se pripremao na stradanje i smrt, ne opirući se zlu, otjerao je od sebe Petra kojem je zbog toga bilo žao, i sam je umro zabranivši opiranje zlu i ne iznevjerivši svoje učenje. Svi prvi učenici ispunjavaju pravilo neopiranja zlu i uvijek žive u bijedi, progonima, nikada ne uzvraćajući zlom za zlo. Prema tome, Krist je rekao ono što je rekao. Može se tvrditi da je jako teško neprestano živjeti po tom pravilu; može se raspravljati oko toga hoće li ili ne svaki čovjek koji živi po njegovu pravilu biti blažen; može se reći da je ono glupo, kao što govore oni koji ne vjeruju, da je Krist bio sanjar, idealist koji je postavio pravila po kojima se ne može živjeti, koja su, zbog njegove gluposti, slijedili jedino njegovi učenici; ali nikako se ne 12

smije poricati da je Krist veoma jasno i nedvosmislena rekao baš ono što je želio reći - baš to da se po njegovu učenju čovjek ne smije opirati zlu i da se onaj koji je prihvatio njegovo učenje zato i ne može dalje opirati zlu. Ali ni oni koji vjeruju, ni oni koji ne vjeruju, ne shvaćaju tako jednostavne i jasne Kristove riječi.

II.

K

A D

s A M

s H vA T 1 o

da riječi »ne opiri se zlu« znače: ne opiri se

zlu, naj ednom se promijenila sva moja dotadašnja predodžba o Kristovu učenju i ja sam se užasnuo nad time što do tada ne da nisam shvaćao učenje nego sam ga shvaćao na neki čudan način. Znao sam, svi mi znamo, da je smisao kršćanskog učenja ljubav prema ljudima. Kazati: podmetnuti obraz, voljeti neprijatelje - to znači izraziti suštinu kršćanstva. To sam znao još u djetinjstvu, ali zašto te riječi nisam shvaćao kako pišu, nego sam u njima tražio neki preneseni smisao? Ne opiri se zlu znači - ne opiri se zlu nikada, to jest nikada ne čini nasilje, odnosno takav postupak koji je uvijek oprečan ljubavi. I ako te pritom vrijeđaju, podnesi uvredu, i bez obzira na to ne čini nasilje nad drugima. On je to rekao tako jednostavno i razumljivo da ne može biti razumljivije. Kako sam onda ja, vjeruj ući ili se trudeći vjerovati da je taj koji je to rekao - Bog, mogao u isto vrijeme govoriti da je to nemoguće ispuniti vlastitom snagom? Kad bi mi moj gospodar rekao: »idi i nacijepaj drva«, na što bih mu ja odgovorio kako to ne mogu izvršiti svojom snagom, to bi značilo jedno od dvoga: ili da ne vjerujem u to što kaže gospodar, ili da ne želim raditi to što kaže gospodar. Za Božju zapovijed koju nam je On dao kako bismo je izvršavali; za zapovijed o kojoj nam je On govorio »tko izvrši i nauči, taj će se zvati veliki„.«; za zapovijed za koju je rekao da će samo oni koji je izvršavaju primiti život vječni; zapovijed koju je On sam ispunio i koju je izrazio tako jednostavno i razumljivo da nema sumnje u njezin smisao; za tu sam zapovijed ja govorio da je nemoguće izvršavati je vlastitim snagama, već je za to potrebna natprirodna pomoć - a da je nikada nisam barem i pokušao izvršavati. Bog je sašao na zemlju kako bi ljudima dao spasenje. Spasenje je u tome što je drugo lice Trojstva, Bog-Sin, stradalo za ljude, iskupilo pred Ocem njihov grijeh i dalo ljudima Crkvu u kojoj se čuva milost za vjernike. Ali osim svega toga, taj je Bog-Sin za spasenje dao ljudima i učenje i primjer života. Zašto sam ja onda govorio da je jako teško izvršavati Njegovo 15

životno pravilo, da je bez natprirodne pomoći to čak i nemoguće? On se izrazio tako jednostavno i razumljivo, čak je i izričito kazao: bezuvjetno izvršavajte, a tko ne bude izvršavao, taj neće ući u kraljevstvo Božje. On nikada nije rekao da je ispunjavanje teško, naprotiv, On je rekao: »jaram je moj blag, i breme je moje lako«. lvan, njegov evanđelist, rekao je: »zapovi­ jedi Njegove nisu teške«. I upitao sam se zašto je onda meni bila preteška, dapače bez natprirodne pomoći čak i nemoguća, nedvosmislena i jasna Božja zapovijed, zapovijed za koju On kaže da je lagana, zapovijed koju je On kao čovjek izvršio, i koju su izvršavali njegovi prvi učenici. Kad bi čovjek upotrijebio svu snagu svojeg uma da uništi bilo kakav dani zakon, što bi bilo uvjerljivije nego da kaže kako je taj zakon u suštini neprovediv i da je mišljenje samog zakonodavca o vlastitu zakonu to da za njegovo provođenje treba natprirodna pomoć? A ja sam baš to i mislio za zapovijed neopiranja zlu. Pokušao sam se sjetiti kada i kako mi se u glavu uvukla čudna misao da je Kristov zakon božanski, ali da ga se ne može izvršavati. I, razmotrivši svoj dotadašnji život, shvatio. sam da mi ta misao nikada nije bila izložena u svoj svojoj nagosti (u takvom bi me obliku odbila), nego da sam je, ni ne zamijetivši, upio j_oš u ranom djetinjstvu, te da je sav život koji je nakon toga slijedio u meni samo učvršćivao tu čudnu zabludu. Od djetinjstva su me učili da je Krist Bog i da je njegovo učenje božansko, ali u isto su me vrijeme učili poštovanju institucija koje nasiljem jamče moju sigurnost od zlih ljudi, učili su me da na njih gledam kao na svetinju. Učili su me suprotstavljanju zlu i navodili me na to da je ponižavajuće i sramotno pokoravati se zlom čovjeku i trpjeti ga, a da je pohvalno pružiti mu otpor. Učili su me da treba suditi i smaknuti. Potom su me učili da treba ratovati, odnosno zlim ljudima pružiti otpor ubojstvom, a vojsku kojoj sam pripadao nazivali su kristoljubivom vojskom; i tu su radinost posvećivali kršćanskim blagoslovom. Osim toga su me, od djetinjstva do odrasle dobi, učili uvažavanju onoga što otvoreno proturječi Kristovu zakonu. Opiranje onome koji te uvrijedio, osveta za osobnu, obiteljsku ili nacionalnu uvredu, sve to ne samo što nisu osporavali nego su mi i suge­ rirali kao nešto prekrasno, što nije protivno Kristovu zakonu. Sve što me okruživalo: spokoj , vlastita i obiteljska sigurnost, moja imovina, sve je bilo sazdano na zakonu koji je Krist odbacio, na zakonu »zub za zub«. Crkveni su učitelji učili da je Kristova učenje božanstvena, ali da je ispunjenje zbog ljudske slabosti neizvedivo i da se može ostvariti jedino putem Kristove milosti. Svjetovni su učitelji govorili, a sva je društvena 16

organizacija i dokazivala, da je Kristovo učenje neizvedivo sanjarenje, i da mi zapravo moramo živjeti suprotno Njegovu učenju. To sam priznanje neizvedivosti Božjeg učenja malo-pomalo, nezamj etno, upijao u sebe, pretvarao u naviku koja se do te mjere podudarala s mojim životinjskim instinktima da n ikad i nisam primijetio u kakvu sam se proturj ečju našao. Ja nisam vidio da je nemoguće ispovijedati Krista-Boga kojemu je osnova učenja neopiranje zlu i u isto vrijeme hotimično i spokojno raditi za institucije osobne imovine, sudova, države, vojske, ustanovljujući život

protivan učenju Krista, i još se moliti tom istom Kristu za ostvarenje zakona praštanja i neopiranja zlu. Tada mi još nije palo na pamet ono što mi je sad toliko jasno - da bi bilo mnogo jednostavnije graditi i organizirati život po Kristovu učenju, a moliti se da nam se ostvare sudovi, smaknuća, ratovi - kad su tako neophodni za našu sreću. I shvatio sam odakle je proizašla moja zabluda. Ona je proizašla iz

ispovijedanja vjere u Krista na riječima i odricanja od Njega na djelu. Pravilo o neopiranju zlu jest pravilo koje veže sav nauk u jednu cjelinu, ali samo ako ono nije prazna izreka, nego pravilo koje se obavezno mora izvršavati, drugim riječima kada je ono zakon. Ono je poput patentnog ključa koji može otvoriti sve, ali samo kad ga se gurne u bravu. Opće pri­ znanje da je ta misao samo izreka, neostvariva bez natprirodne pomoći, znači i uništenje čitava nauka. Kakvim bi se drugačije, ako ne nemogućim, moglo ljudima činiti učenje iz kojeg je odstranjena osnovna misao koja veže cijelo učenje? Ljudima koji nisu vjernici to se stvarno i čini kao glupost, i to ne može biti drugačije. Prirediti mašinu, naložiti parni kotao, pokrenuti je, ali pritom ne postaviti prijenosni remen - baš je tako bilo i s Kristovim naukom, kada su započeli učiti da je moguće biti kršćanin i ne izvršavati zapovijed o neopiranju zlu. Nedavno sam sa židovskim rabinom čitao V. glavu Evanđelja po Mateju. Rabin je skoro za svaki stih rekao: to je i u Bibliji, to je i u Talmudu, te bi mi pokazivao stihove Biblije i Talmuda veoma nalik na stihove Propovijedi na gori. Ali kad smo došli do stiha o neopiranju zlu, on nije rekao »i to je u TalmudwK,QaTb«, po Lutheru je prijevod »verdammen«, što znači proklinjati. M noštvo različitih prijevoda još je više pobudilo moje sumnje, i ja sam se upitao što zapravo znači grčka riječ Kp1vw, korištena u oboma navedenim evanđeljima, i što znači Karao1Ka(w, kojom se koristio evanđelisc Luka, koji je po mišljenju stručnjaka pisao na dosta dobrom grčkom jeziku. Kako bi te riječi preveo čovjek koji ne zna ništa o evanđeoskom učenj u i njegovim tumačenjima, i koji pred sobom ima samo te stihove? 28

Potražio sam odgovor u općem rječniku i otkrio da riječ Kp1vw ima mnogo različitih značenja, među ostalima često se koristi u smislu »izri­ cati presudu na sudu«, pa čak i u smislu »smaknuti«, ali nikada u smislu »klevetati«. U rječniku Novoga zavjeta otkrio sam i to da se u Novome zavjetu tom riječi često koristi u smislu »izricanja presude na sudu«. Ponekad se koristi u smislu »odabrati«, no nikada u smislu »klevetati«. I tako mi je postala jasno da se riječ Kp1vw može prevesti na više načina, ali da je prijevod u smislu »klevetati« najudaljeniji i najneočekivaniji. Potražio sam riječ Karao1Ka(w, nadodanu uz riječ Kp1vw koja ima mnogo značenja, očito radi lakše razumljivosti značenja koje je sam pisac imao na umu. U općem rječniku KUTGOIKa(w ima samo jedno značenje -

izricanje kazne na sudu ili smaknuće. U rječniku Novoga zavjeta piše da se ta riječ upotrebljava u Novome zavjetu četiri puta, i to svaki put u smislu presude na sudu ili smaknuća. Dalje sam tu riječ pronašao u Jakovljevoj poslanici, glava V, stih 6, gdje je rečeno: »osudiste i ubiste pravednika«. Riječ osuditi, KUTGOIKG(w, tu se odnosi na Krista koji je bio osuđen na smrt. U Novom zavjetu ili na bilo kojem grčkom dijalektu ta riječ nikad

nema ikakav drugi smisao. Što to može značiti? Na kakvu sam to besmislicu spao! Svatko bi od nas, zamislivši se bar malo nad sudbinom ljudi, ostao užasnut stradanjima i zlom koje u živote unose kazneni zakoni - zlom jednako za onoga koji vrši kaznu kao i za onoga nad kojim se kazna vrši - od smaknuća u vrijeme Džingis-kana, preko revolucionarnih smaknuća, pa sve do smaknuća današnjeg vremena. Niti jednog čovjeka sa srcem neće mimoići osjećaj užasa i sumnje u dobro već od priče o smaknućima, da ne govorim o svjedočenju samom prizoru smaknuća čovjeka kojeg isti takvi ljudi ubijaju tjeranjem kroza šibe, giljotinom ili vješanjem. Kažemo da je svaka riječ evanđelja sveta, a u njemu jasno i izričito piše: »imali ste kazneni zakon, zub za zub, a ja vam dajem novi ne opirite se zlu; svi ispunjavajte tu zapovijed, ne činite zlo za zlo, već uvijek i svima -

činite dobro, opraštajte svima«. Dalje piše »ne sudite«. I da ne bude nikakvih nedoumica u smisao riječi koje su kazane, dometnuto je »ne donosite presude i kazne na sudu«. Moj e srce jasno i razgovijetno kaže: ne pogubljujte; znanost kaže: ne pogublj ujte, što je više smaknuća, to je više zla; razum kaže: ne pogubljujte, zlo se ne može iskorijeniti zlom. Božje riječi, u koje vjerujem, kažu isto. 29

I ja čitam to cijelo učenje, čitam riječi »ne sudite i neće vam se suditi, ne osuđujte i nećete biti osuđeni, praštajte i oprostiti će vam se«, priznajem da su to Božje riječi; da bih nakon toga rekao kako to znači da se ne smijemo baviti spletkarenjem i klevetanjem, i nastavljam smatrati da su sudovi kršćanske institucije, a ja sudac i kršćanin. I užasnuo sam se od siline obmane u kojoj sam se nalazio.

IV.

T A o A s A M s H v A T I o što je Krist mislio kad je rekao »rečeno vam je: oko za oko, zub za zub. A ja vam kažem: ne opirite se zlu«. Krist želi reći: »naučili su vas i navikli ste smatrati dobrim i razumnim to da se silom branite od zla i kopate oko za oko, ustanovljujete sudove za kažnjavanje kriminalaca, policiju, vojsku, obranu od neprijatelja, a ja vam kažem: ne činite nasilje, ne sudjelujte u nasilju, ne činite nikome zlo, čak ni onima koje nazivate neprijateljima«. Shvatio sam da Krist u učenju o neopiranju zlu ne iznosi jedino nepo­ sredne posljedice života po njegovu učenju; On ovdje u opreku osnovama po kojima su živjeli ljudi njegova vremena - Mojsijevu zakonu, rimskom pravu, prema tome i raznim zakonicima našeg vremena - suprotstavlja novu osnovu zajedničkog života, to jest učenje o neopiranju zlu, te pokazuje da ono mora izbaviti čovječanstvo od zla koje ljudi nanose sami sebi . On kaže: vi mislite da vaši zakoni ispravljaju zlo, ali oni ga samo povećavaju. Jedan je put kojim se može stati na kraj zlu: treba uvijek i bez razlike svima uzvraćati dobrom za zlo. Tisuće ste godina pokušavali živjeti po starom zakonu, pokušajte sada obratno, živjeti po mojem zakonu. Začudo, u posljednje sam vrijeme često imao priliku s najrazličitijim ljudima razgovarati o Kristovu učenju o neopiranj u zlu. Iako rijetko, ali ipak sam susretao ljude koji bi se sa mnom složili. Međutim, dva soja ljudi nisu nikada, čak ni u principu, dopuštala doslovno shvaćanje tog zakona i vatreno su zagovarala pravednost opiranja zlu. To su ljudi dvaju krajnjih polova: kršćani patrioti-konzervativci, koji svoju Crkvu zovu istinskom, i ateisti-revolucionari. Niti jedni, niti drugi ne žele se odreći prava na nasilno odupiranje onome što smatraju za zlo. Č ak i najpametniji, obrazovani ljudi među njima nikako ne žele vidjeti jednostavnu, očevidnu istinu da, dopusti li se jednom čovjeku nasiljem opirati onome što on smatra zlom, tada po istoj logici i drugi opravdano smije pružiti nasilni otpor onome što je zlo za njega. Nedavno sam u rukama imao o tom pitanju poučnu korespondenciju pravoslavnog slavenofila i kršćanina-revolucionara. Jedan 31

je branio ratno nasilje u ime ugnjetavane braće - Slavena, drugi je branio nasilje revolucije u ime ugnjetavane braće - ruskih seljaka. Obojica traže nasilje i obojica se oslanjaju na Kristova učenje. Svatko shvaća Kristova učenje na svoj način, ali nikako ne na onaj doslovan i jednostavan koji proizlazi iz Njegovih riječi. Mi smo sav svoj život uredili na osnovi koju je On odbacio, ne želimo shvatiti jednostavan i doslovan smisao Njegova učenja i sami uvjeravamo sebe i druge ili u to da ispovijedamo Njegovo učenje, ili u to da nam je ono nepotrebno. Oni koji sebe nazivaju 'vjernicima' vjeruju da je Krist Bog, drugo lice Trojstva, koje je sašio na zemlju da ljudima pruži primjer života, i oni vrše najsloženije radnje nužne za ispunjavanje sakramenata, za izgradnju crkava, za odašiljanje misionara, utemeljivanje samostana, upravljanje pastvom, širenje vjere itd., ali pritom zaboravljaju jednu malenu okolnost - da trebaju postupati po onome što je On rekao. Nevjernici svoj život pokušavaju urediti na sve moguće načine, samo ne po Kristovu zakonu, unaprijed zaključivši da taj zakon ne valja. Pokušati živjeti po onome što On kaže - to neće nitko. Ali ne samo to, i vjernici i nevjernici unaprijed su zaklj učili kako je to nemoguće, prije nego što su uopće i pokušali živjeti po tome. On kaže jednostavno i jasno: zakon opiranj a zlu nasiljem, koji smo ugradili u osnovu našeg života, lažan je i protuprirodan; nakon čega nam daje novi zakon neopiranja zlu koji, po njegovu učenju, jedini može izbaviti čovječanstvo od zla. On kaže: »vi mislite da vaši zakoni nasilja ispravljaju zlo, a oni ga samo povećavaju. Tisuće godina trudili ste se uništiti zlo zlom i niste uspjeli, nego ste ga čak i umnožili. Slijedite učenje koje sam vam dao i riječima i djelima, i vidjet ćete je li ono istina« . I ne samo što je tako govorio nego je i sam ispunjavao učenje o neopi­ ranju zlu svojim životom i smrću. Vjernici sve to slušaju, Njegove riječi čitaju u crkvama i nazivaju ih božanskim riječima, za Njega kažu da je Bog, ali zatim kažu: sve je to jako dobro, ali nije ostvarivo pri našem ustrojstvu života - to bi promije­ nilo sav naš životni smjer, a mi smo se na njega navikli i volimo ga. I zato mi u sve to vjerujemo jedino u smislu ideala prema kojem čovječanstvo treba težiti - ideala koji se dostiže molitvom i vjerom u sakramente, u iskupljenje i u uskrsnuće iz mrtvih. Ostali ljudi, nevjernici, slobodoumni tumači Kristova učenja, povjesničari religije - Strauss, Renan i drugi - u potpunosti prihvativši crkveno objašnjenje da Kristovo učenje nema nikakve 32

praktične primjene na život kažu da je to sanjarsko učenje, utjeha za ljude slaba uma; oni vrlo ozbiljno pričaju kako je Kristova učenje bilo dovoljno dobro za propovijedanje divljim stanovnicima zabiti Galileje; ali za nas, uz našu kulturu, ono je tek draga nam sanjarija »du charmant docteur«, kako ga je nazvao Renan. Po njihovu mišljenju, Krist se nije mogao podići na razinu s koje bi shvatio svu mudrost naše civilizacije i kulture. Da je on stajao na visini obrazovanja današnjih učenih ljudi, ne bi govorio te mile besmislice »O pticama nebeskim, okretanju obraza i brizi jedino za današnji dan«. Učeni povjesničari o kršćanstvu sude po onom kršćanstvu koje vide u našem društvu. A kršćanstvo našeg društva i vremena priznaje da je istinit i svet naš život - život pod kojim se podrazumijevaju tamnice i ćelije samice, tvrđave, tvornice, novine, bordeli i parlamenti; i iz Kristova učenja preuzelo se jedino ono što ne smeta takvom življenju. A budući da Kristova učenje ruši sav takav život, iz njega se nije preuzelo ništa osim praznih riječi. Učeni povjesničari to vide i s obzirom na to da nemaju razloga zašto bi to skrivali, kao što to čine prividni vjernici, baš takvo Kristova učenje - lišeno svakog sadržaja - podvrgavaju dubokoumnoj kritici, veoma opravdano zaključujući da u kršćanstvu nikada i nije bilo ičega osim sanjarskih ideja. Čini mi se logičnim da prije nego li uopće iznesemo mišljenje o Kriscovu učenju, prvo trebamo shvatiti u čemu je njegova suština. Zaključak je li Njegovo učenje razumno ili nije, nužno podrazumijeva da je On mislio upravo ono što je rekao. A to je ono što ne radimo ni mi, ni crkveni tumači, ni povjesničari. I vrlo dobro znamo zašto to ne radimo. Mi vrlo dobro znamo da je Kristova učenje uvijek obuhvaćalo i obuhvaćat će, poričući ih, sve ljudske zablude, »tohu«, besmislene idole koje želimo opravdati tako što smo ih nazvali Crkvom, državom, kulturom, naukom, umjetnošću, civilizacijom. A Krist nas upozorava baš na njih, ne ispuštajući nikakve »tohu«. Ne samo Krist, nego i svi židovski proroci, i lvan Krstitelj , i svi istinski mudraci svijeta ukazuju na tu istu Crkvu, državu, civilizaciju, nazivajući ih zlom i uzrocima propasti ljudi. Zamislimo da građevinar kaže vlasniku kuće: »vaša je kuća u tako lošem stanju da je treba nanovo sazidati«. Zatim počne nabrajati podrobnosti oko toga kakve za to trebaju grede, kako ih treba ispiliti i kamo ih treba položiti. Kad bi se vlasnik oglušio na sve što mu je građevinar rekao o ruševnom stanj u stare kuće i potrebi za novom, i dalje s hinjenim poštovanjem slušao 33

građevi nara kako predlaže popravke, novi raspored prostorija i namještaja, očito je da bi mu se savjeti građevinara činili beskorisnima; stanar bez poštovanja za građevinara čak bi i otvoreno rekao da su njegovi savjeti glupi. Baš se to dogodilo s Kristovim učenjem. Nisam mogao naći bolju usporedbu, pa sam iskoristio ovu, i sjetio sam se da je Krist propovijedajući svoje učenje iskoristio nešto slično. On je rekao: »razrušit ću vaš hram i u tri dana sazidati novi«. Zbog toga su ga i raspeli. Njegovo se učenje iz istog razloga razapinje sve do današnjice. Najmanje što se može tražiti od ljudi koji prosuđuju čije god učenje jest da pritom shvaćaju učiteljeve riječi onako kako ih je shvaćao sam učitelj . A On svoje učenje nije shvaćao kao kakav dalek i neostvariv ideal čovječan­ stva, ne kao sanjarske pjesničke fantazije kojima je plijenio prostodušne žitelje Galileje; On je svoje učenje shvaćao kao rad, takav rad koji će spasiti čovječanstvo, i On nije sanjario na križu, nego je za svoje učenje vikao i umro. I jednako je tako za isti cilj umrlo i umrijet će još mnogo drugih ljudi. Takvo učenje ne smije se zvati sanjarenjem. Svako učenje istine jest sanjarenje u očima onih koji su u krivu. Mi smo došli do toga da mnogi ljudi (i ja sam spadao među njih) kažu kako j e Kristovo učenj e sanjarija zato što j e nesvojstveno lj udskoj prirodi. Čovjekovoj je prirodi, kažu, nesvojstveno okrenuti lijevi obraz kada ga udare po desnom, nesvojstveno je svoje dati drugome, nesvojstveno je raditi ne za sebe, nego za druge. Č ovjeku je svojstveno, kažu, štititi sebe, svoju obitelj i imovinu, drugim riječima, čovjeku je svojstveno boriti se za svoju egzistenciju. Obrazovani pravnik znanstveno dokazuje da najsvetija čovjekova dužnost jest zaštita vlastitih prava, odnosno borba. Ali potrebno je na trenutak odbaciti ideju da najbolje, sveto ustrojstvo života jest ono koje već postoji i koje je tvorevina ljudi; i argument da je Kristovo učenje nesvojstveno čovjekovoj prirodi isti se tren okreće protiv svojeg zagovaratelja. Tko će poreći da je čovjekovoj prirodi odbojno i mučno ne samo mučenje i ubijanje ljudi, već i mučenje psa, ubijanje kokoši ili teleta (znam ljude koji žive od zemljoradnje koji su prestali jesti meso samo zato što su sami morali ubijati svoju stoku). I usprkos svemu, naš je život ustanovljen tako da za bogatstvo jednog mora patiti drugi, što je protivno čovjekovoj prirodi. Sav ustroj našeg života, cjelokupni složeni mehanizam našeg poretka, kojem je svrha nasilje, svjedoči do koje je mjere nasilje protivno čovjekovoj prirodi. Ni jedan se sudac neće latiti toga da svojim rukama zadavi čovjeka kojeg je po pravosuđu osudio na smrt. Ni 34

jedan načelnik neće osobno odvući seljaka od njegove uplakane obitelji i zatvoriti ga u ćeliju. Ni j ednom generalu ili vojniku ne bi samom po sebi palo na pamet da spali selo i pobije stotinu Turaka ili Nijemaca, ili da uopće ozlijedi i jednog čovjeka - da nije u ratu, lišen vlastite volje putem discipline i prisege. Svaka od tih okrutnosti može se izvršiti jedino kada se odgovornost rasprši (zahvaljujući složenoj državnoj mašini) među mnogo ljudi tako da nitko ne osjeti protuprirodnost svojih postupaka. Jedni zakone pišu, drugi ih provode, treći dresiraju ljude tako da se u njima razvije na vika discipline, to jest besmislenog pokoravanja bez ikakve odgovornosti, četvrta su grupa ti isti disciplinirani ljudi koji nasilje provode u djelo, čak i ubijaju ljude, a da uopće ne znaj u zašto i radi čega. Ali na čovjeku je da se u mislima barem na trenutak istrgne iz mreže svjetovnih institucija u koju se zapleo, i shvatit će što je zaista nesvojstveno njegovoj prirodi. Dovoljno je već da prestanemo tvrditi kako zlo na koje smo se navikli i koje nam donosi dobit jest nesumnjiva božanska istina, i bit će jasno što je čovjeku prirodno i svojstveno: nasilje ili Kristov zakon? Š to je bolje: znati da su mir i sigurnost mene i moje obitelji, sve moje radosti i zadovoljstva - stečeni bijedom, izopačenošću i patnjom milijuna drugih ljudi, smaknućima, tisućama robijaša, milijunima vojnika istrgnutih iz obitelji i iskvarenih disciplinom, s redarima i žandarima koji su tu da na­ bijenim pištoljima uperenima na gladne ljude zaštite moju zabavu, znati da je svaki tečni zalogaj koji strpam u usta ili dam svojoj djeci stečen po cijenu svih tih stradanja, što je neizbježno; ili znati da, kakav god bio, taj zalogaj stvarno jest moj, da nitko nije patio jer mu je bio izvađen iz usta i da nitko nije patio zato da bi mi ga omogućio. Treba samo shvatiti da se u našem sadašnjem ustrojstvu života svaka radost i svaki trenutak mira plaćaj u patnjama tisuća drugih koje obuzdava jedino nasilje - i bilo bi jasno što je svojstveno čovjekovoj prirodi, to jest što je svojstveno ne samo njegovoj životinjskoj nego i razumnoj strani. Treba samo Kristovo učenje shvatiti u njegovu pravom značenju, sa svim posljedicama koje povlači za sobom, i čovjeku će biti jasno da ono ne samo što nije nesvojstveno našoj prirodi nego naprotiv i odbacuje sve ono što jest nesvojstveno našoj prirodi - iracionalno učenje ljudi o opiranju zlu koje je glavni uzrok sve ljudske nesreće. Kristovo je učenje o neopiranju zlu - san! A to što život ljudi, u čije su duše uliveni sažaljenje i ljubav prema drugima, prolazi u paljenju bližnjih na lomačama, bičevanju, nabijanju na kolac, čupanju nosnica, šibanju, mučenju, čuvanj u drugih u okovima, slanju bližnjih na vješala ili na 35

robiju, strijelj anju, čuvanju bližnjih po ćelijama, samicama i zatvorima za žene s djecom, u pokoljima desetaka tisuća na bojištu, u periodičkom dizanju revolucija i kontrarevolucija, u prizoru ostalih koji pasivno izvrša­ vaju takve užase, u prizoru drugih koji pate pod tim užasima ili se za njih osvećuju - to nije san! Treba samo shvatiti bit Kristova učenja kako bi se shvatilo da svijet - ne onaj Bogom dan svijet na radost čovjeku, nego ovaj koji su zasnovali ljudi da bi mogli ginuti - jest san, i to najužasniji, divlji san, tlapnja luđaka iz koje se treba samo jednom probuditi kako se u nju ne bi više nikada utonulo. Bog je sašao na zemlju - Bog Sin, jedno od lica presvetoga Trojstva - utjelovio se i iskupio Adamov grijeh; taj je Bog, tako su nas naučili razmišljati, mogao reći jedino nešto tajanstveno, mistično, toliko teško shvadjivo da je to moguće jedino putem vjere i Božje milosti; ali Božje su riječi jako jednostavne, jasne i razumljive. Bog jednostavno kaže: ne činite zlo jedan drugome i zla neće biti. Može li Božje otkrivenje biti tako jednostavno? Zar je Bog stvarno rekao samo to? Sve se to čini jednostavno i oduvijek poznato. Prorok se Ilija, bježeći pred ljudima, sakrio u špilju i imao otkrivenje da će mu se Bog javiti na ulazu u spilju. Počeo je puhati sjeverac - lomilo se drveće. Ilija je pomislio da je to Bog i pogledao, no Boga nije bilo. Potom započe oluja - gromovi i munje bili su strašni. Ilija izađe da pogleda nije li to Bog, no Boga nije bilo. Zatim se desi potres; oganj se rasplamsao po zemlji, stijene su se tresle, gore su propadale. Ilija pogleda, no Boga nije bilo. Zatim sve utihnu i laki vjetar zapuše s osvježenih polja. Ilija pogleda, i Bog je bio tamo! Takve su i te jednostavne Božje riječi - ne opiri se zlu. One su jako jednostavne, ali u njima je jedini i vječni zakon Boga i čovjeka. Taj je zakon vječan, i ako u povijesti postoji kretanje prema na­ prijed, u smjeru uklanjanja zla, onda je to jedino zahvaljujući ljudima koji su Kristovo učenje shvatili na takav način i koji su zlo podnosili umjesto da mu se opiru nasiljem. Kretanje čovječanstva prema dobru ne vrše mučitelji, nego mučenici. Kao što vatra ne može ugasiti vatru, tako se i zlo ne može ugušiti zlom. Samo dobro, susrevši se sa zlom i pritom se ne zarazivši njime, može ugasiti zlo. U duši svakog čovjeka leži zakon nepromjenjiv poput Galileova zakona - čak i još više nepromjenjiv, jasan i potpun. Ljudi mogu skrenuti s tog puta ili ga sakriti od ostalih, ali to će bez obzira na sve biti jedini put prema pravoj sreći. Svaki korak naprijed učinjen je jedino u ime neopiranja zlu. Kristov učenik može s još više samopouzdanja nego Galileo 36

pred svim mogućim sablaznima i opasnostima ustvrditi: bez obzira na sve, zlo nećete uništiti nasiljem, nego jedino dobrom. I ako je ovo kretanje polagano, to je samo zato što su jednostavnost, razumljivost i racionalnost Kristova učenja, kao i njegova neizbježnost, sakriveni od većine ljudi na najlukaviji i najopasniji način; to jest zato što su sakriveni pod patvorenim učenjem lažno prozvanim Njegovim imenom.

V.

S

v E

J E

P o T v R Đ 1 vA L o

da sam otkrio istinski smisao Kristova

učenja. Međutim, dugo se nisam mogao naviknuti na čudnu misao da sam, nakon što su milijarde ljudi 1800 godina ispovijedale Kristov nauk i nakon tolikih ljudi koji su svoje živote posvetili izučavanju tog nauka, eto baš ja najednom, kao nešto novo, otkrio Kristov zakon. Ali koliko god to bilo čudno, ipak je bilo tako - Kristovo učenje o neopiranj u zlu pojavilo se preda mnom kao nešto sasvim novo o čemu do tad nisam znao baš ništa. I upitao sam se: kako je moglo doći do toga? S obzirom na to da ga uopće nisam mogao shvatiti, mora da sam o Njegovu učenju imao neku lažnu predodžbu. Tako je i bilo. Kad sam pristupio čitanju evanđelja, nisam bio u položaju čovjeka koji nikad nije čuo išta o Kristovu učenju, pa ga je najednom prvi put čuo; naprotiv, u meni je već bila razrađena cijela teorija o tome kako ga treba shvatiti. Krist za mene nije bio prorok koji bi mi otkrio Božji zakon, već je bio dopunitelj i tumač dobro poznatog i nesumnjivog Božjeg zakona. Ja sam već imao cijelo, dobro utvrđeno i jako složeno učenje o Bogu, stvaranju svijeta, stvaranju čovjeka, o Božjim zapovijedima koje je Mojsije dao ljudima. U evanđeljima sam naišao na riječi »rečeno vam je: oko za oko, zub za zub; a ja vam kažem: ne opirite se zlu«. Riječi »oko za oko, zub za zub« predstavljale su zapovijed koju je Bog dao Mojsiju. Riječi »ja vam kažem: ne opirite se zlu« značile su novu zapovijed koja je negirala prvu. Da sam imao jednostavan odnos prema Kristovu učenju, bez teološke teorije koju sam upijao od djetinjstva, lako bih shvatio pravi smisao tih jednostavnih riječi. Shvatio bih da se Krist odriče starog zakona i da daje svoj novi zakon. Međutim, u mene su usadili da Krist ne ruši Mojsijev zakon, nego da ga naprotiv učvršćuje do u najmanju sitnicu i da ga ispunjava. Stihovi 17-23 pete glave po Mateju, koji su trebali biti dokaz toga, prije su mi se činili nerazumljivi i u meni budili sumnje. 39

Kada sam prije čitao Stari zavjet, posebice posljednje knjige Mojsija u kojima su izložena tričava, besmislena i često okrutna pravila, uz koja uvijek stoji: i Bog reče Mojsiju, činilo mi se čudno kako bi Krist uopće mogao odobriti takav zakon, i zašto je to učinio. Ali tada bih pitanje ostavio neriješeno. Na vjeru sam primio tumačenje koje su mi usadili u djetinjstvu, to jest da su oba zakona djelo Duha Svetoga, da se oba zakona slažu i nadopunjuju, da Krist odobrava, dopunjuje i ispunjava Mojsijev zakon. Na koji način On to ispunjava i kako se razrješuje proturječje koje bode u oči kroz evanđelje, stihove 17-20 i riječi »a ja vam kažem«, nisam mogao objasniti. Ali kada sam na kraju shvatio jednostavan i jasan smisao Kristova učenja, bilo mi je jasno da su ta dva zakona oprečna; da nema govora o njihovoj uzajamnoj harmoniji ili o ispunjavanju jednog drugim, već da se neizbježno mora izabrati jedan od njih; te da tumačenje o kojem sam sada govorio mora biti netočno. I, ponovo pročitavši stihove 17-19, one koji su mi se uvijek činili tako nejasnima, zapanjio me njihov jednostavan i jasan smisao. Taj mi se smisao otkrio ne zato što sam ih ovako ili onako presložio i smislio nešto novo, već zbog toga što sam odbacio lažno objašnjenje koje se inače veže uz to mjesto. Krist kaže (Mt V, 1 7- 1 8) : »Ne mislite da sam došao pokvariti zakon ili proroke; nisam došao pokvariti, nego ispuniti. Jer vam zaista kažem: dokle nebo i zemlja stoji, neće nestati ni najmanjeg slovca ili jedne title iz zakona dok se sve ne izvrši.« I dvadeseti stih dodaje: »Jer vam kažem da ako ne bude veća pravda vaša nego književnika i farizeja, nećete ući u carstvo nebesko.« Krist kaže: »ja nisam došao srušiti vječni zakon, radi čijeg su ispunjenja napisane vaše knjige i proročanstva, nego sam došao naučiti vas kako da izvršavate vječni zakon; ali ja pod tim ne mislim na onaj zakon koji vaši učitelj i-farizej i nazivaj u Božjim, već na vječni zakon manj e podložan promjeni nego nebo i zemlja«. Izrazio sam ovu misao drugim riječima samo zato da je jasnije odijelim od uobičajenog lažnog objašnjenja. Kad ne bi bilo lažnog objašnjenja, ne bi se ni smjelo izraziti tu misao drugačije nego tim stihovima, jer za to nema točnijeg i boljeg načina od njih. Objašnjenje da Krist ne opovrgava zakon temelji se na tome što se riječi 'zakon' iz tog stiha, jedino na temelju usporedbe s crticom pisanog zakona, 40

bez svake osnove i protivno smislu riječi, pripisuje značenje pisanog zakona umjesto vječnog zakona. Krist, međutim, ne govori o pisanom zakonu. Da je On mislio na pisani zakon, upotrijebio bi izraz »zakon i proroci« kojim i inače opisuje pisani zakon; ali on upotrebljava sasvim drugi izraz: »zakon ili proroci« . Da je Krist na tom mjestu mislio na pisani zakon, u sljedećem bi stihu, kroz koji se misao nastavlja, upotrijebio uobičajeni izraz »zakon i proroci«, a ne riječ zakon bez dodatka, kako piše u tom stihu. Osim toga, Krist taj isti izraz upotrebljava u Evanđelju po Luki u takvom kontekstu da se u smisao riječi više ne može sumnjati (Luka XVI, 15). Krist se obraća farizejima koji su se pred ljudima opravdavali pisanim zakonom. On kaže: »vi ste oni koji se grade pravedni pred ljudima; ali Bog zna srca vaša; jer što je u ljudi visoko, ono je mrzost pred Bogom. Zakon i proroci su do lvana; od tada se carstvo Božj e propovijeda evanđeljem, i svaki navaljuje da uđe u njega«. I odmah za tim on nastavlja: »Lakše je pak nebu i zemlji proći nego li jednoj titli iz zakona propasti.« Riječima »zakon i proroci su do lvana« Krist ukida pisani zakon. Riječima »lakše je pak nebu i zemlji proći nego li jednoj titli iz zakona propasti« potvrđuje se vječni zakon. U prvom su stihu riječi »zakon i proroci«, dakle pisani zakon; u drugom je riječ »zakon«, dakle vječni zakon. Slijedi, naravno, da su na ovom mjestu suprotstavljeni pisani zakon i vječni zakon, te da su u Evanđelju po Mateju, gdje je vječni zakon izražen riječima »zakon ili proroci« , suprotstavljeni na isti način. Zanimljiva je prošlost stihova 17 i 18 po različitim varijantama. U većini prijepisa naprosto piše riječ »zakon« bez dodane riječi »proroci«. U tom slučaju nema sumnje da se misli na vječni zakon. U drugim prijepisima, kao na primjer u Tischendorfskom i u kanoničkom, dometnuta je riječ »proroci«, ali ne sa sastavnim veznikom i, nego s rastavnim veznikom ili, »zakon ili proroci«, što također isključuje značenj e pisanog zakona i daje smisao vječnog zakona. U nekim prijepisima, koje Crkva nije prihvatila, stoji dodatak »proroci« s veznikom i, a ne s ili, i u tim se spisima pri ponavljanju riječ »zakon« ponovo dopunjuje s »i proroci«. Zbog te se preinake čitav smisao mijenja u to da se Kristove riječi odnose samo na pisani zakon. Iz tih se varijanti vidi prošlost tumačenja ovog mjesta. Jedini jasni smisao jest da Krist, kao u Evanđelju po Luki, priča o vječnom zakonu; međutim, brojni su pisci evanđelja u njegovim riječima htjeli bezuvjetno prepoznati Mojsijev 41

pisani zakon, pa uz riječ »zakon« stoji dopuna »i proroci« , čime je smisao izmijenjen. Drugi kršćani nisu priznavali Mojsijev zakon, pa je u njihovim verzijama dodatak ispušten, ili je riječ »f]« , Što znači i, zamijenjena s »Kat«, što znači

ili. I s tim ili to mjesto ulazi u kanon. No premda je tekst koji je ušao u kanon bez svake sumnje jasan, kanonički tumači nastavljaju ga tumačiti u duhu izmjena koje nisu ušle u kanon. To se mjesto podvrgava bezbrojnim objašnjenjima, to više udaljenim od njegova doslovnog značenja, što se tumač manje slaže s najjednostavnijim i doslovnim smislom Kristova učenja, a većina se tumača drži nekanonskog smisla, upravo onog koji bi se tekstom trebao odbaciti. Kako bi se u potpunosti uvjerili u to da Krist u tim stihovima govori samo o vječnom zakonu, potrebno je ući u značenje riječi koja je dala povod za pogrešna objašnjenja. Na ruskom je to 3BKOH (zakon), na grčkom voµo�,

na hebrejskom tora. Ta riječ na ruskom, grčkom i hebrejskom ima

dva značenja: prvo je nepisani, neformulirani zakon; drugo je pisana forma onoga što određeni ljudi drže za zakon. Razlika između tih dvaju značenja postoji u svim jezicima. Drevni židovi, proroci i lzaija uvijek upotrebljavaju riječ 'tora', zakon, u smislu vječnog, jedinog, nepisanog otkrivenja - Božjeg nauka. Međutim, počevši od Ezre i poslije u Talmudu, tom se riječju koristi u smislu napi­ sanih pet knjiga Mojsija, nad kojima i stoji naslov 'tora' u istom smislu kao i naša riječ 'Biblija'; ali s tom razlikom što mi imamo riječi kojima razlikujemo pojmove 'Biblija' i 'Božji zakon', dok kod židova ista riječ označava oba pojma. Iz tog razloga, kad se Krist koristi riječju 'zakon' - 'tora', koristi se njome ili za odobravanje smisla koji su joj pridavali lzaija i drugi proroci - smisla Božjeg zakona koji je vječan, ili se njome koristi za odbacivanje pisanog zakona pet Mojsijevih knjiga. A kako bi među njima učinio razliku, dodaje riječi ' ili proroci ' kada misli na vječni zakon, i zamjenicu 'vaš' kada misli na pisani zakon. Kad kaže: »ne čini drugome ono što ne želiš da čine tebi; u tom su jedinom sav zakon i proroci«, pritom misli na pisani zakon i kaže kako se sav pisani zakon može svesti jedino na taj izraz vječnog zakona, pa tim riječima ukida pisani zakon. Kad kaže (Luka XVI , 16): »zakon i proroci 42

su do Ivana«, misli na pisani zakon i tim riječima utvrđuje da on više nije obavezan. Kad kaže (Ivan VII, 1 9) : »ne dade li Mojsije vama zakon i nitko od vas ne živi po zakonu«, ili (Ivan VIII, 17) »a i u zakonu vašemu stoji napisana da je svjedočanstvo dvojice ljudi istinito«; ili »riječ napisana u zakonu njihovu« (Ivan XV, 25), On misli na pisani zakon, na taj zakon koji On odbacuje, na taj zakon koji je Njega samog osudio na smrt. (lvan XIX, 7): »Odgovoriše mu Ž idovi, mi imamo zakon i po zakonu našemu valja

da umrije.« Očito je da židovski zakon po kojemu su ga smaknuli nije isti taj Kristov zakon. Kad Krist kaže: »nisam došao srušiti zakon već vas naučiti izvršavati ga, jer se u zakonu ništa ne može izmijeniti, već se sve mora ispuniti«, On ne misli na pisani zakon, nego na božanski, vječni zakon. Ali pretpostavimo da su sve to samo formalni dokazi, pretpostavimo da sam ja vješto izvukao riječi iz konteksta i iz različitih verzija evanđelja, da sam pažljivo sakrio sve što je protivno mojem tumačenju; pretpostavimo da su crkvena tumačenja jako razumljiva i uvjerljiva, te da Krist zaista nije odbacio Mojsijev zakon, nego da ga je ostavio u svoj njegovoj snazi. Pretpostavimo da je tako. Ali čemu tada uči Krist? Po crkvenom tumačenju, uči nas da je On drugo lice Trojstva, Sin Boga-Oca koji je sašao na zemlju kako bi svojom smrću iskupio Adamov grijeh. A svatko tko je čitao evanđelja zna da Krist u evanđeljima ili o tome nije rekao ništa, ili je govorio jako dvosmisleno. Ali pretpostavimo i da mi ne znamo čitati evanđelja i da to u njima piše jasno. U svakom slučaju, Kristovo ukazivanje na to kako je On drugo lice Trojstva i iskupitelj grijeha čovječanstva zauzima najmanji dio evanđelja. Koji je onda sadržaj svega ostalog što čini Kristovo učenje? Ne može se poreći, i svi su kršćani uvijek priznavali, kako je glavni sadržaj Kristova učenja nauk o životu ljudi, to jest o tome kako ljudi trebaju živjeti jedni s drugima. A da bismo priznali kako je Krist poučavao novi način života, trebamo najprije zamisliti kakve god stvarne ljude među kojima je živio. Ako zamislimo Ruse, ili Engleze, ili Kineze, ili Hinduse, ili čak divljake na otocima, sigurno je da će među svima njima postojati vlastita životna pravila, vlastiti životni zakon, i da zato, ako učitelj poučava novi zakon života, on samim time uništava stari zakon života; ne može učiti nešto novo a da pritom ne povrijedi staro. Tako je i u Engleskoj, i u Kini, i kod 43

nas. Učitelj će neizbježno morati rušiti stare zakone koje mi smatramo dragocjenima, ako ne i svetima. U naše se vrij eme još i može dogoditi da će učitelj novog nači na života rušiti samo građanske zakone, vlast ili naše običaje, a da se pritom ne dotakne zakona koje mi nazivamo svetima; makar je i takvo što već teško zamisliti. Ali u židovskom je narodu bio samo jedan zakon - sav božanski, koji je obuhvaćao život u svakoj sitnici. Č emu ih je mogao učiti učitelj koji je unaprijed objavio da je nenarušiv sav zakon naroda kojemu propovijeda? Pretpostavimo da se ni to ne može dokazati. Neka onda oni koji Kristove riječi tumače kao potvrdu Mojsijeva zakona sami sebi objasne: koga je to Krist tijekom cijelog javnog djelovanja razotkrivao; protiv koga se pobunio; koga je nazivao farizejima, pismoznancima (pravnicima) i književnicima? Tko je odbio slijediti Kristovo učenje i tko ga je razapeo? Ako je Krist slijedio Mojsijev zakon, gdje su bili istinski sljedbenici zakona koje bi Krist odobravao? Zar je moguće da nije bilo ni jednog? Za farizeje se kaže da su bili sekta. Ž idovi se s tim ne slažu. Oni kažu: farizeji su istinski sljedbenici zakona. Pretpostavimo da su bili sekta. Saduceji su također bili sekta. Gdje su pravi sljedbenici zakona, a ne pripadnici sekte? U Evanđelju po Ivanu svi se neprijatelji Krista otvoreno nazivaju Ž i­ dovima. Oni ne prihvaćaj u Kristovo učenje samo zato što su Ž idovi. Međutim, u evanđelju Kristovi neprijatelji nisu samo farizeji i saduceji; Kristovi su neprijatelji i pismoznanci, baš oni koji su čuvali Mojsijev zakon, književnici (pismeni ljudi), baš oni koji su zakon čitali, i glavari, baš oni koji su predstavljali narodnu mudrost. Krist kaže: »nisam došao pozvati na pokajanje pravednike nego grešnike«. Gdje su bili pravednici, i tko su bili pravednici? Zar je jedini pravednik bio Nikodem? A i Nikodem je prikazan kao dobar, ali izgubljen čovjek. Toliko smo se navikli na, u najmanju ruku, čudno tumačenje kako su farizeji i nekakvi zli Ž idovi raspeli Krista da nam i ne pada na pamet jednostavno pitanje - gdje su onda bili Ž idovi koji nisu ni farizeji ni zlikovci, nego istinski poštovatelji zakona? Č im se to pitanje postavi, sve je jasno. Krist - bio on Bog ili čovjek - došao je predati svoje učenje narodu kojem se sav život odvijao prema zakonu koji je on zvao Božjim zakonom. Kako je Krist mogao gledati na takav zakon? 44

Svaki prorok, učitelj vjere koji ljudima otkriva Božji zakon, uvijek će se susretati s onim što ti ljudi smatraju Božjim zakonom, i ne može izbjeći dvojaku upotrebu riječi 'zakon'; ono što ti ljudi pogrešno drže za Božji zakon

-

'vaš zakon', i ono što je istinski, vječni Božj i zakon. Ne samo

što propovjednik ne može izbjeći dvojaku upotrebu ove riječi nego on to često i ne želi, te namjerno sjedinj uje oba pojma, ukazujući onima koje želi obratiti da i u njihovu zakonu, premda je u cjelini pogrešan, ipak ima vječne istine. I svaki propovjednik kao osnovu za svoju propovijed uzima one istine koje su dobro poznate njegovim slušateljima. Tako je i Krist postupio među Ž idovima, koji su imali jednu riječ, tora, za oba zakona. Krist priznaje da i u Mojsijevu zakonu i u prorocima, posebno u lzaiji čije riječi stalno navodi, ima vječne, Božje istine, suglasne s vječnim zakonom. Tu istinu - ljubi Boga i bližnjeg - preuzima kao osnovu svojeg učenja. Tu misao Krist izražava mnogo puta (Luka X, 26). On kaže: »Što je napisano u zakonu? Kako čitaš?«. I u zakonu možeš naći vječnu istinu, ako ga umiješ čitati. On više puta skreće pozornost na to kako zapovijed o ljubavi prema Bogu i bližnjem iz njihova zakona jest dio vječnog zakona (Mt XIII, 52). Krist poslije svih alegorija kojima učenicima objašnjava značenje svojeg nauka, zaključuje: »zato je svaki književnik (odnosno svaki pismeni čovjek koji je shvatio istinu) koji se naučio carstvu nebeskome kao domaćin koji iznosi (u isto vrijeme, bez razlike) iz svoje klijeti i novo i staro«. Sv. lrinej , a za njim i sva Crkva shvaćaj u te riječi isto tako, međutim, savršeno proizvoljno dodaju im još i značenje da je sveto sve što je staro. Očiti smisao tih riječi jest da onaj koji traži dobro ne uzima samo ono što je novo, nego i staro; prema tome, ništa se ne smije odbaciti samo zato što je staro. Tim riječima Krist kaže da On ne odbacuje to što je u starom zakonu vječno. A kada s Njim razgovaraju o starom zakonu u cjelini ili o formama zakona, On kaže da se novo vino ne smije ulijevati u stare mješine. Krist nije mogao prihvatiti stari zakon u cjelini, ali isto tako nije mogao odbaciti zakon koji kaže »ljubi bližnjega kao samog sebe«, niti je mogao odbaciti proroke čijim bi se riječima često poslužio da bi izrazio svoje misli. I eto, tako se umjesto jednostavnog i jasnog smisla riječi, onako kako su rečene i kako se potvrđuju kroz čitavo Kristovo učenje, podmeće maglovito objašnjenje, stvara se proturječje ondje gdje ga nije bilo, uništava se smisao 45

Kristova učenja koje se svodi na prazne riječi i zamjenjuje Mojsijevim učenjem u svoj njegovoj divljačkoj okrutnosti. Prema svim crkvenim učenjima, osobito od petog stolj eća nadalje, Krist pisani zakon nije rušio, nego ga je odobrio. Ali kako ga je to On odobrio? Kako Kristov zakon može biti ujedinjen s Mojsijevim? Na to nema nikakva odgovora. U svim objašnjenj ima nema ničeg osim igre riječima. Priča se da je Krist ispunio Mojsijev zakon tako što su se Kristom ispunila proroštva i da je Krist ispunio zakon kroz nas, kroz vjeru ljudi u sebe. Jedino pravo pitanje za svakog vjernika jest kako se mogu ujediniti dva proturječna zakona na kojima se temelje ljudski životi, a ono ostaje čak i bez pokušaja odgovora. Proturječje između stiha zbog kojeg kažu da Krist ne uništava zakon, i stiha »rečeno vam je ... a ja vam kažem . . . «, kao i proturječje između cjelokupnog duha Mojsijeva zakona i Kristova učenja, ostaje u svoj snazi. Neka svatko tko je zainteresiran za ovo pitanje pogleda crkvena tuma­ čenja tog mjesta, počevši od lvana Zlatoustog pa sve do našeg vremena. Ako samo i pročita ta opširna tumačenja, uvjerit će se kako u tome ne samo što nema razjašnjenja proturječja nego se čak i umjetno stvara proturječje ondje gdje ga n ije bilo. Nemogući pokušaji ujedinjenja neujedinjivog pokazuj u da to nije slučajna pogreška u razmišljanju, nego nešto što se morala uraditi s jasno određenom namjerom. I čak se vidi zašto je morala biti tako. Evo što lvan Zlatousti kaže u odgovoru onima koji su se odrekli Mojsijeva zakona (»Tumačenje Evandelja po Mateju« od lvana Zlatoustoga, tom I, str. 320-32 1). »Dalje, čitajući drevni zakon u kojem se zapovijeda iskopati oko za oko i zub za zub, odmah kažu: kako može biti dobar taj koji to kaže? Š to ćemo mi na to reći? Reći ćemo to, da je taj zakon, naprotiv, najveći znak Božje

ljubavi prema čovjeku. Nije nam On dao taj zakon da bismo jedan drugome kopali oči, nego da bismo naprotiv pazili da drugima ne učinimo zlo iz straha da drugi isto to ne učine nama. Kao kad je, na primjer, Bog prijetio Ninivljanima uništenjem, želja mu nij e bila da ih uništi (jer da ih je htio uništiti, onda bi šutio o tome); želja mu je bila da ih prijetnjama navede da se poprave i izbjegnu Njegov gnjev. Tako je isto i za drznike, spremne susjedu iskopati oko, odredio prijetnju kaznom da ih strah odvrati od tog zla, kad se nisu htjeli suspregnuti dobrovoljno. Ako je to okrutnost, onda je okrutnost i zapovijed koja zabranjuje ubojstvo ili preljub. No tako mogu govoriti samo luđaci spali na zadnji stupanj bezumlja. A ja se toliko bojim 46

nazvati ovu zapovijed okrutnošću da bih radije krivim nazvao suprotan

zakon, ravnajući se po zdravom razumu. Ti kažeš da je Bog okrutan jer je naredio iskopati oko za oko, a ja kažem da bi Ga mnogi drugi s kudikamo većim pravom tako zvali da nam nije dao takvu zapovijed.« lvan Zlatousti otvoreno priznaje da je zakon 'zub za zub ' božanski zakon i ono obratno tom zakonu - Kristova učenje o neopiranju zlu naziva činom bezakonja. Str. 322-323, »Pretpostavimo da je sav zakon uništen«, lvan Zlatousti dalje kaže, »onda se nitko neće bojati kazne, svi poročni moći će bez ikakva straha živjeti po svojim sklonostima, i preljubnici, i ubojice, i lopovi, i krivokletnici. Neće li tada sve propasti, neće li se gradovi, tržnice, kuće, zemlja, more i svemir napuniti zlotvorima i ubojicama. To je očevidno. Jer ako se čak i sa zakonima, strahom i prijetnjama zlo jedva obuzdava, što bi sputavala čovjeka od zla kad bi se i ova prepreka maknula? Kakve bi bijede tada provalile u život čovječji? Nije samo okrutnost pustiti zle da rade što god hoće, već je okrutnost i prepustiti nevina čovjeka stradanju bez ikakve zaštite. Reci, kad bi tko odasvud skupio zle ljude, naoružao ih i poslao da po gradu ubijaju svakoga na koga naiđu, zar bi se to ičim moglo nadmašiti po nečovječnosti? A kad bi tko drugi te naoružane ljude zavezao i silom bacio u tamnicu, a žrtve kojima su prijetili smrću izbavio iz njihovih ruku, zar bi se to ičim moglo nadmašiti po čovječnosti?« lvan Zlatousti ne kaže nam čime će se taj drugi rukovoditi u definiciji zlih. A što ako je on sam zao pa u tamnicu baci dobre? »Sada primijeni ovaj primjer na zakon. Onaj koji je zapovjedio iskopati oko za oko stavio je na duše poročnih ljudi strah kao čvrste okove i sličan je onomu koji je zavezao zle ljude; a onaj koji ne bi odredio nikakve kazne za prijestupnike, ne bi li ih taj naoružao neustrašivošću i bio sličan onomu koji je naoružao zle i odaslao ih po gradu?« Ako lvan Zlatousti priznaje Kristovo učenje, tada nam je trebao reći tko će to točno iskopati oko za oko i baciti čovjeka u tamnicu. Kad bi taj koji je to zapovjedio, to jest Bog, osobno kopao oči, tada u tome ne bi bilo proturječja; ali je naprotiv na ljudima da to čine, a istim tim ljudima Sin Božji naredio je da tako ne postupaju. Bog je rekao: 'oko za oko', Sin je rekao: »ne činite tako« - treba izabrati jedno od dvoga. lvan Zlatousti, a za njim i čitava Crkva, priznaju zapovijed Boga-Oca, odnosno Mojsija, i odriču se zapovijedi Sina, odnosno Krista čije učenje tobože ispovijedaju. 47

Krist odbacuje Mojsijevo učenje i daje svoje. Za čovjeka koji vjeruje u Krista u tome nema nikakva proturječja. On na Mojsijev zakon i ne obraća nikakvu pozornost, nego vjeruje u Kristov zakon i živi po njemu. Za čovjeka koji vjeruje u Mojsijev zakon također nema nikakva proturječja. Ž idovi smatraju da su Kristove riječi besmislica i vjeruju u Mojsijev zakon. Proturječje postoji samo za one koji žele živjeti po Mojsiju, a uvjeravaju sebe i druge da žive po Kristu - za one koje je Krist nazvao ' licemjerima, izrodom pakosti'. Umjesto da se izabere jedno od dvoga - ili Mojsijev zakon ili Kristovo učenje - priznaje se da su oba zakona božanske istine. Ali čim se pitanje takne samog života, otvoreno se odbacuje Kristovo učenje i priznaje Mojsijev zakon. U tom je lažnom tumačenju, kada se uđe u njegovu bit, strašna, užasna drama borbe zla i tame protiv dobra i svjetlosti. Usred židovskog naroda, uvučenog u mrežu bezbrojnih vanjskih pravila koja su mu nametnuli leviti pod prividom Božjih zakona, ispred kojih uvijek stoje riječi »i Bog reče Mojsiju«, pojavio se Krist. Ne samo odnos čovjeka prema Bogu, nego i žrtve, praznici, postovi, međuljudski odnosi - narodni, građanski, obiteljski - svi detalji osobnog života, obrezivanje, ritualna pranja sebe, posuđa i odjeće - sve je to bilo utvrđeno do posljednje sitnice i priznato za Božje zapovijedi, za božanski zakon. I što može učiniti prorok, neću reći Krist-Bog, nego prorok ili učitelj, koji želi učiti taj narod, a da pritom ne narušava zakon po kojemu je utvrđeno sve do posljednje sitnice? Krist, kao i svi proroci, vadi iz toga što ljudi smatraju božanskim zakonom ono što zaista i jest Božji zakon. On vadi osnovne principe, odbacujući pritom sve što je suvišno, i na njih veže svoje otkrivenje vječnog zakona. Nema potrebe za tim da se uništi sve, ali neizbježno će se morati povrijediti zakon koji se smatra obvezatnim u svim najmanjim detaljima. To radi i Krist, i Njega optužuju za uništavanje Božjeg zakona; zato ga i razapinju. Njegovo učenje ostaje među Njegovim učenicima i širi se među ljudima. Ali tijekom stoljeća, po raznim sredi­ nama, na njegovo se učenje talože tumačenja i objašnjenja. Ponovo se Božje otkrivenje zamjenjuje čovjekovim plitkim vulgarnostima. Umjesto »i Bog reče Mojsijw< sada piše »otkrivenjem Duha Svetoga«. Ponovo duh učenja zakrivaju prazne pisane riječi. A što je najgore od svega, Kristovo učenje veže se uz 'toru' koju je on odbacio. Za ovu 'toru' kaže se da je otkrivenje 48

Duha Istine - to jest Duha Svecoga - i Krist je zapetljan u mrežu vlastita otkrivenja, a njegovo učenje svedeno je ni na što. Tako se, eto, nakon 1800 godina dogodilo da sam ja nadošao na strahotu da moram otkrivati smisao Kristova učenja kao nešto novo. Ja nisam morao otkriti nešto novo, nego sam morao učiniti isto što su učinili svi ljudi koji traže Boga i Njegov zakon: morao sam pronaći vječni Božji zakon u svemu onome što ljudi zovu tim imenom.

VI.

I

E T o

,

K A o

s A M

shvatio zakon Krista kao zakon Krista, a ne

kao zakon Mojsija i Krista - kad sam shvatio da Njegov zakon otvoreno negira Mojsijev zakon - umjesto prijašnje nerazumljivosti, nepovezanosti i proturječja, preda mnom se evanđelje pojavilo kao nerazdvojna cjelina s težištem izraženim kroz pet jednostavnih, jasnih i razumljivih Kristovih zapovijedi (Mt V, 2 1 -48), o kojima do tada nisam znao ništa. U svim evanđeljima govori se o Kristovim zapovijedima i poziva se na njihovo ispunjavanje. Svi teolozi govore o Kristovim zapovijedima; ali koje su to zapovijedi, ja prije nisam znao. Č inilo mi se da se Kristova zapovijed sastoji u tome da treba ljubiti Boga i bližnjega kao samoga sebe. Ja nisam primijetio da to ne može biti Kristova zapovijed zato što je takva zapovijed i prije postojala u Starom zavjetu (treća i peta knjiga Mojsijeva). Za riječi: »Ako tko pokvari jednu od ovih najmanjih zapovijedi, i nauči tako ljude, nazvat će se najmanji u carstvu nebeskome; a tko izvrši i nauči, taj će se nazvati veliki u carstvu nebeskome« (Mt V, 19), mislio sam da se odnose na Mojsijeve zapovijedi. Nikad mi nije palo na pamet da bi u petoj glavi Evanđelja po Mateju bile jasno i nedvosmisleno izražene nove Kristove zapovijedi. Nisam primjećivao da ondje gdje Krist kaže: »rečeno vam je„. a ja vam kažem„ .«, pišu nove nedvosmislene Kristove zapovijedi i da prema broju pozivanja na Stari zavjet (podrazumijevaj ući dva pozivanja na zakon o preljubu kao jedno) ondje piše pet novih, jasnih i nedvosmislenih Kristovih zapovijedi. Za blaženstva sam bio čuo, njihovo smo razjašnjenje učili i na vjeronauku u školi; ali o Kristovim zapovijedima nikada nisam čuo ništa. Ja sam ih, na vlastito iznenađenje, morao otkriti sam. I evo kako sam ih otkrio. Mt V, 21-26. » Čuli ste kako je kazano starima: ne ubij , jer ko ubije biti će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se gnjevi na brata svojega nizašto, biti kriv sudu; a ako li tko reče bratu svojemu: raka! biti će kriv skupštini; a tko reče: budalo! biti će kriv paklu 51

ognjenom. Zato dakle ako prineseš dar svoj k oltaru, i ondje se opomeneš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, Ostavi ondje dar svoj pred oltarom i idi prije te se pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj . Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sucu, a sudac da te ne preda sluzi i u tamnicu da te ne vrgnu. Zaista ti kažem: nećeš izaći odande dok ne daš do posljednjega dinara.« Kad sam shvatio zapovijed o neopiranju zlu, činilo mi se da su, kao i ona, i ovi stihovi trebali imati isto takvo jasno značenje, primjenjivo u životu. Prije sam ovim stihovima pripisivao značenje da svatko uvijek mora izbjegavati gnjev na ljude, da nikada ne smijemo govoriti uvredljive riječi i da moramo živjeti u miru sa svima bez iznimke; ali u tekstu je stajao uvjet zbog kojeg taj smisao nije bio moguć. Pisalo je: »ne gnjevi se nizašto«, tako da te riječi nisu za sobom povlačile nalaganje bezuvjetnog mira. Te su me riječi zbunjivale. I za razjašnjenje svojih sumnji obratio sam se tumačenjima teologa; ali na vlastito čuđenje, otkrio sam kako su objašnjenja teologa uglavnom usmjerena na razjašnjenje toga kada gnjev jest, a kada nije oprostiv. Sva crkvena objašnjenja, poglavito se oslanjajući na značenje riječi 'nizašto ', tumače to mjesto tako da se ne smije vrijeđati nevine ljude niti govoriti uvredljive riječi, ali da gnjev nije uvijek nepravedan, i kao potvrdu svojega objašnjenja navode primjere gnjeva apostola i svetaca. Ja nisam imao izbora nego priznati da je, iako protivno duhu evanđelja, njihovo objašnjenje - po kojemu je gnjev opravdan ako je, njihovim riječima, »na slavu Boga« - dosljedno potkrijepljeno riječju »nizašto«, stih 22. Ta je riječ mijenjala smisao cijele izreke. Ne gnjevi se nizašto. Krist uči praštati svima, praštati bez kraja; sam prašta, a kad su ga vodili na raspinjanje, zabranjuje Petru da ga obrani od Malha, premda bi se moglo reći da Petar ima dobar razlog za gnjev. I taj isti Krist poučava sve ljude da se ne srde bez razloga, time ujedno dopuštajući srdžbu s razlogom, to jest ako ona nije nizašto. Krist propovijeda mir svim jednostavnim ljudima, i najednom, kao da se ograđuje od općeg pravila jer postoje slučajevi kad se smije razgnjeviti na brata - umeće riječ »nizašto«. U tumačenjima je to objašnjeno tako što postoji i opravdani gnjev. Ali koji čovjek može biti sudac, pitao sam se, opravdanosti vlastita gnjeva? Ja još nisam vidio gnjevnog čovjeka koji bi mislio da njegov gnjev nije posve opravdan. Svatko svoj gnjev smatra opravdanim i korisnim. Riječ 'nizašto' uništila je smisao cijelog teksta, ali stajala je u Svetom pismu i ja je nisam 52

mogao izbaciti. U toj je riječi bilo nešto nalik tomu da se na zapovijed »ljubi bližnjeg« nadoda 'bližnjeg koji je dobar' ili 'bližnjeg koji ti se svida'. Za mene je riječ 'nizašto' uništila sav smisao tog teksta. Stihovi 23 i 24 o tome kako se prije molitve treba pomiriti s onim koji ima nešto protiv tebe, koji bi bez riječi »nizašto« imali nedvosmislen, obvezujući smisao, također su dobili relativno značenje. Meni se činilo da je Krist morao zabraniti bilo kakav gnjev ili nedobro­ namjernost, i kako toga više ne bi bilo, zapovijeda svakome: prije nego odeš prinositi žrtvu, odnosno prije nego stupiš u razgovor s Bogom, sjeti se nema li čovjeka koji se na tebe srdi. I ako takav postoji, imao on ili ne razloga za srdžbu na tebe, idi i pomiri se, a tek nakon toga prinesi žrtvu ili se pomoli. Tako se to činilo meni, ali prema tumačenjima smisao je odlomka bio uvjetan. Prema svim tumačenjima, treba se truditi pomiriti sa svima; ali ako se to ne može učiniti zbog iskvarenosti ljudi koji su s tobom u svađi, tada se treba pomiriti u duši - u mislima; i neprijateljstvo drugih neće biti prepreka u molitvi. Osim toga, riječi »tko kaže: raka i budalo, taj je strašno kriv« oduvijek su mi se činile čudnima i nejasnima. Ako se zabranjuje psovanje, zašto su izabrani tako slabi, gotovo pa i neuvredljivi primjeri? I zašto je prijetnja za tako slabu pogrdu kao što je 'raka', to jest beznačajan čovjek, tako strašna? Ništa mi nije bilo jasno. Osjećao sam da je i ovdje riječ o istom pogrešnom tumačenju kao i za riječi »ne sudite«; osjećao sam da su ovdje, kao i prije, jednostavnu, važnu i nedvosmislenu zapovijed koju svatko može ispuniti, izokrenuli u nešto maglovito i nebitno. Osjećao sam da Krist riječima »idi i pomiri se s njime« nije htio reći to kako se one sada obično tumače: »pomiri se u mislima«. Š to znači »pomiri se u mislima« ? Mislio sam da Krist želi reći ono što je izrazio riječima proroka, »ne želim žrtve nego milost« - odnosno ljubav prema ljudima. I zato, ako želiš ugoditi Bogu, onda se prije jutarnje, večernje ili zajedničke molitve sjeti tko se na tebe srdi, pa pođi i uredi tako da se više ne srdi na tebe, a tek se poslije ako hoćeš moli. A u objašnjenju, naprotiv, piše da se treba pomiriti »U mislima«. Vidio sam da se tumačenje koje je uništavalo jasan smisao teksta zasnovalo na riječi »nizašto«. Bez toga bi smisao bio jasan; ali nasuprot mojem shvaćanju stajala su sva objašnjenja i kanoničko evanđelje s riječi »nizašto«. Kad bih digao ruke od ovoga, dalje bih isto to mogao činiti proizvoljno; drugi bi mogli postupiti isto tako. Sve se svodilo na jednu riječ. Kad ne 53

bi bilo te riječi, sve bi bilo jasno. Stoga sam pokušao na koji god filološki način objasniti riječ »nizašto« tako da više ne narušava smisao odlomka. Pogledao sam što piše u rječniku i vidio da grčka riječ »€1Xf]« može značiti i »nepromišljeno«, »bez svrhe«. Ponovo sam čitao tekst i pokušao pronaći značenje riječi kojim se ne bi narušio smisao cjeline, ali riječ je očito bila pravilno prevedena. U rječniku evanđelja riječ ima isto značenje kao i ovdje. U Kontekstu je bilo rečeno da je u Evanđelju ta riječ upotrije­ bljena samo jednom, baš na ovom mjestu. U poslanicama se nalazi na više mjesta. U Prvoj poslanici Korinćanima (XV, 2) koristi se u istom smislu. Dakle, činilo se da nema mogućnosti drugačijeg objašnjenja teksta, i ja sam morao priznati da je Krist rekao kako se ne smijemo srditi bez razloga. Bio sam svjestan kako priznanje da je Krist rekao tako nejasne riječi, koje su otvarale mogućnost objašnjenja nakon kojeg od njih ne bi ostalo više ništa - jest ravno tomu da sam se odrekao samog evanđelja. Ostala mi je još posljednja nada: piše li ta riječ u svim prijepisima evanđelja? Proučio sam različite varijante. Pogledao sam što piše u Griesbachovu izdanj u evanđelja, u kojem su označene sve varijante (za svaki izraz piše tko ga je i u kojem prijepisu evanđelja upotrebljavao) ; i na svoju veliku radost otkrio sam da postoje komentari i varijante vezani uz ovaj tekst. Proučio sam ih i otkrio da se sve odnose na riječ 'nizašto'. Dakle, većina je tekst shvatila kao i ja. Tada sam pročitao što piše u Tischendorfu - najstarijem prijepisu - i ondje te riječi uopće nije bilo. U Lutherovu prijevodu, što je i bio najkraći put do ovog saznanja, također nema te riječi. Riječ koja je uništavala smisao Kristove doktrine bila je ubačena u petom stoljeću, i nema je ni u jednom od najpouzdanijih prijepisa evan­ đelja. Našao se čovjek koji je ubacio tu riječ, i našli su se ljudi koji su taj dodatak odobravali i pokušavali ga objasniti. Krist nikako nije mogao dometnuti takav užasan uvjet; i prvi, jedno­ stavan i neposredan smisao teksta, koji me iznenadio i koji iznenađuje svakoga, jest istinit. Ali tu nije kraj; čim sam shvatio da Kristove riječi zabranjuju gnjev na bilo koga, riječi 'raka' i 'budala ' koje sam prije shvaćao kao zabranu vrijeđanja, također su dobile nov smisao. Neprevedena hebrejska riječ 'raka' navela me na njihov pravi smisao. 'Raka' znači satrven, bezvrijedan, beznačajan. 'Raka' znači čovjek kojega ne treba držati za čovjeka. Ta se riječ u množini, 'rakim' upotrebljava u Knjizi sudaca (IX, 4), gdje znači nepopravljiv čovjek. I eto, tom nam se riječi Krist zabranjuje koristiti za 54

bilo kojeg čovjeka. Jednako tako zabranj uje za ikoga upotrebljavati i riječ ' budala', budući da nas obje riječi prividno oslobađaju od ljudske dužnosti prema bližnjem. Mi se srdimo, činimo ljudima zlo i kako bismo se oprav­ dali, kažemo da je taj na koga se ljutimo beznadan čovjek ili budala. A baš se ovom vrstom epiteta Krist zabranjuje koristiti za druge ljude (i pred drugim ljudima) . Krist zabranjuje srdžbu i opravdavanje gnjeva time što bi drugi bio nepopravljiv čovjek ili budala. I time mi se umjesto maglovitih, dvosmislenih i nevažnih izreka koje su podlijegale samovolji i različitim objašnjenjima, otkrila jednostavna, jasna i razumljiva prva zapovijed Kristova (st. 2 1 -26): »Živi u miru sa svim ljudima, i nikada ne smatraj svoju srdžbu pravednom. Niti jednog jedinog čovjeka ne smatraj i ne nazivaj nepopravljivim ili budalom. I ne samo što svoj gnjev nikako ne smiješ smatrati pravednim nego i tuđi gnjev prema sebi moraš svakako smatrati pravednim; ako stoga postoji čovjek koji se na tebe srdi, makar i bez razloga, tada prije molitve pođi i uništi taj nepri­ jateljski osjećaj. Unaprijed se trudi uništiti mržnju između sebe i drugih, kako se ona ne bi razgorjela i uništila te« . Odmah poslije prve zapovijedi, shvatio sam i drugu, koja se nastavlja na prvu i također započinje pozivanjem na stari zakon. Matej , V, 27-32: » Č uli ste kako je kazana starima: ne čini preljube. A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom, već je učinio preljub u srcu svojemu. A ako te oko tvoje desno sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe: jer ti je bolje da pogine jedan od udova tvojih nego li sve tijelo tvoje da bude bačeno u pakao. I ako te desna tvoja ruka sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe: jer ti je bolje da pogine jedan od udova tvojih nego li sve tijelo tvoje da bude bačeno u pakao. Tako je kazana: ako ko pusti ženu svoju, da joj da knjigu raspusnu. A ja vam kažem da svaki koji pusti ženu svoju, osim za preljub, navodi je te čini preljub; i koji puštenicu uzme čini preljub.« Taj sam tekst shvatio ovako: čovjek si ne smije dopustiti čak ni pomisao da bi se mogao sjediniti s drugom ženom, osim s onom s kojom se već jednom sjedinio, i nikada ne smije, što je po Mojsijevu zakonu bilo dozvo­ ljeno, tu ženu zamijeniti nekom drugom. Kao što je u prvoj zapovijedi protiv gnjeva savjetovano da se taj osjećaj treba ugušiti u korijenu - što se dalje potkrijepila primj erom čovjeka predanog sudu - tako Krist i ovdje kaže da je blud posljedica toga što si muškarci i žene dopuštaju razmišljanje o spolnim odnosima. Da toga ne bude, treba izbjegavati sve što pobuđuje pohotu; i ako se čovjek jednom 55

sjedinio sa ženom, ne smije ju nikada, ni pod kakvim izgovorom napustiti jer to otvara vrata razvratu. Mudrost te zapovijedi iznenadila me. Odstranjivala je sve zlo koje je proizlazilo iz spolnih odnosa. Spolni odnosi kao način zabavljanja među ljude unose razdor. Zato ljudi trebaju izbjegavati sve što potiče pohotu i živjeti u paru, ni u kakvom slučaju ne raskidajući taj savez; i sve zlo koje potječe od spolnih odnosa uništeno je time što nema ljudi koji žive sami, lišeni bračnog života. Ali i prije su mi u Propovijedi na gori najčudnije bile riječi » osim za

preljub«, a sada u njima više nisam vidio nikakva smisla, s obzirom na to da su trebale značiti dopuštenje rastave u slučaju ženine nevjere. Kad i ne bismo rekli ništa na ponešto nedostojnu formu kojom je misao bila izražena, na to što uz najdublje istine propovijedi stoji i iznimka iz općeg pravila, svejedno je iznimka sama po sebi proturječila temeljnoj istini Kristova učenja. Pogledao sam što pišu komentatori evanđelja, i svi oni (lvan Zlatousti, str. 365), čak i učeni teološki kritičari kao Reuss, priznaju da tim riječima Krist dopušta rastavu u slučaju ženine nevjere; da u XIX. glavi evanđelja, ondje gdje Krist zabranjuje rastavu, riječi »osim za preljub« ponovo imaju isto značenje. Iznova čitam i čitam stih 32 , i čini mi se da to ne može biti dopuštenje rastave. Kako bih povjerovao samome sebi, proučavam kontekste i nalazim u Evanđelju po Mateju XIX, Marku X, Luki XVI i u Prvoj poslanici Pavla Korinćanima sličnu objavu nerazrušivosti braka

bez ikakvih izuzetaka. U Evanđelju po Luki XVI, 1 8 piše: »Svaki koji pušta ženu svoju i uzima drugu preljub čini; i koji se ženi puštenicom, preljub čini.« U Evanđelju po Marku X, 4-1 2 piše: »A oni rekoše: Mojsije dopusti da joj se da raspusna knjiga i da se pusti. I odgovaraj ući Isus reče im: po tvrdnji vašega srca napisa vam on zapovijest ovu. A u početku stvorenja muža i ženu stvorio ih je Bog. Zato ostavi čovjek oca svojega i mater i prilijepi se ženi svojoj . I budu dvoje jedno tijelo. Tako nisu više dvoje nego jedno tijelo. A što je Bog sastavio čovjek da ne rastavlja. I u kući njegovoj zapitaše ga za to učenici njegovi; i reče im: koji pusti ženu i oženi se drugom, čini preljub na njoj . I ako žena ostavi muža svojega i pođe za drugoga, čini preljub.« To isto piše i u Evanđelju po Mateju XIX, 4-9. 56

U Prvoj poslanici Pavla Korinćanima, glava VII, stihovi 1-12, detaljno je razrađena misao da se razvrat može spriječiti time što se muž i žena nikada ne bi smjeli odreći jedno drugoga; također jasno piše da muž nikada ne bi smio ostaviti ženu radi druge, i obratno. Po Marku, Luki i Pavlovoj poslanici nije dozvoljeno rastavljati se. Po objašnjenju kako su muškarac i žena jedno tijelo, sjedinjeno Bogom, koje se ponavlja kroz dva evanđelja, to nije dozvoljeno. Po smislu cijelog Kristova učenja, zapovijedi praštanja svima, ne isključujući ni posrnulu ženu, to nije dozvoljeno. Po smislu mjesta na kojem piše da napuštena žena znači povećanje razvrata među ljudima, to nije dozvoljeno. Na čemu je onda zasnovano objašnjenje kako je rastava dozvoljena u slučaj u ženina preljuba? Zasnovano je na riječima Mateja V, 32, koje su me tako neugodno iznenadile. Svi tumače te riječi tako da Krist dozvo­ ljava rastavu u slučaju preljuba; one se nalaze u devetnaestoj glavi mnogih prijepisa evanđelja i u mnogim raspravama crkvenih Otaca, umjesto riječi »izuzev radi preljuba«. I ponovo sam krenuo čitati te riječi, no dugo ih nisam mogao shvatiti. Vidio sam da je vjerojatno nešto bilo pogrešno prevedeno i objašnjeno, ali trebalo mi je vremena da shvatim gdje je to i zašto. Pogreška je bila očevidna. Suprotstavljajući svoju zapovijed Mojsijevoj , po kojoj muž smije ostaviti svoju ženu ako je zamrzi, dajući joj pritom »knjigu raspusnu«, Krisc kaže, »a ja vam kažem: tko se razvede od žene, osim za preljub, navodi je na preljub«. U ovim riječima nema suprotstavljanja Mojsiju; čak nema ni izjašnjavanja o tome smiju li se ljudi rastavljati ili ne. Jedino je rečeno da onaj koji ostavi ženu, cime i navodi tu ženu na preljub. I najednom je u tome učinjena iznimka za slučaj žena krivih za preljub. Ova je iznimka općenito čudna i neočekivana; ionako je cijelo vrijeme riječ o mužu, a najednom je u svemu tome učinjena iznimka koja se odnosi na ženu krivu za preljub, što je na com mjestu naprosto glupo jer uništava već i prije nejasan smisao rečenice. Rečeno je da napuštanje prinuđuje ženu na preljub, i zatim se nalaže da muž ostavi ženu krivu za preljub; kao da žena koja je već kriva za preljub tobože to ubuduće više neće raditi. Osim toga, kada sam pozorno proučio to mjesto, shvatio sam da ono nema smisla čak ni gramatički. Pisalo je: »svaki koji pusti ženu, osim za preljub, navodi je te čini preljub«. Riječ je o mužu koji ženi daje povod za preljub time što je napušca. Zašto je onda postavljen uvjet »osim za pre­ ljub« ? Kada bi pisalo da muž koji napušca ženu, osim što je kriv za razvrat, 57

također čini i preljub, rečenica bi gramatički bila ispravna. Ali u tekstu je subjekt muž koji se rastavlja, a nema drugog predikata osim navođenja na prelj ub. U kojem je onda odnosu prema predikatu uvjet »osim za pre­ ljub«? - »Ne smije se navoditi te činiti preljub, osim za preljub.« Č ak i kad bi riječima »osim za preljub« bila dometnuta riječ »Žene« ili »njezin«, čega nema, ni tada taj dio ne bi mogao biti u vezi s predikatom »navodi je«. Po općeprihvaćenom tumačenju, te se riječi odnose na predikat »pusti«, no to nije glavni predikat; glavni je predikat »navodi je«. Zašto onda ovdje piše »osim za preljub«? I s krivnjom preljuba, i bez krivnje preljuba, muž jednako navodi ženu na preljub kada je ostavlja. Uzmimo, na primjer, isti takav izraz, »taj , koji liši svojega sina hrane, osim za okrutnost, daje mu povod da bude okrutan«. Smisao tog izraza očevidno ne može biti da otac smije lišiti sina hrane ako je sin okrutan. Ako uopće ima smisao, to je jedino da otac, osim vlastite krivnje zbog okrutnosti, još i navodi sina da postane okrutan . Jednako bi i izraz u evanđelju mogao imati smisao kada bi umjesto »Za preljub« pisalo »za raskalašenost« ili »za sladostrašće« ili bilo što slično što ne bi izražavalo postupak, nego svojstvo. Upitao sam se nije li ovdje jednostavno rečeno da svaki čovjek koji se rastavlja navodi time ženu na preljub, a osim toga kriv je još i za raskala­ šenost (s obzirom na to da se svaki čovjek rastavlja samo zato da bi mogao uzeti drugu ženu). Ako bi riječ koja je u tekstu prevedena s »preljub« mogla značiti i »raskalašenost«, smisao bi bio jasan . I ponovilo se isto što se događalo i prije - tekst je potvrdio moj predo­ sjećaj tako da više nije moglo biti sumnje. Prvo što mi je palo u oči kada sam čitao tekst bilo je to da su dvije savršeno različite riječi, »TTopvEta« i »µ01xaa9m«, prevedene riječju »preljub«. Možda su te dvije riječi sinonimi ili se u evanđeljima upotrebljavaju u istom smislu? Pogledao sam što piše u općem rječniku i evanđeljskom leksikonu i otkrio da riječ »TTOpVEta« odgovara hebrejskoj riječi »zono«, latinskoj »fornicatio«, njemačkoj »Hurerei«, ruskoj

»pacnymcmeo«

(razvrat, blud),

dakle ima posve određeno značenje i ni u jednom rječniku nije značila i ne može značiti »preljub« ili »Ehebruch«, kako ju je preveo Luther. Ona znači stanje ili svojstvo poročnosti, a ne postupak i ne može se prevoditi kao »preljub«. Osim toga, vidio sam da riječi »preljub« po svim evanđeljima, pa čak i u tim stihovima, odgovara druga riječ »µOIXEO«. I čim sam ispravio tu, očito hotimičnu, pogrešku u prijevodu, vidio sam da je smisao koji su

tumači dodijelili tim stihovima i onima iz XIX. glave savršeno nemoguć; i vidio sam da se riječ »TTOPVEIG« bez sumnje odnosi na muža. Prijevod koji bi učin io svatko tko zna grčki jest sljedeći: (osim) (nju)

J\ o you

(krivnje)

µ 0 1xaa eai

rropvc m

napcxro